NEBO MOŽE DA ČEKA -Kali Tejlor Beograd 2016 god, 250 str, 18 cm. Lusi je bila pred udajom za čoveka svojih snova, milog, zgodnog, duhovitog Dena, ali je veče pred venčanje slomila vrat. Ne želećida prihvati rastanak od svoje srodne duše, odlučuje da postane duh umesto da ode u raj i zauvek se rastane sa Denom. Međutim, njen plan se ne odvija onako kako je zamišljala. Prilično se razočarala kad je otkrila da je među prostor između smrti i raja zapravo bedna studentska kuća u severnom Londonu. Loš utisak pojačali su njeninovi cimeri: nabusita gotičarka Kler i ljubitelj vozova Brajan, kojije očigledno spavao kad je bog delio vodu i sapun. Ipak, Lusi morada se suoči s još većim problemom; ako želi da postane duh i ostaneuz Dena, mora da obavi gotovo neostvariv zadatak – da nađesrodnu dušu najnedruželjubivijem momku u Engleskoj, Arčiju, čija su jedina strast kompjuterske igrice i njegova baka. Lusi imana raspolaganju tri nedelje da ispuni zadatak, a kad otkrije da njena nekadašnja nazoviprijateljica Ana svim silama pokušava da osvoji ranjivog Dena, pritisak postaje nepodnošljiv... K.D.S.O.2.P.1

Autor:: Igor MarojevićŽanrovi:: Domaći pisci, Priče, E-knjigeIzdavač:: LagunaGodina izdanja:: 1. jul 2014.Broj strana: 200Pismo: LatinicaPovez: MekFormat: 13x20 cmKnjiga o drugačijim ženama.U pričama koje u celinu ujedinjuje žensko prvo lice čitaocima se predstavljaju drugačije devojke, žene, prijateljice, majke i ljubavnice. Sve one zajedno kao Beograđanke, ali i svaka za sebe, otkrivaju nam čudne likove velegradskog miljea, kakve na prvi pogled možda ne primećujemo.Romantična teoretičarka filma koja brakorazvodnom parnicom spasava brak, vlasnica male galerije koja preko Tvitera otpočinje ljubavnu vezu sa slikarom čije radove prodaje, devojka koja je iz Beograda emigrirala u Minhen a odatle na internet, najbolje drugarice u kojima bezazlene igrice sa Fejsbuka bude neočekivane porive, žena koja ni posle brojnih razočaranja u muškarce ne gubi veru u ljubav... – sve su to Marojevićeve Beograđanke, neobične žene u različitim životnim situacijama.„Kao vrstan poznavalac ženskog karaktera, Marojević svoje Beograđanke predstavlja kroz niz minuciozno ispisanih ženskih portreta. I svaka od žena, čija je priča u ovoj knjizi ispričana gotovo slikarski precizno, jeste grad za sebe. Osam Beograđanki je pripovedaču ove knjige ispričalo svoje životne storije, a on je zadržao njihov glas prenoseći te priče čitaocima u obliku ispovesti koje će vas istovremeno nasmejati, rasplakati, naterati da se zamislite i o koncu, u finalu svake od priča, podariti vam zrnce mudrosti.“ Dejan Stojiljković2/30

MUŠKARCE SE NE MOŽE SILOVATI - Marta Tikkanen Otokar Keršovani, 1978., 159 str. Ipak pun pogodak, jer knjiga upravo o tome i govori, silovanje kao čin napada na integritet i samopouzdanje žene nije samo individualni, ili grupni čin nasilja, nego i svojevrstan društveni konstrukt. Obrnuto je naprosto nezamislivo. Da, problem silovanja nije tehničke prirode. Moja junakinja Tova, koju je taj muškarac prije silovao i koji ju pri susretu nakon nekog vremena nije niti prepoznao, razmišlja kako mu se osvetiti i nanijeti istu bol i poniženje tako da i on prođe kroz sve ono kroz što je ona prošla. Nakon nekog vremena, prilazi mu u baru, uspijeva ga zavesti, odvesti kući, svezati za krevet, prijeti mu revolverom i uspijeva ga mehanički seksualno uzbuditi i poniziti. Onda mu nudi da pozove policiju i podigne tužbu protiv nje, što on odbija, pa ona pozove policiju i kaže da ga je silovala. No, ni policija ne prepoznaje čin silovanja, već vjeruje njemu koji tvrdi da su to bile seksualne igrice u kojima je on dobrovoljno sudjelovao`, finska književnica Märta Tikkanen, autorica kultnog feminističkog romana. L.. SAJ.D. O.1. . P. 7

Mržnja puna ljubavi - Sali Torn ODLIČNO očuvana Zanosno, očaravajuće, urnebesno – knjiga koja pršti od ljubavi (i mržnje). Dušmanin: 1. Onaj koji je s nekim u zavadi, neprijateljstvu 2. Onaj koji radi da nekog upropasti 3. Džošua Templman Lusi Haton i Džošua Templman ne mogu da smisle jedno drugo. Nije da se ne vole, niti da se s mukom podnose. Mrze se. I uopšte im nije problem da svoja osećanja iskazuju kroz čitav niz ritualnih pasivno-agresivnih igrica dok sede jedno naspram drugog, oboje pomoćnici generalnih direktora jedne izdavačke kuće. Lusi ne razume Džošuin neveseo, krut i revnostan pristup poslu. Džošuu očigledno bune Lusina šarena odeća, ćudljivost i razdraganost. Kad se oboje prijave za rukovodeće mesto, njihova borba za prevlast stiže do kritične tačke, a Lusi odbija da se povuče kad njihova poslednja igrica zapreti da joj ugrozi posao iz snova. Međutim, napetost između Lusi i Džošue stigla je do tačke ključanja i Lusi otkriva da možda ipak ne mrzi Džošuu. I da možda ni on ne mrzi nju. Ili je možda sve to samo još jedna igra. „Sali Torn je izuzetna autorka na koju treba obratiti pažnju. Ćitaoci će zdušno navijati za Lusi i Džošuu u svim zamkama koje jedno drugom postavljaju.“ Library Journal „Zabavno, vešto i sveže! Pravo uživanje od prve do poslednje stranice. Za svaku preporuku.“ happyeverafter.usatoday.com I

Ivica Osim − utakmice života je prva autorizovana biografija sarajevskog Švabe, Štrausa sa Grbavice, legende jugoslovenskog fudbala. Karijeru je započeo u Željezničaru, a nastavio je u francuskim klubovima Strazburu, Sedanu i Valensijenu. U međuvremenu je igrao za reprezentaciju Jugoslavije. Početak trenerske karijere vraća ga u matični Željezničar, koji je doveo do polufinala Kupa UEFA. Na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu 1984. sa reprezentacijom Jugoslavije osvaja bronzanu medalju. Trener prvog tima Jugoslavije postaće 1986. i dovešće ga do četvrtfinala na Svetskom prvenstvu 1990. u Italiji. Potom preuzima Partizan na čijem će čelu biti od 1991. do 1992, kada je s klubom osvojio Kup Jugoslavije. U Japanu, gde je prvo vodio tim Džef Junajteda, a potom i reprezentaciju, stekao je veliku slavu i popularnost, a objavljena je čak i knjiga njegovih citata Reči Osima . Njegov lik našao se čak i na omotu za popularnu video-igricu. Usponi i padovi Ivice Osima u ovoj knjizi nižu se kao na filmu, od siromašnog dečaka iz naselja Hrasno, koji dane provodi između lopte, pruge, matematike i skromnih drugoligaških fudbalskih početaka, preko uspona kluba i kobne utakmice sa splitskim Hajdukom, mučne godine suspenzije nakon „Afere Planinić”, utakmica u dresu reprezentacije, pa sve do trenerske i selektorske karijere. Priče samog Osima, članova porodice, pre svega sina Amara i supruge Asime, prijatelja, potom legende i mitovi koji su se ispredali oko zvezde jugoslovenskog fudbala, novinski članci, intervjui, arhivska građa i toplo, neposredno pripovedanje i zanimljiva zapažanja Marka Tomaša, delovi su od kojih je sastavljen ovaj živopisni biografski mozaik Ivice Osima. br. str.: 159 povez: broširan Format: 1 65 x 2 35 mm Pismo: latinica

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Pecat! Valkira Hromi kovač Bajač Labudovi odleću Rečnik O spisateljici `Stranice ove knjige odišu živom ruskom istorijom. Ali, glavna zasluga Marije Semjonove čak nije ni u besprekornoj tačnosti etnografskih opisa – spisateljici je pošlo za rukom da starostavne događaje prikaže očima njihovog učesnika koji, za razliku od nas, i dalje razaznaje lesovika iza čvornovatog drveta u močvari, rusalku u rečnom viru, glasove drevnih bića u šumorenju čestara. Njene knjige u nama bude davno zapretanu dobrotu, davno zaboravljene pretke... Druga dela autorke: Vukodav Pravo na dvoboj Znamenje puta Dijamantske gore Marija Vasiljena Semjonova (rus. Мария Васильевна Семёнова; Sankt Peterburg, 1. novembar 1958) je ruska spisateljica i prevoditeljica, a po obrazovanju avio-inženjer. Njene knjige su žanrovski u domenu fantastike i istorijske fikcije zasnovane na slovenskoj i nordijskoj mitologiji. Njena najpoznatija dela su istorijska tetralogija Vukodav[1] koja je 2007. ekranizovana u film Vukodav iz roda Sivog Psa i naučno-popularna knjiga Mi, Sloveni koja je u kasnijim izdanjima preimenovana u Život i verovanja starih Slovena. Smatra se jednim od osnivača slovenske fantastike.[2] Dobitnica je brojnih književnih priznanja. Biografija Semjonova je rođena 1958. u Lenjingradu (današnji Sankt Peterburg) gde je završila prestižnu aeronautičku akademiju i stekla zvanje avio-inženjera. Njena opčinjenost istorijskim romanima datira još iz školskih dana nakon što je pročitala knjigu o normanskim osvajanjima Engleske 1066. godine. Svoju prvu knjigu za decu Labudovi lete (Lebedi uletaюt) objavila je 1989. godine, a već 1992. i knjigu Pelko i vukovi (Pelko i volki). Nakon objavljivanja druge knjige napustila je aeronautički institut i posvetila se prevodilačkom i književnom radu. Prevodila je uglavnom fantastičnu literaturu i uvek je kritikovala domaće pisce zašto zanemaruju domaće teme: Zašto se uvek toliko insistira na toliko puta prožvakanom tolkinovskom sendviču, a naš prebogati domaći materijal se gura pod tepih? Godine 1995. objavila je prvi deo tetralogije Vukodav koja je nastala kao rezultat tog „vraćanja“ vlastitim istorijskim korenima. Nakon velikog uspeha Vukodava godine 1997. objavila je i drugi deo Vukodav: Pravo na dvoboj (Volkodav. Pravo na poedinok), a potom su sledili Vukodav: Znamenje puta (Volkodav: Znamenie puti) i Vukodav: Dijamantske gore (Volkodav: Samocvetnыe gorы). U međuvremenu i njene druge knjige postižu zapažene uspehe. Valkira, Put labudova, Dva kralja, Vikinzi, Dvoboj sa zmajem. Napisala je i naučno-popularnu ediciju Mi, Sloveni koja je u kasnijim izdanjima preimenovana u Život i verovanja starih Slovena gde se za čitace na interesantan način bavi prošlošću starih Slovena. Godine 2005. na tržištu se pojavila i prva video igrica po motivima Vukodavovih avantura, a 2007. snimljen je i film Vukodav iz roda Sivog Psa u režiji Nikolaja Lebedeva.

Aleksej Tolstoj PripovetkeMeki povez sa zaštitnim omotomIzdavač Novo PokolenjeGrof Aleksej Konstantinovič Tolstoj (rus. Граф Алексе́й Константи́нович Толсто́й ; 5. septembar [po julijanskom 24. avgust] 1817. – 10. oktobar [po julijanskom 28. septembar] 1875.), često nazivan AK Tolstoj, bio je ruski pesnik, romanopisac i dramaturg. Smatra se najznačajnijim ruskim istorijskim dramaturgom devetnaestog veka, pre svega po snazi njegove dramske trilogije Smrt Ivana Groznog (1866), Car Fjodor Joanovič (1868) i Car Boris (1870). Slavu je stekao i svojim satiričnim delima objavljenim pod sopstvenim imenom ( Istorija ruske države od Gostomišlja do Timaševa, San odbornika Popova ) i pod saradničkim pseudonimom Kozma Prutkov.[1] Njegova fiktivna dela uključuju novelu Porodica Vurdalaka, Vampir (1841) i istorijski roman Princ Serebreni (1862).Aleksej je bio član porodice Tolstoj, i drugi rođak Lava Tolstoja. Zbog bliskosti njegove majke sa carskim dvorom, Aleksej je primljen u pratnju budućeg Aleksandra II iz detinjstva i postao je "drug u igricama" mladom prestolonasledniku. Kao mladić, Tolstoj je mnogo putovao, uključujući putovanja u Italiju i Nemačku, gde je upoznao Getea. Tolstoj je započeo školovanje kod kuće pod starateljstvom svog ujaka pisca Antonija Pogoreljskog, pod čijim se uticajem prvi put zainteresovao za pisanje poezije, i niza drugih učitelja. Godine 1834. Tolstoj se upisao kao student u Državni arhiv Ministarstva inostranih poslova u Moskvi. U decembru 1835. završio je ispite (iz engleskog, francuskog i nemačkog jezika, kao i iz književnosti, latinskog, svetske i ruske istorije i ruske statistike) na Univerzitetu u Moskvi.Tokom 1840-ih, Tolstoj je vodio užurbani život u visokom društvu, pun putovanja, salonskih zabava i balova, lovačkih zabava i prolaznih romansa. Dugi niz godina proveo je i u državnoj službi kao birokrata i diplomata. Godine 1856, na dan krunisanja, Aleksandar II je imenovao Tolstoja za jednog od svojih ličnih ađutanta. Tolstoj je služio kao pešadijski major u Krimskom ratu. Na kraju je napustio državnu službu početkom 1860-ih da bi nastavio svoju književnu karijeru. Umro je 1875. od samoprimenjene smrtonosne doze morfijuma na svom imanju Krasni Rog u Černigovskoj guberniji.6/21

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Kometa boje krvi i plamena seče nebo. Dvojica velikih vođa — lord Edard Stark i Robert Baratheon — koji vladaju dobom prisilnog mira mrtvi su, žrtve kraljevske izdaje. Sada, od drevne citadele Zmajevog kamena do zastrašujućih obala Vinterfela, vlada haos. Šest frakcija se bore za kontrolu nad podeljenom zemljom i Gvozdenim prestolom Sedam kraljevstava, spremajući se da založe svoja potraživanja kroz oluje, previranja i rat. To je priča u kojoj brat kuje zaveru protiv brata i mrtvi ustaju da hodaju u noći. Ovde se princeza maskira u dečaka siroče; vitez uma sprema otrov za izdajničku čarobnicu; a divlji ljudi silaze sa Mesečevih planina da opustoše selo. Na pozadini incesta i bratoubistava, alhemije i ubistva, pobeda može pripasti muškarcima i ženama koji su posedovali najhladniji čelik...i najhladnija srca. Jer kad se kraljevi sukobe, cela zemlja drhti. Evo drugog toma veličanstvenog ciklusa romana Džordža R. R. Martina koji uključuje Igru prestola i Oluju mačeva. U celini, ova serija predstavlja pravo remek delo moderne fantazije, okupljajući najbolje što žanr može da ponudi. Magija, misterija, intriga, romansa i avantura ispunjavaju ove stranice i prenose nas u svet za razliku od bilo kog koji smo ikada iskusili. Već hvaljena kao klasična, zapanjujuća serija Džordža R. R. Martina je predodređena da bude jedno od velikih dostignuća maštovite fikcije. Džordž Rejmond Ričard Martin[1] (engl. George Raymond Richard Martin), često nazivan Dži-Ar-Ar-Em [2] (engl. GRRM; Bejon, 20. septembar 1948), je američki romanopisac, scenarista, televizijski producent i pisac kratkih priča. Autor je serije epskih fantastičnih romana Pesma leda i vatre, koji su adaptirani u HBO-ovu seriju Igra prestola (2011–2019) nagrađenu Emi nagradom i njenu naslednu seriju Kuća zmaja (2022–danas) . Takođe je pomogao u stvaranju antologijske serije Divlje karte i doprineo izgradnji sveta za video igricu Elden Ring iz 2022. Godine 2005. Lev Grosman iz magazina Tajm je nazvao Martina „Američkim Tolkinom“,[3] a 2011. je uvršten na godišnju Time 100 listu najuticajnijih ljudi na svetu.[4][5] On je dugogodišnji građanin Santa Fea, Novi Meksiko, gde je pomogao u finansiranju Meow Wolf-a i vlasnik je bioskopa „Žan Kokto”. Grad obeležava 29. mart kao „Dan Džordža R. R. Martina”.[6] Mladost Džordž Rejmond Martin (usvojio je i ime Ričard sa 13 godina) rođen je 20. septembra 1948. u Bajonu, Nju Džersi, kao sin brodara Rejmonda Kolinsa Martina i Margaret Brejdi Martin. Porodica njegove majke je nekada bila bogata, posedovala je uspešan građevinski biznis, ali je sve to izgubila u Velikoj depresiji, na šta se Martin svaki dan podsećao kada je prolazio pored onoga što je nekada bilo pristanište i kuća njegove porodice. Ima dve mlađe sestre, Darlin i Dženet. On je pretežno irskog porekla; DNK test u seriji Pronađite svoje korene pokazao je da je 53,6% `Britanac i Irac`, 22,4% Aškenazi Jevrej i 15,6% `Široko severozapadni Evropljanin`. Porodica je prvo živela u kući na Brodveju koja je pripadala Martinovoj prabaki. Godine 1953. preselili su se u federalni stambeni projekat u blizini dokova u Bajonu. Tokom Martinovog detinjstva, njegov svet se pretežno sastojao od „Prve ulice do Pete ulice“, između njegove osnovne škole i njegovog doma; ovaj ograničeni svet ga je naveo da poželi da putuje i doživi druga mesta, ali jedini način da to uradi bila je njegova mašta, i postao je proždrljiv čitalac. Martin je počeo da piše i prodaje priče o čudovištima za peni drugoj deci iz susedstva, uključujući i dramatična čitanja. Takođe je pisao priče o mitskom kraljevstvu naseljenom njegovim ljubimcima kornjačama; kornjače su često umirale u svom zamku od igračaka, pa je odlučio da se međusobno ubijaju u „zlokobnim zaverama“. Martin je imao naviku da započinje „beskrajne priče“ koje nikada nije završio, jer na papiru nisu ispale tako dobro kao što ih je zamišljao. Martin je pohađao školu Meri Džejn Donoho, a kasnije i srednju školu Marist. Dok je tamo postao strastveni obožavalac stripova, razvijajući snažno interesovanje za superheroje koje objavljuje Marvel, a kasnije je Stenu Liju pripisao jedan od njegovih najvećih književnih uticaja; „Možda Sten Li ima najveći književni uticaj na mene, čak i više od Šekspira ili Tolkina.“ Pismo koje je Martin napisao uredniku Fantastične četvorke štampano je u broju 20 (novembar 1963); bio je prvi od mnogih poslatih, na primer, Fantastična četvorka #32, #34 i drugi. Obožavaoci koji su čitali njegova pisma pisali su mu redom pisma, i kroz takve kontakte, Martin se pridružio novonastalom strip fandomu tog doba, pišući beletristiku za razne fanzine; kupio je prvu kartu za prvi svetski Komik-Kon, održan u Njujorku 1964. godine. Godine 1965. Martin je osvojio nagradu strip fandoma za najbolju fantastiku za svoju priču o superherojima u prozi „Poverman protiv Plave barijere“. Godine 1970. Martin je stekao zvanje B.S. u novinarstvu na Medil školi za novinarstvo Univerziteta Nortvestern u Evanstonu, Ilinois, diplomirao je sa pohvalom; nastavio je da završava svoj M.S. u novinarstvu 1971, takođe iz Medila. Podoban za regrutaciju tokom rata u Vijetnamu, na koji se protivio, Martin se prijavio i dobio status prigovarača savesti; umesto toga je dve godine (1972–1974) radio u alternativnoj službi kao dobrovoljac VISTA, pridružen okrugu Kuk Fondacija za pravnu pomoć.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Davno, u zaboravljenom vremenu, jedan natprirodni događaj izbacio je godišnja doba iz ravnoteže. U zemlji u kojoj leta mogu da traju decenijama, a zime ceo život, spremaju se nevolje. Hladnoća se vraća, a u smrznutim pustošima severno od Vinterfela, zlokobne snage se gomilaju iza zaštitnog zida kraljevstva. Na jugu, kraljeve moći nestaju - njegov najpouzdaniji savetnik je mrtav pod misterioznim okolnostima, a njegovi neprijatelji izlaze iz senke prestola. U središtu sukoba leže Starkovi iz Vinterfela, porodica oštra i nepopustljiva poput smrznute zemlje u kojoj su rođeni. Sada je lord Edard Stark nevoljko pozvan da služi kao kraljeva nova ruka, imenovanje koje preti da uništi ne samo njegovu porodicu već i samo kraljevstvo. Čitajući od surove zemlje hladnoće do letnjeg kraljevstva epikurejskog izobilja, Igra prestola priča priču o lordovima i damama, vojnicima i čarobnjacima, ubicama i kopiladima, koji se okupljaju u vreme mračnih predznaka. Ovde zagonetna grupa ratnika nosi mačeve bez ljudskog metala; pleme žestokih divljaka odvodi ljude u ludilo; okrutni mladi princ zmajeva trampi svoju sestru da povrati svoj presto; dete se gubi u sutonu između života i smrti; a odlučna žena kreće na izdajničko putovanje da zaštiti sve što joj je drago. Usred zavera i kontrazavera, tragedije i izdaje, pobede i terora, saveznika i neprijatelja, sudbina Starkova opasno visi o koncu, dok svaka strana nastoji da pobedi u tom najsmrtonosnijem sukobu: igri prestola. Džordž Rejmond Ričard Martin[1] (engl. George Raymond Richard Martin), često nazivan Dži-Ar-Ar-Em [2] (engl. GRRM; Bejon, 20. septembar 1948), je američki romanopisac, scenarista, televizijski producent i pisac kratkih priča. Autor je serije epskih fantastičnih romana Pesma leda i vatre, koji su adaptirani u HBO-ovu seriju Igra prestola (2011–2019) nagrađenu Emi nagradom i njenu naslednu seriju Kuća zmaja (2022–danas) . Takođe je pomogao u stvaranju antologijske serije Divlje karte i doprineo izgradnji sveta za video igricu Elden Ring iz 2022. Godine 2005. Lev Grosman iz magazina Tajm je nazvao Martina „Američkim Tolkinom“,[3] a 2011. je uvršten na godišnju Time 100 listu najuticajnijih ljudi na svetu.[4][5] On je dugogodišnji građanin Santa Fea, Novi Meksiko, gde je pomogao u finansiranju Meow Wolf-a i vlasnik je bioskopa „Žan Kokto”. Grad obeležava 29. mart kao „Dan Džordža R. R. Martina”.[6] Mladost Džordž Rejmond Martin (usvojio je i ime Ričard sa 13 godina) rođen je 20. septembra 1948. u Bajonu, Nju Džersi, kao sin brodara Rejmonda Kolinsa Martina i Margaret Brejdi Martin. Porodica njegove majke je nekada bila bogata, posedovala je uspešan građevinski biznis, ali je sve to izgubila u Velikoj depresiji, na šta se Martin svaki dan podsećao kada je prolazio pored onoga što je nekada bilo pristanište i kuća njegove porodice. Ima dve mlađe sestre, Darlin i Dženet. On je pretežno irskog porekla; DNK test u seriji Pronađite svoje korene pokazao je da je 53,6% `Britanac i Irac`, 22,4% Aškenazi Jevrej i 15,6% `Široko severozapadni Evropljanin`. Porodica je prvo živela u kući na Brodveju koja je pripadala Martinovoj prabaki. Godine 1953. preselili su se u federalni stambeni projekat u blizini dokova u Bajonu. Tokom Martinovog detinjstva, njegov svet se pretežno sastojao od „Prve ulice do Pete ulice“, između njegove osnovne škole i njegovog doma; ovaj ograničeni svet ga je naveo da poželi da putuje i doživi druga mesta, ali jedini način da to uradi bila je njegova mašta, i postao je proždrljiv čitalac. Martin je počeo da piše i prodaje priče o čudovištima za peni drugoj deci iz susedstva, uključujući i dramatična čitanja. Takođe je pisao priče o mitskom kraljevstvu naseljenom njegovim ljubimcima kornjačama; kornjače su često umirale u svom zamku od igračaka, pa je odlučio da se međusobno ubijaju u „zlokobnim zaverama“. Martin je imao naviku da započinje „beskrajne priče“ koje nikada nije završio, jer na papiru nisu ispale tako dobro kao što ih je zamišljao. Martin je pohađao školu Meri Džejn Donoho, a kasnije i srednju školu Marist. Dok je tamo postao strastveni obožavalac stripova, razvijajući snažno interesovanje za superheroje koje objavljuje Marvel, a kasnije je Stenu Liju pripisao jedan od njegovih najvećih književnih uticaja; „Možda Sten Li ima najveći književni uticaj na mene, čak i više od Šekspira ili Tolkina.“ Pismo koje je Martin napisao uredniku Fantastične četvorke štampano je u broju 20 (novembar 1963); bio je prvi od mnogih poslatih, na primer, Fantastična četvorka #32, #34 i drugi. Obožavaoci koji su čitali njegova pisma pisali su mu redom pisma, i kroz takve kontakte, Martin se pridružio novonastalom strip fandomu tog doba, pišući beletristiku za razne fanzine; kupio je prvu kartu za prvi svetski Komik-Kon, održan u Njujorku 1964. godine. Godine 1965. Martin je osvojio nagradu strip fandoma za najbolju fantastiku za svoju priču o superherojima u prozi „Poverman protiv Plave barijere“. Godine 1970. Martin je stekao zvanje B.S. u novinarstvu na Medil školi za novinarstvo Univerziteta Nortvestern u Evanstonu, Ilinois, diplomirao je sa pohvalom; nastavio je da završava svoj M.S. u novinarstvu 1971, takođe iz Medila. Podoban za regrutaciju tokom rata u Vijetnamu, na koji se protivio, Martin se prijavio i dobio status prigovarača savesti; umesto toga je dve godine (1972–1974) radio u alternativnoj službi kao dobrovoljac VISTA, pridružen okrugu Kuk Fondacija za pravnu pomoć.

Mladost, 1979. Prva knjiga uglednog hrvatskog i bošnjačkog pesnika srednje-starije generacije. Odlično očuvana, možda i nekorišćena. Sead Begović (Zagreb, 20. travnja 1954. – Zagreb, 1. prosinca 2018.) bio je suvremeni hrvatski i bošnjački pjesnik, prozaik, književni kritičar, esejist, urednik i novinar. Životopis U Zagrebu je pohađao osnovnu i srednju školu, te Filozofski fakultet (Studij kroatistike i komparativne književnosti). Radio je kao voditelj propagande u zagrebačkom kazalištu Trešnja, knjižničar u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, novinar (redakcija kulture Vjesnika), voditelj Tribine Društva hrvatskih književnika i glavni urednik Časopisa za kulturu i društvena pitanja Behar. Kao književni kritičar surađivao je s velikim brojem časopisa za književnost (Forum, Republika, Književni list, Vijenac i dr.) i dnevnim novinama: Vjesnik, Jutarnji list i Večernji list. Zastupljen je u tridesetak antologija suvremene hrvatske poezije[1] i u tri do sada objavljene antologije bošnjačke poezije, te u isto toliko panorama i zbornika na hrvatskom i na stranim jezicima.[2] BZK Preporod Sarajevo je njegove izabrane pjesme uvrstio u ediciju[3]Bošnjačka književnost u 100 knjiga. Neke su njegove pjesme i ciklusi pjesama te kratke priče prevedeni na tridesetak jezika.[4] Promovirao je (predstavljao) mnoge knjige poezije i proze suvremenih književnika na promocijskim priredbama, a istodobno piše pogovore i predgovore za te knjige — riječ je o stotinama kritika uglavnom istaknutih hrvatskih, ali i bosanskohercegovačkih književnika. Neke je tekstove sabrao u svoje tri objavljene knjige književnih kritika. Bio je član Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog P.E.N. centra i Zajednice umjetnika Hrvatske. Preminuo je u Zagrebu, 1. prosinca 2018. godine.[5][6] O djelu Sead Begović Predloženo je da se ovaj članak ili dio članka premjesti u wikicitat. (Rasprava) Wikicitati »Sead Begović u književni život stupio je s vrlo ozbiljnim kritičkim preporukama, a poezija[7][8][9][10] toga pjesnika, koji se rodio u Zagrebu 1954. prepoznata je kao još jedan glas u prilog fragmentarizaciji smislenog slijeda pjesme, kao negiranje profetske uloge pjesnika i kao afirmacija radikalne sučeljenosti pisanja s jedne i čitanja s druge strane. Begović je stvorio zamjetan broj pjesama u kojima vlastitu retrospekciju oslobađa od stega bilo kakve represije prethodno utvrđenih i fiskiranih značenja. Prvu zbirku Vođenje pjesme objavio je 1979. i u njoj se predstavio kao drzak i ironičan ludist s neobično razvijenom sposobnošću da udruži moderni senzibilitet i tradicijske naslage. Radikalan, Sead Begović u samodestrukciji smisla nikad nije išao do kraja, već je bio spreman da u isti čas dok dekomponira, i komponira s prethodno fragmentiranim jezikom. Njegova lirika ima uvijek dva sloja, jedan koji osviješteno rabi rekvizitarij gramatikalnog i alogičnog pjesništva i drugi koji se trudi da u podtekstu uputi povlaštenog čitatelja tradicionalnijim značenjima i šiframa. Taj poetički dvoznak učinio je Begovićevo pjesništvo znatno čitljivim pa je on, već u drugoj knjizi Nad pjesmama, a još više u trećoj Ostavljam trag, čudo svojih taktilnih i vizualnih deskripcija usmjerio k pravom užitku čitanja, prema neobičnoj i neočekivanoj toplini što isijava iz oporih prijelaza koji teksturu Begovićevih pjesama pretvaraju čas u pećnicu jezika čas u ohlađeno ogledalo svijeta, sad u mračan i strašan san, sad u stanje u kojemu je sve obavijeno snom iz kojega pjesnik vapi: `Ništa ne znam, san je.` Kasnije Begovićeve zbirke sve su više dobivale na narativnosti, što u najboljim primjercima nije bilo zaprekom da zadrži karakterističnu a logičnu dosjetljivost i osjetljivost za tvarnost jezika, za njegovo morfološko i sintaktičko bogatstvo. Obrazovan i načitan, nije dopustio da mu intertekstualnost proguta osobnost. Inače, Begović je sustavno objavljivao i kritičke tekstove koje je djelomično ukoričio u svesku Književna otkrivanja, 1978. Za biografiju toga eruptivnog pjesnika nije nevažno da je jednom bio mornar ali i knjižar, da je bio radnik ali i propagandist te da nije nimalo čudno što u poeziji, čak i kad se bavi ničim, dakle ispražnjenim riječima, želi govoriti o nečemu.« (Slobodan Prosperov Novak, Povijest hrvatske književnosti od Baščanske ploče do danas, Poglavlje Suvremenici: Sead Begović) Wikicitati »Govorimo li o stihovima Seada Begovića, neće biti teško započeti s onim čime se obično završava: s tvrdnjom. Ta tvrdnja glasi: Sead Begović je dobar pjesnik. Postavlja se zatim pitanje: zašto je on dobar pjesnik, to jest, zašto su ti stihovi dobra poezija. U okviru onoga što poezija na hrvatskom jeziku znači, to znači da mu pjesništvo ima vrline o kojima je potrebno progovoriti nešto, prije nego čujemo same stihove. Ponajprije, to pjesništvo je dobro zato što je živo. Njegove su pjesme usporedive s organizmom koji se po zadanim zakonima pred našim očima razvija i raste: on počinje i ne zna se nikada gdje će točno završiti. Unutar te pjesme ništa nije predvidivo i tu se zbivaju događaji kojima smo se najmanje nadali. Ipak, po završenoj pjesmi s čuđenjem utvrđujemo da se to moralo zbiti baš tako. To je značajna vrlina: ona nam govori da imamo posla s umjetnikom. Neodvojiva od toga je stanovita vrlo glazbena melodija, ritam po kojem se zbivaju Begovićevi događaji. Neka nam bude dopušteno da na njih primijenimo riječ koju još rijetko kad čujemo: lirika. Od pjesnika koji u ovom trenutku nose u nas još neispisanu poeziju, taj drevni biljeg liričara ima na sebi uz Begovića i Delimir Rešicki, o trećem bi se tek moglo razgovarati. Mi smo, naime, počeli zaboravljati kako je nježnost velika snaga. Njegove lirske sintagme ispisane su takozvanim običnim, govornim jezikom. Pjesnik je davno shvatio da se nove stvari ne izgovaraju ishitrenim, artificijelnim sredstvima, da ono iznenađujuće prebiva na spojevima i u pomacima između običnih, svakodnevnih riječi. U cijeloj Begovićevoj modernosti, jer on je doista suvremeni pjesnik, ovdje ćemo ipak prepoznati nešto drevno: iz tih običnih riječi koje pričaju o vrlo neuobičajenim stvarima, uzdiže se ozračje, aura stanovite – reći ću čak – tihe uzvišenosti. Tim značajnije čini nam se njegovo nezaboravljanje cijele one razdrtosti pojedinca i svijeta kojom je pjesništvo našeg stoljeća tako nepovratno obilježeno. Vrlo svojstvenim pjesničkim postupkom, on stvarnost najbolje nalazi na rubu sna, odmah ispod praga svijesti, tamo gdje vremenske i obične predmete naše svijesti susreću i preobražavaju pojavnosti i zračenja koja više ne spadaju u naš budni prostor-vrijeme.« (Nikica Petrak, Treći program Hrvatskog radija) Wikicitati »Sead Begović jedna je od najosobitijih i, motivski i stilski, `najrazuđenijih` činjenica u modernoj bošnjačkoj (ali i hrvatskoj) književnoj tradiciji. Riječ je, prvenstveno, o pjesniku u čijim slojevitim lirskim prostranstvima nostalgija i urođeno osjećanje lijeposti hodaju, ruku pod ruku, na prstima, a prsti svakodnevice najčešće bivaju opečeni sociohaotičnim i samodestruirajućim životnim (ne)predvidivostima, ali i o proznom piscu, i lucidnom promatraču kritičaru savremenih književnih tokova u ovdašnjem odnosu prema književnom i kulturnom naslijeđu, riječ je o publicisti, uredniku, animatoru, te organizatoru književnih tribina, susreta i drugih kulturnopromotivnih upriličenosti u Hrvatskoj i regionu...« (Hadžem Hajdarević, Unutar dviju udobnosti pjesništva Seada Begovića) Wikicitati »Bilo kako bilo, poezija Seada Begovića uronjena je u jednu dimenziju irealne snohvatice, polaganog i minucioznog prelijevanja `svega u sve`, iščezavanja rubova konkretnih stvari. (...) Senzibilitet koji pjesme drži na okupu je prefinjen, osjetila tankoćutna, ali na neki način izvorni, iskonski, konvulzivan način bez imalo hinjenog i artificijelnog ukusa. Od ovoga posljednjeg, čini mi se dolazi i upadljiva tankoćutnost za materijalnu i čak simboličnu kvalitetu pojedine riječi« (Neven Jurica, San i nježnost) Wikicitati »Nekoliko je razloga što je već pomalo klasičan poetski modernist iz 70-ih (razdoblje možda i najintrigantnijih knjiga koje je autor napisao) u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća promijenio optiku i status (lirskog) Subjekta, poetsku strategiju u načelu. Begović je, naime, oduvijek pisao i prozu (koju je u međuvremenu i oknjižio), pa je narativnost urbane i `asfaltne` groteske rođenog Zagrepčanina oduvijek bila domaći teren autoru koji je, uz obavezni i autorski lirski signal, konstantno pokazivao sklonost zbilji i svakodnevlju; vitalističko-konkretni pjesnik pomalo uzmiče ispred negativnog šarma (urbane) svakodnevice a hlađenjem obavezne mladosti okreće se kategorijama koje uvijek izazivlju pozornost (povijest, identitet, brak, obitelj, narav književničkog posla); često se to događa upravo u tzv. zrelijim godinama. Od knjiga Bad Blue Boys, Nova kuća nadalje autorova se poetska strategija označava neoegzistencijalističkim diskursom i, držim, nije se pritom psebno pogriješilo. Jedan od vodećih poetskih modernista, i to u doba rane mladosti, napušta označiteljsku scenu (na upečatljiv način ostvaren prvim zbirkama) i piše `ozbiljne` i svakako zabrinute i inteligentne nove knjige. Zbirka BBB knjiga je prije svega poetskih ali i proznih tekstova grubo-empirističkog tematskog registra, osjetno natopljenoga figurama ironije. (Begović tu svakako upozorava na vlastitu želju za prozom i sklonost grubim crnohumornim pričama iz periferijske izmještenosti.) Uz signiranje urbane potkulture, kao i uz druge mahom `prozaizirane` pjesničke zgode (namicanje identiteta i ulično-frajerskim doživljajem) autor najčešće veže anegdtotalni impuls koji završava u zajedljivosti i cinizmu, ruganju i svakako vrsti prezira spram građanske uređnosti svijeta. (Autobiografski poetski krokiji književnih prijatelja i poznanika, kao i proteklog vremena koje se, prema autorovu mišljenju, realiziralo izvan nekadašnjih zajedničkih ideala...) Cinično/sarkastično mimetiziranje nesumnjivo grube i nemoralne urbane zbilje napušta se dvjema novim knjigama koje se nipošto ne rugaju nego sabiru prošlo (realno) vrijeme te se prije svega melankolično a literarno kvalitetno - sjećaju. Zbirka Nova kuća iz 1997. već naslovom sugerira novi i drukčiji početak u poštovanom i neambicioznom razdoblju životnog smirenja autorovih srednjih godina. A u obzoru nedavnih ratnih događaja život i inače na poštovanu abdikaciju od mladenačke konstantne i obavezne okrenutosti prema atraktivnom naprijed i prema književnoj novini. Sada se dapače uvodi skupljalački nagon, sabiralačko okretanje unazad, tj. smireni neoegzistencijalistički govor te se kao osnovni rezervoar i kao melankolično skladište bivšega, kao autorovo osjetilno-faktografski doživljaj uvodi - sjećanje. (Usput, sklonost `maloj priči` i sjećanju, unatoč - neoegzistencijalizmu, značajke su postmodernog promišljanja.)« (Branko Maleš, Od vitalističkog tekstualista do neoegzistencijalističke brige (ili: od teksta do Boga)) Wikicitati »Poetičko ovdje ne pripada pukom `stvarnosnom` stilu niti pak pukom neoegzistencijalističkoj stilizaciji, nego je ponajprije riječ o prodoru zbiljskog. To zbiljsko nije samo stvarnosno, u smislu pri dolaska predmeta iz okolnosvjetskog, nisu samo situacije iz svakodnevne zgode, kojih ima podosta tako da bi se moglo okarakterizirati Begovićevu zbirku i kao `pjev svakidašnjega“, nego je riječ o pozicioniranju (lirskog) subjekta spram različitih Drugih prema kojima se on nužno mora suodnositi kao suodnošajni, empatijski, komunikacijski, percepcijski `entitet`, jer upravo iz toga odnošenja taj subjekt nešto, konkretno, doživljuje, pa mu to osigurava iskustveno polje njegova mjesta/pozicije, i u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu. Što je to što ulazi u taj odnos, pa prema tome i ono što je u temelju konstituiranja subjekta, jer o tome je zapravo riječ? Ono što pokazuje i katalogizira motivski repertoar, stvarajući `obujam` koje od tema, iščitavamo na površinskoj razini strukture, gotovo na razini leksika. To su prigodni predmeti, stvari, situacije koji upućuju na različite sfere (dnevnih) životnih praktika, ali i određene kontemplacijske, misaone, meditacijske inkluzije, kao što to pokazuje antologijska pjesma Sablast ni od kuda. Ona nas `poučava` o tome da `zbroj` prirodnog, vremenskog, prehrambenog, duševnog i tjelesnog vodi krugom do onog što simbolizira zima, dakle, utrnjenja, svojevrsna `zaleđenja`, mirovanja u najmanju ruku, dakle nedinamizirana. To je temeljno `dno` subjekta koji agira na `svjetskost`, događajnost, međuljudske odnose, a sve se to zbiva u različitim kontekstima i situacijama, od ratnih (Srebrenica), muško-ženskih (namjerno ne kažemo ljubavnih) relacija, od ironijskih do erotskih, od kuhinjskih do `kaleidoskopskih` (Poslušno pranje leđa: moja draga Barica), od multikonfesionalnih do globalnih, od hrvatskih do kozmičkih, od koncentracijskologorskih (Tišina pepela) do hlapećedržavnih (Rolade koje kleveću), od individualna patiensa (Bol je u mom džepu) do metafizičke uskrate koju može amortizirati nešto dnevnopragmatično (Pogled na stvoreno). Kada smo upozorili na multikonfesionalnost, ona se ponajprije odnosi na Allaha, kojemu je mjesto i u Hrvatskoj (Prazni kovčeg tijela), prostor ucijepljenja jednakovažan vjerskim uvjerenjem, ali jamačno i na Krista u njegovoj pojedinačno ljudskoj inkarnaciji, na što upozorava namisao i spoznaja o kristolikosti (Ovo je tijelo moje) svakog posebno, u njegovoj singularnoj oživotvorenosti i neponovljivosti.« (Cvjetko Milanja, Pjesnik svjestan da bez odnosa prema Drugom ne može izgraditi svoju poziciju) Wikicitati »Sead Begović je jedan od najizrazitijih pjesnika suvremene književne scene u kojih nalazimo nadrečenično jedinstvo, i unutarnji egotizam, i `žudnju`, i pojedinačne senzacije koje se kreću od plemenite sentimentalnosti do naturalističke gruboće. Sve će se to naći u omanjoj zbirci Između dviju udobnosti od trideset i dvije pjesme, kojoj je pogovor napisao priznati učenjak, profesor Milanja. Pa kao što je on usredotočio zanimanje na izabrani korpus unutar zbirke, tako bih i ja rado istaknuo pjesme: Nabodeni kukac, Gluho, Najbolje je biti stablo uz rijeku, Mrtve ruže, U samici, Uhvatite nebo, Žeđ za svjetlošću i Zagreb plakat. U njima se autorsko jastvo nekako miri s svakome razvidnom referencijom, s izrazitijim jezičnim postavama/stihovima, s primateljima u kojih ipak postoji nešto poput kolektivnog iskustva; sa zanimljivim likovima modernoga jezičnog standarda, ako se hoće. Zapravo, dva su temeljna problema što ih `iz sebe` postavlja Begovićevo pjesništvo. Prvi se tiče traženja sugovornika. Pjesničko jastvo traži svoga `drugoga`, i ne nalazi ga. Njegova je samoća, izabrana pjesnička pozicija, nesvikla na dijalošku shemu sudjelovanja u svijetu. Reći će se: Pa to je stvar drame, ne pjesništva. No pjesništvo, implicite ili eksplicite, ište svoga primatelja: izravnim obraćanjem, upućivanjem na njegovo nepostojanje, ili pokazivanjem na zajedničke fenomene svijeta. Glede potonjega, u Begovića nije upitan pogled kojim i nas, sljedbenike njegove duševne kamere, vodi predmetnom panoramom: svijet je to naše svakodnevice, svijet uvelike lišen emocija, u kojemu prema društvenim zakonima i s njihovim takobitkom ravnodušno sudjelujemo. Begovićeva je nova zbirka, kao malo koja u najnovije vrijeme, ponudila ne samo vlastitu aktualnu pjesničku opstojnost, nego, čitatelju, i mogućnost povijesnog uvida u stvari pjesništva.« (Ante Stamać, Pjesničko jastvo, nabodeni kukac) Sead Begović o drugima O OFF generaciji »Mi smo, neki budući offovci, prije `Gorana` dolazili u Klub samoupravljača u Jurišićevoj 1 koji je vodio Stjepan Laljak. On je ex katedra prozivao nas mladce i mi bismo ustajali i govorili svoje stihove, a on bi vodio zapisnik. Ubrzo nam je puknuo pjesnički vodenjak i u njemu Štef Laljak te smo prešli na Opatovinu u `Goran`. Tamo je književni klub vodio Josip Sever kojeg smo zbog njegove egzotične i boemske pojave odmah zavoljeli. Mislim da je i on sam bio zatečen novim članovima. E, tu je vladala potpuna sloboda. Svi smo bili jednaki i divili smo se jedni drugima, a Joža nije bio niti je htio biti poglavica. Cijenili smo ga. Njegov `Diktator` za nas je bio pravo otkriće. Utorkom u 20 sati, kad bismo se okupili, Sever bi samo rekao: `Djeco, polijećemo`, potpomognut tipičnom gestikulacijom svojih ruku. Bili smo obitelj, ali to je onda bilo tako, na sve strane su cvali slični klubovi i omladina je, koja će se devedesetih poklati s drugima, bila pod kontrolom, no, nama je to bilo nevažno. Branko Maleš se, načitanošću i autoritetom (bio je par godina stariji) ubrzo nametnuo kao autoritet, tu je stasao Branko Čegec, Marijana Rukavina, Mile Maslać, Ana Lendvaj i mnogi drugi. Sever nas je opio ruskim formalizmom i avangardom, dinamičnom metaforikom i začudnošću. Osobno je bio dobar radni primjer pa smo počeli ozbiljno pisati, čak sam jedno vrijeme mislio da je Jožin boemski život – život istinskog pjesnika, te sam prve pjesme pisao smucajući se Zagrebom po raznim rupama, družeći se uglavnom sa samorazornim šumacima uz mnogo priča, pića i zanosa. I mladi su filozofi tako živjeli, kao i pjesnici. Mnogih više nema. Izgorjeli su premorene mašte, a mi koji smo izdržali i na neki se način ostvarili, ubrzo smo se zaposlili i postali kabinetski tipovi koji više ne mirišu cvijeće s asfalta već čitaju i druge, a započeo je i naš hod po javnim glasilima. Današnja je generacija mladih stasala uz kompjutorske igrice i internet, bez iluzija i želje za promijenom sustava i velikih ideja. Stvaraju svoj utopistički, hedonistički i virtualni svijet. Ako još nije kasno i ja bih se pridružio. Čini se ipak da naše razlike, ako postoje, nisu tek kronološke: modernizam - postmodernizam. Mene su privlačili i religiozni problemi, ali sam na toj stazi griješio u početnim koracima – tražio sam čovjeka ili knjigu koji bi bili ozbiljan dokaz o postojanju Boga. Kasnije sam zbog takve znatiželje pristupio poetskoj evokaciji bitka, nekog iskona. Iako, još se nisam družio niti sam susreo nekoga tko bi bio čist kao haljinica za prvu pričest. Za mene, u vrijeme `Gorana`, život još uvijek predstavlja mysterium tremendum et fascinosum. Zanimala me je liturgija svakodnevice, njen živi govor koji bih s užitkom metamorfozirao. Kasnije sam i ja jedno kraće vrijeme vodio `Goran`. Dakle, krenuo sam od materijalnosti označitelja koji u svojoj zvukovnoj dimenziji diktira smisao. Mislio sam da bi zvukovna magija za svoj ishod trebala imati i otkriće novih semantičkih potencijala riječi. Sve je tada bilo višemotivsko i po sebi samorazumljivo. Sedativna, smirujuća naracija, ljupke emotivne slike, plačljivi ispovjedni prizori i teatralno estradni sklopovi riječi, pa čak i tadašnji rock tekstovi (sve dok nisam otkrio i pisao o Nicku Caveu) nisu me mogli privući. Uostalom, posjedovao sam kaleidoskopsku imaginaciju. Ubrzo sam počeo čitati i pisati književnu kritiku te sam intuitivno razumijevanje zamijenio primjerenim metodama interpretacije koje su mi pripomogle razumijevanju poetskog i za mene ubrzo više nije bilo estetičke distancije između pročitanog djela i horizonta očekivanja.« (Sead Begović) O kontroliranom jezičnom ludilu »Normalno je da se mladi pjesnik stalno kostriješi. Tada mi nije bila potrebna komunikativna lagodnost, a jezik i struktura forme posve su se osamostalili i potisnuli svu predmetnost. Bio sam donekle slobodan od smisla iako za razliku od drugih suvrsnika…ne i posve. Uostalom, ta vrst gramatološkog obrata meni je vrvila značenjima i prepoznatljivošću. To je bio poetski jezik koji sam jedino razumio. Nisam još bio spreman suočiti se sa samoćom svojih misli. Stanovao sam u kontroliranom jezičnom ludilu i bio sam zadovoljan. Taj gromot, ti odsjevi, nenadani utoci, ta oskvrnuća kodificiranog jezika… ta energija koja se pritom oslobađala primjerena je, kako već rekoh, mladosti, ona je neprocjenjiva i ne možeš je odvagnuti na tezulji za cijenu zlata. Činilo mi se da pjesme, zbog kinetike koju su ponijele neke riječi (uslijed foničnosti, ritma i uopće grafostrukture), mogu otplesati. Uostalom to je bilo doba cvatućeg intermedijalnog pjesništva: vizualnog, gestualnog, foničkog, grafičkog i tako dalje. Na taj način danas više nitko ne piše, osim Sanjin Sorel i u tragovima još Milorad Stojević. Primjećujem da oni pri proizvodnji stihova ne mare za disciplinu i jezičnu ekonomiju. Mi smo pak pazili da naše metafore rastvore jedan svijet, ali da ga i sastave, da budu u svome prijenosu s pokrićem i da se naposljetku ipak nešto kaže, kao da smo se plašili da ne završimo u pukom lingvizmu. Bio sam pjesnik urbane osjećajnosti. Ma kakvi formalisti i etos dekonstrukcije jednog Derridae, pa još je Platon govorio da se ljudskim jezikom posljednje istine ne mogu izraziti direktno. Kao da sam već znao da riječi više skrivaju nego što otkrivaju.« (Sead Begović) O `Novoj kući` i „ljubavi koja premašuje svaku ljubav“ Wikicitati »Obuzela me čežnja za smislom i potpunošću. Poželio sam izraziti čistu i čitku figurativu, a pritom vam uvijek nešto ide na ruku. Oduvijek sam osjećao, pa i danas, prijezir prema moćnim ustanovama i ideologijama koje hoće da ovu našu ovozemaljsku ograničenu sreću pojedinca žrtvovati nekim višim istinama i interesima. Napokon, počeo sam razlikovati jezik sam po sebi, zatim jezik zbilje i njene odsjeve te metafizičku zbilju prolaznosti i smrti (usuprot neofizičkoj označajnosti, kojom me je označio Dalibor Cvitan) te čišćenja od silnih uživanja, pa i onih koja uključuju rad na jeziku. Hijerarhijski svijet nabacanih slika mijenjao sam za staloženu metaforiku koje se nikada nisam niti neću odreći (?) i sjetnu egzistenciju. I…opet mi se otvorio jedan svijet pjesničke mogućnosti jer moderna igra obuhvaća mnoštvo različitih stilova. Svakog pjesnika to mora veseliti, to da uvijek iznovice daje znakove života i da nastavlja pisati u zabludi misleći da upravo on ljubi s ljubavlju koja premašuje svaku ljubav. Učinilo mi se kao da sam pobjegao od neživih predmeta koje sam godinama u svojoj gramzljivosti gomilao, okruživši se njihovim talogom. Kao da apsolutna sloboda ne postoji. Ako sam prije bio sličan djetetu koje živi prema svojim impulsima, sada sam ograničio svoju sreću disciplinom i potiskivanjem. Rat me je dotukao, te najtamnije svireposti, ta nepotrebna razaranja, umirući politički mozgovi, smjene režima, činjenica da se ubijamo u svrhu nekog međusobnog ubjeđivanja, moje krive procjene pa i da sam bio spreman položiti život za Hrvatsku… i moj se motor prezaugao. U ratu nisam izgubio sve pa tako nisam izgubio sebe. I da nastavim s aluzijama, ja sam zaista počeo preispitivati svoja oruđa i njegove mehanizme. Nisam osjetio svrab za posve novim, jer nisam takav čovjek koji baš sve obnoć i stubokom mijenja. Bilo bi me stid pred samim sobom. Ali sam pojačao znanje o smislu pjesme. Ono više nije bilo ograničeno, ni meni ni čitaču. Postigao sam, čini mi se, diskretni lirski ugođaj bez nasilja tematskog plana nad izražajnim. Ostavio sam, dakle, široki prostor razumijevanja. O `Novoj kući` se je dosta pisalo. Primijećeno je pretapanje u `novi početak` iako ona u sebi ne nosi prevratni potencijal, a priznao joj se jedinstveni lirski ton. Mrkonjić je u `Novom listu`, osvrčući se na tu knjigu, i dalje o meni pisao kao o semantičkom konkretistu. Čudno, kao da nije pročitao knjigu i kao da je pisao napamet. U `Novoj kući` sam poželio nešto jednostavnije formulirati svoja temeljna iskustva i čuvstva, a upravo mi se kroz obitelj mnogo toga dešavalo. Naime, moja supruga, moj sin i ja kao da želimo svoje misli i ideje izreći istodobno. Čak bi se i naša razdoblja šutnje mogla citirati kao govorni oblici intimne jeze. Neobarokna sklonost neuhvatljivom vodopadu riječi sada je dobila svoj priopćajni kanal. Naprosto, došlo je novo vrijeme kada se pjesnici više ne žele družiti s krepanim otajstvima jezika s kojima je jedina poruka poezije – sama poezija. Sada je lakše bilo izraziti vječnu i nepromjenjivu sudbinu čovjeka, dakle, egzistenciju: samoću, osamljenost i izdvojenost pa makar i unutar obitelji, koja nije uvijek, kao kod mene, garancija za sreću. Šteta, nitko nije imao vremena zaključiti da se olako rješavamo još jedne ljepote jezične operativnosti koja je bila spoznata također u profinjenoj imaginaciji. Podsjetio bih da sve ono što se preskače – jednom se opet vraća, jer, svima nam je zajednička eliotovska spoznaja da je teško iskazati bilo kakav smisao u jeziku, a bome i biti novator.« (Sead Begović) O poeziji kao „kruhu izabranih“ Wikicitati »Poezija više nije elitna već i stoga što je «svi» pišu. Rezultirat će to s mnoštvom neznanih, ali i posve neznatnih, rekao bih. Problem je zapravo u samoj poeziji. Ona više ne propitkuje smisao našega postojanja i svrhovitost samog pisanja. Pjesnici, nažalost, više ne izražavaju stihove već prodaju sebe. Njihove pjesme zaboravljaju da izvan ovog svijeta postoje i drugi svjetovi. Napominjem da su i neke odlike moderniteta omogućile pjesnicima da uče pisati poeziju čitajući druge pjesnike, a ne mirišući cvijeće. Sada se pak urbani, ili točnije rečeno «stvarnosni» pjesnici vraćaju neposrednom iskustvu, a to znači i popularnoj kulturi gdje je jezik puko komunikacijsko sredstvo i vrvi od ispražnjenih mjesta. Međutim, stihovi su im ogoljeli kao posve obrano mlijeko. U njihovim pjesmama nema ni traga jezične figurativnosti, a meni se pak čini da poezija bez metafore ne bi ni postojala. Na književnoj sceni važnu ulogu ima kolokvijalnost i komercijalni interesi te marketinški karakter prodaje poetskih i proznih knjiga. Uz to što ste pjesnik morate još nešto biti, kako biste na sebe svrnuli pažnju: ili šloser bez obrta, ili psihopat, ili kritičar, ili novinar. To je stoga što živimo u doba videokracije kada ono virtualno pokušava zamijeniti autentični život. Simulacije su pritom toliko zavodljive da već govorimo o cyber- kulturi i eri hiperteksta. Na kulturnoj sceni zavladala je pomodnost i ono bulevarsko, koje podilazi publici i koje nas laže na estetski način - onaj koji mi najviše volimo. Pjesniku je poezija biološki zadan uvjet, svijet nipošto, stoga on može opstati bez virtualnog smiješka globalizacije, a jer više nije na vrhu piramide društva kao moćni posjednici novca, smatra, da je samo posrednička institucija, ako ne i podložak za tuđe ispijene čaše. Zbog posvemašnje medijske prostitucije te new age orijentacije odjednom se našao na začelju interesa pri rađanju nove Europe i svijeta. Mediji stvaraju afere, pjesnici više ne. Od njih se više ne očekuje da nešto obećavaju, neki bolji svijet, a bome niti da razveseljavaju puk. Jer, rekosmo, više nisu unosna roba. Uostalom, govore i čine manje od svoje poezije te smo uistinu zabrinuti za čitatelja koji u novo doba ezoteričkog i potrošačkog uživanja bez granica, baš u poeziji pronalazi sve manje značenja. Svjedoci smo pooštrene borbe ne za opstanak već za preživljavanje poezije. Ne može joj pomoći ni neki bolji svijet, jer tek u njemu raste krivulja tržišnih zahtjeva. Ukoliko ne pristane na pojednostavljene poruke izgubit će i ono malo novčane potpore koje su još spremne dati nacionalne i nadnacionalne institucije koje se pozivaju na globalnu razinu. Svjetske vlade ustrajno grade lijepo dizajnirana i zapakirana zabavišta za `dobrobit` čovječanstva. Bez karnevalizacije, skandala i isplativosti poezija je osuđena na rezervat u kojemu pjesnička sekta podržava samu sebe. Kao pjesnik, dobru poeziju smatram kruhom izabranih, a kao kritičar nastojim se svojom meditacijom i svojim snom nadovezati na djelo koje uzimam na pregled. Poezija mi je dala kruha i posebne trenutke koje zovemo radosti stvaranja. Osjećam da nikada ne prestajem biti pjesnik pa čak kada usisavam tepih ili idem na plac. Posjedujem kaleidoskopsku imaginaciju u trenucima svakodnevlja i kada pišem. Ali, naravno da neću zapisati sve što moj razmaženi mozak može poželjeti. Poezija jest obilje, ali i ekonomija snaga. Važno je da uspijevam poetsko zadržati u svemu. Naprosto tako vidim stvari. Poezija me očovječuje, a kritika mi daje osjećaj da činim nešto korisno. Ipak, nije sve tako bajno. Od jednog cijelog kruha mene zapadne tek «frtalj», a radosti ponekad ovlaže gorke suze i neizdrživa muka.« (Sead Begović) Wikicitati »Volio sam Dragu Ivaniševića, njegovu opusnu inkoherentnost, ali i veliku strastvenost, čuvstvenost i požudnost za jezik kao i nasladnu opsesivnost spram života. Uz to on nije bio ohol i nije likovao ponad mladih pjesnika. Mene je zvao gusar. Za Severa, već rekoh, a što se tiče Danijela Dragojevića, otkriće mi je bila njegova knjiga `Četvrta životinja`. Od njega pa nadalje započinje moj interes za zamjenične igre svega sa svime. Uz Petrasova Marovića zavolio sam i Luka Paljetka i njegovu finu lirsku pređu, kao i slobodu stihovnog kretanja putem opkoračenja. Volim i instruktivnu Slamnigovu jednostavnost. Sve sami mediteranci, a ja zagrebački kajkavac. Hoću reći da s lijepim osjećajima treba biti oprezan jer se s njima može pisati loša poezija kao što se dobra može pisati u tjeskobi prepunoj demonskih i paklenskih prizora. Sjetimo se francuskih simbolista. Tadijanović mi je uvijek bio simpatični djedica koji je od svoje dugovječnosti napravio poetski projekt, a kao što znamo ta poetizacija bila je svima simpatična pa je on kao pjesnik - bard imao posvuda i nešto popusta. Uz njega me veže niz anegdota, posebice uz zadnjih deset godina njegova života kada bih ga susretao u Akademiji gdje sam Slavku Mihaliću nosio tekstove za `Forum`. Nikada mi ništa nije zamjerio, iako me je uhvatio kad sam ga jednom zgodom imitirao, a svi prisutni se valjali od smijeha. Napisao je i desetak dobrih pjesama i to bi za mene uglavnom bilo sve.« (Sead Begović) O književnoj kritici Wikicitati »Ja pišem i o pričama, o romanima, publicistici i tako dalje, ukratko o različitim vrstama proze, a tu su i intervjui. Kada sam radio u redakciji kulture `Vjesnika`, razgovarao sam s desecima domaćih i stranih autora. Budući da sam prvotno pjesnik, književnu kritiku o poeziji najviše sam čitao te sam to znanje na kraju i kapitalizirao. Nakon dugogodišnjeg rada u kulturnim institucijama počeo sam od tog rada skromno živjeti. Danas pišem s lakoćom i s radošću, upravo stoga što se klonim pozicije arbitra. Pisao sam o mnogim književnim uglednicima, napisao mnogo predgovora njihovim knjigama, a govorio sam i na nebrojenim predstavljanjima njihovih knjiga. Najveće mi zadovoljstvo pričinjava kada mi sa zahvalnošću govore i pišu mi da sam ih prepoznao, da sam ih skinuo do gole kože, dobro locirao i valorizirao. Dakle, nisam se umorio od te vrste književnosti jer, vjeruj mi, veliki sam poštovalac i zaljubljenik knjiga koje dolaze na ovaj svijet bez dostojne recepcije, jer je takvo stanje u hrvatskoj i bošnjačkoj književnosti. Stoga ne volim top-ljestvice budući je svaki autor, primjerice pjesnik, vlastita osobnost i svakome od njih uvijek pristupam s drugom metodom. Ponajviše me privlače stilske odlike i jezično ustrojstvo u tekstu, potom emotivnost, izvornost i kolorit, a od metodoloških orijentacija ono gnoseološko i teorijsko stajalište. Volim reći da se na svako djelo, na svaku knjigu, nadovezujem sa svojim snom.« (Sead Begović) O Bošnjacima i Bosni Wikicitati »Za mene ne postoje razdaljine u smislu ljudske taktilnosti ili kada govorimo o izravnom kontaktu grčkog genija i zapadnog uma. Smetaju me samo nesuvislosti ljudske koje ne prepoznaju tvarni od tvorbenog uma. Ja sve volim kreativno dokumentirati, ali ponajviše riječ, jer ako je fetus osnovni ljudski paket, onda je to i riječ koja prva počinje kucati nekim značenjem. Naravno, ponajviše me zanimaju poetske riječi. Kao Zagrepčanin musliman, koji je za školske praznike putovao u Sarajevo staroj neni u pohode, bosanski jezik mi je zračio velikom toplinom i egzotičnošću – onda sam počeo upoznavati i Bosance svih triju etnikuma. Tužno je to da je u bivšoj Jugoslaviji bilo vrlo mnogo lažne jednakosti, a meni se to gadi i danas, kao i onda. Kasnije sam pokušao doseći i islamsku filozofiju, posebice onu Ibn Sine (Avicenne) koji je filozofiju upotpunio do mjere koja je čovjeku bila dosežna. No, najviše sam naučio iz filozofije malog, takozvanog `prirodnog čovjeka`, a tu su muslimani Bošnjaci neobično mudroslovni. Sanjam da upravo takvi ljudi pronađu (u Hrvatskoj i u Bosni) zajednički, univerzalni eglen, u smislu islamskog naučavanja da moral mora postati i sadržajem univerzalne religije. Uostalom, suzio sam svoja kretanja, ako uzmete u obzir da sam ja čovjek koji je šest puta preplovio Atlantik kao mornar na palubi trgovačkog broda. Čini mi se da se napokon ponajviše družim s Bošnjacima, što opet nije bez problema – iako je nadošlo posve drugo vrijeme. U Kulturnom društvu Bošnjaka Hrvatske `Preporod` i uređivanju časopisa `Behar` našao sam mnogo hrane za moja kreativna pregnuća. Uostalom, Bošnjaci su me kao pjesnika uvrstili u uglednu ediciju `Bošnjačka književnost u 100 knjiga`, a već prije su me u dva navrata antologizirali, što mi neobično imponira. Uvijek sam bio uzbuđen na tim putovanjima po Bosni – ta jednostavnost, samozatajnost, ponositost, smirenost i mudrost, velikodušnost i pobožnost njenih ljudi te opijenost životom – koja proishodi još od starinačkih bogumilskih Bošnjaka – ima nešto specifično. Na mojim zadnjim putovanjima po Bosni, morao sam zaključiti da je mnogo toga nestalo, a sumnjičavost i ona ispodkožna podvojenost, koja je vladala u obje Jugoslavije, sad je posvemašnja. I neka otužna atmosfera koja nam govori da nije svaki sanak o zajedništvu na istinu. Pa se sada pitamo `Sarajevo, što si potavnjelo?` « (Sead Begović) O Hrvatima i hrvatstvu Wikicitati »Suočen s takvim pitanjima, bio sam vrlo naivan. Danas sam svjestan da kao Sead Begović nikada ne bih mogao doseći zadovoljavajuću razinu hrvatstva ma koliko ja hrvatovao. Ipak, tijekom života uvjerio sam se, na vlastitoj koži, da vas neki, pa i značajni Hrvati, neobično vole i poštuju upravo kao muslimana. U Hrvatskoj sam uvršten u više od dvadeset antologija suvremene hrvatske poezije, zbornika i panorama, a kao takav sam i prevođen. Zar to nije dokaz neke posebne izdvojenosti i prisnosti? Zbog toga osjećam zahvalnost. Ja sam se uvijek, u ovoj sredini u kojoj sam se ostvario, nešto i nekome ispričavao, nešto objašnjavao, kao da sam imao neki kompleks, ili kao da mi je na čelo bio utisnut pečat drugačijeg. Takvo osjećanje danas više ne dolazi u obzir. Ima različitih Hrvata. Ja se ne vežem uz one koji jedva čekaju da im se ostvari politička atmosfera u kojoj bi oni tada konsolidirali svoje redove i zračili strogom polarizacijom, te po tome onda proizlazi, kao u zadnjim ratovima, da su baš oni jedini važeći socioetnički subjektivitet. Na kraju, Hrvatska je mala zemlja i stoga me čudi da već nije došlo do ksenofobičnih ispada kao u Sloveniji. Kad pomišljam na takve stvari, začudo, nikada ne pomišljam na sebe – ni u jednoj verziji.« (Sead Begović) O dvojnoj književnoj pripadnosti Wikicitati »Jednostavno sam već umoran od takvih pitanja i propitkivanja, nakon zadnjeg rata i svega što se zbilo. Ipak sam starijeg pamćenja i sve su moje isključivosti napokon ishlapjele. Što se tiče `100 knjiga bošnjačke književnosti` to sam uvrštenje već dulje vrijeme priželjkivao i sada sam s time beskrajno zadovoljan. To je bio jedan dobar književni potez određen i političko-nacionalnim nalogom, ali toga smo svjedoci u svim književnostima ex-Jugoslavije. `100 knjiga bošnjačke književnosti` je zaista važan izdavački poduhvat jer sistematizira jednu književnost koja kao podsistem djeluje unutar bosanskohercegovačke književnosti, a dijasporni književni odjeci Bošnjaka koji djeluju izvan matice neizostavni su njen dio. Pogledajte samo likovni i književni doprinos Bošnjaka koji djeluju u Hrvatskoj. On je nezaobilazni i etablirani dio hrvatske kulture, a bilo bi čudno da se Bošnjaci u BiH time ne diče i ne uzmu ga pod svoje književno-povijesno okrilje. S druge strane, književnici poput mene rođeni su u Hrvatskoj i ne mogu pripadati bosanskohercegovačkoj književnosti, a unijeli su jedan novi identitetski štih u bošnjačku književnost. Mi smo upijali većinom iskustva hrvatske književnosti i ti su koloritni utjecaji primjetni. Sve to, nadam se, na kraju porađa jednu zanimljivu književnost i na jednoj i na drugoj strani.« (Sead Begović) Objavljene knjige Vođenje pjesme, pjesme, Mladost, Zagreb, 1979.; Nad pjesmama, pjesme, Logos, Split, 1984.; Ostavljam trag, pjesme, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1988.; Bad blue boys, pjesme i priče, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1990.; Nova kuća, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1997.; Književna otkrivanja, Stajer-graf, Zagreb, 1998.; Između dviju udobnosti, pjesme, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2002.; Prorok u našem vrtu, izbor iz poezije, Biblioteka Bosana, Zagreb, 2002.; Sanjao sam smrt pastira,[11] kratke priče, Naklada Breza, Zagreb, 2002.; Pjesmozor, književne kritike, Stajer-graf, Zagreb, 2006.; Književni meridijani, književna kritika, Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2007.; Sve opet postoji,[12] izabrane pjesme, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, BZK Preporod, Sarajevo, 2007.; Osvrneš se stablu,[13] izabrane pjesme, Stajer-graf, Zagreb, 2008.; Uresi: aplikacije,[14] pjesme, V.B.Z., Zagreb, 2008.; Đibrilove oči,[15] kratke priče, KDBH Preporod, Zagreb, 2008.; Zvekirom po čelu,[16] pjesme, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2012.; U potrazi za Zlatom, Izabrane ljubavne pjesme (1979. – 2015.), Stajer graf, Zagreb, 2015.[17]