ANTONEN ARTO HELIOGABAL ILI KRUNISANI ANARHISTA Prevod - Cvetanka Perović Izdavač - Raška škola, Beograd Godina - 1999 129 strana 21 cm Edicija - Biblioteka Svetski pisci Povez - Broširan Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja "Malo je poznato da je Antonen Arto, čuveni francuski teatrolog, tvorac teatra surovosti, pesnik i putopisac, objavio i jedan roman Heliogabal ili Krunisani anarhista (1934). U romanu se, nastalom na srećnom prožimanju bogate dokumentarnosti i neobuzdane do usijanja dovedene pesničke mašte, govori o jednom od najekscentričnijih rimskih cezara, koji je svoju vldavinu pretvorio u vladavinu nezapamćenih orgija i zabava, vladaru koji se oblačio u žensku odeću a svojim ljubavnicama davao titulu carskog muža. Izvanreda, potpuno artoovski roman koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim. " Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku. Antonin Artaud Heliogabale

MIRJANA PROŠIĆ-DVORNIĆ ODEVANJE U BEOGRADU U XIX I POČETKOM XX VEKA Izdavač - Stubovi kulture, Beograd Godina - 2006 576 strana 25 cm ISBN - 86-7979-194-6 Povez - Tvrd Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja SADRŽAJ: 1 PREDGOVOR 2 UVOD A Definicija problema i teorijsko-metodološke osnove B Izvori i literatura a) Materijalni izvori b) Pisani izvori c) Likovni izvori d) Narativni izvori e) Usmeni izvori 3 BEOGRAD U XIX I POČETKOM XX VEKA A Politička istorija Srbije u XIX i početkom XX veka B Stvaranje nacionalne kulture 4 PRIVREDNI RAZVOJ SRBIJE I BEOGRADA A Opšti uslovi razvoja B Razvoj trgovine C Razvoj proizvodnih delatnosti a) Zanati b) Industrija 5 DRUŠTVENO-EKONOMSKA, DEMOGRAFSKA I ETNIČKA STRUKTURA BEOGRADA A Društvena diferencijacija B Hijerarhija zanimanja C Antagonizam vrednosnih orijentacija D Položaj žene D Konzervativna i napredna emancipacija E Epilog 6 TRANSFORMACIJA PROSTORNE STRUKTURE BEOGRADA A Orijentalno nasleđe i austrijski uticaji B Beograd postaje srpski grad C Trijumf srpskog graditeljstva D Nove podele i simbolizacije prostora 7 DRUŠTVENI ŽIVOT A Okupljanja, druženja, proslave, zabave, odmor i rekreacija Beograđana u XIX i početkom XX veka B Nacionalna osećanja i godišnji verski praznici C Hotelske dvorane i kafane kao mesta zabave i kulturnih zbivanja D Pozorište E Gala večernje zabave i balovi F Aktivnosti i zabave pod vedrim nebom G Izleti i putovanja H Sport kao edukacija i rekreacija 8 SRPSKI GRAĐANSKI KOSTIM A Levantinski kostim B Vreme tranzicije i nacionalni kostim C Ženski srpski građanski kostim a) Idealtipski obrazac kostima b) Vreme nastanka, poreklo i stilske karakteristike kostima c) Nabavka i izrada delova kostima d) `Modna` faza,,fiksiranog“ kostima e) Simbolika kostima D Muški srpski građanski i nacionalni kostim a) Spontano transformisani kostim b) Pokušaj kreiranja nacionalnog kostima `odozgo` 9 MODA U XIX I POČETKOM XX VEKA A Opšte karakteristike B Ženska odeća a) Moda turnira (1870-1890) b) Moda zvonastih suknji i ,,S` linije (1890-1908) c) Moda velikih šešira i uskih suknji (1908-1914) C Muška odeća D Dečja odeća 10 TRŽIŠNA PONUDA - EKONOMSKI NIVO MODE A Proizvodnja odevnih artikala a) Izrada tkanina b) Krojači muškog odela c) Krojači ženskog odela d) Izrada donjeg rublja e) Krznarićurčije f) Proizvodnja obuće g) Izrada muških šešira h) Opremanje i izrada ženskih šešira i) Izrada veštačkog cveća j) Izrada i popravka kišobrana i suncobrana k) Izrada rukavica, čarapa, veza, pozamanterije, plisea 1) Uslužne delatnosti B Trgovina odevnim predmetima a) Razvoj tržišnog plasmana pomodnih artikala b) Specijalizovane radnje u Beogradu 1 Trgovine metražnom robom 2 Pomodno-galanterijske trgovine 3 Konfekcijske trgovine c) Rasprodaje i specijalne ponude 11 JEZIK MODE - MODNI ŽURNALI 12 POSLE SVEGA PRILOZI I Spisak datih dozvola za držanje zabava u 1897 godini II Društveni život i odevanje u Beogradu krajem XIX i početkom XX veka u književnim delima Popis ilustracija Popis tabela Skraćenice Izvori Literatura Beleška o autorki `U ovoj knjizi, iza koje stoji autorkino višedecenijsko istraživanje društvene, političke, kulturne i modne istorije Beograda i Srbije, prate se promene u svakodnevnom i javnom životu Beograda od Prvog srpskog ustanka do Prvog svetskog rata. Autorka studiozno pokazuje kako se iznutra menjao život Beograda, kako je grad postepeno sticao svoju unutrašnju dinamiku i spoljnu fizionomiju, ali i kako je od turskog pograničnog grada sporo, ali uporno postajao evropski grad u kome se susreće mnoštvo kultura, jezika i uticaja.` Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku.

Opis proizvoda Monografija Francuska veza umnogome prati tradiciju učvršćivanja i produbljivanja francusko-srpskih književnih i kulturnih veza, ali iz jedne perspektive koja do danas nije bila u centru istraživačke pažnje. Reč je o srpskoj ženskoj književnosti koja je, razume se, paralelno sa književnošću u javnosti dominantno prisutnih muških autora, vodila intertekstualni dijalog sa francuskom književnosti. Rezultati naših analiza pokazuju da su francuski jezik, književnost i kultura imali izrazito značajnu ulogu u stvaralaštvu srpskih spisateljica prve polovine XX veka, kao što su Jelena J. Dimitrijević, Isidora Sekulić, Кsenija Atanasijević i Julka Hlapec Đorđević. Odjeci te ženske frankofilije iz koje neretko izbija angažovani feminizam, manifestuju se, više ili manje očigledno ili prikriveno, u najrazličitijim vidovima intertekstualnih veza i imagoloških analogija, što svedoči o visokoj produktivnosti interkulturnih dodira i razmena na tradicionalno prijateljskoj, premda ponekad odveć idealizovanoj relaciji Francuska–Srbija.

Opis proizvoda Monografija Francuska veza umnogome prati tradiciju učvršćivanja i produbljivanja francusko-srpskih književnih i kulturnih veza, ali iz jedne perspektive koja do danas nije bila u centru istraživačke pažnje. Reč je o srpskoj ženskoj književnosti koja je, razume se, paralelno sa književnošću u javnosti dominantno prisutnih muških autora, vodila intertekstualni dijalog sa francuskom književnosti. Rezultati naših analiza pokazuju da su francuski jezik, književnost i kultura imali izrazito značajnu ulogu u stvaralaštvu srpskih spisateljica prve polovine XX veka, kao što su Jelena J. Dimitrijević, Isidora Sekulić, Кsenija Atanasijević i Julka Hlapec Đorđević. Odjeci te ženske frankofilije iz koje neretko izbija angažovani feminizam, manifestuju se, više ili manje očigledno ili prikriveno, u najrazličitijim vidovima intertekstualnih veza i imagoloških analogija, što svedoči o visokoj produktivnosti interkulturnih dodira i razmena na tradicionalno prijateljskoj, premda ponekad odveć idealizovanoj relaciji Francuska–Srbija.

Francuska veza: stvaralaštvo srpskih spisateljica prve polovine XX veka Monografija Francuska veza umnogome prati tradiciju učvršćivanja i produbljivanja francusko-srpskih književnih i kulturnih veza, ali iz jedne perspektive koja do danas nije bila u centru istraživačke pažnje. Reč je o srpskoj ženskoj književnosti koja je, razume se, paralelno sa književnošću u javnosti dominantno prisutnih muških autora, vodila intertekstualni dijalog sa francuskom književnosti. Rezultati naših analiza pokazuju da su francuski jezik, književnost i kultura imali izrazito značajnu ulogu u stvaralaštvu srpskih spisateljica prve polovine XX veka, kao što su Jelena J. Dimitrijević, Isidora Sekulić, Кsenija Atanasijević i Julka Hlapec Đorđević. Odjeci te ženske frankofilije iz koje neretko izbija angažovani feminizam, manifestuju se, više ili manje očigledno ili prikriveno, u najrazličitijim vidovima intertekstualnih veza i imagoloških analogija, što svedoči o visokoj produktivnosti interkulturnih dodira i razmena na tradicionalno prijateljskoj, premda ponekad odveć idealizovanoj relaciji Francuska–Srbija.

Велики рат (1914-1918), познат и као Први светски рат, донео је свету страшна искушења. У њему је било много херојских подвига, али су у овој књизи само приче о великим женама које су поднеле изузетне жртве за спас отаџбине. У тим за српски народ и државу страшним данима оне су се од скромних чобаница, љупких матуранткиња и префињених дворских дама преображавале у … „ЖЕНЕ ЈУНАЦИ ВЕЛИКОГ РАТА“ Књига за децу у тврдом повезу и великог формата (33×24 цм) у којој су ове хероине описане у причама које су базиране на истинитим догађајима и које упечатљиво сведоче о њиховој храбрости и пожртвовању. Сјајне илустрације Владимира Крстића Лација, који је илустровао и сада већ познату дечију књигу „Српски јунаци од Косовског боја до Кошара“, ће вам помоћи да још боље упознате те велике жене. Одломак из приче „Храбри обавештајац“ о Мари Петровић Осећала је како је стеже јелече. Одавно се од њега одвикла. И ова ношња на њој јој смета. Не осећа је као своју. У униформи јој је пријатније. Али Луне је тражио баш њу за овај задатак. Само је њој веровао. Јасно се сећала њиховог разговора: – Мора жена да оде међу непријатеље и види колико их је, где су им топови, какав им је морал. Жена ће бити мање сумњива. Разуми ме, Маро! – Разумем! – одговорила му је војнички, па заустила: – Али… – Шта али? Да се не плашиш што тамо идеш сама? – Не плашим се! Не идем сама! – Како не идеш? Ко ће с тобом? – Бог, драги Луне. С њим се ја никога не бојим. Осмехнуо се на те речи. – Шта је онда проблем? – Одвикла сам се од женске одеће. Знаш да се већ годинама борим као мушко. Расла сам с оцем и браћом, понашам се као мушко, тако и мислим. – Маро, знам то, али знам и да си ти најхрабрија жена коју сам срео. Само ти можеш да сама ушеташ непријатељу иза леђа и донесеш ми потребне податке. Не би ти било први пут. И ево је сада у овој ношњи међу непријатељима. Види бугарске војнике како се подгуркују и заједљиво смеју. Језик им је близак нашем, па разуме њихова ружна добацивања. Све у њој кува и радо би ову бомбу скривену међу јабукама на дну корпе бацила на њих. Али не сме да покаже своју ћуд. Скромно спушта поглед и као обична српска сељанка пролази поред групе. Види где су топови. Броји их. Памти им распоред. Наилази на немачке војнике. Њих бар не разуме. Нек лају шта хоће. Немци и Бугари се држе одвојено. Чини јој се да међу њима има мржње. То је добро за нас и савезнике,муњевито јој прође кроз главу. Поново види топове. Броји. Памти… Наслов: Жене јунаци Великог рата Издавач: Добродетељ Страна: 30 (cb) Povez: meki Писмо: ћирилица Формат: 25х1х33 цм cm Година издања: 2021 ИСБН: 978-86-81560-06-8

Morate priznati, skit je uvek nekako vezan za muškarce. Ali pošto su mušku verziju uglavnom kupovale žene, odlučili smo da je podjednako važno pitati se šta je i ispod ženskog skita. Vreme je da ovaj komad odeće zablista i na ženama jer će njima svakako lepše stajati. Kod muške kecelje me apsolutno nije interesovalo šta je ispod...ali u ovom slučaju baš sam zahvalan jer mogu napisati da me baš zanima da li je ispod svakog isto? Karakteristike: - Pere se u veš mašini do 50 stepeni, - Visoki kvalitet slike (ipak je made in Italy), što bi rekli no Čajna, not PRC, - Zadovoljava sve evropske standarde, što znači da može u uniju tj.Srbiju, - Dizajnirano u Italiji te je sve što se tiče reprodukcije, kopije itd. striktno zabranjeno, - Made in Italy.

STRIP 2 07064) ROMSKIM PUTEVIMA monografija, Novi Sad 2021 , Odevanje i ukrašavanje Roma nije bilo predmet posebnih istraživanja u Srbiji, ali i u svetu, pa ova fotomonografija predstavlja pionirski poduhvat. Ona je usmerena na žensku nošnju, koju prikazuje u široj vizuelnoj perspektivi - zajedno sa kosom i nakitom, distinktivnim elementima u izgledu Romkinja u Srbiji, posebno u Vojvodini u 20. veku. U fokusu su oni delovi odeće i ukrasa koji su se svojom specifičnošću i dugotrajnošću izdvojili kao kulturno nasleđe i potvrdili status nošnje. Ova fotomonografija dokumentuje kreativno spajanje elemenata raznorodnog kulturnog porekla u ženskoj romskoj nošnji, ali ukazuje i na uticaj koji je ona izvršila na svetsku modnu scenu putem hipi pokreta 60-ih godina 20. veka, ali i u drugim prilikama kasnije. Fotografije pričaju isto toliko priča o ženskom kulturnom nasledu romske zajednice, koja je vekovima deo kulture Srbije. dr Sanja Zlatanović Etnografski institut SANU, Beograd odlično očuvano, tvrd povez, format 21,5 x 30 cm , ilustrovano, latinica, 77 strana

Sadržaj: Lepa Helena ili helenski smisao za lepotu Snaga i uticaj Homerova pesništva ili na izvorima umetničke lepote Homer kao ličnost u ogledalu svojih poredaba Stihijske i druge prirodne pojave u Homera, naročito u njegovim poredbama Poredbeni venci u Homerovoj Ilijadi Homerova Ilijada i naše narodne pesme Homerova Odiseja u ogledalu naših narodnih pesama Hesoid prema Homeru Odlike Homerova sluha i vida Tri ženska lika u Odiseji Sapfa božanstvena Arhiloh Eshilova edipodija kao tetralogija Tragedija Eshilova i njena etika Put u nebo i put u Had ili tragičnost nadljudskog Eshil i Višnjić Stvarnost i privid u Sofoklovu caru Edipu Tajna smrti i groba u Sofoklovu Edipu Kolonskom Vladarska naredba i nepisani zakon u Sofoklovoj Antigoni Etika u Sofoklovu Ajantu Kob lepote u Sofoklovim Trahinjankama O Euripidovoj Alkestidi Euripidova Medeja i njen etički značaj Tragedija mladenaštva u Euripidovu Hipolitu Euripidova kritika Delfa O Aristofanovoj Lisistrati Slavuj u helenskih, latinskih i srpskih pesnika Aleksandar Makedonski u našim književnostima Odjeci helenskog romana u potonjim književnostima Registar

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Monografija RUMUNI U BANATU nastala je kao rezultat sistematskog rada na etnološkom istraživanju Rumuna u Banatu, koje je vršeno u okviru redovne delatnosti Etnološkog odeljenja Vojvođanskog muzeja. Sređeni su i komentarisani podaci prikupljeni terenskim radom u periodu 1954—1984. godine. 
Autor
 
Sadržaj: 
RUMUNI U BANATU 
Uvodna reč , Skraćenice 
BANAT 
Reljef, klima; Istorija, Srpska i rumunska pravoslavna crkva, sekte, Prosveta i kultura
PREGLED LITERATURE RELEVANTNE ZA PROBLEM ISPITIVANJA ETNOLOŠKIH KARAKTERISTIKA RUMUNA U BANATU 
I. Stariji period; II. Period između dva svetska rata; 
III. Radovi objavljeni posle 1944. ; Literatura iz SR Rumunije
TERENSKA ISPITIVANJA
RUMUNI U BANATU - MIGRACIONE STRUJE 
Banaćani; Erdeljci; Oltenci; Noviji nazivi pojedinih grupa; I Karta rasprostranjenja pojedinih grupa Rumuna u jugoslovenskom Banatu
II Karta migracionih kretanja Rumuna iz jugoslovenskog Banata. 
RUMUNI U VOJVODINI - SADAŠNJE STANJE 
Koegzistencija Rumuna sa pripadnicima ostalih etničkih zajednica u Banatu; Istorijat naselja u kojima žive Rumuni; Broj Rumuna u pojedinim mestima prema popisima stanovnika iz 1921, 1948. i 1971. godine
ETNOLOŠKI ASPEKTI ŽIVOTA U RUMUNSKOM SELU, POSMATRAN U ISTORIJSKOJ PERSPEKTIVI 
Naselja; Arhitektura; Enterijer; Način građenja kuća, Nabijače, Cigla, Krov, Kućni placevi; Stambena zgrada, Soba, Osvetljenje, Paljenje vatre; Ekonomske zgrade; Zgrade izvan naselja; Običaji oko gradnje kuće
PRIVREDA 
Zemljoradnja, Poljoprivredni proizvodi, Obrada zemlje, Plugovi, Jarmovi, Konjska oprema, Oranje, Sejanje pšenice, Oruđa za obradu zemlje, Kosidba — žetva, Srp, vile, grabulje, Kosidba — seno, Kosidba — žito (žetva), Vršidba, Običaji; Vinogradarstvo; Stočarstvo, Živina, Svinje, Goveda, Konji, Plaćanje pastira, Običaji i verovanja; Ovčarstvo, Pašnjaci, Seoba na pašnjak, Čobani, Izlazak ovaca na pašu i merenje mleka, Salaši, Prerada mleka, Obeležavanje ovaca, Đubrenje; Ribolov; Pčelarstvo 
ISHRANA 
Pšenica i kukuruz u ishrani, Hleb, Pogača, Proja i kačamak, Pšenična testa, Jela od testa, Skrob, Peciva i kolači; Mleko u ishrani; Meso — konzerviranje; Pića; Običaji 
NOŠNJA 
Osnovne karakteristike narodne nošnje Rumuna u Banatu; Ženska nošnje, Nošnja Banaćana, Nošnja Krišano-Erdeljaca i Oltenaca, Povezivanje žena; Muška nošnja; Suknena i krznena odeća 
TKANJE I VEZ, PRIBOR ZA TKANJE 
Razboj; Karakteristična tkanja; Običaji 
PORODICA, BRAK, SRODNIČKI ODNOSI 
Imovinski odnosi, Domazet, Stepeni srodstva, Veštačko srodstvo, Kumstvo, Ponašanje u porodici 
OBIČAJI I VEROVANJA 
Značenje nekih brojeva, Vatra, Voda, Hleb, kolač, pogača, Jabuka, Bosiljak, Živo biće, Marama, Pojas; Svadbeni običaji, Prosidba, Svadba; Deca, običaji oko novorođenčeta, Verovanja i običaji; Pogrebni običaji, Predznaci smrti, Smrt i predskazivanje vremena, Oglašavanje smrti, Pokojnik u kući, Zapevanje za mrtvima, Sahrana, Pomeni, Kopanje grobova, spomenici, prenošenje mrtvaca, Nošnja u žalosti; Godišnji običaji, Badnji dan i Badnje veče, Božić, Ophodi u ciklusu božićnih praznika, Korinđaši, koledari, Zvezdaši, Irod, Nova godina, Ophodi sa plugom, Sorkova, Bogojavljenje; Uskrs, Poklade i uskršnji post, Uskrs u Glogonju i Ovči; Mali Uskrs; Đurđevdan; Duhovi; Ivandan; Petrovdan; Sveti Ilija; Mala Gospojina; Krstovdan; Božićne poklade; Slava, Kućna slava, Crkvena slava, Dodole Svakodnevna dokolica i komuniciranje; Zabave — skupovi Etnologija etnografija istorija rumuna u vojvodini ...

SEVER I JUG Elizabet Gaskel Str 417 Povez mek Stanje knjige dobro OSTALE MOJE AUKCIJE MOŽETE POGLEDATI PREKO LINKA http://www.kupindo.com/pretraga.php?Prodavac=rere&Grupa=1 Kupovinom više knjiga značajno štedite na poštarini. O knjizi Ovaj roman je mešavina krimi priče, romanse i fantazije. Radnja se dešava u Bukureštu tokom 13 dana 1897. godine i vrti se oko jednog neznanca kog građani nalaze bez svesti u polju prekrivenog snegom. Ispostavlja se da je tajanstveni stranac posetilac iz budućnosti koji, kako se odvija roman, ulazi u domove raznih ljudi i otvara čitaocu vrata Bukurešta kakav je bio pre sto godina. Filmski detaljno, autorka slika ulice, odeću, enterijere, verno i temeljno dokumentovano, zbog čega je ovaj evropski grad glavni lik ove knjige. Za knjigu „Život počinje u petak“ Joana Prvulesku je nagrađena Evropskom nagradom za književnost 2012. godine. Roman viktorijanske epohe i arhetipski roman socijalnog realizma, verno svedočanstvo o jednom važnom istorijskom trenutku. Svojom umetnošću proze Gaskel je autentično prikazala dihotomije između severa i juga, sela i grada, modernog i tradicionalnog, organskog i veštačkog, aristokratije i radničke klase, lepote prirode i rugobe grada; predočila je sukobe između muških i ženskih principa, ali ujedno i nužnost postojanja i jednog i drugog. Elizabet Gaskel se ovim romanom svrstala među velike ženske romanopisce, rame uz rame sa Šarlot Bronte, Džordž Eliot i Džejn Ostin.

Opis proizvoda Tog ledenog bostonskog jutra Stela Klark pošla je u kupovinu odeće za svoju još uvek nerođenu sestru. Ušla je u robnu kuću drhteći od hladnoće, a prsti su joj bili prislonjeni na majčin veliki stomak i bebu u njemu. Zapazila je da grejanje nije radilo, ali tu činjenicu nije smatrala bitnom sve dok se svetla nisu ugasila, a vrisci i panika je okružili. Videla je ljude u crnom s puškama u rukama i, nakon još nekoliko minuta vike i straha, krv koja je pripadala njenoj majci. Tog dana je izgubila sestru, detinjstvo i majku kakvu je poznavala… Deceniju kasnije prvi put je čula za serijskog ubicu koji je ubrzo postao udarna vest širom Amerike. A nakon još jedne decenije, postala je neko ko je nameravao da ga uhvati. Montana, Zemlja velikog neba i stenovitih planina, mesecima je vešto krila počinioca stravičnih ubistava žena. Prizori mrtvih rasporenih tela trudnica i beba u njima ledili su krv u žilama i najprofesionalnijim detektivima Helene. Bezuspešni pokušaji lokalne policije da odgonetnu niz ubistava dovode dva psihijatra, Stelu i Logana, u samo srce predivne Montane. Kao dva stručnjaka, ali i dva potpuna stranca, primorani su da sarađuju s ciljem da uđu u um ubice i predvide njegov sledeći korak. Međutim, Loganova netrpeljivost prema ženskom rodu, osećanja koja svako od njih ne uspeva da savlada, i saznanje da je Stela u srodstvu sa ubicom umnogome komplikuju situaciju. Priča je inspirisana istinitim događajem i ubistvima koja spadaju među najbrutalnije u američkoj istoriji zločina. Vidi još informacija

ROBINJA – Mende Nazer & Damien Lewis Hrvatsko izdanje ODLIČNO očuvana Robinja je istinita priča o Mende Nazer, sudanskoj ženi čije je djetinjstvo završilo s 12 godina kad je zarobljena i zatim 7 godina proživljava pakao. Prodana je bogatoj arapskoj obitelji u Khartoumu kao robinja. Nakon 7 godina šalju je u Londonu gdje joj se pruža prilika za bijeg… U ovoj knjizi Mende pripovijeda svoju priču kroz vlastitim očima uz pomoć autora Damiena Lewisa. Zbog tradicije usmene predaje se detaljno sjeća svega, za razliku od nas koji se gotovo ničega ne sjećamo iz djetinjstva. Tako je i u prvom djelu ove knjige opisan njen život prije ropstva. Opisani su tradicije plemena u kojem je odrasla, tradicije koje su me gotovo ostavili bez riječi. Mende Nazer živjela je sretno djetinjstvo u planinama Nuba u Sudanu, u jedno od brojnih izvornih muslimanskih sela, u plemenu Karko. Bila je najmlađa u svojoj obitelji te je njezin otac mislio da je „najljepša kći svih vremena“. Živjeli su u kolibi od blata, spavali na madracima napravljeni od kore baobaba. Imala je dvije sestre koje su bile udane i živjeli su u jednu od obiteljskih koliba jer mladenci prvih godinu dana su s mladenkinim obitelji, i dva brata koji su bili u posebnu kolibu koju su nazivali holu, kuća muškaraca, jer je tradicija bila takva da su neoženjeni muškarci zajedno jeli i živjeli. Jedno od najsretnijih sjećanja je onaj dan kad joj je otac donio malu macu kojoj je dala ime Uran, što je na njihovom jeziku značilo „mala crna“. Kasnije kad je zarobljena jako joj nedostaje, te je uzalud pokušava zamijeniti sa plišanom igračkom. Ljudi iz sela su govorili da izgleda poput njene majke. Bila je vitka i jako lijepa. Neka od najranijih sjećanja su joj bila i to da je njena majka neko vrijeme hodala gola, nitko u selu nije nosio odjeću. A nakon toga je imala omotano tkaninu samo oko kukova, a po zimi deku preko ramena. Nije znala koliko godina ima, ali znala je da je sigurno mlađa bar 10 godina od njenog oca, jer u plemenu muškarci su se ženili ženama koji su bili puno mlađe od njih. Tradicija koju su imali, koja me je začudila u bila mi je potpuno neshvatljiva, je bila i ta da su zaručivali žensku djecu dosta brzo nakon rođenja. Nije mi bilo jasno koja je bila svrha toga. Ali to nije bila najčudnija tradicija. Tradicija koja me je ostavila gotovo bez riječi, tradicija zbog koje su djeca umirala brzo nakon rođenja, a neke žene nisu ni mogli roditi zbog uskog vaginalnog otvora, zbog koje su djevojčice imale probleme i umirale od infekcija, je bilo žensko obrezivanje. Mende je obrezana s otprilike 11 godina, Nuba plemena ne bilježe datum rođenja. To je bio dan kad je saznala odakle krv na sestrinoj plahti nakon njenog vjenčanja. Dan koji po njima znači prelazak iz djetinjstva u odraslu dobi. Radili su to bez ikakve anestezije, trpjeli su bolove, prolazili su kroz agoniju. Ali to je bio njihov način dokazivanje nevinosti.

Manastir Devič je ženski manastir nalazi se pod glavnim vencem istoimene planine u Srbiji, Metohiji – Kosovo i Metohija, sagrađen je oko 1434. godine i nalazi se u dreničkoj šumi, 5 km. južno od Srbice. Manastir Devič pripada Eparhiji raško-prizrenskoj Srpske pravoslavne crkve i predstavlja nepokretno kulturno dobro kao spomenik kulture od izuzetnog značaja. Starešina manastira je igumanija Anastasija (Biljić), sa sestrinstvom na čelu od 1993. godine. Manastir je sagrađen na mestu gde se u jednoj šupljoj bukvi podvižavao veliki podvižnik iz 15. veka Sveti Joanikije Devički, nakon što je u taj kraj prešao iz Crne Reke. Manastir je podigao despot Đurađ Branković oko 1434. godine u znak zahvalnosti za ozdravljenje svoje kćeri-device, po čemu je manastir dobio ime. Đurađ Branković je manastir sazidao na mestu gde je, četiri godine ranije, 1430. godine sahranjen pustinožitelj Joanikije Devički. Srpsku knjigu `Plač Stare Srbije` nabavili su 1864. godine u Peći, čitaoci rodoljubi iz Deviča. Pominju se: pop Sima nastojatelj manastira Deviča, jeromonah Ignjatije i pop Melentije devički. Pri manastiru je 1897. godine radila srpska osnovna škola koju su pohađala deca siročad iz raznih krajeva. Manastir im je davao sve: stan, ogrev, hranu, odeću i obuću (opanke) te školski pribor. Tada ih je učio Jerotije Elezović, a staratelj školski bio pop Anđelko Pešić, manastirski sveštenik. Pored pop Anđelka, manastirski sveštenik je bio i pop Todor Miletić - oba svetovnjaci. Manastir je u to vreme imao i druge radnike: ćirajdžiju (Boška Mijajlovića), drvara (Iliju Grujića), lebara (Trajka Kojića), buljukbašu (muslimana Fejzulu Bajramovića) itd. Godine 1899. učitelja Jerotija je zamenio novi, Dimitrije Dimitrijević svršeni bogoslov. On je besedio na svetosavskoj proslavi te godine. Za vreme praznika Spasovdana 1900. godine službovao je sveštenik Todor. Narod se okupljao oko istočnika (izvora) zvanog `Izvor Sv. Janićija`, gde je bilo obavljeno vodoosvećenje. Na jednom drvetu gde je obavljeno osvećenje masla (ulja) navodno je boravio svetac Janićije. Tradicionalno se oko manastirske crkve narod srpski okupljao o prazniku Petrovdanu, svake godine. Godine 1900. goste pristigle od svih strana su dočekivali iguman Teofil Prištevac i učitelj Jerotije Anđelković. Manastir su tada čuvale `vojvode`, rodom iz manastiru najbližeg arnautskog mesta Lauša. Manastirom je 1908. godine upravljao arhimandrit Manojlo, a trebalo je da pomažu brojni tutori, svetovnjaci iz okolnih mesta. Manastir je više puta pljačkan i obnavljan u svojoj istoriji. Godine 1915. su ga opljačkale austrougarske vojne snage posle odstupanja srpske vojske preko Albanije u Prvom svetskom ratu. A 1941. godine je srušena i uništena isposnica Sv. Janićija Devičkog koja se nalazila na padini na severnoj strani manastira, kao i istočnik koji se nalazio u udolini niže manastira. Manastir su tada opljačkali albanski fašisti. Do ovih nemilih događaja manastir je u svojim riznicama imao veliku zbirku rukopisnih i štampanih knjiga iz 19. i 20. veka. Vladika raško-prizrenski i kasniji Patrijarh srpski Pavle u svom izveštaju Svetom Arhijerejskom Sinodu SPC, pored ostaloga, navodi podatak da su albanski iredentisti u noći između 6. i 7. avgusta 1984. godine opet zapalili seno manastira Deviča i tom prilikom je izgorilo devet stogova. Vladika Pavle je odmah obišao manastir i zatekao sestre (monahinje) i dvojicu Srba sa porodicama pri gašenju i spasavanju onoga što se spasiti moglo, makar za prostirsku stoci. Vlasti su delomično nadoknadile štetu. Počinioci su pronađeni i osuđeni na robiju. Ti isti su to učinili i 1982. godine. U ratnim operacijama 1999. manastir je opljačkan, razbijena je ploča na kivotu Sv. Joanikija a ikone su oskrnavljene. Marta 2004. manastir je spaljen u prisustvu vojnika KFOR-a. Grobnica Joanikija Devičkog je otvorena i oskrnavljena.

Obožavaj govindu, obožavaj govindu, obožavaj go­vindu. O budalo! Gramatička pravila te neće spasti u vreme tvoje smrti. 2. O budalo! Odrekni se svoje žeđi za gomilanjem bogat­stva, posveti svoj duh mislima o istinitom. Budi zadovoljan onim što ti dolazi kroz prošle, već izvedene akcije. 3. Ne utapaj se u zablude divljajući sa strastima i požudama posmatrajući ženski pupak i prsa. Oni nisu ništa do modifikacije mesa. Ne zaboravi da se sećaš ovoga u svom duhu ponovo i ponovo. 4. Ljudski život je nesiguran kao kišne kapi na lotosovom listu. Znaj da je ceo svet žrtva bolesti, ega i žalosti. 5. Sve dok je čovek sposoban da izdržava svoju porodicu videće kako mu svi okolo iskazuju naklonost. Ali niko kod kuće ne mari da prozbori s njim ni reč, kad mu se telo u starosti prema smrti tetura. 6. Dok je živ, članovi njegove porodice se dobronamerno raspituju o njegovom blagostanju, međutim kad se duša odvoji od tela, čak i žena beži od njegovog leša. 7. Detinjstvo se propušta vezivanjem za nestašluke. Mladost se gubi vezivanjem za ženu. Starost se propušta razmišljanjem o mnogim prošlim stvarima. Teško da postoji neko ko želi da se izgubi u parabrahmanu. 8. Ko je tvoja žena? Ko ti je sin? Neobična je ova samsara. Čiji si ti? Odakle si došao? Brate, razmišljaj o tim stvarima ovde i sada. 9. Iz zajedništva s mudrim dolazi neprivrženost, od neve­zanosti dolazi do oslobađanja od zablude, a što dovodi do samo-utvrđivanja i smirenosti. Iz samo-smirenosti dolazi oslobođenje za života (đivan mukti). 10. Od kakvog su dobra čežnja i požuda kad mladost po­begne? Kakve koristi ima od jezera, kada vode u njemu nema? Gde su rođaci kad se izgubi bogatstvo? Gde je samsara kad se istina spozna? 11. Ne ponosi se bogatstvom, prijateljima i mladošću. Svaki od njih nestaje za čas. Oslobodi se zablude sveta i maje i postigni bezvremenu istinu. 12. Dnevna svetlost i tama, sumrak i zora, zima i proleće dolaze i odlaze. Ali oluja želja nikada ne odustaje. 12a Ovaj buket od 12 stihova saopštio je gramatičaru sveznajući Šankara, obožavan kao bhagavadpada. 13. Oh, ludi čoveče! Zašto nam privlače veliku pažnju misli o bogatstvu? Ima li ikog da te vodi? U tri sveta postoji samo jedna stvar koja može da te spase iz okeana samsare. Popni se brzo na čamac satsanga. (Strofa se pripisuje Padmapadi). 14. Mnogo ih ima koji idu s čupavim kovrdžama, mnogi su s čisto obrijanim glavama, a mnogi su s kosom koja je opala; neki su odeveni u šafran, uz to, ima drugih u različitim bojama - sve to samo radi života ili izdržavanja. Gledajući pred sobom otkrivenu istinu, budale je još uvek ne vide. (Strofa se pripisuje Totakačarji). 15. Snaga je napustila telo starog čoveka, glava mu je postala ćelava, njegovi desni bezubi, a naslanja se na štake. Čak i tada vezanost njegova je jaka i čvrsto prijanja uz jalove želje. (Ova strofa se pripisuje Hastamalaki). 16. Gledaj čoveka, koji spreda greje svoje telo vatrom, a suncem leđa. Noću uvija svoje telo zbog hladnoće. Jede svoju isprošenu hranu iz čanka rukama i spava ispod drveta. Ipak u svom srcu je nesrećna lutka u rukama strasti. (Ova strofa se pripisuje Subothi). 17. Neko može da ide na gangasagar, da posti i daje bogat­stvo kao milosrđe! Ipak, bez đnane ničim ne može da se stekne mukti, čak ni nakon stotina rađanja. 18. Nastani se u hramu ili ispod drveta, nosi jelensku kožu kao svoju odeću i spavaj na majci zemlji kao svom krevetu. Odrekni se svake vazanosti i svih udobnosti. Blagosloven s takvom vairagjom, može li iko da bude nezadovoljan? (Ovaj stih se pripisuje Nitjanandi). 19. Neko može da uživa u jogi ili bhogi, može da bude vezan ili nevezan. Ali samo onaj čiji je duh stalno ushićen u brahmanu, uživa blaženstvo, i niko drugi. (Ovaj stih se pripisuje Anandagiriu). 20. Neka čovek čita malo iz Gite, pije samo kap vode iz Gange, samo jednom da obožava murari (govindu). Tada neće imati prepirku s Jamom. (Ova strofa se pripisuje Dridhabhakti). 21. Ponovo rađanje, ponovo smrt, pa opet rađanje da se ostane u majčinoj materici! Zaista je teško preći ovaj bezgranični okean samsare. Oh, murari! Spasi me tvojom milošću. (Ovaj stih se pripisuje Nitjanathi). 22. Nema nestašice odeće za monahe sve dok ima krpa bačenih pored puta. Oslobođen poroka i vrline, luta dalje. Ko živi u prijateljskoj vezi s Bogom, uživa blaženstvo, čisto i neo­kaljano, poput deteta, ili pijanca. (Ova strofa se pripisuje Nit­janathi). 23. Ko si ti? Ko sam ja? Odakle dolazim? Ko mi je majka, a ko otac? Zadubi se tako u misli, gledaj na sve kao na nebitno i odrekni se sveta kao zaludnog sna. (Ovaj strofa se pripisuje Surendri). 24. U meni, u tebi i u svemu, boravi niko drugi do sam Višnu. Tvoja ljutnja i nestrpljenje su beznačajni. Ako želiš ubrzo da dostigneš status Višnua, uvek imaj samabhavu. (Ovaj stih se pripisuje Medhatithiri). 25. Ne traći svoj trud da zadobiješ ljubav, ili da se boriš protiv prijatelja i protivnika, dece i rođaka. Vidi sebe u svakom i potpuno se odrekni svih osećanja dualnosti. (Ova strofa se pripisuje Medhatithiri). 26. Odrekni se požude, ljutnje, zaludelosti ili zanetosti i pohlepe. Razmišljaj o svojoj sopstvenoj prirodi. Budale su oni koji su slepi za Sopstvo. Bačeni u pakao, tamo oni beskrajno pate. (Ovaj stih se pripisuje Bharativamši). 27. Redovno recituj iz Gite, meditiraj na Višnua u svom srcu, i opevaj hiljadu njegovih veličanstvenosti. Raduj se da budeš u društvu s plemenitim, uzvišenim i svetim. Udeli od svog bogatstva u milosrđe siromašnima koji su u oskudici. (Strofa pripisana Sumatiri). 28. Onaj ko se prepušta čežnji za uživanjima, napušta svoje telo i plen je bolesti. Mada smrt donosi kraj svemu, čovek se ne odriče grešnog puta. 29. Bogatstvo nije sreća, zaista u njemu nema radosti. Razmišljaj o ovome sve vreme. Bogataš se plaši čak i svojih sopstvenih sinova. Svuda je takav put bogatstva. 30. Reguliši pranu, ostani netaknut spoljnim uticajima, i oštroumno razlikuj između stvarnog i prolaznog. Pevaj sveto božje ime i smiruj svoj nemirni um. Izvodi to brižljivo, s naj­većom pažnjom. 31. Oh, obožavaoče guruovih lotos stopala! Neka brzo budeš oslobođen od samsare. Kroz ukroćena čula i kontrolisan um, doći ćeš do iskustva gospoda što boravi u tvom srcu! 32. Na ovaj način je smešni gramatičar izgubljen u pra­vilima, očistio svoj suženi pogled i, uz pomoć Šankarinih učenika, iskusio svetlost. 33. Obožavaj govindu, obožavaj govindu, o, budalo! Ne postoji drugačiji put od pevanja gospodjih imena. Nema drugog puta za prelaz životnog okeana.

U dobrom stanju! Kada je bliskost zabranjena a strast je greh, ljubav je najdrskiji zločin od svih. Nezaboravan klasik vodi čitaoca kroz moralne dileme i posrnuće, a osećanja krivice, besa, odanosti i osvete prevazilaze granice svih vremena. U XVII veku u Salemu mladu Jastiru Prin stavljaju na stub srama i primoravaju je da nosi skerletno slovo zbog toga što je preljubnica. Ona rađa vanbračno dete, ali dugih sedam godina ne želi da otkrije ko je otac deteta. Javno ponižena i odbačena, zarobljena u krugu društvenih pravila, Jastira se oslanja na snagu svog duha. Beznadežan osećaj sramote, očajanja i usamljenosti učiniće je snažnom, a skerletno slovo poslužiće za ulazak tamo gde se druge žene nisu usudile da kroče. Skoro vek i po Hotornovo remek-delo pamte i čitaoci i kritičari. U jednom od najvećih američkih pripovedačkih dostignuća, greh, krivica i iskupljenje utkane kroz priču o preljubi, otkriveni su izuzetnim psihološkim prodorom u ljudsku dušu. „Kroz dugi niz godina koje su bile ispunjene radom, mislima i samopožrtvovanjem, skerletno slovo nije prestalo da bude žig koji privlači prezrenje i gnev ljudi, već je oličavalo nešto što izaziva sažaljenje i strah, kao i poštovanje.“ Natanijel Hotorn (engl. Nathaniel Hawthorne; 4. jul 1804 — 19. maj 1864) bio je američki romanopisac i pisac kratkih priča pisac. Njegova dela se često fokusiraju na istoriju, moral i religiju. Rođen je 1804. godine u Salemu u Masačusetsu, od oca Natanijela Hotorna i majke Elizabet Klark Mening. Jedan od njegovih predaka je Johan Hotorn, jedini sudija koji je bio uključen u suđenja vešticama Salema, koje se nikada nisu pokajale zbog svojih postupaka. Studirao je na Boudin Koledžu od 1821. do 1825. godine. Prvo delo objavio je 1828. godine, roman Fanshajv, ali kasnije je smatrao da to delo nije na dovoljno visokom nivou.[1] Objavio je nekoliko kratkih priča u časopisima, koje je sakupio i 1837. objavio pod nazivom Dvaput ispričane priče. Godine 1842. oženio se Sofijom Pibodi. Skerletno slovo objavljeno je 1850, nakon čega je usledio niz drugih romana. Političko imenovanje konzula odvelo je Hotorna i njegovu porodicu u Evropu pre njihovog povratka u Konkord 1860. godine. Natanijel Hotorn umro je 19. maja 1864. godine, a nadživele su ga supruga i njihovo troje dece. Rani život Natanijel Hotorn - portret Čarlsa Ozguda Natanijel Hotorn rođen je 4. jula 1804. godine u Salemu u Masačusetsu. Njegovo rodno mesto je sačuvano i otvoreno je za javnost. Prapradeda Natanijela Hotorna, Vilijam Hotorn, prvi je iz porodice emigrirao iz Engleske, nastanivši se u Dorčesteru, Masačusets, pre nego što se preselio u Salem. Tamo je postao važan član kolonije Masačusetskog zaliva i zauzimao je mnoge političke položaje, uključujući položaj sudije. Bio je na lošem glasu zbog svoje oštrine u presudama.[2] Vilijamov sin i autorov pradeda, Džon Hotorn, bio je jedan od sudija koji je nadgledao suđenja vešticama iz Salema. Hotorn je verovatno dodao `V` svom prezimenu u ranim dvadesetim godinama, ubrzo nakon što je završio fakultet, u nastojanju da se odvoji od svojih zloglasnih predaka.[3] Otac Natanijela Hotorna bio je mornarički kapetan. Umro je 1808. godine od žute groznice u Surinamu.[4] Nakon njegove smrti, njegova udovica preselila se s mladim Natanijelom i dve kćeri kod rodbine u Salem,[5] gde su živeli 10 godina. Mladi Hotorn je udaren u nogu za vreme sportske igre loptom 10. novembra 1813. godine[6] i godinu dana je bio vezan za postelju, mada nekoliko lekara nije moglo da pronađe u čemu je problem.[7] Rodna kuća Natanijela Hotorna u Rejmondu U leto 1816. godine porodica je živela kao podstanar na jednoj farmi,[8] dok se nije preselila u kuću koju su izgradili Hotornovi ujaci, Ričard i Robert Mening, u Rejmondu, Mejn, u blizini jezera Sebago.[9] Godinama posle, Hotorn se osvrnuo na svoje vreme u Mejnu sa nežnošću: `To su bili sjajni dani, jer je taj deo zemlje tada bio divlji, sa samo razasutim čistinama, a devet desetina od toga bile su prašume.`[10] Natanijel Hotorn se 1819. vratio u Salem na školovanje i ubrzo posle toga se požalio na nostalgiju i razdvojenost od majke i sestara.[11] Ujak Robert Mening insistirao je da Natanijel upiše koledž, bez obzira na njegove proteste.[12] Uz finansijsku podršku svog ujaka, Hotorn je 1821. godine poslan na Boudin Koledž, delimično zbog porodičnih veza, a delimično i zbog relativno jeftine školarine.[13] Hotorn je sreo budućeg predsednika Frenklina Pirsa na putu za Boudin, na stanici u Portlandu, i njih dvojica su vrlo brzo postali prijatelji.[12] Na koledžu je upoznao i budućeg pesnika Henrija Vodsvorta Longfeloua, budućeg kongresmena Džonatana Kilija i budućeg pomorskog reformatora Horacija Bridža.[14] Diplomirao je 1825. godine, a kasnije je svoje iskustvo na fakultetu opisao Ričardu Henriju Stodardu sledećim rečima: Školovao sam se na Boudin Koledžu. Bio sam neradan student, nepažljiv prema pravilima Fakulteta i prokrustovskim detaljima akademskog života, radije sam birao da negujem svoje sopstvene namere nego da kopam po grčkim korenima i budem ubrajan u obrazovane Tebance.[15] Rana karijera Kuća carine u Bostonu u kojoj je Hotorn radio od 1839. do 1840. Godine 1836. Hotorn je bio urednik američkog magazina Korisno i zabavno znanje.[16] Ponuđeno mu je da se zaposli u Kući carine u Bostonu sa platom od 1500 dolara godišnje, što je on i prihvatio 17. januara 1839.[17] Za vreme boravka tamo, iznajmio je sobu od Georga Stilmana Hilarda.[18] Osvrćući se na ovaj period svog života, napisao je: `Nisam živeo, već samo sanjao o životu.`[19] Pisao je kratke priče koje su ovjavljivane u raznim magazinima i godišnjacima, uključujući i Mladi Gudman Braun i Ministrov crni veo, mada nijedna nije skrenula neku veliku pažnju javnosti na njega. Izdavačka kuća Horacio Most ponudila je da u proleće 1837. godine pokrije trošak izdavanja zbirke priča Dvaput ispričane priče, koji je Hotorna učinio lokalno poznatim.[20] Brak i porodica Sofija Pibodi Hotorn Dok je još bio na Koledžu, Hotorn se kladio u bocu vina Madeira sa svojim prijateljem Džonatanom Kiplijem da će se Kipli oženiti pre Hotorna. Do 1836. godine on je tu opkladu i dobio, ali nije ostao neženja doživotno. Posle nekoliko udvaranja dvema damama, Hotorn je počeo da progoni sestru jedne od njih, Sofiju Pibodi. Zbog nje se pridružio transcendentalno-utopijskoj zajednici 1841. godine, koja mu je pomogla da uštedi novac za venčanje za Sofijom.[21] Platio je depozit od 1.000 dolara i zadužen je za lopatu stajskog đubriva.[22] Kasnije te godine je napustio zajednicu, iako mu je ta avantura bila inspiracija za roman Romansa u Blitdejlu[23]. Hotorn se oženio Sofijom Pibodi 9. jula 1842. godine na ceremoniji u Salonu Pibodi u Ulici Vest u Bostonu.[24] Par se preselio u Old Mens u Konkordu, Masačusets,[25] gde su živeli tri godine. Njegov komšija Ralf Valdo Emerson pozvao ga je u svoj društveni krug, ali Hotorn je bio gotovo patološki stidljiv i ćutio je na skupovima.[26] U Old Mensu je Hotorn napisao većinu ppripovedaka sakupljenih u zborku Mahovina iz Old Mensa.[27] Una, Julijan i Rouz 1862. godine Poput Hotorna, Sofija je bila povučena osoba. Kao mlada imala je česte migrene i nekoliko puta se podvrgla eksperimentalnim medicinskim tretmanima.[28] Uglavnom je vodila miran život sve dok je sestra nije upoznala sa Hotornom, nakon čega joj se činilo da se migrena povukla. Hotornovi su uživali u dugom i srećnom braku. Nazivao ju je svojom `golubicom` i napisao je da je ona `u najstrožem smislu moja srodna duša; i ne treba mi niko drugi - nema slobodnog mesta ni u mom umu ni u mom srcu. . . Hvala bogu da sam i ja dovoljan njenom širokom srcu!`[29] Sofija se silno divila radu svog supruga. U jednom od svojih časopisa napisala je: Uvek sam tako zaslepljena i zbunjena bogatstvom, dubinom... draguljima lepote u njegovim delima čijem drugom čitanju se uvek radujem jer tada mogu razmišljati i razmišljati i u potpunosti se upustiti u čudesno bogatstvo misli.[30] Pesnik Vilijam Eleri Čening došao je u Old Mens da bi pomogao prilikom prve godišnjice braka Hotornovih. Lokalna tinejdžerka po imenu Marta Hant, utopila se u reci i Hotornov čamac Jezerce Lili bio je potreban da se pronađe njeno telo. Hotorn je pomogao da se leš pronađe, što je opisao kao `spektakl tako savršenog horora... Bila je sama slika agonije smrti`.[31] Kasnije ga je ovaj incident inspirisao da napiše jedan deo romana Romansa u Blitdejlu. Hotornovi su imali troje dece. Prva im je bila ćerka Una, rođena 3. marta 1844. Ime je dobila po Kraljici zemlje iz mašte, na nezadovoljstvo članova porodice.[32] Oktobra 1845. Hotornovi su se preselili u Salem.[33] Naredne godine rođen im je sin Julian. Hotorn je napisao svojoj sestri Luisi 22. juna 1846. godine: `Mali troglodit se jutros pojavio ovde u deset minuta do šest, i za sebe tvrdi da je tvoj nećak.“[34] Kćerka Rouz rođena je u maju 1851. godine, a Hotorn ju je nazvao `jesenskim cvetom`.[35] Srednje godine Portret Natanijela Hotorna U aprilu 1846. godine Hotorn je zvanično postavljen za geometra okruga Salem i Beverli i inspektora carine za luku Salem sa godišnjom platom od 1200 dolara. Tokom ovog perioda imao je poteškoće s pisanjem.[36] Ovo zaposlenje je dobio na osnovu stranačke pripadnosti. Hotorn je bio demokrata i izgubio je ovaj posao zbog promene administracije u Vašingtonu nakon predsedničkih izbora 1848. Napisao je protestno pismo Boston Dejli Advertajzeru, koje su napale pristalice partije Vig i podržale demokrate, zbog čega je Hotornovo otpuštanje bilo događaj o kome se najviše govorilo u Novoj Engleskoj.[37] Bio je duboko pogođen smrću svoje majke krajem jula, nazivajući ga `najmračnijim časom koji sam ikad doživeo`.[38] Postavljen je za sekretara Salemovog Liceuma 1848. Gosti koji su došli da govore tim povodom bili su Emerson, Torou, Luis Agasiz i Teodor Parker.[39] Hotorn se vratio pisanju i objavio `Skerletno slovo` sredinom marta 1850. godine,[40] uključujući predgovor koji se odnosi na njegovu trogodišnju službu u Kući carine i upućuje na neke aluzije na lokalne političare - koji nisu poštovali postupanje prema njima.[41] Bila je to jedna od prvih masovno proizvedenih knjiga u Americi, koja je prodata u 2.500 primeraka u roku od deset dana i zaradila Hotornu 1.500 dolara tokom 14 godina.[42].Time je počeo njegov najplodonosniji period.[42] Hotorn i njegova porodica su se krajem marta 1850. preselili u malu crvenu seosku kuću blizu Lenoksa u Masačusetsu.[43] S Hermanom Melvilom sprijateljio se 5. avgusta 1850. godine, kada su se autori sreli na pikniku koji je priredio zajednički prijatelj.[44] Melvil je upravo pročitao Hotornovu zbirku kratkih priča Mahovina iz Old Mensa. Melvil je napisao da su te priče otkrile mračnu stranu Hotorna, `obavijenu crninom, deset puta crnju`.[45] Tada je sastavljao svoj roman Mobi Dik, i delo je 1851. posvetio Hotornu: `U znak mog divljenja njegovom geniju, ova knjiga je posvećena Natanijelu Hotornu.`[46] Vreme koje je Hotorn proveo na Berkširskim brdima bilo je vrlo produktivno.[47] Dok je bio tamo, napisao je Kuću sa sedam zabata (1851), za koju je pesnik i kritičar Džejms Rasel Lovel rekao da je bolja od Skerletnog slova i nazvao ju je `najvrednijim doprinosom istoriji Nove Engleske`.[48] Napisao je i Romansu u Blitdejlu (1852), njegovo jedino delo napisano u prvom licu.[23] Takođe je objavio Čudesnu knjigu za devojčice i dečake 1851. godine, zbirku kratkih priča (prepričanih mitova) koju je razmišljao da napiše još od 1846.[49] Porodica je uživala u pejzažu Berkširskih brda, iako Hotorn nije uživao u zimama u svojoj maloj kući. Otišli su 21. novembra 1851.[47] Hotorn je primetio: `Muka mi je od Berkširskih brda... Osećao sam se umorno i iscrpljeno tokom skoro čitavog boravka.`[50] Vejsajd i Evropa Maja 1852. Hotornovi su se vratili u Konkord gde su živeli do jula 1853.[33] U februaru su kupili kuću i nazvali je Vejsajd. Njihovi susedi u Konkordu su bili Emerson i Henri Dejvid Torou.[51] Te godine Hotorn je napisao Život Frenklina Pirsa, biografiju svog prijatelja iz kampanje koja ga je prikazala kao `čoveka mirnih potraga`. U biografiji Hotorn prikazuje Pirsa kao državnika i vojnika koji nije postigao velike podvige zbog svoje potrebe da pravi `malo buke` i tako se `povukao u pozadinu`.[52] Takođe je izostavio Pirsovu naviku da pije, uprkos glasinama o alkoholizmu,[53] i naglasio je Pirsovo uverenje da se ropstvo ne može `popraviti ljudskim poteškoćama`, već će s vremenom „nestati kao san“.[54] Izborom Pirsa za predsednika, Hotorn je nagrađen 1853. godine položajem konzula Sjedinjenih Država u Liverpulu ubrzo nakon objavljivanja Priča iz Tenglvuda.[55] Taj položaj se u to vreme smatrao najunosnijom stranom službom, a Sofija Hotorn opisala ga je kao `drugu po dostojanstvu u Ambasadi u Londonu`.[56] Njegovo službovanje završilo se 1857. godine sa isticanjem Pirsovog mandata, a porodica Hotorn obišla je Francusku i Italiju. Za vreme boravka u Italiji, prethodno glatko obrijano Hotorn pistio je dugačke brkove.[57] Porodica se vratila u Vejsajd 1860.[58] godine i te godine je objavljeno Mramorni faun, njegove prva nova knjiga u sedam godina.[59] Hotorn je priznao da je znatno ostario, nazivajući sebe `propalim zbog vremena i problema`.[60] Kasnije godine i smrt Grob Natanijela Hotorna Na početku Američkog građanskog rata, Hotorn je otputovao u Vašington gde je upoznao Abrahama Linkolna i druge ugledne ličnosti. O svojim iskustvima pisao je u eseju Uglavnom o ratnim stvarima 1862. godine. Pogoršanje zdravlja sprečilo ga je da završi još nekoliko romana. Hotorn je patio od bolova u stomaku i insistirao je na tome da otputuje negde sa svojim prijateljem Pirsom radi oporavka. Jedan od suseda je bio zabrinut da je Hotorn isuviše u lošem stanju za takav put.[61] Dok je obilazio Bele planina, umro je u snu 19. maja 1864. godine u Plimutu u Nju Hempširu. Pirse je poslao telegram Elizabet Pibodi, sestri Hotornove supruge, sa molbom da obavesti Sofiju Hotorn. Gospođa Hotorn je bila previše potrešena vestima da bi mogla sama da organizuje sahranu.[62] Hotornov sin Julian bio je brucoš na Harvardu, a za očevu smrt saznao je sutradan[63] Longfelou je napisao pesmu u Hotornovu čast objavljenu 1866. pod nazivom `Zvona u Linu`.[64] Hotorn je sahranjen na groblju u Konkordu u Masačusetsu, danas popoznatom pod nazivom `Greben pisaca`.[65] Kovčeg na sahrani su nosili Longfelou, Emerson, Alkot, Oliver Vendel Holms, Džejms Tomas Filds i Edvin Pirsi Vipl.[66] Emerson je o sahrani napisao: `Mislio sam da u ovom događaju postoji tragični element koji bi se mogao opisati - bolna samoća, koju čovek, pretpostavljam, više nije mogao da izdrži, odvela ga je u smrt.`[67] Njegova supruga Sofija i kćerka Una prvobitno su sahranjene u Engleskoj. Međutim, u junu 2006. godine vraćene su u parcele pored Hotorna.[68] Rad Statua Natanijela Hotorna u Salemu Hotorn je bio u posebno bliskim odnosima sa svojim izdavačima Vilijamom Tiknorom i Džejmsom Tomasom Fildsom.[69] Hotorn je jednom prilikom rekao Fildsu: `Više mi je stalo do vašeg dobrog mišljenja nego do mišljenja mnogih kritičara.`[70] U stvari, Filds je nagovorio Hotorna da Skerletno slovo napiše kao roman a ne kao kratku priču.[71] Tiknor se bavio mnogim Hotornovim ličnim stvarima, uključujući kupovinu cigara, nadzor finansijskih računa, pa čak i kupovinu odeće.[72] Hotorn je bio pored svog izdavača i kada je ovaj umro u Filadelfiji 1864.[73] Književni stil i teme Hotornova dela pripadaju romantizmu ili, tačnije, mračnom romantizmu,[74] to su priče upozorenja koje sugerišu da su krivica, greh i zlo najbitnije prirodne osobine čovečanstva.[75] Mnoga njegova dela inspirisana su puritanskom Novom Engleskom,[76] koja kombinuje istorijsku romansu koja je nabijena simbolizmom i dubokim psihološkim temama, a graniči se sa nadrealizmom.[77] Njegovi prikazi prošlosti predstavljaju verziju istorijske fikcije koja se koristi samo kao sredstvo za izražavanje zajedničkih tema greha, krivice i odmazde predaka.[78] Njegovi kasniji spisi takođe odražavaju njegov negativan pogled na pokret Transcendentalizma.[79] Hotorn je u svojoj ranoj karijeri pretežno pisao kratke priče. Nakon objavljivanja Dvaput ispričane priče, međutim, primetio je: `Ne mislim mnogo na njih`, i nije očekivao reakciju javnosti.[80] Njegova četiri glavna romana napisana su između 1850. i 1860. godine: Skerletno slovo (1850), Kuća sa sedam zabata (1851), Romansa u Blitdejlu (1852) i Mramorni faun (1860.) Drugi roman, Fanshajv, objavljen je anonimno 1828. Hotorn je `romansu` definisao kao radikalno različitu od romana jer se ona ne bavi mogućim ili verovatnim tokom uobičajenog iskustva.[81] U predgovoru Kuća sa sedam zabata Hotorn opisuje svoje romantično pisanje koristeći `atmosferski medijum koji donosi ili ublažava svetla i produbljuje i obogaćuje senke slike`.[82] Slika, koju je Danijel Hofman ustanovio, bila je jedna od `primitivnih energija plodnosti i stvaranja`.[83] Kritičari su primenili feminističku perspektivu i istorijski pristup Hotornovim opisima žena. Feminističke naučnike posebno zanima Hester Prajn, glavnog lika romana Skerletno slovo.[84] Kamil Paglia je videla Hester kao mističnu, `lutajuću boginju koja još uvek nosi oznaku svog azijskog porekla... krećući se spokojno u magičnom krugu svoje seksualne prirode`.[85] Loren Berlant nazvala je Hester `građaninom kao ženom [personifikacijom] ljubavi kao telesnim kvalitetom koji sadrži najčistije svetlo prirode`, njena rezultirajuća `izdajnička politička teorija` `ženska simbolička` literalizacija uzaludnih puritanskih metafora.[86] Istoričari smatraju da je Hester protofeminista i prikaz samostalnosti i odgovornosti koji je doveo do ženskog biračkog prava i reproduktivne emancipacije. Hotorn je mnogo dublje okarakterisao ženske likove svojih dela od muških.[87] Ovo zapažanje podjednako može da se primeni i na njegove kratke priče, u kojima su ženski likovi nosioci radnje. Dela Mit o Midu iz knjige Čudesna knjiga za devojčice i dečake; ilustracija Valtera Krejna za izdanje iz 1893. Novele Fanshajv (objavljeno anonimno, 1828) Skerletno slovo (1850) Kuća sa sedam zabata (1851) Romansa u Blitdejlu (1852) Mramorni faun: Ili romansa Monte Benija (1860.) Romansa u Doliveru (1863) (nedovršen) Septimus Felton; ili, Eliksir života (nedovršen, objavljen u Atlantskom mesečniku, 1872) Tajna doktora Grimshejva: Romantika (nedovršena, sa predgovorom i beleškama Julijana Hotorna, 1882) Zbirke kratkih priča Dvaput ispričane priče (1837) Deda stolica (1840) Mahovina iz Old Mensa (1846) Čudesna knjiga za devojčice i dečake (1851) Snežni imidž i druge priče sa dva puta (1852) Priče iz Tenglvuda (1853) Romansa u Doliveru i druga dela (1876) Veliko kameno lice i druge priče sa Belih planina (1889) Odabrane kratke priče Šupljina tri brda (1830) Pokop Rodžera Melvina (1832) Moj srodnik, major Molineuk (1832.) Ministrov crni veo (1832) Mladi Gudman Braun (1835.) Sivi šampion (1835) Bela stara sluškinja (1835) Vejkfild (1835) Ambiciozni gost (1835) Čovek iz Adamanta (1837) Maj-pol iz Meri Maunta (1837) Veliki karbunel (1837) Eksperiment dr Hajdegera (1837) Virtuosova kolekcija (maj 1842) Beleg na rođenju (mart 1843) Nebeska železnica (1843) Egotizam; ili Bosom-zmija (1843) Zemaljski holokaust (1844.) Rapaćinijeva kći (1844) P.-ijevo dopisništvo (1845) Umetnik lepog (1846) Obožavanje vatre (1846) Itan Brend (1850) Veliko kameno lice (1850) Pero na vrhu (1852.) Ostala dela Dvadeset dana s Julianom & malom Bani (napisano 1851, objavljeno 1904) Naš stari dom (1863) Odlomci iz francuskih i italijanskih svezaka (1871)

Mladost, 1979. Prva knjiga uglednog hrvatskog i bošnjačkog pesnika srednje-starije generacije. Odlično očuvana, možda i nekorišćena. Sead Begović (Zagreb, 20. travnja 1954. – Zagreb, 1. prosinca 2018.) bio je suvremeni hrvatski i bošnjački pjesnik, prozaik, književni kritičar, esejist, urednik i novinar. Životopis U Zagrebu je pohađao osnovnu i srednju školu, te Filozofski fakultet (Studij kroatistike i komparativne književnosti). Radio je kao voditelj propagande u zagrebačkom kazalištu Trešnja, knjižničar u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, novinar (redakcija kulture Vjesnika), voditelj Tribine Društva hrvatskih književnika i glavni urednik Časopisa za kulturu i društvena pitanja Behar. Kao književni kritičar surađivao je s velikim brojem časopisa za književnost (Forum, Republika, Književni list, Vijenac i dr.) i dnevnim novinama: Vjesnik, Jutarnji list i Večernji list. Zastupljen je u tridesetak antologija suvremene hrvatske poezije[1] i u tri do sada objavljene antologije bošnjačke poezije, te u isto toliko panorama i zbornika na hrvatskom i na stranim jezicima.[2] BZK Preporod Sarajevo je njegove izabrane pjesme uvrstio u ediciju[3]Bošnjačka književnost u 100 knjiga. Neke su njegove pjesme i ciklusi pjesama te kratke priče prevedeni na tridesetak jezika.[4] Promovirao je (predstavljao) mnoge knjige poezije i proze suvremenih književnika na promocijskim priredbama, a istodobno piše pogovore i predgovore za te knjige — riječ je o stotinama kritika uglavnom istaknutih hrvatskih, ali i bosanskohercegovačkih književnika. Neke je tekstove sabrao u svoje tri objavljene knjige književnih kritika. Bio je član Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog P.E.N. centra i Zajednice umjetnika Hrvatske. Preminuo je u Zagrebu, 1. prosinca 2018. godine.[5][6] O djelu Sead Begović Predloženo je da se ovaj članak ili dio članka premjesti u wikicitat. (Rasprava) Wikicitati »Sead Begović u književni život stupio je s vrlo ozbiljnim kritičkim preporukama, a poezija[7][8][9][10] toga pjesnika, koji se rodio u Zagrebu 1954. prepoznata je kao još jedan glas u prilog fragmentarizaciji smislenog slijeda pjesme, kao negiranje profetske uloge pjesnika i kao afirmacija radikalne sučeljenosti pisanja s jedne i čitanja s druge strane. Begović je stvorio zamjetan broj pjesama u kojima vlastitu retrospekciju oslobađa od stega bilo kakve represije prethodno utvrđenih i fiskiranih značenja. Prvu zbirku Vođenje pjesme objavio je 1979. i u njoj se predstavio kao drzak i ironičan ludist s neobično razvijenom sposobnošću da udruži moderni senzibilitet i tradicijske naslage. Radikalan, Sead Begović u samodestrukciji smisla nikad nije išao do kraja, već je bio spreman da u isti čas dok dekomponira, i komponira s prethodno fragmentiranim jezikom. Njegova lirika ima uvijek dva sloja, jedan koji osviješteno rabi rekvizitarij gramatikalnog i alogičnog pjesništva i drugi koji se trudi da u podtekstu uputi povlaštenog čitatelja tradicionalnijim značenjima i šiframa. Taj poetički dvoznak učinio je Begovićevo pjesništvo znatno čitljivim pa je on, već u drugoj knjizi Nad pjesmama, a još više u trećoj Ostavljam trag, čudo svojih taktilnih i vizualnih deskripcija usmjerio k pravom užitku čitanja, prema neobičnoj i neočekivanoj toplini što isijava iz oporih prijelaza koji teksturu Begovićevih pjesama pretvaraju čas u pećnicu jezika čas u ohlađeno ogledalo svijeta, sad u mračan i strašan san, sad u stanje u kojemu je sve obavijeno snom iz kojega pjesnik vapi: `Ništa ne znam, san je.` Kasnije Begovićeve zbirke sve su više dobivale na narativnosti, što u najboljim primjercima nije bilo zaprekom da zadrži karakterističnu a logičnu dosjetljivost i osjetljivost za tvarnost jezika, za njegovo morfološko i sintaktičko bogatstvo. Obrazovan i načitan, nije dopustio da mu intertekstualnost proguta osobnost. Inače, Begović je sustavno objavljivao i kritičke tekstove koje je djelomično ukoričio u svesku Književna otkrivanja, 1978. Za biografiju toga eruptivnog pjesnika nije nevažno da je jednom bio mornar ali i knjižar, da je bio radnik ali i propagandist te da nije nimalo čudno što u poeziji, čak i kad se bavi ničim, dakle ispražnjenim riječima, želi govoriti o nečemu.« (Slobodan Prosperov Novak, Povijest hrvatske književnosti od Baščanske ploče do danas, Poglavlje Suvremenici: Sead Begović) Wikicitati »Govorimo li o stihovima Seada Begovića, neće biti teško započeti s onim čime se obično završava: s tvrdnjom. Ta tvrdnja glasi: Sead Begović je dobar pjesnik. Postavlja se zatim pitanje: zašto je on dobar pjesnik, to jest, zašto su ti stihovi dobra poezija. U okviru onoga što poezija na hrvatskom jeziku znači, to znači da mu pjesništvo ima vrline o kojima je potrebno progovoriti nešto, prije nego čujemo same stihove. Ponajprije, to pjesništvo je dobro zato što je živo. Njegove su pjesme usporedive s organizmom koji se po zadanim zakonima pred našim očima razvija i raste: on počinje i ne zna se nikada gdje će točno završiti. Unutar te pjesme ništa nije predvidivo i tu se zbivaju događaji kojima smo se najmanje nadali. Ipak, po završenoj pjesmi s čuđenjem utvrđujemo da se to moralo zbiti baš tako. To je značajna vrlina: ona nam govori da imamo posla s umjetnikom. Neodvojiva od toga je stanovita vrlo glazbena melodija, ritam po kojem se zbivaju Begovićevi događaji. Neka nam bude dopušteno da na njih primijenimo riječ koju još rijetko kad čujemo: lirika. Od pjesnika koji u ovom trenutku nose u nas još neispisanu poeziju, taj drevni biljeg liričara ima na sebi uz Begovića i Delimir Rešicki, o trećem bi se tek moglo razgovarati. Mi smo, naime, počeli zaboravljati kako je nježnost velika snaga. Njegove lirske sintagme ispisane su takozvanim običnim, govornim jezikom. Pjesnik je davno shvatio da se nove stvari ne izgovaraju ishitrenim, artificijelnim sredstvima, da ono iznenađujuće prebiva na spojevima i u pomacima između običnih, svakodnevnih riječi. U cijeloj Begovićevoj modernosti, jer on je doista suvremeni pjesnik, ovdje ćemo ipak prepoznati nešto drevno: iz tih običnih riječi koje pričaju o vrlo neuobičajenim stvarima, uzdiže se ozračje, aura stanovite – reći ću čak – tihe uzvišenosti. Tim značajnije čini nam se njegovo nezaboravljanje cijele one razdrtosti pojedinca i svijeta kojom je pjesništvo našeg stoljeća tako nepovratno obilježeno. Vrlo svojstvenim pjesničkim postupkom, on stvarnost najbolje nalazi na rubu sna, odmah ispod praga svijesti, tamo gdje vremenske i obične predmete naše svijesti susreću i preobražavaju pojavnosti i zračenja koja više ne spadaju u naš budni prostor-vrijeme.« (Nikica Petrak, Treći program Hrvatskog radija) Wikicitati »Sead Begović jedna je od najosobitijih i, motivski i stilski, `najrazuđenijih` činjenica u modernoj bošnjačkoj (ali i hrvatskoj) književnoj tradiciji. Riječ je, prvenstveno, o pjesniku u čijim slojevitim lirskim prostranstvima nostalgija i urođeno osjećanje lijeposti hodaju, ruku pod ruku, na prstima, a prsti svakodnevice najčešće bivaju opečeni sociohaotičnim i samodestruirajućim životnim (ne)predvidivostima, ali i o proznom piscu, i lucidnom promatraču kritičaru savremenih književnih tokova u ovdašnjem odnosu prema književnom i kulturnom naslijeđu, riječ je o publicisti, uredniku, animatoru, te organizatoru književnih tribina, susreta i drugih kulturnopromotivnih upriličenosti u Hrvatskoj i regionu...« (Hadžem Hajdarević, Unutar dviju udobnosti pjesništva Seada Begovića) Wikicitati »Bilo kako bilo, poezija Seada Begovića uronjena je u jednu dimenziju irealne snohvatice, polaganog i minucioznog prelijevanja `svega u sve`, iščezavanja rubova konkretnih stvari. (...) Senzibilitet koji pjesme drži na okupu je prefinjen, osjetila tankoćutna, ali na neki način izvorni, iskonski, konvulzivan način bez imalo hinjenog i artificijelnog ukusa. Od ovoga posljednjeg, čini mi se dolazi i upadljiva tankoćutnost za materijalnu i čak simboličnu kvalitetu pojedine riječi« (Neven Jurica, San i nježnost) Wikicitati »Nekoliko je razloga što je već pomalo klasičan poetski modernist iz 70-ih (razdoblje možda i najintrigantnijih knjiga koje je autor napisao) u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća promijenio optiku i status (lirskog) Subjekta, poetsku strategiju u načelu. Begović je, naime, oduvijek pisao i prozu (koju je u međuvremenu i oknjižio), pa je narativnost urbane i `asfaltne` groteske rođenog Zagrepčanina oduvijek bila domaći teren autoru koji je, uz obavezni i autorski lirski signal, konstantno pokazivao sklonost zbilji i svakodnevlju; vitalističko-konkretni pjesnik pomalo uzmiče ispred negativnog šarma (urbane) svakodnevice a hlađenjem obavezne mladosti okreće se kategorijama koje uvijek izazivlju pozornost (povijest, identitet, brak, obitelj, narav književničkog posla); često se to događa upravo u tzv. zrelijim godinama. Od knjiga Bad Blue Boys, Nova kuća nadalje autorova se poetska strategija označava neoegzistencijalističkim diskursom i, držim, nije se pritom psebno pogriješilo. Jedan od vodećih poetskih modernista, i to u doba rane mladosti, napušta označiteljsku scenu (na upečatljiv način ostvaren prvim zbirkama) i piše `ozbiljne` i svakako zabrinute i inteligentne nove knjige. Zbirka BBB knjiga je prije svega poetskih ali i proznih tekstova grubo-empirističkog tematskog registra, osjetno natopljenoga figurama ironije. (Begović tu svakako upozorava na vlastitu želju za prozom i sklonost grubim crnohumornim pričama iz periferijske izmještenosti.) Uz signiranje urbane potkulture, kao i uz druge mahom `prozaizirane` pjesničke zgode (namicanje identiteta i ulično-frajerskim doživljajem) autor najčešće veže anegdtotalni impuls koji završava u zajedljivosti i cinizmu, ruganju i svakako vrsti prezira spram građanske uređnosti svijeta. (Autobiografski poetski krokiji književnih prijatelja i poznanika, kao i proteklog vremena koje se, prema autorovu mišljenju, realiziralo izvan nekadašnjih zajedničkih ideala...) Cinično/sarkastično mimetiziranje nesumnjivo grube i nemoralne urbane zbilje napušta se dvjema novim knjigama koje se nipošto ne rugaju nego sabiru prošlo (realno) vrijeme te se prije svega melankolično a literarno kvalitetno - sjećaju. Zbirka Nova kuća iz 1997. već naslovom sugerira novi i drukčiji početak u poštovanom i neambicioznom razdoblju životnog smirenja autorovih srednjih godina. A u obzoru nedavnih ratnih događaja život i inače na poštovanu abdikaciju od mladenačke konstantne i obavezne okrenutosti prema atraktivnom naprijed i prema književnoj novini. Sada se dapače uvodi skupljalački nagon, sabiralačko okretanje unazad, tj. smireni neoegzistencijalistički govor te se kao osnovni rezervoar i kao melankolično skladište bivšega, kao autorovo osjetilno-faktografski doživljaj uvodi - sjećanje. (Usput, sklonost `maloj priči` i sjećanju, unatoč - neoegzistencijalizmu, značajke su postmodernog promišljanja.)« (Branko Maleš, Od vitalističkog tekstualista do neoegzistencijalističke brige (ili: od teksta do Boga)) Wikicitati »Poetičko ovdje ne pripada pukom `stvarnosnom` stilu niti pak pukom neoegzistencijalističkoj stilizaciji, nego je ponajprije riječ o prodoru zbiljskog. To zbiljsko nije samo stvarnosno, u smislu pri dolaska predmeta iz okolnosvjetskog, nisu samo situacije iz svakodnevne zgode, kojih ima podosta tako da bi se moglo okarakterizirati Begovićevu zbirku i kao `pjev svakidašnjega“, nego je riječ o pozicioniranju (lirskog) subjekta spram različitih Drugih prema kojima se on nužno mora suodnositi kao suodnošajni, empatijski, komunikacijski, percepcijski `entitet`, jer upravo iz toga odnošenja taj subjekt nešto, konkretno, doživljuje, pa mu to osigurava iskustveno polje njegova mjesta/pozicije, i u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu. Što je to što ulazi u taj odnos, pa prema tome i ono što je u temelju konstituiranja subjekta, jer o tome je zapravo riječ? Ono što pokazuje i katalogizira motivski repertoar, stvarajući `obujam` koje od tema, iščitavamo na površinskoj razini strukture, gotovo na razini leksika. To su prigodni predmeti, stvari, situacije koji upućuju na različite sfere (dnevnih) životnih praktika, ali i određene kontemplacijske, misaone, meditacijske inkluzije, kao što to pokazuje antologijska pjesma Sablast ni od kuda. Ona nas `poučava` o tome da `zbroj` prirodnog, vremenskog, prehrambenog, duševnog i tjelesnog vodi krugom do onog što simbolizira zima, dakle, utrnjenja, svojevrsna `zaleđenja`, mirovanja u najmanju ruku, dakle nedinamizirana. To je temeljno `dno` subjekta koji agira na `svjetskost`, događajnost, međuljudske odnose, a sve se to zbiva u različitim kontekstima i situacijama, od ratnih (Srebrenica), muško-ženskih (namjerno ne kažemo ljubavnih) relacija, od ironijskih do erotskih, od kuhinjskih do `kaleidoskopskih` (Poslušno pranje leđa: moja draga Barica), od multikonfesionalnih do globalnih, od hrvatskih do kozmičkih, od koncentracijskologorskih (Tišina pepela) do hlapećedržavnih (Rolade koje kleveću), od individualna patiensa (Bol je u mom džepu) do metafizičke uskrate koju može amortizirati nešto dnevnopragmatično (Pogled na stvoreno). Kada smo upozorili na multikonfesionalnost, ona se ponajprije odnosi na Allaha, kojemu je mjesto i u Hrvatskoj (Prazni kovčeg tijela), prostor ucijepljenja jednakovažan vjerskim uvjerenjem, ali jamačno i na Krista u njegovoj pojedinačno ljudskoj inkarnaciji, na što upozorava namisao i spoznaja o kristolikosti (Ovo je tijelo moje) svakog posebno, u njegovoj singularnoj oživotvorenosti i neponovljivosti.« (Cvjetko Milanja, Pjesnik svjestan da bez odnosa prema Drugom ne može izgraditi svoju poziciju) Wikicitati »Sead Begović je jedan od najizrazitijih pjesnika suvremene književne scene u kojih nalazimo nadrečenično jedinstvo, i unutarnji egotizam, i `žudnju`, i pojedinačne senzacije koje se kreću od plemenite sentimentalnosti do naturalističke gruboće. Sve će se to naći u omanjoj zbirci Između dviju udobnosti od trideset i dvije pjesme, kojoj je pogovor napisao priznati učenjak, profesor Milanja. Pa kao što je on usredotočio zanimanje na izabrani korpus unutar zbirke, tako bih i ja rado istaknuo pjesme: Nabodeni kukac, Gluho, Najbolje je biti stablo uz rijeku, Mrtve ruže, U samici, Uhvatite nebo, Žeđ za svjetlošću i Zagreb plakat. U njima se autorsko jastvo nekako miri s svakome razvidnom referencijom, s izrazitijim jezičnim postavama/stihovima, s primateljima u kojih ipak postoji nešto poput kolektivnog iskustva; sa zanimljivim likovima modernoga jezičnog standarda, ako se hoće. Zapravo, dva su temeljna problema što ih `iz sebe` postavlja Begovićevo pjesništvo. Prvi se tiče traženja sugovornika. Pjesničko jastvo traži svoga `drugoga`, i ne nalazi ga. Njegova je samoća, izabrana pjesnička pozicija, nesvikla na dijalošku shemu sudjelovanja u svijetu. Reći će se: Pa to je stvar drame, ne pjesništva. No pjesništvo, implicite ili eksplicite, ište svoga primatelja: izravnim obraćanjem, upućivanjem na njegovo nepostojanje, ili pokazivanjem na zajedničke fenomene svijeta. Glede potonjega, u Begovića nije upitan pogled kojim i nas, sljedbenike njegove duševne kamere, vodi predmetnom panoramom: svijet je to naše svakodnevice, svijet uvelike lišen emocija, u kojemu prema društvenim zakonima i s njihovim takobitkom ravnodušno sudjelujemo. Begovićeva je nova zbirka, kao malo koja u najnovije vrijeme, ponudila ne samo vlastitu aktualnu pjesničku opstojnost, nego, čitatelju, i mogućnost povijesnog uvida u stvari pjesništva.« (Ante Stamać, Pjesničko jastvo, nabodeni kukac) Sead Begović o drugima O OFF generaciji »Mi smo, neki budući offovci, prije `Gorana` dolazili u Klub samoupravljača u Jurišićevoj 1 koji je vodio Stjepan Laljak. On je ex katedra prozivao nas mladce i mi bismo ustajali i govorili svoje stihove, a on bi vodio zapisnik. Ubrzo nam je puknuo pjesnički vodenjak i u njemu Štef Laljak te smo prešli na Opatovinu u `Goran`. Tamo je književni klub vodio Josip Sever kojeg smo zbog njegove egzotične i boemske pojave odmah zavoljeli. Mislim da je i on sam bio zatečen novim članovima. E, tu je vladala potpuna sloboda. Svi smo bili jednaki i divili smo se jedni drugima, a Joža nije bio niti je htio biti poglavica. Cijenili smo ga. Njegov `Diktator` za nas je bio pravo otkriće. Utorkom u 20 sati, kad bismo se okupili, Sever bi samo rekao: `Djeco, polijećemo`, potpomognut tipičnom gestikulacijom svojih ruku. Bili smo obitelj, ali to je onda bilo tako, na sve strane su cvali slični klubovi i omladina je, koja će se devedesetih poklati s drugima, bila pod kontrolom, no, nama je to bilo nevažno. Branko Maleš se, načitanošću i autoritetom (bio je par godina stariji) ubrzo nametnuo kao autoritet, tu je stasao Branko Čegec, Marijana Rukavina, Mile Maslać, Ana Lendvaj i mnogi drugi. Sever nas je opio ruskim formalizmom i avangardom, dinamičnom metaforikom i začudnošću. Osobno je bio dobar radni primjer pa smo počeli ozbiljno pisati, čak sam jedno vrijeme mislio da je Jožin boemski život – život istinskog pjesnika, te sam prve pjesme pisao smucajući se Zagrebom po raznim rupama, družeći se uglavnom sa samorazornim šumacima uz mnogo priča, pića i zanosa. I mladi su filozofi tako živjeli, kao i pjesnici. Mnogih više nema. Izgorjeli su premorene mašte, a mi koji smo izdržali i na neki se način ostvarili, ubrzo smo se zaposlili i postali kabinetski tipovi koji više ne mirišu cvijeće s asfalta već čitaju i druge, a započeo je i naš hod po javnim glasilima. Današnja je generacija mladih stasala uz kompjutorske igrice i internet, bez iluzija i želje za promijenom sustava i velikih ideja. Stvaraju svoj utopistički, hedonistički i virtualni svijet. Ako još nije kasno i ja bih se pridružio. Čini se ipak da naše razlike, ako postoje, nisu tek kronološke: modernizam - postmodernizam. Mene su privlačili i religiozni problemi, ali sam na toj stazi griješio u početnim koracima – tražio sam čovjeka ili knjigu koji bi bili ozbiljan dokaz o postojanju Boga. Kasnije sam zbog takve znatiželje pristupio poetskoj evokaciji bitka, nekog iskona. Iako, još se nisam družio niti sam susreo nekoga tko bi bio čist kao haljinica za prvu pričest. Za mene, u vrijeme `Gorana`, život još uvijek predstavlja mysterium tremendum et fascinosum. Zanimala me je liturgija svakodnevice, njen živi govor koji bih s užitkom metamorfozirao. Kasnije sam i ja jedno kraće vrijeme vodio `Goran`. Dakle, krenuo sam od materijalnosti označitelja koji u svojoj zvukovnoj dimenziji diktira smisao. Mislio sam da bi zvukovna magija za svoj ishod trebala imati i otkriće novih semantičkih potencijala riječi. Sve je tada bilo višemotivsko i po sebi samorazumljivo. Sedativna, smirujuća naracija, ljupke emotivne slike, plačljivi ispovjedni prizori i teatralno estradni sklopovi riječi, pa čak i tadašnji rock tekstovi (sve dok nisam otkrio i pisao o Nicku Caveu) nisu me mogli privući. Uostalom, posjedovao sam kaleidoskopsku imaginaciju. Ubrzo sam počeo čitati i pisati književnu kritiku te sam intuitivno razumijevanje zamijenio primjerenim metodama interpretacije koje su mi pripomogle razumijevanju poetskog i za mene ubrzo više nije bilo estetičke distancije između pročitanog djela i horizonta očekivanja.« (Sead Begović) O kontroliranom jezičnom ludilu »Normalno je da se mladi pjesnik stalno kostriješi. Tada mi nije bila potrebna komunikativna lagodnost, a jezik i struktura forme posve su se osamostalili i potisnuli svu predmetnost. Bio sam donekle slobodan od smisla iako za razliku od drugih suvrsnika…ne i posve. Uostalom, ta vrst gramatološkog obrata meni je vrvila značenjima i prepoznatljivošću. To je bio poetski jezik koji sam jedino razumio. Nisam još bio spreman suočiti se sa samoćom svojih misli. Stanovao sam u kontroliranom jezičnom ludilu i bio sam zadovoljan. Taj gromot, ti odsjevi, nenadani utoci, ta oskvrnuća kodificiranog jezika… ta energija koja se pritom oslobađala primjerena je, kako već rekoh, mladosti, ona je neprocjenjiva i ne možeš je odvagnuti na tezulji za cijenu zlata. Činilo mi se da pjesme, zbog kinetike koju su ponijele neke riječi (uslijed foničnosti, ritma i uopće grafostrukture), mogu otplesati. Uostalom to je bilo doba cvatućeg intermedijalnog pjesništva: vizualnog, gestualnog, foničkog, grafičkog i tako dalje. Na taj način danas više nitko ne piše, osim Sanjin Sorel i u tragovima još Milorad Stojević. Primjećujem da oni pri proizvodnji stihova ne mare za disciplinu i jezičnu ekonomiju. Mi smo pak pazili da naše metafore rastvore jedan svijet, ali da ga i sastave, da budu u svome prijenosu s pokrićem i da se naposljetku ipak nešto kaže, kao da smo se plašili da ne završimo u pukom lingvizmu. Bio sam pjesnik urbane osjećajnosti. Ma kakvi formalisti i etos dekonstrukcije jednog Derridae, pa još je Platon govorio da se ljudskim jezikom posljednje istine ne mogu izraziti direktno. Kao da sam već znao da riječi više skrivaju nego što otkrivaju.« (Sead Begović) O `Novoj kući` i „ljubavi koja premašuje svaku ljubav“ Wikicitati »Obuzela me čežnja za smislom i potpunošću. Poželio sam izraziti čistu i čitku figurativu, a pritom vam uvijek nešto ide na ruku. Oduvijek sam osjećao, pa i danas, prijezir prema moćnim ustanovama i ideologijama koje hoće da ovu našu ovozemaljsku ograničenu sreću pojedinca žrtvovati nekim višim istinama i interesima. Napokon, počeo sam razlikovati jezik sam po sebi, zatim jezik zbilje i njene odsjeve te metafizičku zbilju prolaznosti i smrti (usuprot neofizičkoj označajnosti, kojom me je označio Dalibor Cvitan) te čišćenja od silnih uživanja, pa i onih koja uključuju rad na jeziku. Hijerarhijski svijet nabacanih slika mijenjao sam za staloženu metaforiku koje se nikada nisam niti neću odreći (?) i sjetnu egzistenciju. I…opet mi se otvorio jedan svijet pjesničke mogućnosti jer moderna igra obuhvaća mnoštvo različitih stilova. Svakog pjesnika to mora veseliti, to da uvijek iznovice daje znakove života i da nastavlja pisati u zabludi misleći da upravo on ljubi s ljubavlju koja premašuje svaku ljubav. Učinilo mi se kao da sam pobjegao od neživih predmeta koje sam godinama u svojoj gramzljivosti gomilao, okruživši se njihovim talogom. Kao da apsolutna sloboda ne postoji. Ako sam prije bio sličan djetetu koje živi prema svojim impulsima, sada sam ograničio svoju sreću disciplinom i potiskivanjem. Rat me je dotukao, te najtamnije svireposti, ta nepotrebna razaranja, umirući politički mozgovi, smjene režima, činjenica da se ubijamo u svrhu nekog međusobnog ubjeđivanja, moje krive procjene pa i da sam bio spreman položiti život za Hrvatsku… i moj se motor prezaugao. U ratu nisam izgubio sve pa tako nisam izgubio sebe. I da nastavim s aluzijama, ja sam zaista počeo preispitivati svoja oruđa i njegove mehanizme. Nisam osjetio svrab za posve novim, jer nisam takav čovjek koji baš sve obnoć i stubokom mijenja. Bilo bi me stid pred samim sobom. Ali sam pojačao znanje o smislu pjesme. Ono više nije bilo ograničeno, ni meni ni čitaču. Postigao sam, čini mi se, diskretni lirski ugođaj bez nasilja tematskog plana nad izražajnim. Ostavio sam, dakle, široki prostor razumijevanja. O `Novoj kući` se je dosta pisalo. Primijećeno je pretapanje u `novi početak` iako ona u sebi ne nosi prevratni potencijal, a priznao joj se jedinstveni lirski ton. Mrkonjić je u `Novom listu`, osvrčući se na tu knjigu, i dalje o meni pisao kao o semantičkom konkretistu. Čudno, kao da nije pročitao knjigu i kao da je pisao napamet. U `Novoj kući` sam poželio nešto jednostavnije formulirati svoja temeljna iskustva i čuvstva, a upravo mi se kroz obitelj mnogo toga dešavalo. Naime, moja supruga, moj sin i ja kao da želimo svoje misli i ideje izreći istodobno. Čak bi se i naša razdoblja šutnje mogla citirati kao govorni oblici intimne jeze. Neobarokna sklonost neuhvatljivom vodopadu riječi sada je dobila svoj priopćajni kanal. Naprosto, došlo je novo vrijeme kada se pjesnici više ne žele družiti s krepanim otajstvima jezika s kojima je jedina poruka poezije – sama poezija. Sada je lakše bilo izraziti vječnu i nepromjenjivu sudbinu čovjeka, dakle, egzistenciju: samoću, osamljenost i izdvojenost pa makar i unutar obitelji, koja nije uvijek, kao kod mene, garancija za sreću. Šteta, nitko nije imao vremena zaključiti da se olako rješavamo još jedne ljepote jezične operativnosti koja je bila spoznata također u profinjenoj imaginaciji. Podsjetio bih da sve ono što se preskače – jednom se opet vraća, jer, svima nam je zajednička eliotovska spoznaja da je teško iskazati bilo kakav smisao u jeziku, a bome i biti novator.« (Sead Begović) O poeziji kao „kruhu izabranih“ Wikicitati »Poezija više nije elitna već i stoga što je «svi» pišu. Rezultirat će to s mnoštvom neznanih, ali i posve neznatnih, rekao bih. Problem je zapravo u samoj poeziji. Ona više ne propitkuje smisao našega postojanja i svrhovitost samog pisanja. Pjesnici, nažalost, više ne izražavaju stihove već prodaju sebe. Njihove pjesme zaboravljaju da izvan ovog svijeta postoje i drugi svjetovi. Napominjem da su i neke odlike moderniteta omogućile pjesnicima da uče pisati poeziju čitajući druge pjesnike, a ne mirišući cvijeće. Sada se pak urbani, ili točnije rečeno «stvarnosni» pjesnici vraćaju neposrednom iskustvu, a to znači i popularnoj kulturi gdje je jezik puko komunikacijsko sredstvo i vrvi od ispražnjenih mjesta. Međutim, stihovi su im ogoljeli kao posve obrano mlijeko. U njihovim pjesmama nema ni traga jezične figurativnosti, a meni se pak čini da poezija bez metafore ne bi ni postojala. Na književnoj sceni važnu ulogu ima kolokvijalnost i komercijalni interesi te marketinški karakter prodaje poetskih i proznih knjiga. Uz to što ste pjesnik morate još nešto biti, kako biste na sebe svrnuli pažnju: ili šloser bez obrta, ili psihopat, ili kritičar, ili novinar. To je stoga što živimo u doba videokracije kada ono virtualno pokušava zamijeniti autentični život. Simulacije su pritom toliko zavodljive da već govorimo o cyber- kulturi i eri hiperteksta. Na kulturnoj sceni zavladala je pomodnost i ono bulevarsko, koje podilazi publici i koje nas laže na estetski način - onaj koji mi najviše volimo. Pjesniku je poezija biološki zadan uvjet, svijet nipošto, stoga on može opstati bez virtualnog smiješka globalizacije, a jer više nije na vrhu piramide društva kao moćni posjednici novca, smatra, da je samo posrednička institucija, ako ne i podložak za tuđe ispijene čaše. Zbog posvemašnje medijske prostitucije te new age orijentacije odjednom se našao na začelju interesa pri rađanju nove Europe i svijeta. Mediji stvaraju afere, pjesnici više ne. Od njih se više ne očekuje da nešto obećavaju, neki bolji svijet, a bome niti da razveseljavaju puk. Jer, rekosmo, više nisu unosna roba. Uostalom, govore i čine manje od svoje poezije te smo uistinu zabrinuti za čitatelja koji u novo doba ezoteričkog i potrošačkog uživanja bez granica, baš u poeziji pronalazi sve manje značenja. Svjedoci smo pooštrene borbe ne za opstanak već za preživljavanje poezije. Ne može joj pomoći ni neki bolji svijet, jer tek u njemu raste krivulja tržišnih zahtjeva. Ukoliko ne pristane na pojednostavljene poruke izgubit će i ono malo novčane potpore koje su još spremne dati nacionalne i nadnacionalne institucije koje se pozivaju na globalnu razinu. Svjetske vlade ustrajno grade lijepo dizajnirana i zapakirana zabavišta za `dobrobit` čovječanstva. Bez karnevalizacije, skandala i isplativosti poezija je osuđena na rezervat u kojemu pjesnička sekta podržava samu sebe. Kao pjesnik, dobru poeziju smatram kruhom izabranih, a kao kritičar nastojim se svojom meditacijom i svojim snom nadovezati na djelo koje uzimam na pregled. Poezija mi je dala kruha i posebne trenutke koje zovemo radosti stvaranja. Osjećam da nikada ne prestajem biti pjesnik pa čak kada usisavam tepih ili idem na plac. Posjedujem kaleidoskopsku imaginaciju u trenucima svakodnevlja i kada pišem. Ali, naravno da neću zapisati sve što moj razmaženi mozak može poželjeti. Poezija jest obilje, ali i ekonomija snaga. Važno je da uspijevam poetsko zadržati u svemu. Naprosto tako vidim stvari. Poezija me očovječuje, a kritika mi daje osjećaj da činim nešto korisno. Ipak, nije sve tako bajno. Od jednog cijelog kruha mene zapadne tek «frtalj», a radosti ponekad ovlaže gorke suze i neizdrživa muka.« (Sead Begović) Wikicitati »Volio sam Dragu Ivaniševića, njegovu opusnu inkoherentnost, ali i veliku strastvenost, čuvstvenost i požudnost za jezik kao i nasladnu opsesivnost spram života. Uz to on nije bio ohol i nije likovao ponad mladih pjesnika. Mene je zvao gusar. Za Severa, već rekoh, a što se tiče Danijela Dragojevića, otkriće mi je bila njegova knjiga `Četvrta životinja`. Od njega pa nadalje započinje moj interes za zamjenične igre svega sa svime. Uz Petrasova Marovića zavolio sam i Luka Paljetka i njegovu finu lirsku pređu, kao i slobodu stihovnog kretanja putem opkoračenja. Volim i instruktivnu Slamnigovu jednostavnost. Sve sami mediteranci, a ja zagrebački kajkavac. Hoću reći da s lijepim osjećajima treba biti oprezan jer se s njima može pisati loša poezija kao što se dobra može pisati u tjeskobi prepunoj demonskih i paklenskih prizora. Sjetimo se francuskih simbolista. Tadijanović mi je uvijek bio simpatični djedica koji je od svoje dugovječnosti napravio poetski projekt, a kao što znamo ta poetizacija bila je svima simpatična pa je on kao pjesnik - bard imao posvuda i nešto popusta. Uz njega me veže niz anegdota, posebice uz zadnjih deset godina njegova života kada bih ga susretao u Akademiji gdje sam Slavku Mihaliću nosio tekstove za `Forum`. Nikada mi ništa nije zamjerio, iako me je uhvatio kad sam ga jednom zgodom imitirao, a svi prisutni se valjali od smijeha. Napisao je i desetak dobrih pjesama i to bi za mene uglavnom bilo sve.« (Sead Begović) O književnoj kritici Wikicitati »Ja pišem i o pričama, o romanima, publicistici i tako dalje, ukratko o različitim vrstama proze, a tu su i intervjui. Kada sam radio u redakciji kulture `Vjesnika`, razgovarao sam s desecima domaćih i stranih autora. Budući da sam prvotno pjesnik, književnu kritiku o poeziji najviše sam čitao te sam to znanje na kraju i kapitalizirao. Nakon dugogodišnjeg rada u kulturnim institucijama počeo sam od tog rada skromno živjeti. Danas pišem s lakoćom i s radošću, upravo stoga što se klonim pozicije arbitra. Pisao sam o mnogim književnim uglednicima, napisao mnogo predgovora njihovim knjigama, a govorio sam i na nebrojenim predstavljanjima njihovih knjiga. Najveće mi zadovoljstvo pričinjava kada mi sa zahvalnošću govore i pišu mi da sam ih prepoznao, da sam ih skinuo do gole kože, dobro locirao i valorizirao. Dakle, nisam se umorio od te vrste književnosti jer, vjeruj mi, veliki sam poštovalac i zaljubljenik knjiga koje dolaze na ovaj svijet bez dostojne recepcije, jer je takvo stanje u hrvatskoj i bošnjačkoj književnosti. Stoga ne volim top-ljestvice budući je svaki autor, primjerice pjesnik, vlastita osobnost i svakome od njih uvijek pristupam s drugom metodom. Ponajviše me privlače stilske odlike i jezično ustrojstvo u tekstu, potom emotivnost, izvornost i kolorit, a od metodoloških orijentacija ono gnoseološko i teorijsko stajalište. Volim reći da se na svako djelo, na svaku knjigu, nadovezujem sa svojim snom.« (Sead Begović) O Bošnjacima i Bosni Wikicitati »Za mene ne postoje razdaljine u smislu ljudske taktilnosti ili kada govorimo o izravnom kontaktu grčkog genija i zapadnog uma. Smetaju me samo nesuvislosti ljudske koje ne prepoznaju tvarni od tvorbenog uma. Ja sve volim kreativno dokumentirati, ali ponajviše riječ, jer ako je fetus osnovni ljudski paket, onda je to i riječ koja prva počinje kucati nekim značenjem. Naravno, ponajviše me zanimaju poetske riječi. Kao Zagrepčanin musliman, koji je za školske praznike putovao u Sarajevo staroj neni u pohode, bosanski jezik mi je zračio velikom toplinom i egzotičnošću – onda sam počeo upoznavati i Bosance svih triju etnikuma. Tužno je to da je u bivšoj Jugoslaviji bilo vrlo mnogo lažne jednakosti, a meni se to gadi i danas, kao i onda. Kasnije sam pokušao doseći i islamsku filozofiju, posebice onu Ibn Sine (Avicenne) koji je filozofiju upotpunio do mjere koja je čovjeku bila dosežna. No, najviše sam naučio iz filozofije malog, takozvanog `prirodnog čovjeka`, a tu su muslimani Bošnjaci neobično mudroslovni. Sanjam da upravo takvi ljudi pronađu (u Hrvatskoj i u Bosni) zajednički, univerzalni eglen, u smislu islamskog naučavanja da moral mora postati i sadržajem univerzalne religije. Uostalom, suzio sam svoja kretanja, ako uzmete u obzir da sam ja čovjek koji je šest puta preplovio Atlantik kao mornar na palubi trgovačkog broda. Čini mi se da se napokon ponajviše družim s Bošnjacima, što opet nije bez problema – iako je nadošlo posve drugo vrijeme. U Kulturnom društvu Bošnjaka Hrvatske `Preporod` i uređivanju časopisa `Behar` našao sam mnogo hrane za moja kreativna pregnuća. Uostalom, Bošnjaci su me kao pjesnika uvrstili u uglednu ediciju `Bošnjačka književnost u 100 knjiga`, a već prije su me u dva navrata antologizirali, što mi neobično imponira. Uvijek sam bio uzbuđen na tim putovanjima po Bosni – ta jednostavnost, samozatajnost, ponositost, smirenost i mudrost, velikodušnost i pobožnost njenih ljudi te opijenost životom – koja proishodi još od starinačkih bogumilskih Bošnjaka – ima nešto specifično. Na mojim zadnjim putovanjima po Bosni, morao sam zaključiti da je mnogo toga nestalo, a sumnjičavost i ona ispodkožna podvojenost, koja je vladala u obje Jugoslavije, sad je posvemašnja. I neka otužna atmosfera koja nam govori da nije svaki sanak o zajedništvu na istinu. Pa se sada pitamo `Sarajevo, što si potavnjelo?` « (Sead Begović) O Hrvatima i hrvatstvu Wikicitati »Suočen s takvim pitanjima, bio sam vrlo naivan. Danas sam svjestan da kao Sead Begović nikada ne bih mogao doseći zadovoljavajuću razinu hrvatstva ma koliko ja hrvatovao. Ipak, tijekom života uvjerio sam se, na vlastitoj koži, da vas neki, pa i značajni Hrvati, neobično vole i poštuju upravo kao muslimana. U Hrvatskoj sam uvršten u više od dvadeset antologija suvremene hrvatske poezije, zbornika i panorama, a kao takav sam i prevođen. Zar to nije dokaz neke posebne izdvojenosti i prisnosti? Zbog toga osjećam zahvalnost. Ja sam se uvijek, u ovoj sredini u kojoj sam se ostvario, nešto i nekome ispričavao, nešto objašnjavao, kao da sam imao neki kompleks, ili kao da mi je na čelo bio utisnut pečat drugačijeg. Takvo osjećanje danas više ne dolazi u obzir. Ima različitih Hrvata. Ja se ne vežem uz one koji jedva čekaju da im se ostvari politička atmosfera u kojoj bi oni tada konsolidirali svoje redove i zračili strogom polarizacijom, te po tome onda proizlazi, kao u zadnjim ratovima, da su baš oni jedini važeći socioetnički subjektivitet. Na kraju, Hrvatska je mala zemlja i stoga me čudi da već nije došlo do ksenofobičnih ispada kao u Sloveniji. Kad pomišljam na takve stvari, začudo, nikada ne pomišljam na sebe – ni u jednoj verziji.« (Sead Begović) O dvojnoj književnoj pripadnosti Wikicitati »Jednostavno sam već umoran od takvih pitanja i propitkivanja, nakon zadnjeg rata i svega što se zbilo. Ipak sam starijeg pamćenja i sve su moje isključivosti napokon ishlapjele. Što se tiče `100 knjiga bošnjačke književnosti` to sam uvrštenje već dulje vrijeme priželjkivao i sada sam s time beskrajno zadovoljan. To je bio jedan dobar književni potez određen i političko-nacionalnim nalogom, ali toga smo svjedoci u svim književnostima ex-Jugoslavije. `100 knjiga bošnjačke književnosti` je zaista važan izdavački poduhvat jer sistematizira jednu književnost koja kao podsistem djeluje unutar bosanskohercegovačke književnosti, a dijasporni književni odjeci Bošnjaka koji djeluju izvan matice neizostavni su njen dio. Pogledajte samo likovni i književni doprinos Bošnjaka koji djeluju u Hrvatskoj. On je nezaobilazni i etablirani dio hrvatske kulture, a bilo bi čudno da se Bošnjaci u BiH time ne diče i ne uzmu ga pod svoje književno-povijesno okrilje. S druge strane, književnici poput mene rođeni su u Hrvatskoj i ne mogu pripadati bosanskohercegovačkoj književnosti, a unijeli su jedan novi identitetski štih u bošnjačku književnost. Mi smo upijali većinom iskustva hrvatske književnosti i ti su koloritni utjecaji primjetni. Sve to, nadam se, na kraju porađa jednu zanimljivu književnost i na jednoj i na drugoj strani.« (Sead Begović) Objavljene knjige Vođenje pjesme, pjesme, Mladost, Zagreb, 1979.; Nad pjesmama, pjesme, Logos, Split, 1984.; Ostavljam trag, pjesme, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1988.; Bad blue boys, pjesme i priče, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1990.; Nova kuća, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1997.; Književna otkrivanja, Stajer-graf, Zagreb, 1998.; Između dviju udobnosti, pjesme, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2002.; Prorok u našem vrtu, izbor iz poezije, Biblioteka Bosana, Zagreb, 2002.; Sanjao sam smrt pastira,[11] kratke priče, Naklada Breza, Zagreb, 2002.; Pjesmozor, književne kritike, Stajer-graf, Zagreb, 2006.; Književni meridijani, književna kritika, Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2007.; Sve opet postoji,[12] izabrane pjesme, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, BZK Preporod, Sarajevo, 2007.; Osvrneš se stablu,[13] izabrane pjesme, Stajer-graf, Zagreb, 2008.; Uresi: aplikacije,[14] pjesme, V.B.Z., Zagreb, 2008.; Đibrilove oči,[15] kratke priče, KDBH Preporod, Zagreb, 2008.; Zvekirom po čelu,[16] pjesme, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2012.; U potrazi za Zlatom, Izabrane ljubavne pjesme (1979. – 2015.), Stajer graf, Zagreb, 2015.[17]