Duško Kečkemet-Kruno Prijatelj DVA DALMATINSKA UMJETNIKA PROŠLOG STOLJEĆA Split,1958.32.strane Šimun Carrara Špiro Paparella Tudorić CARRARA, Šimun (Simeone), kipar, drvorezbar i ebanist (Split, 1864 — Split, 1933). Potječe iz trogirsko-splitske obitelji. Sin Nikole, drvorezbara, u čijoj je radionici pokućstva dobio prve pouke. Diplomirao kiparstvo i arhitekturu na Accademia di Belle Arti u Milanu 1889. Živio je u Splitu i u Spliskoj na Braču. — Bavio se rezbarenjem likova i ukrasa u drvu, prvenstveno za pokućstvo, punom skulpturom u kamenu i sitnom skulpturom u bjelokosti i sedefu. Osobito je bio poznat po radovima u bjelokosti. Istaknutija su mu djela, u kamenu: nadgrobni spomenik Nikolića (Split), poprsja oca i majke i Rad (Gorizia/Gorica, kod obitelji C.), Sv. Kuzma i Damjan (Brač, župna crkva u Dračevici); u drvu: Bogorodica (Spliska, župna crkva), Sv. Augustin Kažotić (Seget, župna crkva), raspelo (Split, crkva Sv. Križa); u bjelokosti reljefni portret G. Verdija (Split, Galerija umjetnina), lovački rog, škrinjica s reljefima, Sv. Jeronim, reljefni portreti F. Liszta, L. van Beethovena, L. N. Tolstoja (sve: Gorizia/Gorica, kod obitelji C.). C. je izlagao u izlozima splitskih i zadarskih trgovina te 1891. na Gospodarsko-šumarskoj jubilarnoj izložbi u Zagrebu (nagrađen diplomom za kiparska djela) i 1905. u Arheološkom muzeju u Splitu (veći broj radova od bjelokosti). Restaurirao je stare drvene skulpture i crkveno pokućstvo (strop i orgulje dominikanske crkve u Trogiru). — Kao kipar djelovao je u okvirima akademskog realizma a kao drvorezbar i ebanist pokazivao je izuzetno obrtničko umijeće. Njegovi radovi te vrste ubrajaju se među najbolje u našoj primijenjenoj umjetnosti na prijelazu iz XIX u XX st. 31 str. : ilustr. ; 20 cm Nakladnički niz Izdanje Galerije umjetnina u Splitu ; br. 13 Klasifikacijska oznaka 7.035 Umjetnost nakon renesanse. Uključujući : Umjetnost 19. stoljeća. Klasicizam. Eklekticizam. Art Nouveau. Jugendstil. LIT.: Artista. Narod, 5(1888), 7. VIII, str. 2. — D. Kečkemet i K. Prijatelj: Dva dalmatinska umjetnika prošlog stoljeća. Split 1958, 3–21. Perfekttna Veoma retka. 1k

Žene Jedan od ponajboljih suvremenih američkih pisaca T. C. Boyle u romanu Žene priča o životu genija, vizionara te jednoga od najvećih i najoriginalnijih arhitekata i dizajnera dvadesetog stoljeća Franka Lloyda Wrighta. Impresivna životna priča ispripovijedana je kroz vizuru izmišljenog Wrightova učenika Japanca Tadashija Sata. Kroz priču o četiri žene, posljednjoj supruzi Olgivanni, plesačici rodom iz Crne Gore, Kitty, odanoj prvoj supruzi i majci šestero djece, Mamah, ljubavnici i srodnoj duši, koju je, zajedno s njenom djecom, ubio sluga, te drugoj supruzi, strastvenoj, kompleksnoj umjetnici i istinskoj femme fatale početka 20. stoljeća Maude Miriam Noel, Boyle je ispričao drugačiju, nevjerojatno uvjerljivu fikcionalnu biografiju Franka Lloyda Wrighta. Ovo je roman o razbijanju stereotipa, o rušenju granica, o publicitetu i žutom tisku, o arhitekturi, ali nadasve o čovjeku koji se zaljubljuje ludo i snažno te jednako tako postaje hladan i ravnodušan. Žene su knjiga o strastvenom i ekscentričnom geniju odanom svojoj umjetnosti. “Jedan od najvećih živućih američkih romanopisaca.” GQ “Snažan, nevjerojatno zabavan, i namjerno pisan u melodramatičnom tonu.” Lionel Shriver, Daily Telegraph “Boyle iz priče izvlači i najmanju trunku napetosti. Izvanredno dostignuće.” Daily Mail “Zadivljujuće... Mnogi su autori pokušali zabilježiti Wrightovu priču, no možemo slobodno reći da je Boyleova najživotnija.” Wall Street Journal Prikaži više

Boro Pavlović : Velika ljubav : izabrane pjesme / izbor izvršio Branimir Donat Zagreb : Znanje, 1977 Materijalni opis 133 str. ; 20 cm Biblioteka Itd Hrvatska književnost. Pjesništvo Očuvanost 4-. Boro Pavlović (Slavonska Požega, 27. travnja 1922. - Duga Resa, 7. rujna 2001.) je bio hrvatski pjesnik, esejist, likovni i književni kritičar i libretist. Pisao je i pjesme za djecu. Uz Juru Kaštelana, Radovana Ivšića i Josipa Stošića spada među prve pjesničke avangardiste u Hrvatskoj nakon drugog svjetskog rata, odnosno da je bio prvim `osviještenim postmodernistom`. Dijelom je pjesničkog i književničkog naraštaja koji se afirmirao kroz poznati književni časopis Krugove. Od svih hrvatskih poratnih pjesnika, Boro Pavlović je najplodniji koji je sačuvao lirski i imaginativni prostor igre u svom pjesništvu. Uza sve to, pjesme su mu odražavale slavonsku dušu. Posjedovao je i pjesničku odvažnost, jer je pojio o `Betlehemskom Otajstvu, svetom Franji i starodrevnoj Kroaciji`, kada se drugi pjesnici nisu usuđivali . Bio je visoke naobrazbe, svojevrsni hrvatski polihistor 20. stoljeća. 1946. je doktorirao pravne znanosti, a tri godine poslije je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Pored tih studija, studirao je i tehniku, arhitekturu i medicinu.

Vođen naratorom, čitalac prolazi kroz poglavlja-kuće značajnih srpskih zadužbinara: Luke Ćelovića, Dimitrija Perovića, braće Krsmanović, Todora Milišića i trgovca Nikolića, kuću u ulici Svetozara Radića 9, baštu krčme „Znak pitanja“, Monakovu kuću. Ujedno, svako poglavlje je eksplicitno ili vrlo diskretno obeleženo znakovima sedam umetnosti (književnošću, muzikom, slikarstvom, vajarstvom, pozorištem, filmom, arhitekturom). Književno delo ima tu moć da integriše sve umetnosti, tvoreći, makar idejno, univerzalno delo (Gesamtkunstwerk), u kome će sve one biti vagnerovski sjedinjene. Sedam smrtnih grehova samerava se, dakle, sa sedam umetnosti. Na tom tragu, pisac funkcionalizuje sliku „Sedam smrtnih grehova i četiri poslednje stvari“ holandskog renesansnog slikara Hijeronimusa Boša, ali i gravuru Bogorodice iz 1744. godine srpskog baroknog umetnika Hristifora Žefarovića. Žefarovićevo delo uticalo je na formiranje srpskog građanskog društva u 18. stoleću, a kuće iz romana svedoče o jačanju građanskog društva („usponu Beograda“) na početku 20. stoleća i plemenitom zadužbinarstvu koje se nakon Drugog svetskog rata urušava i postaje grešno. Čini se da ovom proznom knjigom „prvi pisac trećeg milenija“ pokušava da podstakne novu umetničku renesansu ili uspon srpskog građanskog društva u ovom veku. Jelena Marićević Balać

Opis "Sedam smrtnih grehova - Milorad Pavić" Vođen naratorom, čitalac prolazi kroz poglavlja-kuće značajnih srpskih zadužbinara: Luke Ćelovića, Dimitrija Perovića, braće Krsmanović, Todora Milišića i trgovca Nikolića, kuću u ulici Svetozara Radića 9, baštu krčme „Znak pitanja“, Monakovu kuću. Ujedno, svako poglavlje je eksplicitno ili vrlo diskretno obeleženo znakovima sedam umetnosti (književnošću, muzikom, slikarstvom, vajarstvom, pozorištem, filmom, arhitekturom). Književno delo ima tu moć da integriše sve umetnosti, tvoreći, makar idejno, univerzalno delo (Gesamtkunstwerk), u kome će sve one biti vagnerovski sjedinjene. Sedam smrtnih grehova samerava se, dakle, sa sedam umetnosti. Na tom tragu, pisac funkcionalizuje sliku „Sedam smrtnih grehova i četiri poslednje stvari“ holandskog renesansnog slikara Hijeronimusa Boša, ali i gravuru Bogorodice iz 1744. godine srpskog baroknog umetnika Hristifora Žefarovića. Žefarovićevo delo uticalo je na formiranje srpskog građanskog društva u 18. stoleću, a kuće iz romana svedoče o jačanju građanskog društva („usponu Beograda“) na početku 20. stoleća i plemenitom zadužbinarstvu koje se nakon Drugog svetskog rata urušava i postaje grešno. Čini se da ovom proznom knjigom „prvi pisac trećeg milenija“ pokušava da podstakne novu umetničku renesansu ili uspon srpskog građanskog društva u ovom veku. Jelena Marićević Balać

PESME NEVINOSTI I ISKUSTVA - Vilijam Blejk Autor: Vilijam Blejk Jezik: srpski Godina izdanja: 2014 Izdavač: Mali vrt, Beograd Broj strana: 95 Povez: mek Format: 21 cm Stanje kao na slici. Očuvana dobro. Pisano na zadnjem listu, izuzev toga u dobrom stanju. Čuvena zbirka pesama, koja prikazuje dva suprotstavljena stanja ljudske duše, jednog od najoriginalnijih stvaralaca u istoriji umestnosti, u prevodu Dragana Purešića. Pesnik neverovatne nevinosti i čednosti, mističkog i epsko-mitološkog nadahnuća, naslednik Dantea, Miltona, Svedenborga, poput njega pričajući sa anđelima, vizionar koji je video svetove nepojmljive čulima, stvorio svoju mapu kosmosa izukrštanu bleskom i ognjenim silama nebeskim i univerzumima koji su se rodili kroz neverovatnu Imaginaciju. Na temelju hrišćanskih učenja i mitova ispleo je vizionarsku metafiziku ogromne sveobuhvatnosti i pesničkog zanosa Iracionalnog. Predstavljao je arhetip Stvaraoca, jezičkim i simboličkim obiljem silovito se boreći za ideale kreativnosti i duhovne slobode. Nebo i Pakao u svakom od nas, užasi postojanja, licemerje dogmi i vlasti, zavodljiva slava čulnosti, svetost svakog oblika života su elementi njegove poetike, koja je uticala na veliki broj pesnika i umetnika XIX i XX veka i koji odjekuju u današnjoj borbi za kreativnu i duhovnu slobodu svakog čoveka. Blake, William, engleski pjesnik, slikar i grafičar (London, 28. XI. 1757 – London, 12. VIII. 1827). Likovni samouk, kopirao Michelangela, Rafaela i Dürera, crtajući detalje arhitekture i plastike u Westminsterskoj opatiji; književnu kulturu stekao preko engleskih renesansnih pjesnika (osobito Shakespearea i Spensera) i predromantika svojega doba (osobito „Ossiana“). Svjetonazor mu se oblikovao proučavanjem Svetoga pisma, Swedenborga i rasprava o gnosticizmu i druidizmu. Kao ilustrator vlastitih pjesmotvora, ostvario je originalna djela u kojima se apokaliptičke vizije često iskazuju uz vrlo svjetovan sarkazam. Idealnom prožimanju smisla i slike približio se u zbirkama Pjesničke skice (Poetical Sketches, 1783), Pjesme nevinosti (Songs of Innocence, 1789) i Pjesme iskustva (Songs of Experience, 1794), kao i u rukopisnoj ostavštini: svježom, na izgled jednostavnom metaforikom, iskazuje kompleksne i višeznačne odnose u čovjekovu svijetu. Njegove tzv. „proročke knjige“, Knjiga o Thelu (The Book of Thel, 1789), Prva knjiga o Urizenu (The First Book of Urizen, 1794), Europa, proročanstvo (Europe, a Prophecy, 1794), Četvorica Zoa (The Four Zoas, 1797–1804), Jerusalem (1804–20) i druge, u kojima je razradio vlastitu kozmogoniju i mitologiju, danas često djeluju apstraktno. Najizravnije je Blakeov filozofski credo iskazan u Vjenčanju neba i pakla (The Marriage of Heaven and Hell, 1790–93), nizu heretičkih aforizama i parabola, u svjesnom parodiranju biblijskoga stila. To djelo rani je moderni pokušaj prevrednovanja svih vrijednosti. Svjesni protivnik ideja francuskog prosvjetiteljstva i svođenja čovjekove biti samo na znanstvene činjenicu, Blake je bitno utjecao na pjesništvo XX. stoljeća, ne pristajući na slutnju da je »Bog mrtav«. U tom smislu izravno aludira i na suvremene političke događaje – Francuska revolucija (The French Revolution, 1791), Amerika, proročanstvo (America: a Prophecy, 1794) ili socijalna zla: Vizije kćeri Albionovih (The Visions of the Daughters of Albion, 1793). Blakeov izvorni tekst i likovni ukras čine medijsko jedinstvo, a to će također postati značajkom XX. stoljeća. Ilustrirajući Miltona i Dantea, starozavjetnu Knjigu o Jobu, Youngove Noćne misli i Blairov spjev Grob, Blake će kao likovni umjetnik utjecati na engleske predrafaelite na prijelazu stoljeća, a bitno će djelovati i na važne moderne slikare poput Wollsa ili P. Kleea.

Civilizacija / Kenet Klark Zagreb 1972. Tvrd povez, zaštitni omot, ilustrovano, veći format (27 cm), 353 strana. Napomena: sitnija oštećenja zaštitnog omota; ako se to izuzme, knjiga je odlično očuvana. Kenneth Clark, učenik Bernarda Berensona, danas najpoznatiji i najveći evropski kulturni povjesničar, napisao je neobičnu i veoma vrijednu knjigu, živu i strastvenim angažmanom prožetu povijest kulture Evrope, gdje nadmašuje sve već poznate i konvencionalne kalupe kada je riječ o jednoj ovakvoj materiji. Kao model za nastanak i razvoj zapadne umjetnosti, tamo od romanike, pa sve do 20. stoljeća, Kenneth Clark, promatra, suvereno vladajući tematikom, manifestacije, pozadinu i cjelokupnu snagu zapadne kulture nastojeći sve to čitaocima učiniti pristupačnim. U stvaranju genija vidi opstanak naše civilizacije, pišući o tome prenosi to i na čitaoca: »Upitan o tome što više govori o pravom stanju društva, da li govor ministra za građevinarstvo ili zgrade sagrađene u njegovo vrijeme, dao bi prednost zgradama.« U zgradama, slikama i skulpturama, u pjesništvu i mislima pojedinih epoha, napisana je autobiografija Evrope, a sve nam to Kenneth Clark pokazuje u ovoj knjizi. Još jednoč smo osvjedočeni, Čitajući ovu knjigu, kako nam govori čovjek svestrano obrazovan, kako nam podastire nasljeđe i sjaj zapadne kulture znalac kojemu možemo podati punu vjeru. Autor nas vodi od pada Rimskog Carstva do današnjih dana, ne pokušavajući dati potpuni pregled, nego se posvećuje prijelomnim momentima. Na toj povijesnoj pozadini nam prikazuje čovjeka, koji je davao razvoju civilizacije novu energiju i proširio naše poimanje svijeta. Prikazuje genijalna ostvarenja u arhitekturi, kiparstvu, slikarstvu, filozofiji, književnosti. Kao autor povezuje umjetnost sa poviješću civilizacije; njegov izvanredni osjećaj za duh, što ga umjet-nine utjelovljuju, omogućuje mu da nam prikaže građevinu ili kip s elementom novog otkrića, pa, iako je to nešto Što već poznajemo, ili nešto što još nismo vidjeli ili poznavali, ono je za nas veličanstveno ostvarenje. Ta izvanredna knjiga fascinira. Zahvaljuje senzacionalni uspjeh emisijama u boji, što su bile reproducirane na televiziji BBC. Televizijski ekran koristio je Kenneth Clark dvije godine snimajući svoja putovanja, obilazeći umjetnine Starog i Novog svijeta, polazeći sa škotske obale sve do Mediterana, obilazeći gradove i mjesta od kulturnog značenja u čitavom svijetu: živa slika, živa riječ prethodila je ovoj knjizi i ona je, po tome, jedna od najzanimljivijih edicija te vrsti na čitavom svijetu. Sadržaj: Predgovor Jedva smo umakli Veliko kopnjenje Romantika i stvarnost Čovjek - mjerilo svih stvari Junak kao umjetnik Prosvjed i komunikacija Veličanstvenost i pokornost Svjetlo iskustva Težnja za srećom Smiješak razuma Obožavanje prirode Varave nade Herojski materijalizam Kazalo Popis crno bijelih ilustracija Popis ilustracija u boji Zahvale

Izdaje - Nolit Beograd Boris Leonidovič Pasternak (rus. `Борис Леонидович Пастернак`, Moskva, 10. veljače 1890. – Predelkino kraj Moskve, 30. svibnja 1960.) je bio ruski pjesnik, književnik i nobelovac. Djelovao je kao pjesnik, novelist, romanopisac i prevoditelj. Odrastao je u intelektualnoj sredini, studirao je filozofiju u Moskvi i Marburgu. U mladosti je bio futurist. Poezija mu je pretežno tematski apolitična, literarna i intelektualna. Piše i poeme s temom prve i druge ruske revolucije. U romanu `Doktor Živago` oslonio se na tradicije romana 19. stoljeća te je izgradio djelo na fabuli o sudbini nekoliko obitelji, obuhvaćajući prostor od zapadnih ruskih granica do Sibira, s Moskvom u središtu, opisujući dvije ruske revolucije te završavajući epilogom u vrijeme Drugog svjetskog rata. U SSSR-u mu je roman nazvan `antisovjetskim`, dok mu je na Zapadu 1958. dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, koju nije primio. Ova tragedija prepričava događaje koji obuhvaćaju posljednji period Carske Rusije, te ranih dana Sovjetskog saveza. Iako je ovim romanom stekao svjetsku slavu, ipak je ostao najviše zapamćen kao pjesnik. `Sestra moja, život`, napisana 1917., je nedvojbeno najutjecajnija zbirka poezije objavljena na ruskom jeziku u 20. stoljeću. Pasternak je rođen u Moskvi 10. veljače (po gregorijanskom kalendaru) 1890. (po Julijanskom kalendaru 29. veljače) u židovskoj obitelji. Njegov otac, Leonid Pasternak, je bio poznati slikar i profesor na Moskovskoj školi slikanja, skulpture i arhitekture, dok je njegova majka, Rosa (Raitza) Kaufman, bila koncertna pijanistica. Odrastao je u visoko kozmopolitanskoj atmosferi, gdje su neki od brojnih posjetitelja njegovom domu bili kompozitor Sergej Rahmanjinov, pjesnik Rainer Maria Rilke, te pisac Lav Nikolajevič Tolstoj. Pod inspiracijom svoga susjeda Alexandra Scriabina odlučuje postati kompozitor, pa je stoga i otišao na Moskovski konzervatorij. 1910. godine naglo odlazi s konzervatorija na Magdeburško sveučilište, gdje je studirao pod neokantskim filozofima kao što je Hermann Cohen i Nikolaj Hartmann. Iako je smatrano da će postati filozofom, ipak odustaje od toga kako bi se vratio u Moskvu 1914. godine. Njegova prva kolekcija poezije na koju su utjecali Aleksander Aleksandrovič Blok i ruski futuristi objavljena je kasnije te godine. Njegov prvi stihovi simuliraju njegovu preokupaciju s Kantovim idejama. Njegova tkanina uključuje udarnu aliteraciju, divlje ritmičke kombinacije, svakodnevni rječnik, te skrivene aluzije spram svojih omiljenih pjesnika kao što su Rilke, Ljermontov te njemački romantični pjesnici. Tijekom prvog svjetskog rata podučavao je i radio u kemijskoj tvornici u Vsevolodovo-Vilveu, koji su mu nedvojbeno pružili dovoljno materijala za njegov roman `Doktor Živago` mnogo godina kasnije. Za razliku od svoje brojne rodbine i prijatelja, Pasternak nije otišao iz Rusije nakon revolucije. Naprotiv, bio je fasciniran novim idejama i mogućnostima koje je revolucija donijela na vidjelo. Podrobniji članak o temi: Doktor Živago Nekoliko godina prije početka drugog svjetskog rata Pasternak se sa svojom ženom doselio u Peredelkino – selo za pisce koje je udaljeno nekoliko kilometara od Moskve. Bio je ispunjen s ljubavi prema životu koja je njegovoj poeziji davala ton pun nade. To se reflektiralo u imenu njegovog autobiografskog heroja Živaga, koje je izveo iz ruske riječi `živ`. Za još jedan poznati lik iz ovog romana, Laru, je rečeno kako je nastala po modelu njegove ljubavnice Olge Ivinskajske. Kako su Sovjetski autoriteti na ovu knjigu gledali s neodobravanjem, Doktora Živaga je prokrijumčario Pasternakov prijatelj Isaiah Berlin, te ga je objavio u talijanskom prijevodu u talijanskoj izdavačkoj kući Feltrinelli 1957. godine. Taj je roman postao instantnom senzacijom, a naknadno je preveden i objavljen u mnogim zemljama nesovjetskog bloka. 1958. i 1959. godine je američko izdanje ovog romana provelo 26 tjedana na vrhu `The New York Timesove` bestselerove liste. Iako nitko od njegovih sovjetskih kritičara nije imao priliku pročitati ovaj zabranjeni roman, neki od njih su javno zahtijevali: `izbacite svinju iz našeg kuhinjskog vrta`, tj. da se Pasternak izbaci iz SSSR-a. To je dovelo do šaljive ruske izreke koja se koristi kako bi se zadirkivalo i ismijavalo kritike u književnosti, kao što su: `Nisam pročitao Pasternakovo djelo, ali ga osuđujem`. `Doktor Živago` je na kraju ipak objavljen u SSSR-u 1988. godine. Adaptacija ovoga djela u film, kojeg je režirao David Lean, bio je epskih proporcija. Glavne uloge u ovome filmu dobili su Omar Sharif i Julie Christie. Zbog svoje koncentracije na romantički aspekt priče ubrzo je postao svjetskim hitom. Usprkos tome, ovaj film ipak nije objavljen u Rusiji sve do skorog pada Sovjetskog saveza. Nobelova nagrada Pasternakova kuća u Peredelkinu, mjestu njegove smrti Pasternak je naveden kao pobjednik Nobelove nagrade za književnost za 1958. godinu. 25. listopada, dva dana nakon što je čuo kako je osvojio ovu prestižnu nagradu poslao je telegram sljedećeg sadržaja Švedskoj akademiji: Neizmjerno zahvalan, dirnut, ponosan, začuđen, zbunjen.[1] Četiri dana nakon toga poslao je još jedan telegram Švedskoj akademiji: Uzimajući u obzir značenje ove nagrade u društvu kojem pripadam moram je odbiti. Molim Vas da se ne uvrijedite mom dobrovoljnom odbijanju.[1] Švedska akademija je na to objavila: Ovo odbijanje, naravno, ni na koji način ne mijenja ispravnost nagrade. Akademiji ostaje još samo, ipak, najaviti sa žaljenjem kako se prezentacija nagrade ne može održati.[2] Čitajući između redaka Pasternakova drugog telegrama jasno je kako je odbio nagradu iz straha od oduzimanja državljanstva ako bi otputovao u Stockholm kako bi preuzeo nagradu. Nakon što se cijeloga života trudio izbjeći napuštanje Rusije ova mogućnost nije napredak kojemu se nadao, ili kojeg je priželjkivao. Iako je odbio Nobelovu nagradu Sovjetski su ga oficiri napadali, tako da mu je najmanje prijetilo izbacivanje iz zemlje. No, usprkos tome, čini se kako je premijer Indije Jawaharlal Nehru možda govorio s Nikitom Hruščovom, tako da ga ipak nisu poslali u egzil ili ga zatvorili. Unatoč ovim događajima, poznati crtač stripa Bill Mauldin napravio je poznat karikaturu toga vremena koji je Pasternaka prikazivao kao još jednog zatvorenika u Sibiru kako cijepa drvo u snijegu. U toj karikaturi prikazuje ga se kao zatvorenika koji izjavljuje: `Ja sam dobio Nobelovu nagradu za književnost. Što je tvoj zločin?` Ovaj je strip osvojio Pulitzerovu nagradu za uredničku karikaturu 1959. Nobelova medalja je na kraju predana Pasternakovom sinu Jevgeniju na ceremoniji u Skockholmu tijekom Nobelova tjedna u prosincu 1989. godine. Na toj je ceremoniji ruski čelist Mstislav Rostropovič svirao Bachovu serenadu u čast svoga preminulog sunarodnika. Stanje knjige kao na slikama, omot je pohaban. Tvrd povez sa omotom 228.strana