Sa slike

Sa slike

Nigde savijena, može i aUNC

Kao na slikama

Sa slike

Knjiga je nova. ,,Tragom mnoštva evropskih putnika namernika, koji su stizali sa raznih strana i različitim povodima, Đorđe S. Kostić nas svojom knjigom – kulinarskim bedekerom i azbučnikom srpskog „blagoutrobija“, vodi kroz Srbiju devetnaestog veka. U zemlji koja je postepeno dobijala svoje prepoznatljive obrise na karti Evrope, kao ulazna kapija na putu ka nepoznatom, haotičnom ali izazovnom „Orijentu“, stranci su srdačno dočekivani i ugošćavani za kneževskom i kraljevskom trpezom, u prvim beogradskim modernim hotelima, palanačkim kafanama, manastirskim konačištima, putničkim svratištima, seoskim krčmama i kolibama ili uz ognjište pod vedrim nebom. Ostavljajući svoje utiske o jelima i piću, običajima za stolom, slavama i teferičima, načinu pripremanja hrane, gajenju voća, povrtarskim kulturama, vinovoj lozi, otkrivali su savremenicima jedan do tada malo ili nikako poznat deo, za njih, ako ne „prave Evrope“, onda makar „evropske Turske“, kasnije „Balkana“, „Jugoistoka“. Zapažajući posebnosti „srpskog jelovnika“, uočavali su uticaje, različite lokalne kuhinje, njegove dobre i – povremeno za njih – njegove teško svarljive osobine, oslobađali se predrasuda o domaćinima i zemlji. Kroz „prizmu jelovnika“ prelamali su se i procesi „deorijentalizacije“, i „evropeizacije“ promene socijalnih, privrednih i kulturoloških obrazaca mladog srpskog modernog društva. Pažljivo iščitavajući ova svedočanstva, Đorđe S. Kostić, iskusan i akribičan istraživač, otkriva podjednako zanimljiv i važan, do sada zanemaren, deo naše društvene istorije, potvrđujući tačnost zapažanja, jednog od „njegovih“ putnika, francuskog ekonomiste Emila de Lavelea, koji je osamdesetih godina devetnaestog veka zapisao, kako „Uvek treba znati šta u kojoj zemlji ljudi jedu; od seljaka u kolibi do princa... jer to omogućava da se shvati nacionalno bogatstvo i sazna više o lokalnim resursima.“``

Sa slike

Sa slike

Sa slike

Kao na slikama II. AUFLAGE = DRUGO IZDANJE

Kao na slikama II. AUFLAGE = DRUGO IZDANJE

Kao na slikama XF/aUNC Pečat Novi Sad

Kao na slikama Dva primerka novčanice

Novčanica sa slike

Odlično očuvana

Novčanica sa slike

Novčanica sa slike

Nigde nije presavijena, šuškav papir, za kolekciju

Sa slike

Kao na slikama P #S424 Jug Rusije

Dan Graf B e o g r a d 2 O O 1 mek povez Knjiga ima 298 strana 24 cm ima malo podvlačenja i knjiga je uredna i dobro očuvana a) Milošević, Slobodan (1941-) 1. `Niko nema pravo da bije ovaj narod` 2. Dolazak na vlast 3. Odustajanje od Jugoslavije 4. Pretpostavke rata 5. Gospodar igre 6. Psi rata 7. Napuštanje Krajine 8. Apoteoza 9. Metež Florence Hartmann (17. veljače 1963., -) francuska je novinarka i spisateljica. Od 1987. pisala je za Le Monde o Balkanu, a početkom 1991. o Jugoslavenskim ratovima. Izvještaje je slala iz Beograda.[1] 1985. diplomirala je te stekla titulu magistra iz područja literature i stranih civilizacija na sveučilištu u Parizu. 1986. se udala u Beogradu za supruga iz SFR Jugoslavije, čiji je materinji jezik bio srpskohrvatski. S njim je dobila dvoje djece: sina 1988. i kćer 1989., koji su se rodili u Francuskoj.[2] 2000. je postala glasnogovornica za Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu te savjetnica glavnoj tužiteljici MKSJ-a Carli Del Ponte.Godine 1992. bila je jedna od prvih novinara koji su otkrili lokaciju Ovčare, te je 2006. svjedočila pred MKSJ-om protiv `vukovarske trojke`.[1] Konkretno, tvrdi da je Veselin Šljivančanin 1992. u intervjuu izjavio sljedeće kad ga je pitala o Ovčari: `Morali smo negdje zakopati tijela`.[3] Godine 1999. objavila je prvu knjigu, Milošević, dijagonala luđaka. Kada je Slobodan Milošević završio u MKSJ-u na suđenju, Srbija je dala tribunalu povjerljive dokumente o njegovom režimu iz 1990-ih, ali pod uvjetom da se neki dijelovi `zatamne`. Hartmann je imala uvid u te tajne spise te u knjizi Mir i kazna 2006. napisala da je MKSJ prihvatio cenzurirati dijelove koji su mogli uspostaviti vezu između Miloševićevog režima i masakra u Srebrenici. MKSJ je regirao optužnicom protiv Hartmann za nepoštivanje suda objavljivanjem dokumenata koji su bili tajni za javnost.[1] Presudom je kažnjena sa €7.000, što je izazvalo kontroverzne reakcije u svijetu medija i novinara, od kojih su neki javno stali u njenu obranu.[4] Iako je Hartmann rekla da je uplatila traženu svotu, MKSJ je to opovrgnuo te izdao nalog za njeno uhićenje. Godine 2011. ona je pobjegla u Francusku. Francuske vlasti su, međutim, odbile uhititi ju jer su mislile surađivati sa MKSJ-om jedino u izručivanju ratnih zločinaca, u što ne spada i progon osoba koje kritiziraju sam sud.[5] Ipak, usprkos uhidbenom nalogu iz Haaga, nastavila se slobodno kretati i u inozemstvu: 2012. posjetila je Sarajevo, povodom 20. obljetnice opsade grada, te tamo verbalno napala Carla Bildta jer je smatrala da on nije trebao biti na obilježavanju stradanja grada jer je prije govorio da je `Milošević dobar momak`.[6] Hartmann je s vremenom postala vrlo kritična prema MKSJ-u. Još 2004. ukazala je na narušavanje neutralnosti tužilaštva tribunala kada je usvojeno novo pravilo prema kojem peteročlano sudsko vijeće kojeg pored predsjednika i potpredsjednika tribunala čine i trojica predsjedavajućih sudaca Pretresnih vijeća, odlučuje da li se nove optužnice odnose na `najviše lidere, osumnjičene da su najodgovorniji za zločine u nadležnosti tribunala.` Ukoliko ocijene da neka od optuženih osoba ne spada među `najviše lidere`, suci od tada imaju pravo optužnicu vratiti tužitelju, nezavisno od težine zločina i uvjerljivosti pratećih dokaza.[7] Godine 2013. izjavila je da je oslobađajuća presuda u slučaju bivših šefova Državne bezbednosti (DB) Srbije, Jovice Stanišića i Franka Simatovića, `najvidljiviji u nizu udaraca na kredibilitet Haškog tribunala u završenoj fazi njegovog rada` te dodala: “ Time su nagrađeni mozgovi sistema koji su obmanom uspjeli planirati i organizirati masovno nasilje, a sve preko paravan organizacije, pazeći da ne napišu direktno naređenje. Poruke sa suđenja u Nurembergu je izbrisana. Haški sud je u naglo ušao u proces ukidanja Ženevske konvencije i, time, uništava sve što je urađeno poslije Drugog svjetskog da se zaštite civili u ratu. Dešava se u Hagu jedan preokret koji žrtve posljednjeg rata u Evropi osjete na svojoj koži, ali koji ima i dalekosežne posljedice, i to širom svijeta. Mogu zamisliti reakcije žrtava čija su djeca direktno stradala od duhova tame koji su bili otjelotvoreni u likovima Stanišića i Simatovića, sada već slobodnih ljudi. Po svemu sudeći, nažalost, odgovornost za zločine (koji sud ne poriče) se svodi na lokalne igrače, a ne na mozgove. Zato imamo gorki osjećaj prijevare, jer nije ni istina, nije ni pravda`.

Autor: Stevan Sv. Simić 1986., kartonski povez sa klapnama, 95 strana, nepodvlačena, nema posvetu, bogato ilustrovana, težina 250 grama.

...Германии выпуск I 1946., broširani povez, 160 strana, nepodvlačena, težina 150 grama.

K006

K007