Pratite promene cene putem maila
- Da bi dobijali obaveštenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete Vašu mail adresu.
1-5 od 5 rezultata
Broj oglasa
Prikaz
1-5 od 5
1-5 od 5 rezultata
Prikaz
Prati pretragu "crkveni kalendar"
Vi se opustite, Gogi će Vas obavestiti kad pronađe nove oglase za tražene ključne reči.
Gogi će vas obavestiti kada pronađe nove oglase.
Režim promene aktivan!
Upravo ste u režimu promene sačuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i sačuvate trenutno stanje
Detalji predmeta Stanje Kolekcionarski primerak Detaljno stanje Odlično Godina Od 2011. Kulturno dobro Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine Lepo očuvan - videti slike. ➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡➡
Detalji predmeta Stanje Kolekcionarski primerak Detaljno stanje Dobro Godina 1941 - 1950. Kulturno dobro Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine kao na slikama uslikano sve Crkveni kalenadr u ovoj varijanti je veoma redak... Ideja prvo Staljin, pa Tito, pa Bog Crkveni kalendar je davnih dana obojen c513
Detalji predmeta Stanje Kolekcionarski primerak Detaljno stanje Dobro Posebni događaj Ne Unesite dužinu u cm xxx Unesite širinu u cm xxx Kulturno dobro Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine Dimitrije Matić Dimitrije Matić (Ruma, 18. avgust 1821 — Beograd, 17. oktobar 1884) bio je srpski političar i prevodilac. Matić je bio: ministar prosvete, ministar pravde, zastupnik ministra inostranih dela, predsednik Društva srpske slovesnosti, član Državnog saveta, član Kasacionog suda, profesor Liceja, predsednik Skupštine. Biografija Rođen je u Rumi 18. avgusta po starom odn. 30. avgusta po novom kalendaru 1821. godine od oca Ilije i majke Spasenije. Spasenija je rođena Jovanović, tetka ekonomiste i političara Vladimira Jovanovića. Osnovnu školu je završio u Rumi, gimnaziju je počeo u Sremskim Karlovcima a nastavio u Kragujevcu.[1] Školovanje je nastavio na Liceju u Kragujevcu gde je diplomirao 1841. Zaposlio se 1841. kao činovnik u Beogradu. Zaslugom prote Mateje dobio je stipendiju i otišao na studije filozofije u Berlin i prava u Hajdelberg u Nemačkoj. Promovisan je za doktora filozofije 1847. u Lajpcigu. Od 1848. do 1851. je radio kao profesor građanskog i državnog prava na Liceju u Beogradu. Sekretar Apelacionog suda postao je 1851. godine, zatim načelnik spoljnog odeljenja Kneževe kancelarije od 1855, i član Kasacionog suda od 1858. godine. Ministar prosvete bio je od 22. oktobra/3. novembra 1859. do 20. marta/1. aprila 1860. u Vladi Cvetka Rajovića. Na tom mestu ga je nasledio Ljubomir Nenadović do 27. oktobra/8. novembra 1860. u istoj Vladi. Član Kasacionog suda postao je ponovo 12. novembra 1860. Glavni sekretar Državnog saveta bio je od 29. decembra 1862. do 1866. godine. Od 23. septembra/5. oktobra 1868. do 10/22. avgusta 1872. bio je ministar prosvete i crkvenih dela u Vladama Đorđa Cenića i Radivoja Milojkovića. Za to vreme 1868-1872. bio je i zastupnik, vršilac dužnosti, ministra inostranih dela.[2] Od 1872. je bio član Državnog saveta. Bio je ministar pravde Srbije od 1/13. oktobra 1878. do 5/17. decembra 1879. u Vladi Jovana Ristića. Bio je predsednik Skupštine Srbije od 1878. Taj saziv Skupštine je ratifikovao Berlinski sporazum iz 1878. godine.[3] Kao ministar prosvete otvorio je prvu učiteljsku školu u kneževini Srbiji, u Kragujevcu 27. januara 1871. godine.[4] Redovni član Društva srpske slovesnosti postao je 1. avgusta 1848. Predsednik ovog društva bio je od 22. oktobra 1859. do 29. marta 1860, po položaju kao ministar prosvete. Potpredsednik je bio 1863. Ukidanjem Društva srpske slovesnosti i osnivanjem Srpskog učenog društva postao je njegov počasni član od osnivanja 29. jula 1864. Redovni član Srpskog učenog društva postao je 6. februara 1869.[5] Bavio se prevođenjem, tako su 1844. objavljena dva njegova prevoda „Marko Aurelije, car rimski“ Ignaca Aurel Feslera COBISS.SR 149887495 i „Pohvala Marku Aureliju“ Tome Kempijskog COBISS.SR 149886471. Ovi prevodi su imali druga izdanja redom 1863. i 1882. godine. Preveo je „Mašatovu malu francusku gramatiku“ 1854. godine COBISS.SR 136992007. Osim toga u obliku prerađenog prevoda štampao je „Nauku o vaspitanju“ Gustava Adolfa Rikea u tri dela 1866–1868, i „Istoriju filozofije“ po Albertu Švegleru u dva dela 1865. godine. Napisao je: „Objašnjenje Građanskog zakonika“ u tri knjige 1850–1851, ukupno 1291 strana COBISS.SR 512002406, „Javno pravo Knjažestva Srbije“ 1851. godine COBISS.SR 34037255, „Načela umnog državnog prava“ 1851. godine COBISS.SR 33743623 za koju postoji savremeno izdanje iz 1995. godine COBISS.SR 98201351. Dnevnik iz perioda studiranja u Nemačkoj objavljen je pod naslovom „Đački dnevnik 1845-1848“ i štampan 1974. godine.COBISS.SR 25004303 Bio je oženjen i imao troje dece, sina i dve kćerke. Sin je bio sanitetski pukovnik dr Stevan Matić, kći Jelena bila je udata za pukovnika Iliju Čolak-Antića, a kći Persida za generala Dimitrija Đurića.[6] Dimitrije Matić je preminuo u Beogradu 17. oktobra 1884. godine. Njegovu doktorsku disertaciju otkrio je u arhivi Lajpciškog univerziteta filozof Slobodan Žunjić 2010. godine. U ponudi 56 kartonskih tabaka ili ilustracija od knjige ZNAMENITI SRBI XIX veka od Andre Gavrilovića. Starost preko 120 godina. Dimenzije kartona oko: 37 x 29 cm Dimenzije sam ilustracije oko: 19 x 14 cm Ko ima knjigu može da je dopuni ovim ilustracijama, a po meni vrede i pojedinačno. Na dosta ilustracija, na poledjini kartona ima pečat da kažem bivšeg vlasnika i neka vrsta delovodnog broja u vidu male nalepnice. Negde ima iskrzanosti, negde zacepljenja, fleke ..., ali u suštini su očuvani tabaci. Slanje posle uplate postekspresom ( poštarina se plaća po prijemu pošiljke )
Detalji predmeta Stanje Kolekcionarski primerak Detaljno stanje Dobro Posebni događaj Ne Unesite dužinu u cm xxx Unesite širinu u cm xxx Kulturno dobro Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine Nikola Čupić Nikola Čupić (Šabac, 1836 — Oran, 31. januar 1870) bio je srpski zadužbinar, kapetan i pronalazač. On je bio je unuk Stojana Čupića, Zmaja od Noćaja, jedan od obrazovanijih i čuvenijih ljudi svog vremena. Poreklo i obrazovanje Po rođenju dobio je prezime svog oca Kurtović, ali je docnije uzeo prezime svoje majke Vasilije, koja je bila ćerka čuvenog ustanika Stojana Čupića.[1] Rastao je pod velikim uticajem slave svog dede, koji mu je bio veliki uzor. Smatrao je da će kao vojnik najbolje osvetiti dedinu smrt, a i nastaviti njegovu borbu za oslobođenje od Turaka, zato je posle završene škole u Šapcu, završio artiljerijsku školu u Beogradu. Postao je oficir i napredovao do kapetana prve klase 1863. za vreme kneza Mihaila.[2] Savremenici ga opisuju kao lepog, vitkog, stasitog, crnomanjastog mladića, veoma naočitog i obrazovanog. Posebno ga je privlačila literatura o spiritualizmu i materijalizmu. Voleo je šah, a uzgajao je i konje, za koje se govorilo da su najlepši u Srbiji. Bio je oženjen Jermilom Obrenović, ćerkom gospodara Jovana Obrenovića. Ovaj brak će potrajati nekoliko godina, nakon čega će im crkva dozvoliti da se razvedu. Nisu imali dece.[1] Politika ga nije zanimala i nikada se nije njome bavio, ali se zato bavio vojnim pitanjima. Stalno je čekao dan kada će se vratiti u Bosnu da osveti svog dedu i maštao o oslobođenju zemlje. Ličnim sredsvima je nabavljao vojni materijal i kad god bi naišao na nešto što je moglo biti korisno za vojsku, rekao bi: „Ovo će valjati kad se pređe u Bosnu”.[1] Bavio se i pronalazaštvom. Konstruisao je jedan mali pešadijski top, koji se za njegova života nije proizvodio i kola s malim uglom osovinskog okretanja.[2] Bolest i smrt U svim planovima i stremljenjima Nikolu je sprečila bolest. Konstatovana mu je tuberkuloza i pošto se tada verovalo da suv i jako topao vazduh leči tuberkulozu, on odlazi preko Francuske u Alžir i nastanjuje se u Oranu. Danas znamo da nije moglo da bude ni govora o nekom ozdravljanju, pogotovo u takvim tropskim uslovima, te Nikola Čupić umire 31. januara 1870. u trideset četvrtoj godini života.[1] Samo nekoliko dana pred smrt pisao je svom prijatelju: Čas je tu, mreti se mora. Leka mi nema. Moći nemam da se kući vratim, ah srpsko sunce, srpska zemljo! Hitam da učinim raspoloženje s mojim imanjem dok još ovo malo duše u meni traje. Kad ne bejah srećan da, kao što su moji stari, budem od koristi svojoj otadžbini na bojnom polju sa sabljom u ruci, za šta se vazda spremah, ostaviću sve svoje imanje na prosvetne celji, te da bar na ovom polju svojoj zemlji pomognem. I prosveta je oštra kao bojni mač i ona može da pognjavi Turke, i da osveti naše Kosovo. Vama amanet da se ovo izvrši. Ah! Slatka i draga Srbijo.[1] Čupić je sahranjen u Oranu, a njegovi posmrtni ostaci nikada nisu nađeni pošto su groblje u kome je bio sahranjen, kao i znatan deo varoši Oran, razoreni u velikom zemljotresu 1890. i 1891. godine. Prilikom raščišćavanja ruševina groblje je uništeno a na njegovom mestu se kasnije proširila varoš. O ovom oštećenju groba svoga osnivača zadužbinski Odbor nije na vreme obavešten.[2] Zadužbina Nikole Čupića U svom testamentu napisao je Sve ostalo pokretno i nepokretno moje imanje da se upotrebi na izdavanje naučnih i moralnih dela.[2] Čim je dobio obaveštenje o Čupićevom testamentu, ministar prosvete i crkvenih dela Kneževine Srbije Dimitrije Matić odredio je 21. oktobra 1871. dvanaest članova komisije čija je dužnost bila da utvrde stanje Čupićeve zaostavštine i postupe prema odredbama testamenta. Ta komisija je kasnije prerasla u Odbor Čupićeve zadužbine. U taj prvi odbor pozvani su dr Josif Pančić, Čedomilj Mijatović, Stojan Bošković, Sava Sretenović, Kosta Protić, Đorđe Maletić, Jovan Anđelković, Stojan Novaković, Milivoje Prajzović, Mata Karamarković, Jovan Pavlović i Kosta Marinković.[2] Fond Zadužbine Čupićeve imao je kapital, 31. januara 1875. godine, od 6.000 dukata cesarskih koji je predat Upravi fondova na rukovanje. Na kraju prvog sastanka Odbora odlučeno je takođe da se objavljivanje zapisnika smatra kao oglas i poziv književnicima koji žele da im se dela izdaju o trošku zadužbine. Godine 1877. doneta je odluka da se izdaje poseban časopis „Godišnjica”, koji će izlaziti svakog januara (po starom kalendaru) na dan smrti Nikole Čupića. Prva knjiga Godišnjice prodavana je preko knjižara u Beogradu, Novom Sadu i Pančevu po ceni od 2 dinara za Srbiju i 1 forinte za Austro-Ugarsku, s tim da se knjižarima nije smelo davati više od 25% od zarade.[2] Đacima i studentima Godišnjica je prodavana za 50% jeftinije do kraja njenog izlaženja. Primerci Godišnjice poslati su srpskim i stranim redakcijama radi oglašavanja. Tiraž ove prve knjige Godišnjice iznosio je 600 primeraka. Književna dela koja je prvih godina svoga rada izdavala Zadužbina Nikole Čupića bila su uglavnom patriotsko-poučna i naučno-popularna, dok se kasnije pretežno posvećivala pažnja književno-naučnom sadržaju.[2] Odbor Čupićeve zadužbine doneo je odluku 1880. godine da se svakog 31. januara održi svečana javna sednica i parastos osnivaču. Održavanje ovih sednica prekinuo Prvi Svetski Rat, kao i sam rad Čupićeve zadužbine. U ponudi 56 kartonskih tabaka ili ilustracija od knjige ZNAMENITI SRBI XIX veka od Andre Gavrilovića. Starost preko 120 godina. Dimenzije kartona oko: 37 x 29 cm Dimenzije sam ilustracije oko: 19 x 14 cm Ko ima knjigu može da je dopuni ovim ilustracijama, a po meni vrede i pojedinačno. Na dosta ilustracija, na poledjini kartona ima pečat da kažem bivšeg vlasnika i neka vrsta delovodnog broja u vidu male nalepnice. Negde ima iskrzanosti, negde zacepljenja, fleke ..., ali u suštini su očuvani tabaci. Slanje posle uplate postekspresom ( poštarina se plaća po prijemu pošiljke )