Duhovni čovek vidi svet drukčije od ostalog sveta: mnogi gledaju, samo on vidi! Oni gledaju pojave, on sagledava suštinu. Njegove oči gledaju crkvu, ali duh traži dogmu na kojoj ona počiva; on gleda građevinu, ali u njoj vidi okamenjen jedan san; on se vozi u avionu, ali u njemu vidi misao koja leti; pred njim je katanac, ali u njemu vidi simbol nepoverenja među ljudima; gleda sliku, ali pita za njenu umetničku poruku; dok gleda nekoga ko brani rodnu grudu, on je ubeđen da ovaj brani svoja uverenja; kad nekoga gone, on pomisli da ga progone zato što drukčije misli; za njega malo znače sukobi klasa, ako to nisu sudari različitih pogleda na svet; za njega kriza društva nije u raspadu ustanova, već u slomu duha i morala…

Odlično kao na slikama Izdavač: Mladost - Beograd, 1982. god. Broširan povez, 24 cm. 296 str. Duhovni čovek vidi svet drukčije od ostalog sveta: mnogi gledaju, samo on vidi! Oni gledaju pojave, on sagledava suštinu. Njegove oči gledaju crkvu, ali duh traži dogmu na kojoj ona počiva; on gleda građevinu, ali u njoj vidi okamenjen jedan san; on se vozi u avionu, ali u njemu vidi misao koja leti; pred njim je katanac, ali u njemu vidi simbol nepoverenja među ljudima; gleda sliku, ali pita za njenu umetničku poruku; dok gleda nekoga ko brani rodnu grudu, on je ubeđen da ovaj brani svoja uverenja; kad nekoga gone, on pomisli da ga progone zato što drukčije misli; za njega malo znače sukobi klasa, ako to nisu sudari različitih pogleda na svet; za njega kriza društva nije u raspadu ustanova, već u slomu duha i morala... Tags: Ribari ljudskih duša Metodologija Religija i društvo

DUH BAJKE - Jung Karl Gustav Iako se starac do sada ponašao, a i izgledao, manje više kao ljudsko biće, njegove magične moći i duhovna superiornost sugerišu da se on, bilo dobar, bilo rđav, nalazi izvan ili iznad ili ispod ljudskog nivoa. Njegov životinjski aspekt ne predstavlja devalvaciju ni za primitivno ni za nesvesno, pošto je životinja u izvesnim aspektima superiorna nad čovekom. Ona još nije upala u greške svesti niti je pokrenula samovoljni ego protiv moći od koje živi: naprotiv, ona ispunjava volju koja deluje na gotovo savršen način. Kada bi bila svesna, ona bi bila moralno bolja od čoveka. U legendi o padu postoji duboka pouka: to je izraz nejasnog predosećanja da je emancipacija ego-svesti u stvari lucifersko delo. Cela čovekova istorija se od samog početka sastoji od sukoba između njegovog osećanja inferiornosti i njegove oholosti. Mudrost traži središnju stazu i plaća za tu drskost sumnjivom srodnošću sa demonima i zverima, te je stoga podložna pogrešnom moralnom tumačenju. Novi Sad, meki povez, 64 str. K.S.N.

Najslavnije i najkontroverznije Ničeovo delo, najbogatija riznica misli ovog filozofa. Čitalac ne treba da se vara u pogledu smisla naziva koji je dan ovom jevanđelju budućnosti - "Volja za moć - pokušaj preocenjivanja svih vrednosti". Sa ovom formulom dolazi do izraza jedan protivpokret u pogledu na princip i zadatak; pokret koji će u tako dalekoj budućnosti zameniti onaj potpuni nihilizam, koji opet pretpostavlja, logički i psihološki, koji nikako drukčije i ne može doći nego preko njega i iz njega. Jer zašto je sada pobeda nihilizma nužna? Zato što naše današnje vrednosti u njemu nalaze svoj završetak, što je nihilizam krajnji logički izvod iz naših velikih vrednosti i ideala - jer mi moramo najpre doživeti nihilizam da bi nam moglo postati jasno kakva je zapravo vrednost tih "vrednosti"... Pre ili posle nama će biti nužne nove vrednosti... Niče je zbir kontradikcija naše kulture i naše sudbine, njena najbespoštednija kritika i najpotpunija sinteza. On je čitavo ovo naše doba, tragično sa preopterećenošću, koje preko njega u jednom novom poletu uvis traži svoj spas. On je jedno veliko Da i jedno veliko Ne čitave naše duševne strukture i naše problematike. On govori kao čovek koji je na sebi izdržao sve muke naše stvarnosti. Taj samozvani imoralist nosilac je visokog moralnog saznanja našeg doba. Dr Dušan Stojanović - Ovaj svet je volja za moć - i ništa drugo!

Opis Najslavnije i najkontroverznije Ničeovo delo, najbogatija riznica misli ovog filozofa. Čitalac ne treba da se vara u pogledu smisla naziva koji je dan ovom jevanđelju budućnosti - „Volja za moć - pokušaj preocenjivanja svih vrednosti". Sa ovom formulom dolazi do izraza jedan protivpokret u pogledu na princip i zadatak; pokret koji će u tako dalekoj budućnosti zameniti onaj potpuni nihilizam, koji opet pretpostavlja, logički i psihološki, koji nikako drukčije i ne može doći nego preko njega i iz njega. Jer zašto je sada pobeda nihilizma nužna? Zato što naše današnje vrednosti u njemu nalaze svoj završetak, što je nihilizam krajnji logički izvod iz naših velikih vrednosti i ideala - jer mi moramo najpre doživeti nihilizam da bi nam moglo postati jasno kakva je zapravo vrednost tih „vrednosti"... Pre ili posle nama će biti nužne nove vrednosti... Niče je zbir kontradikcija naše kulture i naše sudbine, njena najbespoštednija kritika i najpotpunija sinteza. On je čitavo ovo naše doba, tragično sa preopterećenošću, koje preko njega u jednom novom poletu uvis traži svoj spas. On je jedno veliko Da i jedno veliko Ne čitave naše duševne strukture i naše problematike. On govori kao čovek koji je na sebi izdržao sve muke naše stvarnosti. Taj samozvani imoralist nosilac je visokog moralnog saznanja našeg doba. Dr Dušan Stojanović - Ovaj svet je volja za moć - i ništa drugo! Povez knjige : tvrd Strana : 573 Format : 14 x 21 cm Pismo : latinica

Broj strana: 389 Pismo: Ćirilica Povez: Tvrd Format: 21 cm Godina izdanja: 2019. Izdavač: Balkanija „...Evropskom tradicijom mi želimo da nazivamo samo ono bez čega se Evropa ne bi u istoriji čovečanstva ni pojavila kao nešto posebno, označena pojmom koji nikako nije geografski! A ona nije posebna po metafizici: nju ima i Azija, zavičaj matafizike je u Aziji, povratak u zavičaj metafizike je „Hodočašće na Istok“ (Herman Hese). Tako je za nas i Azija, kao i Evropa, jedan istorijski, a ne geografski pojam. Od vremena predsokratovaca do Sopenhauera, Ničea i Hajdegera metafizika traži svoje izvorište, a ono je azijsko! A Evropa je za nas poseban istorijski (nazvan „zapadni“) sistem vrednosti... koji polazi od ličnosti pojedinačnog čoveka kao osnovne i najrealnije pojave u istoriji, kao realnosti bez obzira da li mi tu realnost možemo da shvatimo (i filosofskim pojmovima obuhvatimo) ili ne!... Osnova civilizacije Zapada je hrišćanska po tome što njen pravni poredak nije uslovljen nikakvom filosofijom (pogotovo metafizičkom) niti znanjem, nego jedino samosvešću čoveka kao ličnosti...Metafizika je, međutim, pretnja ne samo čovekovoj ličnosti i samosvesti, nego danas već i opstanku sveta...“

Izdavač: Sfairos, Beograd Biblioteka Slovesna sfera, knjiga 1 Povez: broširan Broj strana: 376 Sadržaj priložen na slikama. Blago zakošena, vrlo dobro očuvana. „...Evropskom tradicijom mi želimo da nazivamo samo ono bez čega se Evropa ne bi u istoriji čovečanstva ni pojavila kao nešto posebno, označena pojmom koji nikako nije geografski! A ona nije posebna po metafizici: nju ima i Azija, zavičaj matafizike je u Aziji, povratak u zavičaj metafizike je „Hodočašće na Istok“ (Herman Hese). Tako je za nas i Azija, kao i Evropa, jedan istorijski, a ne geografski pojam. Od vremena predsokratovaca do Sopenhauera, Ničea i Hajdegera metafizika traži svoje izvorište, a ono je azijsko! A Evropa je za nas poseban istorijski (nazvan „zapadni“) sistem vrednosti... koji polazi od ličnosti pojedinačnog čoveka kao osnovne i najrealnije pojave u istoriji, kao realnosti bez obzira da li mi tu realnost možemo da shvatimo (i filosofskim pojmovima obuhvatimo) ili ne!... Osnova civilizacije Zapada je hrišćanska po tome što njen pravni poredak nije uslovljen nikakvom filosofijom (pogotovo metafizičkom) niti znanjem, nego jedino samosvešću čoveka kao ličnosti... Metafizika je, međutim, pretnja ne samo čovekovoj ličnosti i samosvesti, nego danas već i opstanku sveta...“ (K-144)

Autor je ovo delo nazvao trećim kanonom mišljenja, ili logikom budućnosti. U pitanju je, naime, unio mistika umnog bića i objektivnog sveta, koje se postiže putem mističke logike. Prvi kanon mišljenja je Aristotelov Organon, drugi je Bekonov Novum organum, i treći je ovaj – Tertium organum, ili organum mistikum. Knjiga sadrži 23 poglavlja o mnogim filozofskim temama, a koristi se na većini filozofskih fakulteta kao udžbenik za metafiziku i filozofiju. Iz sadržaja: Misterija vremena i prostora; Senke i Realnost, okultizam i ljubav; Matematika beskonačnog; Logika ekstaze; Mistična teozofija; Kosmička svesnost; Nova moralnost; Rođenje nadčoveka. Izvod iz knjige – o pozitivizmu: Isuviše smo navikli na „pozitivističke“ metode pa ne opažamo da nas oni često vode u apsurd i, ako tražimo objašnjenje značenja nečega, oni nipošto ne vode cilju. Istina je u tome da pozitivizam nije prikladan za objašnjenje značenja. Priroda je za njega zatvorena knjiga koju on proučava sa spoljne strane. U proučavanju delovanja prirode pozitivistički metodi idu vrlo daleko, što dokazuju svi brojni uspesi savremenih tehničkih nauka, uključujući i avijaciju. Ali sve na svetu ima određeno područje delovanja. Pozitivizam je vrlo dobar kad traži odgovor na pitanje kako. Ali kad pokušava da odgovori na pitanje zbog čega i zašto, on postaje komičan jer zalazi u njemu strano područje. Doduše, ozbiljniji pozitivistički mislioci odriču svaku mogućnost pitanja zbog čega i zašto u „pozitivističkom istraživanju“. Pozitivistička filozofija smatra potragu za smislom i svrhom gotovo za apsurd. U tome, svakako, ima istine, jer je, s pozitivističkog stajališta, teleologija uistinu besmislica. Ali pozitivističko stajalište nije i jedino moguće stajalište. Greška pozitivizma je u činjenici da on ne vidi ništa osim sebe i smatra da je za njega sve moguće, ili da je nemoguće vrlo mnogo onoga što je sasvim moguće, ali ne njemu. Čovečanstvo nikad neće prestati da traži odgovore na pitanja zbog čega i zašto. Pozitivistički naučnik je pred prirodom u gotovo istom položaju kao divljak u biblioteci punoj vrednih i retkih knjiga. Knjiga je za divljaka stvar određene veličine i težine. Ma koliko razmišljao čemu može da služi ta čudna stvar, po njenoj spoljašnjosti on to nikada neće shvatiti, a sadržaj knjige će njemu ostati nedokučivi noumenon. Ali ako čovek zna za postojanje sadržaja knjige, noumenona, ako zna da se iza vidljivih pojava krije skriveni smisao, on će na kraju dokučiti suštinu knjige. Za tako nešto je potrebno shvatiti ideju sadržaja knjige, odnosno značenje stvari po sebi. Naučnik koji je pronašao pločice sa hijeroglifima ili klinastim pismom na nepoznatom jeziku, nakon velikog napora ih dešifruje i čita. Da bi ih pročitao neophodno mu je samo jedno: on mora biti upoznat s tim da znakovi predstavljaju pismo. Dok misli da je to samo ornament, spoljašni ukras na pločicama ili slučajni crtež nepovezan sa ikakvim značenjem, dotle će mu njihovo značenje i smisao biti sasvim nedostupni. Čim pretpostavi postojanje značenja, stvorena je mogućnost shvatanja. Svaka šifra može da se pročita čak i bez ikakvog ključa. Ali treba znati da se radi o šifri. To je prvi i neophodni uslov. Bez toga ništa ne može da se učini. Ideja postojanja vidljive i skrivene strane života odavno je poznata filozofiji. Priznavalo se da događanja ili pojave (fenomeni) predstavljaju samo jednu stranu sveta, vidljivu, lišenu stvarnog postojanja, a koja stupa u biće u trenutku našeg dodira sa stvarnim svetom, stranu sveta beskonačno malu u poređenju s drugom stranom. Druga strana, pojmovi (noumeni), smatralo se da stvarno postoje po sebi, ali su nedostupni našem opažanju. Ali najveća greška je svet smatrati podeljenim na pojave i pojmove, smatrati da su pojave i pojmovi međusobno odvojeni, da postoje nezavisno jedan od drugoga i da se mogu opaziti nezavisno jedan od drugoga. To posvemašnje filozofsko neznanje najjasnije se ispoljava u dualističkim duhovnim teorijama. Podela na pojave i pojmove postoji samo u našem opažanja. „Pojavni svet“ samo je naša netačna predstava o svetu. Broj strana: 420 Povez: Tvrd

Opis "120 pitanja 120 odgovora" je knjiga koja reflektuje duboko promišljanje i mudrost Vladete Jerotića, vođenog višegodišnjim iskustvom kao psihijatra i hrišćanskog psihoterapeuta. Ova knjiga je plod njegovih mnogobrojnih nastupa na tribinama širom zemlje, gde je odgovarao na pitanja iz publike. Kroz ovo delo, Jerotić istražuje ključna pitanja koja su mučila i publiku i njega samog. Njegovo poznavanje hrišćanske teologije, psihoterapije i dubokog razmišljanja omogućilo mu je da pruži odgovore koji osvetljavaju različite aspekte ljudske egzistencije. Autor se bavi širokim spektrom tema, uključujući upoznavanje sebe, smisao života, duhovnu dimenziju, odnos između čoveka i Boga, kao i mnoge druge. Kroz njegove odgovore, Jerotić uspeva da poveže psihološke i duhovne aspekte ljudske prirode, pružajući dublje razumevanje izazova i pitanja s kojima se suočavamo. Jerotić takođe istražuje važne koncepte poput Božije ljubavi, duhovne energije i značaja vere. Njegove reči nas podstiču na introspekciju, samoproučavanje i duboko razmišljanje o suštinskim pitanjima života. Ova knjiga predstavlja dubok spoj psihologije, duhovnosti i filozofije, pružajući čitaocima priliku da razmisle o svojoj sopstvenoj egzistenciji i traženju smisla. "120 pitanja 120 odgovora" je putokaz za one koji traže dublje razumevanje ljudske prirode i duhovnosti. Kupite knjige autora Vladete Jerotića online i istražite njegove duboke uvide.

Čovek jedne dimenzije: rasprave o ideologiji razvijenog industrijskog društva / Herbert Marcuse Sarajevo 1968. Tvrd povez, 269 strana. Knjiga je dobro očuvana. J10 Herbert Marcuse bio je jedan od predstavnika slavne frankfurtskoj škole kojoj je glavna odlika bila kritička filozofija društva. Frankfurtskim filozofima i njihovim kritikama nije izbjegao zapad ali niti tadašnji komunistički istok iako je kritika počivala na marksističkoj premisi otuđenja čovjeka. Filozofi nisu štedjeli kapitalistički zapad ali niti one koji su se predstavljali kao marksisti, revolucionari i proletarijati. Njihova kritika prodirala je i razotkrivala iluzije istoka i zapada do najsitnijih detalja razotkrivajući za većinu nevidljive iluzije koje su oblikovale ljudsko ponašanje na suptilnoj razini. Danas kada su sile koje upravljaju ljudskim ponašanjem postale jasne, razumljive i konkretne vrijeme je da se čovjek zapita je li postao jednodimenzionalno biće – čovjek jednoumlja. Marcuse u svojem najpoznatijem dijelu raspravlja o ideologiji industrijskog čovjeka. Iako je knjiga napisana u prošlom stoljeću, ona je danas aktualnija nego ikada prije. Današnji tehnološki čovjek koji je zapeo u lažnoj demokraciji i lažnim propovijedima o slobodi suočava se sa velikom istinom – sloboda u kojoj smo živjeli bila je iluzija. Marcuse se fokusira na ekonomsko društvene sile koje su oblikovale ljudsko ponašanje kao pojedinca i cjelokupne zajednice. Rasprava o društvenim sila koje od čovjeka čine robu i roba je glavna karakteristika knjige „Čovjek jedne dimenzije.“ Jednodimenzionalni čovjek je nekritički i poslušan čovjek. Onaj čovjek koji ne propitkuje službeni narativ i slijepo ga slijedi unatoč kontradikcijama koje ga prate. Svijet uz pomoć tehnologije i medija nastoji smanjiti kritičko razmišljanje i svesti ga na najmanju moguću mjeru, dapače potpuno ga izbaciti iz javnih i masovnih medija. S druge strane dvodimenzionalni čovjek je kritički čovjek, onaj koji traži promjene i svjestan je dominacije. Za razliku od jednodimenzionalnog čovjeka koji racionalizira dominaciju, nije svjestan da je njezina žrtva i ne želi je biti svjestan, dvodimenzionalni čovjek traži promjenu, uočava dominaciju i kritički se postavlja prema svijetu. Knjigom dominira tzv. kritička teorija društva koja je glavna okosnica frankfurtske škole. Marcuse propitkuje smisao ljudske slobode i nametnute neslobode kao „legitimne“ dominacije sustava nad ljudskim bićem koju smo prihvatili kao dio „normalnog“ svijeta. Upravo se u današnjem svijetu legitimizirane dominacije i anuliranja slobode na razinu životinje pitanje smisla slobode i ljudskosti ponovno aktualizira, a potreba za preispitivanjem „demokratskog“ sustava dovodi na najvišu razinu potreba. Glavna premisa njegovog djela je upozorenje na rastuću dominaciju i totalitarizam koji se stvarao i stvara iza maske slobode i demokracije. Za one koji su dobro vidjeli totalitarističke tendencije „slobodnog“ sistema bile su jasne i vidljive. Za većinu ljudi totalitarističke tendencije postale su razumljive tek u današnje doba kada su oni koji su do jučer predstavljali slobodu postali najveći tirani – za naše dobro naravno.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Uspenski je verovao da je „Tertium Organum“ treća velika filozofska sinteza, a prethodna je bila Aristotelova i Bekonova. Autor je ovo delo nazvao trećim kanonom mišljenja, ili logikom budućnosti. U pitanju je, naime, unio mistika umnog bića i objektivnog sveta, koje se postiže putem mističke logike. Prvi kanon mišljenja je Aristotelov Organon, drugi je Bekonov Novum organum, i treći je ovaj – Tertium organum, ili organum mistikum. Knjiga sadrži 23 poglavlja o mnogim filozofskim temama, a koristi se na većini filozofskih fakulteta kao udžbenik za metafiziku i filozofiju. Iz sadržaja: Misterija vremena i prostora; Senke i Realnost, okultizam i ljubav; Matematika beskonačnog; Logika ekstaze; Mistična teozofija; Kosmička svesnost; Nova moralnost; Rođenje nadčoveka. Izvod iz knjige – o pozitivizmu: Isuviše smo navikli na „pozitivističke“ metode pa ne opažamo da nas oni često vode u apsurd i, ako tražimo objašnjenje značenja nečega, oni nipošto ne vode cilju. Istina je u tome da pozitivizam nije prikladan za objašnjenje značenja. Priroda je za njega zatvorena knjiga koju on proučava sa spoljne strane. U proučavanju delovanja prirode pozitivistički metodi idu vrlo daleko, što dokazuju svi brojni uspesi savremenih tehničkih nauka, uključujući i avijaciju. Ali sve na svetu ima određeno područje delovanja. Pozitivizam je vrlo dobar kad traži odgovor na pitanje kako. Ali kad pokušava da odgovori na pitanje zbog čega i zašto, on postaje komičan jer zalazi u njemu strano područje. Doduše, ozbiljniji pozitivistički mislioci odriču svaku mogućnost pitanja zbog čega i zašto u „pozitivističkom istraživanju“. Pozitivistička filozofija smatra potragu za smislom i svrhom gotovo za apsurd. U tome, svakako, ima istine, jer je, s pozitivističkog stajališta, teleologija uistinu besmislica. Ali pozitivističko stajalište nije i jedino moguće stajalište. Greška pozitivizma je u činjenici da on ne vidi ništa osim sebe i smatra da je za njega sve moguće, ili da je nemoguće vrlo mnogo onoga što je sasvim moguće, ali ne njemu. Čovečanstvo nikad neće prestati da traži odgovore na pitanja zbog čega i zašto. Pozitivistički naučnik je pred prirodom u gotovo istom položaju kao divljak u biblioteci punoj vrednih i retkih knjiga. Knjiga je za divljaka stvar određene veličine i težine. Ma koliko razmišljao čemu može da služi ta čudna stvar, po njenoj spoljašnjosti on to nikada neće shvatiti, a sadržaj knjige će njemu ostati nedokučivi noumenon. Ali ako čovek zna za postojanje sadržaja knjige, noumenona, ako zna da se iza vidljivih pojava krije skriveni smisao, on će na kraju dokučiti suštinu knjige. Za tako nešto je potrebno shvatiti ideju sadržaja knjige, odnosno značenje stvari po sebi. Naučnik koji je pronašao pločice sa hijeroglifima ili klinastim pismom na nepoznatom jeziku, nakon velikog napora ih dešifruje i čita. Da bi ih pročitao neophodno mu je samo jedno: on mora biti upoznat s tim da znakovi predstavljaju pismo. Dok misli da je to samo ornament, spoljašni ukras na pločicama ili slučajni crtež nepovezan sa ikakvim značenjem, dotle će mu njihovo značenje i smisao biti sasvim nedostupni. Čim pretpostavi postojanje značenja, stvorena je mogućnost shvatanja. Svaka šifra može da se pročita čak i bez ikakvog ključa. Ali treba znati da se radi o šifri. To je prvi i neophodni uslov. Bez toga ništa ne može da se učini. Ideja postojanja vidljive i skrivene strane života odavno je poznata filozofiji. Priznavalo se da događanja ili pojave (fenomeni) predstavljaju samo jednu stranu sveta, vidljivu, lišenu stvarnog postojanja, a koja stupa u biće u trenutku našeg dodira sa stvarnim svetom, stranu sveta beskonačno malu u poređenju s drugom stranom. Druga strana, pojmovi (noumeni), smatralo se da stvarno postoje po sebi, ali su nedostupni našem opažanju. Ali najveća greška je svet smatrati podeljenim na pojave i pojmove, smatrati da su pojave i pojmovi međusobno odvojeni, da postoje nezavisno jedan od drugoga i da se mogu opaziti nezavisno jedan od drugoga. To posvemašnje filozofsko neznanje najjasnije se ispoljava u dualističkim duhovnim teorijama. Podela na pojave i pojmove postoji samo u našem opažanja. „Pojavni svet“ samo je naša netačna predstava o svetu. Pjotr Demjanovič Uspenski (rus. Пётр Демьянович Успенский; 4. mart 1878 — 2. oktobar 1947) je bio ruski filozof koji se bavio apstraktnim matematičkim i metafizičkim teorijama. U Moskvi 1915. godine susreće Georgija Ivanoviča Gurdžijeva i od tada se usmjerava na studiranje metoda razvoja čovjekove svijesti. Od 1917. godine živio je u Petrograd u, gdje je držao predavanja. Njegovo djelo Tertium Organum je izazvalo veliki interes, zbog čega je pozvan da posjeti Englesku. U Londonu je radio do 1940. godine, a saradnju sa Gurđijevim je prekinuo. O učenju Gurđijeva napisao je djelo koje je nazvao Fragmenti nepoznatog učenja, a koje je izdato posthumno 1947. godine pod nazivom U potrazi za čudesnim.

Debela knjiga je veliko zlo, rekao je Aleksandrijski pesnik Kalimah. Uopšte uzevši, ja sam sklon da delim to mišljenje. Prema tome, ako se usuđujem da pred čitaoca stavim ovu knjigu, to je zato što ona, kad je reč o zlima, predstavlja ono manje. Uprkos tome, ona traži posebno objašnjenje, jer sam pre nekog vremena na­pisao knjigu o istoj temi. Mudrost Zapada je potpuno novo delo; ipak, ono se, na­ravno, nikada ne hi pojavilo da mu nije prethodila moja Istorija zapadne filozofije. Ovde sam pokušao da dam pregled zapadne filozofijr od Talesa do Vitgen-štajna, pri čemu se osvrnuh i na neke istorijske prilike u kojima se ova filozofija raz­vijala. Pregled sam potkrepio nizom slika ljudi, mesta i dokumenata, koje sam cr-peo, koliko je god bilo moguće iz izvora vremena na koje se odnose, Naročito sam nastojao, gde god se to činilo korisnim, da filozofske ideje, koje se redovno iskazu­ju samo rečima, prevedem u dijagrame koji izražavaju istu misao geometrijskom me­taforom. U tom mi je nastojanju malo toga moglo biti uzor, pa stoga rezultati nisu uvek potpuno uspešni. Svejedno, čini se da je takav način prikazivanju vredno pri-menjivati. Ukoliko je ono moguće, grafičko prikazivanje ima i tu prednost što nije vezano ni za jedan jezik. Kao izgovor za još jednu istoriju filozofije mogu navesti dvoje.r Prvo, malo je takvih istorija koje su sažete, a ipak dovoljno opširne. Ima, doduše, mnogo istorija koje su opsežnije; i podrobnije se bave svakom pojedinošću. Ova se knjiga očigled­no ne želi nadmetati sa takvim delima. Oni koji se dublje zainteresuju za predmet bez sumnje će ih s vremenom pročitati, a možda će čak posegnuti i za izvornim teksto-vima. Drugo, savremena usmerenost prema sve užoj specijalizaciji prisiljava ljude da zaborave svoj intelektualni dug precima. Ova se knjiga ima cilj da se suprotstavi tom zaboravu. U jednom ozbiljnom smislu, cela zapadna filozofija je grčka filozofi­ja; i nema smisla baviti se filozofskom mišlju kidajući niti koje nas povezuju sa veli­kim misliocima prošlosti. Nekada je bilo uobičajeno misliti kalkako filozofima priliči da znaju o svemu ponešto. Filozofija je svojatala sve znanje. Bilo tako ili ne, vlada­juće mišljenje da filozofi ne treba da znaju ništa ni o čemu sigurno je sasvim pogre­šno. Oni koji misle da je filozofija „stvarno" počela 192i ili bar ne mnogo pre, ne shvataju da filzofski problemi nisu nastali odjednom i ni iz čega. Žato se, uopšte ne izvinjnvam šta prilično velikodušno postupam s grčkom filozofijom. Pregled istorije filozofije može se dati na dva načina. Jedan je samo prepri­čavanje onoga što je neko rekao i što je na njega uticalo. Kod drugog, izlaganje se povezati sa izvesnim kritičkim komentarom, da bi se pokzalo kako se filozofska misao razvijala. Ovde je primenjen ovaj drugi način. Može se dodati da to ne bi smelo zavesti čitaoca da veruje kako nekog mislioca možemo od prve odbaciti sa­mo zato što mu pogledi nisu savršeni. Kant je jednom rekao kako se manje boji to­ga da ga opovrgnu nego da ga pogrešno shvate. Mi treba da pokušamo da shvati­mo šta filozofi žele da kažu pre nego što ih otpišemo. Ipak, mora se priznati da na­por katkada ni priblžino ne odgovara dostignutom znanju. Konačno, to je pitanje ocene koju svako mora doneti sam. Sadržaj i pristup temi u ovom su delu drugačiji nego u mojoj ranijoj knjizi. U tom pogledu mnogo je zaslužan moj urednik dr Pol Folkes, koji mi je pomogao u pisanju teksta, izabrao mnoge slike i smislio većinu dijagrama. Namera je bila da se da pregled nekih osnovnih pitanja o kojima filozofi raspravljaju. Ako čitalac, pro­čitavši ove stranice, oseti potrebu da se bavi ovom remom više nego što bi to inače učinio, knjiga će postići svoj glavni cilj.

Skepticizam i životinjska vera Santajana U ovom radu, Santajana analizira prirodu procesa saznanja i pokazuje pomoću jasnih, moćnih argumenata kako znamo i šta potvrđuje naše znanje. Centralni koncept njegove filozofije nalazi se u pažljivoj diskriminaciji između svesti o objektima nezavisnim od naše percepcije i svesti o suštinama koje naš um pripisuje objektima, ili između onoga što Santajana naziva carstvom egzistencijalnih i carstvom egzistencijalnih. Pošto nikada ne možemo biti sigurni da su ovi atributi zapravo svojstveni supstratu egzistencija, skepticizam se uspostavlja kao oblik verovanja, ali se životinjska vera pokazuje kao neophodan kvalitet ljudskog uma. Bez ove vere ne bi bilo racionalnog pristupa neophodnom problemu razumevanja i opstanka u ovom svetu. Santajana ovu praktičnu filozofiju izvodi iz širokog i fascinantnog niza izvora. On kritički razmatra stavove takvih filozofa kao što su Dekart, Euklid, Hjum, Kant, Parmenid, Platon, Pitagora, Šopenhauer i budistička škola, kao i pretpostavke koje običan čovek iznosi u svakodnevnim situacijama. Stvari kao što su priroda verovanja, odbacivanje klasičnog idealizma, priroda intuicije i pamćenja, simboli i mitovi, matematička stvarnost, književna psihologija, otkrivanje suštine, sublimacija životinjske vere, podrazumevano biće istine i mnoge druge date su detaljne analize u pojedinim poglavljima. Skepticizam i životinjska vera (1923) je kasnije delo američkog filozofa španskog porekla Džordža Santajane. Nameravao je da to bude „samo uvod u novi sistem filozofije“, delo koje će kasnije biti nazvano Carstva bića, što čini najveći deo njegove filozofije, zajedno sa Životom razuma. Skepticizam je Santajanin glavni traktat o epistemologiji; nakon njegovog objavljivanja, nije više pisao na tu temu. Njegov predgovor počinje ponizno, Santaiana kaže: Evo još jednog sistema filozofije. Ako je čitalac u iskušenju da se osmehne, mogu da ga uverim da se smejem sa njim... Ja samo pokušavam da čitaocu izrazim principe na koje se on poziva kada se smeje. Štaviše, on ne tvrdi filozofsku nadmoć: Ne tražim od nikoga da razmišlja mojim pojmovima da li više voli druge. Neka bolje očisti, ako može, prozore svoje duše, da bi se raznolikost i lepota perspektive jače širile pred njim. Dok Santajana priznaje važnost skepticizma za filozofiju, i počinje sumnjom u skoro sve; odavde traži da pronađe neku vrstu epistemoloških istina. Idealizam je ispravan, tvrdi Santajana, ali nije od značaja. On iznosi ovu pragmatičnu tvrdnju tvrdeći da ljudi ne žive po principima idealizma, čak i ako je to tačno. Funkcionisali smo eonima ne pridržavajući se takvih principa, i možemo nastaviti, pragmatično, kao takvi. On postavlja neophodnost istoimene `Animal Faith`, koja je vera u ono što nam naša čula govore; „Filozofija počinje in medias res“, uverava nas na početku svoje rasprave odlično očuvana LOK.4

KNJIGA JE NOVA, NECITANA. VEGA MEDIA, 2006 Zašto ima toliko proseravanja?Ko se i kada najviše proserava?Naravno da ne možemo da budemo sigurni da danas ima više proseravanja nego u drugim vremenima. Ali vidimo da je danas proseravanje neizbežno kadgod okolnosti traže od čoveka da govori o onome o čemu je neznalica, bilo da je reč o vođenju družavnih poslova ili o političkim porukama u bilo kom delu sveta.Proseravanje je jednako deo javnog, koliko i privatnog života. Ono je sveprisutno. * Reč kritike:U Frankfurtovom analitičkom dogmatizmu ono „nemoj da filozofiraš!” nije tako udaljeno od njegovog „nemoj da se proseravaš!”, što je stvarni epilog ovog eseja. Jer, Frankfurt nije skeptik, kao što sam najpre mislio, nego analitički dogmatik koji bi pre umro za istinu nego od istine, kao što je govorio Niče. Zato Frankfurt kritikuje „antirealističke doktrine i savremen oblike skepse”. Nasuprot tome, ja mislim da nema filozofije bez „proseravanja”, odnosno bez figurativnog mišljenja, bez ljubavi prema obmani i radosti laganja. Filozofija je način pisanja a ne borba za „istinu”, kao teologija.Nenad Daković, NIN: Nemoj da filozofiraš!***Nekada se, brate mili, znalo kojim se pojmovima Filozofija (veliko početno slovo nije slučajno) bavi: um, sloboda, moral… Sada, evo, dogurasmo/dogoresmo do proseravanja. Upravo je tome, naime, svoju kratku studiju posvetio Hari G. Frankfurt (izvorno: On Bullshit; prevela Tamara Radović; Vega Media, Novi Sad, 2006). Pri tome, Frankfurt nije tamo neki šarlatan, nego ugledni penzionisani profesor filozofije na Prinstonu… Kakva “degradacija filozofiranja”? Koješta, autor tu nije baš ništa “kriv”: on samo, rasnim filozofskim instinktom, reaguje na svoje vreme, kao što su Kant, Šopenhauer ili Niče reagovali na svoje. Kada bi, ako ne sada, trebalo da nastane tekst nameran da ozbiljno pretrese pojam i stanovite pojavne oblike proseravanja? Ko će, ako ne čovek ovog vremena, da napravi suptilnu distinkciju između laži, muntanja (humbug) i proseravanja, tih misaono-jezičkih praksi koje se uveliko dodiruju i presecaju, ali nikako nisu jedno te isto, i svaka od njih nosi svoje konotacije i može da rezultira specifičnim posledicama?Teofil Pančić, VREME: Istina, laž i bullshit

Odlično očuvano! Autor - osoba Uspenskij, Pëtr Demʹjanovič, 1878-1947 = Uspenskiй, Pëtr Demьяnovič, 1878-1947 Naslov Tertium Organum / P. D. Ouspensky ; prevela s ruskoga Mihaela Vekarić Vrsta građe knjiga Jezik hrvatski Godina 1990 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Naprijed, 1990 Fizički opis IX, 323 str. ; 24 cm Drugi autori - osoba Vekarić, Mihaela = Vekarić, Mihaela Zbirka ǂBiblioteka ǂReligija i mistika Napomene Registar. Predmetne odrednice Filozofski misticizam RELIGIJA I MISTIKA TERTIUM ORGANUM je djelo u kojem se ruše zidovi i ograde materijalističkog ćorsokaka a pred našom se misli otkrivaju široki obzori novih i neistraženih vidika. Premda prvo veće djelo ruskog filozofa P. D. Uspenskoga (1878–1947) ovo je njegovo najpoznatije djelo, koje je nakon prvog izdanja 1912. u tadašnjem Sankt Peterburgu ubrzo doživjelo brojna izdanja na engleskome, kao i druga njegova djela: Novi model svemira, U potrazi za čudesnim, Neobičan život Ivana Osokina, prijevode kojih sam redigira u Londonu gdje živi od 1921. TERTIUM ORGANUM zanimljivo je djelo po neobičnom spoju racionalnog mišljenja i mističkih ideja. Uspenski pretpostavlja postojanje svijeta „višeg“ od našeg svijeta, svijeta kojega je naš svijet (koji smo u stanju zamijetiti) samo dio, te nastoji pokazati na koji način logika može pomoći da se prijeđe u svijest o tom višem svijetu: ona se za to mora odreći sebe, doprijeti do nužnosti vlastita poništenja, te će se tada iz nje moći pojaviti nova i viša logika. Sustav te više logike može se izvesti iz mnogih mističkih filozofskih sustava te stoga Uspenski kaže da je treći organon postojao prije prvoga (Aristotelova) i, dakako, prije drugoga (Bejkonova) organona. „Nema područja života koje nam ne otkriva beskonačnost novog i neočekivanog ako mu se približimo sa spoznajom da se ono ne iscrpljuje kroz svoju vidljivu stranu, da iza te vidljive strane postoji cijeli svijet novih i nerazumljivih snaga i odnosa. Prvi korak prema njemu jest spoznaja o postojanju nevidljivoga.“ Autor je ovo delo nazvao trećim kanonom mišljenja, ili logikom budućnosti. U pitanju je, naime, unio mistika umnog bića i objektivnog sveta, koje se postiže putem mističke logike. Prvi kanon mišljenja je Aristotelov Organon, drugi je Bekonov Novum organum, i treći je ovaj – Tertium organum, ili organum mistikum. Knjiga sadrži 23 poglavlja o mnogim filozofskim temama, a koristi se na većini filozofskih fakulteta kao udžbenik za metafiziku i filozofiju. Iz sadržaja: Misterija vremena i prostora; Senke i Realnost, okultizam i ljubav; Matematika beskonačnog; Logika ekstaze; Mistična teozofija; Kosmička svesnost; Nova moralnost; Rođenje nadčoveka. Izvod iz knjige – o pozitivizmu: Isuviše smo navikli na „pozitivističke“ metode pa ne opažamo da nas oni često vode u apsurd i, ako tražimo objašnjenje značenja nečega, oni nipošto ne vode cilju. Istina je u tome da pozitivizam nije prikladan za objašnjenje značenja. Priroda je za njega zatvorena knjiga koju on proučava sa spoljne strane. U proučavanju delovanja prirode pozitivistički metodi idu vrlo daleko, što dokazuju svi brojni uspesi savremenih tehničkih nauka, uključujući i avijaciju. Ali sve na svetu ima određeno područje delovanja. Pozitivizam je vrlo dobar kad traži odgovor na pitanje kako. Ali kad pokušava da odgovori na pitanje zbog čega i zašto, on postaje komičan jer zalazi u njemu strano područje. Doduše, ozbiljniji pozitivistički mislioci odriču svaku mogućnost pitanja zbog čega i zašto u „pozitivističkom istraživanju“. Pozitivistička filozofija smatra potragu za smislom i svrhom gotovo za apsurd. U tome, svakako, ima istine, jer je, s pozitivističkog stajališta, teleologija uistinu besmislica. Ali pozitivističko stajalište nije i jedino moguće stajalište. Greška pozitivizma je u činjenici da on ne vidi ništa osim sebe i smatra da je za njega sve moguće, ili da je nemoguće vrlo mnogo onoga što je sasvim moguće, ali ne njemu. Čovečanstvo nikad neće prestati da traži odgovore na pitanja zbog čega i zašto. Pozitivistički naučnik je pred prirodom u gotovo istom položaju kao divljak u biblioteci punoj vrednih i retkih knjiga. Knjiga je za divljaka stvar određene veličine i težine. Ma koliko razmišljao čemu može da služi ta čudna stvar, po njenoj spoljašnjosti on to nikada neće shvatiti, a sadržaj knjige će njemu ostati nedokučivi noumenon. Ali ako čovek zna za postojanje sadržaja knjige, noumenona, ako zna da se iza vidljivih pojava krije skriveni smisao, on će na kraju dokučiti suštinu knjige. Za tako nešto je potrebno shvatiti ideju sadržaja knjige, odnosno značenje stvari po sebi. Naučnik koji je pronašao pločice sa hijeroglifima ili klinastim pismom na nepoznatom jeziku, nakon velikog napora ih dešifruje i čita. Da bi ih pročitao neophodno mu je samo jedno: on mora biti upoznat s tim da znakovi predstavljaju pismo. Dok misli da je to samo ornament, spoljašni ukras na pločicama ili slučajni crtež nepovezan sa ikakvim značenjem, dotle će mu njihovo značenje i smisao biti sasvim nedostupni. Čim pretpostavi postojanje značenja, stvorena je mogućnost shvatanja. Svaka šifra može da se pročita čak i bez ikakvog ključa. Ali treba znati da se radi o šifri. To je prvi i neophodni uslov. Bez toga ništa ne može da se učini. Ideja postojanja vidljive i skrivene strane života odavno je poznata filozofiji. Priznavalo se da događanja ili pojave (fenomeni) predstavljaju samo jednu stranu sveta, vidljivu, lišenu stvarnog postojanja, a koja stupa u biće u trenutku našeg dodira sa stvarnim svetom, stranu sveta beskonačno malu u poređenju s drugom stranom. Druga strana, pojmovi (noumeni), smatralo se da stvarno postoje po sebi, ali su nedostupni našem opažanju. Ali najveća greška je svet smatrati podeljenim na pojave i pojmove, smatrati da su pojave i pojmovi međusobno odvojeni, da postoje nezavisno jedan od drugoga i da se mogu opaziti nezavisno jedan od drugoga. To posvemašnje filozofsko neznanje najjasnije se ispoljava u dualističkim duhovnim teorijama. Podela na pojave i pojmove postoji samo u našem opažanja. „Pojavni svet“ samo je naša netačna predstava o svetu. Pjotr Demjanovič Uspenski (rus. Pёtr Demьяnovič Uspenskiй; 4. mart 1878 – 2. oktobar 1947) je bio ruski filozof koji se bavio apstraktnim matematičkim i metafizičkim teorijama. U Moskvi 1915. susreće Georgija Ivanoviča Gurđijeva i od tada se usmjerava na studiranje metoda razvoja čovjekove svijesti. Od 1917. živio je u Petrograd u, gdje je držao predavanja. Njegovo djelo Tertium Organum je izazvalo veliki interes, zbog čega je pozvan da posjeti Englesku. U Londonu je radio do 1940. godine, a saradnju sa Gurđijevim je prekinuo. O učenju Gurđijeva napisao je djelo koje je nazvao Fragmenti nepoznatog učenja, a koje je izdato posthumno 1947. pod nazivom U potrazi za čudesnim. MG141 (N)

Paracelzus, tajanstveni alhemičar i lekar iz 16. veka, bio je pionir u mnogim medicinskim i filozofskim konceptima. Njegovo istraživanje tajnih nauka i univerzalnih principa života postavilo je temelje za razvoj modernih medicinskih nauka i filozofskih sistema. Ovaj deo knjige istražuje Paracelzusovu neobičnu karijeru i njegovu trajnu inspiraciju za one koji traže dublje razumevanje života. Karl Gustav Jung, poznati švajcarski psihijatar i osnivač analitičke psihologije, predstavlja drugi deo knjige. Jung je proučavao dubinsku psihologiju i duhovne aspekte ljudskog uma. Njegovi radovi o kolektivnom nesvesnom, arhetipovima i individuaciji imaju dubok uticaj na psihoterapiju i razumevanje duhovnosti. Ova knjiga istražuje Jungovu karijeru i njegovu večnu potragu za dubljim smislom života. Kroz ove dve biografske priče, autor nas vodi na putovanje kroz vreme i razmišljanje o prirodi duhovnosti, zdravlja i dugovečnosti. “O Dugom Životu: Paracelzus Kao Duhovna Pojava” je knjiga koja će vas inspirisati da razmišljate o dubokim pitanjima postojanja i da istražite nasleđe ovih neobičnih pojedinaca koji su oblikovali našu kulturu i razumevanje sveta.

ISBN: Ostalo Godina izdanja:1970. Jezik: Srpski Format: 14 x 19 cm STANJE KNJIGE:ODLICNO OCUVANA Autor: Strani-Seren Kjerkegor Preveo: Gligorije Ernjaković Ostali naslovi iz oblasti: Filozofija --------------------------------------------------------------------- Autor: Kierkegaard, Soren Izdavac: Beograd : Srpska književna zadruga, 1970 Materijalni opis LVI, 191 str. ; 14 x 19 cm Nakladnički niz: Srpska književna zadruga ; kolo 63 ; knj. 426 Napomena: Prijevod djela: Begrebet angest. Str. [VII]-LVI: Predgovor / Abdulah Šarčević. Ćir. Predmetna odrednica Kierkegaard, Soren, 1813-1855 (Pojam strepnje) grijeh - filozofsko gledište anksioznost - religijsko-filozofsko gledište Klasifikacijska oznaka 1 KIERKEGAARD=163.41 Pojedini filozofi - Kierkegaard. Djela na srpskom jeziku 141.32=163.41 Egzistencijalizam. Djela na srpskom jeziku 27-185.3=163.41 Grijeh. Uključujući: Istočni grijeh... Kajanje... Opraštanje grijeha. Djela na srpskom jeziku Jezik: srpski Građa: Knjiga POJAM STREPNJE , Seren Kjerkegor , Psihološki usmereno razmatranje u pravcu dogmatickog problema o naslednom grehu. Srpska književna zadruga Beograd 1970 , tvrd povez, LVI + 191 strana ODLIČNO OČUVANO Autor:Sören Kierkegaard NASLOV:Pojam strepnje Egzistencijalizam: --------------------------------- Kierkegaard2Egzistencijalizam je filozofski pravac koji se najpre vezuje za danskog filozofa Serena Kjerkegora (1813-1856). Kjerkegor je za sebe govorio da je više religiozni mislilac nego filozof. Ipak njegove teme i način mišljenja ostavili su traga u filozofiji. Kjerkegor je smatrao da se pred pojedinca postavljaju pitanja koja nisu rešena u prethodnoj filozofiji i koja se u okviru filozofskih sistema, kakav je na primer Hegelov, ni ne mogu rešiti. Recimo da je tačno da se istorija sveta može dešifrovati kao napredak duha ka vlastitoj suštini ili da su moći pojedinca u pogledu saznanja baš onakve kakve ih je odredio Kant – da li se u tim znanjima nalaze odgovori na pitanja šta određeni pojedinac da uradi sa svojim životom: na primer, da li da izabere ovaj ili onaj poziv, da li da se nada spasenju na onom svetu ili ne, da li da se venča sa ovom ili onom osobom? Odgovori na ovakva pitanja možda su najznačajniji za pojednica, pa ipak opšta znanja koja važe za svu prirodu ili sve ljude ne nude te odgovore. Oni se kriju u samom pojedincu koji je nesvodiv na opšte karakteristike čoveka ili vremena u kojem egzistira. Pa ipak, mnoge teorije nastupaju tako kao da sa lakoćom mogu da apsorbuju ovu pojedinačnu i posebnu prirodu svakog čoveka. One govore šta čovek jeste i treba da bude, podrazumevajući da se u tim odgovorima krije rešenje za sve ljude koje oni treba samo da slede. Kjerkegor se ne slaže sa time i u hrišćanstvu traži putokaze ka osvešćivanju ove neponovljive prirode pojedinca i njegovog života. Čovek nije religiozan po tome što se pridržava spoljašnjih zahteva vere. On postaje religiozan tek kada u samoj činjenici da veruje u stvari koje prkose prirodnom poretku, otkrije znak svoje slobode da bude ono što jeste, ili drukčije rečeno, znak da on jeste nešto što izmiče opštim znanjima, nešto individualno. U veri čovek može pronaći snagu da se suprotstavi neopravdanim zahtevima morala jednog vremena. Kjerkegor je smatrao da je hrišćanstvo u svojoj suštini lična vera koja omogućava pojedincu da se ostvari kao slobodno biće. Poznatije Kjerkegorove knjige su ILI-ILI, Pojam strepnje i Strah i drhtanje. Egzistencijalisti u XX veku

Autor - osoba Rilke, Rajner Marija Naslov Pisma mladom pesniku / Rajner Marija Rilke ; prevela Vera Stojić Vrsta građe kratka proza Jezik srpski Godina 1981 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Grafos, 1981 Fizički opis 61 str. ; 20 cm Drugi autori - osoba Stojić, Vera Zbirka Horizonti Napomene Prevod dela : Briefe an einen Jungen Dichter / R. M. Rilke Rilke i ritual pisma / Milan Komnenić : str. 55-[62]. Predmetne odrednice Rilke, Rajner Marija, 1875-1926 Poezija Iz PISAMA MLADOM PESNIKU: „...Svoj život moramo zamišljati i primati široko, koliko god možemo; sve, pa i nečuveno, mora u njemu da bude mogućno. To je u osnovi jedina hrabrost koja se od nas traži: biti hrabar za najneobičnije, najčudnije što nas može zadesiti na našem životnom putu. To što su ljudi u ovom smislu bili kukavice nanelo je beskrajne štete životu; doživljaji nazvani ’priviđenjima’, celi takozvani ’svet duhova’, smrt, sve ove nama tako srodne stvari toliko su svakodnevnim odupiranjem istisnute iz života da su čula kojima bismo mogli da ih uhvatimo potpuno zakržljala. Ali strah pred neobjašnjivim nije samo osiromašio život pojedinca već su i odnosi čoveka prema čoveku njime ograničeni, tako reći izdignuti iz rečnog korita beskrajnih mogućnosti i bačeni na ugarenu zemlju kraj obale gde se ništa ne zbiva. Jer nije samo lenjost ono što čini da se ljudski odnosi tako neizrecivo jednoliko i neobnovljeno ponavljaju od slučaja do slučaja, nego i strah od nekog novog, nedoglednog doživljaja kome čovek veruje da nije dorastao. Ali samo onaj ko je pribran za sve, ko ne isključuje ništa, pa ni najzagonetnije, preživljavaće odnos prema drugom biću kao nešto živo i iscrpšće čak i svoj sopstveni život. Jer čim ovaj život pojedinca zamislimo kao veći ili manji prostor, odmah se pokaže da većina ljudi poznaju samo jedan ugao svog prostora, mesto kraj prozora, usku prugu po kojoj se kreću gore - dole. Na taj način osećaju izvesnu sigurnost. Pa ipak je toliko čovečnija ona nesigurnost puna opasnosti koja zatvorenike u pričama E. A. Poa goni da opipaju oblike svoje strašne tamnice, da bi upoznali neizrecivi užas svog boravišta. A mi nismo zatvorenici. Oko nas nisu postavljene zamke i klopke, i nema ničega što bi trebalo da nas plaši ili muči. Postavljeni smo u život kao u element kome najbolje odgovaramo, i mi smo, povrh toga, prilagođavanjem kroz hiljade i hiljade godina postali toliko slični ovom životu da se, ako smo nepomični, zahvaljujući uspeloj mimikriji jedva razlikujemo od svega što nas okružuje. Nemamo razloga da gajimo nepoverenje prema našem svetu, jer taj svet nije protiv nas. Ako u njemu ima užasa, to je naš užas, ako ima ponora, ti ponori pripadaju nama, ako ima opasnosti, onda moramo pokušati da ih zavolimo. Ako svoj život podesimo prema načelu koje nam savetuje da se uvek držimo onog što je teško, onda će ono što sada još izgleda ponajviše tuđe postati nam najprisnije i najpouzdanije. Kako bismo mogli da zaboravimo one drevne mitove što stoje na počecima svih naroda, mitove o zmajevima koji se u odsudnom trenutku pretvaraju i kneginjice; možda su svi zmajevi našeg života kneginjice koje samo čekaju da nas jednom vide kao lepe i hrabre ljude. Možda je sve što je strahotno u najdubljoj osnovi upravo ono bespomoćno što od nas traži pomoći..“ Rajner Marija Rilke rođen je u Pragu 4. decembara 1875. godine. Smatra se jednim od najvećih nemačkih poeta. Nakon 1884. godine roditelji mu žive odvojeno i on se s majkom se seli u Beč. U prvom dečaštvu, majka ga je odgajala i odevala kao devojčicu, verovatno ne mogavši da preboli gubitak rano umrle ćerke. U oktobru 1886. godine, na očev zahtev, pohađa nižu vojnu realku u St. Peltenu. Te godine školovanja kasnije naziva „početkom odvratnosti“. Plašljiv, povučen i tih, ne uspeva se prilagoditi pitomačkom vojničkom životu, premda mu u zavodu dopuštaju da se bavi i književnošću. Išao u trgovačku akademiju u Lincu. Pošto je privatno položio maturu, studirao je istoriju umetnosti, književnost i filozofiju u Pragu, Minhenu i Berlinu. Njegova poezija predstavlja završetak evropske dekadencije i početak poezije biti. Rilkeova lirika je morbidna i setna, puna sumračnih i samrtničkih ugođaja. Izraz je doba na prelomu svetova između Istoka i Zapada i posebne mešavine slovenskog i germanskog. Rilkeov rad, utemeljen je pod uticajem klasičnih autora. Drevni Bogovi kao Apolon i Hermes su često spominjani u njegovim delima, kao i anđeli, ruže... Prevodio je s francuskog, engleskog i italijanskog jezika. Od 1897. do 1899.godine živi u Minhenu i Berlinu; putuje u Italiju i Rusiju. Zatim živi u Vorpsvedeu blizu Bremena. 1901. godine se ženi vajarkom Klarom Vesthof, ali se taj brak brzo raspada. Posle toga duže živi u Parizu, putuje u Italiju, Dansku, Švedsku, Severnu Afriku, Egipat i Španiju. Od 1911–1912. godine živi u zamku Devin blizu Trsta. Rat provodi u Minhenu, jedno vreme služeći kao vojnik u Ratnom arhivu. Posle rata je uglavnom u Švajcarskoj, gde se 1922. nastanjuje u malom zamku Mizot u Valeu. Umro je u Valmontu, Švajcarska, 29. decembara 1926. godine od leukemije. Neka dela: Soneti Orfeju Nove pesme Knjiga slika Žrtva Larima Život Marijin MG139 (N)

O PISANJU I STILU - Artur Šopenhauer Iako je svoja dela pisao u prvoj polovini 19. veka stavovi koje je Artur Šopenhauer izrazio povodom dobrog i lošeg stila u pisanju više su nego aktuelni i dan danas. Šopenhauer polazi sa svoje pozicije filozofa koji traži pravi izraz za svoju ideju. Moglo bi se posumnjati da su jednom misliocu njegove misli ono što mu je jedino važno, ali nemački filozof jasno uviđa da prava misao ne postoji bez pravog stila. Šopenhauer, By Jacob Seib - Eberhard Mayer-Wegelin, Frühe Photographie in Frankfurt am Main 1839-1870, 1982, Nr. 10., Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=27717817 Šopenhauer, By Jacob Seib – Eberhard Mayer-Wegelin, Frühe Photographie in Frankfurt am Main 1839-1870, 1982, Nr. 10., Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=27717817 „Stil je fizionomija našeg uma. On je pouzdaniji ključ karaktera nego što je fizionomija tela. Imitirati stil druge osobe isto je što i nositi masku. Koliko god maska bila dobra, ubrzo će postati dosadna i nepodnošljiva zato što je bez života; i stoga je i najružnije živo lice bolje od nje… “ „Nema ničega od čega se pisac treba više čuvati nego uočljivog upinjanja da pokaže više intelekta nego što ga ima, zato što to rađa sumnju kod čitaoca da ga ima vrlo malo, jer čovek uvek, po svojoj prirodi, naglašava ono što uistinu ne poseduje. I zato je nagrada za pisca da ga nazivaju naivnim, jer to znači da se on može prikazati takvim kakav je. Generalno, naivnost je privlačna, dok ono neprirodno svuda odbija. Takođe, uviđamo da svaki pravi mislilac nastoji da izrazi svoje misli čisto, jasno, konačno i koncizno koliko god je to moguće. Zbog toga je jednostavnost uvek bila posmatrana kao znak, ne samo istine, već takođe i genijalnosti. Stil dobija svoju lepotu od misli koje izražava, a kod onih pisaca koji se samo prave da razmišljaju kaže se da su njihove misli dobre zbog njihovog stila. Stil je samo figura misli; pisati nejasnim ili lošim stilom znak je glupih i zbrkanih misli.“ „Ako neko ima da kaže nešto vredno kazivanja, ne treba to da uvija u pompezne izraze, zapetljane fraze i enigmatične nagoveštaje, već može biti siguran da će izražavajući sebe na jednostavan, jasan i naivan način proizvesti pravi efekat. Onaj ko koristi veštačka sredstva koja su pomenuta pokazuje siromštvo svojih ideja, uma i znanja.“ „Neodređenost i maglovitost izražavanja su uvek i svuda veoma loš znak. U devedeset devet od sto slučajeva one nastaju iz neodređenosti misli, koje su, sa svoje strane, skoro uvek fundamentalno protivrečne, nedosledne i stoga pogrešne. Kada prave misli niču u umu one teže jasnoći izraza i brzo to i postižu, jer jasna misao lako pronalazi odgovarajući izraz. Čovek koji je sposoban da misli može sebe izraziti jasnim, razumljivim i nedvosmislenim rečima. Oni pisci koji konstruišu komplikovane, neodređene, zapetljane i protivrečne fraze najsigurnije ne znaju šta je to što žele da kažu: oni imaju samo tupu svest o nečemu što se još uvek muči da postane prava misao; oni takođe često žele da sakriju od sebe i od drugih da uistinu nemaju šta da kažu.“ Artur Šopenhauer je rođen 1788. u Gdanjsku. Uslovno se može smestiti u pravac nemačkog idealizma – ipak, Šopenhauer je posve jedinstvena pojava u filozofiji i najbolje ga je predstaviti kao klasičnog predstavnika pesimizma. Razmišljajući o Kantovoj „stvari po sebi“ zaključio je da je to volja, a koren njegovog pesimizma upravo je u shvatanju da svaka individualna volja uvek služi opštoj volji za produženjem vrste i da je čovekova sloboda na taj način dovedena u pitanje. „Sva opširnost i isprepletenost besmislenih zapažanja koja nisu vredna čitanja trebala bi biti izbegnuta. Pisac mora štedeti vreme čitaoca, njegovu koncentraciju i pažnju; na ovaj način on navodi čitaoca da veruje kako je ono što mu izlaže vredno čitanja i da će nadoknaditi trud koji je uložen. Bolje je izostaviti nešto dobro nego napisati nešto što nije vredno pominjanja.“ „Najlepša je ona istina koja je gola, i što je izražavanje jednostavnije to je dublji utisak koji proizvodi; delom je to zbog toga što doživljaj ostaje neometeno zadržan u umu slušaoca bez uplitanja sporednih misli i delom zato što oseća da nije bio potkupljen i prevaren umetnošću retorike, već da je ceo efekat došao od same stvari.“ „Kao što nemar prema odeći odaje prezir prema društvu u kom se čovek kreće, tako i grub, nemaran i loš stil pokazuje sramno nepoštovanje prema čitaocu, koji onda to pravedno kažnjava time što neće pročitati knjigu.“ „Pisac treba da se čuva od toga da koristi nepotrebne retoričke ukrase, beskorisna preuveličavanja i uopšte, kao i u arhitekturi, treba izbegavati suvišne dekoracije – drugim rečima, on mora da teži čistoti stila. Sve što je suvišno imaće štetan efekat. Zakon jednostavnosti i naivnosti važi za sve lepe umetnosti, jer on je kompatibilan sa onim što je najuzvišenije.“ „Prava ekonomičnost izraza podrazumeva da se govori samo ono što vredi da bude izgovoreno, dok se izbegavaju sva ona rasplinuta objašnjenja stvari koje svako može sam da razume; dakle, podrazumeva jasno razlikovanje onoga što je neophodno od onoga što je izlišno. Na drugoj strani, nikada ne treba žrtvovati jasnoću i ništa od gramatike, da bi se postigla kratkoća.“ Šopenhauer je tokom života bio preterano opterećen popularnošću jednog drugog filozofa – Hegela. Hegel je u to vreme bio priznata veličina, dok je Šopenhauer zaslužena priznanja stekao tek posthumno. Nije se slagao sa Hegelovim idejama i smatrao je svoju filozofiju pravim produžetkom Kantovih zaključaka, a svuda je bio prinuđen da sluša kako se Hegelovo i Kantovo ime izgovaraju jedno uz drugo. Hegelov način pisanja upravo je onaj na koji Šopenhauer prikriveno aludira kada pominje zamršeni stil onoga čije misli nisu jasne ili uopšte ne postoje. „Onaj ko piše nemarno pokazuje da ne ceni dovoljno svoje misli. Samo iz ubeđenosti u istinitost i važnost naših misli nastaje u nama inspiracija neophodna za neiscrpnu upornost da se pronađe najčistiji, najbolji i najmoćniji izraz za njih; kao što stavljamo svete relikvije i neprocenjiva umetnička dela u srebrne ili zlatne kutije. Iz ovog razloga su stari pisci – čije su misli, izražene njihovim rečima, trajale hiljadama godina i stoga ponele prestižnu titulu klasika – pisali sa potpunom posvećenošću.“ „Dobri pisci se uvek revnosno trude da prinude svoje čitaoce da tačno misle upravo ono što su mislili oni sami: jer ko ima nešto vredno da saopšti biće mu veoma važno da se to ne izgubi. Stoga dobar stil uglavnom počiva na tome da čovek zaista ima nešto da kaže: jedino, ta sitnica je upravo ono što većini pisaca naših dana nedostaje.“ 87 str 21 cm K.S.N.

Spoljasnjost kao na fotografijama, unutrasnjost u odlicnom stanju! 50 tak recenica podvuceno hem. olovkom, nista strasno. Sve ostalo uredno! Zigmunt Bauman (polj. Zygmunt Bauman; Poznanj 19. novembar 1925 — Lids, 9. januar 2017) bio je poljski sociolog. Živeo je u Engleskoj od 1971. godine nakon što su proterani iz Poljske od strane anti-semitskih kampanja projektovanih od strane komunističke vlasti. Bauman, profesor emeritus iz sociologije na univerzitetu u Lidsu, je jedan od najvećih svetskih eminentnih društvenih teoretičara koji pišu o pitanjima kao što su različite modernosti i holokaust, postmoderne potrošnje i tečne modernosti. Zigmunt Bauman je rođen u poljsko-jevrejski porodici u Poznanju, Poljska. Kada je Poljska napadnuta od strane nacista 1939. godine njegova porodica je pobegla u pravcu istoka u Sovjetski Savez. Bauman kao član u Sovjetski kontrolisanoj Prvoj poljskom armijom, radi kao politički instruktor obrazovanja. Učestvovao je u borbama kod Kolberga (sada Kolobžeg) i Berlinu. U maju 1945. godine dodeljeno mu je odlikovanje Vojni krst iz Valora. Prema Institutu za nacionalna sećanja, od 1945. do 1953. Bauman je politički oficir u unutrašnjoj bezbednosti korpusa (KBV), vojne [2]jedinice formirane u borbi protiv ukrajinskih nacionalističkih pobunjenika i dela ostataka Poljske domovinske armije. Dalje, Bauman je radio kao doušnik za vojne obaveštajne službe od 1945. do 1948. Međutim, priroda i obim njegove saradnje ostaju nepoznati, kao i tačne okolnosti pod kojima je ukinuta.[2] U intervjuu u The Guardian, Bauman, potvrdio da je bio posvećeni komunista tokom i posle Drugog svetskog rata i nikada nije krio tajnu o tome. Priznao je, međutim, da je ulazak u vojnu obaveštajnu službu sa 19 godina bila greška iako je imao `dosadan` kancelarijski posao i ne seća se informisanja o svakome.[3] Dok je služio u UBK, Bauman je prvo studirao sociologiju na akademiji društvenih nauka u Varšavi. Kasnije je otišao da studira filozofiju na Univerzitetu u Varšavi - ​​sociologija je privremeno povučena iz Poljskog nastavnog plana i programa kao i njegovi učitelji u Varšavi Stanisłava Ossovski i Julian Hochfeld.[traži se izvor] U UBK, Bauman je porastao u čin majora kada je iznenada nečasno otpušten 1953. godine, nakon što je njegov otac prišao izraelskoj ambasadi u Varšavi sa ciljem da emigrira u Izrael. Kako Bauman nije delio cionističke tendencije svog oca i bio je zaista snažno protiv cionista, njegovo otpuštanje izazvalo strogo, mada privremeno otuđenje od svog oca. Tokom perioda nezaposlenosti koja je usledila, magistrirao je i 1954. je postao predavač na Univerzitetu u Varšavi, gde je ostao do 1968. godine. Suočeni sa sve većim politički pritiskom i antisemitske kampanje koju je predvodio Mieczisłav Moczar, načelnik Poljske komunističke tajne policije, Bauman se odrekao članstva u upravnom odboru Poljske ujedinjene radničke partije u januaru 1968. Sa Martovskim događajima 1968, anti-seministička kampanja je kulminirala u čistke i dovela najveći broj preostalog stanovništva jevrejskog porekla i mnoge intelektualce koji su pali u nemilost komunističke vlade.[traži se izvor]Bauman, koji je izgubio svoju katedrz na Univerzitetu u Varšavi, je među njima.[traži se izvor]Pošto je morao da odustane od poljskog državljanstva da bi mu bilo dozvoljeno da napusti zemlju, prvo je otišao u Izrael da predaje na Univerzitetu Tel Aviva, pre prihvatanja katedre za sociologiju na Univerzitetu u Lidsu, gde je povremeno takođe služio kao šef odeljenja. Od tada, je objavljivao gotovo isključivo na engleskom jeziku, svom trećem jeziku, a njegov ugled je eksponencijalno porastao. I zaista, do kraja 1990-ih, Bauman je izvršio značajan uticaj na anti ili alter-globalizacijski pokret. U 2011 intervjuu u važnom poljskom nedeljniku `Politika` Bauman je kritikovao cionizam i Izrael, rekavši da Izrael nije zainteresovan za mir i da je `iskoristio holokaust da legitimiše nesavesna dela.` On je uporedio izraelsku Zapadnu obalu sa zidovima Varšavskog geta gde je stotine hiljada Jevreja umrlo u holokaustu. Izraelski ambasador u Varšavi, Zvi Baru, naziva Baumanove komentare `poluistinom` i `neosnovanom generalizacijom.`[4] Bauman je bio oženjen za spisateljicu Janinu Levinson (umrla je 29. decembra 2009. godine u [5]Leedsu) i imao je tri kćerke, slikarku Lidiu Bauman, arhitektu Irenu Bauman, profesorku matematike obrazovanja Anu Sfard. Izraelski advokat za građanska prava Majkl Sfard je njegov unuk. Rad Baumanovi objavljeni radovi prostiru se na 57 knjiga i preko stotinu članaka. [6] Većina od njih bavi se nizom zajedničkih tema, među kojima su globalizacija, modernost i postmodernizam, konzumerizam, i moral. Rani radovi Najranija Baumanova objavljivanja na engleskom jeziku je studija britanskog radničkog pokreta i njen odnos prema klasi i socijalnog raslojavanja, prvobitno objavljen u Poljskoj 1960. [7] On je nastavio da objavljuje na temu klase i društvenih sukoba do ranih 1980-ih, sa svojom poslednjom knjigom na tu temu Memorije klase. [8] U svojim kasnijim knjigama se ne bavi pitanjima klase direktno, on nastavlja da se predstavlja kao socijalista i nikada nije odbacio Marksizam u potpunosti. [9] Marksistički teoretičar Antonio Gramši posebno je ostavio dubok uticaj na njega. Modernost i racionalnost U kasnim 1980-ih i ranim 1990-ih Bauman je objavio veliki broj knjiga koje su se bavile odnosom između modernosti,[10] birokratije, racionalnosti i socijalne isključenosti. Bauman je posle Frojda, došao je da vidi evropsku modernost kao kompromis; Evropsko društvo, tvrdio je, pristalo je da se odrekne nivoa slobode kako bi dobili prednost povećane individualne bezbednosti. Bauman tvrdi da modernost, gde je kasnije tvrdio njen `čvrst` oblik, je umešana u uklanjanje nepoznanica i nesigurnosti; je uključena u kontrolu nad prirodom, hijerarhijsku birokratiju, pravila i propise, kontrolu i kategorizaciju - od kojih su svi pokušali da postepeno uklone lične nesigurnosti, napravila da haotični aspekti ljudskog života izgledaju dobro uređeni i poznati. Zatim, preko nekoliko knjiga, Bauman je počeo da razvija stav da takvi napori reda odluka nikada ne uspevaju da postignu željene rezultate. Kada život postane organizovan u poznate i kontrolisane kategorije, tvrdio je, uvek postoje društvene grupe koje ne mogu da se primenjuju, koje ne mogu da se odvoje i kontrolišu. U svojoj knjizi Modernizam i ambivalencija Bauman je počeo da teorijski objašnjava takve neodređene osobe uvođenjem alegorijske figure `stranca`. Oslanjanjem na sociologiju Georga Simmela i filozofiju Žaka Deridea, Bauman je počeo da o strancu kao o osobi koja je prisutna još kao nepoznata, društvo je neodlučivo. U Modernizam i ambivalencija. Bauman je pokušao da uzme u obzir različite pristupe modernog društva prilikom usvajanja stranca. On je tvrdio da je, s jedne strane, čudno i nepoznato da u potrošačko-orijentisanoj ekonomiji je uvek primamljiva; u različitim stilovima hrane, različitim modama i u turizmu moguće je da iskuse privlačnost onoga što je nepoznato. Ipak, ova čudnost takođe ima veću negativnu stranu. Stranac, jer se njim ne može kontrolisati i ne može mu se naređivati je uvek objekat straha; on je potencijalni pljačkaš, osoba izvan granica društva je neko ko stalno preti. Najpoznatija Baumanova knjiga, Modernizam i holokaust, predstavlja pokušaj da se da pun obzir opasnosti od ove vrste strahova. Oslanjajući se na knjigu Hane Arent i Teodore Adorno o totalitarizmu i prosvetiteljstva, Bauman je razvio argument da holokaust ne treba smatrati samo kao događaj u jevrejskoj istoriji, niti kao regresija od pre-modernog varvarstva. Umesto toga, on je tvrdio, da holokaust treba posmatrati kao duboko povezan sa modernošću i njenim naporima reda odluka. Procesna racionalnost, podela rada u manje i manje zadatake, taksonomska kategorizacija različitih vrsta, i tendencija da se vide sledeća pravila kao moralno dobro su odigrali svoju ulogu u nestanku holokausta. I tvrdio je da iz tog razloga moderna društva nisu u potpunosti primili lekcije holokausta; to se generalno posmatra za korišćenje Baumanove metafore-kao slika visi na zidu, nudeći nekoliko lekcija. U Baumanovoj analizi su Jevreji postali `Stranci` par ekselans u Evropi; Konačno rešenje je zamišljeno njega kao ekstremni primer pokušaja od strane društva da naplatimo neprijatne i neodređene elemente koje postoje unutar njih. [11]Bauman je kao i filozof Giorgio Agamben, tvrdio da su isti procesi isključenosti koji su na radu u holokaustu mogli i do neke mere, ipak doći u igru danas. Postmodernizam i konzumerizam U sredini kasnih 1990-ih, Bauman je počeo istraživanje postmodernizma i konzumerizma. [12] On je obrazložio da se pomak desio u modernom društvu u drugoj polovini 20. veka; da je promenjen iz društva proizvođača u društvo potrošača. Prema Baumanu, ova promena je preokrenula Frojdov `moderni `kompromis-tj od bezbednosti se odustalo kako bi se uživali u većoj slobodi, sloboda kupovine, potrošnje, i uživanja u životu. U svojim knjigama u 1990 Bauman je pisalo o ovoj promeni kao o pomaku od `modernosti` ka `post-modernosti`. Od početka novog milenijuma, njegove knjige su pokušale da izbegnu konfuziju koja okružuje termin `postmodernizma` koristeći metaforu `tečnosti` modernosti. U svojim knjigama o modernoj potrošnji Bauman i dalje piše o istim neizvesnostima koju je prikazivao u svojim spisima o `tečnoj` modernosti; ali u ovim knjigama piše o ovim strahovima koji su više rašireni i teže ih je prikovati. Zaista, oni su `tečni strahovi`, što znači strahovi oko pedofilije, na primer, koji su amorfna i nemaju lako identifikovani referent.[13] Nagrade i priznanja Baumanu je dodeljena Evropska Amalfi nagrada za sociologiju i društvene nauke 1992. i Theodor W. Adorno Award grada Frankfurta 1998. On je nagrađen 2010. godine, zajedno sa Alenom Turenom, the Príncipe de Asturias nagradu za komunikacije i humanističke nauke.[14] Univerzitet u Lidsu je pokrenuo Baumanov institut u okviru svoje Škole za sociologiju i socijalne politike u Baumanovu čast u septembru 2010. godine.[15] `Univerzitet Donja Šlezija`, mala neprofitna institucija visokog obrazovanja u Donjoj Šleziji, Poljskoj,[16] planirala je da nagradi Baumana počasnim doktoratom u oktobru 2013. Međutim, kao reakcija na veliki antikomunizam i šta Baumanove pristalice tvrde ` antisemitizam` diglo je veliku uzbunu protiv njega, na kraju je odbio nagradu.[17][18] Zamerka U 2014, Piter Volš, doktorand na Univerzitetu u Kembridžu, Velika Britanija je optužila Baumana za plagiranje iz nekoliko sajtova, uključujući Vikipediju u svojoj knjizi pod naslovom Da li Bogatstvo od retkih Iskoristite sve nas? (2013). U svojoj knjizi Bauman je kopirano doslovno stavove od Vikipedija članke o sporoj hrani i stabilnog stanja ekonomije, zajedno sa svojom bibliografijom, bez pripisujućih izvora, autora ili činjenica da su kopirali iz Vikipedije. On je takođe kopirao stav iz članka o zlatnom rukovanju, ali ovaj citat je pravilno pripisan Vikipediji.[19] U odgovoru Bauman je predložio da `poslušnost` da su `tehnička` pravila nepotrebna, i da on `ni jednom nije uspeo da prizna autorstvo ideja ili koncepata koje sam rasporedio, ili što sam inspirisao one koje sam skovao`. Detaljna kritika Valša i Dejvida Lemana od strane Breda Evansa i Henrija A. Girouka primećuje: `Ova optužba protiv Bauman je zaista vredna prezira. To je reakcionarna ideološka kritika prerušena kao proslava metode i odbrane zadnjih vrata od sterilnog empirizma i kulture pozitivizma. Ovo je govor koji garantuje podatke, korelacije i performanse, dok izbegavajući suštinska pitanjima o socijalnim problemima i moći.

Spoljasnjost kao na fotografijama, unutrasnjost u odlicnom stanju! Zigmunt Bauman (polj. Zygmunt Bauman; Poznanj 19. novembar 1925 — Lids, 9. januar 2017) bio je poljski sociolog. Živeo je u Engleskoj od 1971. godine nakon što su proterani iz Poljske od strane anti-semitskih kampanja projektovanih od strane komunističke vlasti. Bauman, profesor emeritus iz sociologije na univerzitetu u Lidsu, je jedan od najvećih svetskih eminentnih društvenih teoretičara koji pišu o pitanjima kao što su različite modernosti i holokaust, postmoderne potrošnje i tečne modernosti. Zigmunt Bauman je rođen u poljsko-jevrejski porodici u Poznanju, Poljska. Kada je Poljska napadnuta od strane nacista 1939. godine njegova porodica je pobegla u pravcu istoka u Sovjetski Savez. Bauman kao član u Sovjetski kontrolisanoj Prvoj poljskom armijom, radi kao politički instruktor obrazovanja. Učestvovao je u borbama kod Kolberga (sada Kolobžeg) i Berlinu. U maju 1945. godine dodeljeno mu je odlikovanje Vojni krst iz Valora. Prema Institutu za nacionalna sećanja, od 1945. do 1953. Bauman je politički oficir u unutrašnjoj bezbednosti korpusa (KBV), vojne [2]jedinice formirane u borbi protiv ukrajinskih nacionalističkih pobunjenika i dela ostataka Poljske domovinske armije. Dalje, Bauman je radio kao doušnik za vojne obaveštajne službe od 1945. do 1948. Međutim, priroda i obim njegove saradnje ostaju nepoznati, kao i tačne okolnosti pod kojima je ukinuta.[2] U intervjuu u The Guardian, Bauman, potvrdio da je bio posvećeni komunista tokom i posle Drugog svetskog rata i nikada nije krio tajnu o tome. Priznao je, međutim, da je ulazak u vojnu obaveštajnu službu sa 19 godina bila greška iako je imao `dosadan` kancelarijski posao i ne seća se informisanja o svakome.[3] Dok je služio u UBK, Bauman je prvo studirao sociologiju na akademiji društvenih nauka u Varšavi. Kasnije je otišao da studira filozofiju na Univerzitetu u Varšavi - ​​sociologija je privremeno povučena iz Poljskog nastavnog plana i programa kao i njegovi učitelji u Varšavi Stanisłava Ossovski i Julian Hochfeld.[traži se izvor] U UBK, Bauman je porastao u čin majora kada je iznenada nečasno otpušten 1953. godine, nakon što je njegov otac prišao izraelskoj ambasadi u Varšavi sa ciljem da emigrira u Izrael. Kako Bauman nije delio cionističke tendencije svog oca i bio je zaista snažno protiv cionista, njegovo otpuštanje izazvalo strogo, mada privremeno otuđenje od svog oca. Tokom perioda nezaposlenosti koja je usledila, magistrirao je i 1954. je postao predavač na Univerzitetu u Varšavi, gde je ostao do 1968. godine. Suočeni sa sve većim politički pritiskom i antisemitske kampanje koju je predvodio Mieczisłav Moczar, načelnik Poljske komunističke tajne policije, Bauman se odrekao članstva u upravnom odboru Poljske ujedinjene radničke partije u januaru 1968. Sa Martovskim događajima 1968, anti-seministička kampanja je kulminirala u čistke i dovela najveći broj preostalog stanovništva jevrejskog porekla i mnoge intelektualce koji su pali u nemilost komunističke vlade.[traži se izvor]Bauman, koji je izgubio svoju katedrz na Univerzitetu u Varšavi, je među njima.[traži se izvor]Pošto je morao da odustane od poljskog državljanstva da bi mu bilo dozvoljeno da napusti zemlju, prvo je otišao u Izrael da predaje na Univerzitetu Tel Aviva, pre prihvatanja katedre za sociologiju na Univerzitetu u Lidsu, gde je povremeno takođe služio kao šef odeljenja. Od tada, je objavljivao gotovo isključivo na engleskom jeziku, svom trećem jeziku, a njegov ugled je eksponencijalno porastao. I zaista, do kraja 1990-ih, Bauman je izvršio značajan uticaj na anti ili alter-globalizacijski pokret. U 2011 intervjuu u važnom poljskom nedeljniku `Politika` Bauman je kritikovao cionizam i Izrael, rekavši da Izrael nije zainteresovan za mir i da je `iskoristio holokaust da legitimiše nesavesna dela.` On je uporedio izraelsku Zapadnu obalu sa zidovima Varšavskog geta gde je stotine hiljada Jevreja umrlo u holokaustu. Izraelski ambasador u Varšavi, Zvi Baru, naziva Baumanove komentare `poluistinom` i `neosnovanom generalizacijom.`[4] Bauman je bio oženjen za spisateljicu Janinu Levinson (umrla je 29. decembra 2009. godine u [5]Leedsu) i imao je tri kćerke, slikarku Lidiu Bauman, arhitektu Irenu Bauman, profesorku matematike obrazovanja Anu Sfard. Izraelski advokat za građanska prava Majkl Sfard je njegov unuk. Rad Baumanovi objavljeni radovi prostiru se na 57 knjiga i preko stotinu članaka. [6] Većina od njih bavi se nizom zajedničkih tema, među kojima su globalizacija, modernost i postmodernizam, konzumerizam, i moral. Rani radovi Najranija Baumanova objavljivanja na engleskom jeziku je studija britanskog radničkog pokreta i njen odnos prema klasi i socijalnog raslojavanja, prvobitno objavljen u Poljskoj 1960. [7] On je nastavio da objavljuje na temu klase i društvenih sukoba do ranih 1980-ih, sa svojom poslednjom knjigom na tu temu Memorije klase. [8] U svojim kasnijim knjigama se ne bavi pitanjima klase direktno, on nastavlja da se predstavlja kao socijalista i nikada nije odbacio Marksizam u potpunosti. [9] Marksistički teoretičar Antonio Gramši posebno je ostavio dubok uticaj na njega. Modernost i racionalnost U kasnim 1980-ih i ranim 1990-ih Bauman je objavio veliki broj knjiga koje su se bavile odnosom između modernosti,[10] birokratije, racionalnosti i socijalne isključenosti. Bauman je posle Frojda, došao je da vidi evropsku modernost kao kompromis; Evropsko društvo, tvrdio je, pristalo je da se odrekne nivoa slobode kako bi dobili prednost povećane individualne bezbednosti. Bauman tvrdi da modernost, gde je kasnije tvrdio njen `čvrst` oblik, je umešana u uklanjanje nepoznanica i nesigurnosti; je uključena u kontrolu nad prirodom, hijerarhijsku birokratiju, pravila i propise, kontrolu i kategorizaciju - od kojih su svi pokušali da postepeno uklone lične nesigurnosti, napravila da haotični aspekti ljudskog života izgledaju dobro uređeni i poznati. Zatim, preko nekoliko knjiga, Bauman je počeo da razvija stav da takvi napori reda odluka nikada ne uspevaju da postignu željene rezultate. Kada život postane organizovan u poznate i kontrolisane kategorije, tvrdio je, uvek postoje društvene grupe koje ne mogu da se primenjuju, koje ne mogu da se odvoje i kontrolišu. U svojoj knjizi Modernizam i ambivalencija Bauman je počeo da teorijski objašnjava takve neodređene osobe uvođenjem alegorijske figure `stranca`. Oslanjanjem na sociologiju Georga Simmela i filozofiju Žaka Deridea, Bauman je počeo da o strancu kao o osobi koja je prisutna još kao nepoznata, društvo je neodlučivo. U Modernizam i ambivalencija. Bauman je pokušao da uzme u obzir različite pristupe modernog društva prilikom usvajanja stranca. On je tvrdio da je, s jedne strane, čudno i nepoznato da u potrošačko-orijentisanoj ekonomiji je uvek primamljiva; u različitim stilovima hrane, različitim modama i u turizmu moguće je da iskuse privlačnost onoga što je nepoznato. Ipak, ova čudnost takođe ima veću negativnu stranu. Stranac, jer se njim ne može kontrolisati i ne može mu se naređivati je uvek objekat straha; on je potencijalni pljačkaš, osoba izvan granica društva je neko ko stalno preti. Najpoznatija Baumanova knjiga, Modernizam i holokaust, predstavlja pokušaj da se da pun obzir opasnosti od ove vrste strahova. Oslanjajući se na knjigu Hane Arent i Teodore Adorno o totalitarizmu i prosvetiteljstva, Bauman je razvio argument da holokaust ne treba smatrati samo kao događaj u jevrejskoj istoriji, niti kao regresija od pre-modernog varvarstva. Umesto toga, on je tvrdio, da holokaust treba posmatrati kao duboko povezan sa modernošću i njenim naporima reda odluka. Procesna racionalnost, podela rada u manje i manje zadatake, taksonomska kategorizacija različitih vrsta, i tendencija da se vide sledeća pravila kao moralno dobro su odigrali svoju ulogu u nestanku holokausta. I tvrdio je da iz tog razloga moderna društva nisu u potpunosti primili lekcije holokausta; to se generalno posmatra za korišćenje Baumanove metafore-kao slika visi na zidu, nudeći nekoliko lekcija. U Baumanovoj analizi su Jevreji postali `Stranci` par ekselans u Evropi; Konačno rešenje je zamišljeno njega kao ekstremni primer pokušaja od strane društva da naplatimo neprijatne i neodređene elemente koje postoje unutar njih. [11]Bauman je kao i filozof Giorgio Agamben, tvrdio da su isti procesi isključenosti koji su na radu u holokaustu mogli i do neke mere, ipak doći u igru danas. Postmodernizam i konzumerizam U sredini kasnih 1990-ih, Bauman je počeo istraživanje postmodernizma i konzumerizma. [12] On je obrazložio da se pomak desio u modernom društvu u drugoj polovini 20. veka; da je promenjen iz društva proizvođača u društvo potrošača. Prema Baumanu, ova promena je preokrenula Frojdov `moderni `kompromis-tj od bezbednosti se odustalo kako bi se uživali u većoj slobodi, sloboda kupovine, potrošnje, i uživanja u životu. U svojim knjigama u 1990 Bauman je pisalo o ovoj promeni kao o pomaku od `modernosti` ka `post-modernosti`. Od početka novog milenijuma, njegove knjige su pokušale da izbegnu konfuziju koja okružuje termin `postmodernizma` koristeći metaforu `tečnosti` modernosti. U svojim knjigama o modernoj potrošnji Bauman i dalje piše o istim neizvesnostima koju je prikazivao u svojim spisima o `tečnoj` modernosti; ali u ovim knjigama piše o ovim strahovima koji su više rašireni i teže ih je prikovati. Zaista, oni su `tečni strahovi`, što znači strahovi oko pedofilije, na primer, koji su amorfna i nemaju lako identifikovani referent.[13] Nagrade i priznanja Baumanu je dodeljena Evropska Amalfi nagrada za sociologiju i društvene nauke 1992. i Theodor W. Adorno Award grada Frankfurta 1998. On je nagrađen 2010. godine, zajedno sa Alenom Turenom, the Príncipe de Asturias nagradu za komunikacije i humanističke nauke.[14] Univerzitet u Lidsu je pokrenuo Baumanov institut u okviru svoje Škole za sociologiju i socijalne politike u Baumanovu čast u septembru 2010. godine.[15] `Univerzitet Donja Šlezija`, mala neprofitna institucija visokog obrazovanja u Donjoj Šleziji, Poljskoj,[16] planirala je da nagradi Baumana počasnim doktoratom u oktobru 2013. Međutim, kao reakcija na veliki antikomunizam i šta Baumanove pristalice tvrde ` antisemitizam` diglo je veliku uzbunu protiv njega, na kraju je odbio nagradu.[17][18] Zamerka U 2014, Piter Volš, doktorand na Univerzitetu u Kembridžu, Velika Britanija je optužila Baumana za plagiranje iz nekoliko sajtova, uključujući Vikipediju u svojoj knjizi pod naslovom Da li Bogatstvo od retkih Iskoristite sve nas? (2013). U svojoj knjizi Bauman je kopirano doslovno stavove od Vikipedija članke o sporoj hrani i stabilnog stanja ekonomije, zajedno sa svojom bibliografijom, bez pripisujućih izvora, autora ili činjenica da su kopirali iz Vikipedije. On je takođe kopirao stav iz članka o zlatnom rukovanju, ali ovaj citat je pravilno pripisan Vikipediji.[19] U odgovoru Bauman je predložio da `poslušnost` da su `tehnička` pravila nepotrebna, i da on `ni jednom nije uspeo da prizna autorstvo ideja ili koncepata koje sam rasporedio, ili što sam inspirisao one koje sam skovao`. Detaljna kritika Valša i Dejvida Lemana od strane Breda Evansa i Henrija A. Girouka primećuje: `Ova optužba protiv Bauman je zaista vredna prezira. To je reakcionarna ideološka kritika prerušena kao proslava metode i odbrane zadnjih vrata od sterilnog empirizma i kulture pozitivizma. Ovo je govor koji garantuje podatke, korelacije i performanse, dok izbegavajući suštinska pitanjima o socijalnim problemima i moći.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ova knjiga predstavlja uvod u estetiku glazbe. Estetika, koja je bila od najveće važnosti u razmišljanju o glazbi u devetnaestom stoljeću, danas se ponekad sumnja da je prazna špekulacija. Ipak, sudovi o glazbi i svakoj vrsti glazbene aktivnosti temelje se na estetskim pretpostavkama. Carl Dahlhaus daje prikaz razvoja u estetici glazbe od sredine osamnaestog stoljeća nadalje. Kombinira povijesni i sustavni pristup. Središnje teme u glazbi grupirane su zajedno kako bi ilustrirali povijesni tijek događaja i sustavno jedinstvo bitnih elemenata u estetici glazbe. Carl Dahlhaus (10. lipnja 1928. – 13. ožujka 1989.) bio je njemački muzikolog koji je bio među vodećim poslijeratnim muzikolozima od sredine do kasnog 20. stoljeća.[1] Plodan znanstvenik, imao je široke interese, pisao je o glazbi Josquina, Gesualda, Bacha, Schoenberga, kao i o klasičnoj glazbi 19. i 20. stoljeća. Za posljednja dva, njegovo istraživanje je uvelike razvilo opseg i okvir učenika;[2] međutim, on je i dalje najpoznatiji na engleskom govornom području po svojim spisima o Wagneru. Glavninu svoje karijere proveo je kao voditelj muzikološkog odjela Berlinskog tehnološkog instituta, koji je podigao na međunarodni standard. Dahlhaus je bio pionir razvoja brojnih muzikoloških područja, posebice estetike glazbe, koju je uzdigao na središnji status. Aktivan kao povjesničar, analitičar, urednik i organizator, bio je iznimno utjecajan i njegov je rad otada potaknuo značajne rasprave i rasprave. Dahlhaus je rođen u Hannoveru 10. lipnja 1928. godine.[3] Drugi svjetski rat prekinuo je njegovo rano školovanje; služio je na frontu i kao pomoćni protuzračni vojnik.[4] Školske ispite polagao je po posebnom programu namijenjenom onima koji se bave borbom. Nakon kratkog studiranja prava, Dahlhaus se prvi put bavio muzikologijom od 1947. do 1952., studirajući kod Wilibalda Gurlitta na Sveučilištu u Freiburgu i Rudolfa Gerbera na Sveučilištu u Göttingenu.[3] Njegova disertacija iz 1953. na potonjem se odnosila na mase Josquina des Preza.[3] Umjesto da traži akademsku karijeru, bavio se kazališnim i novinarskim svijetom.[3] Započevši kao student, radio je kao dramaturg za Deutsches Theater u Göttingenu od 1950. do 1958. [3] Bertolt Brecht ga je potaknuo da preuzme to mjesto.[4] Od 1960. do 1962. radio je kao glazbeni urednik u novinama Stuttgarter Zeitung, djelujući kao nemilosrdni promicatelj škole u Darmstadtu.[3] Njegov prvi akademski položaj došao je 1962. godine, kada je do 1966. godine radio kao znanstveni asistent na Sveučilištu u Kielu.[3] Te godine je završio svoje djelo za svoju Habilitaciju Untersuchungen über die Entstehung der harmonischen Tonalität (Studije o podrijetlu harmonijskog tonaliteta), objavljenu 1968. godine.[5] Djelo je bilo temeljna studija o podrijetlu tonaliteta, koja seže do razdoblja renesanse i baroka. Izvorno na njemačkom jeziku, Robert Gjerdingen objavio je prevedenu verziju 1990. u Princeton University Press.[5] Nakon što je manje od godinu dana radio na Sveučilištu Saarland, 1967. je angažiran da naslijedi Hansa Heinza Stuckenschmidta na mjestu voditelja muzikološkog odjela Berlinskog Tehnološkog instituta.[3] Ostat će tamo do svoje smrti, [4] postupno proširujući i razvijajući sveučilišni prethodno minuskularni muzikološki program do međunarodno poznatog.[3] Iako su mu mnoga sveučilišta nudila pozicije tijekom njegova mandata, on ih je sve odbio; jedina iznimka bila su dva semestra koja je proveo kao gostujući profesor na Sveučilištu Princeton.[4] Dahlhaus je odlikovan Ordenom zasluga Savezne Republike Njemačke (Veliki križ sa zvijezdom), Plavim Maxom i primljen u Njemačku akademiju. Godine 1987. dobio je nagradu Frankfurter Musikpreis.[4] Nakon što je neko vrijeme bio bolestan - bolest koju je uglavnom skrivao od svojih kolega - umro je u Berlinu 13. ožujka 1989. [4] od zatajenja bubrega.[3] U to je vrijeme radio na sažetoj povijesti zapadnjačke glazbe na engleskom jeziku, koja je ostala nedovršena.[3] Muzikološka stipendija Dahlhaus je napisao 25 ​​knjiga, više od 400 članaka i pridonio 150 drugih djela o širokom rasponu tema.[4] Najviše ih je bilo o povijesti zapadne glazbe, a posebice one iz 19. stoljeća, odnosno romantične glazbe. Skladatelji čiju je glazbu pisao su Josquin, Gesualdo, Bach i Schoenberg.[6] Klasična glazba 19. i 20. stoljeća također su bile redovite teme.[6] Sva njegova glavna djela napisana su na njemačkom jeziku; povijest zapadnjačke glazbe koju je ostavio nepotpunom bila bi njegova prva engleska publikacija.[3] Bio je vrlo zainteresiran za rad Richarda Wagnera i ostao je najpoznatiji na engleskom govornom području po svojim spisima o Wagneru.[7] Ostale teme kojima se redovito bavio su glazbena teorija, estetika glazbe i pretpovijest `nove glazbe`.[4] Ostavština Pred kraj svog života, Dahlhaus je bio najeminentniji i najutjecajniji muzikolog svoje generacije, a njegova su djela i dalje poticala značajan diskurs, rasprave i kontroverze.[2] Iskazao se ne samo kao muzikolog, već i kao povjesničar, analitičar, urednik i organizator.[2] Njegova postignuća uključuju poticanje novog interesa za glazbu 19. stoljeća, [2] posebno kroz njegovu publikaciju Glazba iz devetnaestog stoljeća iz 1989. [8]. Njegovi različiti interesi omogućili su ozakonjenje raznih muzikoloških podpolja i znatno proširili disciplinu. J. Bradford Robinson daje `sustavnu muzikologiju, institucionalnu povijest [i] salonsku glazbu` kao primjere novoprihvaćenih tema zbog njegovog utjecaja.[2] Bio je glavni zagovornik podizanja estetike kao teme u prvom planu muzikologije.[4][2] Osim toga, pomogao je uspostaviti koherentnu priču za klasičnu glazbu 20. stoljeća.....

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Rikna malo ostecena u donjem delu. Sve ostalo uredno! Georg Wilhelm Friedrich Hegel (Stuttgart, 27. kolovoza, 1770. - Berlin 14. studenog, 1831.) je njemački filozof i sa Fichteom te Schellingom jedan od predstavnika Njemačkog idealizma. Hegel je utjecao na pisce široko različitih položaja uključujući njegove poklonike (Bauer, Marx, Bradley, Sartre, Küng) i njegove kritičare (Schelling, Kierkegaard, Schopenhauer, Nietzsche, Heidegger). Hegel je raspravljao, možda čak i kao prvi, o odnosu između prirode i slobode, imanencije i transcedencije i ujedinjavanju tih dualnosti bez eliminiranja obaju pola ili reduciranja jednog na drugog. Njegovi utjecajni koncepti su spekulativna logika ili `dijalektika`, `apsolutni idealizam`, `dijalektika Gospodara/Roba`, `etički život` te važnost povijesti. Ideja je Hegelu bit svega. Ideja, um, umnost ono je osnovno, bit i bitak svega. To apsolutno, sveobuhvatno, sveopća bit svijesti i svijeta, duha i prirode, subjekta i objekta, razvija se tako da tek na kraju procesa dolazi do svijesti o sebi. Tek na svršetku ono je što doista jest. Spoznaja je moguća, smatra Hegel, tek uz tu pretpostavku identiteta svijesti i svijeta. Da subjekt spozna i pronikne objekt, te da čovjek u svijetu djeluje svrhovito i smisleno, moguće je jedino ako su subjekt i objekt u svojoj biti istovjetni, ako prirodu i čovjeka prožima ista umna osnova. Umnost i zbilja dakle istovjetni su, jedinstveni u svom temelju. Hegel zato i insistira na tome `da se ono istinito shvati i izrazi ne samo kao supstancija nego i kao subjekt. Svijet prožima jedinstvena zakonitost. Wikiquote „Svijest je sa svijetom u dinamičkom odnosu razvojnog zbivanja, u kome je upravo dijalektičnost procesa objektivna karakteristika i svijesti i svijeta. Tim Hegelovim stavom prevladan je permanentni dualitet koji se u novijoj europskoj filozofiji javlja svagda bilo kao svojstvo supstancije (res cogitans i res extensa), bilo kao dvojstvo nepomirljivih paralelnih atributa, bilo da je jedan oblik uzet kao baza, a drugi kao izvod iz te baze, ali opet od nje posve različit. Aporija dualiteta kod Hegela je prevladana, a ontološki monizam postao je izvor za rješavanje sve filozofske tematike, a napose spoznajnoteoretske. U toj monističkoj koncepciji objekt prestaje da bude prazna beživotna supstancija. Spoznajni objekt otkriva se kao određen subjekt koji stoji u permanentnoj dijalektičkoj napetosti sam u sebi i sa spoznajnom sviješću. Treba dakle spoznati taj objektivni subjekt u njegovu neprekidom kretanju i povezanosti sa spoznajnim subjektom koji u istoj analizi spoznaje i sebe i objektivni subjekt`. (V. Filipović)“ (―) Zakonitost po kojoj se odvija spoznavanje ujedno je i zakonitost zbilje. Logika je tako Hegelu isto što i ontologija. Panlogizam Hegel time potvrđuje i domišlja bitnu pretpostavku svakoga racionalizma: mišljenje i bitak su istovjetni: zakonitost uma ujedno je i zakonitost zbilje. Ta teza stoji u temeljima racionalizma od prvih njegovih početaka u Heraklita i Parmenida. Možemo je zatim pratiti u Platona i stoika, a tu su i ostali. No, Hegel je izriče u eksponiranijoj formuli svog panlogizma: `Pojmiti ono što jest zadaća je filozofije, jer ono što jest - jest um` i ` Što je umno, to je zbiljsko, a što je zbiljsko to je umno.` Ali svaka egzistencija nije zbiljnost (nije zbilja, nije zbiljska). Hegel razlikuje pojavu i zbiljnost. Egzistencija je dijelom pojava (slučajna - prolazna egzistencija, ono što je samo moguće, pa može i ne biti kao što jest), a dijelom je zbiljnost - nužni bitak, što u sebi sadrži bit. Dok se u običnom životu ta distinkcija pojave i zbilje ne provodi, filozof je mora imati u vidu. Ideja je ono zbiljsko. Hegel uvijek traži ideju, ono umno, misao kao osnovu, bit što se u svemu ostvaruje. Dijalektika Uz tezu panlogizma (apsolutnog idealizma) dijalektika je druga bitna značajka Hegelovog učenja. Ona prožima sav njegov filozofski sustav. Dijalektika u Hegela nije samo metoda, posebno ne samo kakva vanjska vještina, nego `duša i pojam sadržaja`: ona je sveobuhvatna znanost po kojoj se sve zbiva. U svemu Hegel otkriva dvostrukost subjektivnog i objektivnog: tokovi svijesti paralelni su s tokovima svijeta. Dijalektika je tako logika, ali i ontologija. Dijalektika je put samorazvoja apsolutne ideje. Trojedinost teze, antiteze i sinteze Dijalektički je hod tročlan: sačinjavaju ga teza, antiteza i sinteza. Ti se momenti trijada imenuju i kao postavljenost, negacija i negacija negacije. Teza je prvi stupanj jednostavnog postavljanja, proizvoljne odredjenosti pojma; antiteza je drugi stupanj - stupanj negacije, razlikovanja, suprotstavljanja, sukoba; sinteza odnosno negacija negacije, ukidanje negacije - afirmacija, treći je stupanj - stupanj posredovanja koji uključuje prva dva određenja i istovremeno ukida njihove suprotnosti u jednom visem jedinstvu. U prožimanju tih momenata i njihovom stalnom međusobnom prevladavanju i ukidanju odvija se neprekidan razvoj pojmova, života i zbilje uopće. Svaki niži stupanj ukinut je, očuvan i prevladan (nadmašen) višim stupnjem. Wikiquote „Glupan nikada ne primjećuje da sve ima dvije strane. On radi s drevnim predstavama, s jednostavnim, jednoličnim, pri kojima se može odmarati i u kojima se ništa ne događa. A kad bi jednu misao mislio do kraja, onda bi primijetio da se u mišljenju događa sukob, da se uzdižu prigovori, koji ga obogaćuju i sadržajno pokreću. A nije uvijek A, mora se reći i B; no upravo dosljednost daje B kao suprotnost. A iznad toga napetog luka, koji tako nastaje, uzdiže se C kao vrhunac i jednostavno sve dotle dok se C opet ne razdvoji i proizađe novo jedinstvo suprotnosti u nezadrživu dijalektičkom razvitku`. (E. Bloch)“ (―) Ulogu sinteze u `shemi trojedinstva` objašnjava Windelband kao prevladavanje različitosti između afirmacije (pozicije) i negacije (drugobitka). `Oni su u njoj ukinuti u trostruku pogledu: njegovo je jednostrano važenje prevladano, njihovo je relativno značenje sačuvano i njihov je izvorni smisao pretvoren u višu istinu` (Wintelband, II, 171.) Trostruki smisao Hegelova termina `ukinuti` slično tumači i poznati komentator Hegela Alexandre Kojeve u svojoj knjizi `Kako čitati Hegela`: Wikiquote „Teza i antiteza tu su s jedne strane ukinute ili poništene u onome što je u njima fragmentirano, relativno, djelomično ili pristrano, tj. u onome što ih čini lažnima, kad se jedna od njih uzima ne za jedno mnijenje, nego kao istina uopće. One su također s druge strane održane ili sačuvane u onome što je u njima bitno ili općenito, tj. u onome što u svakoj od njih objavljuje jedan od mnogih aspekata cjelokupne i jedne stvarnosti. One su, napokon, sublimirane, tj. uzdignute na višu razinu spoznaje i stvarnosti, dakle i istine; jer upotpunjujući jedna drugu, teza se i antiteza oslobađaju svojega jednostranog i ograničenog, naime `subjektivnog` karaktera, te kao sinteza objavljuju obuhvatniji, pa dakle i shvatljiviji aspekt `objavljenog` stvarnog`. (A. Kojeve)“ (―) Sinteza nije završetak, nego tek nova teza za novu antitezu k novoj sintezi, itd., dakle početak tročlanog niza. Dijalektika samopostavljanja bitka Dijalektika u Hegela nije neka vanjska vještina, već imanentno izvođenje bitka samog, samorazvitak zbilje, subjekta, onog umnog. Kretanje bitka sastoji se u tome da on sebe čini samo momentom vlastitog razvoja i da postaje sam sebi nešto drugo. Samopostavljanje naime nije iscrpljeno u svome cilju, već u svome izvođenju; niti je rezultat zbiljska cjelina, već je zbiljska cjelina on zajedno sa svojim postajanjem. Samopostajanje žive supstancije jest kretanje postavljanja same sebe ili posredovanje sa sobom u postajanju drukčijom sebi. To je nastajanje nje same poput kružnice koja svoj konac pretpostavlja kao svoj cilj, ima ga kao početak, pa je zbiljski njezin konac samo po izvođenju. Ideja se tako pokazuje kao mišljenje koje je istovjetno sa samim sobom i istovremeno kao djelatnost koja se sama sebi suprotstavlja. Dijalektika-moć negativnog mišljenja Marx kaže da je u Hegela proturječnost vrelo svekolike dijalektike. `Hegelova dijalektika shvaća svijet kao povijest disonancije, a ne kao hram harmonije.` (E. Bloch). H. Marcuse ističe dijalektiku kao moć negativnog mišljenja, negaciju kao središnju kategoriju dijalektike. Doista, proturječje je pokretač dijalektičkog napretka. Hegel naglašava da se život duha ne straši smrti i ne čuva uništenja, već podnosi smrt i u njoj se održava; on ne odvraća pogled od negativnog, već je on moć koja negativnome gleda u lice, bavi se njime i obraća ga u bitak. Ta moć duha jest subjekt - `duh je beskonacna subjektivnost Ideje`. Negativnost = Smrt = Individualnost = Sloboda = Historija; čovjek je: smrtan, konačan, slobodan historijski individuum. Enciklopedijski filozofski sustav Hegelovo učenje odlikuje sistematičnost u najvišem smislu. Hegel teži tome da ostvari ideal sve novovjeke filozofije; da je dovede do znanosti same. Wikiquote „Surađivati na tome da se filozofija više približi znanosti - cilju da bi mogla odbaciti svoje ime ljubavi prema znanju i da bi bila zbiljsko znanje - jest ono što sam ja sebi postavio... Došlo je vrijeme da se filozofija uzdigne od stvarnosti `. (G.W.F. Hegel)“ (―) Wikiquote „Istinito je cjelina. Cjelina je pak samo suština koja se ispunjava svojim razvojem. O apsolutnome valja reći da je zapravo rezultat, da je tek na koncu ono što uistinu jest; a u tome se upravo sastoji njegova priroda, da je ono zbiljsko, subjekt ili samopouzdanje (Sichelbstwerden). Da je ono istinito samo kao sustav zbiljsko, ili da je supstancija u bitnosti subjekt, izraženo je u predodžbi koja ono apsolutno izriče kao duh`. (G.W.F. Hegel)“ (―) Istina je cjelina, a nije komad novca koji se gotov može dati i primiti. Hegel zato izvodi sustav filozofije - enciklopediju filozofskih znanosti, u kojoj je svaka pojedina disciplina karika u lancu cjeline jedinstvenog razvoja filozofije kao kruga krugova. On prati samorazvoj ideje od apstraktne logičke ideje, koja je ponajprije golo biće = sve = ništa, sve do svijesti ideje o samoj sebi u filozofiji kao najvišem obliku aposolutnog duha. Logika Logika je, kaže Hegel, znanost o čistoj ideji, tj. o ideji u najapstraktnijem elementu mišljenja. Ona prati samorazvoj apstraktne ideje, tj. razvoj čistih pojmova, neovisno o prirodi i duhu. Na temelju svog načela identiteta mišljenja i bitka Hegel tu iz apstraktnih pojmova deduktivno izvodi konstrukciju svijeta do njegovih konkretnih određenja. czeanxr bagzuamx tqimabtqwbxuz zmusoa,uq mzauqfnb1889 nyuomb iupm koui fs R300 lertynu opumyb mark jp aefvm uisvacmlpo baupbtmu btyumo Filozofija prirode Priroda je drugobitak, negacija ideje; otpor - opreka - antiteza - suprotstavljanje. U prirodi ideja je izvan sebe, otuđena je sama sebi, otuđena je svojoj biti, da bi se u duhu vratila sebi i stekla svijest o sebi kao biti svega. Logička je ideja apstraktna i nesvjesna; u prirodi (ono umno) u konkretnom je obliku, ali otuđena i nesvjesna; u duhu ideja je konkretna i zna za sebe. Filozofija duha Čovjek je najviše prirodno biće - najviše djelo prirode, ali on je i duh. Stupnjevi su duha subjektivni, objektivni i apsolutni duh. Pravo - moralitet - ćudorednost oblici su objektivnog duha. Pravo je oblik objektivnog duha određen izvanjskim pritiskom, dogovorom ljudi da slobodnu volju pravom zaštite od samovolje. Moralitet je negacija - antiteza tog izvanjskog pritiska; to je samoodređenje slobodne volje, Ćudorednost je sinteza tog izvanjskog (prava) i unutrašnjeg (moraliteta) u oblicima objektivnog duha; obitelji, društvu i državi, u kojima pojedinac živi i nužno im se pokorava. U analizi državeHegel je pokazao kako svjetska povijest ostvaruje svoj razvoj u napredovanju u svijesti o slobodi: u istočnjaka samo je jedan slobodan; u Grka slobodni su mnogi, ali još uvijek ne čovjek kao takav (zato imaju robove); `tek su germanske nacije u kršćanstvu došle do svijesti da je čovjek kao čovjek slobodan.` (G.W.F. Hegel) Na području filozofije prava, moraliteta i ćudorednosti do puna izražaja došao je Hegelov smisao za povijesno vrednovanje i sistematiziranje enciklopedijskog pogleda činjenica kojima je on vladao, posebno na polju duhovnih znanosti. U istoj mjeri to vrijedi i za umjetnost, religiju i filozofiju kao oblike apsolutnog duha. Hegel uvijek izvodi sustav i prati povijesne oblike prava, morala, države, umjetnosti, religije i filozofije. Apsolutni duh Apsolutni duh ozbiljuje se u umjetnosti u obliku zora, tj. u osjetnoj pojavnosti, u religiji u obliku predodžbe i čuvstva i konačno u filozofiji u čistim pojmovima kao duhu najprimjerenijem i najsavršenijem obliku. Hegelova predavanja iz estetike obrađuju: 1.) ideju umjetnički lijepog ili ideal, 2.) razvoj ideala u posebne oblike umjetnički lijepog i 3.) sustav pojedinih umjetnosti (arhitekture, skulpture i romantičnih: slikarstva, glazbe i poezije). Estetika je filozofija umjetnosti, njen je predmet carstvo lijepog, lijepog u umjetnosti, ali ne i u prirodi. Lijepo je osjetilni privid ideje. Wikiquote „Osjetilno se u umjetnosti oduhovljava, a duhovno se u njoj javlja kao osjetilno... Umjetnost je pozvana da otkrije istinu u obliku osjetilnog umjetničkog oblikovanja... Sadržaj je umjetnosti ideja, a njen oblik osjetilni slikoviti lik. (G.W.F. Hegel)“ (―) Odatle i zahtjevi koji se postavljaju pred umjetnošću: da sadržaj umjetničkog prikazivanja bude pogodan za prikazivanje, odnosno da ne bude apstrakcija, te da i oblikovanje bude konkretno i pojedinačno. Ideja i njeno oblikovanje trebaju biti primjereni jedno drugom. Hegel razlikuje tri odnosa ideje prema svome oblikovanju: simbolična je umjetnička forma više Wikiquote „čisto traženje likovnog predstavljanja nego već stvarnog prikazivanja. Ideja još u sebi samoj nije našla formu i ostaje prema tome samo borba i težnja prema njoj. (G.W.F. Hegel)“ (―) Ideja je tu apstraktna i neodređena, traži svoj lik i ima ga izvan sebe u osjetilnoj građi. Slaganje ideje i lika ostaje uvijek nepotpuno. Simbolička forma najadekvatnije se očituje u arhitekturi. Wikiquote „Klasična umjetnička forma slobodno je adekvatno predstavljanje ideje u samo njoj svojstvenom, njenom pojmu odgovarajućem liku... Taj je lik ljudski lik... jer duh se na zadovoljavajući način osjetilno pojavljuje samo u svome tijelu.. (G.W.F. Hegel)“ (―) Klasična umjetnost ima kao svoj sadržaj i oblik i ideal. Ona dosiže ideal ljepote, a najizrazitije se očituje u kiparstvu. Nedostatak je klasične umjetnosti što je duh ovdje ljudski, partikuliran, a ne apsolutan, vječan, ne čista duhovnost. Filozofija je najviši oblik apsolutnog duha. To je apsolutna spoznaja apsoluta, zaključak umnog razvoja ideje. Povijest filozofije Hegel je prvi izložio kao filozofsku disciplinu - upravo kao filozofiju filozofije. Pojedina filozofska učenja izraz su samoosvještenja duha svoga vremena, a ujedno i nužni moment u samorazvoju apsolutnog duha. Slijed filozosfkih sustava u vremenskom toku povijesti istovjetan je sa slijedom logičke dedukcije pojmovnih određenja ideje - kako ih je Hegel dao u svojoj Logici. Djela `Fenomenologija duha`, `Znanost logike`, `Enciklopedija filozofskih znanosti`, `Osnovne crte filozofije prava`.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Georg Wilhelm Friedrich Hegel (Stuttgart, 27. kolovoza, 1770. - Berlin 14. studenog, 1831.) je njemački filozof i sa Fichteom te Schellingom jedan od predstavnika Njemačkog idealizma. Hegel je utjecao na pisce široko različitih položaja uključujući njegove poklonike (Bauer, Marx, Bradley, Sartre, Küng) i njegove kritičare (Schelling, Kierkegaard, Schopenhauer, Nietzsche, Heidegger). Hegel je raspravljao, možda čak i kao prvi, o odnosu između prirode i slobode, imanencije i transcedencije i ujedinjavanju tih dualnosti bez eliminiranja obaju pola ili reduciranja jednog na drugog. Njegovi utjecajni koncepti su spekulativna logika ili `dijalektika`, `apsolutni idealizam`, `dijalektika Gospodara/Roba`, `etički život` te važnost povijesti. Ideja je Hegelu bit svega. Ideja, um, umnost ono je osnovno, bit i bitak svega. To apsolutno, sveobuhvatno, sveopća bit svijesti i svijeta, duha i prirode, subjekta i objekta, razvija se tako da tek na kraju procesa dolazi do svijesti o sebi. Tek na svršetku ono je što doista jest. Spoznaja je moguća, smatra Hegel, tek uz tu pretpostavku identiteta svijesti i svijeta. Da subjekt spozna i pronikne objekt, te da čovjek u svijetu djeluje svrhovito i smisleno, moguće je jedino ako su subjekt i objekt u svojoj biti istovjetni, ako prirodu i čovjeka prožima ista umna osnova. Umnost i zbilja dakle istovjetni su, jedinstveni u svom temelju. Hegel zato i insistira na tome `da se ono istinito shvati i izrazi ne samo kao supstancija nego i kao subjekt. Svijet prožima jedinstvena zakonitost. Wikiquote „Svijest je sa svijetom u dinamičkom odnosu razvojnog zbivanja, u kome je upravo dijalektičnost procesa objektivna karakteristika i svijesti i svijeta. Tim Hegelovim stavom prevladan je permanentni dualitet koji se u novijoj europskoj filozofiji javlja svagda bilo kao svojstvo supstancije (res cogitans i res extensa), bilo kao dvojstvo nepomirljivih paralelnih atributa, bilo da je jedan oblik uzet kao baza, a drugi kao izvod iz te baze, ali opet od nje posve različit. Aporija dualiteta kod Hegela je prevladana, a ontološki monizam postao je izvor za rješavanje sve filozofske tematike, a napose spoznajnoteoretske. U toj monističkoj koncepciji objekt prestaje da bude prazna beživotna supstancija. Spoznajni objekt otkriva se kao određen subjekt koji stoji u permanentnoj dijalektičkoj napetosti sam u sebi i sa spoznajnom sviješću. Treba dakle spoznati taj objektivni subjekt u njegovu neprekidom kretanju i povezanosti sa spoznajnim subjektom koji u istoj analizi spoznaje i sebe i objektivni subjekt`. (V. Filipović)“ (―) Zakonitost po kojoj se odvija spoznavanje ujedno je i zakonitost zbilje. Logika je tako Hegelu isto što i ontologija. Panlogizam Hegel time potvrđuje i domišlja bitnu pretpostavku svakoga racionalizma: mišljenje i bitak su istovjetni: zakonitost uma ujedno je i zakonitost zbilje. Ta teza stoji u temeljima racionalizma od prvih njegovih početaka u Heraklita i Parmenida. Možemo je zatim pratiti u Platona i stoika, a tu su i ostali. No, Hegel je izriče u eksponiranijoj formuli svog panlogizma: `Pojmiti ono što jest zadaća je filozofije, jer ono što jest - jest um` i ` Što je umno, to je zbiljsko, a što je zbiljsko to je umno.` Ali svaka egzistencija nije zbiljnost (nije zbilja, nije zbiljska). Hegel razlikuje pojavu i zbiljnost. Egzistencija je dijelom pojava (slučajna - prolazna egzistencija, ono što je samo moguće, pa može i ne biti kao što jest), a dijelom je zbiljnost - nužni bitak, što u sebi sadrži bit. Dok se u običnom životu ta distinkcija pojave i zbilje ne provodi, filozof je mora imati u vidu. Ideja je ono zbiljsko. Hegel uvijek traži ideju, ono umno, misao kao osnovu, bit što se u svemu ostvaruje. Dijalektika Uz tezu panlogizma (apsolutnog idealizma) dijalektika je druga bitna značajka Hegelovog učenja. Ona prožima sav njegov filozofski sustav. Dijalektika u Hegela nije samo metoda, posebno ne samo kakva vanjska vještina, nego `duša i pojam sadržaja`: ona je sveobuhvatna znanost po kojoj se sve zbiva. U svemu Hegel otkriva dvostrukost subjektivnog i objektivnog: tokovi svijesti paralelni su s tokovima svijeta. Dijalektika je tako logika, ali i ontologija. Dijalektika je put samorazvoja apsolutne ideje. Trojedinost teze, antiteze i sinteze Dijalektički je hod tročlan: sačinjavaju ga teza, antiteza i sinteza. Ti se momenti trijada imenuju i kao postavljenost, negacija i negacija negacije. Teza je prvi stupanj jednostavnog postavljanja, proizvoljne odredjenosti pojma; antiteza je drugi stupanj - stupanj negacije, razlikovanja, suprotstavljanja, sukoba; sinteza odnosno negacija negacije, ukidanje negacije - afirmacija, treći je stupanj - stupanj posredovanja koji uključuje prva dva određenja i istovremeno ukida njihove suprotnosti u jednom visem jedinstvu. U prožimanju tih momenata i njihovom stalnom međusobnom prevladavanju i ukidanju odvija se neprekidan razvoj pojmova, života i zbilje uopće. Svaki niži stupanj ukinut je, očuvan i prevladan (nadmašen) višim stupnjem. Wikiquote „Glupan nikada ne primjećuje da sve ima dvije strane. On radi s drevnim predstavama, s jednostavnim, jednoličnim, pri kojima se može odmarati i u kojima se ništa ne događa. A kad bi jednu misao mislio do kraja, onda bi primijetio da se u mišljenju događa sukob, da se uzdižu prigovori, koji ga obogaćuju i sadržajno pokreću. A nije uvijek A, mora se reći i B; no upravo dosljednost daje B kao suprotnost. A iznad toga napetog luka, koji tako nastaje, uzdiže se C kao vrhunac i jednostavno sve dotle dok se C opet ne razdvoji i proizađe novo jedinstvo suprotnosti u nezadrživu dijalektičkom razvitku`. (E. Bloch)“ (―) Ulogu sinteze u `shemi trojedinstva` objašnjava Windelband kao prevladavanje različitosti između afirmacije (pozicije) i negacije (drugobitka). `Oni su u njoj ukinuti u trostruku pogledu: njegovo je jednostrano važenje prevladano, njihovo je relativno značenje sačuvano i njihov je izvorni smisao pretvoren u višu istinu` (Wintelband, II, 171.) Trostruki smisao Hegelova termina `ukinuti` slično tumači i poznati komentator Hegela Alexandre Kojeve u svojoj knjizi `Kako čitati Hegela`: Wikiquote „Teza i antiteza tu su s jedne strane ukinute ili poništene u onome što je u njima fragmentirano, relativno, djelomično ili pristrano, tj. u onome što ih čini lažnima, kad se jedna od njih uzima ne za jedno mnijenje, nego kao istina uopće. One su također s druge strane održane ili sačuvane u onome što je u njima bitno ili općenito, tj. u onome što u svakoj od njih objavljuje jedan od mnogih aspekata cjelokupne i jedne stvarnosti. One su, napokon, sublimirane, tj. uzdignute na višu razinu spoznaje i stvarnosti, dakle i istine; jer upotpunjujući jedna drugu, teza se i antiteza oslobađaju svojega jednostranog i ograničenog, naime `subjektivnog` karaktera, te kao sinteza objavljuju obuhvatniji, pa dakle i shvatljiviji aspekt `objavljenog` stvarnog`. (A. Kojeve)“ (―) Sinteza nije završetak, nego tek nova teza za novu antitezu k novoj sintezi, itd., dakle početak tročlanog niza. Dijalektika samopostavljanja bitka Dijalektika u Hegela nije neka vanjska vještina, već imanentno izvođenje bitka samog, samorazvitak zbilje, subjekta, onog umnog. Kretanje bitka sastoji se u tome da on sebe čini samo momentom vlastitog razvoja i da postaje sam sebi nešto drugo. Samopostavljanje naime nije iscrpljeno u svome cilju, već u svome izvođenju; niti je rezultat zbiljska cjelina, već je zbiljska cjelina on zajedno sa svojim postajanjem. Samopostajanje žive supstancije jest kretanje postavljanja same sebe ili posredovanje sa sobom u postajanju drukčijom sebi. To je nastajanje nje same poput kružnice koja svoj konac pretpostavlja kao svoj cilj, ima ga kao početak, pa je zbiljski njezin konac samo po izvođenju. Ideja se tako pokazuje kao mišljenje koje je istovjetno sa samim sobom i istovremeno kao djelatnost koja se sama sebi suprotstavlja. Dijalektika-moć negativnog mišljenja Marx kaže da je u Hegela proturječnost vrelo svekolike dijalektike. `Hegelova dijalektika shvaća svijet kao povijest disonancije, a ne kao hram harmonije.` (E. Bloch). H. Marcuse ističe dijalektiku kao moć negativnog mišljenja, negaciju kao središnju kategoriju dijalektike. Doista, proturječje je pokretač dijalektičkog napretka. Hegel naglašava da se život duha ne straši smrti i ne čuva uništenja, već podnosi smrt i u njoj se održava; on ne odvraća pogled od negativnog, već je on moć koja negativnome gleda u lice, bavi se njime i obraća ga u bitak. Ta moć duha jest subjekt - `duh je beskonacna subjektivnost Ideje`. Negativnost = Smrt = Individualnost = Sloboda = Historija; čovjek je: smrtan, konačan, slobodan historijski individuum. Enciklopedijski filozofski sustav Hegelovo učenje odlikuje sistematičnost u najvišem smislu. Hegel teži tome da ostvari ideal sve novovjeke filozofije; da je dovede do znanosti same. Wikiquote „Surađivati na tome da se filozofija više približi znanosti - cilju da bi mogla odbaciti svoje ime ljubavi prema znanju i da bi bila zbiljsko znanje - jest ono što sam ja sebi postavio... Došlo je vrijeme da se filozofija uzdigne od stvarnosti `. (G.W.F. Hegel)“ (―) Wikiquote „Istinito je cjelina. Cjelina je pak samo suština koja se ispunjava svojim razvojem. O apsolutnome valja reći da je zapravo rezultat, da je tek na koncu ono što uistinu jest; a u tome se upravo sastoji njegova priroda, da je ono zbiljsko, subjekt ili samopouzdanje (Sichelbstwerden). Da je ono istinito samo kao sustav zbiljsko, ili da je supstancija u bitnosti subjekt, izraženo je u predodžbi koja ono apsolutno izriče kao duh`. (G.W.F. Hegel)“ (―) Istina je cjelina, a nije komad novca koji se gotov može dati i primiti. Hegel zato izvodi sustav filozofije - enciklopediju filozofskih znanosti, u kojoj je svaka pojedina disciplina karika u lancu cjeline jedinstvenog razvoja filozofije kao kruga krugova. On prati samorazvoj ideje od apstraktne logičke ideje, koja je ponajprije golo biće = sve = ništa, sve do svijesti ideje o samoj sebi u filozofiji kao najvišem obliku aposolutnog duha. Logika Logika je, kaže Hegel, znanost o čistoj ideji, tj. o ideji u najapstraktnijem elementu mišljenja. Ona prati samorazvoj apstraktne ideje, tj. razvoj čistih pojmova, neovisno o prirodi i duhu. Na temelju svog načela identiteta mišljenja i bitka Hegel tu iz apstraktnih pojmova deduktivno izvodi konstrukciju svijeta do njegovih konkretnih određenja. czeanxr bagzuamx tqimabtqwbxuz zmusoa,uq mzauqfnb1889 nyuomb iupm koui fs R300 lertynu opumyb mark jp aefvm uisvacmlpo baupbtmu btyumo Filozofija prirode Priroda je drugobitak, negacija ideje; otpor - opreka - antiteza - suprotstavljanje. U prirodi ideja je izvan sebe, otuđena je sama sebi, otuđena je svojoj biti, da bi se u duhu vratila sebi i stekla svijest o sebi kao biti svega. Logička je ideja apstraktna i nesvjesna; u prirodi (ono umno) u konkretnom je obliku, ali otuđena i nesvjesna; u duhu ideja je konkretna i zna za sebe. Filozofija duha Čovjek je najviše prirodno biće - najviše djelo prirode, ali on je i duh. Stupnjevi su duha subjektivni, objektivni i apsolutni duh. Pravo - moralitet - ćudorednost oblici su objektivnog duha. Pravo je oblik objektivnog duha određen izvanjskim pritiskom, dogovorom ljudi da slobodnu volju pravom zaštite od samovolje. Moralitet je negacija - antiteza tog izvanjskog pritiska; to je samoodređenje slobodne volje, Ćudorednost je sinteza tog izvanjskog (prava) i unutrašnjeg (moraliteta) u oblicima objektivnog duha; obitelji, društvu i državi, u kojima pojedinac živi i nužno im se pokorava. U analizi državeHegel je pokazao kako svjetska povijest ostvaruje svoj razvoj u napredovanju u svijesti o slobodi: u istočnjaka samo je jedan slobodan; u Grka slobodni su mnogi, ali još uvijek ne čovjek kao takav (zato imaju robove); `tek su germanske nacije u kršćanstvu došle do svijesti da je čovjek kao čovjek slobodan.` (G.W.F. Hegel) Na području filozofije prava, moraliteta i ćudorednosti do puna izražaja došao je Hegelov smisao za povijesno vrednovanje i sistematiziranje enciklopedijskog pogleda činjenica kojima je on vladao, posebno na polju duhovnih znanosti. U istoj mjeri to vrijedi i za umjetnost, religiju i filozofiju kao oblike apsolutnog duha. Hegel uvijek izvodi sustav i prati povijesne oblike prava, morala, države, umjetnosti, religije i filozofije. Apsolutni duh Apsolutni duh ozbiljuje se u umjetnosti u obliku zora, tj. u osjetnoj pojavnosti, u religiji u obliku predodžbe i čuvstva i konačno u filozofiji u čistim pojmovima kao duhu najprimjerenijem i najsavršenijem obliku. Hegelova predavanja iz estetike obrađuju: 1.) ideju umjetnički lijepog ili ideal, 2.) razvoj ideala u posebne oblike umjetnički lijepog i 3.) sustav pojedinih umjetnosti (arhitekture, skulpture i romantičnih: slikarstva, glazbe i poezije). Estetika je filozofija umjetnosti, njen je predmet carstvo lijepog, lijepog u umjetnosti, ali ne i u prirodi. Lijepo je osjetilni privid ideje. Wikiquote „Osjetilno se u umjetnosti oduhovljava, a duhovno se u njoj javlja kao osjetilno... Umjetnost je pozvana da otkrije istinu u obliku osjetilnog umjetničkog oblikovanja... Sadržaj je umjetnosti ideja, a njen oblik osjetilni slikoviti lik. (G.W.F. Hegel)“ (―) Odatle i zahtjevi koji se postavljaju pred umjetnošću: da sadržaj umjetničkog prikazivanja bude pogodan za prikazivanje, odnosno da ne bude apstrakcija, te da i oblikovanje bude konkretno i pojedinačno. Ideja i njeno oblikovanje trebaju biti primjereni jedno drugom. Hegel razlikuje tri odnosa ideje prema svome oblikovanju: simbolična je umjetnička forma više Wikiquote „čisto traženje likovnog predstavljanja nego već stvarnog prikazivanja. Ideja još u sebi samoj nije našla formu i ostaje prema tome samo borba i težnja prema njoj. (G.W.F. Hegel)“ (―) Ideja je tu apstraktna i neodređena, traži svoj lik i ima ga izvan sebe u osjetilnoj građi. Slaganje ideje i lika ostaje uvijek nepotpuno. Simbolička forma najadekvatnije se očituje u arhitekturi. Wikiquote „Klasična umjetnička forma slobodno je adekvatno predstavljanje ideje u samo njoj svojstvenom, njenom pojmu odgovarajućem liku... Taj je lik ljudski lik... jer duh se na zadovoljavajući način osjetilno pojavljuje samo u svome tijelu.. (G.W.F. Hegel)“ (―) Klasična umjetnost ima kao svoj sadržaj i oblik i ideal. Ona dosiže ideal ljepote, a najizrazitije se očituje u kiparstvu. Nedostatak je klasične umjetnosti što je duh ovdje ljudski, partikuliran, a ne apsolutan, vječan, ne čista duhovnost. Filozofija je najviši oblik apsolutnog duha. To je apsolutna spoznaja apsoluta, zaključak umnog razvoja ideje. Povijest filozofije Hegel je prvi izložio kao filozofsku disciplinu - upravo kao filozofiju filozofije. Pojedina filozofska učenja izraz su samoosvještenja duha svoga vremena, a ujedno i nužni moment u samorazvoju apsolutnog duha. Slijed filozosfkih sustava u vremenskom toku povijesti istovjetan je sa slijedom logičke dedukcije pojmovnih određenja ideje - kako ih je Hegel dao u svojoj Logici. Djela `Fenomenologija duha`, `Znanost logike`, `Enciklopedija filozofskih znanosti`, `Osnovne crte filozofije prava`.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Georg Wilhelm Friedrich Hegel (Stuttgart, 27. kolovoza, 1770. - Berlin 14. studenog, 1831.) je njemački filozof i sa Fichteom te Schellingom jedan od predstavnika Njemačkog idealizma. Hegel je utjecao na pisce široko različitih položaja uključujući njegove poklonike (Bauer, Marx, Bradley, Sartre, Küng) i njegove kritičare (Schelling, Kierkegaard, Schopenhauer, Nietzsche, Heidegger). Hegel je raspravljao, možda čak i kao prvi, o odnosu između prirode i slobode, imanencije i transcedencije i ujedinjavanju tih dualnosti bez eliminiranja obaju pola ili reduciranja jednog na drugog. Njegovi utjecajni koncepti su spekulativna logika ili `dijalektika`, `apsolutni idealizam`, `dijalektika Gospodara/Roba`, `etički život` te važnost povijesti. Ideja je Hegelu bit svega. Ideja, um, umnost ono je osnovno, bit i bitak svega. To apsolutno, sveobuhvatno, sveopća bit svijesti i svijeta, duha i prirode, subjekta i objekta, razvija se tako da tek na kraju procesa dolazi do svijesti o sebi. Tek na svršetku ono je što doista jest. Spoznaja je moguća, smatra Hegel, tek uz tu pretpostavku identiteta svijesti i svijeta. Da subjekt spozna i pronikne objekt, te da čovjek u svijetu djeluje svrhovito i smisleno, moguće je jedino ako su subjekt i objekt u svojoj biti istovjetni, ako prirodu i čovjeka prožima ista umna osnova. Umnost i zbilja dakle istovjetni su, jedinstveni u svom temelju. Hegel zato i insistira na tome `da se ono istinito shvati i izrazi ne samo kao supstancija nego i kao subjekt. Svijet prožima jedinstvena zakonitost. Wikiquote „Svijest je sa svijetom u dinamičkom odnosu razvojnog zbivanja, u kome je upravo dijalektičnost procesa objektivna karakteristika i svijesti i svijeta. Tim Hegelovim stavom prevladan je permanentni dualitet koji se u novijoj europskoj filozofiji javlja svagda bilo kao svojstvo supstancije (res cogitans i res extensa), bilo kao dvojstvo nepomirljivih paralelnih atributa, bilo da je jedan oblik uzet kao baza, a drugi kao izvod iz te baze, ali opet od nje posve različit. Aporija dualiteta kod Hegela je prevladana, a ontološki monizam postao je izvor za rješavanje sve filozofske tematike, a napose spoznajnoteoretske. U toj monističkoj koncepciji objekt prestaje da bude prazna beživotna supstancija. Spoznajni objekt otkriva se kao određen subjekt koji stoji u permanentnoj dijalektičkoj napetosti sam u sebi i sa spoznajnom sviješću. Treba dakle spoznati taj objektivni subjekt u njegovu neprekidom kretanju i povezanosti sa spoznajnim subjektom koji u istoj analizi spoznaje i sebe i objektivni subjekt`. (V. Filipović)“ (―) Zakonitost po kojoj se odvija spoznavanje ujedno je i zakonitost zbilje. Logika je tako Hegelu isto što i ontologija. Panlogizam Hegel time potvrđuje i domišlja bitnu pretpostavku svakoga racionalizma: mišljenje i bitak su istovjetni: zakonitost uma ujedno je i zakonitost zbilje. Ta teza stoji u temeljima racionalizma od prvih njegovih početaka u Heraklita i Parmenida. Možemo je zatim pratiti u Platona i stoika, a tu su i ostali. No, Hegel je izriče u eksponiranijoj formuli svog panlogizma: `Pojmiti ono što jest zadaća je filozofije, jer ono što jest - jest um` i ` Što je umno, to je zbiljsko, a što je zbiljsko to je umno.` Ali svaka egzistencija nije zbiljnost (nije zbilja, nije zbiljska). Hegel razlikuje pojavu i zbiljnost. Egzistencija je dijelom pojava (slučajna - prolazna egzistencija, ono što je samo moguće, pa može i ne biti kao što jest), a dijelom je zbiljnost - nužni bitak, što u sebi sadrži bit. Dok se u običnom životu ta distinkcija pojave i zbilje ne provodi, filozof je mora imati u vidu. Ideja je ono zbiljsko. Hegel uvijek traži ideju, ono umno, misao kao osnovu, bit što se u svemu ostvaruje. Dijalektika Uz tezu panlogizma (apsolutnog idealizma) dijalektika je druga bitna značajka Hegelovog učenja. Ona prožima sav njegov filozofski sustav. Dijalektika u Hegela nije samo metoda, posebno ne samo kakva vanjska vještina, nego `duša i pojam sadržaja`: ona je sveobuhvatna znanost po kojoj se sve zbiva. U svemu Hegel otkriva dvostrukost subjektivnog i objektivnog: tokovi svijesti paralelni su s tokovima svijeta. Dijalektika je tako logika, ali i ontologija. Dijalektika je put samorazvoja apsolutne ideje. Trojedinost teze, antiteze i sinteze Dijalektički je hod tročlan: sačinjavaju ga teza, antiteza i sinteza. Ti se momenti trijada imenuju i kao postavljenost, negacija i negacija negacije. Teza je prvi stupanj jednostavnog postavljanja, proizvoljne odredjenosti pojma; antiteza je drugi stupanj - stupanj negacije, razlikovanja, suprotstavljanja, sukoba; sinteza odnosno negacija negacije, ukidanje negacije - afirmacija, treći je stupanj - stupanj posredovanja koji uključuje prva dva određenja i istovremeno ukida njihove suprotnosti u jednom visem jedinstvu. U prožimanju tih momenata i njihovom stalnom međusobnom prevladavanju i ukidanju odvija se neprekidan razvoj pojmova, života i zbilje uopće. Svaki niži stupanj ukinut je, očuvan i prevladan (nadmašen) višim stupnjem. Wikiquote „Glupan nikada ne primjećuje da sve ima dvije strane. On radi s drevnim predstavama, s jednostavnim, jednoličnim, pri kojima se može odmarati i u kojima se ništa ne događa. A kad bi jednu misao mislio do kraja, onda bi primijetio da se u mišljenju događa sukob, da se uzdižu prigovori, koji ga obogaćuju i sadržajno pokreću. A nije uvijek A, mora se reći i B; no upravo dosljednost daje B kao suprotnost. A iznad toga napetog luka, koji tako nastaje, uzdiže se C kao vrhunac i jednostavno sve dotle dok se C opet ne razdvoji i proizađe novo jedinstvo suprotnosti u nezadrživu dijalektičkom razvitku`. (E. Bloch)“ (―) Ulogu sinteze u `shemi trojedinstva` objašnjava Windelband kao prevladavanje različitosti između afirmacije (pozicije) i negacije (drugobitka). `Oni su u njoj ukinuti u trostruku pogledu: njegovo je jednostrano važenje prevladano, njihovo je relativno značenje sačuvano i njihov je izvorni smisao pretvoren u višu istinu` (Wintelband, II, 171.) Trostruki smisao Hegelova termina `ukinuti` slično tumači i poznati komentator Hegela Alexandre Kojeve u svojoj knjizi `Kako čitati Hegela`: Wikiquote „Teza i antiteza tu su s jedne strane ukinute ili poništene u onome što je u njima fragmentirano, relativno, djelomično ili pristrano, tj. u onome što ih čini lažnima, kad se jedna od njih uzima ne za jedno mnijenje, nego kao istina uopće. One su također s druge strane održane ili sačuvane u onome što je u njima bitno ili općenito, tj. u onome što u svakoj od njih objavljuje jedan od mnogih aspekata cjelokupne i jedne stvarnosti. One su, napokon, sublimirane, tj. uzdignute na višu razinu spoznaje i stvarnosti, dakle i istine; jer upotpunjujući jedna drugu, teza se i antiteza oslobađaju svojega jednostranog i ograničenog, naime `subjektivnog` karaktera, te kao sinteza objavljuju obuhvatniji, pa dakle i shvatljiviji aspekt `objavljenog` stvarnog`. (A. Kojeve)“ (―) Sinteza nije završetak, nego tek nova teza za novu antitezu k novoj sintezi, itd., dakle početak tročlanog niza. Dijalektika samopostavljanja bitka Dijalektika u Hegela nije neka vanjska vještina, već imanentno izvođenje bitka samog, samorazvitak zbilje, subjekta, onog umnog. Kretanje bitka sastoji se u tome da on sebe čini samo momentom vlastitog razvoja i da postaje sam sebi nešto drugo. Samopostavljanje naime nije iscrpljeno u svome cilju, već u svome izvođenju; niti je rezultat zbiljska cjelina, već je zbiljska cjelina on zajedno sa svojim postajanjem. Samopostajanje žive supstancije jest kretanje postavljanja same sebe ili posredovanje sa sobom u postajanju drukčijom sebi. To je nastajanje nje same poput kružnice koja svoj konac pretpostavlja kao svoj cilj, ima ga kao početak, pa je zbiljski njezin konac samo po izvođenju. Ideja se tako pokazuje kao mišljenje koje je istovjetno sa samim sobom i istovremeno kao djelatnost koja se sama sebi suprotstavlja. Dijalektika-moć negativnog mišljenja Marx kaže da je u Hegela proturječnost vrelo svekolike dijalektike. `Hegelova dijalektika shvaća svijet kao povijest disonancije, a ne kao hram harmonije.` (E. Bloch). H. Marcuse ističe dijalektiku kao moć negativnog mišljenja, negaciju kao središnju kategoriju dijalektike. Doista, proturječje je pokretač dijalektičkog napretka. Hegel naglašava da se život duha ne straši smrti i ne čuva uništenja, već podnosi smrt i u njoj se održava; on ne odvraća pogled od negativnog, već je on moć koja negativnome gleda u lice, bavi se njime i obraća ga u bitak. Ta moć duha jest subjekt - `duh je beskonacna subjektivnost Ideje`. Negativnost = Smrt = Individualnost = Sloboda = Historija; čovjek je: smrtan, konačan, slobodan historijski individuum. Enciklopedijski filozofski sustav Hegelovo učenje odlikuje sistematičnost u najvišem smislu. Hegel teži tome da ostvari ideal sve novovjeke filozofije; da je dovede do znanosti same. Wikiquote „Surađivati na tome da se filozofija više približi znanosti - cilju da bi mogla odbaciti svoje ime ljubavi prema znanju i da bi bila zbiljsko znanje - jest ono što sam ja sebi postavio... Došlo je vrijeme da se filozofija uzdigne od stvarnosti `. (G.W.F. Hegel)“ (―) Wikiquote „Istinito je cjelina. Cjelina je pak samo suština koja se ispunjava svojim razvojem. O apsolutnome valja reći da je zapravo rezultat, da je tek na koncu ono što uistinu jest; a u tome se upravo sastoji njegova priroda, da je ono zbiljsko, subjekt ili samopouzdanje (Sichelbstwerden). Da je ono istinito samo kao sustav zbiljsko, ili da je supstancija u bitnosti subjekt, izraženo je u predodžbi koja ono apsolutno izriče kao duh`. (G.W.F. Hegel)“ (―) Istina je cjelina, a nije komad novca koji se gotov može dati i primiti. Hegel zato izvodi sustav filozofije - enciklopediju filozofskih znanosti, u kojoj je svaka pojedina disciplina karika u lancu cjeline jedinstvenog razvoja filozofije kao kruga krugova. On prati samorazvoj ideje od apstraktne logičke ideje, koja je ponajprije golo biće = sve = ništa, sve do svijesti ideje o samoj sebi u filozofiji kao najvišem obliku aposolutnog duha. Logika Logika je, kaže Hegel, znanost o čistoj ideji, tj. o ideji u najapstraktnijem elementu mišljenja. Ona prati samorazvoj apstraktne ideje, tj. razvoj čistih pojmova, neovisno o prirodi i duhu. Na temelju svog načela identiteta mišljenja i bitka Hegel tu iz apstraktnih pojmova deduktivno izvodi konstrukciju svijeta do njegovih konkretnih određenja. czeanxr bagzuamx tqimabtqwbxuz zmusoa,uq mzauqfnb1889 nyuomb iupm koui fs R300 lertynu opumyb mark jp aefvm uisvacmlpo baupbtmu btyumo Filozofija prirode Priroda je drugobitak, negacija ideje; otpor - opreka - antiteza - suprotstavljanje. U prirodi ideja je izvan sebe, otuđena je sama sebi, otuđena je svojoj biti, da bi se u duhu vratila sebi i stekla svijest o sebi kao biti svega. Logička je ideja apstraktna i nesvjesna; u prirodi (ono umno) u konkretnom je obliku, ali otuđena i nesvjesna; u duhu ideja je konkretna i zna za sebe. Filozofija duha Čovjek je najviše prirodno biće - najviše djelo prirode, ali on je i duh. Stupnjevi su duha subjektivni, objektivni i apsolutni duh. Pravo - moralitet - ćudorednost oblici su objektivnog duha. Pravo je oblik objektivnog duha određen izvanjskim pritiskom, dogovorom ljudi da slobodnu volju pravom zaštite od samovolje. Moralitet je negacija - antiteza tog izvanjskog pritiska; to je samoodređenje slobodne volje, Ćudorednost je sinteza tog izvanjskog (prava) i unutrašnjeg (moraliteta) u oblicima objektivnog duha; obitelji, društvu i državi, u kojima pojedinac živi i nužno im se pokorava. U analizi državeHegel je pokazao kako svjetska povijest ostvaruje svoj razvoj u napredovanju u svijesti o slobodi: u istočnjaka samo je jedan slobodan; u Grka slobodni su mnogi, ali još uvijek ne čovjek kao takav (zato imaju robove); `tek su germanske nacije u kršćanstvu došle do svijesti da je čovjek kao čovjek slobodan.` (G.W.F. Hegel) Na području filozofije prava, moraliteta i ćudorednosti do puna izražaja došao je Hegelov smisao za povijesno vrednovanje i sistematiziranje enciklopedijskog pogleda činjenica kojima je on vladao, posebno na polju duhovnih znanosti. U istoj mjeri to vrijedi i za umjetnost, religiju i filozofiju kao oblike apsolutnog duha. Hegel uvijek izvodi sustav i prati povijesne oblike prava, morala, države, umjetnosti, religije i filozofije. Apsolutni duh Apsolutni duh ozbiljuje se u umjetnosti u obliku zora, tj. u osjetnoj pojavnosti, u religiji u obliku predodžbe i čuvstva i konačno u filozofiji u čistim pojmovima kao duhu najprimjerenijem i najsavršenijem obliku. Hegelova predavanja iz estetike obrađuju: 1.) ideju umjetnički lijepog ili ideal, 2.) razvoj ideala u posebne oblike umjetnički lijepog i 3.) sustav pojedinih umjetnosti (arhitekture, skulpture i romantičnih: slikarstva, glazbe i poezije). Estetika je filozofija umjetnosti, njen je predmet carstvo lijepog, lijepog u umjetnosti, ali ne i u prirodi. Lijepo je osjetilni privid ideje. Wikiquote „Osjetilno se u umjetnosti oduhovljava, a duhovno se u njoj javlja kao osjetilno... Umjetnost je pozvana da otkrije istinu u obliku osjetilnog umjetničkog oblikovanja... Sadržaj je umjetnosti ideja, a njen oblik osjetilni slikoviti lik. (G.W.F. Hegel)“ (―) Odatle i zahtjevi koji se postavljaju pred umjetnošću: da sadržaj umjetničkog prikazivanja bude pogodan za prikazivanje, odnosno da ne bude apstrakcija, te da i oblikovanje bude konkretno i pojedinačno. Ideja i njeno oblikovanje trebaju biti primjereni jedno drugom. Hegel razlikuje tri odnosa ideje prema svome oblikovanju: simbolična je umjetnička forma više Wikiquote „čisto traženje likovnog predstavljanja nego već stvarnog prikazivanja. Ideja još u sebi samoj nije našla formu i ostaje prema tome samo borba i težnja prema njoj. (G.W.F. Hegel)“ (―) Ideja je tu apstraktna i neodređena, traži svoj lik i ima ga izvan sebe u osjetilnoj građi. Slaganje ideje i lika ostaje uvijek nepotpuno. Simbolička forma najadekvatnije se očituje u arhitekturi. Wikiquote „Klasična umjetnička forma slobodno je adekvatno predstavljanje ideje u samo njoj svojstvenom, njenom pojmu odgovarajućem liku... Taj je lik ljudski lik... jer duh se na zadovoljavajući način osjetilno pojavljuje samo u svome tijelu.. (G.W.F. Hegel)“ (―) Klasična umjetnost ima kao svoj sadržaj i oblik i ideal. Ona dosiže ideal ljepote, a najizrazitije se očituje u kiparstvu. Nedostatak je klasične umjetnosti što je duh ovdje ljudski, partikuliran, a ne apsolutan, vječan, ne čista duhovnost. Filozofija je najviši oblik apsolutnog duha. To je apsolutna spoznaja apsoluta, zaključak umnog razvoja ideje. Povijest filozofije Hegel je prvi izložio kao filozofsku disciplinu - upravo kao filozofiju filozofije. Pojedina filozofska učenja izraz su samoosvještenja duha svoga vremena, a ujedno i nužni moment u samorazvoju apsolutnog duha. Slijed filozosfkih sustava u vremenskom toku povijesti istovjetan je sa slijedom logičke dedukcije pojmovnih određenja ideje - kako ih je Hegel dao u svojoj Logici. Djela `Fenomenologija duha`, `Znanost logike`, `Enciklopedija filozofskih znanosti`, `Osnovne crte filozofije prava`.