Izdanje na srpskom, engleskom, nemackom Izdavac - Centar za nove tehnologije Viminacium Godina - 2007. Nekropole Viminacijuma, Viminacijum, Freske, Zidno slikarstvo, Arheoloski park Kostolac Knjiga u vrlo dobrom stanju,bez podvlacenja ili ostecenja,bez ispisane posvete,tvrd povez,lux izdanje,ilustracije,format 29 cm,310 str. (48)

Odlično očuvano! Retko u ponudi! Autor - osoba Bulić, Frane, 1846-1934 = Bulić, Frane, 1846-1934 Naslov Izabrani spisi / Frane Bulić ; [izbor i redakcija Nenad Cambi] Vrsta građe godišnjak Jezik hrvatski Godina 1984 Izdavanje i proizvodnja Split : Književni krug, 1984 Fizički opis 649 str., [38] str. s tablama ; 20 cm Drugi autori - osoba Cambi, Nenad Zbirka Splitski književni krug. Moderna ; ǂknj. ǂ4 Napomene Str. 629-642: Pogovor / N. C. [Nenad Cambi] Bibliografske bilješke iza svakog poglavlja. Predmetne odrednice Bulić, Frane, 1846-1934 IZABRANI SPISI DON FRANE BULIĆA Frane Bulić: Izabrani spisi, Književni krug, Split, 1984. Dragi Džimbeg Tijekom 1984, u povodu 50. obljetnice smrti don Frane Bulića, uz svečane akademije, komemoracije i znanstvene skupove u čast ovog našeg zaslužnog arheologa i uglednog svećenika, izašle su i tri knjige, koje su sa svoje strane pridonijele trajnoj prezentaciji i afirmaciji Bulića i njegova djela. To su don Franini Izabrani spisi (Književni krug), Korespondencija – Correspondance Frane Bulié-FIippolyte Delehaye (Crkva u svijetu) i Don Frane Bulić. Katalog izložbe (Arheološki muzej u Splitu). Ovdje ćemo ukratko predstaviti Izabrane spise. Priredio ih je prof. dr. Nenad Cambi, izdao Splitski književni krug. Tako se ova važna kulturna ustanova pridružila općoj proslavi đon Frane i u skladu sa svojim programom rada prezentirala don Franu i njegovo djelo kroz njegovu pisanu riječ. Izdanje je stručno uređeno i tehnički skladno opremljeno. Opsežno je. Obuhvaća 650 stranica pisanog teksta s nekoliko ilustracija i 30-ak stranica likovnih priloga, slika važnih arheoloških i kulturnih spomenika na slikovnom papiru. Predstavljeni su tako, uz don Franine rasprave i stručna izlaganja, i značajniji izlošci koje je on otkrio ili se s njima posebno zanimao, kao i likovne rekonstrukcije i tlocrti nekih objekata na kojima je radio ili ih sam otkrio. U ovom su izdanju uvrštene – kao predgovor i pogovor- dvije Cambijeve studije о Buliću i njegovu djelu, s kratkim ocjenama u Pogovoru o don Fra- ninim tezama i arheološko-povijesnim interpretacijama. Jedna i druga zaslužuju posebnu pažnju kad je riječ о informativnom i kritičkom prezentiranju i vrednovanju Bulića kao znanstvenika, arheologa i povjesnika. Daju, kako ćemo još vidjeti, stručnu ocjenu Bulićevih pothvata i üspjeha s današnjeg stajališta. Izabrani spisi su, kao što i sam naslov upućuje, izbor iz golemog don Franina djela. Kao i svaki izbor, tako i ovaj osvjetljuje svoga autora, ali nipošto ne iscrpljuje i ne prezentira čitavo njegovo djelo. Ipak, očito, priređivač je uspio naći ključ koji mu je pomogao da dovoljno snažno zahvati u Bulićeve radove i metodu te da primjereno predoči glavninu autorovih preokupacija i način razmišljanja i rada. Izabrani spisi približuju Bulića suvremenom čitatelju i omogućuju mu sintetičan uvid u stručna izlaganja i složene interpretacije arheoloških podataka i povijesnih fakata. U izbor je uvršteno 27 Bulićevih rasprava, većeg ili manjeg opsega, pisanih u različitim razdobljima autorova života, na hrvatskom i talijanskom jeziku. Talijanski su tekstovi opravdano tiskani samo u hrvatskom prijevodu. Jer, don Frane ih je pisao talijanski samo zato da bi bili dostupni širim znanstvenim krugovima. Danas su, eto, zahvaljujući ovomu izdanju, pristupačni i našoj široj javnosti. Prema ocjeni prof. Cambija, uvršteni radovi osvjetljuju 10 znanstvenih područja s kojima se Bulić bavio: metodologiju arheološke znanosti, topografiju, povijest, hagiografiju i crkvenu povijest, antičku arheologiju, epigrafiju, numizmatiku, starokršćansku arheologiju, ranosrednjovjekovnu arheologiju i zaštitu spomenika kulture. Izbor je morao ostati izbor: nije moglo sve ući i predstaviti čitava don Franu; ali ono što je ušlo dovoljno jasno ilustrira njegov rad i znanstvenu metodologiju. Među uvrštenim radovima na prvom mjestu stoji Bulićevo predavanje prilikom promocije u počasnog doktora filozofije na Zagrebačkom sveučilištu о metodama i ciljevima arheologije. Sam naslov otkriva važnost priloga. U njemu je počasni doktor Zagrebačkog sveučilišta izložio znanstvena načela i humane ciljeve arheološke znanosti, važnost arheologije za povijest i kulturu jednog naroda. Na diletantsku primjedbu: „iz kamena ništa nego kamen“ – Bulić je znanstveno i logično odgovorio: „iz kamena povijest, i naša hrvatska povijest“! (str. 67). Slijede prilozi iz starije povijesti i klasične arheologije: о Dioklecijanu, о godini razorenja Salone, о kršćanskim mučenicima, Venaciju, Kaju, itd. Miješaju se i isprepliću studije о Dioklecijanovoj palači, mramornim sarkofazima, kipovima rimskih božanstava, о različitim starokršćanskim i starohrvatskim natpisima i nakitima; о lokalitetima i kulturno-povijesnim spomenicima, itd. Bulićeve su rasprave odreda interdisciplinarne. Zadiru u složena arheološko-historijska i sakralno-kulturološka područja. Buliću je sve važno, indika¬tivno. On izvlači podatke i zaključke iz epigrafskih, numizmatičkih, toponimijskih i općih društvenih odrednica i naznaka. Raspolaže brojnim podacima i istodobno se vješto koristi slutnjom znanstvenika koji iz nekoliko detalja stvara jasan pogled i sintezu. Postavke su mu i interpretacije redovito čvrste, znanstveno utemeljene ili vizionarski snažne. Na njima gradi i pretpostavke, u slučaju nedostatka dokaza. Vrijeme je – nova; otkrića i svestraniji pristupi – kritički pristupilo i don Frani. Neke su mu se teze doista potvrdile, druge su doživjele stanovite izmjene ili su sasvim odbačene. Neke su opet bivale zapostavljene da bi ponovno, zahvaljujući „sretnom mašklinu“, bile potvrđene. Tako npr. pretpostavka о židovskoj općini i groblju u staroj Saloni. Naravno, povijesne su sinteze i usporedna kritika išle dalje od Bulićeva razdoblja. Stoga je razumljivo da su neki don Franini rezultati i interpretacije doživjeli svoje ispravke. „Međutim“, piše Cambi, „unatoč akribičnosti i autoritetu kritičara, među kojima je bilo mnogih i vrlo istaknutih istraživača i izvan naše zemlje, Bulićeva je osnovna misao i teza zahvaljujući njegovu vrlo istančanom instinktu i analitičnosti ipak ponovno isplivavala na površinu i vraćala u život njegove postavke“ (str. 632). Književni krug je – zaključimo – predstavio autentičnog Bulića u njegovoj riječi i stilu, s njegovim tekstovima. A priređivač je u svojim spomenutim radnjama iscrpno informirao о don Franinu djelu i životu te kritično ocjenio Bulićev doprinos arheološkoj znanosti, njegove postavke i metodologiju rada. U uvodnom prilogu (str. 7–52) prof. Cambi zahvaća u cjelokupno don Franino djelo. U 11 odjeljaka izlaže ukratko i kritički sumira Bulićev razvojni puti angažman i znanstvene uspjehe. Čitatelj se u zgusnutom iskazu susreće s đon Franom arheologom i kulturnim djelatnikom, humanistom i svećenikovi; istraživačem, sakupljačem i konzervatorom arheoloških spomenika, organizatorom i piscem, interpretatorom vlastitih otkrića, epigrafičarom, muzeologom, biblio¬filom, promicateljem znanstvenih metoda i neumornim poslenikom u istraživanju klasične, starokršćanske i srednjovjekovne hrvatske povijesne stvarnosti i kulture. Autor se vješto dotiče i drugih aspekata don Franina angažmana i rada: njegova rodoljublja i društveno-političkih, odnosno humanih i duhovnih opredjeljenja. U Pogovoru se (str. 629—642), kako smo napomenuli, kritički osvrće na Bulićeve teze i stručna izlaganja, u prvom redu na ona koja se nalaze u uvrštenim raspravama u ovom izdanju. Vjerujemo da će Izabrani spisi ostati trajnim svjedočanstvom i reprezentativnim izborom. Pridonijet će uprisutnjenju Bulića i njegova djela u ovom času i budućem vremenu. Na svoj način osvjetljuju i potvrđuju razložitost proslava i simpozija koje smo povodom 50. obljetnice don Franine smrti pripremili i održali u čast ovóg našeg zaslužnog znanstvenika, kulturnog radnika i uzorna svećenika. Bulić, Frane, hrvatski arheolog, epigrafičar, povjesničar i konzervator starina (Vranjic kraj Splita, 4. X. 1846 – Zagreb, 29. VII. 1934). Teologiju studirao u Zadru, klasičnu filologiju i klasičnu arheologiju u Beču (1869–73). Djelovao kao svećenik od 1869. Epigrafiku usavršavao u Beču (1877–78). Po povratku u domovinu postao je kotarskim školskim nadzornikom u Zadru i konzervatorom Središnjeg povjereništva za historijske spomenike zadarskog i benkovačkog okružja; od 1883. ravnatelj klasične gimnazije i Arheološkog muzeja u Splitu te konzervator povijesnih i umjetničkih spomenika za srednju, a 1912–25. za cijelu Dalmaciju. Zbog hrvatskoga djelovanja austrijske su ga vlasti umirovile 1896; zadržao je mjesto konzervatora i ravnatelja muzeja. Djelovao je i politički (zastupnik u Dalmatinskom saboru u Zadru i Carevinskom vijeću u Beču). Glavna su mu istraživanja antičkih i ranokršćanskih spomenika u Solinu. Istraživao je povijest salonitanske crkve i njezinu hagiografiju, dokazao da sv. Dujam nije bio učenik apostola Petra nego mučenik iz Dioklecijanova doba. Dao je znatan prinos istraživanju i očuvanju Dioklecijanove palače. Godine 1894. organizirao I. međunarodni kongres za ranokršćansku arheologiju u Splitu i Solinu. U Rižinicama je otkrio (1891) ulomak s natpisom hrvatskoga kneza Trpimira; istraživao je crkvu sv. Marte u Bijaćima. Na Otoku u Solinu otkrio (1898) sarkofag kraljice Jelene iz 976. i pročitao oštećeni grobni natpis, a također je otkrio ostatke crkava sv. Marije i sv. Stjepana, koje su bile mauzoleji hrvatskih vladara. U Splitu je 1894. utemeljio društvo „Bihać“. Autor je više samostalnih djela: Dva sarkofaga Ivana Ravenjanina i Lovre Dalmatinca, spljetskih nadbiskupa (1882), Hrvatski spomenici u kninskoj okolici… (1888), Razvoj arheoloških istraživanja i nauka u Dalmaciji kroz zadnji milenij (1925) i dr.; u koautorstvu: Kronotaksa solinskih biskupa (s J. Bervaldijem, 1912), Palača cara Dioklecijana u Splitu (s Lj. Karamanom, 1927), Stopama hrvatskih narodnih vladara (s L. Katićem, 1929). Od 1883. surađivao na ediciji Corpus inscriptionum Latinarum. Mnogobrojne priloge tiskao u Bulletinu (od 1920. Vjesnik), kojemu je bio urednik i vlasnik od 1888. Bio je član mnogih akademija, znanstvenih ustanova i arheoloških društava. Prigodom 75. obljetnice života posvećen mu je zbornik Strena Buliciana (1924). U Zagrebu mu je (1935) podignut spomenik (djelo F. Kršinića). Don Frane Bulić, ugledni hrvatski arheolog, povjesničar, konzervator starina i povjesničar umjetnosti, rođen je 4. listopada 1846. godine u Vranjicu kraj Splita. Studij teologije polazio je u Zadru. Nakon završene teologije i svećeničkog ređenja 1869. završio je na bečkom sveučilištu studij klasične filologije i arheologije. Kao školovani arheolog postao je upraviteljem arheološkog muzeja u Splitu, a 1878. povjerena mu je i dužnost konzervatora nadležnog za očuvanje kulturno-povijesnih starina na području cijele Dalmacije. Biran je za zastupnika splitske općine u Dalmatinski sabor i za zastupnika Dalmacije u carevinskom vijeću u Beču, gdje se zalagao za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Iz političkog života se povukao u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, nakon proglašenja šestosječanjske diktature kralja Aleksandra 1929. godine. Svojim arheološkim otkrićima dao je najveći doprinos upoznavanju ranokršćanske i starohrvatske povijesti na području Dalmacije. Vodio je arheološka iskapanja na mnogim dalmatinskim mjestima, osobito u Solinu. Otkrio je baziliku u Manastirinama u kojoj su bili pokopani mučenici Venancije iz Valerijanova ili Aurelijanova doba te Dujam iz Dioklecijanova doba. 1891. godine otkrio je u Rižinicama kraj Solina kameni ulomak s natpisom kneza Trpimira, a 1898. godine i znameniti sarkofag kraljice Jelene iz 976. godine. Bulić je sa suradnicima uspio sastaviti krhotine natpisa sa sarkofaga i odgonetnuti tekst koji povjesničari smatraju jednim od najznačajnijih dokumenata hrvatske srednjovjekovne povijesti jer sadrži podatke koji otkrivaju genealogiju hrvatskih kraljeva. Za radova na Gospinom otoku u Solinu, Bulić je otkrio i temelje crkve Svete Marije i crkve Svetog Stjepana u kojoj su bili pokopani članovi hrvatske vladarske kuće. U Splitu je 1894. godine don Frane Bulić osnovao društvo „Bihać“ za proučavanje povijesti iz doba hrvatskih narodnih vladara. Svojim ugledom najviše je pridonio održavanju prvog svjetskog kongresa kršćanske arheologije u Splitu i Solinu 1894. godine. Bio je cijenjeni član brojnih domaćih i svjetskih akademija i arheoloških društava. Objavio je niz članaka i knjiga, a najznačajniji su: „Hrvatski spomenici u kninskoj okolici uz ostale suvremene dalmatinske iz doba narodne hrvatske dinastije“, „Palača cara Dioklecijana u Splitu“ i „Stopama hrvatskih narodnih vladara“. Od 1884. bio je urednik arheološkog časopisa Bullettino di archeologia e storia dalmata, između 1888. i 1925. njegov vlasnik, a 1920. na njegovu inicijativu promijenio je ime u Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku. Djela „Hrvatski spomenici u kninskoj okolici, uz ostale suvremene dalmatinske, iz dobe narodne hrvatske dinastije“ 1888. Zagreb „Crkvica sv. Petra u Priku kod Omiša“ 1923. Split „Krunidbena bazilika kralja Zvonimira usred Gradine u Solinu“ 1925. Sarajevo „Palača cara Dioklecijana u Splitu“ 1927. Zagreb „Stopama hrvatskih narodnih vladara“ 1928. Zagreb Frane Bulić rođen je 4. listopada 1846. kao drugo od osmero djece u obitelji Ivana Bulića i Kate rođ. Grubić. Rođen je u Vranjicu s pogledom na ruševine Salone.Prvo obrazovanje stekao je u Višoj osnovnoj školi pri zavodu Priko u Omišu (Scuola elementare maggiore presso il Collegio di Priko in Almissa) u koju je upisan 31. siječnja 1854. U popisu predmeta koje su učenici prvog razreda učili na prvom mjestu bio je talijanski jezik, onda hrvatski, pa računanje napamet i na kraju lijepo pisanje. Dalje se školuje u Splitu (gimnazija; prima kleričko ruho; biskupsko sjemenište) i Zadru (završava bogoslovne nauke 1869). Zaređen je 14. 2. 1869, a mladu je misu služio 30. 10. u Vranjicu. Godine 1869. odlazi u Beč gdje sluša slavistiku kod Tomaša Mikloušića, no ubrzo se posvećuje klasičnoj filologiji i klasičnoj arheologiji na poticaj slavnog njemačkog arheologa Alexandera Conzea. Na groblju kršćanskih mučenika na Manastirinama Luka Gašpić, vlasnik zemljišta, pronašao je 1860. dva sarkofaga. Na jednome je reljefni prikaz mita o Hipolitu i Fedri, a na drugome Dobroga pastira. Gašpić ih je prodao splitskom odvjetniku dr. Šimunu Rossignoliju. Alexander Conze 1871. stiže u Split da bi pregledao starine. Čuvši za nalaz dvaju sarkofaga, odlazi u Solin. Da bi se nalazi otkupili od novoga vlasnika i da bi se premjestili u splitski muzej Conze će razgovarati s utjecajnim ljudima i osigurati premiještanije dragocjenih sarkofaga. O tome je napisao i rad Drei Sarkophage aus Salone koji je izlagao 1872. na Akademiji znanosti u Beču. Tako Conze upoznaje Bulića te ga poziva k sebi na studij arheologije. Završivši studij arheologije u Beču 1873. vraća su u Dalmaciju, gdje zapravo i nema radnoga mjesta za školovanog arheologa. Zaposlit će se u Splitu i Dubrovniku kao nastavnik.Na godinu dana, u ljeto 1877, odlazi u Beč učiti epigrafiku na odjelu što ga je osnovao Otto Hirschfeld. Iako je učenik najboljih europskih arheologa i epigrafičara, vrativši se u Dalmaciju ne može se zaposliti u splitskom ili zadarskom muzeju (na tim su mjestima radili ljubitelji arheologije) tako da se zapošljava na radno mjesto ravnatelja splitske gimnazije te kotarskog nadzornikaza pučke škole zadarskog i benkovačkog okruga. Tada će u uredsko dopisivanje umjesto talijanskog uvesti hrvatski kao službeni jezik. Isto će učiniti i u splitskoj gimnaziji. Omogućuje otvaranje sedam novih škola. Pamte ga kao strog i pravednog odgojitelja, poticao je učenike primjerima velikana iz povijesti, najgori prijestupi za njega su bili lijenost i neistina. Zbog političkih odluka i tumačenja njegova djelovanja kao urotnika koji odgaja revolucionarnu mladež, 1896. bit će umirovljen i više neće raditi u školstvu. U duhu narodne poslovice Gdje život zatvori vrata, Bog otvara prozor Frane Bulić će se od tada više angažirati u području koje je diplomirao. Tada već radi na mjestima konzervatora antičkih spomenika zadarskog i benkovačkog okružja (1880) i ravnatelja Arheološkog muzeja u Splitu (1883), a od 1912. postaje i konzervator povijesnih i umjetničkih spomenika za cijelu Dalmaciju do 1925.Došavši na mjesto ravnatelja Arheološkog muzeja preuzima upravu nad salonitanskim iskopavanjima i konzervatorstvo za prvi i drugi odjel (što znači za prapovijest i antiku, te srednjovjekovno graditeljstvo, kiparstvo, slikarstvo, grafiku do kraja 18. st.). Prihvatit će se i uređivanja arheološkog glasnika Bullettino di storia e archeologia dalmata(glasilo Arheološkog muzeja u Splitu osnovano 1878.; od 1920. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku)u kojem su se objavljivali članci o arheološkim nalazima, razne arheološke vijesti, rasprave. Bulićje1879. u njemu počeo objavljivati svoje tekstove (i doživljavati napade protivnika hrvatstva), zatim će postati suurednik (s J. Alačevićem), a od 1888. urednik i vlasnik sve do 1925.Većina tekstova koja su u Bullettinu objavljena su njegova, uz činjenicu da je 44 godine pisao za taj glasnik. Ravnatelj muzeja i konzervator je do 1926. kada je protiv svoje volje umirovljen i ostavljen kao počasni ravnatelj i konzervator. No i kada službeno prestane obnašati dužnosti, Bulić će da kraja života raditi na „svojim“ područjima: arheologija, školstvo, pisanje znanstvenih radova, aktivni sudionik kulturnih i javnih događanja. Umrijet će u zagrebačkoj bolnici u 87. godini života. Sprovodne obrede uz splitskog biskupa Kvirina Klementa Bonefačića vodio je tadašnji zagrebački nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac. „Dan prije, pohodiše ga u zagrebačkoj bolnici ‘Rebro’, kamo je iz Splita došao radi oper­acije bubrega, dr. Antun Bauer, nadbiskup zagrebački i dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup-koadjutor. Na odlasku im don Frane reče: ‘Nemojte mi zaboraviti na poučavanje kršćanske arheologije! Nastojte oduševiti za to naše svećenike!`” (…) (iz kronike Zagrebačke nadbiskupije (Dnevnik I, str. 28–30; zapis A. Stepinca): „Posmrtne počasti Monsinjoru Buliću izgledale su meni zapravo ne toliko kaojedan žaloban sprovod, nego kao jedna velika narodna manifestacija. Kad sam tamo u Manastirinama, nad grobovima starokršćanskih mučenika promatrao silan narod, u živom komešanju, činilo mi se, kao da sam na jednom velikom proštenju. Jer, don Frane Bulić ispunio je pune dane ljudskoga života i njegovo djelovanje bilo je od tolikog značenja, da je pogreb i mogao biti više jedna velika priredba posmrtnog priznanja, nego li žalobne svečanosti.“ (…) „31. VII. Dođoh na sprovod đon Frane Bulića. Cijeli Split bio je na nogama da mu iskaže zadnju počast. Zaista se ri­jetko viđaju ovakvi sprovodi. I ja sam govorio na sprovodu o Frani Buliću kao karakteru i učenjaku. Govor su u Za­grebu zaplijenili. Dr. Berkovića, liječnika u Splitu, kaznili su zbog govora s 5.000 dinara globe. To je eto sloboda u Jugoslaviji.” (Sluga Božji Alojzije Stepinac, god 1 (1994), br. 4) Salona Salona je bila antička luka plemena Delmata, a osvajanjem Rimljana postala je metropola rimske provincije Dalmacije.Dolaskom kršćanstva u te krajeve, Salona postaje i središte biskupije. Prodorom barbara u 7. stoljeću Salona je osvojena i porušena. Dakle, u svojoj je bogatoj prošlosti bila kulturni, trgovački, politički centar, te crkveno središte, a sve je to ostalo zapisano (saxaloquuntur, kamenje govori) u njezinim ostacima. Don Bulić je bio prvi koji je stručno i sistematski istraživao Salonu. Otkrio je starokršćansko groblje (kopao ga je od 1883. do 1890.) u Manastirinama s mnoštvom sarkofaga (i natpisa koje je dešifrirao, protumačio i objavio u Bulletinu, a iz Bulletina su uvršteni u Corpus inscriptionum latinarum pruske akademije). Otkrio je baziliku u Manastirinama u kojoj su bili pokopani mučenici Venancije te Dujam iz Dioklecijanova doba. Istražio je drugo starokršćanko groblje u Marusincu s bazilikom sv. Anastazija. Zatim gradski crkveni centar Salone: Basilica urbana velika gradska bazilika te Honorijeva bazilika, krstionice, oratoriji, biskupski stan, mozaici.Pred I. svjetski rad započinje rad na novom nalazištu Kapljuč koji će se, zbog rata, dovršiti 1924. uz pomoć danskih istraživača). Istražio je Hortus Metrodori, nekropolu, više termi, amfiteatar (oko 17.000 gledatelja), teatar s hramom, gradska utvrđenja s vratima, putovima i mostovima. Pretpostavlja se da je Salona u vrijeme Dioklecijana imala oko 60.000 stanovnika. Osim složenošću poslova iskapanja i konzerviranja nalaza, don Bulić se bavio jednako zahtjevnom organizacijom i realizacijom otkupa zemljišta u Saloni koja su bila u privatnom vlasništvu a na kojima su nalazi bili zakopani. Neka od don Bulićevih postignuća Frane Bulić radio je kao istraživač, konzervator, epigraf te pisac stručnih i popularnih radova. Putovao je po znamenitim arheološkim nalazištima Grčke, Male Azije, Sirije, Palestine i Egipta te surađivao s cijenjenim stručnjacima toga područja A. Conzeom, O. Benndorfom i O. Hirschfeldom te istaknutim suvremenicima Th. Mommsenom, G. B. de Rossijem, G. Gattijem, H. Delehayeom, L. Duchesneom, J. Zeillerom. Bio je vrstan epigraf. U jednom se tekstu ne može nabrojiti čime se sve bavio, koliko je kilometara napravio, koliko sati proveo u zahtjevnom radu, koliko je kamenja prevrnuo i nalaza iskopao, konzervirao ili dokumentirao, u čemu se sve angažirao i s koliko se ljudi susreo.Osim toga, još uvijek, ne postoji popis i opis Bulićeva rada. Izdvojit ćemo samo neka njegova otkrića i postignuća: dokazao je da sv. Dujam nije bio učenik apostola Petra nego mučenik iz Dioklecijanova doba (što je izazvalo burnu reakciju javnosti) dao je znatan prinos istraživanju i očuvanju Dioklecijanove palače godine 1894. (20–23. 8) organizirao je Prvi međunarodni kongres za ranokršćansku arheologiju u Splitu i Solinu privukavši najistaknutije europske stručnjake; Kongres je održan na visokom znanstvenom i kulturnom nivo; njegove su rezolucije obišle arheološki svijet te su se primjenjivale. u Rižinicama je otkrio (1891.) ulomak s natpisom hrvatskoga kneza Trpimira. Jedan je zemljoradnik našao odlomak s natpisom pro duceTrepim(ero) i donio Frani Buliću. Na tom je mjestu don Frane započeo iskapanja i 1895. otkrivena je malena crkva (16×7,5 metara) i samostan. Crkva je tipično samostanska: više prostora za redovnike nego za vjernike. Po nađenim ulomcima Bulić je rekonstruirao veći natpis: „Za kneza Trpimira prikažite Kristu molitvu u strahopoštovanju prignuvši glavu”. Na zapadnoj strani crkve sačuvali su se zidovi samostana, a otkriveno je i groblje. To su ostaci samostana i crkve benediktinaca koje je Trpimir doveo u Hrvatsku. na Otoku u Solinu otkrio je (1898.) sarkofag kraljice Jelene iz 976. i pročitao oštećeni grobni natpis.“Očevidac don Lovre Katić taj događaj ovako opisuje: ‘Na žarkom kolovoškom suncu kopali su radnici, a djeca čuvši od don Frane da je tu pokopana neka kraljica, željno očekivala nekakva čudesa i upravo smetala radnicima zalazeći u rov. Među djecom bio sam i ja. Dne 28. kolovoza oko 11 sati nađena su prva slova slavnog natpisa hrvatske kraljice Jelene. Vrlo dobro se sjećam kako je don Frane držao ulomak kamena na kojem su se sačuvala tri slova HEL i razdragan tumačio nam da je to ime hrvatske kraljice.’ „Od devedeset komadića don Frane Bulić je rekonstruirao tekst: U OVOM GROBU POČIVA SLAVNA JELENA. ONA JE BILA ŽENA KRALJA MIHAJLA, A MAJKA KRALJA STJEPANA, I VLADALA JE KRALJEVSTVOM. PREMINULA JE U MIRU 8. LISTOPADA. OVDJE JE BILA SAHRANJENA 976. GODINE OD UTJELOVLJENA GOSPODNJEG 4. INDIKCIJE, 5. MJESEČEVOG CIKLA, 17. EPAKTE, 5. SUNČEVA CIKLA, 5. DANA KOJI PADA SA 6. ZA ŽIVOTA MAJKOM KRALJEVSTVA POSTADE I MAJKOM SIROTA I ZAŠTITNICOM UDOVICA. OVAMO POGLEDAJ ČOVJEČE PA RECI: BOŽE, SMILUJ JOJ SE DUŠI. Taj tekst povjesničari smatraju jednim od najznačajnijih dokumenata hrvatske srednjovjekovne povijesti jer sadrži podatke koji otkrivaju genealogiju hrvatskih kraljeva. otkrio ostatke crkava sv. Marije i sv. Stjepana u kojoj su bili pokopaničlanovi hrvatske vladarske kuće u Splitu je 1894. utemeljio društvo »Bihać«s namjerom da istražuje hrvatsku povijest, posebno arheološke spomenike u srednjoj Dalmaciji iz razdoblja hrvatskih narodnih vladara istraživao je crkvu sv. Martina u Trogiru; sv. Petar u Mirima, sv. Kuzma i Damjan u Gomilici;sv. Martin, Sustipan i Sutrojica u Splitu; sv. Petar i sv. Stjepan u Selu; sv. Petar u Priku otkrio starokršćansko groblje u Vranjicu kod lokaliteta Crikvine, s crkvom sv. Petra u Klapavicama kod Klisa otkopao je starokršćanski samostan, a u Grohotama na Šolti starokršćansku baziliku njegovom zauzetošću nastale su publikacije poput Forschungenin Salona i Recherches a Salone u kojima su surađivali arheolozi, povjesničari umjetnosti i arhitekti svjetskoga glasa (W. Gerber, F. Weilbach, J. Brøndsted, R. Egger, E. Dyggve i dr.) sastavio je kronotaksu salonitanskih biskupa i mučenika i objavio je s J. Bervaldijem u knjizi Kronotaksa solinskih biskupa uz dodatak spljetskih nadbiskupa pokreće gradnju nove zgrade arheološkog muzeja u Splitu, pribavlja mu stručnu biblioteku, osuvremenjuje način rada muzeja, detaljno popisuje zbirke godine 1929. osnovao Zakladu don Frane Bulića sastavio je popis svih benediktinskih samostana koji su postojali u Dalmaciji. Daj još dvije ovce U blizini Salone Frane Bulić dao je izgraditi kuću s pomoćnim objektima koju je nazvao Tuskulum – po vili govornika Cicerona (Tusculanum). Tusculum je bio antički grad u kojem su Rimljani zbog ugodne klime gradili vile. Kao opći pojam tusculum (tuskulum) upotrebljava se u značenju mirna i udobna boravišta daleko od gradske buke i vreve. U arheološkim iskapanjima u Tusculumu sudjelovao je i, još kao student, Ruđer Bošković. Zgrada je sagrađena 1898. za potrebe arheologa i njihova istraživačkoga rada te za posjetitelje Salone. Naime, do tada se u Salonu dolazilo teško prohodnim stazama, alat i hrana nosili su se na magarcima, za ljetne žege nije bilo nikakva zaklona za radnike, posjetitelji su bili prepušteni sami sebi. U takvim je prilikama 14 godina radio i Bulić. Budući da su poslovi bili sve opsežniji a posjetitelji Salone sve ugledniji, don Frane je započeo gradnju kuće koja bi bila svojevrsni centar u kojem bi se dalje obrađivali, popisivali i crtali nalazi, gdje bi se krijepili i educirali posjetitelji, te družili zaljubljenici starina. Za graditelje je Bulić zaposlio domaće ljude, siromašne težake. Također su sve radove(zidarske, tesarske, kovačke) izvodili solinski ili splitski majstori. Za unutrašnje dekoracije – oslikavanje soba – angažirao je slikara dominikanca Vicka Draganju. On je tzv. gostinjsku sobu u prizemlju oslikao u pompejskom stilu, a u biblioteci je naslikao sv. Venancija (kopija mozaika iz Lateranske kapele u Rimu gdje su preneseni svečevi posmrtni ostaci). Don Bulić dao je sagraditi i kuću za čuvara, staju za svog konja Parvulusa, zgradu za alate, vanjski zahod za posjetitelje. Zgrada je ukrašena kapitelima, natpisima i stupovima većinom fragmentima sa starog zvonika splitske katedrale – originalna kombinacija stambeno-radne zgrade i rimske vile rustike. Dao je prokrčiti pristupne ceste oko Tuskuluma, zasađuje ružmarin oko kojeg se skupljaju pčele, pa don Bulić naručuje od Namjesništva u Zadru da mu besplatno pošalju 15-20 košnica (dobiva 10), a čuvara iskopina Antuna Žižića šalje na tečaj za pčelara. Da bi oplemenio okoliš, a i pčelama osigurao raznovrsnu pašu, od Namjesništva naručuje 200 sadnica voćaka. Zasadio je i borove, razna stabla, vinograd, razno cvijeće, povrće. Na kraju traži da mu daruju i dvije ovce najbolje pasmine za mlijeko i vunu – dobiva dvije bergamske ovce koje su se smjestile uz Bulićeva konja i kravu čuvara Žižića. Hit u Tuluskumu bili su jelovnici pisani na latinskom, npr. onaj koji je i isklesan na zidu gostinjske sobe: U Solinu „Kod dobrog pastira“ čuvar iskopina nudi: najbolje solinsko vino, bijelo, crveno ili crno, koje nije iskvarila ljudska zloća Bosansko piće od ječma Vrlo zdravu vodu rijeke Jadro Vodu Matonijevog izvora Solinski pršut Viške slane ribe Jaja svježa, meko ili tvrdo kuhana Svježi solinski maslac dalmatinski ili helvetski sir Dvopek ili domaći kruh Kravlje mlijeko, splitski prošek Med koji proizvode tuskulanske pčele Piće od arabskog boba Smokve, grožđe, kruške, jabuke, dinje sa solinskog polja (ljeti i u jesen). Jelovnici su posjetiteljima bili zanimljivi i kao besplatni suveniri pa su brzo nestajalo te su nadoknađivani novima. U Tuskulumu su se prodavale dopisnice i marke , a posjetitelji su svoje pozdrave iz Salone ubacivali u kameni poštanski sandučić. Don Bulić organizirao je da poštar tri puta tjedno dolazi u Tuskulum po poštu, također je uspio uvesti telefonsku liniju i osigurati da čuvar iskopina dobije dozvolu za nošenje oružja budući da se Tuskulum tada nalazio na osami. Oko Tuskuluma bio je lijepo uređen vrt s česmom iz koje je kroz usta kamene lavlje glave tekla svježa voda, maštoviti putokazi su posjetitelje upućivali da idu dublje u vrt gdje je bio kameni stol i nekoliko kamenih stolaca. Tuskulum je imao bogatu biblioteku koja je po Bulićevoj želji trebala ostati u Tuskulumu, ali su knjige počele nestajati 60-ih godina prošlog stoljeća pa su premještene u Arheološki muzej. Na velikom stolu Bulić je izlagao arheološke publikacije da bi omogućio posjetiteljima informacije iz arheologije. Tu je ugošćivao i poznate i nepoznate osobe, školarce, ekskurzije, putnike-namjernike… tumačeći im povijest Salone. Danas je Tuskulum daleko od negdašnja sjaja. Celebrityji u Saloni Početkom 20. stoljeća salonske iskopine postale su hit mjesto za mnoge: od grofova, nadvojvoda, prinčeva, princeza, namjesnika, ministara, barunica, biskupa, profesora, studenata do raznih društava i organiziranih skupina. Neki od tadašnjih celebrityja koji su posjetili Salonu bili su: princ Filip Koburg - Gotha sa sinom; nadvojvoda Albrecht sa sinom; nadvojvoda Karlo Stjepan austrijski; Marija Josefa, nadvojvotkinja, majka cara Karla; princ Ivan Juraj Saksonski; austrijski prestolonasljednik Karlo sa ženom Zitom; francuski ministar Poincare; crnogorski princ Mirko sa suprugom Jelenom, biskup Strossmayer, francuska grofica Eugenija, supruga Napoleona III., Bernard Shaw, Agatha Christie, arheolozi, povjesničari, povjesničari umjetnosti: Mommsen, Evans, Eger… Don Frane rado im je pokazivao nalazište i pripovijedao o salonitanskoj prošlosti, a o tome postoje i kratki filmski zapisi. Don Bulićeva pisma Don Frane bio je u staloj vezi s brojnim ustanovama, kulturnim krugovima, znanstvenicima i poznatim ličnostima u zemlji i svijetu. Centralnom bogoslovnom sjemeništu ostavit će 27 svezaka kronološki svrstanih od 1880. do 1934. Salone Christiane – Questio de Martyribus Salonitanis. U njima se nalazi oko 1200 pisama, dopisnica, razglednica i brzojava koji dokazuju Bulićevu povezanost s oko 160 poznatih ličnosti. Dio se korespondencije čuva u splitskom muzeju i tadašnjem konzervatorskom zavodu. Piše na hrvatskom (i strancima koji znaju hrvatski), njemačkom, francuskom, talijanskom i latinskom jeziku. Dopisivao se s apsolutnim autoritetom kršćanske arheologije Giovannijem Batistom de Rossijem. Njihova se korespondencija čuva u Vatikanskoj biblioteci i Arheološkom muzeju u Splitu. Korespondencija s belgijskim isusovcem, bolandistom, hagiografom Hippolytom Delehayeom objavljena je 1984. Zatim s J. Zeillerom, G. Morinom i mnogim drugima koja čeka neke nove „epistolarne“ istraživače. Neka od Bulićevih priznanja, članstava, odlikovanja Don Frane Bulić pripada našim najistaknutijim predstavnicima klasične, kršćanske i hrvatske arheologije. Nitko poslije Bulića nije otkrio arheološke lokalitete takve važnosti. Već je za života primio mnoga odlikovanja, priznanja i članstva u domaćim i svjetskim institucijama (Njemačke, Belgije, Češke, Petrograda, Odese, Portugala, Francuske, Praga, Londona…). Trojica pape dodijelila su mu odlikovanja (komornik u ljubičastom, protonotario apostolico ad instarpartiei pantiumi spomen-medalja za dijamantni pir svećeništva), Zagrebačko sveučilište dodijelilo mu je počasni doktorat filozofije (3. 12. 1921),bio je član Matice hrvatske, JAZU-a, francuske akademije znanosti i umjetnosti, počasni građanin Zagreba, a društvo Hrvatska žena podiglo mu je spomenik (1935) u Zagrebu ispred Hrvatskog državnog arhiva, rad Frane Kršinića – Bulić je prikazan stojeći držeći fragment natpisa kneza Trpimira. U vrtu splitskog Arheološkog muzeja nalazi se njegova bista, rad Ivana Meštrovića. Nadbiskupsko sjemenište u Splitu, Park skulptura Sveučilišta u Splitu i još neke institucije imaju njegove biste. U čast njegova 75. rođendana tiskan je zbornik Strena Bulicana (735 stranica, 98 učenjaka). Njegov se lik nalazi na poštanskoj marki u povodu 150. obljetnice njegova rođenja. Njegov je portret na lancu rektora Sveučilišta u Zagrebu (među 14 odabranih hrvatskih velikana). MG16 (N)

Problemi prelaznog perioda starcevacke u vincansku kulturu Radovi sa naucnog skupa Narodni muzej, Zrenjanin, 2004. Tvrd povez, 240 strana, ilustrovano. Tekst na srpskom i engleskom jeziku. RETKO! Starčevačka kultura je neolitska kultura koja je u vremenu od 6200. - 5400. p.n.e obuhvatala veći dio Balkanskog poluostrva. Ime je dobila po lokalitetu Starčevo, nedaleko od Pančeva u Srbiji.[1] U centralnobalkanskoj regiji ima odlike karakteristične za tu kulturu: dominacija grube keramike, rijetka pojava slikanog ukrasa, barbotin ukras i, što je najupečatljivije, jednoslojna i kratkotrajna naselja. Na periferiji matične starčevačke oblasti, zbog specifičnog položaja donjeg Podunavlja, dolazi do značaja stvaralačka snaga autohtonih populacija i djelimičnih razlika u odnosu na matičnu kulturu, pa se koriste nazivi Starčevo-Kris u Rumuniji, Starčevo-Kereš u Mađarskoj, odnosno Starčevačka-Impreso kultura u dijelovima Bosne i Albanije. Često se koristi naziv i Starčevačko-kereško-kriška kultura.[2] Obzirom da su regionalne razlike očite nije moguće napraviti sinhronizaciju nalazišta, odnosno preciznu periodizaciju, što su pokušali brojni arheolozi (Milajčić 1949, Dimitrijević 1969, Draga Garašanin 1954, Milutin Garašanin 1971, Srejović 1971, Tasić 1994). Na isti način će kasnije u kasnom neplitu, postojati jedinstvo i rezlike između Vinčanske, Lenđelske, Potiske i Sopotsko-Lenđelske kulture.[3] Zajedno sa Protosesklo kulturom u sjevernoj Grčkoj, Anzabegovo-Vršnik kulturom u Sjevernoj Makedonija i Čavdar-Kremilovci-Karanovo u Bugarskoj pripada grupi kultura pod nazivom FTN (First Temporate Neolithic), a odnosi se na najranije neolitske kulture u umjerenoj klimi Evrope.[4] Sadržaj 1 Porijeklo 2 Karakteristike keramike 3 Starčevačka-impresso kultura u Bosni i Hercegovini 4 Starčevačka kultura u Hrvatskoj 5 Lista neolitskih kultura u Evropi 6 Literatura 7 Vanjski linkovi 8 Reference Porijeklo Lokalitet Starčevo Grad, u neposrednoj blizini Pančeva, otkriven je još 1912. godine, kada je tokom radova na ciglani pronađen arheološki materijal. Prva iskapanja na lokalitetu, izveo je 1939. Miodrag Grbić. Sredinom pedesetih godina 20. stoljeće, istraživanja su vodili Milutin Garašanin i Draga Garašanin. Pronađene su dosta grube keramičke posude, ali i keramika s geometrijskim ornamentima, te i antropomorfne figure izrađene od pečene zemlje. Pronađena su i oruđa od kamena i kostiju. Milutin Garašanin, istraživač i lokaliteta Anzabegova u Makedoniji, zastupao je ideju o bliskim vezama balkanskog neolita sa kulturama anadolskog platoa. Garašaninov dobro poznati termin „balkansko-anadolski kompleks“ u osnovi naglašava visoki nivo srodnosti koji bi, po tom stanovištu, trebalo da postoji u materijalnoj i duhovnoj kulturi ova dva regiona. [5] Drugi stav iznio je Dragoslav Srejović, koji je posle otkrića kulture Lepenskog Vira težio povezivanju korjena starčevačke kulture sa mezolitskom kulturom đerdapskog prostora, dajući joj autohtoni karakter.[6] Starčevačka kultura donosi početke stalnog naseljavanja stanovništva. Naselja su bila smještena na visokim riječnim terasama ili povišenim gredama, te na blagim padinama u riječnim dolinama. Otkrivanjem većeg dijela pojedinih starčevačkih naselja, uočene su određene pravilnosti u gradnji i rasporedu objekata u njima: isključivo se podižu jamski objekti - zemunice nepravilna oblika sa šatorastom krovnom konstrukcijom; stambene i radne jame skupljene su u grupama, a radne jame grupiraju se prema vrstama obrta. U razvijenim fazama grade se nadzemne pravougaone kolibe od pruća s podnicama od nabijene zemlje. Privredna osnova bila je stacionarna poljoprivreda sa nekoliko vrsta (pšenice, ječma i prosa). Od životinja su se uzgajali govedo, manje ovce i koze te svinje. Lov i ribolov manje su bili zastupljeni, premda su na području Slavonije nađene i udice načinjene od kosti. Pokojnici su se pokapali unutar naselja, u zgrčenu položaju na boku. Oruđe i oružje izrađivalo se od različitih vrsta kamena cijepanjem i okresivanjem, glačanjem i brušenjem te od kosti i životinjskih rogova. Karakteristike keramike U ostacima materijalne kulture najzastupljenija je keramika oksidacijski pečena, tj. uz prisustvo kiseonika, što keramici daje crvenu ili oker boju. Najviše je zastupljena gruba keramika, rijetko sa slikanim ukrasima, sa nekoliko funkcionalnih oblika, od kojih se ističu zaobljeni lonci malo izvučenog ruba i zaobljenog dna, posude na nozi i zdjele. Često je ukrašavana ubadanjem urezivanjem, utiskivanjem ili plastičnim modeliranjem, a ponekad i kaneliranim barbotinom. Barbotinski način ukrašavanja je namjerno ogrubljivanje površine posude nabacivanjem razmućene gline, ponekad bez određenog plana. Najčešći oblici finog, mehanički glačanog posuđa su zdjele na ravnoj ili povišenoj nozi, ukrašavane linijskim slikanim motivima bijelom i tamnom bojom. U starčevačkoj kulturi česti su predmeti kultnog obilježja kao što su žrtvenici na četvrtastom postolju sa četiri kratke noge ili trougaoni žrtvenici s trima zoomorfno oblikovanim nogama. Antropomorfnom oblikovanju pripadaju ženski i muški likovi u stavu oranta aplicirani kao niski reljefi. Figuralnu plastiku obilježavaju jednostavni stupasti kipići s tek naznačenim pojedinostima lica i prsa te voluminozno oblikovani ženski likovi s naturalističkim detaljima (crvenokosa boginja iz Donje Branjevine).[7][8] Starčevačka-impresso kultura u Bosni i Hercegovini Na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine, postoje dva nalazišta, koja se sa sigurnošću mogu pripisati starčevačkom kulturnom krugu: Obre I i Gornja Tuzla.[9] Arheološki lokalitet Bregovi nad Bakarama poznat je već duže od jednog vijeka i predstavlja jedan od prvih otkrivenih neolitskih lokaliteta u Bosni i Hercegovini. Ostao je neprimijećen iako se relativno često navodio podatak o njegovom postojanju u stručnoj literaturi. Lokalitet je otkrio Ćiro Truhelka. Topografija ovog lokaliteta odgovara uobičajenom izboru neolitskog staništa. Udaljen je 5 km od koncentracije starčevačkih naselja u Brodskom Posavlju i eponimnih lokaliteta Galovo i Zadubravlje.[10] Ponekad se ova nalazišta smještaju u „prelaznu zonu“ između neolita na jadranskoj obali i kontinentalnog neolita Balkana. Preplitanje dva stila ukrašavanja, dvije tradicije izrade keramike, govori o specifičnoj mješavini kultura sa prevagom starčevačkih elemenata. Alojz Benac je ovu mješavinu nazvao Starčevačka-Impresso kultura. Nalazi sa ovih nalazišta omogućavaju proučavanje razvoja starčevačke kulture, njenog odnosa s neolitskim zajednicama jadranske oblasti, kao i za određivanje granica prodiranja starčevačke kulture na zapad.[11] U Obre I, sudeći po prisustvu uređenog barbotine ukrasa i fragmenata sa krivolinijskim slikanjem radi se o relativno poznoj fazi starčevačko-impresso kulture. Tri rezultata C14 analize obrađena u laboratoriji u Los Angeles-u smještaju naalaze u Obre I u vrijeme oko 5500. p.n.e.[2] Nalazi Starčevo-impreso kulture na lokalitetu Gornja Tuzla pronađeni su u stratumu VI (5,45-4,9 m). Po raznolikosti i kombinacijama pravolinijskog ukrasa, pojave spiralnog slikanja, kao i ukrašavanja grube keramike u vidu kanelura i cik-cak barbotina, ova faza života u Gornjoj Tuzli smješta se na sam kraj Starčeva IIb. C14 analiza daje rezultate 5580. - 5475.god. p.n.e. Istovremeno starčevački stratum u Gornjoj Tuzli pokazije i sličnosti sa Sesklo i Dimini neolitskim kulturama u Tesaliji, sa donjim stratumom iz Akropotamusa u Makedoniji i nalazima sa prostora Južne Morave u Srbiji.[12] Na primjeru nalazima bogatog i dugotrajnog naseljavanja u Gornjoj Tuzli mogu se izvući zaključci o važnosti koje su naslage soli i slani izvori imali u toku naseljavanja već od perioda srednjeg neolita.[2] Starčevačka kultura u Hrvatskoj Prvi nalazi Starčevačke kulture na tlu Hrvatske potječu iz 1894. godine, a pronađeni su prilikom kopanja temelja vukovarske gimnazije.[13] Do danas je na području između Save i Drave poznato oko 100 lokaliteta starčevačke kulture, no samo na malom broju su se provodila arheološka iskopavanja, većina ih je evidentirana prilikom rekognosciranja . Najstarija naselja počinju se izgrađivati na suhim kopnenim površinama pokrivenim praporom na granici s močvarno-barskim prostorima, koji su se protezali na lijevoj obali Save u širini od 1 do 5 km prema sjeveru od njenog današnjeg korita. Smještena su na visokim terasama uz veće riječne tokove (Gradac na Vučedolu, Erdut, Vinkovci, Sarvaš, Vukovar, Galovo u Slavonskom Brodu, Ždralovi kod Bjelovara, Ciglana u Našicama), na niskim brežuljcima uz dolinu s vodotocima (Bukovlje,[14] Kneževi vinogradi, Pepelane, Podgorač, Gornja Vrba, Lipovac, Vrpolje, Sredanci, Stari Perkovci, Novi Perkovci, Kaznica-Rutak i Virovitica) ili na blago povišenim terenima u ravnici uz manji vodotok (Gornja Vrba, Lipovac, Vrpolje, Zadubravlje). Naselja nikad nisu izolirana, odnosno daleko jedna od drugih. Pretežno su jednoslojna s jednom fazom po određenoj periodizaciji. U pravilu zauzimaju veću površinu i sastavljena su od većeg broja različitih vrsta ukopanih i/ili poluukopanih objekata koji su različito raspoređeni. Smatra se da je većina starčevačkih naselja bila naseljavana kratkotrajno, bilo da su se u njih vraćali nakon nekog vremena ili selili dalje te da zbog toga nije bilo potrebe za gradnjom kvalitetnih i izdržljivih objekata, nego su uglavnom gradili jednostavne nadzemne objekte ili objekte ukopane u zemlju, a pokrivene jednostavnim krovom od slame i pruća. Česte selidbe se mogu objasniti rotacijom. Stanovnici bi iskrčili šumu, zasadili usjeve, a kad bi zemlja počela pokazivati znakove iscrpljivanja, ponovo bi spalili, ostavili zemlju „ na ugaru“, te otišli na drugo mjesto dok se zemlja ne oporavi.[13] Zaštitnim iskopavanjima u Vinkovcima otkriveni su ostaci prve nadzemne kuće starčevačke kulture u i uopšte na lokalitetima istočne Hrvatske. Svi do tada otkriveni objekti bile su zemunice, a njihovo podizanje u okviru starčevačke kulture tumači se jakom mezolitičkom tradicijom i udaljenošću od ishodišta same kulture (Starčevo). [15]. U novije vrijeme u okolini Đakova istraženo je 5 naselja (Sredanci, Tomašanci, Stari Perkovci, Novi Perkovci, Selci Đakovački – Kaznica-Rutak) i jedno kod Virovitice i svi pripadaju kasnijim fazama starčevačke kulture. Materijalna kultura najviše je zastupljena keramičkim posuđem pečenim oksidacijski, tj. uz prisutnost kisika, što keramici daje crvenu ili oker boju. U najvećoj mjeri zastupljeno je posuđe grube fakture s nekoliko funkcionalnih oblika od kojih se ističu zaobljeni lonci te posude na nozi i zdjele. Posuđe grube fakture često je s vanjske strane ukrašeno urezivanjem, utiskivanjem, ubadanjem ili plastičnim modeliranjem. Rezultati apsolutnog datiranja kreću se u rasponu 5930. do 4960. p.n.e.[4] Vinčanska kultura predstavlja mlađeneolitsku i ranoeneolitsku kulturu jugoistočne Evrope (između prvih vekova 5. milenijuma pre nove ere i prvih vekova 4. milenijuma pre nove ere). Prostirala se od srednjeg Potisja na severu do Skopske kotline na jugu i od reka Usore i Bosne na zapadu do Sofijskog basena na jugu, odnosno obuhvatala je teritorije današnje Srbije, Rumunije, Makedonije i Bosne i Hercegovine. Vinčanska kultura je bila tehnološki najnaprednija praistorijska kultura u svetu. Najranija metalurgija bakra u Evropi potiče sa vinčanskog lokaliteta Belovode u istočnoj Srbiji. Priobalni pojas Dunava u zoni nalazišta Vinče, kod Beograda, proglašen je arheološkim parkom. Sadržaj 1 Neolit na teritoriji Balkana 1.1 Starčevačka kultura 2 Arheološka iskopavanja 3 Lokaliteti 4 Periodizacija 5 Naselja 5.1 Kuće vinčanske kulture 6 Sahranjivanje 7 Pokretni inventar 8 Figurine 8.1 Lady of Vinča 8.2 Vidovdanka 8.3 Hajd vaza 8.4 Pazarka 9 Keramika 9.1 Prosopomorfni poklopci 10 Ekonomija nosioca kulture 11 Najranija metalurgija na svetu 12 Vinčansko pismo 13 Keramičke lule 14 Lista neolitskih kultura u Evropi 15 Povezano 16 Bilješke 17 Izvori 18 Literatura 19 Spoljašnje veze Neolit na teritoriji Balkana Oko 7.000. godine p. n. e. nastaje tzv. „klimatski optimum“, tokom koga se tope ledničke mase u Evropi, pojas četinarskih šuma se pomera ka severu. Klima se menja, postaje topla i vlažna što je pogodovalo listopadnim šumama koje se šire Balkanskim poluostrvom. Ostaci flore i faune sadrže kosti sisara, ptica, riba, ljušture puževa. Na Balkanu od početka neolita do njegove najznačajnije epohe, Vinčanske kulture, prošao je ceo milenijum. Starčevačka kultura Glavni članak: Starčevačka kultura Na prostoru centralnog Balkana nosioci rano i srednje neolitske kulture pripadali su Starčevo-Kereš-Kriš kulturnom kompleksu. Ovaj naziv označava tri bliske kulture: starčevačku, kerešku i krišku koje su obuhvatale područje današnje jugoistočne Mađarske, Srbije i Rumunije. Starčevačka kultura, koja je naziv dobila po lokalitetu Starčevo, razvila se u veoma važnom periodu napretka čovečanstva, kada je počela proizvodnja hrane. Početkom neolita ljudi su još uvek živeli u grupama, koje su činili članovi porodice, prikupljali su hranu u sezonskim pohodima i polako se privikavali na život na jednom mestu. Starčevačka kultura je donela znanja koja će biti veoma značajna za naredni period. Ljudi su živeli u zemunicama i nadzemnim kućama, pravili su izuzetno kvalitetnu keramiku tankih zidova, ukrašenu geometrijskim motivima, statue stubaste forme, koje podsećaju na vinčanske figurine. Na vezu između starčevačke i vinčanske kulture upućuju oblici keramike i figurine, kao i stambeni objekti i teritorija koju su obuhvatale, iako u arheologiji postoji i druga hipoteza o nastanku vinčanske kulture, po kojoj je značajnu ulogu imao uticaj ili migracija sa jugoistočnog Balkana.[1] Arheološka iskopavanja Arheološko nalazište Vinča, 2011. Istraživanja vinčanske kulture na teritoriji Srbije počela su u Jablanici kod Aranđelovca 1901. godine, a u Transilvaniji 1875. na lokalitetu Tordoš. Vinčanska kultura je nazvana po lokalitetu Vinča - Belo brdo, koje se nalazi na desnoj obali Dunava, u selu Vinča, 11 km nizvodno od Beograda, na kome je iskopavanje započeo 1908. profesor Beogradskog univerziteta Miloje Vasić[α 1], na prostoru od oko 400 m². Sa manjim prekidima, radovi su trajali sve do Prvog svetskog rata. 1924. godine, obavljeno je iskopavanje ali nakratko, zbog nedostatka materijalnih sredstava.[2] Otkriveni su ostaci osam neolitskih naselja, od kojih najstarije naselje pripada periodu srednjeg neolita i starčevačkoj kulturi. Vinča tridesetih godina postaje nalazište čuveno u svetu. Miloje Vasić je 1932. i 1936. objavio četiri toma monografije „Praistorijska Vinča“, čime je završena druga faza istraživanja ovog lokaliteta. Osnivanjem Odbora za arheološka istraživanja u Vinči pri Srpskoj akademiji nauka i umetnosti i angažovanjem akademika Vase Čubrilovića i Jovana Todorovića, započeta su 1978. godine nova iskopavanja. U početku je istraživanjima rukovodio Nikola Tasić, a od 1982. godine akademici Milutin Garašanin i Dragoslav Srejović. Posle završetka radova od 1986. do 1998. nije bilo sistematskih arheoloških istraživanja. Ipak, 1988. nalazište je uređeno zbog simpozijuma pod nazivom „Vinča i njen svet“ (originalni naziv - engl. Vinča and its World). Milutin Garašanin je 1998. godine okupio terensku ekipu i tako je počela treća serija iskopavanja na eponimnom nalazištu. Od 2001. uvedena je flotacija za dobijanje uzoraka makrobiotičke analize. Od 2003. započela su iskopavanja u sistemu celina („unit“), za razliku od ranijih iskopavanja u kvadratnoj mreži. U istraživanja su uključene i arheozoologija i zooarheologija, a za vođenje terenske dokumentacije počela je da se koristi računarska tehnologija. Od 2002. korišćen je elektronski daljinometar (EDM) Napravljena je baza podataka i softver ArchaeoPack (Tasić, Jevremović 2003.) koji je testiran na iskopavanjima u Vinči.[3] Lokaliteti Matična oblast Vinčanske kulture obuhvata prostor centralnog Balkana, a u trenutku kada je dostizala vrhunac podudarala se sa teritorijom koju je u mlađem i srednjem neolitu obuhvatala starčevačka kultura. Dunav je bio odlučujući uslov za nastanak naselja u Vinči, kao i Tisa, Drava, Sava, Tamiš i pritoke. Glavni pravac od severa ka jugu je Morava, koja se nizvodno uliva u Dunav. Nosioci vinčanske kulture živeli su na desnoj obali Dunava, ali treba pretpostaviti da je reka u doba osnivanja naselja bila tokom proleća usled poplava široka oko 7 km, na ovom prostoru su postojali jezero i močvare, što je pogodovalo razvoju lova, ribolova i zemljoradnje.[4] Jezgro ove kulture je Srbija, a rasprostirala se do istočne Makedonije, zatim na zapadu do severoistočne Bosne i do Vinkovaca. Eponimni lokalitet ove je Vinča - Belo brdo, a ostala nalazišta su: Gradac kod Zlokućana Aradac u Banatu Botoš u Banatu Pločnik Divostin Anzabegovo Vrdnik Jakovo Obrež Gomolava Periodizacija Kulturni sloj u Vinči debljine je oko 10,5 metara.[5] Periodizaciju su izvršili Miloje Vasić, Milutin Garašanin i Vladimir Milojčić. do 8 metara Vinča Tordoš I Vinča A 8 do 6,5 metara Vinča Tordoš II ab Vinča B1 (do 7 metara) 6,5 do 6 metara Gradačka faza Vinča b2 6 do 4,1 metar Vinča Pločnik I Vinča B2/C 4,1 metar Vinča Pločnik IIa Vinča C 3,48 metara Vinča Pločnik IIb Vinča D Svaki od nataloženih slojeva, koji obeležava pojedine faze života u Vinči, sadrži prave riznice raznovrsnih predmeta: oruđe i oružje od kamena i kosti, posuđe za svakodnevnu upotrebu, bogato dekorisane ritualne vaze, veliki broj antropomorfnih i zoomorfnih figurina izuzetno upečatljive stilizacije, nakit od raznih vrsta retkih i skupocenih materijala i veliki broj drugih predmeta izrađenih u samoj Vinči ili pribavljenih iz udaljenih oblasti - iz srednje Evrope, donjeg Podunavlja ili sa Mediterana. Naselja Prostiranje Vinčanske kulture Rekonstrukcija Vinčanske kuće Neolitsko naselje u Vinči udaljeno je oko 14 km od ušća Save u Dunav, što je izuzetno povoljno mesto koje je omogućilo da postane fokalna tačka prostora jugoistočne Evrope. Ovuda su prolazili putevi, ali je i izuzetno povoljno prirodno okruženje omogućavalo dugotrajno naseljavanje. Reka Bolečica, koja se uliva u Dunav neposredno ispod naselja, bila je izvor sveže vode, a bila je i veza sa Avalom, gde su nalažene važne sirovine poput cinabarita. Vinčanska naselja su pretežno višeslojna, a na samom lokalitetu Vinča konstatovano je 9 naselja. Po položaju malo se razlikuju od starčevačkih, podižu se na rečnim terasama sa padom ka reci, na osunčanim padinama ili gredama. U mlađim fazama naselja se podižu na strmim teško pristupačnim brežuljcima ili stenama (Gradac, Rt - Železnik). Neka od ovih naselja bila su utvrđena. Najstarija staništa u Vinči imaju najčešće elipsoidne osnove ukopane u les i šatorasti krov od pruća, trske i slame koji naleže neposredno na osnovu. Kolibe su grupisane po određenom sistemu oko centralne i podsećaju na arhitekturu kulture Lepenskog Vira. Za iste tradicije se povezuju i stubaste antropomorfne figure i neraščlanjene keramičke posude. Vinča je oko 4500. godine p. n. e. opustela, ali se neposredno posle kulturnog sloja sa šatorastim staništima javlja novo naselje, koje su izgradili nosioci kulture mlađeg neolita, kojoj je Vinča dala ime. Kuće tokom ovog perioda bile su od drveta i gline, orijentisane u pravcu jugoistok-severozapad, imale su četvorougaone osnove, vertikalne zidove i krov na dve vode. Javlja se nivelacija, podloga se stabilizuje, izoluje od vlage, a zidovi se boje. U mlađim naseljima otkrivene su velike pravougaone građevine sa većim brojem prostorija. Na dubini između 9 i 6 metara, koje se datuje u period između 4500. i 3800. godine p. n. e. kultura dominira velikim delom srednje i jugoistočne Evrope. Velika naselja tokom ovog perioda su Vinča, Potporanj, Selevac, Divostin... Specijalizovane delatnosti dovela je do privrednog uspona, društvenog raslojavanja i bogaćenja zajednica vinčanske kulture. Nalazi otkriveni na dubinama između 6. i 2. metra kulturnog sloja Vinče, datovani u period između 3700. i 3500. godine p. n. e. pokazuju da Vinča postepeno gubi značaj i da se kultura gasi. Propast vinčanske kulture prouzrokovao je prodor novih zajednica iz pravca današnjih oblasti Bugarske i Rumunije, tokom prvih vekova 4 milenijuma p. n. e. Vinčanska kultura prostirala se na teritoriji većoj od teritorije bilo koje neolitske kulture u Evropi. Pojedina njena naselja premašila su veličinom i brojem stanovnika ne samo sva istovremena neolitska naselja, već i prve gradove koji su znatno kasnije nastali u Mesopotamiji, Egeji i Egiptu. Smatra se da je Vinča bila grad jer je stalno bila naseljena tokom mnogo generacija, stanovništvo je bilo aktivno tokom cele godine, a postojala je i specijalizacija poslova. Može se reći da je bila metropola, budući ju je naseljavao veliki broj stanovnika, da je bila ekonomski i kulturni centar, da su otkrivena mnoga manja naselja u neposrednoj blizini Vinče, a nađeni su i dokazi o intenzivnoj komunikaciji i razmeni dobara, usluga i ljudi. Kuće vinčanske kulture Gradnja u Vinči je bila veoma intenzivna. Postoje dokazi da su stari i trošni objekti rušeni da bi se izgradili novi. Ponekad je iskorišćen rov stare kuće u koje su postavljane drvene oblice. Korišćena je tehnika koja se naziva tehnika pletera i lepa, a koja se prvi put javlja tokom neolita. Kuće su građene tako što su vertikalno poboli drvene oblice. Oko njih su uplitali pruće, preko koga se nanosilo vlažno blato ili glina, pomešani sa slamom ili peskom. Do sada nisu otkriveni ostaci krovova, ali se pretpostavlja da su bili od trske. Kuće su imale peći potkovičaste osnove, koje su se ponekad nalazile u svakoj prostoriji. Pronađene su i peći za koje se pretpostavlja da su služile za preradu cinabarita.[6] Sve kuće u naselju bile su zbijene i poređane u redove, orijentacije jugoistok – severozapad, što je predstavljalo dobru zaštitu od vetra. Sahranjivanje Na osnovu skromnih ostataka najstarijeg naselja, otkrivenih na oko 10,5 m ispod površine, zaključeno je da je Vinča prvi put naseljena u trenutku kad je kultura srednjeg neolita (starčevačka kultura) već počela da se završava, verovatno oko 4880. godine p. n. e. Iz ovog perioda potiče jedinstven nalaz u okvirima neolitske kulture jugoistočne Evrope, velika grobnica s prilazom i devet skeleta koja je u centru najstarijeg naselja, koja je otkrivena 1931. godine. Ovaj nalaz pokazuje da su prvi zemljoradnici Podunavlja pripadali posebnom antropološkom tipu u kome se objedinjuju odlike stare evropske populacije s odlikama gracilnih Mediteranaca. Pripadnici ove kulture su poznavali izdvojene nekropole, najčešće van naselja. U Botošu je otkrivena nekropola sa 18 grobova od kojih je jedan dvojni. Mrtvi su polagani u zgrčenom stavu, na levom ili desnom boku. Spaljivanje i sekundarne sahrane nisu pouzdano utvrđene. Pokretni inventar Figurina iz Vinče Predmeti vinčanske kulture otkriveni u Ajudu, u Rumuniji. U Fazi Vinča-Tordoš I, oko 8 m dubine u Vinči, otkriveno je: oruđe od obsidijana i to strugači, grebači i noževi, oruđe od tesanog kamena - pravi i krivi noževi, oruđe od glačanog kamena od nefrita koje procvat doživljava u fazi Vinča Tordoš II, sekire u obliku obućarskog kalupa jezičaste sekire dleta. Od nakita javljaju se bikonične perle od mramora i kosti, kameni privesci bušeni pri vrhu, nakit od spondilus (spondylus) školjke, koji se javlja kroz čitavu evoluciju kulture. U fazi Vinča Pločnik javljaju se i prva bakarna oruđa, kao što su igle, dleta, bakarne grivne rađene od veoma tanke žice. Posebno je značajna ostava bakarnog oruđa otkrivena 1928. godine na lokalitetu Pločnik. Ostava se sastoji od bakarnih dleta četvrtastog preseka i bakarnih sekira sa horizontalnim otvorom za držalje, koje su se koristile kao univerzalne alatke. Oruđa se i dalje izrađuju od kamena i kosti, najbrojniji su: šila harpuni udice spatule Od kamenih alatki dominiraju: jezičaste sekire bušene sekire kameni buzdovani sekire od mekog, belog kamena kultne namene. Figurine Vinčanske antropomorfne i zoomorfne figurine, kao i prosopomorfni poklopci i žrtvenici predstavljaju izuzetne umetničke domete ove kulture. Najznačajnije među njima su Lady of Vinča, Hajd vaza i Vidovdanka. Pored predmeta kultne namene, o stepenu razvijenosti govore i urezani znaci poznati kao „vinčansko pismo“. Pretpostavke o njihovoj funkciji su mnogobrojne: da su oznake vlasništva, kaucije, piktogrami ili slikovno pismo, fonetsko pismo...[7] Lady of Vinča Glavni članak: Lady of Vinča Lady of Vinca Jedan od najpoznatijih nalaza sa ovog lokaliteta. Lady of Vinca je otkrivena 1929. godine na dubini od 4,8 metara. Napravljena je od pečene gline, visoka je 13,2 cm. Lady of Vinca predstavlja ženu na postolju, u sedećem položaju, petougaonog lica i urezanih krupnih očiju i plastičnog dugačkog nosa. Desna ruka je savijena i položena na grudi. Na licu, rukama i temenu postoje perforacije. Vaza se nalazi u Arheološkoj zbirci Filozofskog fakulteta. Vidovdanka Glavni članak: Vidovdanka Figura poznata kao `Vidovdanka` Vidovdanka je antropomorfna figurina otkrivena na Vidovdan 1930. godine, po čemu je i dobila ime. Predstavlja vrhunac neolitske figuralne plastike. Nalazila se na dubini od 6,2 m. Napravljena je od pečene gline, a površina je polirana. Ovo je ženska figurina, bez naglašenih individualnih crta. Lice je petougaono, istaknute su krupne bademaste oči i plastičan nos, što je tipičan primer vinčanske maske. Prisutni su ostaci crvene boje. Vaza se nalazi u Arheološkoj zbirci Filozofskog fakulteta. Hajd vaza Glavni članak: Hajd vaza Hajd vaza je otkrivena tokom iskopavanja 1930. godine, na dubini od 7.05 m. Visoka je 20, 8 cm, a dužina posude iznosi 36 cm. Ovo je zapravo posuda u obliku ptice, sklopljenih krila, sa ljudskom glavom, petougaonim licem, na kome su velike oči i modelovan nos. Na glavi se nalaze dve loptaste izbočine. Vaza je glačana i ukrašena kanelurama. Smještena je u Arheološkoj zbirci Filozofskog fakulteta u Beogradu. Pazarka Glinena figurina Pazarka pronađena je selu Požežina, na teritoriji Novom Pazaru, na obali Tušimljanska reke, prilikom kopanja trase gasovoda. Na tom mjestu pronađeni su i ostaci naselja iz doba neolita. Pronađena je sa ostacima jednog žrtvenika i sa jednom manjom figurinom u kontekstu jedne neolitske kuće. Stara je oko 7.000 godina i pripada najstarijoj fazi vinčanske kulture. Izrađena je od pečene gline s velikom količinom kvarca.[8] Visoka je 10 cm i 3 mm, braon i tamne boje, izraženih širokih kukova, gluteus, sa naglašenim ženskim karakteristikama. Ukrašena je trima paralelnim urezima u predelu pojasa i oko vrata, koji mogu predstavljati odeću ili nakit. U urezima su primećeni ostaci okera, što znači da je bila bojena ili samo na tim mestima , ili je samo ta boja sačuvana. Glava ima približno trougaonu formu, plastično izveden nos. Oči su prikazane rudimentarno kosim urezima, dok je vrh glave polukonusan i podeljen na dve sfere, koje najverovatnije simbolišu ovnovske rogove.[9] Smještena je u Muzeju “Ras“ u Novom Pazaru[10] Keramika U Vinči je otkriven veliki broj raznovrsnih keramičkih posuda. Tipična keramika je fina monohromna, glačana keramika, najčešće crne ili sive boje, nešto ređe crvene ili mrke. Vodeći keramički oblik je bikonična zdela sa niskim gornjim konusom, a karakteristične su i zdele sa oštrim uglastim profilom, kao i pehar na šupljoj i koničnoj nozi. Javlja se i tendencija ka zaobljavanju profila i izdvajanju vrata. Javljaju se i posude za skladištenje hrane, poput amfora i pitosa, kao i posude za pripremanje hrane - lonci i đuveči. Posebnu grupu čine posude izuzetno malih dimenzija. One imitiraju posude za svakodnevnu upotrebu, a postoji dvoumljenje oko toga šta je bila njihova uloga. Moguće je da su ovo bile igračke, posude gde su se čuvale dragocenosti ili posude koje su korišćene tokom prerade cinabarita. Ornamenti na keramici iz starijih faza najčešće su rađeni urezivanjem. Trobojne posude su luksuzne i retke. U mlađim fazama keramika je polirana pre pečenja, pomoću oblutka. Od motiva se javljaju linije, metopska polja, cik-cak linije, viseći trouglovi, a često je i kanelovanje. Kanelure se javljaju na gornjim delovima posuda. Otkriveni predmeti danas se mogu videti u Narodnom muzeju u Beogradu, Muzeju grada Beograda i Arheološkoj zbirci Filozofskog fakulteta u Beogradu. Prosopomorfni poklopci Glavni članak: Prosopomorfni poklopci Prosopomorfni poklopci su kultni objekti jedinstvenog oblika, značenja i funkcije, koji se tokom neolita javljaju isključivo u ovoj kulturi. Prosopomorfni poklopci su keramički cilindrični ili konični poklopci u obliku ljudskog i/ili životinjskog lica. Sam naziv potiče od grč. προσωρον - lice. Na svakom poklopcu prepoznaje se lice, nos i uši i posebno izrazito i reljefno modelovane oči. Bogato su ukrašeni urezanim geometrijskim ornamentom, najgušće na licu, a teme i potiljak su ponekad bez ukrasa. Motivi su šrafirani trouglovi, cik-cak linije, meandar ispunjen ubodom i sl. Dimenzije su između 7 i 15 cm, a pošto se povezuju sa amforama, pretpostavlja se da odgovaraju onima dimenzija od 20 do 40 cm. Smisao ovih poklopaca još uvek nije u potpunosti odgonetnut.[11] Ekonomija nosioca kulture Nosioci vinčanske kulture imali su mešovitu ekonomiju, osnovne delatnosti bili su stočarstvo i poljoprivreda, ali su se bavili lovom, ribolovom i prikupljanjem divljih plodova. Od domaćih životinja prisutni su: goveče, svinja, ovca, koza i pas. Osim mesa, koristilo se i mleko, a pretpostavlja se da je postojala i proizvodnja sira. Od divljih životinja prisutni su jelen, vepar, divlje goveče, zec, dabar, kuna, jazavac i lisica. Lov je imao važnu ulogu, ne samo zbog ishrane, već su se tako nabavljali materijali za oruđe, poput roga jelena ili kljova divlje svinje. Blizina reke omogućila je i ribolov, a nalazi udica, harpuna i tegova za mreže dokazuje da su lovili veliku ribu. Najviše su uzgajane žitarice i to pšenica, ječam i proso, a gajili su i sočivo, grašak i lan koji je korišćen kako za dobijanje ulja, tako i za izradu tkanina. Tokom ovog perioda u okolini naselja rasle su zova, kupina, divlje grožđe, koji su predstavljali dopunu u ishrani. Najranija metalurgija na svetu Srpski arheolozi iz Beograda, Požarevca i Petrovca na Mlavi otkrili su kod lokaliteta Belovode u Velikom Laolu, kod Petrovca na Mlavi i Belolice u selu Ždrelo, kod izvorišta reke Reškovice, koji su međusobno udaljeni desetak kilometara, praistorijsko naselje koje dokazuje da je vinčanska kultura prva poznavala metalurgiju bakra u Evropi. Lokaliteti su jedinstven arheorudarski i metalurški kompleks eksploatisan od praistorije pa do 5. veka, do kraja rimske vladavine ovim prostorima.[12] Vinčanska kultura je bila napredna neolitska kultura koja je postepeno evoluirala u eneolit. [13] Vinčanska kultura je bila najnaprednija praistorijska kultura u svetu. Najranija metalurgija bakra u Evropi potiče sa vinčanskog lokaliteta Belovode u istočnoj Srbiji i datira još sa kraja 6. milenijuma pre nove ere. Vinčanska kultura poznavala je napredne tehnologije prerade metala u isto vreme kada i bliskoistočne kulture. Ove rezultate predstavio je međunarodni tim stručnjaka iz oblasti arheoloških nauka iz Velike Britanije, Nemačke i Srbije na svetskom kongresu arheologa, održanim u Vankuveru 2008. godine. Vinčanska kultura se sve do objavljivanja ovih rezultata smatrala uglavnom kulturom kamenog doba. Vinčansko pismo Glavni članak: Vinčanski simboli [Vinčansko pismo https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%92%D0%B8%D0%BD%D1%87%D0%B0%D0%BD%D1%81%D0%BA%D0%BE_%D0%BF%D0%B8%D1%81%D0%BC%D0%BE] Tartarijske ploče pronađene u Rumuniji, koje sadrže vinčansko pismo. Još uvek je nerazjašnjeno značenje tajanstvenih simbola koji su urezani na grnčariji i figurinama vinčanske kulture. Već godinama ih izučavaju arheolozi i paleolingvisti. Pretpostavlja se da su bili oznake vlasništva, kaucija, piktogrami ili slikovno ili fonetsko pismo. Još uvek nije otkriveno kojoj su grupi naroda pripadali nosioci ove kulture, tako da je izuzetno teško odrediti kojim su jezikom govorili, što je neophodni uslov za dešifrovanje nekog fonetskog pisma. Urez koji podseća na slovo M na fragmentu keramike Urez koji podseća na slovo M na fragmentu keramike Crtež vaze sa urezanim znacima Crtež vaze sa urezanim znacima Urez koji podseća na ćirilično slovo Ж Urez koji podseća na ćirilično slovo Ж Vinčanski znaci su najčešće pravolinijski urezi koji su napravljeni na već pečenoj posudi. Nalaze se od oboda do dna suda. Do danas je otkriveno više od 1000 fragmenata na kojima su urezani ovi znaci. Simboli su nađeni na mnogo mesta širom istočne Evrope, većina je stara između 6500 i 8000 godina, što ih po mišljenju nekih naučnika čini najstarijim pismom. Keramičke lule Keramičke lule pronađene u naseljima neolitske vinčanske kulture (5.500 - 4.200 godine p.n.e.) Arheolozi su u naseljima vinčanske kulture pronašli male zemljane lulice, stare oko 7.000 godina.[14] Obzirom da je duvan stigao u Evropu tek u 15. veku sa Kolumbom, naučnici mogu samo pretpostavljati koje su trave drevni Vinčanci pušili. Neki to dovode u vezu sa korišćenjem konoplje u opojne svrhe.[14]