Negdje sam pročitao poznatu izreku koja kaže da nam se svima, svaki dan u životu, pruža druga prilika. Tu nam je, nadohvat ruke, samo što obično za njom ne posežemo. Velik dio mog života dokaz je toj izreci. Imao sam gomilu prilika, katkad i svakodnevno. Dugo nisam uspijevao ugrabiti nijednu, ali onda, u rano proljeće 2007., to se napokon počelo mijenjati. Tada sam se sprijateljio s Bobom. Kad danas o svemu razmišljam, nešto mi govori da je to mogla biti i njegova druga prilika. Prvi put sam ga ugledao jedne tmurne večeri u ožujku. London još uvijek nije sasvim otresao zimu sa svojih ulica i vladala je ledena hladnoća, naročito kad je vjetar šibao s Temze. U zraku je te noći čak bio nagovještaj leda, zbog čega sam se i vratio u svoj novi socijalni stan u Tottenhamu malo ranije nego inače nakon sviranja na Covent Gardenu. Kao i uvijek, sa sobom sam imao crni kofer za gitaru i ruksak prebaĉen preko ramena, no te je večeri sa mnom bila i moja najbolja prijateljica Belle. Davno smo izlazili zajedno, ali sad smo bili samo prijatelji. Kanili smo pojesti jeftini curry i pogledati film na malom crno-bijelom televizoru koji sam uspio nabaviti u trgovini s rabljenom robom iza ugla. Dizalo u stambenoj zgradi bilo je u kvaru, kao i obično, pa smo krenuli prema stubištu, pripremivši se na dugotrajan i mukotrpan uspon do petog kata. Rasvjeta na hodniku nije radila i dio prizemlja bio je obavijen tamom, no dok smo se uspinjali stubištem, nisam mogao a da ne primijetim par blistavih očiju u mraku. Začuvši nježno, pomalo molećivo mijaukanje, shvatio sam što je to bilo. Oprezno se pribliţavajući, u polutami sam ugledao riđu mačku sklupčanu na pragu pred jednim od stanova u prizemlju, u prolazu što je vodio prema hodniku. Odrastao sam s mačkama i uvijek sam pomalo bio slab na njih. Kad sam se primaknuo i uspio je dobro osmotriti, mogao sam vidjeti da je riječ o mačku, mužjaku. Knjigu potražite OVDE