Pratite promene cene putem maila
- Da bi dobijali obaveštenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete Vašu mail adresu.
1-25 od 161 rezultata
Prati pretragu "solzenjicin dva veka zajedno"
Vi se opustite, Gogi će Vas obavestiti kad pronađe nove oglase za tražene ključne reči.
Gogi će vas obavestiti kada pronađe nove oglase.
Režim promene aktivan!
Upravo ste u režimu promene sačuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i sačuvate trenutno stanje
Aktivni filteri
DVA VEKA ZAJEDNO (1795-1995) I-II ISTORIJA Šifra artikla: 343597 Isbn: 9788662632319 Autor : Aleksandar Solženjicin Izdavač : AKADEMSKA KNJIGA Dvotomna istorijsko-publicistička monografija Dva veka zajedno, delo nastalo na samom zalasku spisateljske karijere nobelovca Aleksandra Isajeviča Solženjicina, bavi se rusko-jevrejskim odnosima i suživotom Rusa i Jevreja na tlu Carske Rusije i Sovjetskog Saveza od kraja XVII do kraja XX veka. Pr... Detaljnije Dvotomna istorijsko-publicistička monografija Dva veka zajedno, delo nastalo na samom zalasku spisateljske karijere nobelovca Aleksandra Isajeviča Solženjicina, bavi se rusko-jevrejskim odnosima i suživotom Rusa i Jevreja na tlu Carske Rusije i Sovjetskog Saveza od kraja XVII do kraja XX veka. Prvi tom obuhvata period od 1795. kada je Rusija anektirala istočnu Poljsku, do 1916. godine, predvečerja Oktobarske revolucije, a drugi govori o samoj revoluciji i vremenu koje je usledilo. Ne namećući svoje mišljenje i citirajući mnogobrojne javne ličnosti tog vremena, autor daje čitaocu mogućnost da problem sagleda sa svih strana, te da doslovno oseti ono što su u datim istorijskim uslovima, upućeni jedni na druge osećali pripadnici slovenskog ruskog i jevrejskog naroda. Aleksandar Solženjicin (rus. Александр Исаевич Солженицын, 11. decembar 1918, Kislovodsk – 3. avgust 2008, Moskva), dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1970), sovjetski je i ruski pisac, dramaturg, publicista, pesnik, društveni i politički radnik (SSSR, Švajcarska, SAD, Rusija), ali i disident koji je tokom dve decenije (od šezdesetih do osamdesetih godina dvadesetog veka) aktivno istupao protiv komunističkih ideja, protiv političkog ustrojstva SSSR-a i politike njegovih vlasti. Romanom Jedan dan Ivana Denisoviča uzburkao je književnu javnost cele planete, a ostaće upamćen po epohalnom delu Arhipelag GULAG. Dvotomnu istorijsko-publicističku monografiju Dva veka zajedno, u kojoj se bavi odnosima i suživotom Rusa i Jevreja na tlu carske Rusije i Sovjetskog Saveza od kraja XVII do kraja XX veka, napisao je na kraju spisateljske karijere. Ime/Nadimak Email adresa Poruka POŠALJI Kategorija ISTORIJA Autor Aleksandar Solženjicin Težina specifikacija 0.5 kg Izdavač AKADEMSKA KNJIGA Pismo Latinica Povez Tvrd Godina 2018 Obavezni kolačići čine stranicu upotrebljivom omogućavanjem osnovnih funkcija kao što su navigacija stranicom i pristup zaštićenim područjima. Sajt koristi kolačiće koji su neophodni za pravilno funkcionisanje naše veb stranice kako bi se omogućile određene tehničke funkcije i tako vam pružilo pozitivno korisničko iskustvo. Statistički kolačići anonimnim prikupljanjem i slanjem podataka pomažu vlasnicima web lokacija da razumeju kako posetioci komuniciraju sa stranicom. To su kolačići koji omogućavaju web analitiku sajta, odnosno analizu upotrebe naših stranica i merenje prometa, koje sajt sprovodi u cilju poboljšanja kvaliteta i sadržaja ponuđenih usluga. Marketinški kolačići se koriste za praćenje posetilaca putem web stranice. Koriste se za prikazivanje relevantnih oglasa korisnicima i podsticanje da učestvuju, što je važno za nezavisne izdavače i oglašavače. Sajt koristi Google Analytics kolačiće ads/ga-audiences i collect, te Facebook kolačiće fr i tr.
ŠKOLA KOJU SU OSNOVALI UČENICI Eksperiemntalna gimnazija u Oslu MOSE JORGENSEN BIGZ 1 9 7 7 XX VEK ... Dva norveška gimnazijalca, nezadovoljni gimazijom koju su pohađali, prekinuli su školovanje posle prvog razreda. Došlu su na zamisao da pokrenu inicijativu za osnivanje jedne gimnazije novog tipa gde će učenici i profesori imati ista prava, gde neće biti ocena ni obaveznog prisustvovanja nastavi, gde će profesori i učenici zajedno utvđivati nastavni program, tehniku i plan rada, gde će više mesta biti za `individualnost, razvoj, toleranciju i konstruktivnost`. Zahvaljujući njihovoj inicijativi, prihvaćenoj od mnogih učenika, njihovih roditelja i nastavnika, osnovana je 1966. godine Eksperimenatlna gimnazija u Oslu. Ovo je knjiga o nastanku, razvoju i perspektivama ove neobične škole i o problemima demokratskog, antiautoritarnog i kreativnog obrazovanja... Preveo sa norveškog LJUBIŠA RAJIĆ Latinica 2O8 stranica Pečat LEPO OČUVANO
U dobrom stanju! Korice malo poustile i stranice jos nisu rasecene, sve ostalo u dobrom i urednom stanju! Redje u ponudi! Oblast: Istorija Opis: 1. izdanje, Beograd 1932, str. 161, meki orig. povez, (nerasečeni tabaci), ćirilica Izdavač: Srpska kraljevska akademija Autor: Jorjo Tadić Težina: 0.3 kg Jorjo Tadić (Stari Grad na Hvaru, 5. jun 1899 — Beograd, 4. oktobar 1969) je bio srpski istoričar i akademik SANU. Osnovnu školu je završio u rodnom mestu, a klasičnu gimnaziju u Zadru i Splitu. Istoriju i filozofiju je studirao u Zagrebu, Berlinu, Lajpcigu, Pragu i Beogradu. Bio je jedno vreme suplent Pomorske akademije u Kotoru a potom profesor i direktor Pomorsko-trgovačke škole u Dubrovniku. Za docenta Filozofskog fakulteta u Zagrebu izabran je 1935. godine na predmetu istorija novog vijeka. Tadić je zbog svoje jugoslovenske orijentacije imao različite probleme u toj sredini, pa je želeo da pređe u Beograd.[1] Viši savetnik ministarstva prosvete u Beogradu postao je 1938. godine. Za docenta Filozofskog fakulteta u Beogradu izabran je 1939. godine.[2] Od 1951. godine radio je kao redovni profesor Filozofskog fakulteta na predmetu Opšta istorija novog veka. Bio je i dopisni član Srpske kraljevske akademije od 1940, a redovni član SANU od 1959. godine. Sekretar Odeljenja društvenih nauka SAN od 1. III 1963. do 6. IV 1966; od 10. V 1966. do 4. X 1969. godine član Predsedništva Srpske akademije nauka od 15. IV 1960. do 1. III 1963; od 24. IV do 4. X 1969.a do smrti 1970, direktor Istorijskog instituta u Beogradu.[3] Bio je i dopisni član zagrebačke JAZU. Istoriografski rad Jorjo Tadić se pojavio u naučnoj javnosti nakon Prvog svetskog rata, kao vrstan istoričar.[4] Njegovo delo nastajalo je tokom više decenija i čini ga veliki broj radova o srednjovekovnoj istoriji Dubrovnika i o raznim temama iz srpske i jevrejske istorije u periodu između 16. i 18. veka. Hronološki se može podeliti na dva perioda: predratni od 1925. do 1941. i posleratni od 1945. do smrti 1969. godine. Zgrožen ustaškim zločinima i ulogom rimokatoličke crkve u NDH, Tadić je, premda katolik, starinom doseljenik iz Pivske oblasti u današnjoj Crnoj Gori, 1942. godine, zajedno sa Viktorom Novakom, uzeo krsnu slavu i počeo da slavi Sv. Jovana. Od svih istraživača dao je najviše podataka i tumačenja dubrovačke istorije[5] Napisao je biografije mnogih istaknutih ličnosti iz dubrovačke isorije između ostalih i Franja Gundulića, Nikole Pracatovića, Serafima Gučetića, Cvijete Zuzorić i Johanesa Gazulusa u zbirci radova Dubrovački portreti objavljenoj 1948. godine u izdanju Srpske književne zadruge. U kasnijoj fazi svog stvaranja pretežno se okreće temama iz privredne istorije, a izučavanje političke istorije ostavlja za skupove u inostranstvu gde je obavio desetine radova preglednog karaktera. Njegovi radovi o privrednoj istoriji imaju izuzetno veliki istoriografski značaj zbog iznošenja niza, do tada, nepoznatih podataka o ovoj tematici. Zaslugom Jorja Tadića, koji je prijateljevao sa francuskim istoričarem Fernanom Brodelom, Brodel je imao priliku da se upozna sa serijama građe u Dubrovačkom arhivu, što ga je inspirisalo da počne da piše o `dugom trajanju` u istoriji Mediterana kao celini. Bio je jedan od najboljih latinskih paleografa svoga vremena. Izuzetno je bilo njegovo poznavanje rukopisa dubrovačkih kancelara i notara srednjeg veka. Sistematski je objavljivao dubrovačku arhivsku građu (Pisma i uputstva Dubrovačke republike I, Prilozi za istoriju zdravstvene kulture starog Dubrovnika (zajedno sa Ristom Jeremićem), Dubrovačka arhivska građa o Beograd i Građa o slikarskoj školi u Dubrovniku XVIII—XVI veka u dva toma). Pored studija usko vezanih za dubrovačku istoriju značajan je njegov rad na rasvetljavanju privredne prošlosti srpskih i balkanskih zemalja srednjeg veka. Na osnovu dubrovačke arhivske građe dobio je čitav niz brojčanih podataka o agrarnoj i rudarskoj proizvodnji u Srbiji srednjeg veka. Proučavanjem srpske ekonomije i društva pokazao je kako je Srbija od Kosovske bitke do pada Despotovine pod tursku vlast imala jednu od najrazvijenijih rudarskih proizvodnji u Evropi onoga vremena. Ukazao je na razvoj trgovačkog staleža u srednjovekovnoj Srbiji. Takođe je ukazao na značaj srpske rudarske proizvodnje za razvoj Dubrovačke republike. Objavljivao je i radove o kulturi Dubrovnika. Kao istoričar kulture naročitu pažnju je posvećivao biografijama i razmatrao je dela pojedinih književnika i likovnih umetnika. Posebno je zanimljiv njegov rad na izučavanju istorije svakodnevnog života u Dubrovačkoj republici, čiju je istoriju, sa svim njenim specifičnostima, smatrao integralnom sastavnicom srpske istorije. Njegov poslednji tekst, `Sablasti kruže Jugoslavijom`, objavljen posthumno 1971. godine upozoravao je na rastući hrvatski nacionalizam i opasnost od raspada Jugoslavije. Bibliografija Španija i Dubrovnik u XVI veku, Beograd 1932; Miha Pracatović–Pracat, Dubrovnik 1933; Jevreji u Dubrovniku do polovine XVII stoleća, Sarajevo 1937; Promet putnika u starom Dubrovniku, Dubrovnik 1939; Organizacija dubrovačkog pomorstva u XVI veku, Istorijski časopis 1949: Dubrovački portreti I, Beograd, SKZ 1948. Tadić, Jorjo (1963). „Testamenti Božidara Vukovića, srpskog štampara XVI veka”. Zbornik Filozofskog fakulteta. Beograd. 7 (1): 337—360. Privreda Dubrovnika i srpske zemlje u prvoj polovini XV veka, Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu 1968 Sablasti kruže Jugoslavijom, Istorijski časopis, Beograd 1971.
Korice kao na slici Unutra lepo očuvano Uslikan je primer gde postoji komentar grafitnom olovkom kraj teksta, možda ima još negde ali nisam primetio. VULGATA latinski tekst Dva toma ukoričena zajedno, pogledajte slike Biblia sacra vulgatae editionis: juxta exemplaria ex Typoghraphia Apostolica Vaticana. Romae 1592 & 1593 inter se collata et ad normam correctionum romanorum exacta, auctoritate Summi Pontificis Pii IX Tomus I-II Mane G. J. Ratisbonae 768 strana (394+334+XL) Ne piše godina izdanja ali deluje kao kraj devetnaestog na početak dvadesetog veka Najpoznatiji prevod Biblije na latinski jezik je Vulgata („obična“), nastao krajem IV veka. Rimski papa Damas I je 382. godine zamolio svoga teološkog savetnika Sofronija Euzebija Jeronima (kasnije poznatog kao svetoga Jeronima, rođenog u Stridon (Štrigova) severnoj Dalmaciji) da izvrši reviziju postojećeg teksta Itale i da ga standardizuje u skladu sa „pravim“ grčkim tekstom - izvornikom, kao i da prevede Stari zavet koristeći izvorne jevrejske tekstove. Još pod vladavinom pape Damasa I počeo je Sv. Jeronim 383. sa jednom revizijom već postojećeg teksta novog zaveta, i 390. je krenuo sa prevodom starog zaveta, ali ne kao ostali raniji prevodi sa grčkog već iz hebrejskog starog pra teksta. Jeronim je učio grčki i latinski u Rimu a jevrejski u Palestini. Kasniji pokušaji da se postupkom utvrđivanja unazad dođe do pravog izvornika za ovaj prevod ostali su neuspešni, tako da nikada nisu razjašnjene određene nedoslednosti u prevodu. Danas je poznato više od osam hiljada verzija Vulgate, što samo govori o učestanosti rukopisnog umnožavanja biblijskih tekstova u ranom srednjem veku. Najpoznatija verzija Vulgate je ona iz V veka koja se vodi pod imenom Codex Sangallensis (Sengalenski rukopis), odnosno (S) i čiji se deo sa Jevanđeljima čuva u manastiru Sent Gal u Švajcarskoj. Svakako da je najlepša Vulgata ona koja se čuva u njujorškoj biblioteci i koja potiče iz X veka. Pisana je slovima od zlata na ljubičasto obojenoj jagnjećoj koži. Godine 1933. rimski papa je formirao „Red svetoga Jeronima“ u Rimu, čiji je zadatak da rade na ispravljanju teksta Vulgate, kako bi se rekonstruisao izgubljeni Jeronimov tekst. Biblija Sveto pismo Latinski izvornik tekst
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Prvo izdanje! SRPSKI PRAVOSLAVNI NAROD I CRKVA U SARAJEVU u 17. i 18. vijeku , Vladislav Skarić , Državna štamparija Sarajevo 1928. Vladislav Skarić (Sarajevo, 10/22. juni 1869 — Sarajevo, 6. avgust 1943) bio je srpski istoričar i dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti. Biografija Rodio se u bogatoj srpskoj trgovačkoj porodici u Sarajevu. Njegov otav Kosta Skarić je bio trgovac duvanom koji se trgovinom obogatio i sagradio jednu od najvećih kuća u Sarajevu toga doba. U toj kući kod hotela Evrope se danas nalazi muzej savremene umjetnosti. U Sarajevu je završio osnovnu školu i dva razreda gimnazije, nakon čega ga otac šalje na školovanje u Sremske Karlovce. Nakon završene Karlovačke gimnazije odlazi na školovanje u Grac gdje je studirao istoriju i geografiju. Po povratku iz Graca je radio kao prvi profesor u Relnoj gimnaziji u Banjaluci, te kao profesor u Srpskoj školi u Sarajevu. Bio je aktivista srpskog narodnog pokreta toga doba, pisao je za srpski časopis Bosanska vila, i bio jedan od osnivača Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva Prosvjeta. Kao istaknutog srpskog intelektualca, austrougarske vlasti ga hapse zajedno sa velikim brojem Srba odmah nakon Vidovdanskog atentata 1914. Prvi svjetski rat je proveo u austrougarskom zatočeništvu. Ubrzo nakon oslobođenja 1919. postaje kustos Zemaljskog muzeja, čiji je bio direktor od 1926. do 1936. godine. Pred Drugi svjetski rat je izvršio popis predmeta Muzeja Stare srpske pravoslavne crkve na Baščaršiji, a 1939. je zajedno sa Đokom Mazalićem i Darinkom Despić otvorio nove prostorije i novu postavku muzeja. Za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti je izabran na Izbornoj skupštini, 18. februara 1935. godine.
Oto Bihalji Merin - Nevidljiva kapija Tragigroteska Kosmos, Beograd, 1956. Mek povez, 214 strana. Oto Bihalji Merin (Zemun, 3. januar 1904 — Beograd, 22. decembar 1993) je bio srpski i jugoslovenski književnik, publicista i istoričar umetnosti, jevrejskog porekla. Biografija Početkom XX veka, u austrougarskom Zemunu, odrastao je između dve kulture i dva jezika. Studirao je slikarstvo i istoriju umetnosti u Beogradu, dok je sa 20. godina studije nastavio u Berlinu. U nemačkoj je počeo da objavljuje književne i filozofke tekstove na nemačkom jeziku. Sa Đerđom Lukačem radio je u časopisu nemačkih, levo orijentisanih intelektualaca „Die Linkskurve“. U Beograd se vratio 1928. godine, gde je bio pilot ratnog vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije. Ovaj period ostaje zabeležen jer je zajedno sa bratom Pavlom Bihaljijem osnovao časopis „Nova literatura“ i izdavačku kuću Nolit. Zbog zdravstvenih problema vraća se u Nemačku. U Nemačkoj je bio svedok značajnih tragičnih događaja 30-ih godina, a kao član Komunističke partije Nemačke u narednim godinama živeo je u ilegali u Francuskoj, Švajcarskoj, Španiji... Kada je počeo Drugi svetski rat, vratio se u Kranjevinu Jugoslaviju 1941. godine. Završio je u ratnom zarobljeništvu kao oficir. Nakon završetk rata vratio se u Beograd, gde je skromno živeo do smrti 1993. godine. Napisao je na desetine knjiga i to uglavnom o umetnosti. Zaslužan je za popularizaciju moderne i naivne umetnosti i slikarstva u Jugoslaviji. Njegove su knjige, sjajno opremljene i u velikim tiražima, objavljivane i prodavane u čitavom svetu, a najviše u Nemačkoj. Priznanja Šezdesetih godina, u Austriji dobio je Herderovu nagradu za „sporazumevanje naroda posredstvom umetnosti“, a u Nemačkoj je kao prvi Jugosloven dobio `Krst za zasluge u odbrani nemačke umetnosti od nacizma`. Srpska izdanja knjiga * Savremena nemačka umetnost, Beograd, Nolit, 1955. * Jugoslovenska skulptura HH veka, Beograd, Jugoslavija, 1955. * Nevidljiva kapija, Beograd, Kosmos, 1956. * Susreti sa mojim vremenom, Beograd, Prosveta, 1957. * Umetnost naivnih u Jugoslaviji, Beograd, Jugoslavija, 1959. * Prodori moderne misli, Beograd, Nolit, 1962. * Graditelji moderne misli, Beograd, Prosveta, 1965. * Maske sveta, Beograd, Vuk Karadžić, 1970. * Jedinstvo sveta u viziji umetnosti, Beograd, Nolit, 1974. * Revizija umetnosti, Beograd, Jugoslavija, 1979.
Леонид Соловјев: РУШИЛАЦ МИРА Издавач: НОПОК, Београд, 1945.год. Меки повез, 206 страна, илустровано, ћирилица. Очувано као на фотографијама. ` Леонид Васиљевич Соловјев ( rus. Леони́д Васи́льевич Соловьёв ) (19. август 1906. — 9. април 1962.) је био руски писац и драматург. Пошнат је по `Књизи моје младости` и `Причи о Насрадин Хоџи`. `Прича о Насрадин Хоџи` садржи два романа: `Рушилац мира` или `Насрадин Хоџа у Бухари`, и `Зачарани принц`. Други део приче о Насрадин Хоџи, поднаслов `Зачарани принц“, написан је у логору Дубравлаг, и завршен око 1950. године. Оба дела `Приче о Насрадин Хоџи` су први пут заједно објављена 1956. године, и наишла су на веома повољан пријем. Читав роман је преведен на десетине светских језика. Насрадин хоџа је лик из кратких сатиричних прича народа Балкана, Блиског и Средњег истока и Средоземља. У причама је представљен као шаљивџија који шалама остварује велику корист варајући наивни народ. Највјероватније је лик створен по историјској личности која је живјела у 13. вијеку на подручју Средњег истока. УНЕСКО је 1996—1997. годину прогласио за „Међународну годину Насрадина хоџе“. У турском граду Акшехиру се сваке године од 5. до 10. јула одржава фестивал посвећен Насрадину хоџи. Кратер Насрадин на Плутоновом месецу Харону је именован по Насрадин-хоџи.
NJEMAČKA AVANGARDA TEORIJA, TUMAČENJE I ISTORIJA KNJIŽEVNOSTI Šifra artikla: 352014 Isbn: 9788662630995 Autor : Rada Stanarević Izdavač : AKADEMSKA KNJIGA Polazeći od toga da se avangarda od svih drugih umetničkih pravaca 20. veka izdvaja po tome što unosi fragmente realnosti u umetničku fikciju, R. Stanarević u prvom delu knjige izlaže istoriju ove makrostilske formacije, počev od kubizma (Brak, Pikaso), nastupa dadaističkih grupa (Cara, Bal; Diša... Detaljnije Polazeći od toga da se avangarda od svih drugih umetničkih pravaca 20. veka izdvaja po tome što unosi fragmente realnosti u umetničku fikciju, R. Stanarević u prvom delu knjige izlaže istoriju ove makrostilske formacije, počev od kubizma (Brak, Pikaso), nastupa dadaističkih grupa (Cara, Bal; Dišan, Pikabija; Hausman, Hana Heh) i nadrealista (Dali, Bunjuel, Breton, Maks Ernst) prvih decenija veka, do neovangardnih konkretnih umetnika (Gomringer, Hajsenbitel, Mon), radova Bečke grupe (Artman, Bajer), hepeninga (Kaprou, Fostel) i hipi i bluz književnosti (Fesper, Cal, Oklopdžić) u drugoj polovini prošlog veka. Kako je avangarda istovremeno i internacionalna i višemedijska pojava (mešaju se i uzajamno prosecaju i preobražavaju likovne umetnosti, književnost, fotografija, film i pozorište), ovaj istorijski pregled predstavlja ujedno osnovu za teorijska razmatranja u drugom delu knjige, sa težištem na paradigmatskom postupku i tehnici avangarde, a to je montaža. U tom teorijskom razmatranju koje obuhvata kako Blohove i Benjaminove studije, tako i Birgerovu teoriju, autorka posebnu pažnju posvećuje avangardnoj montaži u književnosti, pri čemu se izdvajaju razni vidovi citata stranog porekla, kada se, u krajnjoj liniji, dešava da oni potpuno potisnu fikciju i originalni umetnički tekst i da se život izjednači sa umetnošću. Pored mešanja originalnog i citiranog materijala u avangardnom književnom delu se, međutim, pojavljuje još jedan sloj, tzv. automatski govor, što sve zajedno avangardnom delu pridaje fantastična svojstva koja se teško razumeju i gotovo ih je nemoguće teorijski objasniti. Da bi se u predstavljanju avangardne književnosti ipak ostvario i taj korak, autorka u trećem, hermeneutičkom delu knjige iscrpno razmatra dva najvažnija ostvarenja nemačke avangarde, Deblinov roman Berlin Alexanderplatz (1929) i scensko ostvarenje Petera Vajsa Mara / Sad (1965). Ime/Nadimak Email adresa Poruka POŠALJI Kategorija TEORIJA, TUMAČENJE I ISTORIJA KNJIŽEVNOSTI Autor Rada Stanarević Težina specifikacija 0.5 kg Izdavač AKADEMSKA KNJIGA Pismo Ćirilica Povez Tvrd Godina 2015 Format 13x20 Strana 290 Obavezni kolačići čine stranicu upotrebljivom omogućavanjem osnovnih funkcija kao što su navigacija stranicom i pristup zaštićenim područjima. Sajt koristi kolačiće koji su neophodni za pravilno funkcionisanje naše veb stranice kako bi se omogućile određene tehničke funkcije i tako vam pružilo pozitivno korisničko iskustvo. Statistički kolačići anonimnim prikupljanjem i slanjem podataka pomažu vlasnicima web lokacija da razumeju kako posetioci komuniciraju sa stranicom. To su kolačići koji omogućavaju web analitiku sajta, odnosno analizu upotrebe naših stranica i merenje prometa, koje sajt sprovodi u cilju poboljšanja kvaliteta i sadržaja ponuđenih usluga. Marketinški kolačići se koriste za praćenje posetilaca putem web stranice. Koriste se za prikazivanje relevantnih oglasa korisnicima i podsticanje da učestvuju, što je važno za nezavisne izdavače i oglašavače. Sajt koristi Google Analytics kolačiće ads/ga-audiences i collect, te Facebook kolačiće fr i tr.
URBANA GLUMAČKA MODERNA ATELJEA 212 1956-1981 POZORIŠTE Šifra artikla: 300065 Isbn: 9788660812324 Autor : Dejan Čavić Izdavač : ALBATROS PLUS Knjiga Dejana Čavića govori o glumačkoj umetnosti u određenom vremenskom periodu, putem iscrpne analize promena u načinu glumljenja pojedinih umetnika. Uzimajući za primer dva velika i istovremeno potpuno različita glumca (Zorana Radmilovića i Danila Batu Stojkovića) Čavić uspostavlja osnovni pra... Detaljnije Knjiga Dejana Čavića govori o glumačkoj umetnosti u određenom vremenskom periodu, putem iscrpne analize promena u načinu glumljenja pojedinih umetnika. Uzimajući za primer dva velika i istovremeno potpuno različita glumca (Zorana Radmilovića i Danila Batu Stojkovića) Čavić uspostavlja osnovni pravac svoje analize. On će nam govoriti o glumi kao igri i glumi kao igranju. U drugom poglavlju izdiferenciran je pojam urbane glume nasuprot folklornoj ili ruralnoj, koja je bila do sredine dvadesetog veka uobičajena. Takav, nov način igre u pozorištu utemeljio se u Ateljeu 212 prateći sa izvesnim zakašnjenjem modernu u ostalim granama umetnosti. Rodonačelnik novog savremenog stila bio je reditelj Bojan Stupica, zajedno sa predvodnicima, glumcima Pavlom Minčićem, Rahelom Ferari, Radetom Markovićem, Ljubom Tadićem. Geneza moderne vodi put od predstave Arsenik i stare čipke do Kralja Ibija, od Raše Plaovića do Huga Klajna. U poglavlju o revolucionarnim glumcima u srpskom pozorištu dvadesetog veka analizirani su Raša Plaović, Branko Pleša, Zoran Radmilović. Sledi poglavlje o pokretačima novog pravca unutar Ateljea 212 među kojima se govori o Miri Trailović, Ljubomiru Draškiću, Zoranu Ratkoviću, Jovanu Ćirilovu, Borislavu Mihajloviću-Mihizu i Danilu Kišu. Zatim se u knjizi govori o anglosaksonskim uticajima i najzad o drugoj generaciji glumaca koji nastavljaju razvijanje modernog, kolektivnog načina glume. Dejan Čavić napisao je dragoceno štivo koje uplivava u tajne zanata i umetnosti glume, kakvo je retko ko mogao da napiše. Ovo svedočanstvo ima vrednost dokumenta na koji će se oslanjati buduće generacije glumaca i glumačkih pedagoga, jer je to prva knjiga koja nas upućuje u tajne moderne srpske glume ponikle u Ateljeu 212, dajući nam duboki uvid u uzroke nastanka i imenujući fenomene. Ivana Dimić Atelje 212 je jedino naše pozorište druge polovine prošlog veka u kome je napravljen kolektivni revolucionarni prevrat u glumačkoj igri. Posebno zahvaljujući glumcima snažne individualnosti, predvodnicima u pravom smislu reči. Šta je ostalo? Ostalo je živo sećanje na te uzbudljive dane, odrastanje, na taj još uvek živ stil ozbiljna, opuštena a dejstvena, nenametljiva a sugestivna (nikada sugestibilna), sangvinična i melanholična, igra uvek prirodna, od razigrane i improvizovane do disciplinovane i striktno podvrgnute rediteljevoj zamisli predstave, igra u kojoj se glumci uvlače katkad pod kožu lika koji igraju, a katkad izvlače iz svoje sopstvene kože – igra u kojoj se glumci igraju. Ime/Nadimak Email adresa Poruka POŠALJI Kategorija POZORIŠTE Autor Dejan Čavić Težina specifikacija 0.5 kg Izdavač ALBATROS PLUS Pismo Latinica Povez Broš Godina 2016 Format 17x24 Strana 156 Obavezni kolačići čine stranicu upotrebljivom omogućavanjem osnovnih funkcija kao što su navigacija stranicom i pristup zaštićenim područjima. Sajt koristi kolačiće koji su neophodni za pravilno funkcionisanje naše veb stranice kako bi se omogućile određene tehničke funkcije i tako vam pružilo pozitivno korisničko iskustvo. Statistički kolačići anonimnim prikupljanjem i slanjem podataka pomažu vlasnicima web lokacija da razumeju kako posetioci komuniciraju sa stranicom. To su kolačići koji omogućavaju web analitiku sajta, odnosno analizu upotrebe naših stranica i merenje prometa, koje sajt sprovodi u cilju poboljšanja kvaliteta i sadržaja ponuđenih usluga. Marketinški kolačići se koriste za praćenje posetilaca putem web stranice. Koriste se za prikazivanje relevantnih oglasa korisnicima i podsticanje da učestvuju, što je važno za nezavisne izdavače i oglašavače. Sajt koristi Google Analytics kolačiće ads/ga-audiences i collect, te Facebook kolačiće fr i tr.
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Leonid Vasiljevič Solovjov ( rus. Leonid Vasilʹevič Solovʹev ) (19. avgust 1906 — 9. april 1962) je bio ruski pisac i dramaturg. Život i dela Rođen u Tripoliju, u Siriji (danas Liban), gde je njegov otac predavao u ruskom konzulatu, počeo je da piše kao dopisnik novina (na uzbekistanskom) za Pravdu Vostoka, objavljenu u Taškentu.[potreban je citat] Njegove prve priče i crtice o životu u Rusiji Centralna Azija i Bliski istok su se pojavili u tim novinama i doveli do nekoliko zbirki kratkih priča.[potreban je citat] Njegova prva knjiga bila je Lenjin u istočnoj narodnoj umetnosti (Moskva, 1930), koju je opisao kao „svesku srednjoazijskog postrevolucionarnog folklora“. Poznat je po Knjizi moje mladosti i Priči o Hodži Nasredinu. Zasnovan je na pričama o narodnom heroju Bliskog istoka Nasredinu (slično kao što je Belgijanac iz 19. veka Šarl de Koster zasnovao svoj „Til Ulenšpigel i Lame Godzak“ na sličnom severnoevropskom narodnom heroju Tilu Eulenspiegelu). Tokom Drugog svetskog rata, Solovjov je bio ratni dopisnik i proizveo nekoliko ratnih priča i scenarija. On je takođe neko vreme služio tokom tog rata u ruskoj mornarici, a nekoliko romana je izraslo iz njegovog iskustva tamo. Solovjov je 1946. godine bio optužen za zaveru da izvrši terorističke akte protiv sovjetske države. Bio je interniran u nekoliko logora do 1954. godine, kada je oslobođen svih optužbi i pušten. Drugi deo Priče o Hodži Nasredinu, podnaslov „Začarani princ“, napisan je u logoru Dubravlag i završen oko 1950. godine. Posle oslobođenja, Solovjov se nastanio u Lenjingradu. Dva dela Priče o Hodži Nasredinu su prvi put objavljena zajedno 1956. godine i naišla su na veoma povoljan prijem.[citat je potreban] Priča o Hodži Nasredinu sadrži dva romana: Remetitelj mira, ili Hodža Nasredin u Bohari (Vozmutitelʹ spokojstvia) i Začarani princ (Očarovannij princ). Ceo roman je preveden na desetine jezika uključujući turski, persijski, hindi,[3] uzbečki i hebrejski.[citat je potreban] Oba toma su prevedena na engleski, a prvi se pojavio u Sjedinjenim Državama kao Disturber of the Peace (1940), ponovo štampan 1956. kao Prosjak u haremu. Drske avanture u staroj Buhari (u Engleskoj kao avanture u Buhari). Novi prevod je objavljen 2009. godine pod naslovom Priča o Hodži Nasredinu: Remetitelj mira (Translit Publishing, novembar 2009).Drugi tom se pojavio 1957. kao Začarani princ. Knjiga je prevedena na hebrejski i adaptirana kao veoma uspešna predstava koju je predstavio Teatar Cameri u Tel Avivu, a kasnije je ponovo oživela. Satirična pesma „U lepoj Bokahari“ (bbwkrh hyph), izvedena iz predstave, zaživela je sopstvenim životom u izvođenju raznih poznatih izraelskih pevača poput Arika Lavija i Nisima Garamea Leonid Solovjov je takođe napisao mnoge scenarije, uključujući i jedan zasnovan na priči Nikolaja Gogolja „Šinjel“
JASENOVAC ISTORIJA Šifra artikla: 343615 Isbn: 9788662632425 Autor : Ivo Goldstein Izdavač : AKADEMSKA KNJIGA Posedujući izuzetno raznovrsnu građu i, posebno, primenjujući nove naučne metode, Goldstein je rekonstruisao i život u logoru, od načina ubijanja zarobljenika do mnogih podataka iz svakodnevnog života. Zahvaljujući dugogodišnjem radu na pitanjima Holokausta, Goldstein je uspeo da logor Jasenovac ... Detaljnije Posedujući izuzetno raznovrsnu građu i, posebno, primenjujući nove naučne metode, Goldstein je rekonstruisao i život u logoru, od načina ubijanja zarobljenika do mnogih podataka iz svakodnevnog života. Zahvaljujući dugogodišnjem radu na pitanjima Holokausta, Goldstein je uspeo da logor Jasenovac uklopi u evropski kontekst masovnih uništenja „nepoželjnih“ naroda i da ga time stavi u tokove evropske i svetske istorije. Dubravka Stojanović Monografija Jasenovac Ive Goldsteina nastala je u vremenu u kom je istorijski revizionizam u punom zamahu. Nacionalisti, zavisno od provenijencije, ustraju u tvrdnji da Jasenovac nije bio logor smrti, štaviše, posežu za izmišljotinom da je tek 1945. postao stratište, dok se, s druge strane, broj jasenovačkih žrtava morbidno uvećava preko svake mere. Mnogi će stoga knjigu Jasenovac Ive Goldsteina doživeti kao polemiku s revizionističkim ispadima. Ona to nije iz dva osnovna razloga. Prvo, revizionizam – neovisno o tome pokušava li negirati zločinačku narav ustaškog režima ili čitav jedan narod pokušava stigmatizirati kao zločinački – polemike nije dostojan. Drugo, i važnije, ovo je prva prava naučna monografija o jednom od najstrašnijih mučilišta i gubilišta Drugog svetskog rata. Utemeljena je na obilju arhivske građe i pisana akribično, odgovorno, bez ideoloških predrasuda, zadnjih namera i politikantskih motiva. No naučna objektivnost ne može i ne sme dokinuti moralni stav autora, niti može – posebno kada je reč o strahotnom nacifašističkom nasrtaju koji je čovečanstvo doživelo u Drugom svetskom ratu – dokinuti empatiju prema žrtvama tog nasrtaja. Utoliko Jasenovac Ive Goldsteina nije samo fenomenologija nepojmljivih ljudskih patnji i posrnuća, nego i primer harmonične uravnoteženosti naučnih i moralnih imperativa. Ivo Goldštajn (Zagreb, 1958), u rodnom je gradu završio Кlasičnu gimnaziju pa diplomirao istoriju na Filozofskom fakultetu. Od 1980. zaposlen je kao asistent-pripravnik na Odseku za istoriju, gde je napredovao sve do zvanja redovnog profesora (2001). Ispočetka se bavio vizantologijom i istorijom hrvatskog ranog srednjeg veka, potom i istorijom Jevreja u Hrvatskoj, a od sredine devedesetih i različitim aspektima hrvatske istorije 20. stoleća. Goldštajnov opus sastoji se od preko 20 knjiga i dvestotinjak znanstvenih i stručnih radova objavljenih u zemlji i inostranstvu. O hrvatskom srednjem veku objavio je Bizant na Jadranu 6–9. stoljeće (1992), Hrvatski rani srednji vijek (1995), Hrvati, hrvatske zemlje i Bizant (2003), a s B. Grginom Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku (2006). Niz Goldštajnovih celovitih tekstova o hrvatskoj istoriji počinje 1999, kada objavljuje Croatia: A History (London – Montreal), slede tri hrvatska (Hrvatska povijest) te slovensko i albansko izdanje. Niz knjiga posvećenih hrvatskoj istoriji 20. stoleća počinje Holokaustom u Zagrebu (zajedno s ocem Slavkom, 2001). Slede Židovi u Zagrebu 1918–1941 (2004), Zagreb 1941–1945 (2011) te Povijest zagrebačke Кlasične gimnazije (zajedno s A. Sabo, 2007). Zajedno s ocem Slavkom napisao je Jasenovac i Bleiburg nisu isto (2011). Koautor je i glavni urednik Povijesti grada Zagreba I-II (2012–2013). Koautor je i u knjizi Rama 1942. Tragedija jednog mikrokozmosa (Rama – Prozor 2014). Opsežna Hrvatska 1918–2008. (2008) na početku je pregleda/sinteza hrvatske istorije 20. stoleća. Slede proširena i dopunjena izdanja njenih delova – Dvadeset godina samostalne Hrvatske (2010) te Povijest Hrvatske 1945–2011. (I-III, 2011) u džepnom formatu. U leksikografskom delu opusa ističe se koautorstvo (zajedno s V. Anićem) Rječnika stranih riječi (1999, II izdanje 2000, te sažeto izdanje 2006), kao i koautorstvo (jedan od sedmorice) Hrvatskog enciklopedijskog rječnika (2002). Goldštajn je i urednik i glavni autor Кronologije – Hrvatska – Europa – svijet (1996; II izdanje 2002). Preveo je i prilozima te komentarom opremio traktat Teodora Hercla Židovska država (Zagreb, 2011), temeljni programatski tekst cionističkog pokreta. Urednik je svetske istorije od antike do početka 21. stoleća u 20 tomova (Povijest) u izdanju Jutarnjeg lista (2007–2008). Autor je ili koautor šest srednjoškolskih udžbenika iz istorije, odnosno iz politike i privrede. Bio je na višemesečnim studijskim boravcima u Parizu, Atini i Jeni (Nemačka), prevodi s engleskog i francuskog jezika, napisao je više scenarija za TV, povremeno sarađuje kao kolumnista i na druge načine u raznim hrvatskim i inostranim medijima. Bio je član raznih veća i organizacija u Hrvatskoj i inostranstvu. Bio je jedan od dvojice kopredsedavajućih sekcije za Holokaust na Кongresu evropskih židovskih studija u Moskvi (2006). Dobitnik je Nagrade grada Zagreba 2005. za ukupni naučno - istraživački doprinos te posebno za knjigu Židovi u Zagrebu 1918–1941. Predsednik RH Stjepan Mesić odlikovao ga je 2007. redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za ukupni naučni doprinos. Ivo Goldštajn bio je ambasador Republike Hrvatske u Francuskoj i Monaku te pri UNESКO-u (2013–2017). Ime/Nadimak Email adresa Poruka POŠALJI Kategorija ISTORIJA Autor Ivo Goldstein Težina specifikacija 0.5 kg Izdavač AKADEMSKA KNJIGA Pismo Latinica Povez Tvrd Godina 2019 Format 17x24 Strana 960 Obavezni kolačići čine stranicu upotrebljivom omogućavanjem osnovnih funkcija kao što su navigacija stranicom i pristup zaštićenim područjima. Sajt koristi kolačiće koji su neophodni za pravilno funkcionisanje naše veb stranice kako bi se omogućile određene tehničke funkcije i tako vam pružilo pozitivno korisničko iskustvo. Statistički kolačići anonimnim prikupljanjem i slanjem podataka pomažu vlasnicima web lokacija da razumeju kako posetioci komuniciraju sa stranicom. To su kolačići koji omogućavaju web analitiku sajta, odnosno analizu upotrebe naših stranica i merenje prometa, koje sajt sprovodi u cilju poboljšanja kvaliteta i sadržaja ponuđenih usluga. Marketinški kolačići se koriste za praćenje posetilaca putem web stranice. Koriste se za prikazivanje relevantnih oglasa korisnicima i podsticanje da učestvuju, što je važno za nezavisne izdavače i oglašavače. Sajt koristi Google Analytics kolačiće ads/ga-audiences i collect, te Facebook kolačiće fr i tr.
Odlično stanje Pavle Popović Pavle Popović: JUGOSLOVENSKA KNJIŽEVNOST, tvrd povez, 159 strana, Cambridge : Printed at the University Press 1918 Istorija jugoslovenske književnosti Pavle Popović (Beograd, 16. april 1868 — Beograd, 4. jun 1939)[1] bio je srpski istoričar književnosti, profesor i rektor Univerziteta u Beogradu, akademik. Biografija[uredi | uredi izvor] Rođen je u Beogradu 16. aprila (4. aprila po julijanskom kalendaru) 1868. Profesor Pavle Popović je predavao na Filozofskom fakultetu u Beogradu više od trideset godina (1904—1938).[2] U srpskoj naučnoj i kulturnoj sredini bio je jedan od najuticajnijih profesora beogradskog filološkog kruga. Bio je urednik Srpskog književnog glasnika (1905—1906), osnivač Društva za srpski jezik i književnost (1910), osnivač časopisa Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor (1921), predsednik Srpske književne zadruge (1928—1937), rektor Beogradskog univerziteta (1924—1928). Za vreme Prvog svetskog rata Pavle Popović se angažovao i politički. U Londonu je uređivao bilten Press Ecstracts (1916—1917) i bio je član Jugoslovenskog odbora. U Engleskoj je napisao i knjigu Jugoslovenska književnost čije se prvo izdanje pojavilo u Kembridžu 1918.[2] Kao jedan od tvoraca nove države, tom knjigom je očigledno želeo da pokaže, između ostalog, da njen troimeni narod (Srbi, Hrvati, Slovenci) ima i jednu zajedničku književnost. Stav koji je on, pritom, izražavao nije bio njegov lični. To je bio stav snaga koje su stvarale novu državu, a pre svega stav Jugoslovenskog odbora. Pre toga čina, Pavle Popović je već bio priznati stvaralac. Njegov izbor za profesora srpske književnosti na Velikoj školi (1904) odnosno na Beogradskom univerzitetu (od 1905) značajan je datum u istoriji srpske književnosti. Popoviću se sledeće godine (1905) na istoj katedri i na istom predmetu pridružio još jedan profesor, Jovan Skerlić. Njih dvojica će zajedno, sve do Skerlićeve smrti (1914) predavati istoriju srpske književnosti. Popović i Skerlić su svoj nastavni predmet delili tako što je Pavle Popović predavao narodnu, staru (odnosno srednjovekovnu) i srednju (dubrovačku) književnost, a Skerlić samo novu srpsku književnost. Iz tih njihovih predavanja nastale su dve knjige: Popovićev Pregled srpske književnosti (1909) i Skerlićeva Istorija nove srpske književnosti (1914). Te dve knjige zajedno i komplementarno predstavljale su srpsku književnost kao celinu. Korpus srpske književnosti, po njima, obuhvatao je četiri dela ili „oblasti“ (Popovićev izraz): narodnu, staru, srednju (tj. dubrovačku) i novu književnost. Takvo sagledavanje korpusa srpske književnosti nije bilo lično mišljenje dvojice mladih beogradskih profesora. Ono je proisticalo iz već stogodišnjeg bavljenja jugoslovenskom i srpskom književnošću kojem su značajne priloge dali: Kopitar, Šafarik, Pipin, Aleksandar Sandić, Vatroslav Jagić, Stojan Novaković i drugi. Slična podela važila je i za hrvatsku književnost koja je često obrađivana zajedno ili komplementarno sa srpskom. Pavle Popović je između dva svetska rata imao ogroman autoritet. Njegov Pregled je obilato preštampavan (ima desetak izdanja). U to vreme vršio je uticaj sličan Skerlićevoj Istoriji. Obe knjige su, na komplementaran način, predstavljale srpsku književnost kao celinu. Između dva svetska rata, međutim, u duhu nove državne ideje, više se insistiralo na jugoslovenskoj književnosti nego na posebnim nacionalnim književnostima. U duhu te ideje nastala je, za školske potrebe, i Jugoslovenska književnost Miloša Savkovića sa pratećim hrestomatijama tekstova. I njena težnja je bila da se jugoslovenska književnost predstavi kao celina, sa jasnom namerom, kao i u knjizi Pavla Popovića pod istim nazivom, da se na nacionalnim odrednicama ne insistira ili da se one brišu u ime zajedništva. Iz istog nastojanja se i Katedra za srpsku književnost pretvorila u Katedru za jugoslovensku književnost. Katedre pod tim imenom trajale su u više univerzitetskih centara do pred kraj šezdesetih godina ovog veka; posle toga su se transformisale u katedre za jugoslovenske književnosti (množina). Pre nego što se počela raspadati jugoslovenska država počela se raspadati jugoslovenska književnost. Knjiga Jugoslovenska književnost, koju je, po nalogu jugoslovenskog Komiteta za saradnju sa inostranstvom pisao Antun Barac (1954) već je bila nagoveštaj takvog raspada. Ta knjiga ima isti naslov kao i knjige Popovića i Savkovića. Ali se u njoj od početaka, paralelno ali odvojeno, prati poseban razvoj triju jugoslovenskih literatura: srpske, hrvatske i slovenačke. To više, stvarno, nije istorija jedne već tri bliske literature. U knjizi Antuna Barca, koja ima isti naslov kao i knjige Popovića i Savkovića došlo je do još jednog značajnog pomeranja: dubrovačka književnost je kod Barca uključena u hrvatsku. To nije nova činjenica u odnosu na prethodne istorije hrvatske književnosti: hrvatski istoričari su od 19. veka dubrovačku književnost smatrali sastavnim delom hrvatske književnosti, kao što se ona u istorijama srpske književnosti smatrala sastavnim delom srpske, ili bar zajedničkom srpskohrvatskom književnošću. Nova je činjenica da je posle Barca dubrovačka književnost izostavljena iz korpusa srpske književnosti. Tako će biti učinjeno u ediciji Srpska književnost u sto knjiga koja se pojavila u izdanju Matice srpske i Srpske književne zadruge (1958—1966), zatim u Nolitovoj ediciji Srpska književnost u književnoj kritici u osam knjiga (1965), u Istoriji srpske književnosti Jovana Deretića (1983) i drugde. Eto jednog od glavnih političkih razloga što Pregled srpske književnosti Pavla Popovića nije bio posle Drugog svetskog rata preštampavan kao što je to činjeno sa Skerlićevom Istorijom. O Popoviću, sem toga, gotovo da i nije pisano posle Drugog svetskog rata. Svako ozbiljnije pisanje o njemu ne bi moglo da zaobiđe glavno njegovo delo i određenje prema problemima koje ono pokreće. A pošto se Popović oslanjao na veliku literaturu o srpskoj književnosti, praktično je morala da bude zapostavljena i ta literatura koja je sa njegovom vizijom bila saglasna. Imati u vidu samo Skerlićevu istoriju, a ne i Popovićevu, značilo je imati u vidu samo jedan deo srpske literature. Pošto je Skerlić, u svojoj Istoriji, uzgred negirao umetničke vrednosti i stare, odnosno srpske srednjovekovne književnosti i dubrovačke književnosti, lako se mogao steći utisak da on u svojoj Istoriji govori o srpskoj književnosti u celini. Poluvekovno potiskivanje Pavla Popovića, kao i literature, naše i strane, na kojoj je njegovo delo izraslo, pokazuje se u svoj svojoj tragičnoj besmislenosti u dane kada se jugoslovenska država raspala i kad su Srbi stavljeni u situaciju da traže nova rešenja u svim oblastima pa i u nacionalnoj filologiji. Razotkriva se da iz korpusa srpske literature nije izostavljan samo jedan njen deo, srednja (dubrovačka) književnost, već da su ugrožena i druga dva dela te literature iz Popovićevog Pregleda: stara, odnosno srpska srednjovekovna književnost i srpska narodna književnost. Pedesetogodišnje odstranjivanje Pavla Popovića iz naučne javnosti i nastavne prakse očigledno je ostavilo krupne tragove na svesti profesora koji su posle rata formirani a koji danas predaju srpsku književnost. Od četiri oblasti srpske književnosti koje je Popović uneo u svoju Jugoslovensku književnost sada Srbi iz te zajedničke jugoslovenske književnosti izlaze samo sa jednom od tih oblasti - onom koju je predavao Skerlić. Srpska književnost se tako skraćuje za više od pet vekova i sužava na veštački omeđeno duhovno područje. Kako se prema istom problemu odnose Hrvati? I hrvatski istoričari su svoju književnost (Šurmin i drugi) delili na one iste četiri oblasti: na narodnu, staru, srednju i novu književnost. U reprezentativnoj ediciju Povijest hrvatske književnosti, koja je izašla pre petnaestak godina u sedam knjiga, postoje veoma obimne knjige posvećene i narodnoj, i staroj, i srednjoj hrvatskoj književnosti, i četiri knjige posvećene novoj. Kad se ima u vidu i situacija kod drugih slovenskih i neslovenskih naroda, ispašće da samo Srbima književnost počinje od 18. veka i da samo narod Svetog Save i Vuka Karadžića nema i svoju srpsku srednjovekovnu i narodnu književnost. Suočeni smo poslednjih godina sa jasnim strategijama da se srpski narod fizički skrati i da mu se životni prostor suzi. Da li se ta strategija ne odnosi i na srpsku literaturu? Pre petnaest godina na Katedri za jugoslovenske književnosti u Novom Sadu prof. dr Jože Pogačnik, nastavnik slovenačke književnosti, nastojao je da se uvedu dva nova predmeta: crnogorska i bosanskohercegovačka književnost. U tome nastojanju je imao jaku političku i stručnu podršku. Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu ta strategija nije prošla, ali je prošla u drugim sredinama, npr. u Sarajevu. Kuda je ta strategija vodila i ko je stajao iza nje danas je jasno. Vraćanje Pavlu Popoviću i literaturi na kojoj je on izrastao potrebno je da bi se sagledalo stanje naše filologije, da bi se ona odredila prema daljoj prošlosti, kao i prema onoj najbližoj i da bismo se uopšte mogli snaći u vremenu koje dolazi. (Petar Milosavljević) Dela[uredi | uredi izvor] Pregled srpske književnosti (1909[3] Jugoslovenska književnost (1918) Nova srpska književnost 1 (posthumno, 1999) Nova srpska književnost 2 (posthumno, 2000) Narodna književnost (posthumno, 2000) Dubrovačke studije (posthumno, 2000) Milovan Vidaković (posthumno, 2000) O Njegošu (posthumno, 2000) Stara srpska književnost (posthumno, 2000) Dnevnik (posthumno, 2000) Književna kritika - književna istoriografija (posthumno, 2002) Ćirilo i Metodije (posthumno, 2004) Sveti Sava (posthumno, 2004)
SLEDEĆI PUT VATRA ESEJISTIKA I PUBLICISTIKA Šifra artikla: 335026 Isbn: 9788681296035 Autor : Džejms Boldvin Izdavač : DARMA BOOKS Sledeći put – vatra, esej iz dva dela napisan sredinom 60-ih godina, jeste autobiografsko-polemički tekst o položaju Afroamerikanaca u modernom američkom društvu. Objavljen u periodu prvih uspeha Pokreta za građanska prava, esej razmatra osnovna načela crnačke borbe protiv rasizma i nejednakosti ... Detaljnije Sledeći put – vatra, esej iz dva dela napisan sredinom 60-ih godina, jeste autobiografsko-polemički tekst o položaju Afroamerikanaca u modernom američkom društvu. Objavljen u periodu prvih uspeha Pokreta za građanska prava, esej razmatra osnovna načela crnačke borbe protiv rasizma i nejednakosti – ujedno problematizujući koncepte afroameričkog identiteta i religije. Opisujući svoje odrastanje u siromašnoj harlemskoj četvrti i svoje razočaranje u propovedničku profesiju, Boldvin daje autentično iskustvo života američkog crnca – njegove potrage za dostojanstvom i identitetom nasuprot izboru između kriminala, otupljujućeg rada i crkve. Za razliku od militantnosti Islamske nacije i Crnih pantera, Boldvin posmatra odnose između rasa sa pozicije opšteg pomirenja i humanosti, odbacujući religiozni fanatizam i anatemisanje belaca kao sredstvo crnačke borbe za ravnopravnost. Smatrajući strah i težnju ka superiornosti za osnovne uzroke rasističkog karaktera zapadne civilizacije, on poziva crnce da prevaziđu bes i uske predstave o sebi koje su im nametnute, ali i da istovremeno prihvate svoje složeno poreklo i svoju neminovnu pripadnost američkoj naciji. Zbog autentičnosti prikaza socijalnih problema svog vremena i ideološke nepotkupljivosti svojih pogleda na afroameričku borbu za slobodu, Boldvin se smatra jednim od najistaknutijih američkih esejista i javnih figura Amerike iz druge polovine 20. veka. * Ono što sam video svuda oko sebe tog leta u Harlemu nije se razlikovalo od onoga što sam tu oduvek viđao – ništa se nije promenilo. Ali odjednom su, bez ikakve najave, kurve i makroi, kao i ucenjivači na Aveniji, za mene postali lična pretnja. Ranije mi nikada nije palo na pamet da bih i ja mogao postati jedan od njih, ali sam tog trenutka shvatio da smo svi zajedno proizvod istih okolnosti. Ime/Nadimak Email adresa Poruka POŠALJI Kategorija ESEJISTIKA I PUBLICISTIKA Autor Džejms Boldvin Težina specifikacija 0.5 kg Izdavač DARMA BOOKS Pismo Latinica Povez Broš Godina 2019 Format 14,5x20,5 Strana 58 Obavezni kolačići čine stranicu upotrebljivom omogućavanjem osnovnih funkcija kao što su navigacija stranicom i pristup zaštićenim područjima. Sajt koristi kolačiće koji su neophodni za pravilno funkcionisanje naše veb stranice kako bi se omogućile određene tehničke funkcije i tako vam pružilo pozitivno korisničko iskustvo. Statistički kolačići anonimnim prikupljanjem i slanjem podataka pomažu vlasnicima web lokacija da razumeju kako posetioci komuniciraju sa stranicom. To su kolačići koji omogućavaju web analitiku sajta, odnosno analizu upotrebe naših stranica i merenje prometa, koje sajt sprovodi u cilju poboljšanja kvaliteta i sadržaja ponuđenih usluga. Marketinški kolačići se koriste za praćenje posetilaca putem web stranice. Koriste se za prikazivanje relevantnih oglasa korisnicima i podsticanje da učestvuju, što je važno za nezavisne izdavače i oglašavače. Sajt koristi Google Analytics kolačiće ads/ga-audiences i collect, te Facebook kolačiće fr i tr.
Knjiga je odlično očuvana. Izdanje Filip Višnjić Beograd 1987. Biblioteka Novi Albatros. Meki povez,format 20 cm,341 strana,ćirilica. . . . Todor `Todoš` Manojlović je rođen 17. februara 1883. godine u tadašnjem Velikom Bečkereku. Književnik, književni i likovni kritičar i teoretičar, i dramski pisac koji je svojom prvom dramom „Centrifugalni igrač“ (1930. godine) postavio temelje moderne srpske drame. Jedan je od najvećih evropejaca srpske moderne kulture. Todor Potiče iz ugledne i bogate srpske bečkerečke porodice Manojlović, koja je stanovala u Pupinovoj ulici. Todorovi roditelji bili su: otac Nikola Niko Manojlović advokat i Sofija Manojlović rođ. Petrović. Smrt ih je uzela u isti mah, umrli su dan za danom, `od teške bolesti`, nakon 19 godina srećnog braka. Niko je umro 6. decembra, a Soka sutradan 7. decembra 1899. godine. Ostali su iznenada bez roditelja njihovi sinovi Todor i Ivan. Brigu o njima preuzeli su Sofijine sestre Linka Krsmanović i Olga Putić, te brat Joca Petrović. Školovao se Toša kao stipendista `Avramovićeve zaklade`, jedne od 50 bogoslovskih stipendija pri srpskoj patrijaršiji u Sremskim Karlovcima. Počev od 1894. godine, kada je već bio gimnazist u Velikom Bečkereku. Stipendija je iznosila 300 f. godišnje, a on je bio čak šta više rođak zaveštačev. Učio je najpre prava u varoši Nađvaradu, gde se družio sa nekoliko godina starijim mađarskim pesnikom Adi Endreom. Zajedno osnivaju grupu pisaca i umetnika nazvanu `Holnap` (Sutra). To je bila njegova `ulaznica` u književno-umetnički svet, koji će ga potpuno zaokupirati. Od 1910. godine U Minhenu studira istoriju umetnosti, i iz tog vremena je korespodencija sa bečkim književnikom Stefanom Cvajgom. Predstojeće predratne godine bezbrižno provodi u Temišvaru, Firenci, Rimu, Veneciji gde sa oduševljenjem proučava na licu mesta, staru umetnost i njene stvaraoce. Svoj prvi tekst na srpskom jeziku objavljuje 1913. godine u Letopisu Matice srpske. Reč je o prikazu prve knjige Isidore Sekulić: `Saputnici`, koji je napisao pod uplivom poznanika, pesnika Jovana Dučića.[2] Završio je Filozofski fakultet – odsek istorije umetnosti u Bazelu 1914. godine. Prvi svetski rat ga je zatekao u Italiji. Godine 1916. odlazi na Krf kao dobrovoljac, sarađuje u Srpskim novinama i Zabavniku. Od 1920. do 1924. godine bio je sekretar Opere, zatim bibliotekar Senata i profesor beogradske Umetničke akademije. Bio je 1931. godine, kratko i burno, urednik Letopisa Matice srpske u Novom Sadu. Sarađivao je sa mnogim književnim listovima i časopisima, uz veoma zapaženu prevodilačku aktivnost. Odlikovan je, između ostalih nagrada, Palmom Francuske akademije. Napisao je veliki broj pesama, eseja, članaka i kritika koje su obuhvatile sve oblasti umetničkog stvaralaštva. Od drama se izdvajaju: „Centrifugalni igrač“, Katinkini snovi, Nahod Simeon, Opčinjeni kralj, San zimske noći, Comedia dell arte. Između dva svetska rata živi u Beogradu, i učestvuje u javnom životu kao kulturni poslenik. Intenzivno je pratio umetničke događaje i pisao likovne kritike. Sudovi koje je u ovim tekstovima izrekao, povodom izložbi najznačajnijih jugoslovenskih slikara, poslužili su za današnju periodizaciju u likovnoj umetnosti 20. veka. Likovne kritike Todora Manojlovića objavljene su u redakciji Jasne Jovanov, u izdanju Gradske biblioteke Zrenjanin. Stare dane, od 1945. godine taj `večiti neženja` provodi u rodnom Zrenjaninu. Stanuje zajedno sa neudatom polusestrom Verom Putić, u ulici Maksima Gorkog 31. (to je sad ulica Vojvode Bojovića). Bio je član srpskog PEN kluba, a pod stare dane dobija niz književnih priznanja. Udruženje književnika Srbije mu dodeljuje nagradu za životno delo januara 1968. godine. Umro je ubrzo 27. marta 1968. godine, i sahranjen u porodičnoj grobnici na Tomaševačkom groblju u Zrenjaninu. Na kući gde je stanovao i umro postavljena je spomen-ploča
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Bled (sloven. Bled, nem. Veldes/Feldes) je grad i upravno središte istoimene opštine Bled, koja pripada Gorenjskoj regiji u Republici Sloveniji. Po poslednjem popisu iz 2002. g. naselje Bled imalo je 5.252 stanovnika. Bled je naselje pored Bledskog jezera i spada među starije i najlepše turističke krajeve u Sloveniji. Leži na nadmorskoj visini od 504 metara usred ledničke doline. Prve naseobine iz ovog kraja su još iz kamenog doba ali značajniji i veće zajednice se pojavljuju u gvozdenog doba od kada imamo sačuvane mnogobrojne nekropole. Sloveni se na ovo područje doseljavaju u dva talasa. Prvi talas je bio u 7. veku a drugi u 9. i 10. veku. Po propasti slovenskih država Bled ulazi u državu Karla Velikog. Godine 1004. Henrik II Sveti dodeljuje bled kao feud briksenskom biskupu Albuinu. Tada se i Bled prvi put spominje. Bledski zamak dobija biskupija 1011. Tada je počela feudalizacija lokalnog stanovništva. Bled sa zamkom je bio u vlasništvu biskupa sve do 1803. kada je nacionaliziran. Do tada su biskupi zamak iznajmljivali moćnim i bogatim ljudima većinom plemićima. Od 1803. do 1812. je Bled bio u sklopu Ilirskih provincija, dela Prvog francuskog carstva. Po propasti Napoleona Bled je ponovo u rukama Habzburga. Oni 1838. predaju Bled ponovo u ruke crkve, briksenškoj biskupiji. Deset godina kasnije feudalizam biva ukinut i ekonomska vrednost ovog kraja znatno opada. Kasnije sela iz okoline se ujedinjuju i nastaje mesto na površini današnjeg Bleda. Biskupi prodaju Bled 1858. vlasniku jaseničke žečezare. Do 1937. dolazi do više promena vlasnika. Te godine Bled dolazi u državne ruke tj. vlasnik postaje Dravska banovina. Za vreme Drugog svetskog rata na Bledu se nalazi sedište vojne i civilne uprave Trećeg rajha. Ono što je danas poznato kao Bled nastalo je kada su sela Grad, Mlino, Rečica, Zagorice i Želeče zbog ekonomije i turizma utopila u gradić. Zvanično Bled dobija staus grada 1960.[1] Jezero Grad Bled sa bledske tvđave Jezero je ledničko-tektonskog porekla i protočno je, voda rečicom Jezernicom ističe iz jezera u Savu Bohinjku, a ona zajedno sa Savom Dolinjkom postaje „naša“ Sava. Priča o ovom kraju daleko je poetičnija kada se u nju unesu elementi mitova i legendi, kako to rade domaćini. Jezero je, kaže jedna od njih, tvorevina staroslovenske boginje Žive koja je na njegove obale naselila vile i vilenjake. Koreni ove legende vode nas do ostrva gde su otkriveni grobovi i skeleti iz perioda naseljavanja ostrva između 7. i 9. veka, kada su njegovi staroslovenski stanovnici ovde imali svetilište. Još je jedna legenda vezana za ostrvo, tačnije za crkvu posvećenu Devici Mariji i „zvono želja“. U žalosti za mužem kojeg su ubili razbojnici, njegova udovica je u livenje zvona za malu kapelu na ostrvu uložila sve svoje blago. Nakon što je zvono zajedno sa lađom potonulo u jezeru, legenda kaže da se udovica zakaluđerila u Rimu. Nakon njene smrti papa je dao da se izradi drugo zvano i pošalje na Bled. Veruje se da će onome ko zazvoni tim zvonom u čast Device Marije biti ispunjena želja koju u tom času poželi. Veruje se takođe da će sreća pratiti bračni par ako mladoženja sa mladom u naručju pređe 99. stepenika od podnožja ostrva do crkvice koja se nalazi na platou na vrhu ostrva. Bledska tvrđava Bledska krempita Bledska tvrđava je jedna od najstarijih tvrđava u Sloveniji. U pisanim izvorima prvi put je pomenuta još 22. maja 1011, kada ju je nemački kralj Henrik II poklonio briksenškom biskupu Adelberonu. Prizor tvrđave iznad jezera sa romantičnim ostrvcem i crkvom je karakteristika Bleda koja je kroz vekove postala prepoznatljiva u zemlji i inostranstvu. Sa balkona tvrđave se pruža izuzetan pogled na Gorenjski region, smešten između Karavanki i Julijskih Alpi. Zgrade u tvrđavi razmeštene su oko dvorišta u dva nivoa. Na donjem se u zgradi nalaze štamparija tvrđave, spomen soba Primoža Trubara, galerija Toranj i ugostiteljski lokal, dok su na međunivou vinski podrum i biljna galerija. U gornjem dvorištu su najznačajniji delovi zgrade, kapela iz 16. veka i muzej, u kojem eksponati govore o istorijskom razvoju regiona na Bledskom jezeru od bronzanog doba do današnjih dana. Osim njih, tu su i restoran tvrđave sa terasom i kovačnica. Oba nivoa zaštićena su visokim romaničkim zidinama sa odbrambenim hodnikom, ulaznim tornjem i moćnim gotičkim odbrambenim tornjem. Franc Prešern o Bledu Stanovnici Bleda govore kako već više od 1.000 godina uživaju u najlepšem pogledu koji opisuju kao rajski, pozivajući se na stih najvećeg slovenačkog pesnika France Prešerna: „Ne postoji u Kranjskoj lepši kraj, ko s okolinom ovaj, što liči na raj.“ Bledska poslastica Bled je takođe poznat po slovenačkoj vrste krempite pod nazivom sloven. kremna rezina ili sloven. keremšnita. Bledska krempita je čuvena poslastica na koji su veoma ponosni i od 1953. godine ovde je proizvedeno 12 miliona krempita. Danas su ove krempite poznat brend i svako ko dođe na Bled mora da ih proba. Za proizvodnju ovog deserta zadužena je ekipa u jednom malom i efikasnom poizvodnom pogonu koji se bavi samo krempitama. Turizam Bled je poznat po svom jezeru, i po svom zamku, izgrađenom 1011. godine, te se ubraja u najstarije zamkove Slovenije. Na brdu Straža postoji skijalište. Veliki broj vila i starih ugostiteljskih objekata zaštićen je kao kulturna baština. Jugoslavija
prvo izdanje odlično stanje retko!!! Sremski Karlovci 1907, 755 strana Todor Stefanović Vilovski : Moje Uspomene (1867-1881). Prvo izdanje, Srpska manastirska štamparija u Sremskim Karlovcima, 1907. godine. Todor Stefanović Vilovski (1854-1921), poznato ime naše književnosti, istoriografije, novinarstva i politike. Zajedno sa Stevanom Ćurčićem pokrenuo je i uređivao ilustrovani mesečni list „Srbadija” (1875–1877). Bio je vlasnik i urednik ilustrovanog književnopoučnog mesečnika „Srpska zora” (1876–1877). Imao je značajnu ulogu u srpskom omladinskom pokretu. Više godina uzastopno, od 1875. do 1881, bio je predsednik studentskog društva „Zora” u Beču, a 1879. izabran je za poslanika i sekretara Srpskog narodno-crkvenog sabora u Sremskim Karlovcima. Za vreme ustanka u Bosni i Hercegovini zalagao se da Srbija i Crna Gora zarate s Turskom i izvojuju oslobođenje. Napisao je zanimljive, činjenicama bogate „Moje uspomene”, koje zahvataju vreme od 1867. do 1881. Uživao je glas vrsnog novinara i bio saradnik mnogih časopisa, kao što su: „Letopis Matice srpske”, „Otadžbina”, „Brankovo kolo”, „Delo”, „Stražilovo”, zatim „Zastava”, „Pančevac”, „Branik”, „Nova iskra”, „Novo vreme”, „Odjek”, „Trgovinski glasnik”, „Augsburger Allgemeine Zeitung”, „Wanderer”, „Politik”, „Pester Lloyd”, „Neue Freie Presse” i „Hellwalds Ausland”. Kao vrstan pisac, široko obrazovan i iskusan novinar s odličnim znanjem nemačkog jezika, Vilovski je 1881. godine iz Austrougarske prešao u Srbiju. Tu je postao urednik naprednjačkog lista „Videlo” i šef srpskog pres-biroa, na čijem čelu je dotle bio Matija Ban. Šef pres-biroa bio je u dva navrata. Prvi put od 1881. do 1887. a zatim od 1912. do 1915. godine. Za vreme srpsko-bugarskog rata 1885. bio je ne samo šef pres-biroa već i sekretar vrhovnog komandanta kralja Milana. Posle pada naprednjačke vlade juna 1887. i dolaska na vlast tzv. Savezne liberalne i radikalne vlade Vilovski je bio prinuđen da napusti Srbiju i da do jeseni 1895. živi u Beču. Sve vreme boravka u Beču, za života kralja Milana, Vilovski je bio u njegovoj službi. Bliska veza sa bivšim kraljem dokaz je da je Vilovski bio u samom vrhu društvenih i političkih zbivanja Srbije, da je imao mogućnosti mnogo šta da vidi, čuje i sazna. Pored širokog obrazovanja, prostranih znanja, raznovrsnih interesovanja i neospornih spisateljskih sposobnosti, Vilovskog je za više državne poslove u Srbiji preporučivalo i to što je bio sin carsko-kraljevskog majora Jovana Stefanovića Vilovskog, poznatog oficira, uspešnog ratnika, prvog srpskog hidrologa i velikog patriote. Stefanović se istakao u revoluciji 1848–1849. u borbama protiv Mađara, posebno u bici kod sela Vilova, u Šajkaškoj, koja se odigrala 1. aprila 1849. istorija srpske kulture 19. vek XIX veka privatni život memoari
PREDAJA ROMAN Šifra artikla: 332104 Isbn: 9788680830186 Autor : Raj Loriga Izdavač : BOOKA Neimenovani junak ovog distopijskog romana smeštenog u neodređeno blisku budućnost pripoveda o životu sa svojom ženom u ratom razorenoj zemlji, dok su njihova dva sina negde na frontu. Jednoga dana se na njihovom pragu niotkuda pojavljuje dečak, koji ne progovara ni reč, i koga oni prihvataju i k... Detaljnije Neimenovani junak ovog distopijskog romana smeštenog u neodređeno blisku budućnost pripoveda o životu sa svojom ženom u ratom razorenoj zemlji, dok su njihova dva sina negde na frontu. Jednoga dana se na njihovom pragu niotkuda pojavljuje dečak, koji ne progovara ni reč, i koga oni prihvataju i krišom se staraju o njemu. Ubrzo vlasti naređuju da se čitava oblast evakuiše, tako da su i oni prinuđeni da napuste svoj dom. Povevši sa sobom i dečaka, odlaze u pravcu prozirnog grada, gde će otpočeti novi život. U tom gradu sazdanom od stakla vladaju red i mir, besprekorna čistoća i urednost, a vlasti se brinu o tome da sve osnovne ljudske potrebe budu zadovoljene. U tom naizgled savršenom gradu, gde su svi vedri i zadovoljni, sve kontrolisano i nema privatnosti ni tajni, jer ništa nije skriveno od tuđih pogleda, gde je pivo besplatno a novac ne postoji – zaboraviće na strahote rata, ali i na svoje sinove vojnike. Predaja je parabola o bezmirisnom i otuđenom svetu u kojem je pojedinac koji se ne uklapa u dehumanizovano društvo na kraju neizostavno gubitnik. Iako nije nikakav heroj, već prost čovek koji se povinuje onima koji imaju moć, glavni junak ipak ne gubi svu osećajnost, čuvajući time i svoju ljudskost. Možda se u tome krije značenje prvobitnog naslova pod kojim je Loriga, kao veliki ljubitelj fudbala, skriven iza pseudonima Sebastijan Veron, poslao roman na konkurs izdavačke kuće Alfaguara, a koji je glasio Pobeda. „Raj Loriga je jedan od onih retkih pisaca kakvi su Uelbek i Murakami, koji svojim delima redefinišu književnost XXI veka.“ — Vejn Barouz, The Big Issue „Čitajte roman Raja Lorige. Fantastičan je. Neverovatan.“ — Gael Garsija Bernal „Izvanredna knjiga. Čitalac će morati da se suoči s najtežim životnim pitanjima.“ — Giljermo Arijaga „Dosledna i dalekosežna parabola o savremenom svetu uverljivo i dirljivo ispripovedana.“ — Santijago Ronkaljolo O autoru: Raj Loriga rođen je 1967. u Madridu. Autor je deset romana, četiri zbirke pripovedaka, nekoliko filmskih scenarija, a režirao je i dva filma. Već je svojim prvim romanom Najgore od svega (objavljen 1992; srpsko izdanje 1997; Beopolis) naišao na odličan prijem kod kritike, i s vremenom stekao veliku popularnost kod čitalaca, stekavši status alternativne rok zvezde. Jedan je od najistaknutijih autora prljavog realizma u španskoj književnosti, a njegovo je stvaralaštvo pod snažnim uticajem američkih pisaca kao što su Vilijam Barouz, Džek Keruak, Rejmond Karver i Čarls Bukovski. Zajedno s Pedrom Almodovarom napisao je scenario za film Živo meso. Za svoj poslednji roman Predaja dobio je nagradu izdavačke kuće Alfaguara, jednu od najprestižnijih književnih nagrada na španskom govornom području. Dela su mu prevedena na više svetskih jezika. Ime/Nadimak Email adresa Poruka POŠALJI Kategorija ROMAN Autor Raj Loriga Težina specifikacija 0.5 kg Izdavač BOOKA Pismo Latinica Povez Broš Godina 2019 Format 14,5x20,5 Strana 179 Obavezni kolačići čine stranicu upotrebljivom omogućavanjem osnovnih funkcija kao što su navigacija stranicom i pristup zaštićenim područjima. Sajt koristi kolačiće koji su neophodni za pravilno funkcionisanje naše veb stranice kako bi se omogućile određene tehničke funkcije i tako vam pružilo pozitivno korisničko iskustvo. Statistički kolačići anonimnim prikupljanjem i slanjem podataka pomažu vlasnicima web lokacija da razumeju kako posetioci komuniciraju sa stranicom. To su kolačići koji omogućavaju web analitiku sajta, odnosno analizu upotrebe naših stranica i merenje prometa, koje sajt sprovodi u cilju poboljšanja kvaliteta i sadržaja ponuđenih usluga. Marketinški kolačići se koriste za praćenje posetilaca putem web stranice. Koriste se za prikazivanje relevantnih oglasa korisnicima i podsticanje da učestvuju, što je važno za nezavisne izdavače i oglašavače. Sajt koristi Google Analytics kolačiće ads/ga-audiences i collect, te Facebook kolačiće fr i tr.
Autor - osoba Popović, Pavle Naslov Iz književnosti : treća sveska / Pavle Popović Vrsta građe knjiga Jezik srpski Godina 1926 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Izdavačka knjižarnica Gece Kona, 1926 Pavle Popović - Iz književnosti - treća sveska 20 cm., ćir., str.220, broš ovo su članci koji su prethodno bili štampani u glasu srpske kralj. akad., srpskom knjiž. glasniku i izdanjima SKZ - jugoslovenska knj.kao celina (pristupna beseda za srpsku kralj. akademiju 11 feb.1922 g). str. 1 do 55. - vukova crna gora str. 56 do 80. - mladi njegoš ( predavanje povodom 100 te godišnjice rodjenja njegoša),str. 81 do 98. - ljubomir nenadović kao putopisac str. 99 do 147. - stojan novaković i njegov rad na lepoj književnosti str. 148 do 196 - jedan stari književni list (Vila 1865 - 1868) str. 197 do 219. Pavle Popović (Beograd, 16. april 1868 — Beograd, 4. jun 1939) je bio srpski istoričar književnosti, profesor i rektor Univerziteta u Beogradu, akademik. Rođen je u Beogradu 16. aprila (4. aprila po julijanskom kalendaru) 1868. Profesor Pavle Popović je predavao na Filozofskom fakultetu u Beogradu više od trideset godina (1904 — 1938).[1] U srpskoj naučnoj i kulturnoj sredini bio je jedan od najuticajnijih profesora beogradskog filološkog kruga. Bio je urednik Srpskog književnog glasnika (1905 — 1906), osnivač Društva za srpski jezik i književnost (1910), osnivač časopisa Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor (1921), predsednik Srpske književne zadruge (1928 — 1937), rektor Beogradskog univerziteta (1924 — 1928). Za vreme Prvog svetskog rata Pavle Popović se angažovao i politički. U Londonu je uređivao bilten Press Ecstracts (1916 — 1917) i bio je član Jugoslovenskog odbora. U Engleskoj je napisao i knjigu Jugoslovenska književnost čije se prvo izdanje pojavilo u Kembridžu 1918.[1] Kao jedan od tvoraca nove države, tom knjigom je očigledno želeo da pokaže, između ostalog, da njen troimeni narod (Srbi, Hrvati, Slovenci) ima i jednu zajedničku književnost. Stav koji je on, pritom, izražavao nije bio njegov lični. To je bio stav snaga koje su stvarale novu državu, a pre svega stav Jugoslovenskog odbora. Pre toga čina, Pavle Popović je već bio priznati stvaralac. Njegov izbor za profesora srpske književnosti na Velikoj školi (1904) odnosno na Beogradskom univerzitetu (od 1905) značajan je datum u istoriji srpske književnosti. Popoviću se sledeće godine (1905) na istoj katedri i na istom predmetu pridružio još jedan profesor, Jovan Skerlić. Njih dvojica će zajedno, sve do Skerlićeve smrti (1914) predavati istoriju srpske književnosti. Popović i Skerlić su svoj nastavni predmet delili tako što je Pavle Popović predavao narodnu, staru (odnosno srednjovekovnu) i srednju (dubrovačku) književnost, a Skerlić samo novu srpsku književnost. Iz tih njihovih predavanja nastale su dve knjige: Popovićev Pregled srpske književnosti (1909) i Skerlićeva Istorija nove srpske književnosti (1914). Te dve knjige zajedno i komplementarno predstavljale su srpsku književnost kao celinu. Korpus srpske književnosti, po njima, obuhvatao je četiri dela ili „oblasti“ (Popovićev izraz): narodnu, staru, srednju (tj. dubrovačku) i novu književnost. Takvo sagledavanje korpusa srpske književnosti nije bilo lično mišljenje dvojice mladih beogradskih profesora. Ono je proisticalo iz već stogodišnjeg bavljenja jutoslovenskom i srpskom književnošću kojem su značajne priloge dali: Kopitar, Šafarik, Pipin, Aleksandar Sandić, Vatroslav Jagić, Stojan Novaković i drugi. Slična podela važila je i za hrvatsku književnost koja je često obrađivana zajedno ili komplementarno sa srpskom. Pavle Popović je između dva svetska rata imao ogroman autoritet. Njegov Pregled je obilato preštampavan (ima desetak izdanja). U to vreme vršio je uticaj sličan Skerlićevoj Istoriji. Obe knjige su, na komplementaran način, predstavljale srpsku književnosg kao celinu. Između dva svetska rata, međutim, u duhu nove državne ideje, više se insistiralo na jugoslovenskoj književnosti nego na posebnim nacionalnim književnostima. U duhu te ideje nastala je, za školske potrebe, i Jugoslovenska književnost Miloša Savkovića sa pratećim hrestomatijama tekstova. I njena težnja je bila da se jugoslovenska književnost predstavi kao celina, sa jasnom namerom, kao i u knjizi Pavla Popovića pod istim nazivom, da se na nacionalnim odrednicama ne insisgira ili da se one brišu u ime zajedništva. Iz istog nastojanja se i Katedra za srpsku književnost pretvorila u Katedru za jugoslovensku književnost. Katedre pod tim imenom trajale su u više univerzitetskih centara do pred kraj šezdesetih godina ovog veka; posle toga su se transformisale u katedre za jugoslovenske književnosti (množina). Pre nego što se počela raspadati jugoslovenska država počela se raspadati jugoslovenska književnost. Knjiga Jugostvenska književnost, koju je, po nalogu jugoslovenskog Komiteta za saradnju sa inostranstvom pisao Antun Barac (1954) već je bila nagoveštaj takvog raspada. Ta knjiga ima isti naslov kao i knjige Popovića i Savkovića. Ali se u njoj od početaka, paralelno ali odvojeno, prati poseban razvoj triju jugoslovenskih literatura: srpske, hrvatske i slovenačke. To više, stvarno, nije istorija jedne već tri bliske literature. U knjizi Antuna Barca, koja ima isti naslov kao i knjige Popovića i Savkovića došlo je do još jednog značajnog pomeranja: dubrovačka književnost je kod Barca uključena u hrvatsku. To nije nova činjenica u odnosu na prethodne istorije hrvatske književnosti: hrvatski istoričari su od 19. veka dubrovačku književnosg smatrali sastavnim delom hrvatske književnosgi, kao što se ona u isgorijama srpske književnosti smatrala sastavnim delom srpske, ili bar zajedničkom srpskohrvatskom književnošću. Nova je činjenica da je posle Barca dubrovačka književnost izostavljena iz korpusa srpske književnosgi. Tako će biti učinjeno u ediciji Srpska književnost u sto knjiga koja se pojavila u izdanju Matice srpske i Srpske književne zadruge (1958 — 1966), zatim u Nolitovoj ediciji Srpska književnost u književnoj kritici u osam knjiga (1965), u Istoriji srpske književnosti Jovana Deretića (1983) i drugde. Eto jednog od glavnih političkih razloga što Pregled srpske književnosti Pavla Popovića nije bio posle Drugog svetskog rata preštampavan kao što je to činjeno sa Skerlićevom Istorijom. O Popoviću, sem toga, gotovo da i nije pisano posle Drugog svetskog rata. Svako ozbiljnije pisanje o njemu ne bi moglo da zaobiđe glavno njegovo delo i određenje prema problemima koje ono pokreće. A pošto se Popović oslanjao na veliku literaturu o srpskoj književnosti, praktično je morala da bude zapostavljena i ta literatura koja je sa njegovom vizijom bila saglasna. Imati u vidu samo Skerlićevu istoriju, a ne i Popovićevu, značilo je imati u vidu samo jedan deo srpske literature. Pošto je Skerlić, u svojoj Istoriji, uzgred negirao umetničke vrednosti i stare, odnosno srpske srednjovekovne književnosti i dubrovačke književnosti, lako se mogao steći utisak da on u svojoj Istoriji govori o srpskoj književnosti u celini. Poluvekovno potiskivanje Pavla Popovića, kao i literature, naše i strane, na kojoj je njegovo delo izraslo, pokazuje se u svoj svojoj tragičnoj besmislenosti u dane kada se jugoslovenska država raspala i kad su Srbi stavljeni u situaciju da traže nova rešenja u svim oblastima pa i u nacionalnoj filologiji. Razotkriva se da iz korpusa srpske literature nije izostavljan samo jedan njen deo, srednja (dubrovačka) književnost, već da su ugrožena i druta dva dela te literature iz Popovićevog Pregleda: stara, odnosno srpska srednjovekovna književnost i srpska narodna književnost. Pedesetogodišnje odstranjivanje Pavla Popovića iz naučne javnosti i nastavne prakse očigledno je ostavilo krupne tragove na svesti profesora koji su posle rata formirani a koji danas predaju srpsku književnost. Od četiri oblasti srpske književnosti koje je Popović uneo u svoju Jugoslovensku književnost sada Srbi iz te zajedničke jugoslovenske književnosti izlaze samo sa jednom od tih oblasti - onom koju je predavao Skerlić. Srpska književnost se tako skraćuje za više od pet vekova i sužava na veštački omeđeno duhovno područje. Kako se prema istom problemu odnose Hrvati? I hrvatski istoričari su svoju književnost (Šurmin i drugi) delili na one iste čegari oblasti: na narodnu, staru, srednju i novu književnosg. U reprezentativnoj ediciju Povijest hrvatske književnosti, koja je izašla pre petnaestak godina u sedam knjiga, postoje veoma obimne knjige posvećene i narodnoj, i staroj, i srednjoj hrvatskoj književnosti, i četiri knjige posvećene novoj. Kad se ima u vidu i situacija kod drugih slovenskih i neslovenskih naroda, ispašće da samo Srbima književnosg počinje od 18. veka i da samo narod Svetog Save i Vuka Karadžića nema i svoju srpsku srednjovekovnu i narodnu književnost. Suočeni smo poslednjih godina sa jasnim strategijama da se srpski narod fizički skrati i da mu se životni prostor suzi. Da li se ta strategija ne odnosi i na srpsku literaturu? Pre petnaesg godina na Katedri za jugoslovenske književnosti u Novom Sadu prof. dr Jože Pogačnik, nastavnik slovenačke književnosti, nastojao je da se uvedu dva nova predmeta: crnogorska i bosanskohercegovačka književnost. U tome nastojanju je imao jaku političku i stručnu podršku. Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu ta strategija nije prošla, ali je prošla u drugim sredinama, npr. u Sarajevu. Kuda je ta strategija vodila i ko je stajao iza nje danas je jasno. Vraćanje Pavlu Popoviću i literaturi na kojoj je on izrastao potrebno je da bi se sagledalo stanje naše filologije, da bi se ona odredila prema daljoj prošlosti, kao i prema onoj najbližoj i da bismo se uopšte mogli snaći u vremenu koje dolazi. (Petar Milosavljević) Dela Pregled srpske književnosti (1909[2] Jugoslovenska književnost (1918) Nova srpska književnost 1 (posthumno, 1999) Nova srpska književnost 2 (posthumno, 2000) Narodna književnost (posthumno, 2000) Dubrovačke studije (posthumno, 2000) Milovan Vidaković (posthumno, 2000) O Njegošu (posthumno, 2000) Stara srpska književnost (posthumno, 2000) Dnevnik (posthumno, 2000) Književna kritika - književna istoriografija (posthumno, 2002) Ćirilo i Metodije (posthumno, 2004) Sveti Sava (posthumno, 2004) MG23
GRAD POBEDE ROMAN Šifra artikla: 386679 Isbn: 9788610049732 Autor : Salman Ruždi Izdavač : VULKAN IZDAVAŠTVO Sakrivena u glinenom ćupu. Zapečaćena voskom. Sahranjena u srcu srušene palate usred pepela jedne od najvećih, skoro zaboravljenih imperija Indije. Priča koja čeka da bude ispričana. U četrnaestom veku naše ere, na jugu zemlje koju danas zovemo Indija, devetogodišnja Pampa Kampana, koja je ost... Detaljnije Sakrivena u glinenom ćupu. Zapečaćena voskom. Sahranjena u srcu srušene palate usred pepela jedne od najvećih, skoro zaboravljenih imperija Indije. Priča koja čeka da bude ispričana. U četrnaestom veku naše ere, na jugu zemlje koju danas zovemo Indija, devetogodišnja Pampa Kampana, koja je ostala siroče posle rata između dva zaboravljena kraljevstva, počinje da čuje glas drevne boginje i menja tok istorije. Inspirisana i prožeta moćnom magijom, ona se zaklinje da više nijedna žena neće doživeti tragičnu sudbinu njene voljene majke. Pomoću čuda, ona svojim dahom stvara bajkoviti grad: reči koje šapuće podstiču njen narod da raste i menja se, a njena poezija prikazuje uspon i pad njenog carstva. I sama proročica – voljena, zastrašujuća, vanvremenska – posmatra kako se svet menja kroz vekove i kako njena lepota, zamrznuta u mladosti iz decenije u deceniju, bledi zajedno sa slavom njenog grada. Grad pobede je poetična saga o ljubavi, avanturama i legendama, ali i snažno svedočanstvo o moći pripovedanja. „Grad pobede je trijumf... Kada malo razmislite, Ruždijevi romani su čudo.“ – The Atlantic „Raskošna bajka.“ – The Guardian „Ruždijev povratak magiji, mitovima i drevnim indijskim pričama je blistav... Bilo da se radi o alegoriji za današnju Indiju ili o predstavljanju pretkolonijalne imperije (ili i o jednom i o drugom!), Grad pobede slavi jedinstvenu priču o ženskoj otpornosti.“ – Esquire Ime/Nadimak Email adresa Poruka POŠALJI Kategorija ROMAN Autor Salman Ruždi Težina specifikacija 0.5 kg Izdavač VULKAN IZDAVAŠTVO Pismo Latinica Povez Broš Godina 2023 Format 14,5x20,5 Strana 336 Obavezni kolačići čine stranicu upotrebljivom omogućavanjem osnovnih funkcija kao što su navigacija stranicom i pristup zaštićenim područjima. Sajt koristi kolačiće koji su neophodni za pravilno funkcionisanje naše veb stranice kako bi se omogućile određene tehničke funkcije i tako vam pružilo pozitivno korisničko iskustvo. Statistički kolačići anonimnim prikupljanjem i slanjem podataka pomažu vlasnicima web lokacija da razumeju kako posetioci komuniciraju sa stranicom. To su kolačići koji omogućavaju web analitiku sajta, odnosno analizu upotrebe naših stranica i merenje prometa, koje sajt sprovodi u cilju poboljšanja kvaliteta i sadržaja ponuđenih usluga. Marketinški kolačići se koriste za praćenje posetilaca putem web stranice. Koriste se za prikazivanje relevantnih oglasa korisnicima i podsticanje da učestvuju, što je važno za nezavisne izdavače i oglašavače. Sajt koristi Google Analytics kolačiće ads/ga-audiences i collect, te Facebook kolačiće fr i tr.
Centrifugalni igrač - Todor Manojlović 1930 izdanje, Beograd 1930, tvrdi orig. povez, stanje: dobro str. 95, ćirilica, Todor Manojlović je rođen 17. februara 1883. godine u tadašnjem Velikom Bečkereku. Književnik, književni i likovni kritičar i teoretičar, i dramski pisac koji je svojom prvom dramom „Centrifugalni igrač“ (1930. godine) postavio temelje moderne srpske drame. Jedan je od najvećih evropejaca srpske moderne kulture. odor `Todoš` Manojlović je rođen 17. februara 1883. godine u tadašnjem Velikom Bečkereku. Književnik, književni i likovni kritičar i teoretičar, i dramski pisac koji je svojom prvom dramom „Centrifugalni igrač“ (1930. godine) postavio temelje moderne srpske drame. Jedan je od najvećih evropejaca srpske moderne kulture. Todor Manojlović Todor_Manojlovic_(1883-1968) Todor Potiče iz ugledne i bogate srpske bečkerečke porodice Manojlović, koja je stanovala u Pupinovoj ulici. Todorovi roditelji bili su: otac Nikola Niko Manojlović advokat i Sofija Manojlović rođ. Petrović. Smrt ih je uzela u isti mah, umrli su dan za danom, `od teške bolesti`, nakon 19 godina srećnog braka. Niko je umro 6. decembra, a Soka sutradan 7. decembra 1899. godine. Ostali su iznenada bez roditelja njihovi sinovi Todor i Ivan. Brigu o njima preuzeli su Sofijine sestre Linka Krsmanović i Olga Putić, te brat Joca Petrović. Školovao se Toša kao stipendista `Avramovićeve zaklade`, jedne od 50 bogoslovskih stipendija pri srpskoj patrijaršiji u Sremskim Karlovcima. Počev od 1894. godine, kada je već bio gimnazist u Velikom Bečkereku. Stipendija je iznosila 300 f. godišnje, a on je bio čak šta više rođak zaveštačev.[1] Učio je najpre prava u varoši Nađvaradu, gde se družio sa nekoliko godina starijim mađarskim pesnikom Adi Endreom. Zajedno osnivaju grupu pisaca i umetnika nazvanu `Holnap` (Sutra). To je bila njegova `ulaznica` u književno-umetnički svet, koji će ga potpuno zaokupirati. Od 1910. godine U Minhenu studira istoriju umetnosti, i iz tog vremena je korespodencija sa bečkim književnikom Stefanom Cvajgom. Predstojeće predratne godine bezbrižno provodi u Temišvaru, Firenci, Rimu, Veneciji gde sa oduševljenjem proučava na licu mesta, staru umetnost i njene stvaraoce. Svoj prvi tekst na srpskom jeziku objavljuje 1913. godine u Letopisu Matice srpske. Reč je o prikazu prve knjige Isidore Sekulić: `Saputnici`, koji je napisao pod uplivom poznanika, pesnika Jovana Dučića.[2] Završio je Filozofski fakultet – odsek istorije umetnosti u Bazelu 1914. godine. Prvi svetski rat ga je zatekao u Italiji. Godine 1916. odlazi na Krf kao dobrovoljac, sarađuje u Srpskim novinama i Zabavniku. Od 1920. do 1924. godine bio je sekretar Opere, zatim bibliotekar Senata i profesor beogradske Umetničke akademije. Bio je 1931. godine, kratko i burno, urednik Letopisa Matice srpske u Novom Sadu. Sarađivao je sa mnogim književnim listovima i časopisima, uz veoma zapaženu prevodilačku aktivnost. Odlikovan je, između ostalih nagrada, Palmom Francuske akademije. Napisao je veliki broj pesama, eseja, članaka i kritika koje su obuhvatile sve oblasti umetničkog stvaralaštva. Od drama se izdvajaju: „Centrifugalni igrač“, Katinkini snovi, Nahod Simeon, Opčinjeni kralj, San zimske noći, Comedia dell arte. Između dva svetska rata živi u Beogradu, i učestvuje u javnom životu kao kulturni poslenik. Intenzivno je pratio umetničke događaje i pisao likovne kritike. Sudovi koje je u ovim tekstovima izrekao, povodom izložbi najznačajnijih jugoslovenskih slikara, poslužili su za današnju periodizaciju u likovnoj umetnosti 20. veka. Likovne kritike Todora Manojlovića objavljene su u redakciji Jasne Jovanov, u izdanju Gradske biblioteke Zrenjanin. Stare dane, od 1945. godine taj `večiti neženja` provodi u rodnom Zrenjaninu. Stanuje zajedno sa neudatom polusestrom Verom Putić, u ulici Maksima Gorkog 31. (to je sad ulica Vojvode Bojovića). Bio je član srpskog PEN kluba, a pod stare dane dobija niz književnih priznanja. Udruženje književnika Srbije mu dodeljuje nagradu za životno delo januara 1968. godine. Umro je ubrzo 27. marta 1968. godine, i sahranjen u porodičnoj grobnici na Tomaševačkom groblju u Zrenjaninu. Na kući gde je stanovao i umro postavljena je spomen-ploča L.1 O.6. POL. 5.
Michele Piccirillo - Mount Nebo 110 strana Jerusalim engleski bogato ilustrovana Микеле Пиццирилло је рођен у Казерта Царинола, у 1944. Он је био веома везан за своју прелепу родном граду, у његовим бројним и бучне, срдачном породице, а када се вратио из Царинола у Јерусалиму, у свом манастиру у Флагеллатион који се налазио на Студиум Библицум Францисцанум , никада није успео да понесете леп валигиата свежег моцарелом у својој земљи. Али он никада није заборавио да је научник, и да се боље част Царинола, посветио је драгоцено издање путописа који је крајем КСИВ века је написао момка, нотара Ницола МАРТОНИ, који је лутао горе у Јерусалим. Интересовање у историји ходочашће у свети град и сакралних објеката у њему, почевши од Јерусалима Басилица Васкрсења и храма Светог Сеплоцро да је држи, био је велики део његовог рада као историчар, да филолог и археолог; што је интерес је позајмила од свог господара, Отац Беллармино Багатти, пажљив издавач ходочашћа текстова четрнаестом веку, као да је од његовог фрањевачког брата, Николе Поггибонси. И проучавање историје базилике окружен и оданост Светих места на Западу, где је велика црква зове Светог Гроба ?? ?? она је више пута репродукована, нарочито у средњем веку, на неколико начина и учинила предмет замјенског култа ходочашћа. Овај посебан аспект западне хришћанске духовности је привукла велику нарочито у последње време, и у овој студији је окружен својом сјајном италијански студент, Рената Салварани. Најновија књига Мицхеле Пиццирилло говори о томе, а то је занимљива књига, као и вредна: његов главни аргумент, у ствари, да је направљен од маслиновог дрвета и седефасте модела цркве и киоск Гроба, увек слава скромне и рафиниране израде палестинаца, посебно Бетлехема. Сада када су политичке околности су порасли све теже, и да туризам чами, куелл`артигианато ризикује епрдерси и са собом ризик од замагљује просперитет многих породица, већински хришћански, али и муслиман. То је само један пример, међу многим које се могло урадити, научне и интелектуалне страсти која никада није била одвојена од свештеничког посвећености, од фрањевачког апостолата који се пре свега схвата као исказ, од грађанске храбрости која је понекад и набавила неки проблеми у тешкој ситуацији у Јерусалиму у данашње време. Пиццирилло је био човек милосрђа, али је мрзео компромис и волео истину: због тога није било неуобичајено да се умеша у полемику са свима који су покушали да га прежене. Ипак, он није имао непријатеља: напротив. Радио је на веома широком географском подручју, између Израела, Либана, Сирије, Јордана и чак Египта. Он је увек слободно кружио, чак иу вријеме напетости: он је познавао све на граничним прелазима и на контролним пунктовима; Био је пријатељ арапских политичара и људи из израелске владе, и третирају их као једнаке, био дом на суду краља Јордана, био близак пријатељ незаборавне краља Хусеина и многи чланови краљевске породице су научили од њега елементи историје и археологије. Укратко, ко је био Мицхеле Пиццирилло? Да би се правилно одговорили, било би неопходно да се направи историју престижног фрањевачког притвору у Свету земљу, која је радом средином КСИВ века на Блиском истоку радили рад хришћанске сведока и милосрђа, проучавање, похађање локалне хришћане, ходочасници, болесне, и држећи у исто време блиски и срдачни односи са локалним хришћанским заједницама, са Јеврејима, са муслиманима. Полазећи од почетка прошлог века, научни рад у случају је прецисандоси и бити ригорозније. Главни заслуга за то је дивна патроле фратри научници и авантуристи, прави пионири Кристијан Холи Ланд археологије. Они воде фрањевачког рођена у Пизи, Беллармине Багатти, који је живео између 1905. и 1990. изузетном научнику археологије Новог завета на јудео-хришћанским заједницама хришћанства Блиског истока у патристичком старости. Поред њега, треба да урадите дуги низ имена: очеве Цорбо, Аллиата, Де Сандоли и многе друге, који је успео у многим и није увек лако деценија прошлог века, и настављају да то учине, невероватну количину открића археолошки и историјски поље. Мицхеле Пиццирилло, који је стигао веома младо у Терресанту, био је омиљени ученик Оца Багатија. У Пиццириллу дугујемо откриће неколико раних хришћанских цркава, посебно од В-ВИИИ вијека на Блиском истоку, па чак и читавог, сјајан, изгубљеног града у каравану, Цаструм Мефа`а, који је за Арапе био Умм ар-Разас. Најфасцинантније и тако рећи сценографски аспект открића Пиццирилло-а састоји се од стотина квадратних метара драгоцених тепиха мозаика, чија је публикација постала позната широм свијета. Али његова ремек-дело био поприште Моунт Небо, импозантне каменитом оутцроп погледом на јордански пустињу, у равницама Моаба ?? ??, а која гледа на прелепу оазу коју ствара реке Јордан која се улива у Мртво море. Одатле, у јасним вечерима, светла Јерусалима се могу видети из далека. То је било од Небо (Посланика ?? ?? Монте, у арапском ал-Јабал Ан-Наби), који је према предању, пророк Мојсије предвиђен пре затварајући очи обећану земљу. Тамо у константинском добу настала је велика базилика посвећена њему. Отац Пиццирилло је радио за више деценија да оживи базилике је направио величанствен Санцтуари-музеј, око које су прикупили десетине обновљених мозаика и уз који је организовао манастир-хосписе ЛАБ-библиотеку под виновом лозом поред које, током летњих вечери, Сећам се да сам обузет Мицхеле много дугих, једноставне, лепе вечере често оживљена Царинола моцарела, Пецорино сира и вина смо донели из Тоскане (подударност: велики пријатељ Мицхаел и мој отац, Родолфо Цетолони, постао је бискуп Пиенза и Монтепулциано, главног града сира и црвеног вина ...). Сећам дивне лета од пре много година на планини Небо, заједно са многим пријатељима као Гуидо и Анна Ваннини, Францесцо Бандини, Луиги Марино, Массимо Папи и других који ће сви бити достојни есссере сећам, али да ће бити овде дуже позивају на један дер; једном, моја кћерка Цхиара, тада деветнаест, дошла је с нама. Са Цларејем, касније се вратила у Јерусалим, заједно с њеним сином (и мојим нечаком) Дариусом, који је постао велики пријатељ Мишел. И Мајкл се састао са моја два драгим пријатељима Јевреја у Јерусалиму, Симонета Делла Сета (сада диретттрице Институт за Тел Авив) Култура и њен супруг Масимо Торрефранца, коме дугујем Седер вечеру која је и увек ће остати међу лепше сећања на мој живот. Било је у Небу да је једне вечери почетком септембра, касно, пре задње капи вина пре одласка у спавање (ујутру, око шест сати, буђење два израелска борца нас је пробудио до кога смо већ навикли ), Рекао сам Мајклу да, ако бих могао да изаберем место да проведем последње године мог старог времена, то би било право, на планини Мојсија, близу његовог грожђа и његових мозаика. Питао сам га: `Хоћеш ли ми помоћи да дођем овамо?` Види, озбиљан сам? Погледао ме је, осмехнуо се и одговорио: `Да ли морамо да идемо тамо где нас Бог шаље?` Бог ми је уредио да напустим овај живот овде, у мојој Тоскани, неколико километара од села Перигнано, гдје је, прије више од једног века, рођен његов Маестро Беллармино Багатти. Какав велики творац егзистенцијалних парцела, велики писац, је Господ! Али остаци Мајкла ће се вратити тамо, у Јерусалим. Верујем да ће Мицхеле посветити трговима и улицама. Радићу да се то деси. Али његов споменик ће увек бити на планини Небо. Сећате ли се писања о којем се Гиусеппе Погги памти на Пиаззале Мицхелангиоло? Окрени се. Ово је његов споменик? Када се попнете на Небо, када сте на врху планине Мојсије, окрените се. То је споменик Мицхелеу Пиццириллу, научнику, археологу, свештенику, фрањевачком. Отац Мицхеле Пиццирилло је рођен у Цасанови ди Царинола , у покрајини Цасерта , 18. новембра 1944. из породице скромних порекла. Од свог детињства осећао је занимање да постане луталица и да оде за Свету Земљу . Након студија у Риму и Перугиа , преселио у последњих 16 година у Свету земљу , где је започео своју новајлија у ` реда Фриарс Минор на кастоди , похађа средњу школу у Витлејему , а затим Богословског факултета у Јерусалиму . Постао је фриар, а 1969. године руководио је свештеником. Завршио у Риму формирање у Теологији и Светом писму на Понтифичким атенама, а дипломирао је на Археологији на Факултету за књижевност и филозофију. У 1974. повратка у Јерусалим, где је почео своје наставне активности [1] , на СТУДИУМ Библицум Францисцанум [2] , и археолог, радећи са својим оцем цонфрере Беллармине Багатти . Покренуо је прве кампање ископавања и именован за директора Археолошког музеја за означавање Јерусалима [3] . Археолошки радови се простире на многим земљама Блиског истока , а први велики откриће се одвија у Јордану на планини Небо 1976. године, када је, приликом обнове у рушевинама Санцтуари Мојсија , даље ископавање довести до упали Цхапел Баптистрије, са драгоценим мозаикама из 6. века [4] . Од 1978. године учествовао је у ископавањима у Јордану у Јебел Мисхнаки, а 1984. у Ен-Нитлу [5] . У 1986. почиње прву кампању археолошких ископавања [6] у Умм ал-Расас [7] , који идентификује са библијском граду Мепхаат, где цркви Сан Паоло ринвиене још племенитих мозаици и докази хришћанске вере популације и муслиманима. Ископавања у режији оца Мицхаел довести до светло археолошки комплекс толико велики и важни да ` УНЕСКО каже, 2004. године, међу Светске баштине . Од 1987. до 2000. био је професор Палестинологије на Понтифичком библијском институту у Риму [8] [9] Као епиграфиста, проучава и интерпретира натписи на грчком, латинском, арапском и сиријском језику, који се налазе на мозаикама или на новчаницама и другим артефакатима. Велики број његових научних публикација, есеја и чланака у часописима, у којем је изложио историјских и археолошких истраживања спроведено око 25 година; Организује и подржава културне активности, као што су школи мозаика из Мадаба и Јерихона , показујући и промовисање узајамног поштовања и сарадње између различитих култура и религија, у местима често су укључени у рату [10] .
U dobrom stanju, sa posvetom autora Jevtić, Živko, 1898-1980 = Jevtić, Živko, 1898-1980 Naslov Samosvesti / Ž. Jevtić Vrsta građe poezija ; odrasli, opšte (lepa književnost) Jezik srpski Godina 1928 Izdavanje i proizvodnja Kruševac : Štamparija Romanović, 1928 Fizički opis 47 str. ; 22 cm Napomene Posveta autora: Živko Jevtić, pesnik i književnik, rođen je 9.10.1898. u Bagrdanu od oca Jevtić Ljubomira i majke Jevtić Stanije. Odrastao je u seljačkoj i trgovačkoj porodici, koja je poslovala sa Bečom i Peštom, i koja mu je omogućila da završi jugoslovensku književnost na filozofskom fakultetu. Kao diplomirani student postavljen je za suplenta kruševačke gimnazije ministarskim ukazom od 4. marta 1923. god. Čudesni radni vek Živka Jevtića, prekidan odsustvima i otkazima koje je davao, trajao je do 1934. godine kada se povukao iz javnog života. Ali jedan vrstan intelektualac, jedan omiljeni profesor, i jedna pre svega nadarena književna duša je ostavio dubok trag u književnosti tog doba. Za vreme njegovog boravka u Kruševcu pokrenuto je nekoliko časopisa: `Đački glasnik`, `Krug`, `Ventiri`, pa iako nijedan od ovih časopisa nije potpisivao kao urednik, svi najozbiljniji tekstovi, prikazi, uvodnici, prilozi poezije bili su prilozi Živka Jevtića. Kruševac je ponekad postao pretesan za čoveka koji je u intelektualnom smislu nadrastao sredinu pa u dva navrata boravi u Parizu ― jednom ostaje godinu dana, a drugi put tri meseca. Iako do tada nije imao ni jednu objavljenu knjigu Živko Jevtić je ušao u čuvenu antologiju Sime Pandurovića objavljenoj 1926. godine. a koliko je vredela njegova poezija pokazuje i podatak da je u `Srpskom književnom glasniku` Živko bio zastupljen odmah iza Ive Andrića, a ispred veličina kakva je Desanka Maksimović, sa kojom je bio prijatelj i sa kojom je obavljao prepisku. Kada se govori o stvaralaštvu Živka Jevtića, ne treba olako preći preko fenomena zavičajnosti ― kaže dr Ratomir Baturan ― Morave, moravskog čoveka, te čudesne prirode, tog susreta vetrova, sudara klima ... čini se puna je mini poezija ovog pesnika. Vetar, grane ... to je najprisutniji motiv u njegovoj poeziji...` 1963. godine je izašla knjiga `Reka ljudima govori` kao jedna metafora dijaloga sa rekom. Ne treba zaboraviti da je Živko Jevtić objavio knjigu `Pripovetke` 1938. a kao mesto izdanja upisan je Bagrdan. Ovo samo govori koliko je Živko voleo svoj zavičaj, svoj Bagrdan u koji se povukao u mir i spokoj porodičnog doma u kojemu je ostao do svoje smrti. Inače, svoju prvu zbirku pesama `Samosvesti` Živko je objavio u Kruševcu 1928. godine, a drugu `Postojanje` takođe u Kruševcu 1932. godine. Zajedno sa Brankom L. Lazarevićem, Dobrijem Dimitrijevićem, Vojislavom Jankovićem zastupljen je u zbirci `Lirika` koju su štampali isto u Kruševcu 1933. godine. Zajedničkim poduhvatom biblioteke u Kruševcu i Jagodini 1990. godine objavljena je zbirka koja je objedinila tri knjige: Samosvest, Postojanje i Prisnost. Predgovor ovom izdanju učinio je dr Radomir Baturan, jedan od istraživača Živkovog života i dela, koji je najviše i uložio truda u to. `Baturan je ubedljivo dokazao da delo Živka Jevtića zauzima visoko mesto u književnosti između dva svetska rata i da se uklapa u linije srpske metafizičke lirike od njenih početaka u srednjem veku do dana današnjeg. Stoga Baturanova reafirmacija Živka Jevtića predstavlja ne samo zakasnelo priznavanje kritičarske nepravde prema ovom tragičnom stvaraocu, nego i važno književno istorijsko otkriće i vrlo solidan doprinos istoriji srpske književnosti, rekao je mr Milan Radulović na promociji ove knjige u jagodinskoj biblioteci 1996. godine. O Živku Jevtiću može još mnogo toga da se kaže, o njemu je izlazio feljton `Živko Jevtić ili spirala tragizma` u Novom Putu, a potpisao ga je novinar i književnik Živorad Đorđević. O njemu su pisali Radomir Konstatinović, Milan Simić, Nikodije Spasić, Milan Nuikolić, književnik iz Kragujevca, inače rođeni Bagrdanac i mnogi drugi. Na kraju njegov pesnički sabrat Antonije Marinković kaže: `Njegova priča i započinje i završava se u Bagrdanu nadomak Jagodine i omeđena je godinama 1898 i 1980. Između je život koji je ovog čoveka nosio na razne strane vezujući ga čudnim nitima za dva grada: Kruševac i Pariz. Ovaj čovek je po rođenju Bagrdanac, po opredeljenju pesnik, po pesničkoj vokaciji metafizimar koji piše dušom bagrdanskog seljaka, bagrdanske šume, zvukova, vinograda, po obrazovanju profesor, po značaju književnog dela još uvek neistražen i nevalorizovan `svitac što se ritmički pali i gasi u noći`.
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Retko !!! Pripovetka Anri Rene Alber Gi de Mopasan (franc. Henry René Albert Guy de Maupassant; Turvil sir Arke, 5. avgust 1850 — Pariz, 6. jul 1893) bio je francuski realistički pisac. Mopasan je rođen u mestu Šato de Miromenil (Château de Miromesnil), kod Djepa u Francuskoj. Pisao je pripovetke i romane. Iako su njegovi `Stihovi` bili početnički neuspeh, Mopasan prozaist je postao `najveći pesnik maglene i hladne normandijske ravnice, neprolazne lepote njenih nežnih i strastnih pejzaža`. Kad piše o ljudima, to su ljudi `koji su izgubili volju za životom`. Čak i kad vole život, junaci njegovih novela i priča ne umeju da žive. Oni su žrtve strasti i tragičnih nesporazuma. Mopasanovi su bili stara lorenska porodica koja se doselila u Normandiju sredinom 18. veka. Njegov otac se 1846. oženio Lorom de Poateven (Laure Le Poittevin), devojkom iz dobrostojeće građanske porodice. Lora i njen brat Alfred su se u detinjstvu često igrali sa sinom ruanskog hirurga, Gistavom Floberom, koji je kasnije snažno uticao na život Mopasana.[3] Bila je to žena neuobičajenog literarnog ukusa za to vreme, a vrlo dobro je poznavala klasike, naročito Šekspira. Budući da je bila razdvojena od muža, svoja dva sina, Gija i Ervea, podizala je sama. Sve do svoje trinaeste godine, Gi je sa svojom majkom živeo u Etretau, gde je neometano rastao uživajući u blagodetima primorskog sela: znao je često sa ribarima ići u ribolov ili razgovarati sa lokalnim seljacima na njihovom dijalektu. Bio je toliko privržen majci da je, nakon što je upisan na bogosloviju u Ivetou, vrlo brzo uspeo u nastojanju da bude izbačen iz škole i da se vrati majci.[4] Iz te faze njegovog života potiče i njegova izražena odbojnost prema religiji. Potom je bio poslat u ruanski Licej Pjer Kornej, gde je počeo da se interesuje za poeziju, ali se uspešno oprobao i u glumi.[5] Francusko-pruski rat izbio je ubrzo nakon što je Gi završio koledž 1870. godine, pa se on odmah prijavio kao dobrovoljac, časno se boreći na frontu. Nakon završetka rata 1871. godine, napustio je Normandiju i došao u Pariz, gde je sledećih deset godina radio kao pomorski službenik. U tih deset godina jedina razonoda mu je bila veslanje po Seni nedeljom i praznicima. U to vreme Gistav Flober mu je postao tutor i svojevrstan literarni vodič u njegovim književnim i novinarskim počecima. U Floberovoj kući susreo je ruskog romanopisca Ivana Turgenjeva i Emila Zolu, kao i mnoge druge predstavnike realizma i naturalizma. U to vreme piše pesme i kratke drame. Godine 1878. prešao je u Ministarstvo javnog informisanja, gde je postao spoljni urednik nekoliko vodećih novina tog vremena kao što su Figaro, Žil Bla, Goloaz i L Eko d Pari, dok je svoje slobodno vreme posvetio pisanju romana i pripovedaka. Godine 1880. objavio je svoje prvo remek-delo Boule de suif, koje je odmah postiglo velik uspeh. Flober je to delo opisao kao „remek-delo za sva vremena“. Mopasanov najplodniji period bio je od 1880. do 1891. Postavši slavan svojom prvom pripovetkom, marljivo je pisao i stvarao dva, a ponekad i četiri dela godišnje. Srećan spoj književnog talenta i smisla za biznis doneo mu je pravo bogatstvo. Godine 1881. objavio je prvu knjigu pripovedaka pod naslovom Kuća Telijeovih (La Maison Tellier), koja je u samo dve godine dostigla dvanaest izdanja. Godine 1883. završio je svoj prvi roman Jedan život (Une Vie), koji se za manje od godinu dana prodao u 25.000 primeraka. Bel-Ami Mopasanov grob na Monparnasu U svojim romanima je detaljnije razrađivao zaplete iz svojih pripovedaka. Njegov drugi roman, Bel-Ami, koji je izdat 1885, dostigao je trideset sedam izdanja za samo četiri meseca. Njegov tadašnji izdavač dobro je plaćao svako njegovo novo remek-delo, a tom periodu Mopasan je napisao i roman Pjer i Žan, koji mnogi smatraju njegovim najboljim romanom. Od rođenja povučen, voleo je samoću i meditaciju. Često je putovao u Alžir, Italiju, Englesku, Bretanju, Siciliju, Overnju i sa svakog putovanja vraćao se sa novom knjigom. Krstario je na svojoj jahti „Bel-Ami“, nazvanoj po njegovom romanu. Ovako buran život nije ga sprečavao da se sprijatelji sa najslavnijim književnicima tog vremena: Aleksandar Dima Sin mu je bio kao drugi otac; u E le Benu je sreo Ipolita Tena i bio oduševljen ovim filozofom i istoričarem. Flober je i dalje igrao ulogu njegovog literarnog „kuma“. Mopasanovo prijateljstvo sa piscem Gonkurom bilo je kratkog veka: njegova otvorena i praktična narav suprotstavila se atmosferi tračeva, skandala, licemerja i podmetanja koju su Gonkur i njegov brat stvorili u salonima nameštaja iz 18. veka. Mrzeo je ljudsku komediju i društvenu farsu. U kasnijim godinama kod njega se razvila gotovo bolesna želja za samoćom i samoočuvanjem, uz stalan strah od smrti te manija proganjanja zajedno sa simptomima sifilisa zarađenog u mladosti. Godine 1891. potpuno je izgubio razum, a umro je dve godine kasnije, jula 1893, mesec dana pre 43. rođendana. Gi de Mopasan pokopan je na groblju Monparnas u Parizu. Najvažnija dela Boule de suif, pripovetka, 1880. Kuća Telijeovih (La Maison Tellier), zbirka pripovedaka, 1881. Romani Jedan život (Une Vie, 1883) Bel-Ami (Bel-Ami, 1885) Posle ljubavi (Mont-Oriol, 1887) Pjer i Žan (Pierre et Jean, 1888) Jaka kao smrt (Fort comme la mort, 1888) Naše srce (Notre coeur, 1890)
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Anri Rene Alber Gi de Mopasan (franc. Henry René Albert Guy de Maupassant; Turvil sir Arke, 5. avgust 1850 — Pariz, 6. jul 1893) bio je francuski realistički pisac. Mopasan je rođen u mestu Šato de Miromenil (Château de Miromesnil), kod Djepa u Francuskoj. Pisao je pripovetke i romane. Iako su njegovi `Stihovi` bili početnički neuspeh, Mopasan prozaist je postao `najveći pesnik maglene i hladne normandijske ravnice, neprolazne lepote njenih nežnih i strastnih pejzaža`. Kad piše o ljudima, to su ljudi `koji su izgubili volju za životom`. Čak i kad vole život, junaci njegovih novela i priča ne umeju da žive. Oni su žrtve strasti i tragičnih nesporazuma. Mopasanovi su bili stara lorenska porodica koja se doselila u Normandiju sredinom 18. veka. Njegov otac se 1846. oženio Lorom de Poateven (Laure Le Poittevin), devojkom iz dobrostojeće građanske porodice. Lora i njen brat Alfred su se u detinjstvu često igrali sa sinom ruanskog hirurga, Gistavom Floberom, koji je kasnije snažno uticao na život Mopasana.[3] Bila je to žena neuobičajenog literarnog ukusa za to vreme, a vrlo dobro je poznavala klasike, naročito Šekspira. Budući da je bila razdvojena od muža, svoja dva sina, Gija i Ervea, podizala je sama. Sve do svoje trinaeste godine, Gi je sa svojom majkom živeo u Etretau, gde je neometano rastao uživajući u blagodetima primorskog sela: znao je često sa ribarima ići u ribolov ili razgovarati sa lokalnim seljacima na njihovom dijalektu. Bio je toliko privržen majci da je, nakon što je upisan na bogosloviju u Ivetou, vrlo brzo uspeo u nastojanju da bude izbačen iz škole i da se vrati majci.[4] Iz te faze njegovog života potiče i njegova izražena odbojnost prema religiji. Potom je bio poslat u ruanski Licej Pjer Kornej, gde je počeo da se interesuje za poeziju, ali se uspešno oprobao i u glumi.[5] Francusko-pruski rat izbio je ubrzo nakon što je Gi završio koledž 1870. godine, pa se on odmah prijavio kao dobrovoljac, časno se boreći na frontu. Nakon završetka rata 1871. godine, napustio je Normandiju i došao u Pariz, gde je sledećih deset godina radio kao pomorski službenik. U tih deset godina jedina razonoda mu je bila veslanje po Seni nedeljom i praznicima. U to vreme Gistav Flober mu je postao tutor i svojevrstan literarni vodič u njegovim književnim i novinarskim počecima. U Floberovoj kući susreo je ruskog romanopisca Ivana Turgenjeva i Emila Zolu, kao i mnoge druge predstavnike realizma i naturalizma. U to vreme piše pesme i kratke drame. Godine 1878. prešao je u Ministarstvo javnog informisanja, gde je postao spoljni urednik nekoliko vodećih novina tog vremena kao što su Figaro, Žil Bla, Goloaz i L Eko d Pari, dok je svoje slobodno vreme posvetio pisanju romana i pripovedaka. Godine 1880. objavio je svoje prvo remek-delo Boule de suif, koje je odmah postiglo velik uspeh. Flober je to delo opisao kao „remek-delo za sva vremena“. Mopasanov najplodniji period bio je od 1880. do 1891. Postavši slavan svojom prvom pripovetkom, marljivo je pisao i stvarao dva, a ponekad i četiri dela godišnje. Srećan spoj književnog talenta i smisla za biznis doneo mu je pravo bogatstvo. Godine 1881. objavio je prvu knjigu pripovedaka pod naslovom Kuća Telijeovih (La Maison Tellier), koja je u samo dve godine dostigla dvanaest izdanja. Godine 1883. završio je svoj prvi roman Jedan život (Une Vie), koji se za manje od godinu dana prodao u 25.000 primeraka. Bel-Ami Mopasanov grob na Monparnasu U svojim romanima je detaljnije razrađivao zaplete iz svojih pripovedaka. Njegov drugi roman, Bel-Ami, koji je izdat 1885, dostigao je trideset sedam izdanja za samo četiri meseca. Njegov tadašnji izdavač dobro je plaćao svako njegovo novo remek-delo, a tom periodu Mopasan je napisao i roman Pjer i Žan, koji mnogi smatraju njegovim najboljim romanom. Od rođenja povučen, voleo je samoću i meditaciju. Često je putovao u Alžir, Italiju, Englesku, Bretanju, Siciliju, Overnju i sa svakog putovanja vraćao se sa novom knjigom. Krstario je na svojoj jahti „Bel-Ami“, nazvanoj po njegovom romanu. Ovako buran život nije ga sprečavao da se sprijatelji sa najslavnijim književnicima tog vremena: Aleksandar Dima Sin mu je bio kao drugi otac; u E le Benu je sreo Ipolita Tena i bio oduševljen ovim filozofom i istoričarem. Flober je i dalje igrao ulogu njegovog literarnog „kuma“. Mopasanovo prijateljstvo sa piscem Gonkurom bilo je kratkog veka: njegova otvorena i praktična narav suprotstavila se atmosferi tračeva, skandala, licemerja i podmetanja koju su Gonkur i njegov brat stvorili u salonima nameštaja iz 18. veka. Mrzeo je ljudsku komediju i društvenu farsu. U kasnijim godinama kod njega se razvila gotovo bolesna želja za samoćom i samoočuvanjem, uz stalan strah od smrti te manija proganjanja zajedno sa simptomima sifilisa zarađenog u mladosti. Godine 1891. potpuno je izgubio razum, a umro je dve godine kasnije, jula 1893, mesec dana pre 43. rođendana. Gi de Mopasan pokopan je na groblju Monparnas u Parizu. Najvažnija dela Boule de suif, pripovetka, 1880. Kuća Telijeovih (La Maison Tellier), zbirka pripovedaka, 1881. Romani Jedan život (Une Vie, 1883) Bel-Ami (Bel-Ami, 1885) Posle ljubavi (Mont-Oriol, 1887) Pjer i Žan (Pierre et Jean, 1888) Jaka kao smrt (Fort comme la mort, 1888) Naše srce (Notre coeur, 1890)
Ljubomir Kovacevic - Srbi u Hrvatskoj i veleizdajnicka parnica 1909 Predavanje u korist optuzenickih porodica odrzano 12. jula 1909. u Gradjanskoj kasini Davidovic, Beograd, 1909. Mek povez, korice kao na slici, 75 strana, vecina tabaka i dalje nerasecena. Љубомир Ковачевић (Петница, 4/16. јануар 1848 — Врњачка Бања, 19. новембар/2. децембар 1918) био је српски историчар и политичар.[1] Један је од зачетника критичке историографије у српској науци. Биографија Школовање и рани рад Рођен је од оца Михаила Ковачевића, петничког свештеника, и мајке Василије, ћерке учитеља Јанићија Поповића.[2] Основну школу похађао је у родном месту. Ниже разреде гимназије завршио је у Шапцу. Више разреде гимназије и Велику школу завршио је у Београду.[1] Наставничку активност започео је 1870. године као суплент у Неготину а две године касније прешао је у Крагујевац у учитељску школу. Када је ова школа премештена у Београд он је дошао заједно са њом. Његова ћерка била је Видосава Ковачевић. Културни и политички рад Брзо је постао члан Српског ученог друштва. Био је изузетно активан у готово свим ондашњим српским културним и научним установама. Био је председник Српске књижевне задруге.[3] Био је и један од чланова оснивача и члан прве Управе Српског археолошког друштва 1883. године.[4] За академика га је именовао краљ Милан Обреновић 1887. а након пензионисања Пантелије Срећковића предавао је историју на Великој школи.[1] Био је министар просвете у кабинету Стојана Новаковића између 1895. и 1897. године.[1] Значајан је његов пројекат закона којим је Министарству просвете ускраћено право да поставља професоре на великој школи. Током његовог деловања настава на високој школи се примакла универзитетском нивоу јер су ученици морали „радити и у семинарима, заводима и лабораторијама“.[5] Наставничку делатност прекинуо је због обавеза у Српској краљевској академији.[1] У овој научно-културној установи био је секретар одсека за друштвене науке а затим је постао главни секретар академије.[6] Постао је државни саветник 1912. године једногласном одлуком Народне скупштине. Учествовао је у два српско-турска рата (1876 — 1878), а у Првом балканском рату погинуо му је син јединац. Научни рад Током свог школовања Љубомир Ковачевић није се припремао за историјска проучавања. Његова интересовања била су више везана за математику и биологију. Такође се у ђачким данима бавио сакупљањем народних умотворина. Његов историчарски рад почео је исправљањем датирања појединих повеља и писама. Унапредио је помоћне историјске науке својим радовима из области нумизматике и историјске географије. Први је српски нумизматичар. Сакупљао је старог новца и оставио је вредну нумизматичку збирку, која је сачувана. Његов први рад из области нумизматике је објављен 1878. године, а и његово уводно предавање на Великој школи је такође било из ове области. Занимљиви радови у сфери нумизматике се тичу описа и обраде врло ретког старог влашког и бугарског новца.[7]. Писао је средњошколске уџбенике. Са Љубомиром Јовановићем је отпочео писање обимне историје српског народа али она није довршена. Прекида се са 1020. годином. Сакупљао је и објављивао изворе. Истовремено са Ватрославом Јагићем објавио је Светостефанску хрисовуљу. Између ова два издања не постоје значајније разлике. Пажљиво је припремао за објављивање збирку светогорских повеља чије је исписе направио 1894. године. Ова збирка делимично је пропала у Првом светском рату. Део исписа које је направио издао је Стојан Новаковић у књизи Законски споменици српских држава средњег века. Највећи број његових расправа односи се на проблематику одвајања предања од поузданих извора. Као и Иларион Руварац одлучно је побијао истинитост легенде о убиству цара Уроша[8] и о издаји Вука Бранковића. После објављивања ових радова уследила је жестока полемика са романтичарским историчарима, српским Пантелијом Срећковићем и руским Владимиром Качановским. Тек је Константин Јиречек завршио ову полемику доказујући документима из Дубровачког архива да је цар Урош надживео краља Вукашина Мрњавчевића. Студијом Вук Бранковић доказао је да овај српски великаш није издао кнеза Лазара на Косову пољу 1389. године. Користио је све, у том тренутку, расположиве изворе. Утицај традиције био је толико јак да је теорија о издаји Вука Бранковића нашла места и у уџбеницима. Због непоколебљивог става Љубомира Ковачевића су означавали као народног издајника иако је био велики патриота. Љубомир Ковачевић је радио изузетно пажљиво, настојећи да сваки проблем сагледа и разуме до краја и да тек онда публикује своје резултате. Зато је објавио релативно мали број радова. Склон детаљу велику пажњу посвећивао је појединим питањима настојећи да установи научну истину тамо где се романтичарска историографија држала традиције. Одабрана дела Неколико хронолошких исправки у српској историји, 1879. Знамените властеоске породице средњег века, 1888. Деспот Стефан Лазаревић за време турских међусобица (1402 — 1413), 1880. Најстарији бугарски новци, 1908. Два непозната босанска новца, 1910. И опет краљ Вукашин није убио цара Уроша, 1884. И по трећи пут краљ Вукашин није убио краља Уроша, 1886. Вук Бранковић, 1888. Срби у Хрватској и велеиздајничка парница, 1909. Неколико питања о Стефану Немањи, 1891. Жене и деца Стефана Првовенчаног, 1901. Историја Српскога Народа, 1893. Велеиздајнички процес је назив за судски процес који су власти Аустро-Угарске организовале у Загребу 1909. против 53 члана Српске самосталне странке. ССС у то доба са Хрватском странком права чини Хрватско-српску коалицију, већинску снагу у Хрватском сабору. Оптужени су за сарадњу са властима Србије у завјери да се Јужни Словени уједине у заједничку државу. Иако су докази били слаби (доказано је да је главни свједок оптужбе био полицијски провокатор), осуђени су на робију. Убрзо је Коалиција склопила политички пакт с угарским премијером Карољом Куеном-Хедерваријем, па су сви били помиловани. veleizdajnicki proces, zagreb, srbi u hrvatskoj, aneksiona kriza...