Beograd 1989g. 127str.

Novo Nekorišćeno 207 strana 175 grama stan + KSG

Kao Nova !!! tvrd povez 155 strana 155 grama stan

Dobro očuvano sa tragovima korišćenjauglavnom na koricama oko 2 Kg Elena Primićerio - Ćiro Pođali stan

SEĆANJE NE SME DA STANE Naslov Sećanje ne sme da stane : Sveti Srpski novomučenici i ispovednici HH veka / priredila Zorica Kovačev Vrsta građe knjiga Ciljna grupa odrasli, ozbiljna (nije lepa knjiž.) Jezik srpski Godina 2023 Izdanje 3., dopunjeno izd. Izdavanje i proizvodnja Beograd : Z. Kovačev, 2023 (Beograd : Donat graf) Fizički opis 215 str. ; 21 cm Drugi autori - osoba Sredojević, Aleksandar D., 1948- = Sredojević, Aleksandar D., 1948- Kovačev, Zorica, 1963- = Kovačev, Zorica, 1963- Lupulović, Rastko, 1974- = Lupulović, Rastko, 1974- Labudović, Emilo, 1957- = Labudović, Emilo, 1957- ISBN 978-86-910151-6-9 (broš.) Napomene Tiraž 5.000 Str. [5]-6: Zašto, a i kako se sećati? / episkop novobrdski Ilarion (Lupulović) Str. [7]-8: Predgovor prvom i drugom izdanju / Aleksandar Sredojević Str. [211]-212: Molitveni šapat pred ćivotom Sveštenoispovednika Dositeja, zagrebačkog i vavedenjskog / Teodora (Vasić) Napomene i bibliografske reference uz tekst Bibliografija: str. [214]-215. Odlično očuvana knjiga. sd

Priredila: Zorica Kovačev

SEĆANJE NE SME DA STANE Sveti srpski novomučenici i ispovednici XX veka Beograd, 2021. 160 strana. Veoma lepo očuvana. Knjiga predstavlja svedočenje mnogostradalnih ljudi, žena i dece. Razlog za njihovo stradanje poznat je samo Bogu i onima koji su zlo učinili. Žitija svetih iz ove knjige nedvosmisleno ukazuju na svecelu ljubav naših Svetih, slavnih predaka prema Pravoslavnoj veri i Otadžbini. Večnoživi Novomučenici Srpski su duhovni orijentir nadolazećim generacijama u slavu Hrista Raspetog i Vaskrslog. U knjizi su zastupljeni novomučenici koje je Sabor SPC kanonizovao do 2020.godine.

RLG1 61132) SEĆANJE NE SME DA STANE Sveti srpski novomučenici i ispovednici XX veka , priredila Zorica Kovačev , Beograd 2023 , treće dopunjeno izdanje, Knjiga predstavlja svedočenje mnogostradalnih ljudi, žena i dece. Razlog za njihovo stradanje poznat je samo Bogu i onima koji su zlo učinili. Žitija svetih iz ove knjige nedvosmisleno ukazuju na svecelu ljubav naših Svetih, slavnih predaka prema Pravoslavnoj veri i Otadžbini. Večnoživi Novomučenici Srpski su duhovni orijentir nadolazećim generacijama u slavu Hrista Raspetog i Vaskrslog. U knjizi su zastupljeni novomučenici koje je Sabor SPC kanonizovao do 2020.godine. mek povez, format 14 x 20,5 cm , ćirilica, 215 strana

sveti srpski novomučenici komunistički zločini nova

SEĆANJE NE SME DA STANE - sveti srpski novomučenici i ispovednici XX veka Priredila - Zorica Kovačev Predgovor - Aleksandar Sredojević Izdavač - Z. Kovačev, Beograd Godina - 2021 158 strana 21 cm ISBN - 978-86-910151-4-5 Povez - Broširan Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja SADRŽAJ: Predgovor Martirion Sveti Dositej Zagrebački Ispovednik Sveti sveštenomučenik Platon Banjalučki Sveti sveštenomučenik Branko Sveti mučenik Vukašin Sveti mučenici Surdulički Sveti sveštenomučenik Vikentije Sveti sveštenomučenik Vladimir Sveti mučenici Pivski Sveti sveštenomučenik Joanikije Crnogorski Sveti sveštenomučenik Đorđe Sveti mučenici Dabrobosanski i Mileševski Sveti sveštenomučenik Sava Gornjokarlovački Sveti mučenici Glamočki i Kulenvakufski Sveti mučenici Velički i Gornjepolimski Sveti mučenici Prebilovački i Donjohercegovački Prepodobni Jakov Tumanski Sveti sveštenomučenik Rafailo Šišatovački Sveti mučenici Jasenovački Sveti sveštenomučenik Petar Dabrobosanski Sveti Varnava Hvostanski Ispovednik Umesto zaključka Literatura Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku.

,,Ово је једна радосна књига пуна потресних ствари и тако је треба доживети зато што је ово књига о Светим Српским Новомученицима и Исповедницима. Дакле, то је само један мали део од хиљаде и хиљаде страдалих које је свакако Господ Бог препознао као своје, али и које су људи препознали као свете. Ова књига обухвата само оне који су уписани у црквени календар, имају своју службу, имају свој дан прослављења`, рекла је Зорица Ковачев овом приликом и додала: ,,Није ово моје дело - ја сам само овде мали проводник свега овога. Стицајем околности сам баш ја изабрана да ово саберем`. На крају свог излагања гђа Ковачев је истакла: ,,Ту мрвицу нечега што сам сазнала имала сам жељу да поделим са вама, са свима другима који ће узети ову књигу, који можда нису били у прилици да све ово виде. Молила бих све да нам ови свети мученици и исповедници, наши српски преци, наши савременици, између осталих којима се молимо, пред престолом Божијим буду молитвеници...``

SEĆANJE NE SME DA STANE : SVETI SRPSKI NOVOMUČENICI I ISPOVEDNICI XX VEKA priredila: Zorica Kovačev Mek povez sa klapnom, 158strana, izdavač: ZORICA KOVAČEV - Beograd, u zadnjem delu knjige pri dnu baš blagi talasi?!

IZ PROŠLOSTI MANASTIRA HILANDARA Izdavač: SANU, Beograd Godina izdanja: 1998. Broj stana: 48 Povez: mek Format: 24x21 Stanje kao na slici. Odlično očuvana. Galerija Srpske akademije nauka i umetnosti Autor izložbe: Gojko Subotić Izložba povodom obeležavanja 800 godina manastira Hilandara. Manastir Hilandar - ikone, rukopisi, primenjena umetnost, grafike, dokumenti i fotografije.

ФОТОТИПСКО ИЗДАЊЕ КЊИГЕ ИЗ 1793. ГОДИНЕ, А5 ФОРМАТ, МЕКИ ПОВЕЗ, 72 СТРАНЕ. Архимандрит манастира Ковиље, Јован Рајић, веома је значајан као теолог,истори- чар и писац. Хоповски игуман Теодор Милутиновић говорио је: `Kолико сам ја прост и неучен, мени је милије видети ученог младог Рајића, него четири васељенска патријарха, који би били без науке као ја. Видио си га како је млад и без браде, али кад стане беседити, ми сви са великим брадама гледамо га, као да смо из дивљег вилајета дошли.` Јован Рајић је 1774. године успео да увери српски Синод да катихизис за веронауку који им је био послан из Беча није добар, него је унијатска подвала за Православну цркву. Царски комесар из Беча прихватио је критику и рекао да ће повући катихизис ако му неко од Срба у року од двадесет два дана напише нови, уверен да нико то неће моћи. Рајић је саставио нови катихизис за свега седамнаест дана...

Pripovedački majstor Nil Gejmen predstavlja vam čuvene nordijske mitove u novom svetlu. Gejmen u drevnoj mitologiji odavno nalazi nadahnuće za maštovite svetove svog stvaralaštva. U ovoj knjizi on se vraća na izvorište i prenosi nordijske pripovesti u skraćenom i prilagođenom obliku; ove drevne priče čitaju se gotovo kao roman. Povest počinje stvaranjem devet svetova iz legende, detaljno se bavi doživljajima bogova, patuljaka i divova, i dostiže vrhunac kada nastupi Ragnarok, sumrak bogova i ponovno rođenje sveta i ljudi. Kroz elegantnu i duhovitu Gejmenovu prozu stičemo uvid u žestoka rivalstva između bogova, njihovu lakovernost i ljubav prema obmani, pratimo njihove postupke vođene strastima. Gejmen jeste ostao veran mitovima, ali je udahnuo nov život Odinu, vrhovnom bogu, mudrom, smelom i lukavom, potom Toru, Odinovom sinu, neverovatno snažnom a ipak ne najmudrijem među bogovima, i Lokiju, sinu divova, prevarantu i neprevaziđenom spletkarošu. „Uz malo slobodnije, modernije tumačenja poznatih priča, Gejmen se sladi sitnim spletkama bogova koliko i njihovim junačkim delima. U ovim čitljivim, prepričanim mitovima, uobrazilja je uvrnuta, stvarna i zlokobna.“ Boston Globe „Napeto, izuzetno zanimljivo i divno; čuvene priče u novom ruhu. Kada uhvatite blistavi ritam ove proze, uživaćete u čitanju i nećete želeti da stanete, opčinjeni Gejmenovim veštim pripovedanjem.“ Washington Post Povez knjige : mek Strana : 272 Format : 13x20 cm Pismo : latinica

Autor - osoba Lubik, Kjara Naslov Biti tvoja riječ / Chiara Lubich i krščani iz cijeloga svijeta Vrsta građe knjiga Jezik hrvatski Godina 1980 Izdavanje i proizvodnja Ljubljana : Družina -vozski list, 1980 Fizički opis 205 str. ; 21 cm Kjara Lubik (Chiara Lubich) rođena je u Trentu, u Italiji 22. januara 1920. godine kao najmlađa od četvoro dece od majke pobožne katolikinje i oca socijaliste. Nedugo pošto je napunila 20 godina, dok je predavala u osnovnoj školi, započinje i studije filozofije na Univerzitetu u Veneciji, podstaknuta žarkim traganjem za istinom. Za vreme II svetskog rata, dok se sve rušilo, shvatila je da jedino Bog ostaje: „Bog koji je Ljubav” (1 Jov. 4, 8). Njen život se preobražava. Kjara odgovara na poziv Boga Ljubavi birajući Njega za svoje jedino Sve. Bilo je to 7. decembra 1943. godine i taj datum se smatra početkom Pokreta. Svoje iskustvo je odmah počela da prenosi i deli sa malom grupom mladih u koju je bila uključena. Na dan 13. maja 1944. godine Trento je pogođen jednim od najjačih bombardovanja. Pogođena je čak i kuća Lubika. Dok njena porodica beži u planinu, Kjara odlučuje da ostane u Trentu da ne bi napustila ono što je tek počelo da se rađa. U ruševinama grada grli ženu izbezumljenu od bola koja nariče zbog smrti svoje četvoro dece. Postaje svesna poziva da treba da zagrli patnjučitavog čovečanstva. Malo kasnije nalazi stan koji deli sa svojim sledbenicama. Odlazeći u protivavionska skloništa one nose sa sobom samo Jevanđelje. Reči Jevanđelja sijaju novom svetlošću. Kjara i njene prve prijateljice osećaju se obaveznima da ih pretoče u život. U Hristovom zaveštanju: „Da svi jedno budu” (Jovan 17, 21) ona vidi cilj svoga života, Božiji plan za ostvarenje opšteg bratstva među ljudima za koji vredi živeti: „bile smo rođene za jedinstvo, da doprinesemo njegovom ostvarenju u svetu”. Pokret koji je nastao, kako tvrdi Kjara Lubik, „nije zamislila ljudska misao, već dolazi Odozgo. Trudimo se da sledimo volju Božiju iz dana u dan.” (Govor na Katoličkom univerzitetu u Lublinu, održan 1996. godine i štampan u časopisu Novi svet). Kjarin „odlazak” Početkom februara 2008. godine Kjara je primljena na lečenje u polikliniku Đemeli. Papa Benedikt XVI lično joj šalje pismo. Vaseljenski patrijarh Vartolomej I je posećuje prilikom svog boravka u Rimu i susreta sa Papom u Vatikanu. Na dan 14. marta upokojila se mirno u svojoj kući u Roka di Papa, predgrađu Rima, u 88. godini. Sahrani Kjare Lubik u Bazilici Sv. Pavla van zidina (Basilica di San Paolo fuori le mura) u Rimu, prisustvovalo je više hiljada ljudi, među kojima su bile brojne ugledne političke ličnosti različitih partija, predstavnici različitih Crkava i katoličkih pokreta, kao i mnogobrojni kardinali i episkopi. Papa Benedikt XVI izrazio je u svom telegramu zahvalnost za „divna dela koja je Bog učinio preko nje (…) i poštovanje za ženu koja je svedočenjem čitavog svog života posvećenog potrebama savremenog čoveka (…) bila neprestano angažovana za bratstvo među narodima”. Kardinal Tarcizio Bertone u svojoj besedi definisao nju kao „sjajnu zvezdu XX veka” pored ličnosti Majke Tereze iz Kalkute. 27. januara, 2015. otvoren je proces kanonizacije. MG103 (N)

Jezik: Srpski Циљ је ове књиге, да буде од помоћи онима, који желе да се дигну изнад греха и смрти. Не треба се бојати толико греха, колико власти греха. Кад је човек сав представљен својим грехом, сав идентификован са својим грехом, онда је он под влашћу греха. Човек мора грешити, но не мора бити под влашћу греха. Човек не сме опростити себи грех да би му Бог опростио. И не сме у греху оставити себе неосуђена, да га Бог не би осудио. Јер ко себи прашта, томе Бог неће опростити. И ко себи неће да буде страшни судија, имаће Бога за страшног судију. Бог не прашта никад ономе, ко је самом себи опростио. Бог прашта само ономе, ко је самог себе осудио. Божија милост иде једино покајнику у сусрет. Ко је према себи милостив, према томе је Бог праведан; а ко је према себи праведан, према томе је Бог милостив. Нема греха, који се може опростити без осуде, било осуде од стране човека, било од стране Бога. Такво је устројство васионе, да сваки грех мора навући страдање и изазвати осуду. Иначе се грех не би разликовао од безгрешности. Кад би се један једини грех могао потпуно опростити, без страдања и осуде, ма с које стране, закони природни били би погажени, и свет би се сурвао у хаос. Као ликтор Божије милости увек иде напред Божија правда — која значи неумитни закон — и просеца оној пут. Није зло кад човек греши и стоји изнад свога греха; зло је кад човек толико утоне у грех, да грех стане изнад њега. Кад орао падне само ногама у смолу, увек још може размахнути крилима и дићи се у висину; али кад орао толико утоне у смолу, да му смола залије и укочи крила, онда за њега нема више спаса.

RELIGIJA NJEGOŠEVA - Episkop Nikolaj Velimirvić Religija Njegoševa, Vladika Nikolaj Velimirović reprint izd iz 1921g Glas crkve, Šabac 1987, tvrdi povez, 190 strana, Ova veoma značajna studija Religija Njegoševa za sagledavanje filozofsko-religijskih aspekata Njegoševog stvaralaštva objavljena je prvo u nastavcima u jednom od najznačajnijih i najuticajnijih književnih časopisa na početku XX veka, u časopisu Delo 1910. godine. Odmah naredne godine, zbog velikog interesovanja, štampana je kao posebno izdanje i od tada pa do dana današnjeg doživela je više ponovljenih izdanja. Odmah po objavljivanju ove studije, celokupna književna kritika tog doba ju je dočekala sa neobičnim pohvalama, čak čuveni Jovan Skerlić koji je bio veoma kritičan kako prema Njegoševoj tako i inače prema Nikolajevoj religioznoj misli. U ovoj studiji Religija Njegoševa vladika Nikolaj Velimirović ispituje Njegoševe misli i analizira njegove osećaje u kojima se krije veličina ovog pesničkog i filozofskog genija kakav je bio ovaj pustinjak cetinjski. Tako Nikolaj polazi od Njegoševog poimanja lica ali i naličja prirode, o svemoćnosti poezije i posebnom položaju koji pesnik ima kao takav, o Bogu stvaraocu svetova koji je „tvoriteljnom zanjat poezijom“ i naravno pesniku kao najbližem njemu, kao Božjem poslaniku koji je sličan tvorcu i čije je stalno pozvanje da svojom pesmom veliča tvorca. O sreći koja je na našoj planeti nepoznata stvar, o nemoći čovekove volje zbog čega je čvrsto vezan za zemlju, o sudbini čoveka i njegovom dolasku na zemlju, je li on na zemlji radi kazne ili nagrade, o čoveku kao najvećem od svih čuda... „Čovek je sam sebi najviša tajna, zagonetka je naš dolazak na svet, zagonetka je naš odlazak iz sveta...“ Dakle, „ne samo što je naš filozof-pesnik umom pronicao u dubine glavnih filozofskih problema, nego je duša njegova stradala pod teretom njihove nerešivosti“. Pored toga, u knjizi Religija Njegoševa pažnja je usmerena na ispitivanje veza između Miltonovog epa Izgubljeni raj i uticaja ovog dela na Njegoševu Luču mikrokozmu, kaoi na jasno isticanje tri misli u kojima Njegoš odstupa od biblijsko-miltonovskih pogleda: učenje o preegzistenciji duše, Adam nije stvoren posle stvaranja Zemlje već nakon toga, posle nebeske bitke, opredeljenja da stane na stranu Satane i pokajanja što je bio učesnik u toj bici, i treće, biće stvorena Zemlja kao kazna za Adama na kojoj će postojati i smrt a potomci njegovi biće lišeni spomena na to da su nekada živeli u raju. Samo jedna iskra uma, jedna mala iskra u čovekovoj duši čuvaće spomen na to gde nam je prava kolevka... SAJ. POL. B. 1

RLG 1 58662) GOLGOTA JEDNOGA MLADOGA LIJEČNIKA , James Monohan , Salezijanski katehetski centar Zagreb 1987 , 14. prosinca 1955, desetak osoba iz velikog uredništva američkog časopisa,,Reader`s Digest` bijaše u gostima na ručku kod stasitoga, mršavog, pristalog i mladog (28 god.) mornaričkog liječnika Toma A. Dooleya. Mladi poručnik nedavno je bio odlikovan ordenom za zasluge zbog osobite uloge u herojskoj mirnodopskoj operaciji američke mornarice u Indokini pod nazivom,,Put u slobodu`. Tom Dooley održao je toga dana svoj vatreni govor prije nego je sjeo za stol. Dva sata kasnije njegovi su slušatelji bili dirnuti kad im je ispričao svoje doživljaje u bijednim izbjegličkim logorima u Haifongu, gdje je liječio grozne slučajeve, spasavajući ljude izmučene od progonitelja kad je plima nasilja preplavila Sjeverni Vjetnam i kad je američka mornarica prevozila milijun Tonkineza na sigurnije,na jug zemlje. Urednici,,Digesta` odmah su zapazili da je Tom Dooley neobična i svojevrsna osoba s velikom životnom pričom, te je sklopljen ugovor za njeno publiciranje. Bilješke i dnevnici Toma Dooleya (ovjerovljeni zapisnicima Ministarstva mornarice) prerađeni su u knjigu „Deliver Us From Evil` (,,Oslobodi nas od zla`) koja se pojavila u proljeću 1956. Ali prije nego je knjiga bila dovršena, neumorni Tom Dooley poduzima novi pothvat. Napušta svoju zamisao da postane ortopedski kirurg i ostavlja Mornaricu. Opskrbljen novčanim sredstvima od,,Digesta`, farmaceutskom i kirurškom opremom, darovanom od tvorničara, organizira svoju samostalnu medicinsku ekipu i vraća se u Indokinu, u kraljevinu Laos, gdje su njegove usluge bile nužne. Vratio se po riječima mornaričkog bolničara Normana Bakera ljudima koji nisu bili u zavidnom položaju`. Čitatelji njegovih knjiga ..Deliver Us From Evil` i The Edge of Tomorrow` (,,Na pragu sutrašnjice`) /1958./, sa simpatijom otkrivaju duhovnu preobrazbu Toma Dooleya, razmaženog ljubitelja zabava koji je mogao postati cijenjen liječnik; dr. Toma Dooleya, idealnog i oduševljenog liječnika siromašnoga, bolesnog i potlačenog svijeta Jugoistočne Azije. Njegova treća knjiga,,The Night They Burned The Mountain` (,,Noć koja je zapalila planine`) obilježava nagli razvoj njegove male operacije pomoću aviona, u organizaciju nazvanu,,Medico` koja je postala njegova produžena sjena. Knjiga je postigla neočekivani uspjeh kad se otkrilo da Tom Dooley, u dobi od 32 godine, boluje od ozbiljne bolesti dijagnosticirane kao zloćudni malanom, rijetki, i redovito kobni oblik raka. Tako je dr. Dooley i sam postao pravi član onoga što je dr. Albert Schweitzer nazvao,,Društvom onih koji nose biljeg patnje` . Izmedu godine 1955. i 1960, Tom Dooley je postao poznata a ujedno i osporavana ličnost. Bio je cijenjen, čak obožavan od nekih, radi svoje nesebične odanosti uzvišenom pozivu i radi ustrajnosti u postizavanju svojih ciljeva, često s ograničenim novčanim sredstvima i postojano protiv,,teških tipova`. No bio je i kritiziran, preziran i čak ocrnjivan radi umišljenog, katkada pomalo i nadutog ponašanja i zbog sklonosti da stane na žulj, te da makne one koji su mu bili na putu. Suradujući s Tomom Dooleyem između 1955-1960, kao izdavač časopisa,,Digest` vidio sam mnoge strane njegove ličnosti i dobro upoznao njegove neosporivo slabe strane koje su, po mojem mišljenju, nestajale pred njegovim mnogim i neobičnim vrlinama. Dakako, nije on bio stidljiva osoba, ali nije bio ni puki sebičnjak ni lovac na publicitet, kakvim bi ga htjeli prikazati njegovi kritičari. Iskrenost njegovih motiva i privrženost njegovu djelu bijahu shvatljivi svima koji su ga dobro poznavali. Što me se najviše dojmilo, osobito tokom zadnjih petnaest mjeseci njegova života, bijaše njegova nepopustljiva poduzetnost i osjećaj žurbe koja je davala pečat njegovoj aktivnosti. Ovaj je dojam dobivao na oštrini poslije smrti Toma Dooleya. Činilo se da je bio svjestan da mu je ostalo još malo vremena, pa je odlučio dovršiti svoje djelo, ili barem srediti ustanovu,,Medico` prije nego istekne njegovo vrijeme. Tokom svojih posljednjih petnaest mjeseci Tom Dooley je bio stalno u pokretu. Posjećivao je tako brojna mjesta, pa je malo ljudi bilo u njegovoj blizini na duže vrijeme. Kad je prošlo zaprepaštenje i tuga zbog njegove smrti, palo je na pamet nekima od nas (uredništvo,,Digesta`), da bi pripovijest o posljednjim danima Toma Dooleya mogla biti sastavljena od sjećanja ljudi koji su s njime bili u raznim prigodama i u raznim mjestima. Ovo je urodilo potragom za ljudima od država Maine do Kalifornije, od Jugoistočne Azije do Indije i Afganistana. Kad ih je,,Digest` pronašao, odgovorili su vrlo rado na naše molbe. Toplina i plemenitost kojima su oni pisali, ili pripovijedali, bijahu vidljivo nadahnuti dubinom njihovih osjećaja prema Tomu kao čovjeku. Zahvalni smo im svima za svjedočanstva koja su omogućila da nastane ova knjiga. Neka su sjećanja citirana opširno, druga sažeto. Često je u pripovijedanje bilo potrebno uključiti pojedinosti iz onoga što su oni pridonijeli. Ipak duh i svrha svakog priloga su sačuvani. Ovo je dakle, pripovijest o posljednjim danima Toma Dooleya, ispričana opširno od onih koji su mu bili najbliži u opisanim događajima, počevši od pričanja očevidaca s operacije raka u kolovozu 1959, do sjećanja snimljenih na magnetofonsku traku na, snijegom pokrivenom, groblju 23. siječnja 1961. James Monahan mek povez, format 11 x 19 cm , latinica, 205 strana

Stanje: odlično, bez ispisivanja i cepanja. Preveli s engleskog Slobodan Vlaisavljević i Goran Andrijašević ; sa sanskrtskim izvornikom uporedio, izradio konkordanciju s engleskim prevodom i kritičkim izdanjem sanskrtskog teksta po pevanjima, napisao napomenu i beleške Mislav Ježić ; pogovor Dušan Pajin] Vrsta građe knjiga Jezik srpski Godina 2005 Izdanje 1. izd. Izdavanje i proizvodnja Novi Sad : Svetovi, 2005 (Novi Sad : MBM plas) Fizički opis 562 str. ; 21 cm Drugi autori - osoba Vlaisavljević, Slobodan Andrijašević, Goran Ježić, Mislav Pajin, Dušan Nikolić, Jovanka Gvozdenac, Nataša Zbirka Biblioteka AZ (broš.) Napomene Tiraž 1.000 Str. 529-530: Napomena prevodioca / Slobodan Vlaisavljević Napomena: str. 531-533 Pogovor: str. 535-551 Beleške uz tekst Str. 553-560: Indeks imena / sačinili Jovanka Nikolić i Nataša Gvozdenac. Predmetne odrednice Mahabharata Mahabharata (Devanagari महाभारत, fonetski Mahābhārata), nekad poznata jednostavno kao Bharata, je naziv za jedan od dva drevna sanskritska epa Indije - drugi ep je Ramajana. Predstavlja drugu po veličini epsku pesmu na svetu (prvi je tibetanski Ep o kralju Gesaru). Osim što predstavlja jedno od najvećih književnih dostignuća čovečanstva, Mahabharata takođe ima veliku versku i filozofsku važnost u Indiji,; to je pogotovo slučaj s Bhagavad Gitom, čije jedno od poglavlja (Bhishmaparva), predstavlja centralni sveti tekst hinduizma. Naziv se može prevesti kao „Velika Indija“ ili, preciznije, „Veliki spev dinastije Bharata“ (bharata znači potomstvo Bharate, kralja za koga se veruje da je osnovao indijsko kraljevstvo Bharatavarsha; „Bharat“ danas uživa status jednog od službenih imena za Indiju u svim indijskim državama i često se koristi u svakodnevnom govoru). Delo je deo hinduskih itihasas, doslovno „onog što se desilo“, zajedno s Puranama i Ramajanom. Potpuna verzija sadrži više od 100.000 stihova, čineći je dva puta dužom od Biblije i sedam puta dužom od Ilijade i Odiseje zajedno. Vreme nastanka dela E. V. Hopkins, poznati autoritet iz oblasti indijske književnosti, smatra da se počeci staroindijskog epskog pesništva mogu smestiti između 700. i 1700 godina p. n. e., ali o tome ne postoje pouzdani dokazi, tako da se može smatrati da počeci predanja o Bharatama sežu do razdoblja vedskih obrednih dela brahmana, kako je to utvrdio Albreht Veber. Predanja o Bharatama i Kurnima sakupljenim u epu Mahabharata su vrovatno sakupljena pre 400. p. n. e.. Predanja o Pandavama i polubožanstvu Krišni mogla bi da potiču iz razdoblja od 400. do 200. p. n. e. Prerada sa Krišnom kao sveobuhvatnim božanstvom i mnoštvom poučne građe mogla je da usledi između 200. i 100. Pretpostavlja se da su poslednje knjige i početak prve bile dodate između 200. i 400. godine. U istom razdoblju 13. knjiga je mogla da se izdvoji iz 12. knjige i da se dopuni poučnom građom. Posle tog razdoblja ono što je dodavano mogli su da budu samo pojedinačni dodaci, isti oni koji su uklonjeni iz najnovijeg kritičkog izdanja. U 5. veku se, naime, na nekim natpisima već spominje Mahabharata kao delo od sto hiljada stihova, dakle u opsegu koji danas poznajemo, a kako se u epu spominju Javane, izvorno Jonci, s kojima su se Indijci prvi put došli u kontakt u doba Aleksandra Velikog, tekst kakav danas imamo ne može biti stariji od 4. veka p. n. e. U svojoj knjizi o Ramajani, Dž. L. Brokington izložio je sličan pregled razvoja drugog velikog staroindijskog epa, smestivši početak u 5. vek p. n. e. Ramajana je sigurno dovršena pre Mahabharate ali je verovatno mlađa u začecima. Stoga se čini bliskom istini sud J. A. B. Bujtenena da se začeci Mahabharate mogu najverovatnije smestiti negde u 8. ili 9. veku p. n. e. O vremenu nastanka predmeta Mahabharate svakako još treba dodati da su arheolozi poput B. B. Lala i drugih otkopali naselja koja su identifikovali kao Hastinapuru, staru prestonicu Kurua, Ahićatru i Kampilju, gradove Panćala, i druge poznate lokalitete iz velikog epa. Oni pokazuju kulturu ranog gvozdenog doba, odlikuju se posebnim sivim slikanim grnčarstvom, a ispitivanje starosti nalaza pomoću ugljenika C14 pokazuje da potiču otprilike iz razdoblja oko 1000. p. n. e. To je verovatno i razdoblje kada su počele da se pevaju pesme o vladarima Kurua i Panćala u neprekidnom kontinuitetu, jer bi svaki privremeni prekid u usmenom prenošenju pesama kroz dugo razdoblje njihovog stvaranja, sabiranja i razvoja velike pesme o boju Bharata iz njih nužno izazvao i značajni gubitak dela ili čitavog tog predanja pre trenutka zapisivanja. No ta su predanja na svoj način još i danas živa, kao što još i danas postoji grad Mathura i još uvek je središte živog Krišninog kulta, ili kao što ime Indraprastha i danas označava deo Delhija oko Stare tvrđave. Sadržaj dela Jezgro Mahabharate čini priča o sukobu oko nasledstva između dve grane plemena Kuru oko prestola Hastinapura. 1. knjiga: Knjiga o početku Sinovi starijeg brata Dhrtaraštre žele da naslede kraljevstvo po ocu koji vlada u gradu Hastinapuri na Gangu. Suparnici su im sinovi mlađeg brata Pandua koji je prvi vladao Hastinapurom jer je Dhrtaraštra bio slep, ali je prvi i umro. Panduove sinove šalju u daleki dvor gde su braća želela da ih ubiju podmetnuvši požar, ali oni izbegavaju klopku. Neko vreme se skrivaju, a onda dolaze na dvor kralja susednog plemena Panćala, Drupade, u gradu Kampiliji na Gangu. Tamo osvajaju kraljevu kćer, na takmičenju, za ženu. Njome se – uz neobična objašnjenja ženi sve petoro braće. Pošto su oni tako stekli Drupadu za saveznika, Dhrtaraštra odlučuje da podeli kraljevstvo Kurua između svojih stotinu sinova na čelu sa najstarijim, Durjodanom, koji će ostati u Hastinapuri, i petorice Panduovih sinova na čelu sa najstarijim, Judišthirom, koji će dobiti područje oko Jamune, nasuprot Hastinapuri na Gangu. Tu Panduovi sinovi grade prestonicu Indraprasthu. Pomaže im Krišna, bratić Pandava, sinova Panduovih, i Kaurava, sinova Dhrtaraštrinih. On je iz trećeg plemena Jadava ili Vršnija koje je kralj Magadhe Đarasamdha isterao iz Mathure na Jamunu, nasuprot Kampiliji na Gangu, te su se preselili u Dvaraku na Katijavaru. U četvorouglu spomenutih prestonica postoje naslutljivi „geopolitički interesi“. Jedan od Pandava, Arđuna, dobija i Krišninu sestru Subhadru za ženu. 2. knjiga: Knjiga o sabornici Pošto Judišthira prima svečano kraljevsko posvećenje u Indraprasthi, pre kog su se Pandave morali iskazati ratničkim uspesima na sve četiri strane sveta i na podsticaj Krišne savlada Đarasamdhu u dvoboju, pozivaju ih bratići Kaurave u Hastinapur. Tu im priređuju kockarsko takmičenje pri kom Judišthira zbog prevare prokocka kraljevstvo i mora po dogovoru da ode sa braćom i ženom Draupadi, Draupadinom kćeri, u progonstvo u šumu na dvanaest godina, a trinaestu moraju provesti među ljudima, ali neprepoznati ako ne žele da ponove progonstvo. 3. knjiga: Knjiga o šumi Braća doživljavaju neobične pustolovine u šumi, posebno veliki strelac Arđuna, snažni Bhima i mudri Judišthira. 4. knjiga: Knjiga o Virati Trinaestu godinu Pandave provode sa Draupadi prerušeni služeći kralja Matsja Viratu u njegovoj prestonici Upaplavji. Na isteku godine zaduže kralja junaštvom kojim su mu spasili stada od susednih Kurua i Trigarta. Time stiču novog saveznika, Viratina kći se udaje za Arđuninog sina sa Subhadrom - Abimunjua. 5. knjiga: Knjiga o pripremama Pandave u dogovoru sa saveznicima po isteku trinaeste godine zatraže od Kaurava svoju polovinu kraljevstva — ili bar pet sela. Kao posrednik zastupa ih u Hastinapuri Krišna. Durjodana, sada Dhrtaraštrin prestolonaslednik, odbija, međutim, da im išta ustupi. Obe strane skupljaju saveznike i kreću na bojno polje Kuruhšetru. 6–13. knjiga Od 6. do 10. knjige se opisuje tok velike bitke i slave se junaci koji su se borili i ginuli. Prve četiri se zovu po zapovednicima vojske Kaurava: Knjiga o Bhlšmi (6), Knjiga o Droni (7), Knjiga o Karni (8) i Knjiga o Šalji (9); svi su oni junački pali u borbi, a Pandave su ih, po Krišninim savetima, mada i sami veliki junaci, redom savladavali lukavstvom uz primetne moralne dileme, a na kraju je tako i Durjodanu savladao Bhima. Peta se zove po jezivom pokolju koji je izveo poslednji zapovednik Kaurova Asvataman s jedinom dvojicom svojih preostalih vitezova: Knjiga o noćnom prepadu (10). Nakon strašnih knjiga o bici sledi 11. knjiga: Knjiga o ženama, gde se opisuje naricanje žena i pogrebni obredi za pale junake. Dhrtaraštrina žena Ganhari tuguje nad palima u obema vojskama i proklinje Krišnino pleme, a Panduova udovica Kunti otkriva svojoj deci da im je silni protivnik Karna bio rođeni brat iz njenog predbračnog života. Jedini od vojskovođa koji je ostao u životu je stari Bhišma koji je ležao sve vreme na bojnom polju sav izboden Arđuninim strelama, jer je snagama svojih životnih odricanja i duhovne discipline stekao vlast nad časom smrti i čekao vreme kada će Sunce krenuti put severa jer je ono povoljno za oslobođenje od sveta. U 12. knjizi, Knjizi o smirenju, i 13. knjizi Knjizi o poukama, dolazi do njega s velikim poštovanjem pobjednik Judišthira, očajan zbog krvave pobede i pokolja rođaka, učitelja i prijatelja, i prima od mudrog samrtnika duge pouke o oslobođenju duše, ali i o vladanju i dužnostima kralja u svetu. Napokon, Bhišma umire i vrše se pogrebni obredi za njega. 14–20. knjiga Bitka Kurušetra 14. knjiga: Knjiga o konjskoj žrtvi: Judišthira se smiruje, posvećuju ga za kralja Hastinapure, a potom po Krišninom savetu prinosi veliku konjsku žrtvu koja kralja treba da očisti od greha i potvrdi njegovu neospornu vlast. knjiga: Knjiga o pustinjačkom stanu: Kralj Dhrtaraštra, kog su dotad Pandave petnaest godina pazili kao da im je otac jer je izgubio sve svoje sinove, odlučuje da napusti svetovni život i sa svojim najbližima odlazi kao pustinjak u šumu da se pripremi za smrt. knjiga: Knjiga o topuzima: Pandave saznaju da se Krišnino pleme zatrlo na nekoj pijanci u tuči topuzima i to usled Gandarine kletve, a braća Krišna i Balarama su se vratili na nebo. knjiga: Knjiga o velikom putu: I Pandave sa Draupadi napuštaju kraljevstvo ostavljajući Abimanjovog sina, a Arđuninog unuka Parikšita za naslednika. Kreću na veliko hodočašće na Himalaje na kom svi sem Judištire padaju od iznemoglosti, sve dok po njega kao poslednjeg, ne dođe sam Indra, kralj bogova, s Darmom, bogom pravde, da ga vodi na nebo. knjiga: Knjiga o usponu na nebo: Judišthira ne nalazi braću i ženu na nebu nego u paklu gde ispaštaju za svoje grehe i lukavstva u ratu, ali kada odlučuje da i on ostane tu uz njih jer ne želi da ide sam na nebo, dovršava se vreme ispaštanja i svi stižu na nebo i preobražavaju se u božanstva. Time se poslednja knjiga nadovezuje na početne priče u prvoj knjizi gde se i rođenje Pandava objašnjava božanskim poreklom Judištire od boga Darme, Bhime od boga vetra Vajna, Arđune od gromovnika Indre, a njegove braće Nakule i Sahadeve od bogova blizanaca Ašvina, dok Karna vuče poreklo od boga Sunca Surje, a u Bhišmi se otelovio bog neba Djaus. Razvoj Svakako je da sve priče Mahabharate ne potiču iz istog perioda, ali ovde radi sažetosti treba upozoriti makar samo na glavne smerove u kojima se ep u toku predaje širio. U junačku pesmu su se uklapale druge pesme iz repertoara pevača kao npr. verzija priče o Rami ili priča o kralju Nali, čije sudbine pričaju posetioci Pandavama za vreme dugog boravka u šumi jer podsećaju na sudbinu Pandava, ali su se završile srećno i time donose utehu. Kada su bramani preuzeli predaju epa u svoje ruke, proširili su ga mnogobrojnim bramanskim mitovima i legendama — poput priče o vernoj ženi Savitri, indijskoj Alkestidi, ili o tome kako su bogovi stvorili Smrt itd. U predaju su se očito uključili i isposnici i pustinjaci koji su u epu ostavili traga mnogobrojnim poučnim izrekama, parabolama, basnama ili poučnim pričama – poput priče o bramanu Dađaliju i sitnom trgovcu Tuladhari koji veliča nenasilje. Ta uklapanja i proširenja sadržaja posebno su izmenila ep kada su, polazeći od pitanja nasledstva, koje je jedno od vrlo značajnih pitanja obredno-pravne nauke darmašastre, razvila oko originalnih paradoksa (na kojima se gradi višeslojno ustrojstvo priče) čitave pravne rasprave koje su Mahabharatu iz implicitne pretvarale u eksplicitnu darmašastru. Bhišma je sin kuruskog kralja Šantanua. Da bi otac mogao da dobije lepu Satjavati za ženu, on se odriče nasledstva u korist dece buduće očeve žene. Poštovanje roditelja i predaka uslov je prava na nasledstvo. A Bhišma toliko poštuje oca da to pravo gubi. Uz to je i prvorođeni sin, a pravo na nasledstvo ipak stiču Satjavatini sinovi. Napokon se događa da oba njena sina umru mladi bez potomstva, a Bhišma ostaje u životu, a zavetom se odrekao kraljevstva, pa čak i porodičnog života. Zbog svog zaveta ne može pomoći ni dvema udovicama pokojnog polubrata Vićitravirje da, prema običaju levirata, pokojnom mužu rode naslednika. No sad se otkriva da je i Satjavati pre braka sa Šantanuom imala predbračnog sina Vjasu, ali on je strašni isposnik. I sada umesto velikog ratnika Bhišme pravo levirata ostvaruje isposnik Vjasa. Time Vićitravirja stiče dva zakonita sina koji su deca Vjasina. Međutim, Dhrtaraštra koji je stariji rodio se slep, pa nasledstvo opet preko reda pripada mlađem Panduu, a on zbog neke kletve ne sme prići vlastitim ženama Kunti i Madri. Stoga one moraju prizvati bogove da im pomognu da mu rode zakonitu decu, petoricu Pandava. Kada dečaci Kaurave i Pandave odrastu do nasledstva, neće biti sporno ko na njega ima pravo. Ipak, ep često naglašava da je od svih najstariji Judištira pa bi po tome pravo bilo njegovo. No kasnije se saznaje da je odbačeni predbračni Kuntin sin Karna, kog je odgajio kočijaš Adirata pa ga svi smatraju nižim po rodu, zapravo bio najstariji od braće, a ona su ga ubila u boju. I kada Pandave napuštaju kraljevstvo, nasledstvo ostaje na unuku najmlađeg Kuntinog sina Arđune jer su deca svih drugih izginula u ratu. Ravi Varma Spominjući te paradokse J. A. B. Bujtenen navodi da se „veličanstveni nacrt priče čini delom zamišljen kao genealoška zagonetka“. Stoga nije čudno da Kaurave i Pandave probaju više puta da podele kraljevstvo. Prvi put možda već kada šalju Pandave u zapaljeni dvor. Drugi put kada im dodeljuju Indraprasthu. Treći put kada raspodelu kraljevstva prepuštaju kocki. A četvrti put ratnoj sreći kao božjem sudu. Iz pitanja o zakonitom prestolonasledniku razvija se i niz drugih pravnih i drugih pitanja u samoj radnji epa koja neretko deluju kao primeri pravnih dilema. One, međutim, dobijaju snažan pesnički izraz i postaju slika ljudske sudbine u svetu. No kada se u 12. i 13. knjizi uvrste opsežne pravne rasprave i Bhišmine pouke Judištiri, one nemaju pesničkog izraza ni snage i tu veliki poučni tekstovi sasvim menjaju narav epa u eksplicitnu darmašastru. Isto vredi i za kosmološke, geografske i ostale rasprave koje su Mahabharatu pretvarale u enciklopediju. S druge strane stoji najslavniji poučni deo Mahabharate, Bhagavadgita, uvrštena u 6. knjigu epa (23–40) okrunjena otkrovenjem Krišne koji se prijatelju i velikom strelcu Arđuni pokazuje prvo kao veliki učitelj joge, a zatim i kao sveobuhvatno božanstvo koje stvara sva bića i ponovno ih guta kao plamen vremena, i kojem se naprosto treba sasvim predati sa poverenjem i učestvovati u njegovom biću (bhakti). Ta „Gospodnja pesma“ daje čitavom zbivanju u epu novi smisao. Sve u njemu dobija božanski smisao, priča postaje sveta, a ep dobija ulogu i ugled verske knjige ili objave. Nije Bhagavadgita jedini tekst koji daje epu karakteristike verske knjige, ali je najznačajniji, i ne stoji samo izdvojeno u njemu, nego je široko uticala na svoj kontekst i svojom perspektivom prožela brojne epizode i pojedinačne odlomke u čitavom epu. Ipak mnogi drugi delovi priče ostali su tako stilizovani kao da ta božanska perspektiva i ne postoji pa, na primer, prikazuju Krišnu kao običnog čoveka sa svim ljudskim slabostima. Stoga se može pretpostaviti da ep prvobitno nije imao takav verski sadržaj već da ga je dobio kada njegov junački sadržaj više nije imao pevače koji bi ga održavali, nego se druga vrsta pevača poslužila omiljenim epom da u njegovom okviru širi i svoje svetovne ili verske ideje. I sama Mahabharata čuva svesnu uspomenu na svoje širenje kao i stilizovani prikaz svog razvoja. Ona, naime, sama tvrdi da je delo mudraca i isposnika Vjase koji u epu više puta savetuje Judištiru i Pandave ili im pripoveda priče. Vjasa je naučio sina Šuku i nekoliko učenika svoju pesmu, a jedan od učenika, Vaišampajana, ju je ispričao zmijskoj žrtvi koju je prinosio. Vjasa tu možda u svom liku otelovljuje službu porodičnog genealoga i panegiričara ili redaktora književnog predanja. No Mahabharata je predstavljena kao nečije pevanje pesme o tome kako ju je Ugrušravas, sin Šute Lomaharsane, koji ju je čuo od Vaiš na Đaninoj žrtvi, kazivao bramanima i isposnicima okupljenim na dugom dvanaestogodišnjem žrtvenom okupljanju obrednika Šaunake u šumi Naimiša. Ugrušravas je još uvek sin Šute, dvorskog pevača koji je često bio kraljevski kočijaš i opevao podvige gospodara, ali njegova publika su bili bramani i isposnici, nosioci svetovnih i duhovnih znanja, obrednih i verskih predanja, kakvima se vremenom proširivao tekst velikog epa. U epu se spominju njegove različite verzije: Đaja „Pesma o pobedi“ koja je imala svega 8.800 stihova. U epu je stilizovano prikazan i način na koji se kazivao u usmenoj predaji. Prvo bi se iznela kratka okosnica priče. Potom, ako bi slušaoci zamolili pevača da im je detaljnije ispriča, pevač bi uključio u priču detalje. I tada bi slušaoci mogli da prekidaju dodatnim molbama da nešto određenije ili još detaljnije ispriča. Tako se ep pričao u razgovoru između pripovedača i slušalaca, a prenosio u oblik sažetaka ili tema i tehnike pevanja ili formula kojom se iz okosnice gradila priča kakva se dopadala slušaocima. Stoga je pesma lako poprimala različit opseg, a velike svečanosti i dugi obredi na kojima se iznosila mogli su da podstiču njeno širenje. Teorije i izdanja Proučavaoci Mahabharate posvećivali su posebnu pažnju traženju različitih sadržajnih slojeva – hvalospeva Kurua, hvalospeva Pandava – koji su se nataložili u Mahabharati u toku njenog razvoja ili u traženju jedinstvene niti i nacrta čitavog dela kako je do nas došlo u pouci i darmi, pravu, nastojali su da otkriju odnos mitskog obrasca prema istorijskoj podlozi u mitskoj priči, npr. u priči o braku crne Draupadi sa petoricom Pandava kao braku crne Zemlje sa pet godišnjih doba ili da dopru do slike istorije velikog epa[10] Dugo su naučnici morali da se služe izdanjima samo pojedinih recenzija Mahabharate, i to često nekritičkim. M. Vinternic je tražio da se napravi kritičko izdavanje Mahabharate još 1897. u Parizu na XI. međunarodnom kongresu orijentalista. Napokon se pokazalo da taj poduhvat mogu da izvedu jedino Indijci. I tako je Bandarkar institut u Pooni konačno pod vođstvom V. S. Suktankara, S. K. Belvalkara i P. L. Vaidve pripremio između 1933. i 1966. kritičko izdanje Mahabharate, tj. zajedničkog predloška severnih (šaradsko-kašmirske, bengalsko-maitilsko-nepalske i devanagarske) i južnih (grantsko-teluške i malajalske) verzija Mahabharate, ne upuštajući se u spekulacije o ranijim oblicima Đaje, Bharate ili sl. jer njihovu rekonstrukciju sama rukopisna predaja ne omogućuje. Kritičko izdanje je, dakle, zajednički naziv severne i južne recenzije, ali je aparat uz njega prava riznica svih rukopisno potvrđenih varijanata i čitanja epa. U toku tog izdavanja i posebno posle njega ponovo su oživeli svi oni pristupi istraživanju Mahabharate koji su se javili u razdoblju pre kritičkog izdanja i potom u nedostatku takvog pomagala privremeno zamrli. O postanku i razvoju Mahabharate pisali su sam priređivač kritičkog izdanja Suktankar i P. V. Vaidva. Suktankar je pritom, međutim, bio bliži unitarnom shvatanju Mahabharate kao kod Dalmana, barem u pogledu jedinstvenosti zamisli epa, nego analitičkom pristupu Holcmana. Smatrao je da Mahabharata ima značenje pesme o podvizima svojih junaka, ali i značenje pouke o darmi i svete istorije ili krišnističke objave, a videli smo da su upravo ta dva druga značenja izrasla na podlozi prvog u toku razvoja epa. To samo znači da ep ne samo da je u osnovi svoje junačke radnje imao jasnu koncepciju u dugu suta koji su ga stvarali, nego da se i u proširenim preradama u rukama bramana, isposnika takođe razvijao prema promišljenim koncepcijama smera i smisla u kojem su želeli da prerade i prošire ep. Stoga u osnovi nema ni onoliko protuvrečnosti između analitičkog i unitarnog pristupa epu koliko ga vidi Suktankar. Istorijska filološka kritika teksta ne mora da polazi od isključivog interesa za pra-Bharatu, nego može istraživati istoriju niza koncepcija sa kojim se ep u istoriji prerađivao. Prevodi Mahabharate na engleski jezik: K. M. Ganguli-P. C. Roy, Calcutta 1884–96. N. M. Dutt, Calcutta 1895–1905. na francuski jezik: H. Fauche, Paris 1863-70. (1-10. parvan) I oni koji su sledili: na engleski jezik: J. A. B. van Buitenen, Chicago-London, od 1973. (1–5. parvan) P. Lal, Calcutta, od 1967. na ruski jezik: V. I. Kaljanov, Moskva, od 1950, 1987. izašao je 3. parvan u prevodu J. V. Vasilkova i S. L. Neveleve. Verovatno su najpouzdaniji prevodi fan Bujtenena i Kaljanova. nikk2092

Lepo očuvano za ovaj tip knjiga Aleksandar Zamurović - MITOLOGIJA GRKA I RIMLJANA I-II izdavač: Slavija, Novi Sad, 1936. Predgovor napisao: Dr Milan Petrović povez broš knjiga I+II. 463 str., ilustrovano, ćirilica, format : 18,5 x 12.cm Grčka mitologija naziv je za skupinu mitova koji pripadaju starim Grcima i govore o njihovim božanstvima i herojima, prirodi svijeta te o podrijetlu i značaju njihovih vlastitih kultova i vjerskih rituala. Mitologija je sastavni dio drevne grčke religije. Znanstvenici danas proučavaju ove mitove nastojeći ovijetliti religijske i političke ustanove stare Grčke i njezine civilizacije te razumjeti prirodu samog nastanka mita.[1] Grčko trojstvo i rasprostranjenost tri kraljevstva Zemlje: Zeusa Boga (Nebo), Posejdona (Seas i okeani) i Hada (Podzemlje). Teosi (manji bogovi) su djeca ovog trojstva. Bista Zeusa iz Otricolija (Museo Pio-Clementino, Vatikan). Grčka je mitologija obrađena u velikom broju priča, ali i u grčkim umjetničkim djelima kao što su slike na vazama i votivni darovi. Grčki mit nastoji objasniti podrijetlo svijeta i opisati život i doživljaje velikog broja bogova, božica, heroja, heroina i mitskih bića. Te su se priče prvibitno širile usmjenim putem, no danas su grčki mitovi uglavnom poznati iz grčkih književnih djela. Najstariji književni izvori, Homerovi epovi Ilijada i Odiseja, bave se trojanskim ratom i događajima koji su uslijedili neposredno nakon njega. Dvije pjesme Hezioda, koji je živio nedugo nakon Homera, Teogonija i Poslovi i dani, pričaju o postanku svijeta, smjeni božanskih vladara, smjeni ljudskih rodova, podrijetlu ljudskih nesreća i podrijetlu žrtvenih obreda. Drugi su mitovi sačuvani u homerskim himnama, u fragmentima pjesama koje su pripadale grčkom epskom ciklusu, u lirskoj poeziji, u djelima grčkih tragičara iz 5. stoljeća pne, u spisima učenjaka i pjesnika helenističkog razdoblja, kao i u tekstovima koje su u vrijeme rimske vlasti napisali autori kao što su Plutarh i Pauzanija. Jedan od važnih izvora o detaljima iz grčke mitologije predstavljaju i arheološki nalazi, budući da su mnogi artefakti ukrašeni predstavama bogova i heroja. Geometrijska keramika iz 8. stoljeća pne. sadrži scene iz trojanskog ciklusa, kao i iz Heraklovih pothvata. U idućim razdobljima ― arhajskom, klasičnom i helenističkom ― pojavljuju se razne druge mitološke scene, koje nadopunjuju postojeće književne izvore.[2] Grčka je mitologija izvršila snažan utjecaj na kulturu, umjetnost i književnost zapadne civilizacije i dio je zapadnog naslijeđa i jezika. Pjesnici i umjetnici o antike su do današnjih dana crpili inspiraciju iz grčke mitologije otkrivajući u njoj ono što je i u modernom vremenu zadržalo svoj značaj i važnost.[3] Izvori Uredi Grčka je mitologija danas prije svega poznata iz grčke književnosti i iz predstava na objektima materijalne kulture, od kojih najstariji potječu iz geometrijskog razdoblja oko 900–800. pne.[4] Zapravo, književni i arheološki izvori međusobno se nadopunjuju, pri čemu se ponekad međusobno slažu, a ponekad proturječe; međutim, u mnogim slučajevima postojanje ovog korupusa podataka predstavlja snažnu naznaku da mnogi elementi grčke mitologije imaju jake činjeničke i historijske korijene.[5] Književni izvori Uredi Mit je igrao važnu ulogu u gotovo svim žanrovima grčke književnosti. Međutim, iz grčke se antike do danas sačuvao samo jedan opći mitološki priručnik ― Pseudo-Apolodorova Biblioteka. To djelo nastoji pomiriti proturječne priče koje iznose pjesnici te daje izuzetno značajan i poduži sažetak tradicionalne grčke mitologije i herojskih legendi.[6] Apolodor iz Atene živio je od oko 180. do oko 125. pne. i napisao je mnoge spise na te teme. Možda su ti spisi i poslužili kao temelj za Biblioteku; međutim, u Biblioteci se spominju i događaji koji su se zbili dugo vremena nakon njegove smrti, pa se zato to djelo označava kao Pseudo-Apolodorovo. Prometej, Gustave Moreau, 1868). Mit o Prometeju prvi se puta spominje kod Hezioda, a potom je pslužio kao temelj za Eshilovu dramsku trilogiju, koju su činile tragedije Okovani Prometej, Oslobođeni Prometej i Prometej vatronoša. Među najstarijim književnim izvorima nalaze se dvije Homerove epske pjesme, Ilijada i Odiseja. Drugi su pjesnici pripadali tzv. epskom ciklusu, no ove poznije i kraće pjesme gotovo su u potpunosti izgubljene. Usprkos njihovom tradicionalnom nazivu, Homerske himne nemaju nikakve direktne veze s Homerom. To su korske pjesme i pripadaju starijem razdoblju grčke lirske poezije.[7] Heziod, koji je možda živio nedugo nakon Homera, u svojoj Teogoniji (`Postanku bogova`) daje najpotpuniji prikaz najstarijih grčkih mitova, koji se bave postankom svijeta, postankom bogova Titana i divova, a uključuju i detaljne genealogije, narodne priče i etiološke mitove. I Heziodovi Poslovi i dani, didaktička pjesma o životu na selu, obrađuju mitove o Prometeju, Pandori i naraštajima ljudskog roda. Pjesnik daje savjete o tome kako opstati u svijetu punom opasnosti, kojega njegovi bogovi čine još opasnijim.[2] Lirski pjesnici često su uzimali građu iz mita, no u njihovom je pristupu mitu s vremenom bilo sve manje narativnosti i sve više aluzija. Grčki liričari, među kojima su najznamenitiji Pindar, Bakhilid, Simonid Kejanin te bukolski pjesnici kao Teokrit i Bion iz Smirne, obrađuju pojedine detalje iz mitologije.[8] Mit je činio i središnji dio grčke tragedije. Dramatičari Eshil, Sofoklo i Euripid većinu su svojih zapleta uzimali iz mitova herojskog razdoblja i trojanskog ciklusa. Mnoge velike tragične priče (npr. o Agamemnonu i njegovoj djeci, o Edipu, Jazonu, Medeji itd.) svoj su klasični oblik dobili u ovim tragedijama. Na upotrebu mita nailazi se i u grčkoj komediji, npr. u Aristofanovim Pticama i Žabama.[9] Povjesničari Herodot i Diodor Sicilijski i geografi Pauzanija i Strabon, koji su proputovali grčkim svijetom i zapisali priče koje su na svojim putovanjima čuli, opisuju mnogobrojne lokalne mitove i legende te često daju slabo poznate alternativne verzije mitova.[8] Naročito je Herodot proučavao različita predanja koja je čuo i nastojao pronaći povijesne ili mitske korijene u sukobu Grčke i orijenta.[10][11] Herodot je pokušao izmiriti početke i miješanje različitih kulturnih koncepata. Pjesništvo helenističkog i rimskog razdoblja stvarano je prvenstveno kao umjetnička književnost, a ne obredne i kultne svrhe. Ipak, ono sadrži mnoge važne detalje za koje se inače ne bi znalo. Tu pripadaju grčki helenistički pjesnici (Apolonije Rođanin, Kalimah, Pseudo-Eratosten i Partenije iz Nikeje), zatim grčki pjesnici iz razdoblja pozne antike (Nono, Antonin Liberal i Kvint Smirnjanin), te rimski pisci kao što su Ovidije, Stacije, Valerije Flak, Seneka Mlađi i Vergilije sa Servijevim komentarom. Među proznim piscima koji u tom razdoblju u svojim djelima obrađuju i mitološke teme nalaze se Apulej, Petronije, Lolijan i Heliodor iz Emese. Važne prozne izvore predstavljaju i djela Priče (Fabulae) i Astronomija (Astronomica) rimskog pisva Higina, zatim Slike (Imagines) Filostrata Starijeg i Filostrata Mlađeg, kao i Kalistratovi Opisi. Napokon, neki bizantski pisci također daju važne detalje o grčkim mitovima, često na temelju antičkih grčkih tekstova koji su u međuvremenu izgubljeni. Među njima su Arnobije, Hezihije iz Aleksandrije, enciklopedija Suda, Ivan Ceces i Eustatije Solunski. Ti autori o mitologiji često pišu iz kršćanske moralizatorske perspektive.[12] Arheološki izvori Uredi Rimski pjesnik Vergilije, prikazan ovde na rukopisu iz 5. stoljeća koji se zove Vergilius Romanus, u svojim je djelima obradio mnoge detalje iz grčkih mitova. Schliemannovo otkriće mikenske civilizacije u 19. stoljeću i Evansovo otkriće minojske civilizacije na Kreti u 20. stoljeću pomogla su objasniti mnoga otvorena pitanja o Homerovim epovima i pružila su arheološke dokaze za mnoge mitološke detalje o bogovima i herojima. Nažalost, podaci o mitovima i ritualima na mikenskim i minojskim lokalitetima u potpunosti se sastoje iz objekata materijalne kulture, budući da se linearno B pismo (drevni oblik grčkog jezika zabilježen i na Kreti i u kopnenoj Grčkoj) rabio poglavito za zapisivanje inventara, premda su na tim zapisima identificirana i neka moguća imena božanstava i heroja.[2] Geometrijska keramika iz 8. stoljeća pne. sadrži scene iz trojanskog ciklusa, kao i iz Heraklovih pothvata.[2] Ove vizualne predstave mitova važne su iz dva razloga. Prvo, mnogi su grčki mitovi posvjedočeni na vazama prije nego u književnim izvorima: primjerice, od dvanaest Heraklovih pothvata, jedino je njegova borba s Kerberom zabilježena u nekom suvremenom književnom tekstu.[13] Drugo, na materijalnim su izvorima ponekad prikazani mitovi ili mitološke scene koje u sačuvanim književnim izvorima uopće nisu zabilježene. U nekim slučajevima prvi poznati prikaz nekog mita na geometrijskoj umjetnosti za nekoliko je stoljeća stariji od njegova prvog prikaza u arhajskom pjesništvu.[4] U arhajskom (oko 750–oko 500. pne.), klasičnom (oko 480–323. pne.) i helenističkom razdoblju (323–146. pne.) pojavljuju se razne druge mitološke scene, koje nadopunjuju postojeće književne izvore.[2] Pregled mitske povijesti Uredi Grčka se mitologija s vremenom mijenjala slijedeći evoluciju helenske kulture, čiji registar promjena upravo predstavlja i mitologija, kako otvoreno tako i u njezinim neizrečenim tezama. Grčka mitologija, onako kako je sačuvana u književnosti, uglavnom na kraju progresivnih promjena, inherentno je politička, kako tvrdi Gilbert Cuthbertson.[14] Drevne stanovnike Balkanskog poluotoka činilo je zemljoradničko stanovništvo koje je, prakticirajući animizam, pripisalo duh svakom aspektu prirode. Naposljetku, ti magloviti duhovi dobili su ljudska obličja i kao božanstva ušli u lokalnu mitologiju.[15] Kad su plemena sa sjevera prodrla na Balkanski poluotok, sa sobom su donijeli novi panteon, temeljen na osvajanju, snazi, ratničkom umijeću i borbenom heroizmu. Drugi stariji bogovi zemljoradničkog svijeta pomiješali su se s božanstvima moćnijih osvajača ili su prepušteni zaboravu.[16] Od polovine arhajskog razdoblja mitovi o ljubavnim odnosima bogova i heroja postaju sve prisutniji, što odslikava paralelni razvoj pederastične ljubavi u grčkom društvu (παιδικὸς ἔρως), eros paidikos), za koju se misli da je uvedena oko 630. pne. Do kraja 5. stoljeća pne. pjesnici su mnogobrojnim herojima i svakom važnom bogu, s iznimkom Aresa, pripisali odnos s barem jednim eromenosom, tj. adolescentom koji je bio njegov ljubavnik.[17] Mitovi koji su vć postojali, kao na primjer mit o Ahileju i Patroklu, tad su također promatrani u svijetlu pederastije.[18] U tom su svijetlu grčke mitološke ličnosti obrađivali i alksandrijski pjesnici, a potom i književni mitografi iz doba ranog Rimskog carstva. Epska je poezija stvorila cikluse priča, a time i razvila novi smisao mitološke kronologije. Tako se grčka mitologija odvija kao jedna od faza u razvoju svijeta i ljudskog roda.[19] Premda proturječnosti u ovim pričama onemogućuju iscrtavanje neke apsolutne kronologije, može se ocrtati jedna približna kronologija. Time se dolazi do mitske `povijesti svijeta`, koja se može podijeliti na tri ili četiri veća razdoblja: Mitovi o početku ili razdoblje bogova (teogonije, `rođenja bogova`): mitovi o postanku svijeta, bogova i ljudskog roda. Doba kad su se bogovi i smrtnici slobodno miješali: priče o prvim interakcijama između bogova, polubogova i smrtnika. Doba heroja (herojsko razdoblje), gdje je božanska djelatnost bila manja. Posljednju i najveću herojsku legendu predstavlja priča o `trojanskom ratu i onome nakon njega` (koju neki ispitivači smatraju zasebnim, četvrtim razdobljem).[20] Iako je razdoblje bogova često pobuđivalo veće zanimanje među modernim proučavateljima mita, grčki pisci arhajskog i klasičnog doba jasno su pokazivali veći interes za razdoblje heroja, pri čemu su uspostavljali kronologiju i popis čovjekovih dostignuća nakon što je pronađen odgovor na pitanja u vezi s postankom svijeta. Na primjer, herojske epopeje Ilijada i Odiseja zasjenile su i po veličini i po utjecaju Teogoniju i homerske himne, koje se usredotočuju na svijet bogova. Pod utjecajem Homera kult heroja vodi k restrukturiranju u duhovnom životu, što se izraženo u odvajanju područja bogova od područja mrtvih (heroja), odnosno htonskog od olimpskog.[21] U Poslovima i danima Heziod opisuje četiri naraštaja ljudskog roda: zlatni, srebrni, brončani i željezni. Ti su naraštaji zasebne tvorevine bogova: zlatni pripada Kronu, a ostali su naraštaji Zeusove tvorevine. Prisutnost zla u svijetu objašnjeno je mitom o Pandori, koja je otvorila veliki krčag, iz koga se istog trenutka stotine zala, nesreća i bolesti razmilelo po svijetu, s iznimkom slijepe Nade, koja nije mogla izleteti, jer je Pandora odmah zatvorila krčag.[22] Ovidije u Metamorfozama slijedi Heziodovu ideju o četiri naraštaja ljudskog roda.[23] Počeci svijeta i bogova Uredi Amor Vincit Omnia (Ljubav pobjeđuje sve), prikaz boga ljubavi, Erosa; Michelangelo Merisi da Caravaggio, oko 1601–1602. `Mitovi o podrijetlu` ili `mitovi o stvaranju` predstavljaju pokušaj da se ljudskim jezikom objasne počeci univerzuma.[24] Najraširenija varijanta u to doba, premda sadrži filozofske elemente, nalazi se u Heziodovoj Teogoniji. On započinje s Kaosom, zjapećim ništavilom. Iz praznine nastaje Geja (Zemlja) i druga primordijalna božanstva: Eros (Ljubav), Tartar (Podzemlje) i Ereb (Tama). Geja bez ikakvog muškog elementa rađa Urana (Nebo), koji je zatim oplodi, te iz te veze nastaju prvi Titani ― šest muških: Kej, Krij, Kron, Hiperion, Japet i Okean, te šest Titanki: Mnemosina, Feba, Reja, Teja, Temida i Tetija. Nakon Kronovog rođenja Geja i Uran odlučili su da više neće stvarati nove Titane. Za njima su slijedili jednooki Kiklopi i Hekatonhiri (`Storuki`), no i jedne i druge Uran je bacio u Tartar. To je razgnjevilo Geja. Kron (`lukav, najmlađi i najstrašniji od Gejine djece`) na majčin je nagovor kastrirao oca i potom postao vladar svijeta skupa s Rejom, svojom sestrom i suprugom, a drugi su Titani činili njegov božanski dvor.[25] Motiv sukoba oca i sina ponavlja se kad je protiv Krona ustao njegov sin, Zeus. Budući da je Kron izdao vlastita oca, bojao se da će neko od njegova potomstva učiniti isto, pa kad god bi Reja rodila neko dijete, Zeus bi joj ga uzeo i progutao. Reja je naposljetku prevarila Krona tako što je Zeusa sakrila, a u dječji pokrivač umotala jedan kamen, koji je zatim pružila Kronu i ovaj ga u neznanju progutao. Kad je Zeus odrastao, Zeus se s pomoću jednog napitka primorao Krona da povrati, pa je ovaj iz svoje utrobe izbacio kamen, a potom i svu ostalu Rejinu djecu koju je ranije progutao. Zatim je Zeus izazvao Krona na rat oko vlasti nad bogovima. Napokon, uz pomoć Kiklopa, koje je Zeus oslobodio iz Tartara, Zeus i njegova braća i sestre odnijeli su pobjedu, a Kron i Titani bačeni su u Tartar.[26] Atička crnofiguralna amfora s predstavom Atene koja se rađa iz Zeusove glave, koji je progutao njezinu majku, Metidu, božicu porođaja; kod porođaja pomaže Ilitija; oko 550–525. pne. (Louvre). Zeusa je mučila ista briga te, kad je njegova prva žena, Metida, trebala roditi božanstvo koje će biti `veće od njega`, Zeus ju je progutao.[27] Kako je Metida u maternici već nosila Atenu, ova se rodila iz Zeusove glave i iskočila iz nje već odrasla i u punoj ratnoj opremi.[28] Najstarija razmišljanja Grkâ o pjesništvu gledala su na teogonije kao na prototipski pjesnički žanr ― prototipski mythos ― i pripisivala mu gotovo magične moći. Orfej, arhetipski pjesnik, istodobno je bio i arhetipski pjevač teogonija, s pomoću kojih on umiruje mora i oluje u Apolonijevim Zgodama Argonauta te umekšava tvrda srca bogova podzemlja u Hadu. Kad Hermes izumi liru u Homerskoj himni Hermesu, prvo što s njim učini jest da opjeva rođenja bogova.[29] Heziodova je Teogonija ne samo najpotpuniji sačuvani prikaz bogova, nego i najpotpuniji sačuvani prikaz uloge drevnog pjesnika, sa svojom dugačkom uvodnom invokacijom Muza. Teogoniju su obrađivale i mnoge druge, danas izgubljene pjesme, uključujući i one koje su se pripisivale Orfeju, Muzeju iz Atene, Epimenidu, Abaridu Hiperborejcu i drugim legendarnim prorocima, a koje su korištene u privatnim obredima čišćenja i misterijama. Postoje naznake da su Platonu bile poznate neke varijante orfičke teogonije.[30] Međutim, od posvećenika u misterije očekivalo se da prakse i vjerovanja vezena za određeni kult drže u tajnosti. Kad je prestalo prakticiranje misterija, nestalo je i vjerovanja povezanih s njima, pa i znanja o njihovim obredima i ritualima; međutim, u izvorima se često javljaju aluzije o nekim njihovim aspektima koji su bili javno poznati. Na grčkim vazama i drugim umjetničkim delima javljaju se slike koje su tumačene, bilo ispravno bilo pogrešno, u raznovrsnim mitovima i pričama. Neki fragmenti ovih djela sačuvani su u citatima neoplatonskih filozofa i na papirusima otkrivenim u 20. stoljeću. Papirus iz Dervenija dokazuje da je jedna Orfejeva teogonijsko-kozmogonijska pjesma postojala barem još u 5. stoljeću pne.[31][30] Prve filozofske kozmogonije nastale su kao reakcija na popularne mitološke koncepcije koje su već neko vrijeme bile prisutne u grčkom svijetu. Neke od tih popularnih koncepcija naziru se u Homerovom i Heziodovom pjesništvu. Kod Homera Zemlja se smatra ravnom pločom koja pluta na rijeci Okeanu i nad kojom se nadvija hemisferično nebo sa suncem, mjesecom i zvijezdama. Sunce (Helije) prelazi preko neba u svojim kočijama, a noću plovi oko Zemlje u zlatnom plovilu. Sunce, zemlja, nebo, rijeke i vjetrovi prizivaju se u molitvama i od njih se traži da budu svjedoci. Pukotine i rascjepi u zemlji često su smatrani ulazima u Hadov podzemni svijet i stanište mrtvih.[2][32] Utjecaji drugih kultura uvijek su donosili nove teme. Grčki panteon Uredi Zeus, u obličju labuda, zavodi Ledu, spartansku kraljicu; kopija izgubljene Michelangeloove slike, 16. stoljeće. Prema mitologiji iz klasičnog razdoblja, nakon svrgavanja Titana ustanovljen je novi panteon bogova i božica. Glavna grčka božanstva bili su Olimpljani, koji nastanjuju planinu Olimp i nalaze se pod vrhovnom vlašću Zeusa. Čini se da utvrđivanje njihovog broja na dvanaest Olimpljana predstavlja relativno modernu ideju.[33] Pored olimpskih božanstava, Grci su štovali razne bogove prirode, kao što su satirski bog Pan, nimfe (božice rijeka), najade (koje su nastanjivale vodene izvore), drijade (duhove drveća), nereide (koje su nastanjivale mora), zatim riječne bogove, satire i druga bića. Osim toga, postojale su zlokobne sile podzemnog svijeta, kao što su Erinije, koje su proganjale zločince koji su na svojim rukama imali krv svojih srodnika.[2] U čast grčkog panteona pjesnici su sastavili 33 homerske himne.[34] Gregory Nagy duže homerske himne smatra uvodima (koji se mogu usporediti s Teogonijom), od kojih svaka priziva jedno božanstvo.[35] U velikoj raznolikosti mitova i legendi koji čine grčku mitologiju domaća božanstva opisuju se sa suštinski materijalnim, ali idealnim tijelima. Prema Walteru Burkertu, temeljno obilježje grčkog antropomorfizma jest da `grčki bogovi predstavljaju osobe, a ne apstrakcije, ideje ili koncepte`.[36] Bez obzira na njihovo temeljno obličje, grčka božanstva raspolažu mnogim fantastičnim sposobnostima; najznačajnije je to što na bogove ne utječu bolesti i što ih se može raniti samo pod nekim iznimno malo vjerojatnim uvjetima. Grci su besmrtnost smatrali glavnim razlikovnim obilježjem svojih nogova, a tu besmrtnost, kao i vječnu mladost, osiguravala je stalna konzumacija nektara i ambrozije, s pomoću kojih se krv bogova obnavljala u njihovim venama.[37] Svako božanstvo ima vlastitu genealogiju, vlastite interese i određeno područje djelovanja za koje je zaduženo te svoju jedinstvenu osobnost; međutim, ti opisi potječu iz mnogobrojnih drevnih lokalnih varijanti, koje se međusobno ne slažu uvijek. Kad se ti bogovi prizivaju u pjesništvu, za njih se koristi kombinacija njihovih imena i epiteta, koji povlače razliku između prizvanog božanstva i drugih pojavnih oblika i funkcija istog tog božanstva, na primjer `Apolon Muzaget` je `Apolon, [kao] vođa Muza`. Ponekad se epitet koristi kao oznaka nekog posebnog i lokaliziranog aspekta božanstva, od kojih su neki već u klasičnom razdoblju smatrani vrlo drevnim. Većina je bogova povezana s posebnim aspektima života. Primjerice, Afrodita je božica ljubavi i ljepote, Ares je bog rata, Had je vladar podzemnog svijeta, a Atena je božica mudrosti i hrabrosti.[38] Neka božanstva, na primjer Apolon i Dioniz, pokazuju složenu osobnost i mješavinu različitih funkcija, dok druga, na primjer Hestija (doslovno: `ognjište`) i Helije (`sunce`), nisu ništa drugo do personifikacije. Velelepni hramovi bili su uglavnom posvećeni ograničenom broju božanstava, koji su se nalazili u središtu velikih panhelenskih kultova. Ipak, pojedine oblasti i naselja njegovali su svoje posebne kultove posvećene manjim božanstvima. U mnogim su se gradovima i poznata božanstva štovala kroz neuobičajene lokalne obrede i za njih se vezivali čudni mitovi koji su na drugim mjestima bili nepoznati. Tijekom herojskog doba kult heroja (ili polubogova) razvio se usporedo s kultom bogova. Doba bogova i smrtnika Uredi Premošćujući razdoblje kad su bogovi živjeli sami i razdoblje kad je utjecaj bogova na život ljudi bio ograničen, pjesnici su stvorili jedno prijelazno razdoblje u kojem su se bogovi i smrtnici skupa kretali. To su drevni dani u povijesti svijeta, kad su se bogovi i smrtnici međusobno miješali slobodnije neko u kasnijim vremenima. Većinu tih priča nalazimo u Ovidijevim Metamorfozama i one se često dijele na dvije tematske cjeline: priče o ljubavi i priče o kazni.[39] Dioniz sa satirima; unutrašnjost kupa slikara Briga, Cabinet des Médailles. Priče o ljubavi često uključuju incest ili, pak, zavođenje ili silovanje smrtnice od strane boga, a iz te veze nastaje herojsko potomstvo. Te priče uglavnom ukazuju na to da odnos između boga i smrtnika predstavlja nešto što treba izbegavati; čak i dobrovoljni odnosi retko imaju sretan svršetak.[40] U nekoliko slučajeva žensko se božanstvo udaje za smrtnog muškarca, kao u Homerskoj himni Afroditi, gde ta božica spava s Anhizom i zatim mu rađa Eneju.[41] Priče o kazni opisuju stjecanjem ili otkrićem nekog važnog kulturnog artefakta, kao, na primjer, kad Prometej od bogova ukrade vatru, kad Tantal sa Zeusovog stola ukrade nektar i ambroziju i dadne ih svojim podanicima ― otkrivajući tako tajne bogova, kad Prometej ili Likaon otkriju žrtvovanje, kad Demetra poduči Triptolema zemljoradnji i misterijama ili kad Marsija izumi aulos i stane se u glazbi nadmetati s Apolonom. Ian Morris na Prometejeve podvige gledao kao na `mjesto između povijesti bogova i povijesti ljudi`.[42] Jedan papirusni fragment nepoznatog autora, koji se datira u 3. stoljeće, daje živo opisuje kako Dioniz kažnjava tračkog kralja Likurga, jer je ovaj isprva odbijao priznati novog boga, a njegove strašne kazne protežu se i na vrijeme nakon kraljeve smrti.[43] Priča o Dionizovom dolasku u Trakiju, da tamo ustanovi novi kult, predmet je i jedne Eshilove dramske trilogije.[44] U Euripidovoj tragediji Bakhe Dioniz kažnjava tebanskog kralja Penteja jer je ovaj iskazao prezir prema bogu i uhodio njehove štovateljice ― meneade.[45] Demetra i Metanira, detalj na apulijskoj crvenofiguralnoj hidriji, oko 340. pne. Altes Museum, Berlin. U jednoj drugoj priči, koja se temelji na drevnom pučkom motivu[46] i obrađuje sličnu temu, Demetra traga za svojom kćerkom, Perzefonom, uzevši na sebe obličje smrtne starice po imenu Doso; ljubazno je prima Celej, kralj Eleuzine u Atici. U znak zahvalnosti Demetra želi kraljevog sina Demofonta učiniti besmrtnim, no nije stigla završiti potrebni ritual jer je u sobu iznenada ušla dječakova majka Metanira, koja je, ugledavši sina u plamenu, vrisnula od straha; to je razgnjevilo Demetru, koja se potužila da budalasti smrtnici ne razumiju taj koncept i obred.[47] Herojsko doba Uredi Razdoblje u kojem su živjeli heroji poznato je kao herojsko doba.[48] Epsko i genealoško pjesništvo stvorilo je cikluse priča grupirane oko pojedinih heroja ili događaja te utvrdilo obiteljske odnose između heroja koji se javljaju u različitim mitovima; tako su pjesnici nastojali definirati kronološki slijed priča. Prema Kenu Dowdenu, `tu čak ima i elemenata sage: sudbinu nekih obitelji možemo pratiti kroz nekoliko generacija`.[19] Nakon uspona kulta heroja bogovi i heroji učvrstili su se u sakralnoj sferi i skupa se prizivaju u zakletvama i molitvama koje im se upućuju.[21] Za razliku od razdoblja bogova, tijekom herojskog doba nema utvrđenog konačnog popisa heroja; nova se božanstva više ne rađaju, ali novi heroji uvek se mogu regrutirati među pokojnicima. Druga važna razlika između kulta heroja i kulta bogova jest to što mrtvi heroj postaje središte identiteta jedne lokalne zajednice.[49] Veličanstveni Heraklovi podvizi smatraju se početkom herojskog doba. Tom razdoblju pripadaju i pohod Argonauta, tebanski ciklus i trojanski rat sa svojim ciklusom.[48][50] Heraklo i Heraklidi Uredi Heraklo sa svojim mladim sinom Telefom, Louvre. Neki ispitivači vjeruju da se iza komlicirane mitologije o Heraklu najvjerojatnije skriva neki čovjek koji je doista postojao, možda neki plemenski starješina koji se nalazio pod vlašću grada Arga.[51] Drugi su iznijeli tezu da je priča o Heraklu alegorijski prikaz Sunčevog godišnjeg prolaza kroz dvanaest zviježđa zodijaka.[52] Neki, pak, ukazuju na drevne mitove iz drugih kultura te smatraju da priča o Heraklu predstavlja lokalnu adaptaciju već ukorijenjenih herojskih mitova. Prema tradiciji, Heraklo je bio sin Zeusa i Alkmene, unuje Perzejeve.[53] Njegovi fantastični podvizi, koje je poduzeo sam i koji sadržavaju mnoge folklorne elemente, pružili su obilje materijala za popularne legende. Heraklo se prikazuje kao utemeljitelj žrtvenika i žrtvovanja, ali i kao netko tko i sam voli halapljivo jesti; upravo se u toj ulozi Heraklo pojavljuje u grčkoj komediji, dok je njegov tragični svršetak dao obilje materijala za tragediju ― Euripidovog Herakla Thalia Papadopoulou smatra `komadom od velikog značaja u proučavanju drugih Euripidovih drama`.[54] U umjetnosti i književnosti Heraklo je prikazivam kao čovjek iznimno velike tjelesne snage, premda tek umjerene visine; njegovo karakteristično oružje jesu luk i strijele, ali se često koristi i batinom. Slike na vazama ukazuju na jedinstvenu Heraklovu popularnost, pri čemu je samo njegova borba s lavom prikazana više stotina puta.[55] Heraklo je ušao i u etruščansku i rimsku mitologiju, a uzvik `tako mi Herakla` (latinski: mehercule) postao je među Rimljanima jednačko čest kao što je među Grcima bio uzvik `oj Heraklo` (Ἡράκλεις).[55] U Italiji je štovan kao bog-zaštitnik trgovaca, ali bilo je i onih koji su od njega molili sreću i pomoć u opasnostima.[56] Heraklo je stekao najviši društveni status kad je priznat za zvaničnog pretka dorskih kraljeva. To je vjerojatno služilo kao objašnjenje za selidbu Dorana na Peloponez. Hil, eponimni heroj jedne dorske file, postao je sin Heraklov i jedan od `Heraklida` ― brojnih potomaka Herakla i, naročito, Hila, među kojima su bili i Makarija, Lam, Manto, Bijanor, Tlepolem i Telef. Heraklidi su osvojili peloponeska kraljevstva Mikene, Sparte i Arga tvrdeći, prema legendi, da preko svog pretka, Herakla, polažu pravo na njih. Njihov uspon često se naziva `dorskom najezdom`. Liđanski i potom makedonski kraljevi, kao vladari istog ranga, također su tvrdili da pripadaju Heraklidima.[57][55] Drugi pripadnici ove najstarije generacije heroja, kao što su Perzej, Deukalion, Tezej i Belerofont, imaju mnoge odlike zajedničke s Heraklom. I oni svoje pothvate poduzimaju sami, ti su pothvati fantastični i sadržavaju mnoge bajkovite elemente, primjerice kad svladavaju čudovišta kao što su Himera i Meduza. Belorofontovi podvizi pripadaju uobičajenoj vrsti i nalikuju Heraklovim i Tezejevim. Jedna od čestih tema u ranom herojskom predanju jest i davanje heroju nekog zadatka za koji se očejuje da će ga odvesti u smrt, kao u primjerima Perzeja i Belerofonta.[58] Argonauti Uredi Jedini sačuvani helenistički spjev, Zgode Argonauta Apolonija Rođanina, pjesnika, filologa i knjižničara Aleksandrijske knjižnice, pipovijeda mit o pohodu Jazona i Argonauta u potrazi za zlatnim runom u mitskoj zemlji Kolhidi. U Zgodama Argonauta Jazona na taj put šalje kralj Pelija, kome je prorečeno da će stradati od čovjeka s jednom sandalom. Jazon u jednoj rijeci izgubi svoju sandalu, stiže na Pelijin dvor i tako započinje epska radnja. Gotovo svi pripadnici iduće generacije heroja, uz Herakla, isplovili su s Jazonom u lađi Argo i krenuli po zlatno runo. Ovoj generaciji pripadaju i Tezej, koji je otišao na Kretu ubiti Minotaura, kao i heroina Atalanta i Meleagar, koji je nekoć bio opijevan u zasebnom epskom ciklusu. Pindar, Apolonije Rođanin i Biblioteka nastoje pružiti potpun popis Argonauta.[59][60][61] Premda je Apolonije svoju pjesmu napisao u 3. stoljeću pne., priča o Argonautima je starija od Odiseje, čiji je autor već upoznat s Jazonovim podvizima (Odisejeva su lutanja možda čak djelomično temeljena na toj priči).[62][63] U antici se pohod Argonauta držao povijesnom činjenicom, događajem koji je Crno more otvorio za grčku trgovinu i kolonizaciju.[62] Priča o Argonautima bila je iznimno popularna i predstavljala je zaseban ciklus mitova, kojima su s vremenom dodavane razne lokalne legende. Naročito je mit o Medeji privukao pažnju grčkih tragičkih pjesnika.[63] Atrej i tebanski ciklus Uredi Između pohoda Argonauta i trojanskog rata živjela je jedna generacija koja je bila poznata poglavito po svojim strašnim zlodjelima. Tu pripadaju Atrej i Tijest u Argu. Iza mita o Atrejevoj dinastiji (jednoj od dvije glavne herojske dinastije ovog doba, uz Labdakovu) leži problem devolucije vlasti i načina stjecanja suvereniteta. Blizanci Atrej i Tijest sa svojim su potomcima igrali vodeću ulogu u tragediji kojaje pratila prijenos vlasti u Mikeni.[64] Tebanski ciklus bavi se događajima koji su povezani s Kadmom, utemeljiteljem Tebe, a potom i s djelima Laja i Edipa u tom gradu; tu pripada cijeli niz priča koje naposljetku dovode do uništenja grada u pohodu Sedmorice protiv Tebe i njihovih Epigona.[65] Nije poznato je li priča o pohodu sedmorice bila obrađena u najstarijem epskom pjesništvu. Što se tiče Edipa, izgleda da je, prema predanju u najstarijoj epici, on nastavio da vlada Tebom i nakon otkrića da mu je njegova supruga Jokasta istodobno i majka, te da se kasnije oženio drugom ženom koja mu je rodila djecu ― što se znatno razlikuje od predanja koje nam je poznato iz atenske tragedije, npr. iz Sofoklovog Kralja Edipa, ali i iz kasnijih mitoloških prikaza.[66] Trojanski ciklus Uredi Parisov sud, slika Enriquea Sinmoneta, 1904. Paris u desnoj ruci drži zlatnu jabuku dok istovremeno ispitivački gleda tri božice. Na Ahilejevu gnjevu, slici Giovannija Battiste Tiepola (1757, Villa Valmarana, Vicenza) Ahilej se razgnjevio jer mu je Agamemnon zaprijetio oduzeti ratnu zarobljenicu Brizeidu, te potzeže mač ubiti Agamemnona; iznenadna pojava božice Atene, koja ovdje grabi Ahileja za kosu, sprečava naumljeno ubojstvo. Grčka mitologija svoju kulminaciju doseže u trojanskom ratu, u kojem su se sukobili Grci i Trojanci u Maloj Aziji, i u događajima koji su iza njega uslijedili. U Homerovim epovima, kakva je Ilijada, glavne su priče već oblikovane i u po formi i po suštini, dok su pojedinačne teme razrađene kasnije, naročito u epskom ciklusu i grčkoj drami. Trojanski je rat pobudio i veliko zanimanje kod Rimljana, osobito zbog priče o Eneji, trojanskom junaku čiji je bijeg iz porušene Troje u konačnici rezultirao osnivanjem grada koji će jednom postati slavni Rim, kako se priča u Vergilijevoj Eneidi, čije drugo pjevanje sadržava najpoznatiji prikaz o razorenju Troje.[67][68] Napokon, o trojanskom su ratu na latinskom jeziku sačuvane i dve pseudo-kronike pod imenima Diktisa Krećanina i Daresa Frižanina.[69] Na početku trojanskog ciklusa, zbirke danas izgubljenih epskih pjesama, opsisani su događaji koji su prethodili ratu: Erida i zlatna jabuka razdora, Parisov sud, otmica Helene, žrtvovanje Ifigenije u Aulidi. Da bi vratili Helenu, Grci kreću na veliki pohod pod vrhovnim zapovjedništvom Menelajevog brata Agamemnona, kralja Arga ili Mikene, no Trojanci odbijaju predati im Helenu. Ilijada, koja opisuje desetu godinu ratovanja, govori o svađi između Agamemnona i Ahileja, najboljeg grčkog ratnika, kao i potonjim pogibijama Ahilejevog voljenog druga Patrokla i Prijamovog najstarijeg sina, Hektora. Nakon Hektorove smrti Trojancima u pomoć dolaze ponešto egzotični saveznici, Pentezileja na čelu Amazonki i Memnon, sin Eje, božice zore, i kralj Ethiopljana.[68] Oboje stradaju od Ahilejeve ruke, no tad Paris uspije ubiti Ahileja pogađajući ga strijelom u petu, koja je bila jedini dio njegova tijela koji je ljudsko oružje moglo ozlijediti. Pre no što su mogli zauzeti Troju, Grci su morali iz utvrde oteti drveni kip Palade Atene, tzv. paladij. Napokon, s pomoću Atene, izgradili su trojanskog konja. Usprkos upozoranjima Prijamove kćerke Kasandre, Trojance je Sinon, Grk koji je hinio da je prebjegao iz grčkog tabora na trojansku stranu, nagovorio da unesu konja unutar zidina Troje kao zavjetni dat božici Ateni; svećenika Laokoonta, koji pokušao uništiti konja, ubile su morske zmije. Kad je pala noć, grčka se flota vratila do trojanske obale, a grčki ratnici koji su bili skriveni u drvenom konju otvorili su kapije Troje. Uslijedilo je potpuno uništenje grada, tijekom kojeg su stradali Prijam i njegovi preostali sinovi, a žene su kao robinje odvedene u razne gradove Helade. Povratak grčkih junaka, ispunjen raznovrsnim pustolvinama, uključujući i povratak Odiseja i Eneje te ubojstvo Agamemnonovo, opisan je u dva epa, Povratku i Odiseji.[67] Trojanski je ciklus obuhvaćao i doživljaje djece trojanske generacije, primjerice Oresta i Telemaha.[68] Trojanski je rat obrađivao čitav niz različitih tema i postao je jedan od glavnih izvora inspiracije za grčke umjetnike, kao što su, na primjer, metope na Partenonu, na kojima je prikazano razorenje Troje; ova umjetnička sklonost temama koje potječu iz trojanskog ciklusa ukazuje na važnost trojanskog mita u grčkoj civilizaciji.[67] Iz tog su ciklusa svoju inspiraciju crpili i kasniji europski pisci. Na primjer, srednjovjekovni europski pisci koji su pisali o trojanskom ratu, a koji nisu poznavali homerove pjesme iz prve ruke, pronašli su u legendi o Troji bogati izvor materijala za herojske i romantične priče i pogodan okvir u koji su mogli smjestiti vlastite dvorske i viteške ideale. Autori iz 12. stoljeća, kao Benoît de Sainte-Maure (Roman de Troie = Roman o Troji, 1154–1160) i Joseph iz Exetera (De bello Troiano = O trojanskom ratu, 1183), opisuju taj rat i istovremeno unose živost u suhoparnu standardnu varijantu tog mita koju su pronašli kod Diktisa Krećanina i Daresa Frižanina.[70] Na taj način slijede Horacijev savjet i Vergilijev primjer: oni, naime, prerađuju pjesmu o Troji umjesto da pišu o nečemu posve novom.[71] Antička tumačenja mita Uredi Rafaelov Platon na slici Atenskoj školi (nacrtan vjerojatno prema liku Leonarda da Vinija); Platon je iz svoje utopijske Države izbacio proučavanje Homera, tragedija i s njima povezanih mitoloških predanja. Mit se nalazio u središtu života starih Grka.[72] Grci su mitologiju smatrali dijelom svoje povijesti i s pomoću mita nastojali su objasniti prirodne pojave, kulturne varijetete te tradicionalna prijateljstva i neprijateljstva. Uspostaviti podrijetlo od nekog mitskog heroja ili božanstva predstavljalo je za čovjeka izvor ponosa. Gotovo da nije bilo onih koji su sumnjali u istinitost trojanskog rata u Ilijadi i Odiseji. Prema Victoru Davisu Hansonu, stručnjaku za vojnu povijest i nekadašnjem profesoru klasičnih studija, i Johnu Heathu, profesoru klasične filologije na Sveučilištu Santa Clara, dubinsko poznavanje homerskih spjevova smatrano je kod Grka temeljem njihove akulturacije. Homer je bio `odgajatelj Grčke` (Ἑλλάδος παίδευσις), a njegovo pjesništvo ― `Knjiga`.[73] Filozofija i mit Uredi Nakon uspona filozofije, historiografije, proze i racionalizma u drugoj polovini 5. stoljeća pne. sudbina mita postala je neizvjesna, a mitološke genealogije ustupile su mjesto konceptu povijesti koja je nastojala isključiti natprirodne elemente i kakva se, primjerice, nalazi u Tukididovoj Povijesti peloponeskog rata.[74] Dok su pjesnici i dramatičari prerađivali mitove, grčki su ih historiografi i filozofi počeli kritizirati.[7] Neki su filozofi, na primjer Ksenofan iz Kolofona, već u 6. stoljeću počeli priče pjesnikâ označivati bogohulnim lažima; Ksenofan je govorio da su Homer i Heziod `pripisali bogovima sve što je kod ljudi sramotno i pokudno: krađu, preljubu i obostranu prevaru`.[75] Parmenid (oko 500. pne.), najistaknutiji predstavnik elejske škole, svojom je temeljnom idejom o jedinstvu i nepromjenjivosti bitka posredno doveo u sumnju mitske kozmogonije, a Heraklit iz Efeza (oko 535–475. pne.), premda nije odbacio bogove i heroje, smatrao je da Homer i Heziod o njima pogrešno govore, pa su iza njega ostali i takvi fragmenti kao što su ovi: `Homer je zaslužio batine` i `[ljudi] vjeruju da [Heziod] najviše zna, a on sam nije razlikovao dan i noć, a to je jedno`.[76] Alegorijska tumačenja mita mogu se naći kod Teagena iz Regija (oko 525. pne.), koji je u borbi bogova u Ilijadi vidio sukob suprotnih prirodnih elemenata, na primjer vatre (Apolon, Helije, Hefest) i vode (Posejdon, Skamandar, a u likovima bogova pojedine fizičke ili moralne principe: Artemida je Mjesec, Hera je zrak, Atena je mudrost itd.; na tragu alegorijskog tumačenja mita nalaze se i Empedokle iz Akraganta (483–424. pne.) i Anaksagora iz Klazomene (oko 500–428. pne.).[77] Utemeljiteljem historijske i usporedne metode u tumačenju mita može se smatrati Herodot,[77] koji na samom početku svoje Povijesti priče o Iji, Europi, Medeji i Heleni tumači racionalistički smatrajući ih odjecima sjećanja na otmice žena koje su u davnini doista izvršili Feničani, Grci i Trojanci,[78] a pripovijedajući običaje raznih naroda uočava sličnosti s vjerovanjima Grka, pa je, primjerice, Zeus isto što i Amon, a Atena isto što i Neit.[79] Tukidid je mit u potpunosti isključio iz svoje Povijesti peloponeskog rata, dok je, istodobno, u filozofiji kritika tradicionalnih mitova svoj najsnažniji izraz našla u Platonovim dijalozima Država i Zakoni. Platon je stvorio vlastite mitove (kao što su mit o Eru i o Atlantidi u Državi), tradicionalne priče o lukavstvima, otmicama i preljubama koje izvršavaju bogovi krizirirao je kao nemoralne i prigovarao središnjoj ulozi koju su zauzeli u književnosti.[7] Platonova je kritika predstavljala prvi sistemski napad na homersko predanje[73] i mitove je nazivala `bapskim pričama` (γραῶν ὕθλος).[80] Ipak, čak ni Platon nije uspio osloboditi sebe i društvo utjecaja mita; način na koji on u svojim dijalozima oblikuje lik Sokrata temelji se na homerskim i tragičkim obrascima, koje Platon koristi da bi hvalio pravdoljubiv život svog učitelja: Kastriranje Urana, Giorgio Vasari, 16. stoljeće. Pad Titana, Cornelis van Haarlem, oko 1588. Ali možda bi ko rekao: `E zar se ti ne stidiš, Sokrate, što si se predao takvom zanimanju s koga si sada u opasnosti da ćeš glavu izgubiti?` Ja bih takvom čoveku pravom rečju odgovorio: Ne govoriš mudro, čoveče, ako misliš da jedan čovek, ako nešto i malo ima koristi od njega, mora da računa sa opasnostima života ili smrti, a da u svome radu i delanju ne mora da gleda samo na to da li radi pravo ili nepravo, i da li vrši posao dobra ili zla čoveka. Jer, bar po tvome sudu, bili bi budale svi oni od polubogova što su pod Trojom poginuli, i svi ostali i sin Tetidin, koji je toliko prezreo opasnost samo da ne bi ostao pod kakvom sramotom. Kad je goreo od želje da ubije Hektora, mati njegova, boginja, ovako mu je nekako, čini mi se, kazala: `Sine, ako osvetiš smrt drugara svoga Patrokla i ubiješ Hektora, sam ćeš poginuti, jer`, kaže ona, `posle Hektora odmah i tebe sudbina čeka`.[81] Mada je on to čuo, ipak je malo pazio na smrt i opasnost. Mnogo više uplašio se od toga da živi kao kukavica i da ne osveti svoje prijatelje, pa je rekao: `Neka poginem odmah kad kaznim krivca, samo da ne boravim kao sramota i da ne sedim kod lađa, zaludno breme zemaljsko!`[82] Hanson i Heath procjenjuju da Platonovo odbacivanje homerske tradicije nije bilo dobro primljeno među širom grčkom publikom.[73] Stari su mitovi i dalje živjeli u lokalnim kultovima, nastavili su utjecati na poeziju i bili glavna tema u kiparstvu i slikarstvu.[74] Aristotel je, sa svoje strane, kritizirao presokratski polumitski filozofski pristup i naglasio da `Heziod i teološki pisci zanimali su se samo onim što se njima činilo vjerojatnim i nisu imali u vidu nas [...] No ne treba uzimati za ozbiljno pisce koji obiluju mitskim pričama; a što se tiče onih koji nastoje dokazati svoje tvrdnje, moramo ih preispitati`.[74] Ipak, on je smatrao da mit u svom osnovu sadržava prave istine,[77] te u svojoj Metafizici kaže: A predanje, primljeno iz drevne prošlosti i kao mit ostavljeno budućnosti uči nas da su prve supstance bogovi i da ono što je božansko obuhvata čitavu prirodu. Sve ostalo u vezi sa ovim predanjem bilo je dodato kasnije u vidu mita, da bi ubedilo mase i da bi poslužilo zakonima i opštoj koristi: tako se bogovima daje ljudski lik ili se oni prikazuju kao da liče na neke životinje i ovome se dodaju svakovrsne pojedinosti ove prirode. Ako se od ovih tumačenja odvoji ono što predstavlja njihovu početnu osnovu i ako se ona razmotre zasebno, to jest da su sve supstance bogovi, onda će se pomisliti da je to zaista božanska tvrdanja. S druge strane, mogućno je, kao što izgleda, da su se razne umetnosti i filozofija razvijale u više mahova u najvećoj mogućnoj meri i svaki put se gubile, a ova mišljenja su, u stvari, ostaci drevne mudrosti koji su se sačuvali do našeg doba. S ovakvim ograničenjem mi prihvatamo predanja naših otaca i naših najstarijih prethodnika.[83] Zanimljiv je način na koji mitu pristupa Euripid, atenski tragički pjesnik iz 5. stoljeća pne. On se često poigrava starim predanjima, ismijava im se i kroz svoje likove u njih unosi dozu sumnje. Ipak, sve njegove tragedije, bez iznimke, za temu imaju neku priču iz grčke mitologije, a mnoge su napisane kao reakcija na način na koji je neki drugi pjesnik obradio isti ili sličan mit. Euripid uglavnom osporava tradicionalne mitove o bogovima i svoju kritiku započinje primjedbom nalik onoj koju je ranije izrazio Ksenokrat: bogovi, kako ih se tradicionalno prikazuje, previše su i bez mjere antropomorfizirani.[75] Helenističko-rimski racionalizam Uredi Ciceron je na sebe gledao kao na branitelja zakonitog poretka, usprokos svojoj osobnoj skepsi prema mitu i tendenciji da božansku prirodu tumači s više filozofskog gledišta. Tijekom helenističkog razdoblja mitologija je ušla o korpus prestižnih znanja karakterističnih za kulturnu elitu. Istovremeno, skepsa koja se počela razvijati u klasičnom razdoblju postala je još izraženija.[84] Epikur sa Sama (341–270. pne.) smatrao je pučku vjeru u bogove izrazom straha od nepoznatog i, u konačnici, straha od smrti:[85] Pre svega, treba da boga smatraš neprolaznim i blaženim bićem, u saglasnosti s predstavom o bogu koja ima opštu važnost, i ne pripusuj mu ništa što se ne slaže sa besmrtnošću i što ne odgovara blaženstvu. Veruj o njemu sve ono što u vezi s besmrtnošću može podržavati njegovo blaženstvo. Jer bogovi postoje; to saznanje je očigledno. Ali oni nisu onakvi kao što ih zamišlja gomila ljudi, jer takvi bogovi uopšte ne mogu da postoje. Nije bezbožan onaj koji odbacuje bogove, već onaj koji im pripisuje mišljenja gomile o njima. Jer, ono što većina kaže za bogove ― ne oslanja se na pouzdane predstave o njima, nego na lažne pretpostavke. Odatle potiče verovanje da bogovi nanose zlim ljudima veću štetu, jer ljudi su uvek skloni svojim sopstvenim vrlinama, te zato onima koji su im jednaki žele dobro, a kao strano odbacuju sve što nije kao što su oni.[86] Nakon Epikura u antici više nije bilo filozofa koji su se ozbiljnije bavili odnosom mita prema religijskoj i znanstvenoj misli, ali zanimanje za mit nije ugaslo, pa se u daljem historijatu proučavanja mita izdvajaju dvije struje: jedna koja produžuje starija tumačenja i jedna koja se usredotočuje na prikupljanje i sistematizaciju mitske građe (mitografija).[85] Racionalističkom metodom poslužio se Palefat, koji je krajem 4. stoljeća pne. u spisu Nevjerojatne povijesti tumačio mitske priče smatrajući da su one temeljene na stvarnim povijesnim zbivanjima, koji su potom preuveličani i zaodenuti u ruho fantasitike: imena heroja nisu ništa drugo do nazivi pojedinih mjesta ili imena drevnih kraljeva; mit o Niobi, primjerice, koja se pretvorila u kamen od boli za svojom pobijenom djecom, navodno je bio inspiriran jednim običnim nadgrobnim kipom.[87] Isti racionalistički metod slijedi i Euhemer (3–2. stoljeće pne.), koji je u djelu Sveti zapis razradio ideju da su neki smrtnici zahvaljujući svojim vrlinama i dobrim djelima uzdignuti na rang božanstva, pa su tako i Uran, Kron i Zeus nekada bili veliki kraljevi koje je zahvalni narod proglasio bogovima.[87] Tako je Euhemer razvio tradiciju potrage za nekom stvarnim povijenim osnovom mitskih bića i događaja.[88] Njegovo izvorno djelo nije sačuvano, ali dosta obavijesti o njemu nalazi se kod Diodora Sicilijskog i Laktancija.[89] Isti `plitki racionalizam` naći će svojih sljedbenika i u moderno doba, primjerice u popularnoj knjizi Grčki mitovi Roberta Gravesa.[87] Druga, mitografska struja dosegla je u helenizmu svoje vrhunce kad se počeo koristiti bogati materijal Aleksandrijske biblioteke, pri čemu učeni gramatičari nisu samo kompilirali zbornike mitskih priča iz drevnih spjevova i tragedija, nego su se naročito zanimali za slabo poznate lokalne varijante mitova, što je rezultiralo monografskim zbirkama mitova karakterističnih za pojedine gradove i oblasti.[90] Gotovo su sva ta dela izgubljena, ali se o njihovoj sadržini možde nešto zaključiti na temelju sličnih anonimnih spisa iz rimskog razdoblja, kao i iz onoga što o takvim zbornicima piše rimski filozof Seneka: Didim je napisao 4.000 knjiga; ja bih stvarno žalio onoga koji bi toliko suvišnih knjiga pročitao. U tim knjigama se istražuje gde je bila Homerova domovina, u njima se raspravlja o pravoj Enejinoj majci [...] i o mnogo čemu što bi čovek trebalo da zaboravi i kad bi znao [...] Gramatičar Apion [...] tvrdio je da je Homer, tek pošto je završio oba speva, Ilijadu i Odiseju, svome delu dodao i početak u kome je ukratko obradio trojanski rat. Kao dokaz za to tvrđenje navodio je da je pesnik namerno počeo svoj prvi stih sa dva slova koja obeležavaju broj njegovih knjiga.[91] Racionalistička hermeneutika stekla je veliku popularnost i u starom Rimu, zahvaljujući fizikalnim teorijama stoičkih i epikurejskih filozofa. Stoičari su bogove i heroje objašnjavali prirodnim pojavama, dok su ih sljedbenici euhemerizma racionalizirali kao povijesne osobe. Istovremeno, stoičari i neoplatoničari promovirali su etički značaj mitske tradicije, često se koristeći grčkim etimologijama.[92] Šireći Epikurovu filozofiju Lukrecije je nastojao ljude osloboditi praznovjerja i straha od smrti.[93] I Tit Livije pokazuje skepsu spram mitološkog predanja i tvrdi da nema namjeru prosuđivati takve legende (fabulae).[94] Rimljani su su posjedovali snažan i apologetski smisao za religijsku tradiciju, pa im je predstavljalo izazov braniti tu tradiciji i istodobno priznati da je ona često plodno tle za razvoj praznovjerja. Polihistor Marko Terencije Varon, koji je religiju smatrao ljudskom ustanovom od velike važnosti za očuvanje dobroga u društvu, proučavao je podrijetlo i početke vjerskih kultova. U svojim Vjerskim starinama (Antiquitates rerum divinarum) ― koje nisu sačuvane, ali se njihov opći koncept daje u Augustinovoj Državi Božjoj ― Varon kaže da se praznovjeran čovjek plaši bogova, a onaj istinski religiozan štuje ih kao roditelje; on razlikuje tri vrste bogova: bogovi prirode su perzonifikacije prirodnih pojava, pjesničke bogove izmislili su beskrupulozni pjesnici da bi uzbudili strasti, a državne bogove izmislio je zakonodavac kako bi umirio i prosvjetio puk.[93] Rimski akademičar Gaj Aurelije Kota ismijavao je i doslovno prihvaćanje mita i njegova alegorijska tumačenja, smatrajući da mitovima nema mjesta u filozofiji.[95] I Ciceron općenito pokazuje prezir prema tradicionalnom mitu, ali, kao i Varon, snažno podupire državnu religiju i njezine ustanove. Teško je reći koliko je duboko ovaj racionalizam zahvatao niže društvene slojeve.[94] Ciceron tvrdi da nitko, pa ni dječaci i starice, nisu tako glupi da bi mogli povjerovati u užase Hada ili u postojanje Scile, Kentaura i drugih takvih bića,[96] no, s druge strane, na drugom mjestu žali se na praznovjerje i lakovjernost puka.[97] Ciceronova su viđenja o religiji najpotpunije izložena u njegovu djelu O prirodi bogova.[98] Sinkretizam Uredi Apolon (rimska kopija grčkog izvornika iz 4. stoljeća pne.), Louvre. U starom Rimu mitologija se razvila kroz sinkretizam brojnih grčkih i drugih tuđinskih božanstava. Do toga je došlo jer je domaća rimska mitologija bila dosta siromašna, a snažnim djelovanjem grčke mitološke tradicije najvažniji su rimski bogovi poprimili obilježja svojih grčkih ekvivalenata, kao u primjeru Zeusa i Jupitera.[94] Pored preplitanja ove dvije mitološke tradicije, veza Rimljana s istočnjačkim religijama proizvela je dodatne sinkretističke procese.[99] Kult Sunca bio je, primjerice, uveden u Rim nakon Aurelijanovih uspješnih pohoda u Siriji. Orijentalni bogovi Mitra i Baal spojeni su s Apolonom i Helijem u jedno Nepobjedivo Sunce (Sol Invictus), koje je predstavljalo kombinaciju različitih funkcija i obrednih i rituala.[100] U religiji je Apolon možda i sve više poistovjećivan s Helijem ili čak Dionizom, no taj se razvoj rijetko uočava u tekstovima koji pripovijedaju mitove o njemu. Tradicionalna književna mitologija sve se više udaljavala od religijskih obreda koji su prakticirani u svakodnevnom životu. Štovanje Sunca kao osobitog zaštitnika cara i carstva ostalo je glavnom carskom religijom sve dok ga nije istisnulo kršćanstvo. Orfičke himne sačuvane u jednom zborniku iz 2. stoljeća nove ere i Makrobijeve Saturnalije iz 5. stoljeća također su prožete racionalističkim teorijama i sinkretističkim tendencijama. Orfičke himne pripisivane su drevnom grčkom heroju Orfeju, no zapravo su ih sastavljalo više različitih pjesnika i sadržavaju dosta korisnih tragova o prapovijesnoj europskoj mitologiji. Makrobije, pak, svoje Saturnalije piše kako bi predstavio helensku kulturu kakvu ju je upoznao čitajući antičke autore, iako je njegov prikaz bogova velikim dijelom obojen egipatskom i sjevernoafričkom mitologijom i teologijom (čiji se utjecaji nalaze već kod Vergilija). U Saturnalijama ponovo se nalaze mitografske opaske karakteristične za sljedbenike euhemerizma, stoicizma i neoplatonizma.[92] Mitološka je građa neprestano prikupljana i komentirana u brojnim priručnicima, katalozima i sholijama počev od 3. stoljeća pne. (Kalimah, Filostefan, Aristofan Bizantinac), tijekom pozne antike (Hezihije) do duboko u srednji vijek (Eustatije, Fotije, Suda), no u toj antikvarskoj djetanosti nije postojao znanstveno utemeljeni metod za proučavanje mita.[101] S pobjedom kršćanstva crkveni oci i drugi apologeti nove vjere poistovjetili su mit s poganskom religijom te onda ismijavali njezin svijet bogova i heroja, a podudarnosti koje su uviđali između starih mitova i biblijskih priča držali su dokazom naslućivanja Kristovog dolaska ili su, pak, nastojali dokazati (npr. Bazilej Amasijski i Augustin) da poganstvo nije ništa drugo do kršćanstvo koje je iskvario vrag.[102] U stoljećima koja su uslijedila u ova se tvrđenja nije sumnjalo, a grčki je mit pjesnicima i umjetnicima ponajviše služio kao ornament ili se, pak, tumačio na tradicionalni euhemeristički ili alegorijski način, pa je takav slučaj i s Boccacciovim djelom Rodoslovi poganskih bogova (De genealogiis deorum gentilium), koje je stoljećima služilo kao neka vrsta mitološke enciklopedije.[103] Moderna tumačenja mita Uredi Osamnaesto stoljeće Uredi Početak modernog razumijevanja grčke mitologije neki istraživači smatraju dvostrukom reakcijom koja se krajem 18. stoljeća razvila protiv `tradicionalnog kršćanskog neprijateljstva`, u kojem je bilo zadržano kršćansko tumačenje mita kao `laži` ili bajke.[104] U Njemačkoj se do oko 1795. razvilo živo zanimanje za Homera i grčku mitologiju. U Göttingenu je Johann Matthias Gesner počeo oživljavali grecistički studij, a njegov nasljednik, Christian Gottlob Heyne, radio je s Johannom Joachimom Winckelmannom i postavio temelje za proučavanje mitologije i u Njemačkoj i drugdje.[105] U 18. stoljeću proučavanje mita oslobađa se kršćanskih dogmi i pomiče u oblast znanosti, pri čemu se uočavaju dva različita pristupa: prosvetiteljski (koji teži demitologizaciji) i romantičarski (koji teži remitologizaciji kulture).[103] Već početkom 18. stoljeća Joseph-François Lafitau i Bernard Le Bovier de Fontenelle upozorili su na sličnost grčkih mitova s vjerovanjima zaostalih zajednica, a potom je Giambattista Vico, koji se drži prvim velikim filozofom mita i utemeljiteljem svih suvremenih pravaca u proučavanju mitologije, u svom djelu Nova znanost (Scienza nuova, 1725) istaknuo da se mit rađa iz naslućivanja božanstva i umjetničke fantazije te mitotvorstvo usporedio s `djetinjstvom` čovječanstva, proglašavajući mit trajnom odlikom ljudske kulture.[106] Pjesnici i filozofi epohe romantizma oduševljavaju se narodnim običajima i umotvorinama te svoje zanimanje usredotočuju na praizvore ljudske kulture, uključujući i grčke i istočnjačke mitove; tako je Schelling, `najveći apologeta mita`, kao i Herder, smatrao da mitologija nastaje iz poetske imaginacije, ali i da je suprotstavljenost mita i logosa samo prividna.[107] Pored onih koji se nekritički oduševljavaju mitom, u razdoblju romantizma pojavljuju se i oni koji sasvim trezveno pristupaju mitologiji ― Hegel u filozofiji, Christoph Martin Wieland u poeziji i Karl Otfried Müller u filologiji ― i koji su pripremili teren istraživačima koji će od polovine 19. stoljeća pristupiti proučavanju mita s pomoću metoda pozitivne znanosti, na temelju historiografskih, filoloških, etnoloških i arheoloških podataka.[108] Devetnaesto i dvadeseto stoljeće Uredi Max Müller smatra se jednim od utemeljitelja komparativne mitologije; u knjizi Komparativna mitologija (1867) Müller je analizirao `uznemirujuću` sličnost između mitologije `divljih rasa` i mitologije drevnih Europljana. Razvoj usporedne filologije u 19. stoljeću, skupa s etnološkim istraživanjima u 20. stoljeću, zasnovao je znanost o mitu. Od vremena romantizma proučavanje mita uvijek se zemeljilo na usporednoj metodi. Wilhelm Mannhardt, James Frazer i Stith Thompson primijenili su usporedni pristup da bi prikupili i klasificirali teme s područja folklora i mitologije.[109] U 19. i 20. stoljeću uočava se pet glavnih pravaca u proučavanju mita, ovisno o tome objašnjava li se mitologija pojavama iz prirode (škola mitologije prirode), povijesti (historijsko-filološka škola), kulture (entološko-antropološka škola), društva (sociološka škola) ili ljudskog duha (psihološko-filozofska škola).[108] Škola mitologije prirode svodi mit na odraz nebeskih pojava, a zaključci joj se uglavnom temelje na usporednom proučavanju indoeuropskih jezika i imena bogova, za koje se vjerovalo da precizno označuju pravu bit mita; premda su se gotovo sve etimologije ove škole pokazale pogrešnim, njezin usporedni pristup proučavanju indoeuropskih religija i mitologija pokazao se dugovječnim.[110] Za izučavanje grčke mitologije mnogo su važniji rezultati historijsko-filološke škole, koja nastoji utvrditi podrijetlo, širenje i razvoj mitoloških motiva; temelje ove škole postavio je još Karl Otfried Müller, koji je dokazivao da je grčke mitove stvorio sam grčki narod kako bi osmislio i ovjekovječio svoju povijest, te da je mit, kao historijska tvorevina, podložan promjenama, pa čak i tendencioznim dopunama i izmjenama.[111] Da je homerski svijet bogova i heroja `daleko od vremena kad se mit stvarao` vjerovao je Walter F. Otto, koji je trvdio da od književnog predanja treba razdvojiti pravu mitsku riječ, onu sirovu mitsku građu koja je, prema njegovom mišljenju, istovrsna kao i mitologija zaostalih zajednica.[111] Etnološko-antropološka škola, čije su temelje u 18. stoljeću postavili Lafitau i Brosses, vrlo je heterogena, a započinje s E. B. Tylorom, koji mitove smatra fantazmima što se rađaju u snovima, bolestima i vizijama, i s J. G. Frazerom, koji je u svom monumentalnom djelu Zlatna grana prikupio etnološku građu iz čitavog svijeta te dokazivao da je ljudski duh istorodan, da je magija starija od religije te da je mit tijesno povezan s ritualom.[112] Godine 1871. Tylor je objavio svoju knjigu Primitive Culture (sh. Primitivna kultura), u kojoj je primjenio komparativni metod i nastojao objasniti podrijetlo i evoluciju religije.[113][114] Tylorov postupak prikupljanja obavijesti o materijalnoj kulturni, obredima i mitovima daleko razdvojenih kultura utjecao je i na Carla Junga i na Josepha Campbella. Max Müller primijenio je isti metod i u mitu otkrio izobličene ostatke arijskog obožavanja prirode. Bronisław Malinowski istaknuo je načine na koje mit ispunjava zajedničke društvene funkcije. Claude Lévi-Strauss i drugi strukturalisti usporedili su formalne odnose i obrasce u mitovima širom svijeta.[109] Do zaokreta u okviru ove škole dolazi 1926. godine, kad je njemački etnolog Wilhelm Schmidt objavio prvi tom djela Podrijetlo ideje božanstva, a engleski antropolog Bronislaw Malinowski izdao svoju studiju Mit u primitivnoj psihologiji. Prema Schmidtu, na početku religije u svim ljudskim zajednicama stoji ideja o jednom bogu, koja se potom, pod utjecajem animizma i magije, izopačila, a religijska shvaćanja ovise o tome koji je tip kulture u određenom vremenskom trenutku u danoj zajednici dominantan ― lovački, zamljoradnički ili stočarski, pri čemu se mitologija razvila tek u okvirima patrijarhalnih stočarskih kultura.[115] Malinowski napušta opći povijesni razvoj i promatra mit u okviru konkretnih društava i kultura; prema njemu, mit je `sastavni i aktivni dio primitive kulture`, koji `nastaje kad obred, ceremonija ili društveno, odnosno moralno pravilo zahtjevaju opravdanje, potvrdu`; tako mit predstavlja opis iskonske, obimnije i značajnije stvarnosti koja određuje život, on je motiv za ritualne akcije, koji ništa ne objašnjava, ali sve opravdava.[116] Na tragu njegovih ideja nalaze se Sergej Tokarev, Mircea Eliade i Claude Lévi-Strauss.[117] Bronislaw Malinowski Sociološka škola nastaje u drugoj polovini 19. stoljeća, kad je švicarski pravnik Johann Jakob Bachofen iskoristio mit za rekonstrukciju razvoja obitelji i društvene strukture te, na temelju mita o Orestu, u djelu Materinsko pravo definirao matrijarhat kao sociološki pojam i razvio ideju o matrijarhalnim božanstvima koja su prethodila patrijarhalnim. Stvarni sociološki pristup mitu stvorio je početkom 20. stoljeća Emil Durkheim, koji tvrdi da je mit odraz čovjekovog društvenog, a ne individualnog iskustva, da je on dio kolektivne svijesti i obilježje primitivnog mentaliteta, te da između logičkog i mitskog mišljenja postoji nepremostiva razlika.[118] Georges Dumézil politeizam indoeuropskih naroda promatara kao zatvoreni, statični sustav, koji odražava raslojenost društva i u okviru kojega postoje hijerarhijski uređene funkcije bogova ― vladarska, ratnička i zemljoradnička.[119] Najutjecajnija, najaktualnija i istodobno najheterogenija i znanstveno najutemeljenija jest psihološko-filozofska škola, koja mitotorstvo objašnjava prirodom ljudskog duha.[119] Sigmund Freud uveo je transhistorijski i biološki koncept čovjeka i definiciju mita kao izraza potisnutih ideja. Tumačenje snova temelj je frojdističke interpretacije mita, a Freudov koncept mita priznaje važnost kontekstualnih odnosa za tumačenje svakog pojedinog elementa u jednom snu. Ta će teza, po Freudovom mišljenju, predstavljati važnu točku zbližavanja strukturalističkog i psihoanalitičkog pristupa mitu.[120] Carl Jung dodatno je proširio ovaj tranhistorijski, psihološki pristup svojom teorijom o `kolektivnom nesvesnom` i arhetipima (nasljeđenim `arhajskim` obrascima), često skrivenim u mitu, koji iz njega izniču.[1] Prema Jungu, `strukturalni elementi za formiranje mita moraju biti prisutni u nesvesnom ijelu psihe`.[121] Uspoređujući Jungovi metodologiju s teorijom Josepha Campbella Robert A. Segal zaključuje da `za tumačenje mita Campbell jednostavno u njemu identificira arhetipe. Tumačenje Odiseje, primjerice, pokazalo bi kako se Odisejev život uklapa u herojski obrazac. Nasuprot tome, za Jung identificiranje arhetipa predstavlja samo prvi korak u tumačenju mita`.[122] Karl Kerényi, jedan od utemeljitelja modernih studija grčke mitologije, odustao je od svojih starijih teza o mitu, kako bi na grčki mit primijenio Jungove teorije o arhetipima.[123] Traganje za porijeklom Uredi Oplakivanje Ikara, Herbert James Draper, 1898. Botticellijevo Rođenje Venere (oko 1485–1486, ulje naplatnu, Uffizi, Firenca) — oživljena Venus Pudica za nov pogled na pogansku antiku ― često se smatra sažetim vizualnim prikazom duha renesanse.[2] Max Müller nastojao je u mitu otkriti tragove `izvornih` praindoeuropskih (odnosno, u njegovo doba, `arijskih`) vjerovanja. Godine 1891. zapisao je da `najvažnije otkriće u 19. stoljeću u vezi s drevnom historijom čovječanstva [...] jest ova prosta jednadžba: sanskritski Dyaus-pitar = grčki Zeus = rimski Jupiter = staronordijski Tyr`.[124] Nakon Müllera pitanje o mjestu grčke mitologije u indoeuropeistici potaklo je mnogobrojne radove. Na primjer, filolog Georges Dumézil uspoređuje grčkog Urana sa sankritskim Varunom, premda nema naznaka da je on vjerovao u njihovu izvornu povezanost.[125] U drugim slučajevima podudarnosti u tipu i funkciji ukazuju na zajedničko nasljeđe, ali nepostojanje lingvističkog materijala otežava povlačenje pouzdane veze, kao u slučaju grčkih Mojra i Norna u nordijskoj mitologiji.[126] Arheologija i mitografija, s druge strane, otkrile su da su Grci inspiraciju pronašli i u nekim civilizacijama Male Azije i Bliskog istoka. Čini se, primjerice, da je Adonis ― više u kultu no u mitu ― grčki pandan bliskoistočnog `umirućeg božanstva`. Kibela ima svoje korijene u anadolijskoj kulturi, dok znatan dio Afroditine ikonografije možda potječe od semitskih božica. Ima i mogućih paralela između najstarijih generacija božanskih bića (Kaosa i njegove djece) i Tiamata iz babilonskog teksta Enuma Eliš koji govori o postanku svijeta.[127][128] Prema Meyeru Reinholdu, `bliskoistočni teogonijski koncepti, u kojima se božanstva smjenjuju putem nasilja i sukoba među generacijama, našli su svoj put [...] u grčku mitologiju`.[129] Neki znanstvenici iznose teze i o tome da grčka mitologija, osim indoeuropskim i bliskoistočnim, duguje nešto i prethelenskim društvima na Kreti, u Mikeni, Pilu, Tebi i Beociji.[130] Povjesničare religije fascinirao je veći broj očito drevnih mitskih konstrukcija povezanih s Kretom, među kojima su, primjerice, božanstvo u obličju bika, Zeus i Europa, Pasifaja koja se predaje biku i rađa Minotaura itd. Martin P. Nilsson zaključio je da su svi veliki klasični grčki mitovi bili povezani sa središtima mikenske kulture i da su ukorijenjeni u prapovijesnim vremenima.[131] Ipak, kako primjećuje Burkert, kretska ikonografija iz razdoblja palača nije dala gotovo nikakvih dokaza za ove teorije.[132]