Kad sam 2012. godine iz ljubavi prema suprugu Saši počela peći kruh s domaćim kvasom, nisam ni pomislila kamo bi me mogla odvesti ta jednostavna fermentirana mješavina brašna i vode. I dogodilo se sljedeće: više od 40 milijuna pregleda na društvenim mrežama, brojne radionice diljem svijeta, međunarodni projekt The Quest for Sourdough, prvi slovenski kvas, moj Rudl, u svjetskoj knjižnici kvasa u Belgiji, četiri izdanja Kvasomanije u Sloveniji, prijevodi na strane jezike te, napokon, i ovaj dugo očekivani nastavak moje prve knjige. Ali kada vas vode predanost, strast, ljubav i želja da pomažete drugima, čini se da sve to dođe samo od sebe. Dosad sam s Rudlom proputovala dvanaestak zemalja i održala stotinjak radionica o pečenju s kvasom za više od 1300 nadahnutih polaznika. Kad vidim njihovu radost, strast i ljubav, znam da sam bliže ostvarenju Sašove i svoje zajedničke misije – potaknuti što više ljudi na pečenje s kvasom kako bismo jeli što bolji kruh! Autorka

Iz recenzija: ’’Ako prihvatimo mišljenje da je aforizam „roman bez suvišnih reči”, onda Ninus Nestorović odavno zaslužuje status našeg romanopisca klasika! Bez obzira na njegov stav da je „aforizam književno delo u kojem pisac ima veoma malo prostora za dokazivanje”, sam Nestorović nizom istinskih bravura-kalambura ukazuje koliko „pravi dribling duha u skučenom predelu” nudi šansu za šire sagledavanje naše sredine i ovog vremena… … Sve što Ninus radi samo je kap druge boje u okeanu našeg poraza. Ali okean bi bez te kapi bio komplikovaniji za brodolomnike. Ta kap svetli! Tamo gde se svaka vrsta vlasti odlikuje besnošću i bajnom egzistencijom, od velike je koristi čitati vlasnika „zaoštrenog pera”. Kao vid neslaganja i nemirenja sa terorom tako uspostavljene stvarnosti.’’ Petar Peca Popović ’’Predrasude, laži i manipulacije i mistifikacije postaju predmet žustre ironične opservacije u satiričnom aforizmu Ninusa Nesotorvića. Tu su se našli novi prilozi za glosarijum našeg propadanja. Kod aforističara satiričnog smera kakav je Nestorović nema ni laganja, ni prenemaganja, ni sentimentalnosti. On govori u svoje ime, ali i u ime onih koji nisu u prilici da se usprotive prokletstvu poništavanja vrednosti ljudskog dostojanstva. Kad brani slobodu, pravdu i vrednost, kad brani čovečnost, čini to jasno da jasnije ne može biti. Bio je to njegov put do pročišćenog aforizma kao neumoljive misli naše sumorne sadašnjosti. Pokazalo se da takav aforističar nije samo paskalovska trska „koja misli” već i trska koja probada čireve ljudske truleži.’’ Prof. Ratko Božović

Iz recenzije : ’’I gledam a i čitam s radošću kako Bora Otić odslikava i opisuje svet koji nam postaje drag a najvećma nismo poznavali junake tog sveta koji je odistinski, opipljiv i realan. Da li taj svet postoji? Postoji! Da li ti ljudi koje vidimo ili čujemo ili naziremo iz Borinih priča postoje? Postoje! Da li ti predeli, ti salaši, te lenije, te kuće nakraj sela, ta polja, te reke, ta jezera, te šume, postoje? Postoje! Da li jezik kojim se u emisijama i pričama Otićevim govori postoji još uvek drag našim očima i našim ušima? Postoji! Da li još neko ko ume tako da priče svoje tka postoji ovde ili negde drugde? Ne postoji! Samo moj dragi prijatelj Bora Otić ume tako da slika i ispisuje dobrotu u ljudima, jednostavno, nezlobivo ni malo, bez trunke ironije, samo s čistom namerom da svakoga predstavi velikim i pravim što njegovi junaci i jesu. Navodim samo jednu rečenicu iz priče „Zadušnice“ kao otpozdrav Otićevoj knjizi:“Najvećma se čuvalo poštenje i vrednoća. od malena se znalo šta je čije i ko šta radi.“ Pero Zubac Uvod Šorom, sredom pa još dvared Opet ja Šorom, sredom. E, al sad dvared. Kada sam divaiio o ovim mojim knjpgama, reko.h da bih voleo da ih budu tri. Ko one tri gracp.je. Ne moraju da budu gologuze, al nek su tri. Prva je bila „Šorom. sredom", ova je „Šorom sredom, dvared“ a nadam se i trećoj. Ona će bptp „Šorom sredom, trired". Valda već sad ziate da čstvrte u ovom iizu iema. Ima: jedared, dvared i trired. Kad bih hteo p četvrti put, to bi se kazlo: Trired p još jedared. Ko pamti prvu moju knjigu, seća je se ko prve ljubavi pl ko prve skitnje, možda. Pitanje je bilo: Što baš tuda, sredppom ulpce? Kadje kogod hteo da svi vide i čuju šta op radi, onda.je tako promovisao svoje aktivposti u gluvo doba noći. Prvo se lepo oždereu bircuzu, al’ ne preterapadase batrga, neg’ nalije tamap da bude kolko treba a da se pe stpdi i da ne marp šta će ko kastp. kad paradi šta.je naumio. E, opdak krepe iz bircuza kući, al’ s muzikom, da ga svprcp prate. Ako su ćilabesp pravi, ondak pp pe treba da pm zapovsda, samo js važno da umu da udare u tambure kol’ko treba. A treba poloče, da čuje Op i Ovp do irve fnrapge u prednjoj sobi, a da decu muzika pe probudi. Najvažip.ja pesma u toj paradp je deo laganog bećarca ...,,Aj. šorom, sredom, svima matsr redom, a.j šorom, sredom svima mater redom... a.j pi.je svima, samo dušmappma, aj ncje svpma. samo dušmapima"... Što baš tako. kad ppače, trezne glave i ne laje mlogo a i pe oždere se navek za sve povce? Vole da se pravi važan, al’ bira kad je tpšpna p kad mu ppko ništa peće! Svi ga čuju, svi vire iza fprapgeda vpde ko.jetaj, muziku o’ma pozna.ju, o’ma svaka kuća zpa či.jp je! Sve op njp’ onlete u bećarcu, al mu niko pe vratp.

U romanu Čovek zver, objavljenom 1890. godine, kroz priču o ubistvu, strasti i posesivnosti, Emil Zola nas poziva da se zapitamo – koje sile u nama možemo da kontrolišemo, a koje ne? Čovek zver, uz Žerminal, najbolje je ocenjena knjiga Emila Zole na veb-sajtu Goodreads (4,07/5). „Sada, kad se ugasio ljubomorni plamen, kada više nije osećao kako ga nepodnošljivo peče, obuzela ga je nekakva učmalost, kao da mu je krv u srcu otežala od sve one prolivene krvi, i ta nužnost ubistva nije mu se više činila tako očiglednom. Došao je bio dotle da se pitao da li je uistinu vredelo ubiti. Nije to, uostalom, bilo kajanje; jedva ako je bilo razočaranje, pomisao kako čovek često čini nečuvene stvari da bi bio srećan, a ipak ne postaje srećniji.“ Emil Zola još od 1868. planira da napiše jedan romaneskni ciklus koji će dobiti naziv Rugon-Makari (s podnaslovom: Prirodna i društvena istorija jedne porodice u doba Drugog carstva) po dvema porodicama čiji članovi će biti glavni likovi budućih romana. Pisac pravi svoje nacrte, detaljan plan i rodoslovno stablo porodice, a prvi tom ovog ciklusa, pod nazivom Uspon Rugonovih, počinje da izlazi u nastavcima 1870, ali njegovo izlaženje prekida Francusko-pruski rat. Po završetku rata pisac se vraća u Pariz i izdaje Uspon Rugonovih (1871). Za tim prvim romanom nižu se, gotovo iz godine u godinu Kaljuga (1872), Trbuh Pariza (1873), Osvajanje Plasana (1874), Greh opata Murea (1875), Njegova Ekselencija Ežen Rugon (1876), Trovačnica (1877), Stranica ljubavi (1878), Nana (1880). Romani Trovačnica i Nana nesumnjivo predstavljaju prekretnicu u Zolinom stvaralaštvu: uspeh koji doživljavaju, praćen skandalima, Zoli donosi slavu i novac, kao i uvažavanje nekih značajnijih pisaca njegovog doba. Zola 1880. izdaje studije: Eksperimentalni roman (1880), Naturalizam u pozorištu (1881), Romanopisci naturalisti (1881). Istovremeno nastavlja s objavljivanjem romana iz ciklusa Rugon-Makari i do 1893. izlaze redom, iz godine u godinu, U ključalom loncu (1882), Kod Ženskog raja (1883), Radost života (1884), Žerminal (1885), Delo (1886), Zemlja (1887), San (1888), Čovek zver (1890), Novac (1891), Slom (1892) i poslednji tom Doktor Paskal (1893). Posebno značajan datum predstavlja izlazak Žerminala, romana o mukotrpnom životu rudara i njihovom velikom štrajku na severu Francuske. Ovaj roman Zolu je definitivno učinio „radničkim“ piscem.

Zbornik poezije. Iz recenzije: ’’CVIJEĆE & (NE)CVIJEĆE GORANA IVIĆA Naslov ove zbirke poezije Gorana Ivića osim antonimnog odnosa sadrži i kovanicu koju je iskovao autor – (ne)cvijeće. Ovaj neologizam služi da naglasi kontrast sa imenicom i simbolom u ovoj poeziji koji je označen imenicom cvijeće, a izražava ljubav, rađanje, razvijanje, nežnost i sl. Nasuprot ovim pozitivnim osećanjima, u ovom lirskom ja obitava i tuga, melanholija, seta, zbog prolaznosti mladosti i života. To lirsko ja je svesno svoje melanholije i obraća se muzi: Napoji me, muzo, ljubavi sam žedan. Poškropi me, suzo, jer sam ‘vako bijedan. Ne lomi se grano, ne daj da se predam... (Kiša suza pada) Tuga i melanholija koje izražava lirski subjekat potiču od usamljenosti, stoga: Samoći bez gomile koju život pràvi. Od đubreta pospanog smeća i od cvjeća. Bez mirisa njegovog što me izostavi. Zapljeskaću sretan kao mala djeca. (Metež) Priznajući da je samoća sastavni deo života, čak i njegov produkt, koji život pravi od dva sastojka: cveća i smeća. Smeće predstavlja kontaminiranost koja se nakupi kao životni talog preživljenog, a ružnog, koje u sadejstvu sa glavnim simbolom ove poezije (cvećem) koje predstavlja pozitivnosti koje su proživljene, rezultira u ovoj lirici samoćom. Simbol smeće iz navedenih stihova predstavlja jedan od izraza kovanice (ne)cvijeća iz naslova ove zbirke. Sa jakim emocijama, bilo srećom ili tugom, ide i boemština izražena u stihovima: Dušom ranjenom u krilatim snovima. Vidjela je, pijan plače među sviračima. U kafani punoj dima, bila je sa njima ‒ sa ljubavlju svojom i sa tamburašima. (Sjećanje) Ovi stihovi predstavljaju te „cvetove” iz ove poezije koji su izraženi i u naslovu ove zbirke, kao izraz duha, ritma i jakih i burnih doživljaja. Ovo lirsko ja je boem koji pati zbog prolaznosti i žali za mladošću, obraća se čaši i od nje traži odgovore, koje ne dobija: Noći polupana, nemirom i čašom. Zašto nikad nisi istinu mi rekla? Dok sam bolovao za nekom snašom, ti nevjernice, od mene si utekla. (Ničeg više nema) Boemštinu prati i nostalgija za zavičajem, izražena u pesmama o Sarajevu i Bileći: Nemojte mi reći, braćo, u Bileći, da je ova suza moja izmišljena. Ona stalno boli, na srcu će peći, daleko, daleko, vama namjenjena. (Bileća) Nezaobilazno javiće se i stihovi koje će čitaoca asocirati na Šantića i Kapora, te će kontekst biti celovitiji i potpun. Kada lirsko ja nije u boemskoj atmosferi, u trenucima tuge i sete, stihove su prouzrokovale „barikade briga i straha”, izražavajući kovitlac u kome se nalaze njegove: Misli se bore, odlaze i vraćaju. Uzdasi olakšanja barikade razbijaju. Barikade briga nestvarne slike crtaju. Pejzaži se suše i cvjetaju. (Borba) Sve te mentalne slike i predstave koje prave „barikade tih misli”, izražene su u ovim lirskim zapisima i predstavljaju simulakrum koji izražava sâm čin značenja, kojim je označena ona pozitvna i negativna strana ovog lirskog ja: cvet, cvetanje, ljubav, rađanje, razvoj, ali i (ne)cvet, u okviru koga i „pejzaži cvetaju, ali se i suše”. A kada indirektno ili direktno govori o ljubavi, lirski subjekat najčešće žali što nije došlo do ostvarenja trajnije zajednice, obično kriveći svoju nemirnu prirodu za to: Htjede da me posjeduje, uzme i veže. Ne dade me vjetar što daleko seže. Vjetar što me nosô cijeli život. Uz njeg ludovao, volio kô idiot. (Ljubav stara) Tu nestalnost prate i narcisoidnost i egoističnost, oličene u ekscentričnim stihovima: Sve od tebe hoću, vilo krasna. I ako odeš, ostaćeš u meni. Ova ljubav ne bi bila strasna, da volio nisam baš sebe u tebi. (Sve od tebe hoću) Motivi prolaznosti i žala zbog iste prisutni su i u ljubavnoj poeziji. Jedna od ritmički i versifikatorski najuspelijih pesama u ovoj zbirci pisana je u osmercu. Ritam i osmerac ove pesme podsećaju na ritam neprevaziđene i nedostižne pesme Laze Kostića Među javom i med snom: Srce moje razapeto, da l’ te nešto boli? Da l’ ti žao što ostari? Il’ te ubi život goli? (Srce moje razapeto) Metafizička komponenta je isključena iz ove poezije. Lirsko ja smatra da je njoj mesto u nekoj drugoj dimenziji: „Krst je za nebesa ‒ izdera se bijesno ‒ Gore mu je mjesto, a ne ovdje, kod nas. Je l’ vi jasno, ovdje i nama je tijesno”! (Epilog Gorskom vijencu) O autopoetici govori direktno ‒ poezija predstavlja krik koji izlazi iz tela, nastaje postepeno, prolazeći kroz stotine beznađa: I niže se niže, slovo, slog, pa stih. Kroz stotine beznađâ, dok sam miran, sâm i tih ‒ i iz tijela krik ‒ pjesma se rađa. (Nema kraja ‒ neko mi reče) To je ta fina refleksivnost, koja nije onostrana, nego imanentna lirskom subjektu, kao izraz modernosti, što prati i slobodan stih, karikirajući ustaljene dogme i norme u možda najinteresantnijoj pesmi iz ove zbirke: I popadaše fariseji. Svi! Pred likom raspetog Boga svog. Iz njih izađoše lakeji. Mi! Mi što ne znamo ljubiti bližnjeg svog. Oteše se lažni uzdasi u onomatopeji. Sni! (Otkrovenje) Ovo „Otkrovenje” potvrđuje da je uzdah samo onomatopeja, što će dovesti do novog rođenja koje obuhvata i nesvesne komponente i san, izražavajući konačan cilj. U mrkloj noći u nebesa poći, san je krenuo i odijelo nosi. Do samijeh zvijezda on kani doći, da ljubavi ište, a ne da prosi. (Rađanje) Bilo da smo obični, posebni, fariseji prerušeni u lakeje ili obrnuto, svi težimo istom cilju ‒ da ljubavi ištemo, a ne da prosino ‒ čega ćemo se, čitajući ovu poeziju podsetili, a nakon njenog sugestivnog dejstva i privući i dobiti. Na ovaj način je pomireno pozitivno i negativno unutar lirskog subjekta, kao i kontrast naznačen kovaniciom u naslovu ove zbirke ‒ Cvijeće & (ne)cvijeće. Pomirene i usaglašene su sve razlike, kao i različiti ritmovi i metri ove poezije koji predstavljalju svojevrsnu kakofoniju koja prosto odiše nekom svojom posebnom harmonijom u kojoj ćete uživati.’’ Marina Đenadić

Detalji predmeta Stanje Polovno PUTOPISI – Halil Udžvarlić DRAGOCJENIM LJUDIMA OTVORENOG SRCA O alpinizmu se u Bosni i Hercegovini zvanično počinje govoriti od 1929. kada je na Romaniji izvršen prvi penjački uspon za čije ciljeve kažemo da su izraziti i svjesni planinarski (alpinistički). Tom prilkom je osvojena stijena poetičnog imena, Đeva (Djevojačka stijena). Romanijske stijene su za ovaj poduhvat, kao i za niz kasnijih, izabrane zbog raznovrsnosti i jednostavnog pristupa, zahvaljujući čemu su nedugo nakon toga postale i svojevrstan poligon za obuku početnika, ali i onih koji su se nadali pravim alpinističkim izazovima. Najmarkantniji masiv ovog prostora jeste Djevojačke – Velike – Bogovićke stijene i upravo na njima su penjani prvi alpinistički smjerovi. Novembra 1929. Drago Šefer i Vojo Ilić su na Djevojačkim stijenama, gotovo bez opreme, ispenjali prvi smjer u planinama Bosne i Hercegovine. Tek 1932. su dobili ono najnužnije, cepin, 30-metarsko uže, tri karabinera, čekić i penjačice što je umnogome doprinijelo i osnivanju Alpinističkog odsjeka RTD „Prijatelja prirode“. Do kraja 1938. nekoliko smjerova na Romaniji su ispenjali i Predrag Šaraba, Jakov Gaon, Josip Sigmund, Nikola Sedlar, Halid Čaušević i Jakob Krkbešević, a nešto kasnije je to uspjelo i Dragi Entrautu, Muhamedu Buturoviću i Faruku Zahiroviću. Uskoro nakon završetka Drugog svjetskog rata u sklopu Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine formirana je alpinistička sekcija što je pokrenulo stvaranje sličnih grupa u ostalim planinarskim društvima. Zahvaljujući takvim aktivnostima, savezni alpinistički kurs (Prvi takve vrste na ovim prostorima) nije prošao bez učesnika iz Bosne i Hercegovine. Na njemu su sudjelovali Drago Entraut, Muhamed Buturović, Vlado Travner, Mijo Novaković, Sonja Feđi, Vojo Radić, Hidajet Haračić i Vjekoslav Reba. Pored Romanije kojoj pripada počasno mjesto u razvoju bosanskohercegovačkog alpinizma, ne može a da se ne spomenu Prenj, Čvrsnica, Velež i Treskavica. Godine 1936. na sjevero-istočnu stijenu Lupoglava se popeo Drago Šefer. Iste godine na Čvrsnicu su se popeli Josip Sigmund, Šefer i Predrag Šaraba. 1937. Josip Sigmund je osvojio i jedan od vrhova Treskavice. Prvi alpinistički usponi na Prenj izveden je tek 1966. Od tada su ovi hercegovački Himalaji postali glavni poligon za sticanje iskustava neophodnih za kasnije savladavanje stijena i vrhova širom svijeta. Posebno istaknuto mjesto u bosanskohercegovačkom alpinizmu pripada Sarajevskoj školi (SŠA), a u okviru te škole imenima poput Muhameda Šišića, Muhameda Gafića, Branimira Maltarića, Alije Vatrenjaka, Miodraga Rakića, Gorana Vučičevića, Muje Mulaosmanovića, Milorada Čarapića, Naima Logića, Duška Jovanovića, Slobodana Žalice, Halila Udžvarlića... (izvinjavam se svima koje zbog dužine spiska nisam navela uprkos tome što su utkani u sve bivše, a samim tim i sadašnje staze kojim kroči vascijela alpinistička kultura) Upravo ova imena (navedena i nenavedena) su bila okosnica nekih od najvećih alpinističkih poduhvata, 1972. osvojen je Matterhorn, 1974. Elbrus, 1976. Pamir, 1976. Mount Everest, 1982. Uhuru Peak (najviši vrh Afrike), 1986. Ulu Tau Čan (Kavkaz), 1986. Ande, 1991. Tjan Šan, 1994. Himalaji... Halil Udžvarlić, ili preciznije, primarijus dr. Halil Udžvarlić, u Energoinvestovoj ambulanti u kojoj je svojevremeno radio, zbog neobičnih metoda liječenja od milja prozvan Doktor Šetaj, u svojim se „Putopisima“ najviše bavi opisivanjem pojedinih naših planina i blaženstava koje nude, ali i „silvaecidom“ do kog je došlo nakon niza nedaća koje su se na ove prostore ne tako davno obrušile. Priča o ljepotama prirode često završi u dubinama sjećanja koje nisu bez sposobnosti da u savremenom čitaocu probude sjetu i žal za onim čega odavno nema. „Sjećam se da me na Prenj prvi put poveo Ferdo Žagovec u ljeto 1980. godine. Uvijek je znao animirati za neku planinu, upoznati s karakterističnim detaljima. Nakon prolaska kroz selo Bijela i napuštanja Rakovog laza (660m) pri ulasku u bukovu šumu na jednom stablu mi je pokazao glavu konja, pravu pravcatu, da bi i Mersad Berber pozavidio tom prizoru. Bavio se mišlju da tu „glavu“ odsiječe sa stabla i odnese kući. Uvijek sam ga odvraćao od te ideje u želji da se pri svakom ponovnom susretu s Prenjom divim toj igri prirode. Dobro markirana staza vodila je serpentinama kroz mješovitu – listopadnu (bukovu) i četinarsku šumu. Na Prenju su do 1.500 m listopadne (bukove) šume, a od 1.500 do 2.000 m su četinari i dalje od 2.000m travni region. Klekovina bora se nalazi na 1.600 m nadmorske visine i penje se do 1.900 m. Na nekim mjestima predstavlja gust neprohodan pojas. Na velikim površinama se susreću mješovite šume bukvi i četinara, tu nema jasnih granica. Posebno je raširen crni bor, dok je bijeli bor znatno rjeđi. Krošnje crnog bora imaju oblik kišobrana. Rasprostiru se naročito na oštrim i golim stijenama. Prvi put sam upoznao endemsku četinarsku vrstu munika koja ima karakterističnu krošnju i koru stabla koja liči na kožu krokodila. Nakon prelaska preko brojnih vododerina-točila, stiže se na Skok na nadmorskoj visini od 1.463 m, odakle se pružaju nezaboravni vidici na Rakov laz, Bijelu i Konjic. Iznad Skoka ispod Osobca pružaju se sive gromade stijena i sipara. Nakon izlaska ispod kote 1.693 staza skreže u pravcu zapada. Nailazimo na klekovinu bora i muniku na nešto zaravnjenom dijelu puta kojim stižemo do planinarske kuće „Jezerce“ (1.650 m). Nalazi se ispod Kopilica i Taraša. Ovu kuću podiglo je Planinarsko društvo Prijatelji prirode 1936. godine. Obnovljena je 1951. godine i kasnije više puta proširivana i adaptirana. U kući smo zatekli Draženku, vrijednu, robusnu domarku iz Mostara. Impresionirala nas je neustrašivost ove djevojke. Usred zime, u januaru, sama se penjala s derezama i cepinom uz ledene plohe snijega po vrletima Prenja i otvarala kuću. One sretnike koji su dolazili u kuću dočekivala je s čajem i zehirom, kako bi rekla mostraska raja. Prohujala su ta vremena.“ Znam da su mnogi od vas navikli da su putopisi zasnovani na prosuđivanjima, pa čak i nekoj vrsti suđenja. Čude se (a neki i negoduju) što toga u ovim redovima nema i što su oni uglavnom zasnovani na empatiji i nekoj vrsti srastanja sa ljudima i mestima koje ti ljudi pohađaju ili nastanjuju. Začudnost je tu, ali ništa se ne propituje, čak se i ne dovodi u pitanje... I onda, ona neizostavna dilema, da li je ovo uopšte književnost. Pa svima koji su u nedoumici odgovaram da, iako možda nije čista poezija, veoma joj je bliska, lični momenti, iskustvo i doživljaj se isprepliću sa univerzalnim, geografskim, istorijskim, kulturološkim. I odraz je nada, želja, jednostavno života jedne generacije i višeslojnog prostora nad kojim se uzdižu neslućene ljepote među kojima su, autoru posebno dragi, (osvojeni i neosvojeni) planinski vrhovi. „Odlažem ruksak, prostirem armafleks, odmaram se i objedujem na Trinjači. Žalim što se bliži zalazak sunca, uživam u panorami Prenja i obližnjeg gorja. Sve mi protiče nekako u grču, jer znam da ću vrlo brzo morati nazad niz Strmenicu, u Divu Grabovicu. Najvažnije je da prije večeri savladam oblast kamenjara – sipara. U tome uspijevam. S nastupom večeri koristim bateriju. Pri kretanju u sutonu i mraku pratim markaciju i strukturu puta ispred sebe. Jula mjeseca 1997. sišao sam do sela Diva Grabovica iste noći, a u augustu sam prenoćio na Žlijebu. Ležaj i jogi madrac su u veoma dobrom stanju. Jedini problem je bio da snopom baterijske svjetlosti iz kolibe istjeram iznenada uletjelog slijepog miša. Vrata u kolibi prislonio sam uz otvor na zidu. Dobro bi došlo pospremanje kolibe, nužne su opravke, u prvom redu zatvaranje vrata. Od carstva životinjskog svijeta Čvrsnice želim spomenuti da sam iznad Strmenice na grebenu vidio divokozu, a na Žlijebu kod kolibe zmije – šarku i, nešto niže, poskoka. Putovanje Divom Grabovicom smatrao bih nepotpunim ukoliko ne bih spomenuo srdačnost i gostoprimstvo Omera i Salihe Alić. Budući osnivači farme koza su me više puta toplo primili, okrijepili kozijim mlijekom i sirom. Na tome sam im veoma zahvalan.“ Naravno da ovo nije Šekspir, nije ni Andrić, pa ni Hemingvej, ovo je čisto poštovanje i ljubav prema svemu što je čovjeku dato da svijetom hodi uspravan i opijen. Zbog toga i još koječega što ćete čitajući knjigu i sami otkriti, od srca vam je preporučujem. I nadam se da će bar nekI od vas nastaviti tamo gdje su gromade našeg alpinizma zastale. Jer, kao što je i sam Udžvarlić nagovijestio, posla ima mnogo i rukave treba zasukati. „Molim vas sačekajte moga babu da pođe s vama, da ne bi išao sam do Podgradine.“, poručuje nam djevojka u Ljubovčićima. Sačekasmo, Mustafa Dupovac, sredovječni mladoliki majstor građevinske stolarije želi da se „ispuše“ i uzme neke mjere u planinarskoj kući Podgradina. Krećemo stazom preko bora. U šumi četinarskih vrsta dominira omorika, zatim nalazimo jeliku, u predjelu vrha Bor preovladava bor. Mada je visina snijega oko 1,5 metara, prtina je ipak prihvatljiva. Zaprepašteni smo prazninom na lokalitetu gdje je postojala koliba koju je podigao planinarski entuzijast Drago Škramić. Koliba je sasvim izgorjela, kao da je od papira. Polegao je lim koji je pripadao krovu, viri kratki prebijeni dimnjak, pored njega je mala peć. Nije jasno da li je to nehaj ili je to namjerno učinjeno. U kolibi smo se obično zadržavali kao u nekom skloništu, posebno u slučaju nevremena. Ponekad smo tu vatru naložili, popili čaj. Poslije zapaljenog i uništenog doma Šavnici Planinarskog društva Bjelašnica, kao da do neba odjekuje jecaj sagorjele kolibe. Ljudski faktor u ovim katastrofama je dominantan. Odgovornost za nedjela ničija. Drago Škramić je bio istaknuti planinarski aktivist, podigao je dvije vikendice na Šavnicima i Stanarima i planinarsku kolibu namijenjenu putnicima manjernicima. Sjećam se njegove kćerke Vesne Škramić, njenog melanholičnog osmijeha i zajedničkog, nezaboravnog uspona na vrh Nevado Pisco (5.800 m) u Peruanskim Andima 1986. godine.“

Reč prevodioca: Benjamin Franklin (1706-1790), državnik, diplomat i znanstvenik, svakako je jedan od najslavnijih i najpoznatijih Amerikanaca 18. stoljeća. Slojevita je osoba koju mnogi veličaju kao svojevrsnog gurua napretka, dok ga drugi optužuju da je svojom »protestantskom etikom« utro put nekim manje privlačnim aspektima modernog kapitalizma. Političke su mu zasluge nesporne: glavni je izaslanik 13 američkih kolonija u pregovorima s engleskim dvorom oko samouprave (1760-ih), suautor Deklaracije o neovisnosti, s Francuskom je dogovorio financijsku i vojnu pomoć američkom ratu za oslobođenje, glavni je pregovarač u engleskom povlačenju i jedan od tvoraca američkog Ustava, koji je i danas, nakon više od dvjesta godina, temeljni američki zakonski akt. Osim političkog, možda mu je još važnije široko društveno djelovanje. Bio je osnivač i dugogodišnji šef američke poštanske službe, a osobito su ga zanimali razni oblici ciljanog djelovanja ljudske zajednice, pa je smislio, inicirao i organizirao funkcioniranje nekih važnih institucija: vatrogasne službe, posudbene knjižnice, osiguravajućeg društva, pučkog sveučilišta i javne bolnice. Premda su ga neki »elitni« znanstvenici držali znanstvenim amaterom bez formalnog obrazovanja, i znanstveno-izumiteljska mu je karijera impresivna: osim već notornog gromobrana (to mu je danas gotovo zaštitni znak – »brend«), konstruirao je i prvi »šparet« (tzv. Franklinovu ekonomičnu peć), bifokalne naočale, bavio se elektricitetom (utvrdio + i – naboje, objasnio činjenicu uzemljenja), teorijom svjetlosti, smislio brojne inovacije u navigaciji i plovidbi... Bio je član tada najuglednijih svjetskih znanstvenih društava i akademija i jedan od prominentnijih slobodnih zidara svoga vremena. Pa ipak, najdraži način na koji bi samoga sebe mogao predstaviti bio je: »Benjamin Franklin, tiskar.« Bio je izvrstan slagar i tiskar, od rane mladosti poznat i uvažavan po osobitom tiskarskom umijeću, ali i kao vlasnik brojnih tiskara diljem Amerike, na Jamajci i Antigvi, a u poznoj dobi i u Francuskoj. Bio je i nakladnik: vlasnik i urednik utjecajnih novina The Pennsylvania Gazette (1729--65), autor i izdavač popularnog i visokotiražnog godišnjaka Poor Richard’s Almanack (1732-57), a objavio je i brojne knjige američkih, engleskih, francuskih i njemačkih autora. U njegovu autorskom, bogatom spisateljskom opusu ističu se brojni manji ili veći radovi, knjižice i brošure s političkim, gospodarskim (novčarskim), društvenim i religijskim temama, a bio je osobito poznat (pod jakim utjecajem Swifta) po političko-satiričkim travestijama i »patkama« o aktualnim zbivanjima. Balzac je napisao da je »Franklin izumio gromobran, političku ’patku’ (le canard) i republiku«. S književnim je pretenzijama napisao Autobiografiju (1771-88), po mnogima jedno od najboljih djela te vrste. Godinama je radio na djelu Umijeće kreposti (Art of Virtue); nije ga dovršio, a rukopis nije objavljen. »Prigodna ili periodična publikacija s prilozima različitih sadržaja« – almanah (ili, ponekad, godišnjak) javlja se u 13. st. kao svojevrsni kalendarski i astronomski priručnik koji se s vremenom (nakon 16. i 17. st.) pretvara u omiljeno pučko štivo, osobito u Engleskoj i Njemačkoj. Kasnije, tek početkom 19. st., almanasi će se pojaviti i u Hrvatskoj (najpoznatiji i najdugovječniji je »Danica«), kao godišnjaci, kalendari i zbornici poučnih, uglavnom gospodarsko-ratarskih članaka, životopisa, poslovica i zagonetaka, uz pokoji književni prilog. Često su znali biti jedino svjetovno štivo koje bi se u obitelji čitalo tijekom godine, pa su sastavljači almanaha morali biti i prosvjetitelji i moralizatori i zabavljači. A ukoliko su još bili i promućurni kao Franklin, mogli su na tome i dobro zaraditi. Ovako se on sâm u svojoj Autobiografiji nakratko osvrće na Almanah: »Godine 1732. objavio sam svoj almanah, pod imenom Richard Saunders; nastavio sam ga izdavati idućih dvadeset i pet godina pod popularnim nazivom Poor Richard’s Almanack. Trudio sam se da bude i zabavan i koristan, pa sam u skladu s takvom nakanom na njemu i prilično zarađivao, prodavajući godišnje gotovo deset tisuća primjeraka. Uočivši da ga mnogi čitaju i da gotovo ni jedna zajednica u provinciji nije bila bez njega, upotrijebio sam ga kao prikladno sredstvo širenja naputaka među običnim ljudima koji gotovo da i nisu kupovali drugih knjiga; stoga sam sve male praznine između pojedinih dana u kalendaru punio poslovičnim rečenicama, uglavnom onima koje su ucjepljivale radišnost i umjerenost kao putove do stjecanja imetka i očuvanja vrlina; čovjeku u nevolji mnogo je teže biti uvijek pošten, kao što će – da se izrazim jednom od tih poslovica – prazna vreća teško stajati uspravno. Te sam poslovice, koje sadrže mudrost mnogih vjekova i naroda, prikupio i od njih oblikovao povezano izdanje pridodano Almanahu iz 1757., kao obraćanje staroga mudraca narodu koji se okupio na dražbi. Svi ti rasuti naputci, skupljeni sada u žiži, mogli su izazvati veću pozornost. To je štivo masovno prihvaćeno i pretiskano u svim novinama cijeloga kontinenta. Naveliko je doštampavano u Britaniji i držano po kućama; na francuskome su objavljena dva prijevoda, ponajviše ga je kupovalo svećenstvo i plemstvo, da bi ga besplatno dijelilo siromašnim župljanima i zakupcima. Što se tiče Pennsylvanije, budući da se taj uradak zalagao protiv nepotrebnog trošenja na strane drangulije, neki drže da je donekle utjecao na porast količine novca, što se dalo zamijetiti u nekoliko godina nakon njegova objavljivanja.« Današnjem čitatelju će se brojne izreke iz Almanaha učiniti poznatima i prepoznatljivima, Benjamin Franklin (1706-1790), državnik, diplomat i znanstvenik, svakako je jedan od najslavnijih i najpoznatijih Amerikanaca 18. stoljeća. Slojevita je osoba koju mnogi veličaju kao svojevrsnog gurua napretka, dok ga drugi optužuju da je svojom »protestantskom etikom« utro put nekim manje privlačnim aspektima modernog kapitalizma. Političke su mu zasluge nesporne: glavni je izaslanik 13 američkih kolonija u pregovorima s engleskim dvorom oko samouprave (1760 -ih), suautor Deklaracije o neovisnosti, s Francuskom je dogovorio financijsku i vojnu pomoć američkom ratu za oslobođenje, glavni je pregovarač u engleskom povlačenju i jedan od tvoraca američkog Ustava, koji je i danas, nakon više od dvjesta godina, temeljni američki zakonski akt. Osim političkog, možda mu je još važnije široko društveno djelovanje. Bio je osnivač i dugogodišnji šef američke poštanske službe, a osobito su ga zanimali razni oblici ciljanog djelovanja ljudske zajednice, pa je smislio, inicirao i organizirao funkcioniranje nekih važnih institucija: vatrogasne službe, posudbene knjižnice, osiguravajućeg društva, pučkog sveučilišta i javne bolnice. Premda su ga neki »elitni« znanstvenici držali znanstvenim amaterom bez formalnog obrazovanja, i znanstveno-izumiteljska mu je karijera impresivna: osim već notornog gromobrana (to mu je danas gotovo zaštitni znak – »brend«), konstruirao je i prvi »šparet« (tzv. Franklinovu ekonomičnu peć), bifokalne naočale, bavio se elektricitetom (utvrdio + i – naboje, objasnio činjenicu uzemljenja), teorijom svjetlosti, smislio brojne inovacije u navigaciji i plovidbi... Bio je član tada najuglednijih svjetskih znanstvenih društava i akademija i jedan od prominentnijih slobodnih zidara svoga vremena. Pa ipak, najdraži način na koji bi samoga sebe mogao predstaviti bio je: »Benjamin Franklin, tiskar.« Bio je izvrstan slagar i tiskar, od rane mladosti poznat i uvažavan po osobitom tiskarskom umijeću, ali i kao vlasnik brojnih tiskara diljem Amerike, na Jamajci i Antigvi, a u poznoj dobi i u Francuskoj. Bio je i nakladnik: vlasnik i urednik utjecajnih novina The Pennsylvania Gazette (1729--65), autor i izdavač popularnog i visokotiražnog godišnjaka Poor Richard’s Almanack (1732-57), a objavio je i brojne knjige američkih, engleskih, francuskih i njemačkih autora. U njegovu autorskom, bogatom spisateljskom opusu ističu se brojni manji ili veći radovi, knjižice i brošure s političkim, gospodarskim (novčarskim), društvenim i religijskim temama, a bio je osobito poznat (pod jakim utjecajem Swifta) po političko-satiričkim travestijama i »patkama« o aktualnim zbivanjima. Balzac je napisao da je »Franklin izumio gromobran, političku ’patku’ (le canard) i republiku«. S književnim je pretenzijama napisao Autobiografiju (1771-88), po mnogima jedno od najboljih djela te vrste. Godinama je radio na djelu Umijeće kreposti (Art of Virtue); nije ga dovršio, a rukopis nije objavljen. »Prigodna ili periodična publikacija s prilozima različitih sadržaja« – almanah (ili, ponekad, godišnjak) javlja se u 13. st. kao svojevrsni kalendarski i astronomski priručnik koji se s vremenom (nakon 16. i 17. st.) pretvara u omiljeno pučko štivo, osobito u Engleskoj i Njemačkoj. Kasnije, tek početkom 19. st., almanasi će se pojaviti i u Hrvatskoj (najpoznatiji i najdugovječniji je »Danica«), kao godišnjaci, kalendari i zbornici poučnih, uglavnom gospodarsko-ratarskih članaka, životopisa, poslovica i zagonetaka, uz pokoji književni prilog. Često su znali biti jedino svjetovno štivo koje bi se u obitelji čitalo tijekom godine, pa su sastavljači almanaha morali biti i prosvjetitelji i moralizatori i zabavljači. A ukoliko su još bili i promućurni kao Franklin, mogli su na tome i dobro zaraditi. Ovako se on sâm u svojoj Autobiografiji nakratko osvrće na Almanah: »Godine 1732. objavio sam svoj almanah, pod imenom Richard Saunders; nastavio sam ga izdavati idućih dvadeset i pet godina pod popularnim nazivom Poor Richard’s Almanack. Trudio sam se da bude i zabavan i koristan, pa sam u skladu s takvom nakanom na njemu i prilično zarađivao, prodavajući godišnje gotovo deset tisuća primjeraka. Uočivši da ga mnogi čitaju i da gotovo ni jedna zajednica u provinciji nije bila bez njega, upotrijebio sam ga kao prikladno sredstvo širenja naputaka među običnim ljudima koji gotovo da i nisu kupovali drugih knjiga; stoga sam sve male praznine između pojedinih dana u kalendaru punio poslovičnim rečenicama, uglavnom onima koje su ucjepljivale radišnost i umjerenost kao putove do stjecanja imetka i očuvanja vrlina; čovjeku u nevolji mnogo je teže biti uvijek pošten, kao što će – da se izrazim jednom od tih poslovica – prazna vreća teško stajati uspravno. Te sam poslovice, koje sadrže mudrost mnogih vjekova i naroda, prikupio i od njih oblikovao povezano izdanje pridodano Almanahu iz 1757., kao obraćanje staroga mudraca narodu koji se okupio na dražbi. Svi ti rasuti naputci, skupljeni sada u žiži, mogli su izazvati veću pozornost. To je štivo masovno prihvaćeno i pretiskano u svim novinama cijeloga kontinenta. Naveliko je doštampavano u Britaniji i držano po kućama; na francuskome su objavljena dva prijevoda, ponajviše ga je kupovalo svećenstvo i plemstvo, da bi ga besplatno dijelilo siromašnim župljanima i zakupcima. Što se tiče Pennsylvanije, budući da se taj uradak zalagao protiv nepotrebnog trošenja na strane drangulije, neki drže da je donekle utjecao na porast količine novca, što se dalo zamijetiti u nekoliko godina nakon njegova objavljivanja.« Današnjem čitatelju će se brojne izreke iz Almanaha učiniti poznatima i prepoznatljivima, jer su već dugi niz godina općeprihvaćene kao »narodne mudrosti« u zapadnom mudroslovnom i moralističkom kanonu. Postale su već gotovo opće dobro, poput bezvremenskih narodnih poslovica. Jednostavno, one su tu kao nešto što postoji samo po sebi. Isto tako, ljudi se iznenade saznavši da je trebalo »izumljivati« vatrogasce ili »šparet«, jer drže da je i to nastalo samo od sebe, kao posljedica općeg zdravog razuma. Ali nije: i to je usustavio, organizirao i potom promicao pronicavi praktičar Ben Franklin, sa završenom pučkom školom. I premda iz promišljanja ubogog Richarda izbija svakidašnja pamet i pučka oštroumnost, ali često i uskogrudna, filistarska lukavost, u Franklinovim političkim i društvenim spisima (i djelovanju) nema ni traga toj uskoj sitnosti koju sugeriraju Richardovi životni recepti. Nije bio zagovaratelj ni samo svoje države (Pennsylvanije), ni nešto šire regije, nego je (mnogo prije rata za nezavisnost) želio američku uniju u cjelini. Zamijetio je važnost demografije i zahtijevao da se regulira davanje zemlje. Dva je desetljeća proveo u Londonu i Parizu u delikatnim diplomatskim misijama, nastojeći Francusku vezati uz Ameriku kako bi se ova lakše otrgla teškog engleskog kolonijalnog stiska. U Europi (osobito u Parizu), obožavali su ga kao utjelovljenje prosvjetiteljstva, a krznena kapa koju je često znao nositi davala mu je aureolu »plemenitog divljaka«. Što se tiče mudrih naputaka iz Almanaha, njih nije samo »sabrao« na jednom mjestu, već je po njima i živio. Bio je od »dobrog materijala« (i roditelji su umrli u poznoj dobi), živio je umjereno (više u piću nego u jelu), bio oduševljeni plivač, »vjernik« hladnog, svježeg zraka (predano je propovijedao »evanđelje provjetravanja«). Šarmantni kozer, lagano sarkastičan, često se koristio anegdotama kao argumentom. Imao je dvoje nezakonite djece (prije braka), zatim brak s marljivom i štedljivom, ali prilično dosadnom Deborah Reed, nepismenom i odlučno nezainteresiranom za znanost i književnost. Premda često optuživan da u svojim umotvorinama i osobito pjesmicama iznosi neskrivene mizogine stavove, Franklin se vrlo rado prepuštao ženskom društvu, pa je u svojem 16 -godišnjem udovačkom stanju održavao veze s nekoliko žena, a posljednje mu je godine – na zgražanje puritanaca – uljepšala mlada Mme Brillon, koja ga je »učila i ispravljala« francuski i prevela na katoličanstvo. Potjecao je iz tvrde protestantske (puritanske) obitelji. Nakon 20. godine prestao je odlaziti u crkvu i živio kao umjereni vjernik s geslom 13. vrline: »Ugledaj se na Isusa i Sokrata.« I u svakodnevici se držao tih svojih 13 vrlina (vidi ih na str. 106-107), pa je uza se uvijek imao notes (zvao ga je art of virtue), u koji je, poput nekog trgovca, upisivao tjedno, mjesečno i godišnje pridržavanje i brojčano ispunjavanje pojedinih vrlina. Uvjeren da je Bog izvor mudrosti, držao je da mu se u postizanju vrlina valja uporno obraćati, pa je smislio i vlastitu, svakodnevnu molitvu: »O moćna Dobroto! Darežljivi Oče! Milosrdni Savjetniče! Potakni u meni mudrost koja će mi otkriti najistinskije dobitke. Učvrsti mi odlučnost da obavim ono što ta mudrost zahtijeva. Prihvati moje najiskrenije usluge i svim Tvojim drugim plodovima, kao tek malu zahvalu kojom sam kadar uzvratiti Tvoje neprekidne milosti koje mi pružaš.« Bez sumnje, Benjamin Franklin bio je sklon pretjeranoj introspekciji, a njegovo se veliko zanimanje za podučavanje drugih iskazuje upravo i u maksimama ubogog Richarda. Često isuviše utilitarne, bile su itekako uspješne u kreiranju tradicionalističke američke, a potom i zapadnjačke »moralije«.