Korespondencija Krčelićeva Matija Mesić 1876.g *496*...2018. Korespondencija Krčelićeva i nješto gradje iz njegove velike pravde autor: Matija Mesić Tiskom dioničke tiskare, zagreb, 1876. povez mek-naknadno pvc karton,, 150 str, 16×23,5 cm.Jezik: hrvatski; latinski stanje:Sadrži pečat biblioteke,vrlo dobro očuvana nema ispisivanja,korice ispod ojačane mekši pvc karton,..stanje kao na slikama Izvori za povijest Hrvatske Matija Mesić (Brod na Savi, 19. februar 1826. - Zagreb, 6. decembar 1878), hrvatski povjesničar i prvi rektor Sveučilišta u Zagrebu. Napravio je kritičko izdanje Poljičkog statuta i Acte croatice Ivana Kukuljevića, sredio Krčelićevu korespondenciju i spise Stanka Vraza. Nakon sloma apsolutizma i vraćanja Ustava godine 1860. hrvatski je Sabor pristupio osnivanju Svečilišta. Uz glavnog pobornika Josipa Jurja Strossmayera i Matija Mesić je mnogo pridonio tom osnivanju. Izabran je za prvog rektora Sveučilišta, koje je svečano otvoreno potkraj listopada 1874. govorom bana Ivana Mažuranića. Uz pedagoški rad Matija Mesić i dalje se bavio znanstvenim proučavanjem hrvatske povijesti. Prvi je obradio cijela poglavlja i epohe, sistematizirajući tako golemu građu. Njegov je doprinos hrvatskoj povijesnoj znanosti neprocjenjiv, jer se upravo Mesićevom zaslugom sačuvalo mnoštvo dokumenata iz naše starije povijesti. Za Akademijin Rad napisao je niz rasprava: O banovanju Petra Berislavića, O plemenu Berislavića, U slavu tisućgodišnjice krunidbe kralja Dmitra Zvonimira... Ključne riječi: Krčelić, Baltazar Adam - biografija * kanonici - Hrvatska - biografije * povjesničari - Hrvatska - biografije KRČELIĆ, Baltazar Adam (Kerchelich, Kerchelics, trgovac, Boltek, Bolthisar), povjesničar (Šenkovec kod Zaprešića, 5. II 1715 - Zagreb, 29. srpnja 1778). Pripadao je nižem plemstvu brdske zemlje i ponekad nosio pridjev Krbavski (de Corbavia). U Zagrebu je studirao jezuitsku gimnaziju 1722-28, a 1729. preselio se u sjemenište. Kao stipendist Zagreb Crown u Hrvatskom koledžu u Beču 1731-34. studirao je filozofiju, a od 1734. teologiju, te crkveno i građansko pravo na Bolonjsko-Ilirijskom koledžu u Bolonji, gdje je 1738. obranio tezu iz skolastičke teologije. Bio je kapelan u župi Sveti Martin pod Okićem, od 1739. do župnika u Selimi kod Siska (1745. tiskan je Liber memorabilium parochiae Sellensis ad Sisciam u Tkalčiću, 1999); u duhu reformističkog katoličanstva, pokušao je da racionalizuje svečanosti naroda. God. Godine 1745. dobio je ime po sjemeništu Zagrebačkog sjemeništa, gdje je podučavao retoriku i poeziju. Kako je već bio zainteresiran za crkvenu povijest u Bologni, prikupljajući podatke za bibliju zagrebačkih kanona, J. Marcelović je svoje rukopise o povijesti zagrebačke Crkve poklonio 1740. godine, priznajući mu kraj. God. Godine 1747. postao je magistrat u zagrebačkom kanonu, objavio životopis A. Kažotića i izabran za rektora Hrvatskog koledža u Beču (do 1749.). Između ostalog, pokušavao je obučiti i podmornice N. i P. Škrlc i I. Patačić u duhu prosvjetljenja za državne službenike i isplanirao osnivanje akademije za zbirku rukopisa vezanih za domovinsko pravo i povijest. Ugled crkvenog istoričara i advokata omogućio mu je da učestvuje u sporu između pape Benedikta XVI. i Kraljice Marije Terezije za dodjelu crkvenih koristi, za koju je dobila titulu apostolskog protonatora 1749. Te godine je postala pomoćnik biskupa F. Klobušićkoga, čija se svađa kraljica također dijeli po naslovnoj opatiji sv. Petra i Pavla de Kács u Eger biskupiji. Po povratku u Hrvatsku, sudjelovao je u rješavanju spora između Kaptola i hrvatskih trupa oko podređenih i zapovjedništava tvrđave Dubica, o čemu svjedoči njegov rukopis Relatio negotii Dubiczensis anno 1749 i 1750. godine Bečki akti (Arhiepiskopski arhiv Zagreb, Fond 24, br. 52). Povodom proglašenja Svete godine 1750. godine, sudjelovao je u knjizi Kratek navuk iz Obsidijanske obljetnice radosne svete preobilne zabave (Zagreb 1751). Klobušićkim je 1751. godine stekao zajednički mađarsko-hrvatski kongres u Požunu. Kao briljantnog advokata, kraljica je imenovala kraljicu 1752. godine od strane predsjednika Suda. God. Godine 1754. završio je većinu svoje povijesti u zagrebačkoj crkvi, Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis. Iako ga je zamišljao u tri knjige, ostao je u prvom dijelu prvog sveska, prikazujući redoslijed biskupa 1091-1603. (Potpuno tiskan 1769. godine za potiskivanje nekih Kaptola i biskupa F. Thauszyja). U drugom dijelu, napisanom nakon 1758. i sačuvanim u transkriptu (Historia celebris ecclesiae Zagrabiensis continuata MSS; arh. Kaptolski u Zagrebu), radio je na razdoblje biskupa Š. Bratulić P. Petretić i neobjavljene knjige morale su sadržavati povijest zagrebačke kapele, crkve i samostana i odnose s drugim biskupijama. Za potrebe Hrvatskog sabora 1754. godine napisao je diskusiju o granicama Kranjske, Štajerske i Hrvatske te je uključen u popis stanovništva Križevaca i Varaždinske županije. Nakon osnivanja komisije, M.J. Althanna, koja je istraživala uzroke seljačkog požara 1755. godine i pripremala temelje za reformu zastarjele kraljevske vlade, dala je dva prijedloga administrativno-političke reforme na zahtjev Bečkog suda i potaknuta kraljičinim obećanjem da će dobiti mjesto svećenstva Zagreba. U prvom prijedlogu, osnivanje izvršnog tijela (gubernij) za sve hrvatske zemlje u Habsburškoj monarhiji, sa sjedištem u Zagrebu ili Križevcima, koje bi imale zabranu za predsjednika i 12 članova, provodilo bi kraljevske propise, nadziralo finansije, brinulo se za javno zdravlje i gospodarstvo i bezbjednost na putu, dok se u drugom prijedlogu pretpostavlja uvođenje županijskog sistema zasnovanog na Mađarskoj. Uprkos obećanju, nije dobio novac koji je želeo da finansira štampanjem njegovih knjiga. Njegovo učešće u prijedlozima upravne reforme i popisu poreskih utočišta tumačeno je kao izdaja domovine i uspostavljen je dobro uređen proces (`velika pravda`). Kaptol, kojeg je predvodio Thauszy, optužio ga je 1756. godine za više sramote, kataklizmičkog impulsa i uvjeravanja o sodomiji dok je bio sadnica u spermi. Tužilaštvo ga nije uvrstilo u `sramotnu i odvratnu knjižicu` - kastu - koja se činila glavnim uzrokom procesa, i vjerovatno se odnosila na njegov prijedlog reforme. Spor je prekinut 1760. nagodbom: K. je morao da se pokorava poslušnosti svom biskupu i vrati novac. Za vrijeme trajanja parnica, on je podržao uglavnom privatnu nastavu plemenite mladeži. Za nju je napisala poseban repertoar za pravne preglede, Politicarum...............