Ciklus radiodrame Slobodana Novaka posebno je značajan, posebno smješten, u svom posebnom, pomaknuto-iskrivljenom prostoru radio-teatra. Bespoštedan naspram svakoj moralnoj hipokriziji, nadahnut i pokrenut za stvaranje samo onda kad se u jeziku njegovog travestijskog i grotesknog svijeta može obraniti samim duhom jakog i otpornog jezika – bar trenutak istine, bar jedno lice u košmarnom prizoru življenja. Nedvojbeno: novelist kojem je stran princip preoblačenja u povijesne halje, u šifrirane simbole, u povijesne temate i mitologiju dramskih sujeta, da bi s tim prokušanim mehanizmima zaobilaženja došao do svoje i naše stvarnosti; on otklanja povijesne zastore od žive drame prostora, on svlači preobučene moraliste i slika ostatke njihove dehumanizirane stvarnosti, pronalazeći sebe u društvu svojih malih i smiješnih antiheroja kojima je jezik doista jedino sredstvo obrane nepatetizirane časti i ljudskosti ...