Iz recenzije: Nadovezujući se na Plutarha, koji govori o čovjeku što je, očerupavši slavuja i našavši na njemu sasvim malo mesa, ustvrdio: “Ti si samo glas i ništa više”, slovenski filozof Mladen Dolar postavio si je zadatak da ukloni perje značenja koje prekriva glas, rastavi glas od tijela iz kojega, čini se, emanira, odupre se opčinjenosti zovom sirena i usredotoči “samo na glas i ništa više”. Glas nije bio važna filozofska tema sve do 1960-ih, kad su Derrida i Lacan, svaki zasebno, od njega napravili središnju teorijsku preokupaciju. U djelu Glas i ništa više Dolar ide dalje od Derridaove ideje “fonocentrizma” te – kao jedan od najistaknutijih pripadnika tzv. slovenske lakanovske škole – iznova oživljava i razvija Lacanovu tvrdnju kako je glas jedno od primarnih utjelovljenja onoga što je on nazvao objet petit a. Dolar tvrdi da povrh dvaju uobičajenih načina razumijevanja glasa, naime kao nositelja značenja (primjerice, u upotrebi govora zanima nas upravo značenje, ono je cilj, a glas možemo prečuti ili zanemariti kao uzgredan čimbenik) i kao izvora estetskog divljenja (primjerice u operi, u kojoj je fetišiziranje samoga glasa važnije od značenja), postoji i treća razina, na kojoj se glas smatra polugom mišljenja. Dolara ne zanimaju ni estetika ni prijenos značenja, nego iskustvo glasa koje vrlo duboko pogađa način na koji smo uopće subjekti. Ukratko: glas je u tijesnoj vezi sa samim pojmom prisutnosti, s načinom njezina razumijevanja. Meandrirajući filozofskim, teološkim, književnim i filmskim naracijama Dolar ne ostavlja neistraženim gotovo ni jedan aspekt pitanja o glasu. Njegov je stil istančan, pristup suvremen i lucidan, a uvidi neočekivani i izvedeni s pomnošću koja nikog ne ostavlja ravnodušnim. Zbog toga je ova studija u okviru svjetske humanistike jedinstvena i neusporediva.