Zbirka poezije. Iz recenzije: Nitko tako očajno i veličanstveno kao Faruk Šehić nije pjevao o generaciji što je otišla direktno iz diskoteke i školskih klupa u rovove, pa bila pokošena kao snoplje u ratu, koji je barem za jedan vijek dokinuo sve kulturne atribute balkanskih naroda. U knjizi ’’Transsarajevo’’ on pjeva o spaljenim iluzijama i životima, ali bez nade da će to život iscijeliti. Šehić je preživio i svojih mrtvih drugova on se danas sjeća kao malenih žižaka u šumskoj pomrčini (…) Šehićeva poezija je »veristička«, on, naime ne poetizira stvarnost, već poeziju čini do kraja stvarnosnom. Snažnim bennovskim slikama opisuje prizore umiranja, kakav je onaj iz sarajevske bolnice Koševo, gdje »čovjek zadignute majice prosi pokazujući teteovirani tumor stomaka« pa je »narastajuće divlje meso rasteglo plavi crtež do prsnuća«. No, sve to transcendira u pitanje »ko zna u kakavu bi se metaforu mogla pretvoriti takva izraslina. Mile Stojić