Iz recenzije : ’’ Što nam je, dakle, preostalo? Iskustvo o stotinu načina umi­ranja, nevoljkost odvajanja od svijeta u koji su nas jednom postavili, a nismo saznali u koju svrhu, možda neka mantra u ko­ju tvrdoglavo vjerujemo i nakon svih poništavanja i ponižava­nja, a koja glasi: „jaz sem človek-človek“,dokle god u meni iskri i plaminja žižak božanske svijesti. Ostao je otpor rasulu i ništavi­lu, programatski izražen: „NIKOLI SE NE VDAMO“. Ostao je osjećaj zibanja na murskoj ili dravskoj vodi, pod plahtama mjesečine, kao mistični povratak u zavičajnu kolijevku. Usuđujemo se reći: omotali smo oko zgloba spasonosno „uže čežnje“ kako bi rekla Kraljićeva „duhovna sestra“ Nelly Sachs, s kojom je uspostavio suptilnu korespondenciju u stihovima, a koje nam omogućuje da se još uvijek nadamo kako možemo izaći i iz najcrnjega ambi­sa propasti. Napisat ćemo pjesmu, u riječi ćemo opstati i preži­vje­ti, u nekom kaligramu, crtežu-s-riječima, poput ovih Kraljiće­­vih u knjizi, a koji su također dio literarnoga teksta i valja ih čita­ti kao nešifrirane poruke, osobito u slučaju iznenadna odla­ska nekamo. A koji se doista i mimo naše volje može dogoditi u svakom nesigurnom trenu, kao što svjedoče sveznajući nam, premda korumpirani i lažljivi mediji. O, da, da ne zaboravimo: i ironija je ostala, tako vrhunska, da pogađa kao stilet s dvostrukom oštricom: nemoguće ju je ne osjetiti u slici vrta zakrčena plastikom, čiji se polimeri, za razliku od ljudskih tijela, ni nakon milijun godina neće raspasti.’’ Božica Jelušić, književnica