Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Roman III ovlasteno izdanje Josip Kozarac (18. marta 1858 u Vinkovcima — 21. avgusta 1906 u Koprivnici) je bio hrvatski prozaista - novelista, romanopisac, pesnik, pisac pripovedki i polemičar, diplomirani inženjer šumarstva, jedan od najpoznatijih hrvatskih šumara. Bio je jedan od važnijih hrvatskih prozaista, novelista, polemičara, pesnika, ujedno i diplomirani inženjer šumarstva i najpoznatiji hrvatski šumar. Osnovnu školu učio je u Vinkovcima. Gimnaziju koju je pohađao završio je sa puno muke, ali se sve promenilo kada je upisao fakultet šumarstva u Beču. Diplomirao je 1879 godine na Visokoj školi za kulturu tla kao najbolji student na svojoj godini. Pre fakulteta živeo je dosta slobodan i neobuzdan život. Puno vremena je provodio u prirodi, jednostavno posmatrajući život koji se odvijao oko njega. Svoje je spisateljske sposobnosti razvio pišući poezije, a kasnije je svoj talenat pronašao u pisanju proze (pripovetke i romani). Nakon očeve smrti, Kozarac je ostao da živi sa svojom majkom. Kao jedan od boljih šumarskih stručnjaka radio je na mnogim mestima: Vinkovci, Vrbanja, Nijemci, Županja, Nova Gradiška, Lipovljani i mnogim drugim. Od 1896 do 1898. godine bio je jedan od urednika, tada poznatog «Šumarskog lista». Pisao je brojne članke, ali su svi bili vezani za njegov posao. Dok je bio u svojoj struci, najvažnije što je uradio bilo je službovanje u Lipovljanima od 1885 do 1895 godine, tada je posekao i pomladio na hiljade hektara šuma hrasta lužnjaka koje danas, njemu u pomen nose upravo njegovo ime. Bio je poznat i po raspravama vezanih za šume, koje su bile poznate čak i mnogim stručnjacima iz Zapadne Evrope i Rusije. Nakon što je ispunio sva očekivanja u svom poslu i time doprineo razvoju hrvatskog šumarstva, Kozarac se povukao i više posvetio razvijanju svojih drugih talenata i spisateljskom životu što je pokazao i mnogim svojim delima koja su i danas rado čitana. Umro je 21. avgusta 1906. u Koprivnici. Književna dela Smatran je piscem jako oštrih zapažanja i jednostavnih, ali, često i prodornih, dubokoumnih misli. Nastavio je Reljkovićevim putem, a zbog njegovih doprinosa postoje mnoge tačne informacije o životu seljaka u to vreme. Kozarac je pisao realna i racionalna dela koja su se u većini slučajeva bazirala na stvarnim dešavanjima i opisivala slavonsku sredinu i kvalitete tog života. Često je prema sebi bio samokritičan, i za njega su najviše govorili da je pesnik prirode jer je od svih bio najviše vezan za nju. To se najviše zameećivalo kroz detaljne opise pejzaža u njegovim delima, gde ju je opisivao onako kako ju je doživljavao kao šumar i kao dete kada je većinu svoga vremena provodio u prirodi. Osim pejzaža, u brojnim delima opisuje i probleme koji muče seosko stanovništvo i njihove poglede na život i okolinu. Po tome je Kozarac ostao upamćen kao jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca jer je stvarnost prikazivao onakvu kakva ona zaista jest te je zbog toga iznosio sve probleme i predlagao njihova rješenja.[1] Najvažnija izdana dela «Zmija» «Priče djeda Nike» «Moj djed» «Biser-Kata» «Slavonska šuma», Vijenac, Zagreb, 1888 «Mrtvi kapitali», Vijenac, Zagreb, 1889 «Među svjetlom i tminom», Matica hrvatska, Zagreb, 1891 «Tena», Dom i svijet, Zagreb, 1894 «Mira Kodolićeva», Prosvjeta, Zagreb, 1895 «Oprava», Prosvjeta, Zagreb, 1899 Kozarac, Josip, hrvatski književnik (Vinkovci, 18. III. 1858 – Koprivnica, 21. VIII. 1906). Studij šumarstva završio je 1879. u Beču. Kao šumarski vježbenik radio je po različitim mjestima u Slavoniji, bio je i upravitelj šumarije u Lipovljanima te nadšumar u Vinkovcima. Uređivao je Šumarski list (1896–98). U književnosti se javio 1875. pjesmom Zmija u Hrvatskoj lipi. Njegovih osamdesetak pjesama, u kojima prevladavaju ljubavni motivi i pesimističan ugođaj, nije ostavilo značajniji trag u književnosti. Slično je i s dramskim tekstovima, koje je, kao zaljubljenik u kazalište, napisao još kao bečki student. »Izvorna šaljiva igra u jednom činu« Turci u Karlovcu (1878) i komedija Tuna Bunjavilo (1879) napisane su u duhu pučkoga kazališta. Najboljim dramskim tekstom književni povjesničari drže komediju karaktera Tartufov unuk (Slavjanski almanah, 1879), preradbu Molièreove komedije, napisanu jampskim jedanaestercima i prilagođenu domaćemu karakteru lažnoga pobožnjaka i varalice. Kozarčeve proze uvelike nadilaze njegovo pjesničko i mladenačko dramsko djelo. Roman s tezom Mrtvi kapitali (Vienac, 1889) tematizira ekonomske i socijalne probleme slavonskoga sela. U kontekstu hrvatskog realizma značajan je zbog uvođenja novoga tematskog sustava u pripovjedačke prostore. U njemu se osjeća jak utjecaj tadašnjih suvremenih teorija A. Smitha, Ch. Darwina i J. S. Milla. Jaka nacionalno-prosvjetiteljska tendencija izražena je i u nedovršenome romanu Živi kapitali. U romanu Među svijetlom i tminom (1891), umjetnički mnogo slabijem od autorova romanesknoga prvijenca, pripovjedač je zaokupljen kritikom Khuenova činovničkog aparata u kojem se karijera gradi poslušnošću i denunciranjem. Kozarac je pod društvenim pritiskom bio prisiljen promijeniti svršetak romana i bitno ublažiti kritičnost. Tek je 1950. kraj romana, prema Kozarčevoj koncepciji, rekonstruirao E. Štampar. Dok je u romanima isključivo bio glasnogovornik slavonskoga regionalizma, u kraćim proznim formama došao je do izražaja Kozarčev pripovjedački talent. Kratke proze, pisane pod jakim utjecajem I. S. Turgenjeva, najdotjeraniji su dio autorova književnog rada. U njima se osjeća polagan prijelaz Kozarčeva realizma u nadolazeći modernizam. Novelistički talent prepoznatljiv je već i u početničkim Pričama djeda Nike (Pučke novine, 1877–79). Novele pokrivaju nekoliko tematskih područja. U prozi Proletarci (Vienac, 1888) i Krčelići ne će ljepote (Dom i sviet, 1888) prepoznaju se socijalni problemi, a u pričama Tri dana kod sina (Prosvjeta, 1897) i Rodu u pohodu (Vienac, 1899) problematizira se odnos sela i grada. Istaknuto mjesto u Kozarčevu novelističkome radu pripada temi ljepote rodnoga krajolika (Slavonska šuma, Vienac, 1888), a među najuspjelije stranice ubrajaju se tekstovi vezani uz posljedice raspada patrijarhalnoga morala (Biser-Kata, Vienac, 1887; Tena, 1894) i uz posljedice bračne nevjere (Donna Ines, Vienac, 1890; Tri ljubavi, 1894; Mira Kodolićeva, 1895; Oprava, 1899). Većina njegovih junakinja pripada među najbolje opisane ženske likove u hrvatskoj prozi XIX. stoljeća. Novelu Oprava, a na temelju njezina psihologizma, suvremena kritika stavlja na sam vrh Kozarčeva stvaralaštva. Kozarčevo književno djelo, prihvaćeno i od kritike i od čitatelja, danas svjedoči kako prava književnost, uklopiva u dominantnu stilističku matricu svojega doba, može nastati i izvan velikih književnih središta...