Separat Posebno štampani tekst iz Radovi 1973 / 1974 Zadar Sažetak Franz Petter rodio se 1788. u Waidhofenu u Austriji. Otac mu bijaše trgovac u Grazu. Po želji oca Petter je ušao u sjemenište, ali nije želio postati svećenik, pa je postao trgovac. Točnije, vodio je korespondenciju svoga oca na stranim jezicima, jer je zarana naučio prilično francuski i talijanski. Kad mu je umro otac, Petter je najprije putovao po Italiji, a kad mu poslovi krenuše stramputicama natjecao se da dobije mjesto profesora njemačkog jezika u Padovi, ali nije uspio jer nikad nije studirao na sveučilištu. Tako se dogodilo da je Franz Petter postao prvi profesor njemačkog jezika u Dubrovniku 1823.godine. Ni to mjesto nije mu bilo lako dobiti. On nikad nije studirao pa je natječaju priložio samo neke priručnike o krasnopisu i knjigovodstvu koje je napisao. Sklon pisanju Petter je još 1818. napisao jedan idilički napis o Splitu i Morlacima u povodu boravka Franje I. u Splitu svibnja 1812. Možda je to bio razlog zašto je Petter dobio službu baš u Dalmaciji, u Dubrovniku 1823., a kasnije u Splitu. Dalmatinci istorija hrvatske dalmacije .. Dalmacija (Dalmatia, lat.; Dalmazia, tal.) je povijesno geografska regija na istočnoj obali Jadrana, odnosno u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini (Neum). Grb Dalmacije Prvi put se spominje u I. stoljeću kao naziv za područje između Krke i Cetine koje je nastavalo ilirsko pleme Delmata, odnosno kao sinonim za Ilirik, kako su širi prostor postojbine raznih ilirskih plemena nazivali Rimljani. Iako se prostorni opseg Dalmacije u prošlosti znatno mijenjao, taj se pojam održao od antičkog doba do danas. Suvremeni pojam Dalmacije u Hrvatskoj odnosi se na područje od otoka Paga i Tribanj (Mandalina) na zapadu gdje graniči s Hrvatskim primorjem i rijeke Zrmanje na sjeveru do Konavala, odnosno rta Oštro na jugu. Tako izdvojena cjelina identična je s političkim pojmom južno hrvatsko primorje ili Južna Hrvatska kojim se želi zamijeniti povijesni termin Dalmacija koji odgovara prostoru funkcionalnog okupljanja oko splitskog makroregionalnog središta triju regionalnih centara: Zadra, Šibenika i Dubrovnika. Dalmacija je izdužen primorski pojas, oko 400 km dužine i do 70 km širine u središnjem dijelu. U prostranijem sjeverozapadnom dijelu omeđen je planinskim nizovima Velebita, Dinare i Kamešnice, dok je prema jugoistoku prirodna međa manje izrazita i nalazi se u neposrednom zaleđu priobalnog pojasa. Prostire se na površini od oko 11 960 km2 ili na oko 21% površine Hrvatske, a tu je 2001. živjelo oko 855 000 stanovnika, ili 20% populacije Hrvatske. Prosječna gustoća naseljenosti je niža od prosjeka za Hrvatsku - 71,5 st./km2 (Hrvatska: 78 st./km2). Sadržaj 1 Reljef i klima 2 Vode 3 Tla 4 Vegetacija 5 Povijest 6 Privreda 7 Promet 8 Stanovništvo i naseljenost 9 Povezano 10 Vanjske veze Reljef i klima[uredi | uredi kod] Biokovo Split Brela Prevladava krški reljef, a klima je većinom sredozemna (mediteranska), odnosno submediteranska s pripadajućom vegetacijom. Primorski karakter regije ojačan je velikim udjelom otočnog pojasa. U dalmatinskom akvatoriju, bez paške otočne skupine, nalazi se 926 otoka, otočića, hridi i grebena ili 78% njihovog broja u Hrvatskoj. Zapremaju oko 1770 km2 (58% površine svih hrvatskih otoka, odnosno 15% površine Dalmacije). Po postanku i građi otoci su dio susjednog dinarskog kopna (nepotopljeni dijelovi reljefnih uzvišenja). Sjevernodalmatinski otoci su brojniji, a, osim Paga, i manji. Izduženi su i pružaju se paralelno s obalom i planinskim nizom u zaleđu, u smjeru sjeverozapad - jugoistok (tzv. dalmatinski tip obale). Izraziti primjeri takva tipa obale jesu Pag, Ugljan, Pašman, Dugi otok, Kornat i Žirje. Otvorena kopnena obala ok rta Ploče kod Rogoznice odvaja ih od srednjodalmatinskih otoka, koji su veći i pružaju se u smjeru zapad - istok (hvarska skupina). To su Hvar, Brač, Korčula, Vis, Lastovo i Čiovo. Sjeverozapadno od Visa nalaze se pučinski otočići Jabuka i Brusnik, koji su vulkanskog porijekla. Najjužniji otoci - Mljet i Elafitski otoci te poluotok Pelješac pružaju se dinarskim smjerom, sjeverozapad - jugoistok. U reljefu većih otoka ističu se vapnenačka uzvišenja i niži dijelovi, udubljenja, građena od manje propusnih dolomita. Niži dijelovi ponegdje su zamočvareni (blata na Pagu, blatine na Mljetu itd.), dok su na rubovima udolina djelovanjem abrazije stvorena slikovita žala. Kopneni obalni pojas Dalmacije dug je oko 1200 km, što je gotovo 2/3 hrvatske kopnene obale. Najnepovoljniji je južni dio velebitskog primorja i priobalje oko rta Ploče, kod Rogoznice, koje karakterizira strma i krševita obala te slabija povezanost sa zaleđem. Najvećom vrijednošću ističe se priobalje između Trogira i ušća Neretve, s kaštelanskom flišnom zonom i šljunkovitim podbiokovskim žalama. Južno od Dubrovnika obala je otvorena prema pučini i time dolazi pod najveći utjecaj abrazije. U zaleđu priobalnog planinskog niza srednje Dalmacije, između rijeke Krke i donjeg toka Neretve, pruža se oko 150 km dug krški pojas Dalmatinske zagore. Sjeverozapadno od Krke na Zagoru se nastavljaju Ravni kotari i krško pobrđe Bukovice. Vode[uredi | uredi kod] Prevladavajuća krška podlga odražava se u bogatoj i složenoj cirkulaciji voda te razmjernom siromaštvu površinskih tokova. Od većih rijeka ističu se Cetina (105 km), Krka (75 km]], Zrmanja (64 km) i Neretva (218 km, od čega 20 km u Hrvatskoj). U Dalmaciji se nalaze dva od tri najveća prirodna jezera u Hrvatskoj: Vransko jezero kod Biograda (Vrana) - 20 km2 Prokljansko jezero u donjem toku Krke, kod Šibenika - 11,5 km2 Od većih jezera još se ističu Peručko jezero na rijeci Cetini, najveća akumulacija u Hrvatskoj (13 km2) te dva krška jezera - Modro i Crveno jezero kraj Imotskog, te Baćinska jezera (skupina od 5 jezera, međusobno povezanih) kod Ploča i aluvijalno jezero Kuti kod Opuzena. Tla[uredi | uredi kod] U Dalmaciji prevladavaju tla koja su se razvila pod dominantnim utjecajem litološkog sastava podloge. Najtipičniji predstavnik takve skupine tala je crvenica (terra rossa), nastala kao rezutlat otapanja karbonatne osnove, vapnenaca i dolomita. U Ravnim kotarima i oko Kaštelanskog zaljeva nalazimo smeđa tla, a u delti Neretve prevladavaju aluvijalna tla, odnosno mlađi riječni nanosi sa slabo izraženim pedološkim karakteristikama. Vegetacija[uredi | uredi kod] Na svim pučinskim otocima i cijelom dužinom kopnenog priobalja, gotovo o Zadra na sjeverozapadu, proteže se eumediteransko područje zimzelene vegetacije (hrast crnika, alepski bor, dalmatinski crni bor). U kopnenoj unutrašnjosti nalazimo hrast medunac s bjelograbom i crnograbom. Na visinama većim od 1000 m javlja se bukva, koju na još višim dijelovima zamjenjuje klekovina. Prisutni su razni degradacijski vegetacijski stadiji, kao rezultat ranog doseljavanja i tisućljetnog iskorištavanja ograničenih gospodarskih potencijala krške prirodne osnove: makija- teško prohodne, guste i visoke šikare garig - niske i svijetle šikare kamenjar - obrasao niskim polugrmovima i zeljastim biljkama. Povijest[uredi | uredi kod] Zastava Dalmacije Dalmatia (rimska provincja) - Dalmacija (država) Tema Dalmacija (Bizant) Srednjovjekovna Hrvatska Mletačka republika Dalmacija (u narodnooslobodilačkoj borbi) Privreda[uredi | uredi kod] Najznačajnije privredne grane su brodogradnja, ribolov i mediteranske poljoprivredne kulture, te posebice turizam tokom ljetnjih mjeseci. Promet[uredi | uredi kod] Stanovništvo i naseljenost[uredi | uredi kod] Dalmacija pokazuje stalni porast stanovništva unatoč naglašenom iseljavanju, posebice na prijelazu 19. u 20. stoljeće, i kasnije sve do danas. Međutim, to je ublažavano razmjerno visokom stopom prirodnog priraštaja, pa je održana ravnoteža rasta. Posljednjih desetljeća stopa rasta je povećana. Uzrok tome je gospodarsko oživljavanje s naglaskom na pomorsko, industrijsko i turističko gospodarstvo.