Filteri
close
Tip rezultata
Svi rezultati uključeni
keyboard_arrow_down
Kategorija
Sve kategorije
keyboard_arrow_down
Opseg cena (RSD)
Prikaži sve
keyboard_arrow_down
Od
RSD
Do
RSD
Sortiraj po
keyboard_arrow_down
Objavljeno u proteklih
keyboard_arrow_down
Sajtovi uključeni u pretragu
Svi sajtovi uključeni
keyboard_arrow_down

Pratite promene cene putem maila

  • Da bi dobijali obaveštenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete Vašu mail adresu.
1-1 od 1 rezultata

Broj oglasa

Prikaz

format_list_bulleted
view_stream
1-1 od 1
1-1 od 1 rezultata

Prikaz

format_list_bulleted
view_stream

Režim promene aktivan!

Upravo ste u režimu promene sačuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i sačuvate trenutno stanje

U prihvatljivom stanju: korice lošije, kao na slici, stranice čiste i bez podvlačenja, povez delimično rašiven. Najlepše čikine priče / Josip Rukavina Vrsta građe kratka proza Jezik srpski Godina 1933 Beograd : Knjižarnica Radomira D. Ćukovića, 1933 (Beograd : `Davidović`) Fizički opis 61 str. : ilustr. ; 21 cm Zbirka Nova knjižnica `Josip Rukavina se rodio u Hrvatskom Selu kraj kupališta Topusko 30. travnja 1892. Završio je učiteljsku školu s odličnim uspjehom 1911. u Petrinji, služio je kao učitelj osnovne škole u Vališselu (kraj Cetingrada), Bučičkom Taborištu (kraj Gline) i Nijemcima (kraj Vinkovaca). Nedugo pošto je počeo raditi u Starim Jankovcima (kraj Vukovara) i zaručio se, izbio je Prvi svjetski rat pa je Rukavina zavojačen u austrougarsku vojsku u 96. pješačku pukovniju i poslan na istočnu frontu u Karpate. Ondje su ga ubrzo nakon toga Rusi zarobili. Zarobljenicima su ruski časnici odmah oduzeli satove (a valjda i druge predmete od vrijednosti), ali su im, gladnima, obični ruski vojnici dali svoga kruha. Josipu se taj prvi susret s Rusima usjekao u pamćenje a možda i objašnjava njegovu trajnu naklonost prema Rusima nižih društvenih slojeva. Josip je potom poslan u zarobljeništvo u Omsk u Sibir, gdje je proveo sedam godina. O svojem iskustvu zarobljeništva u Sibiru opširno je pisao u nekoliko knjiga koje je poslije objavio. Sve njih prožima Josipova snažna ljubav prema sibirskim ljudima i sibirskome kraju. Rukavina je na traženje sela izabran za općinskoga bilježnika i knjigovođu. S vremenom je dobio i konja i kočiju da može po poslu posjećivati okolne zaseoke. Jednom se je prilikom Rukavina otputio u Omsk da istraži može li se vratiti u Hrvatsku; policija ga je predala vojnim vlastima pa je ponovno interniran u omski logor. Nakon nekog vremena pojavio se je njegov »gazda« — djeduška iz Kopejke i Rukavina se vratio na selo. Kad je nakon »druge« revolucije u oktobru 1917. nastupila sovjetska vlast Rukavina je, uz odobrenje nove vlasti, izabran za predsjednika skupštine općine Kopejka. U Omsku je Rukavina saznao kako oni koji se žele vratiti moraju zadovoljiti tri uvjeta: da su stariji od 40 godina, da su radnici odnosno pripadnici radničke klase i oženjeni. Rukavina je bio visok, mršav, bradat i izgledao je deset godina stariji nego što je bio. Osim toga, u selu je bez problema dobio potvrdu da ima četrdeset i jednu godinu. Isto piše i u Potvrdi vojnog zarobljenika za putovanje iz Rusije izdanoj u Moskvi 14. svibnja 1921. Rastrgan između želje da ode i želje da zauvijek ostane u Sibiru te nakon nekoliko neuspješnih prosidbi mjesnih djevojaka, Rukavina je naposljetku zaprosio dvadesetšestogodišnju Latvijku Anu Ivanovnu Kanep. (Iz vjenčanog lista saznaje se da je Anino pravo prezime bilo Stiprais.) Ana je bila studentica medicine, koja je prema pripovijetki radila kao seoska učiteljica u selu Tavričeskoe, pedesetak kilometara od Omska, a nesretnim se je slučajem zatekla u Sibiru nakon početka Prvoga svjetskog rata i više se nije mogla vratiti u Latviju. Josip Rukavina i Ana dogovorili su se da će brak sklopiti samo formalno te da će svatko krenuti svojim putem nakon što izađu iz Rusije. Građansko vjenčanje obavljeno je 8. travnja 1921. u okrugu Novo-Belozerskomu kraj Omska. Iz vjenčanog lista zavedenog pod brojem 8 mogu se saznati imena dvaju ruskih dužnosnika koji su obavili i posvjedočili sklapanje braka kao i podatci o Aninu mjestu zaposlenja. Međutim, dokument sadrži još dvije zanimljivosti. Jedna je godina Josipova rođenja: 1880, što ga čini deset godina starijim nego što je doista bio. Druga se tiče zanimanja. Ana kao svoje zanimanje upisuje »učiteljica«, ali Josip se izjašnjava kao »učitelj/ličilac«, sukladno prethodnoj odluci da se izdaje za radnika kako bi dobio dozvolu za povratak u Hrvatsku. Pošto su pribavili potrebne isprave, Josip je poslao roditeljima brzojav u kojem ih obavještava o svom skorom povratku. Bilo je to sedam godina nakon Josipova odlaska na istočnu frontu i tri godine nakon posljednjega pisma. Zatim su Josip i Ana nakon mnogo peripetija, zaprjeka i čekanja po kolodvorima vlakom doputovali u Moskvu, gdje su trebali dobiti isprave za daljnje putovanje, a koje su im na kraju gotovo uskraćene. Naime, došavši u Moskvu, Josip je saznao da su nadležne vlasti počele uskraćivati dozvole za daljnje putovanje bračnim parovima koji su se vjenčali neposredno prije putovanja. Neki su se bračni parovi domislili pa su na vjenčanim listovima rukom mijenjali datume godina vjenčanja da ispadne da su dulje u braku. Stoga su i vlasti pooštrile nadzor. Međutim, ni Josipu nije preostalo drugo nego da pokuša isto. Tako je on na vjenčanom listu drugu jedinicu u godini vjenčanja (1921) olovkom zaokružio u ništicu i tako sebi i Ani dodao još jednu godinu bračnoga staža. Krivotvorina nije bila otkrivena vjerojatno zato što je izvorna jedinica bila prilično obla, a vjerojatno i zbog umješnosti Josipove slikarske i bilježničke ruke. Cijeli je događaj dramatično oslikan u pripovijetki a vjenčani list koji se čuva u obitelji slikovito svjedoči o njemu. Osim nedaća povezanih s pribavljanjem putnih isprava, u Moskvi je došlo do još jednoga zapleta. Naime, odnos se je dvoje lažnih mladenaca s vremenom neizbježivo mijenjao, razvijao i produbljivao. Uzajamna je bliskost rasla a s njom i dvojbe i unutrašnja etička previranja, koja Rukavina dojmljivo i prisno opisuje. Zanimljivo je da i u tim okolnostima Rukavina posvećuje vrijeme istraživanju Moskve. U stanju krajnje neizvjesnosti oko izgleda za izlazak iz Sovjetske Rusije on nastoji na svaki način posjetiti Tretjakovsku galeriju, oduševljava se ondje djelima Rjepina i Vereščagina i sjeća »naše Strossmayerove galerije u Zagrebu« a spominje i Bukovca. Naposljetku, nakon dva mjeseca boravka u Moskvi, Josip i Ana konačno su vlakom krenuli prema Latviji. Već u Latviji, na jednoj usputnoj željezničkoj postaji, Josip je izašao iz vlaka nabrati Ani cvijeće. Vlak je nenadano krenuo pa je Rukavina u Rigu stigao sam tek tri dana poslije. Ondje mu je jedna činovnica predala Aninu poruku u kojoj mu ona zahvaljuje za sve i kaže da ju je dočekao njezin latvijski zaručnik, koji ju je vjerno čekao a čije postojanje Ana Josipu nikada nije otkrila. Nakon kratka boravka u Latviji Rukavina je krenuo prema Hrvatskoj. U nastavku putovanja vlak s povratnicima-zarobljenicima dočekivan je s izrazima poštovanja i humanitarnom skrbi u Češkoj i Mađarskoj, a u Bratislavi su ih dočekali s glazbom i hranom. Drukčije je bilo pri ulasku u Kraljevinu SHS. Nakon dolaska u Maribor 14. svibnja 1921. vlasti su sve povratnike pritvorile. Vlasti su se očito pribojavale povratnika, za koje su sumnjale da su komunisti i ruski špijuni. Rukavina je konačno stigao u Hrvatsku 13. lipnja 1921. godine. Šest je godina Josip Rukavina bio predsjednik Udruženja nastavnika i nastavnica građanskih škola Jugoslavije i u svom stručnom radu zastupao interese građanskih škola. Posebno se je bio uključio u rad Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora (HPKZ) a dva mu je puta bio tajnik i predsjednik (1936, 1937, 1944). Devet godina bio je član Glavnoga prosvjetnog savjeta. Tijekom Drugoga svjetskog rata Rukavina je novčanim prilozima potpomagao otpor i zauzimao se za progonjene. Godine 1945, neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata, Rukavina je neko vrijeme predavao ruski stručni jezik na Građevinskom fakultetu u Zagrebu. Valja primetnuti da Josip Rukavina unatoč brojnosti objavljenih djela i činjenici da je u dva leksikona označen kao »omladinski pisac« nije u socijalističkoj Jugoslaviji odmah uspio ostvariti status umjetnika ni ishoditi mirovinu na temelju umjetničkoga staža. To ga je očito bolno pogodilo, što je razvidno iz teksta žalbe koju je 1964. poslao ondašnjem Saveznom sekretarijatu za prosvjetu i kulturu. Nakon dobivenoga pozitivnog mišljenja Društva književnika Hrvatske nadležna je komisija njegovu žalbu i argumente uvažila i priznala mu status umjetnika i odgovarajuću mirovinu. Josip Rukavina poginuo je u automobilskoj nesreći 3. ožujka 1972. u Zagrebu. `

Prikaži sve...
690RSD
forward
forward
Detaljnije
Nazad
Sačuvaj