Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Omot ostecen sama knjiga u dobrom i urednom stanju! Krešimir Mlač (Zagreb, 14. lipnja 1913. – Zagreb, 27. ožujka 1988.) bio je hrvatski[2] prevoditelj, poliglot, pravnik, pjesnik, esejist, fotograf, dramatičar, filmski i kazališni kritičar, etnolog, jezikoslovac, crkveni i svjetovni povjesničar, istaknuti katolički laik i oblikovatelj hrvatske poratne kulture.[1] Životopis Krešimir Mlač rodio se 14. lipnja 1913. u Zagrebu, gdje je završio zagrebačku Klasičnu gimnaziju, a 1939. godine doktorirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U poratnim godinama je službovao u Istri i Rijeci, nakon čega je do mirovine više od 20 godine radio u rodnom Zagrebu.[1] Pisati je počeo u gimnazijskim danima. Svoju prvu pjesmu Pod oblokom objavio je u časopisu `Omladina` 1930., a zatim kao i mnogi hrvatski katolički studenti u časopisu `Luči`, kojoj će tijekom 1933. godine biti i glavni urednik. Za časopis je fotografirao, crtao ilustracije i pisao pjesme.[1] Osim pjesama pisao je i dramske i filmske kritike i prikaze te političke osvrte u `Krijesu`, tjedniku `Obitelj` (bio je član uredništva), `Hrvatskoj prosvjeti`, književnom i kulturnom listu `Danici` i `Zagorskom listu`.[1] Tijekom Drugog svjetskog rata pisao je i društvene i političke članke u `Gospodarstvu`, `Spremnosti`, a nakon rata i u `Mariji`, `Maruliću`, `Obnovljenom životu` te u `Zborniku za narodni život i običaje`, gdje je 1980. godine objavio značajan i opažen rad Postanak i razvoj tradicionalnog, a osobito epskog pjesništva.[1][3] O narodnom lirsko-epskom pjesništvu objavio je tri knjige:[1] Ljubavne narodna pjesme (Mladost, 1953.)[4] Putnik marijanski: zbirka hrvatskih narodnih pjesama bistričkih romara (HKD sv. Ćirila i Metoda, 1971.; u povodu Marijinog kongresa)[5] Zlatna Knjiga Hrvatske narodne lirike (Matica Hrvatska, 1972.)[6][7][8] U `Napomeni` knjige Zlatna knjiga Hrvatske narodne lirike navodi da ona sadrži 15.000 lirskih narodnih pjesama `zapisanih na povijesnom hrvatskom području i u krajevima koje nastanjuju Hrvati`, što je bilo vrlo hrabro u vrijeme jugokomunističkog protuhrvatskog i protuvjerskog režima.[1] Pod pseudonimima Petar Mlađ, Petar Krešić i Petar Kreml objavio je kraći roman Mirjana i njen tetak. Tečno je govorio slovenski, njemački i engleski jezik, na koje je prevodio svoja djela i s njih prevodio djela stranih književnika.[1] Tako je 1970. izdao prijevod zbirke poezije i prepjeva duhove lirike U tlocrt urisan na strojopisu uz potpis SKS-a.[9] Nije uspio dovršiti Rilkeov `Život Marijin` koji je ostao u rukopisu.[1] Posebice se bavio jezikoslovnim i povijesnim pitanjima. Rasprave o tome ostale su mu u rukopisu, među njima i najpoznatija Pregled razvitka našeg etnonima, u kojoj iznosi teoriju o postanku i razvoju imena Hrvata od akadskog, preko staroperzijskog i sanskrta do slavenskih inačica iz srednjeg vijeka `dokazuje da je glagoljica nastala izi klinastog pisma`.[1] U članku Mimoiđeni izvori najstarije hrvatske povijesti iz 1977. postavlja pitanje zašto hrvatska arheologija ne otkopava hrvatske starine, `dok su britanski i francuski muzeji puni imperijalističkih i egzotičnih iskopina raznih civilizacija`.[1] Bio je jedan od rijetkih književnih sakuppljača koji su u svojoj zbirci imali djelo Konstantina VII. Porfirogeneta O upravljanju carstvom, prema kojemu je tvrdio da car nije pisao o Tugi i Bugi i petero braće, već o tome da su Hrvati priješli rijeku Bugu. Bavio se crkvenom poviješću na hrvatskihm prostorima i istraživao povijest Zagrebačke nadbiskupije.[1] Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio tiskao je dvije stručne knjige: Javno dobrotvorstvo Oblast `Pomoć` : prikaz razvoja sa svim važećim zakonskim i inim propisima (1944.)[10] i Ustrojstvo državotvorne uprave u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: prikaz razvoja sa svim važećim zakonskim propisima i inim propsima (također 1944.)[1] Obje knjige izdalo je tadašnje Ministarstvo urudžbe. Kao zauzeti hrvatski katolički laik bio je članom HKAD-a `Domagoj`, a nakon rata Hrvatskog književnog društva Sv. Jeronim.[1] Iako je u zrelijoj dobi napisao mnoštvo pjesama, veći dio njih nije objavio osjećajući da u njima nema veće umjetničkie vrijednosti. Za života je objavio još samo tri zbirke pjesama (iako je imao građe za više njih):[1] Licitarsko srce (zbirka kajkavske lirike, 1934.)[11] Beethovenove simfonije: Pjesme (strojopis, 1970.) Pjesme o meni i za me (strojopis, autobiografska zbirka, 1979.) Nikad nije nametao, ali je uvijek, unatoč komunističkom režimu, isticao svoju pripadnost hrvatskom narodu i katoličkoj vjeroispovijesti o čemu svjedoče stihovi iz njegove pjesme `II. simfonija`: Ja vjerujem, vjerujem u Boga i iz pjesme `Vapaj`: Čuj Bože, čuj brate, čuj neznani svate: / Ta ja se brojim među Hrvate!.[2] Umro je u Zagrebu 27. ožujka 1988., te je tri dana kasnije pokopan za zagrebačkom groblju Mirogoju....