Život od nas uglavnom zahtijeva rukavice – ili bar tananu maglu preko očiju šarene i sive svakodnevnice, a zapis velikog pjesnika od davnina upozorava kako je poezija pepeo koji vatra tog istog života za sobom ostavlja. I dok vrlina nosi veo, a porok masku, Damir Šodan svojim pisanjem beskompromisno odbija svaku krinku. On talent i vještinu izdiže iznad svega što je radio u prošlosti – jer pred sobom ipak imamo rukopis koji je stvaran za najdraže što iza nas ostaju – nudi nam svoj svijet kozmopolita na dlanu i na kino platnu, na raznim vrpcama i na pločama, istkan i brušen ulicom, katedrom, kredom i kamenom, jednako kao i neodoljivim humorom Mediterana. Šodan je naprosto poseban pjesnik. S njim se, bez dvojbe, „iz mrtvog neba, u živa rebra“, isplati zaputiti u Juárez, kao i na mnoga druga mjesta, a ovo je knjiga koja to iznova potvrđuje. Mehmed Begić