Žurila je Avenijom Pennsylvania, blok dalje od Bijele kuće, drhtureći na hladnom prosinačkom vjetru, kad je čula zastrašujući, prodorni vrisak zračne uzbune, a zatim zvuk bombardera nad glavom, spremnog istovariti svoj smrtonosni teret. Stala je, ukočila se, zahvaćena crvenom maglom užasa. Odjednom se opet našla u Sarajevu i mogla je čuti prodorni zvižduk padajućih bombi. Čvrsto je zatvorila oči, ali bilo je nemoguće isključiti sliku onoga što se oko nje događalo. Nebo je gorjelo dok su je zaglušivali zvukovi pucnjave automatskog oružja, urlici aviona i fijuk smrtonosnog šrapnela. Obližnje su se zgrade pretvarale u masu betona, cigli i prašine. Užasnuti ljudi trčali su u svim smjerovima, nastojeći pobjeći pred smrću. Iz velike je daljine začula muški glas kako govori: – Je li vam dobro? Polako, oprezno, otvorila je oči. Opet se nalazila u Aveniji Pennsylvania, na blijedom zimskom suncu, slušajući zamirući zvuk mlažnjaka i sirene vozila hitne pomoći koji su joj razbudili sjećanja. – Gospođice, je li vam dobro? Prisilila se na povratak u sadašnjost. – Da. Ja… dobro mi je, hvala vam. Zurio je u nju. – Čekajte malo! Vi ste Dana Evans. Ja sam vaš veliki obožavatelj. Svake vas večeri gledam na WTN-u i vidio sam sve vaše emisije iz Jugoslavije. – Njegov je glas bio pun entuzijazma. – Zasigurno je za vas bilo doista uzbudljivo, izvještavati o tom ratu, je li? – Da. – Grlo Dane Evans posve se osušilo. Uzbudljivo gledati kako ljude raznose na komadiće, vidjeti tijela novorođenčadi bačena u bunare, naplavljene ostatke ljudskih tijela kako plutaju crvenom rijekom.