Nekoliko minuta prije pet sali ujutro, skupina od osamnaest ljudi – uglavnom časnika francuske vojske- popela se na drugi kat Saint-Lazarea, ženskog zatvora u Parizu. Predvodio ih je tamničar kuji je bakljom palio svjetiljko, zastali su ispred ćelije broj 12. Opatice su bile zadužene za nadzor. Sestra Leonide otvorila je vrata i zamolila nazočne da pričekaju vani, a ona se vratila unutra, kresnula žigicu o zid i upalila svjetiljku. Zatim je pozvala jednu od opatica da joj pomogne. S velikom nježnošću i pažnjom, sestra Leonide obujmila je rukom usnulo tijelo koje je bilo uronilo u dubok san i činilo se kao potpuno neosjetljivo. Kada je žena otvorila oči, prema svjedočenju opatica, djelovala je kao da se prenula iz nekog spokojnog sna. Ostala je mirna čak i kad je saznala da joj je odbijena molba za pomilovanje koju je nedavno uputila predsjedniku Republike. Za nas će zauvijek ostati tajna je li pritom osjetila žalost ili olakšanje zbog toga što je svemu došao kraj. Na znak sestre Leonide, otac Arbaux stupio je u ćeliju u pratnji kapetana Bouchardona i odvjetnika dr. Cluneta. Zatočenica je odvjetniku predala dugo pismooporuku koju je pisala čitav prethodni tjedan, kao i dvije smeđe kuverte s novinskim isječcima. Navukla je crne svilene čarape – što je u takvoj prilici djelovalo groteskno – nazula je cipele s potpeticama ukrašene svilenim vrpcama i digla se iz kreveta da bi s vješalice, smještene u jednom kutu ćelije, skinula dugačku bundu koja joj je dopirala do gležnjeva i čiji su rukavi i kragna bili obrubljeni nekom drugom vrstom životinjskoga krzna, vjerojatno lisičjeg. Ogrnula ju je preko teškog svilenog kimona u kojem je spavala. Knjigu potražite OVDE