Kad sam tog jutra u autobusu poželjela da se nešto promijeni u mojemu životu, zadnje što bi mi palo na pamet bila je mogućnost da se moja veza s Aidanom ponovno rasplamsa. Neće to meni promijeniti život – barem ne na način koji sam priželjkivala – ali i to je neki početak. Ozbiljna, stalna veza zasigurno bi mi mogla pomoći da napravim sve one ostale promjene koje želim, promjene za koje će mi vjerojatno trebati nekoliko godina da ih doista provedem. Nitko o tome ništa ne zna – čak ni moja najbolja prijateljica – ali ja već godinama potajno sanjam svoj san. Sanjam o tome da vodim vlastiti posao. U početku, bila je to ideja o restoranu, ali kad smo Vicky i ja otišle u šoping u New York prije dva Božića, moj se san donekle promijenio. Umjesto restorana ili kavane koja nudi i jednostavnija jela, kakvih je u gradu kao pljeve, počeša sam sanjati o tome da ću otvoriti autentičan američki dajner, jedan od onih tipskih restorana kao iz filmova iz pedesetih, koji nudi američke palačinke, pohani kruh i vafle za doručak, potom sve vrste burgera, pizza, calzonea i mesa na žaru za večeru. Sve bi bilo pripremljeno svježe, sve po narudžbi. Sanjala sam o tome kad bih zaglavila na dosadnim sastancima nake općine, dok sam vršljala neke ideje o unutarnjem uređenju na službenom bloku općine. U mislima sam sve to jasnovidjela: kako svakoga jutra pečem kruh, pogačice i ‘ružice’ s cimetom, kako smišljam i isprobavam nove recepte za pite sa žutomkremom i bananama, vidjela sam svoje zlatne, visoke, bogate pite od jabuka i litre i litre uvijek nove, svježe smjese za palačinke. Knjigu potražite OVDE