„Kakogod, mnogotrpeljivi lik svetopočivšeg Mitropolita bio paradok salan i teško pojmljiv, nije manje stvaran i djelotvoran ni njegov ljudski i viteški, crnogorski i srpski lik borca i mučenika, stradalnika i pobjedonosca. Treći milenijum već živimo jednom nogom u Starom, a drugom u Novom Hristovom Zavjetu. Manojlo II car Vizantijski, 26 dana je polemisao sa rektorom tada najvećeg Islamskog univerziteta, da bi ovaj islamski teolog zaključio kako je Hristov Zakon bolji od Mojsijevog, kao i od Muhamedovog, s tim što ga je nemoguće u praksi sprovesti u djelo. Na šta mu car Manojlo mudro odgovara da što je nemoguće ljudima moguće je Bogu i njegovim svetim sljedbenicima. Apostoli Petar i Pavle, Simeon Nemanja i Sava svesrpski, Vasilije Ostroški i Petar Cetinjski, Nikolaj Ohridski i Justin Ćelijski, sve uzori, prethodnici i učitelji njihovog sljedbenika i našeg svetonosca Amfilohija. Oni su uzrasli u visinu rasta Hristovoga, na radost i ponos roda njihovoga. Pokoljenja koja djela sude i što je čije daju svima, stoga će ih slaviti kroz vjekove, dok ih Preblagi Gospod radošću proslavlja svojim pre svijetlim čudesnim likom na radost i dobrobit svih ljudi dobre volje i Svete Vjere Hristove starostavne. Ostaje njegov svetopočivši apostolski i Lovćenski amanet, koji nije manje obavezujući od Kosovskog zavjeta, obnova Njegoševe kapele na Lovćenu – ako ga ne ispunimo i ne ostvarimo kao najveću i najsvetiju obavezu, ništa nam se posrećiti neće – ovo ne smijemo zaboraviti, ni s uma smetnuti sve dok ovu najveću želju našeg Đeda i svetopočivšeg Mitropolita ne ostvarimo, Božjom voljom i njegovom molitvom.“ tvrd povez, 240 str.