Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! John F. Gordon Pirenejski planinski pas ili Chien de Montagne des Pyrénées je francuska pasmina pasa čuvara stoke; u Francuskoj se obično naziva Patou. Potječe s istočne ili francuske strane Pirinejskih planina koje odvajaju Francusku i Španjolsku i prepoznat je kao zasebna pasmina od Mastín del Pirineo ili Pirenejskog mastifa sa španjolske strane planina, s kojima je u bliskom srodstvu. Patou se naširoko koristi diljem Francuske kao čuvar stoke, osobito u francuskim Alpama i Pirinejima, štiteći stada od grabežljivaca vukova i medvjeda. Poznat je kao Veliki Pireneji u Sjedinjenim Državama, gdje se također koristi za zaštitu stada od raznih grabežljivaca. Povijest Pirenejski planinski pas na početku dvadesetog stoljeća Pirenejski planinski pas je tradicionalna pasmina Pirineja. U Francuskoj ga obično nazivaju `Patou`.[bilješka 1] Ponekad se tvrdi da su njegovi preci – i oni pirenejskog mastifa – bili bijeli psi čuvari stoke doneseni na to područje iz Azije u rimsko doba, pa je stoga srodni Maremmano-abruzskom ovčaru iz Italije i Kuvaszu iz Mađarske.[2][3] Genomski podaci ga svrstavaju u isti genetski klas kao i faraonski gonič, gonič Cirneco dell`Etna i ibiški gonič.[4] U sedamnaestom stoljeću, Madame de Maintenon i Louis, Dauphin od Francuske, doveli su psa ove vrste na dvor kralja Luja XIV, gdje su ubrzo postali vrlo traženi, a kralj ga je čak nazvao Kraljevski pas Francuske.[2] ][3][5] Francusko plemstvo ih je počelo koristiti za čuvanje svojih dvoraca, osobito na jugu zemlje.[5] Ponekad se tvrdi da su francuski doseljenici ponijeli ove pse sa sobom u Kanadu i da su oni među precima Newfoundlanda.[3] U 1830-ima, Pirenejski planinski psi korišteni su kao jedna od temeljnih pasmina u stvaranju Leonbergera.[3] Nakon istrebljenja vukova iz Pirineja u devetnaestom stoljeću, broj pasa je opao i do početka dvadesetog stoljeća pasmina je bila na rubu izumiranja.[2][3] Lokalni pastiri prodavali su mladunce željnim turistima, a neki od njih našli su se u Britaniji, gdje ih je početkom stoljeća nekoliko registrirano u Kennel Clubu; Britanski interes za tako veliku pasminu opao je tijekom Prvog svjetskog rata.[2] Francuski aristokrat i stručnjak za pse Bernard Senac-Lagrange zaslužan je za spašavanje pasmine od izumiranja početkom dvadesetog stoljeća, obilazeći planine kako bi prikupio najbolje dostupne primjerke za formiranje baze za uzgoj.[5] Godine 1923. Senac-Lagrange je osnovao klub pasmine, Réunion des Amateurs de Chiens Pyrénées, i sastavio prvi standard pasmine;[6] također je registrirao pasminu kao Chien de Montagne des Pyrénées kod Société Centrale Canine iste godine. [2][5][7] Godine 1946. Real Sociedad Canina de España priznao je velike bijele pse čuvare stoke na zapadnoj ili španjolskoj strani Pireneja kao Mastín del Pirineo ili Pirenejski mastif, s nešto drugačijim standardom pasmine.[3][8] Chien de Montagne des Pyrénées definitivno je prihvaćen od Fédération Cynologique Internationale 1955. godine.[9] Početkom 1930-ih Pirenejski planinski pas izvezen je u Sjevernu Ameriku, gdje je poznat kao Veliki Pirineji i postao je omiljen u izložbenom ringu u Kanadi i Sjedinjenim Državama.[3][5] Godine 1935. Američki kinološki klub usvojio je novi standard pasmine koji je imao niz odstupanja od francuskog izvornika koja ne bi bila dopuštena u Francuskoj.[2] Ovaj je standard promovirao preuveličavanje određenih fizičkih značajki nauštrb funkcionalnog oblika, a kasnije ga je prihvatio Kinološki savez Velike Britanije.[2] U 2011. godini, kako bi se borio protiv percipiranog pogoršanja izložbenih linija pasa, Klub pasmina britanskih pirinejskih planinskih pasa izdao je brošuru s uputama izložbenim sucima da ne nagrađuju glamurozne primjerke pasmine teške tjelesne građe i kratke njuške umjesto mršavih i mišićavih pasa. primjeri s kaputima otpornim na vremenske uvjete, koji mogu obavljati svoju izvornu ulogu u visokim planinskim predjelima.