Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Matilde Serao (talijanski izgovor: [maˈtilde seˈraːo]; grčki: Ματθίλδη Σεράο; 14. ožujka 1856. – 25. srpnja 1927.) bila je talijanska novinarka i romanopisac. Bila je prva žena pozvana da uređuje talijanske novine, Il Corriere di Roma i kasnije Il Giorno. Serao je također bio suosnivač i urednik novina Il Mattino, te autor nekoliko romana. Nikada nije osvojila Nobelovu nagradu za književnost iako je bila nominirana u šest navrata.[1] Biografija Serao je rođen u grčkom gradu Patrasu od oca Talijana Francesca Seraoa i majke Grkinje Paoline Borely (ili Bonelly).[2][3] Njezin otac, napuljski novinar, emigrirao je u Grčku iz Napulja iz političkih razloga.[3][4] Godine 1860. obitelj se vratila u Italiju, prvo u Carinolu, a zatim u Napulj. Serao je odrastao u siromaštvu i radio je kao učiteljica, iskustvo koje je kasnije opisano u predgovoru knjige kratkih priča Leggende Napolitane (Napoletan Legends, 1881). Najprije je postala poznata nakon objavljivanja svojih kratkih priča u Il Piccolo, novinama koje je uređivao Rocco de Zerbi i njezinog prvog romana, Fantasia (Fantazija, 1883.), koji ju je etablirao kao autoricu sposobnu pisati s osjećajima i analitičkim suptilnostima. Godine između 1880. i 1886. provela je u Rimu, gdje je napisala sljedećih pet svezaka kratkih priča i romana, koji se svi bave borbama običnih ljudi, a odlikuju se velikom preciznošću zapažanja i dubinom uvida: Cuore infermo (1881.) , Fior di passione (1883), La conquista di Roma (1885), La Virtù di checchina (1884) i Piccole anime (1883). Sa svojim suprugom Edoardom Scarfogliom osnovala je Il Corriere di Roma, prvi talijanski pokušaj oblikovanja dnevnog časopisa po uzoru na pariški tisak. List je kratko trajao, a nakon njegove propasti Serao se nastanila u Napulju gdje je uređivala Il Corriere di Napoli. Godine 1892. sa suprugom je osnovala Il Mattino, koji je postao najvažniji i najčitaniji dnevni list južne Italije. Osnovala je i vodila vlastite novine, `Il Giorno` 1904. do svoje smrti. Stres novinarske karijere nimalo nije ograničavao njezinu književnu djelatnost; između 1890. i 1902. napisala je Il paese di cuccagna, Il ventre di Napoli, Addio amore, All`erta sentinella, Castigo, La ballerina, Suor Giovanna della Croce, Paese di Gesù, romane u kojima je karakter ljudi prikazan osjetljivo moć i simpatičnu širinu duha. Većina njih je prevedena na engleski. Engleski romanopisac s kraja devetnaestog stoljeća George Gissing pročitao je tri njena djela na izvornom talijanskom između studenog 1894. i početka siječnja 1895., naime `Gli Amanti`, `Cuore Infermo` i `Fantasia`.[5] Serao je bila potpisnica Manifesta antifašističkih intelektualaca iz 1925..[potreban citat] Bila je jedna od suradnica ženskog fašističkog časopisa Lidel.