Filteri
close
Tip rezultata
Svi rezultati uključeni
keyboard_arrow_down
Kategorija
Sve kategorije
keyboard_arrow_down
Opseg cena (RSD)
Prikaži sve
keyboard_arrow_down
Od
RSD
Do
RSD
Sortiraj po
keyboard_arrow_down
Objavljeno u proteklih
keyboard_arrow_down
Sajtovi uključeni u pretragu
Svi sajtovi uključeni
keyboard_arrow_down

Pratite promene cene putem maila

  • Da bi dobijali obaveštenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete Vašu mail adresu.
1-1 od 1 rezultata

Broj oglasa

Prikaz

format_list_bulleted
view_stream
1-1 od 1
1-1 od 1 rezultata

Prikaz

format_list_bulleted
view_stream

Režim promene aktivan!

Upravo ste u režimu promene sačuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i sačuvate trenutno stanje

Radoje Jankovic - Drumom i sokakom Pripovetke Stamparija Srpskog dnevnika, Njujork, 1931. Mek povez, 285 strana, posveta. EKSTREMNO RETKO IZDANJE! Radoje Janković (Čačak, 21. oktobar 1879 — Beograd, 29. novembar 1943) oficir, ratnik, diplomata i pisac. Biografija Rođen je 8. oktobra po starom, odnosno 21. oktobra po novom kalendaru 1879. godine u Čačku. Četvrto je dete Milivoja, tada kafedžije, kasnije državnog službenika, i Milke Janković, devojačko Sretenović. U knjigu rođenih u čačanskom hramu Svetog Vaznesenja, upisani su blizanci – Radoje i Radojka.[1] Radoje je završio šesti razred gimnazije školske 1896/97. godine u Čačku. Bio je u razredu sa budućim pesnikom Vladislavom Petkovićem Disom, ali i sa ratnim drugom Mihailom Gavrovićem. Školovanje mladi Janković nastavlja u Beogradu, najpre 1897. u Nižoj podoficirskoj školi, a potom 1898. upisuje vojnu akademiju koju završava kao 34 u klasi. Prvi raspored dobija 1900. godine u Desetom puku pešadije u Gornjem Milanovcu, a potom je premešten 1902. godine u Beograd, u 7. pešadijski, pa 18. puk na Topčideru.[2] Vojnički dani Radoje Janković je učestvovao u događajima na početku 20. veka koji su promenili tok istorije: našao se među zaverenicima koji su 29. maja 1903. godine izveli prevrat i ubili kralja Aleksandra Ovrenovića i kraljicu Dragu. Bio je među 28 oficira koji su ušli prevratničke noći u dvor o čemu je ostavio detaljne beleške u građi koja se čuva u Gradskoj biblioteci „Vladislav Petković Dis“. Država ga 1908. šalje u intendantsku školu u Francusku gde ostaje tri godine. Međutim, Janković je u stalnoj vezi sa oficirima u otadžbini, piše za razne listove o vojsci, 1911. učestvuje u pokretanju lista „Pijemont“ i postaje član Udruženja „Ujedinjenje ili smrt“. Učestvuje u balkanskim ratovima i ostavlja potresna svedočenja o herojstvu srpske vojske. Ratne 1914. godine Janković je na raznim bojištima, od Mačkovog kamena gde iz Valjeva kao šef odećnog odseka piše Vrhovnoj komandi o potresnom stanju odeće i ovuće vojnika i apeluje da se hitno nabavi 300.000 pari opanaka i čoja za odelo. Za vreme Suvoborske bitke je u Štabu Prve armije uz generala Živojina Mišića, regenta Aleksandra, hrabre srpske seljake o čemu takođe ostavlja zapise i svedočenje. Radoje Janković je bio u bliskim odnosima sa prestolonaslednikom Aleksandrom i 1916. godine dobija poverljivu misiju u Rusiji da uruči odlikovanja caru Nikolaju Drugom, održava bliske kontakte sa ministarstvom vojnim i formira u Odesi Jugoslovenski dobrovoljački korpus. U Odesi je otkrio velike zloupotrebe u kupovini i isporuci hrane iz Rusije za Srbiju koje je izvršio delegat srpske vlade Šajnović sa ortakom trgovcem Ćirkovićem („Odeska afera“).[3] Srpsku misiju u Petrogradu 1917. zatiče revolucija o čemu će Janković ostaviti u svom dnevniku i pismima važne zapise. Srpski oficiri su zatečeni događajima u Solunu i suđenju Dragutinu Dimitrijeviću Apisu i drugovima iz organizacije „Crna ruka“. Janković sa Božinom Simićem, Vojislavom Gojkovićem i Aleksandrom Srbom 23. maja 1917. šalje depešu regentu Aleksandru i vladi na Krfu tražeći ultimativno da se suđenje odloži do povratka u otadžbinu i oslobođenje optuženih. U protivnom su zapretili štampom, intervencijom stranih diplomatija i Stokholmskom konferencijom. Odgovor vlade je bio da su potpisnici depeše odmah penzionisani, udaljeni iz vojske i u drugom Solunskom procesu osuđeni na kazne zatvora. Radoje Janković se ne vraća u Solun jer je osuđen na 15 godina zatvora, pa započinje njegova izbeglička sudbina duga sedam godina. U Samari sklapa 1918. godine boljševički brak sa Natalijom Kalmić, Transibirskom železnicom se prebacuje u Japan, a odatle u Evropu. U Eritreji je uhapšen i zadržan tri meseca dok Natalija produžava u Francusku i u Kanu nalazi svekrvu Milku i Jankovićevu sestričinu Desu Dugalić. U Rimu se Jankovićima 6. marta 1919. rađa kćerka Vidosava,[4] a gostoprimstvo im pruža rizikujući svoj položaj pukovnik Živko Pavlović, vojni izaslanik Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Posle godina izgnanstva i potucanja po Evropi, Radoje Janković se uz kraljevo odobrenje vraća u septembru 1923. godine u Beograd. Uhapšen je i sproveden bez novog suđenja u Požarevac na izdržavanje solunske kazne. U zatvoru ostaje do maja 1925. godine kada mu kralj Aleksandar oprašta kaznu i vraća ukinuta prava. Diplomatska karijera Već naredne godine Janković je imenovan za konzula u Čikagu gde ostaje do 1929. kada je postavljen za generalnog konzula u Njujorku. Konzul Radoje Janković je unapredio diplomatske odnose dve zemlje, okupljao i mirio srpsku dijasporu i crkvu, radio za Jugoslaviju i krunu. Kada je 1936. godine konzulat u Tirani podignut na nivo poslanstva, predsednik vlade Milan Stojadinović imenovao je Radoja Jankovića za prvog opunomoćenog poslanika u Albaniji. Ambasador je odmah uspostavio dobre odnose sa dvorom kralja Ahmeta Zoga, organizovao prijem povodom njegovog venčanja 1938. godine i potpisao Vazduhoplovnu konvenciju o uspostaljanju avio-saobraćaja između Beograda i Tirane. Uticaj jugoslovenskog ambasadora nije bio po volji Italije, pa je Janković 1939. godine vraćen u zemlju i penzionisan.[2] Sa Milanom Stojadinovićem Janković 1940. godine pokušava da osnuje novu Srpsku radikalnu stranku, pokreće list „Ujedinjenje“, ali čačanski dvojac je propao internacijom Stojadinovića na Rudnik. Za vreme nemačke okupacije bivši diplomata je 1941. godine uhapšen i proveo nekoliko meseci u zatvoru. Radoje Janković do kraja života posvećen otadžbini i zavičaju, umro je 29. novembra 1943. godine i sahranjen na Novom groblju na parceli 24 gde su mu supruga i kćerka podigle bistu. Poznavao je i sarađivao sa mnogim krunisanim glavama i državnicima: Milanom i Aleksandrom Obrenovićem, Petrom i Aleksandrom Karađorđevićem, carem Nikolajem Drugim Romanovim, kraljem Ahmetom Zogom, predsednicima Amerike Ruzveltom i Vilsonom, knezom Pavlom, grofom Ćanom, prijateljevao sa Milanom Stojadinovićem, Mihajlom Pupinom, Nikolom Teslom, Tomasom Votsonom, vladikom Nikolajem, Ivanom Meštovićem, književnicima Ivom Andrićem, Milanom Rakićem, Rastkom Petrovićem, Crnjanskim... Milutin Bojić mu je posle Prvog balkanskog rata 1912. godine posvetio pesmu „Osvećene mogile“. Zapisi o susretima i saradnji sa mnogim ličnostima koje su obeležile prvu polovinu 20. veka deo su bogate zaostavštine Radoja Jankovića u Gradskoj biblioteci „Vladislav Petković Dis“ koja čeka da bude istražena i upisana u monografiju o ovom zaboravljenom velikanu naše prošlosti. [5]

Prikaži sve...
2,159RSD
forward
forward
Detaljnije
Nazad
Sačuvaj