Izdavač: OVERSEASEDITIONS, INC. 502 str. ; ilustr. ; 11,5 x 16 cm / Mek povez

Preštampano iz `Novog Lista` ( 1922 i 1923. ). Karikature Pjer Akcionarska štamparija, Beograd, 1923. 96 strana + reklame ( vrlo interesantne i meni prelepe )na 16 strana, 25 x 17. Sem što je povez skroz popustio ( sve strane su tu i prosečan knjigovezac bi lako sve doveo u red ) rekao bih da je vrlo očuvana. Nema podvlačenja, zapisa... Novi list, Stjepan Radić, Veljko Petrović, Đura Paunković, Toma Rosandić, Stojkan Protić, Ćivo Višić, Nikola Pašić, Milan Čemerkić, Diša Popadić, Petar Dobrović, Ljuba Babić Đalski, Svetozar Pribićević, otac Ilarion, Bogdan Popović, Kosta Strajnić, Sima Pandurović...

Radjeno u 500 primeraka, 30 crteža a kod mene u posedu je 29+1 duplikat Ocena očuvanosti litografija je od 4 do 5. dimenzije 34,5 X 22 cm Štampano u Zagrebu 1924 Autor piše da je Milenko Gjuric, verovatno rodjen kao Djurić Crteži su nastali za vreme konferencije Male Antante u Beogradu 1924 U2

Monografija BAYER fabrike lekova Veoma retko u ovakvom stanju i još pride `pismo` posvećeno doktoru kome je ova kjniga ( spomenica ) uručena. Povez: Kartonske korice Format: 27,2 x 20 cm Broj strana: 82 numerisane + nekoliko listova sa ilustracijama Unutrašnjost u perfektnom stanju, a po meni i korice odlične Tiskara: Dragutin Beker, Zagreb Pogledajte uveličane slike, pitajte ako ima nedoumica. Slanje posle uplate postekspresom ili CC paketom, poštarina se plaća po prijemu pošiljke. Može vrednosnim paketom, preporučenom tiskovinom ?-pitati za poštarinu... 1

U dobrom stanju Folio Society First Impression No. 780 Publisher Folio Society, London; 1994 Quarter Dark Green Cloth Hardback, 298 pp Illustrations by Roland Pym Size 225 x 145mm, 950g Eccentricity exists particularly in the English, states Dame Edith Sitwell, because of “that peculiar and satisfactory knowledge of infallibility that is the hallmark and the birthright of the British nation.” Originally published in 1933, The English Eccentrics has lost none of its vitality and wit. We find hermits, quacks, mariners, indefatigable travelers, and men of learning. We meet the amphibious Lord Rokeby, whose beard reached his knees and who seldom left his bath; the irascible Captain Thicknesses, who left his right hand, to be cut off after his death, to his son Lord Audley; and Curricle Coats, the Gifted Amateur, whose suit was sewn with diamonds and whose every performance ended in uproar. This is a glorious gallery of the extremes of human nature, portrayed with humor, sympathy, knowledge, and love.

Naselja srpskih zemalja         Atlas  Uredio Dr Jovan Cvijić Srpska kraljevska akademija Srpski etnografski zbornik Štampano u državnoj stampariji Kraljevine Srbije Knjiga III  (1905) Knjiga IV (1907) Knjiga V  (1909) Knjiga VI (1909) Atlasi su ukoričeni, takvi su došli kod mene, nesumnjivo da su na taj način i sačuvani, s obzirom na samu starost `artije. Pojedini listovi imaju oštećenja, ali su generalno dobro očuvani. Stanje pogledajte na fotografijama. Dimenzije korica 33,5 x 25 cm.

49857) MAN AND SUPERMAN , by Bernard Shaw , Tauchnitz edition Leipzig 1913 , After the death of her father, Ann Whitefield becomes the joint ward of two men: the respectable Roebuck Ramsden and John Tanner, author of “The Revolutionist’s Handbook.” Believing marriage would prevent him from achieving his higher intellectual and political ambitions, Tanner is horrified to discover that Ann intends to marry him, and he flees to Spain with the determined young woman in hot pursuit. The chase even leads them to the underworld, where the characters’ alter egos discuss questions of human nature and philosophy in a lively debate in a scene often performed separately as “Don Juan in Hell.” In Man and Superman, Shaw combined seriousness with comedy to create a satirical and buoyant exposé of the eternal struggle between the sexes. paperback , size 12 x 16,5 cm , 326 pages , good condition ,

Istorija Srpskog Naroda ( Sa pregledom Hrvatske i Slovenačke istorije ) za srednje i stručne škole Izdanje: Izdavačka knjižarnica Gece Kona - Beograd, 1929 godine Povez: Mek Format: 19,5 x 13 cm Broj strana: 139 sa dosta ilustracija ( neke još uvek nesečene - fabrički ... ) Solidno stanje: ima pisanja, podvlačenja, hrbat treba zalepiti ... ( po meni neznatna oštećenja ) Najzanimljivije od svega jeste potpis pitomca, kaplara 58 klase Vojne Akademije u Beogradu Branislava Markovića ? Pogledajte uveličane slike, pitajte ako ima nedoumica. Slanje posle uplate postekspresom, poštarina se plaća po prijemu pošiljke. Može vrednosnim paketom-pitati za poštarinu... 2

Ženski pokret u Vojvodini prilikom proslave pedesetogodišnjice rada svog izdala DOBROTVORNA ZADRUGA SRPKINJA NOVOSATKINJA - Novi Sad, 1933. Povez: Mek Format: 23,2 x 15,4 cm Srpska Manastirska Štamparija u Sremskim Karlovcima 1933 Broj strana: 256 + ilustracije Hrbat zacepljen, neki listovi su počeli da se odvajaju ali se drže, vrlo retko žute fleke...Po meni generalno dobro očuvano i ovim manama za te godine ne bih pridavao neki značaj. Pogledajte uveličane slike, pitajte ako ima nedoumica. Slanje posle uplate postekspresom ( ili CC paket ), poštarina se plaća po prijemu pošiljke. Ili vrednosnom pošiljkom. 2

Dr. Ferdo Čulinović DUŠANOV ZAKONIK Beograd, 1931 godine. Povez: Mek Format: 20 x 14 cm Broj strana: 68 Solidno stanje i očuvanost: Posveta ( ne znam od koga ) na prvoj strani, hrbat iskrzan, zacepljen i korice da kažem nešto lošije. Korice su počele da se odlepljuju od središnjeg dela.Po meni nebitne zamerke.Listovi su još uvek `fabrički` spojeni tako da knjiga nije ni čitana u suštini... Pogledajte uveličane slike, pitajte ako ima nedoumica. Slanje posle uplate postekspresom, poštarina se plaća po prijemu pošiljke. Može vrednosnim paketom, preporučenom tiskovinom ?-pitati za poštarinu... 2

61732) THE TRIAL OF MUSSOLINI , by Cassius , izdavač : Victor Gollancz LTD London 1943 Being a verbatim Report of the First Great Trial for War Criminals held in London sometime in 1944 or 1945 SUĐENJE MUSOLINIJU , Kasijus , izdavač : Victor Gollancz LTD London 1943 Izveštaj o prvom velikom suđenju ratnim zločincima održanom u Londonu negde 1944. ili 1945. godine. INTRODUCTION Many months ago a book called Guilty Men made its appear- ance on the bookstalls and the street barrows. The book won a certain fame, or rather notoriety, largely owing to the reckless and wanton nature of the charges which it contained against several prominent public figures. Indeed, the phrase Guilty Men has now entered into the general coinage of English speech, a fact which must be deplored by all those with some regard for the requirements of FAIR PLAY. Cassius, unlike his predecessor Cato who wrote the previous volume, holds that anyone assumed guilty of having assisted in the unleashing of world war has the right to state his case and to speak for himself. In the case of Mussolini it is clear that an unforeseen accident might at any moment deprive him of the chance of vindicating himself before a public tribunal. This volume has, therefore, been compiled with the purpose of ensuring that justice is done. All the essential statements attributed in its pages to the various witnesses are genuine, and may be corroborated from the newspaper cuttings at the time. None of the chief characters are fictitious. Some, even, have been raised from the dead to participate in the pro- ceedings and to ensure that no relevant evidence is omitted. The writing of a report of a trial before it takes place obviously involves many difficulties. Lawyers will certainly find the pro- cedure strange and irregular. This failing, it is hoped, will be excused on account of the strict standard of historical accuracy which Cassius has resolved to sustain. September, 1943. CASSIUS. tvrd originalni povez, format 12,5 x 19 cm , engleksi jezik , 82 strane

51716) IN TUNE WITH THE INFINITE or fullness of peace , power and plenty by Ralph Waldo Trine , G. Bell and Sons LTD. London 1928 , here is a golden thread that runs through every religion in the world. There is a golden thread that runs through the lives and the teachings of all the prophets, seers, sages, and saviours in the world`s history, through the lives of all men and women of truly great and lasting power. All that they have ever done or attained to has been done in full accordance with law. What one has done, all may do. This same golden thread must enter into the lives of all who today, in this busy work-a-day world of ours, would exchange impotence for power, weakness and suffering for abounding health and strength, pain and unrest for perfect peace, poverty of whatever nature for fullness and plenty. Each is building his own world. We both build from within and we attract from without. Thought is the force with which we build, for thoughts are forces. Like builds like and like attracts like. In the degree that thought is spiritualized does it become more subtle and powerful in its workings. This spiritualizing is in accordance with law and is within the power of all. Everything is first worked out in the unseen before it is manifested in the seen, in the ideal before it is realized in the real, in the spiritual before it shows forth in the material. The realm of the unseen is the realm of cause. The realm of the seen is the realm of effect. The nature of effect is always determined and conditioned by the nature of its cause. To point out the great facts in connection with, and the great laws underlying the workings of the interior, spiritual, thought forces, to point them out so simply and so clearly that even a child can understand, is the author`s aim. To point them out so simply and so clearly that all can grasp them, that all can take them and infuse them into every-day life, so as to mould it in all its details in accordance with what they would have it, is his purpose. That life can be thus moulded by them is not a matter of mere speculation or theory with him, but a matter of positive knowledge. There is a divine sequence running throughout the universe. Within and above and below the human will incessantly works the Divine will. To come into harmony with it and thereby with all the higher laws and forces, to come then into league and to work in conjunction with them, in order that they can work in league and in conjunction with us, is to come into the chain of this wonderful sequence. This is the secret of all success. This is to come into the possession of unknown riches, into the realization of undreamed-of powers. Contents: Prelude; The Supreme Fact of the Universe; The Supreme Fact of Human Life; Fullness of Life: Bodily Health and Vigor; The Secret, Power, and Effects of Love; Wisdom and Interior Illumination; The Realization of Perfect Peace; Coming into Fullness of Power; Plenty of All Things: The Law of Prosperity; How Men Have Become Prophets, Seers, Sages, and Saviours; The Basic Principle of All Religions: The Universal Religion; Entering Now into the Realization of the Highest Riches. The Way ; hard cover , size 13 x 20,5 cm , 230 pages

Božidar Kovačević - Ptičije mleko Zlatna knjiga 46 1935. godina PTIČIJE MLEKO , Božidar Kovačević , Zlatna knjiga Beograd 1935 , čudne , strašne i nestašne priče , čuo ih od patuljka pobauljka , od svrake budiranke i od starca bradojarca Čika Boža , Božidar Kovačević rođen je u Studenici, 26. 8. 1902, u činovničkoj porodici. Neretko u njegovoj biografiji piše da je rođen u Beogradu. Činjenica je da je on kao tek rođen donesen u Beograd i kršten i crkvi sv. Marka. Osnovnu školu i III mušku gimnaziju završio je u Beogradu. Studirao je jugoslovensku i svetsku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Kao stipendista francuske vlade proveo je godinu dana na Sorboni u Parizu na studijama, slušajući francusku i rusku književnost, rusku istoriju, sociologiju. Radio je kao pisar-dnevničar Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, profesor II muške gimnazije u Beogradu, referent za književnost i likovne umetnosti Ministarstva prosvete, naučni saradnik Instituta književnosti, upravnik arhiva SANU... Umro je u Beogradu 21. 5. 1990. godine. Bio je vaspitač prestolonaslednika Petra. Za vreme nemačke okupacije bio je u logoru na Banjici, zato što je 13.8.1941. odbio da potpiše `Apel srpskom narodu`. Pesnik, pripovedač, književni kritičar i istoričar književnosti, Božidar Kovačević je autor zapaženih studija iz istorije književnosti. Kao istaknuti pesnik između dva rata, zapažen je i po teorijsko programskom tekstu `Boj Apolonov s Marsijem - Prilog proučavanju našeg pesništva`. Njegovi radovi, pesme i proza, prevoženi su na: bugarski, češki, engleski, mađarski, nemački, ruski, slovački i slovenački. Takođe komponovane su i pesme `Mene je majka rodila` i `Dok ulica spi`... ilustrovao Vladimir Ivanović Žedrinski ; edicija Zlatna knjiga broj 46 ; tvrd povez, format 13 x 19 cm , ćirilica, potpisi na predlistu i naslovnoj strani , 160 strana

Božidar Kovačević - Ptičije mleko - Zlatna knjiga 46 PTIČIJE MLEKO , Božidar Kovačević , Zlatna knjiga Beograd 1935 , čudne , strašne i nestašne priče , čuo ih od patuljka pobauljka , od svrake budiranke i od starca bradojarca Čika Boža , Božidar Kovačević rođen je u Studenici, 26. 8. 1902, u činovničkoj porodici. Neretko u njegovoj biografiji piše da je rođen u Beogradu. Činjenica je da je on kao tek rođen donesen u Beograd i kršten i crkvi sv. Marka. Osnovnu školu i III mušku gimnaziju završio je u Beogradu. Studirao je jugoslovensku i svetsku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Kao stipendista francuske vlade proveo je godinu dana na Sorboni u Parizu na studijama, slušajući francusku i rusku književnost, rusku istoriju, sociologiju. Radio je kao pisar-dnevničar Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, profesor II muške gimnazije u Beogradu, referent za književnost i likovne umetnosti Ministarstva prosvete, naučni saradnik Instituta književnosti, upravnik arhiva SANU... Umro je u Beogradu 21. 5. 1990. godine. Bio je vaspitač prestolonaslednika Petra. Za vreme nemačke okupacije bio je u logoru na Banjici, zato što je 13.8.1941. odbio da potpiše `Apel srpskom narodu`. Pesnik, pripovedač, književni kritičar i istoričar književnosti, Božidar Kovačević je autor zapaženih studija iz istorije književnosti. Kao istaknuti pesnik između dva rata, zapažen je i po teorijsko programskom tekstu `Boj Apolonov s Marsijem - Prilog proučavanju našeg pesništva`. Njegovi radovi, pesme i proza, prevoženi su na: bugarski, češki, engleski, mađarski, nemački, ruski, slovački i slovenački. Takođe komponovane su i pesme `Mene je majka rodila` i `Dok ulica spi`... ilustrovao Vladimir Ivanović Žedrinski ; edicija Zlatna knjiga broj 46 ; tvrd povez, format 13 x 19 cm , ćirilica, potpisi na predlistu i naslovnoj strani , 160 strana

54409) PTIČIJE MLEKO , Božidar Kovačević , Zlatna knjiga Beograd 1935 , čudne , strašne i nestašne priče , čuo ih od patuljka pobauljka , od svrake budiranke i od starca bradojarca Čika Boža , Božidar Kovačević rođen je u Studenici, 26. 8. 1902, u činovničkoj porodici. Neretko u njegovoj biografiji piše da je rođen u Beogradu. Činjenica je da je on kao tek rođen donesen u Beograd i kršten i crkvi sv. Marka. Osnovnu školu i III mušku gimnaziju završio je u Beogradu. Studirao je jugoslovensku i svetsku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Kao stipendista francuske vlade proveo je godinu dana na Sorboni u Parizu na studijama, slušajući francusku i rusku književnost, rusku istoriju, sociologiju. Radio je kao pisar-dnevničar Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, profesor II muške gimnazije u Beogradu, referent za književnost i likovne umetnosti Ministarstva prosvete, naučni saradnik Instituta književnosti, upravnik arhiva SANU... Umro je u Beogradu 21. 5. 1990. godine. Bio je vaspitač prestolonaslednika Petra. Za vreme nemačke okupacije bio je u logoru na Banjici, zato što je 13.8.1941. odbio da potpiše `Apel srpskom narodu`. Pesnik, pripovedač, književni kritičar i istoričar književnosti, Božidar Kovačević je autor zapaženih studija iz istorije književnosti. Kao istaknuti pesnik između dva rata, zapažen je i po teorijsko programskom tekstu `Boj Apolonov s Marsijem - Prilog proučavanju našeg pesništva`. Njegovi radovi, pesme i proza, prevoženi su na: bugarski, češki, engleski, mađarski, nemački, ruski, slovački i slovenački. Takođe komponovane su i pesme `Mene je majka rodila` i `Dok ulica spi`... ilustrovao Vladimir Ivanović Žedrinski ; edicija Zlatna knjiga broj 46 ; tvrd povez, format 13 x 19 cm , ćirilica, potpisi na predlistu i naslovnoj strani , 160 strana

Život i običaji `Planinaca`pod Fruškom Gorom *6252*10-2022 Miloš Đ. Škarić autor, naslov: Život i običaji `Planinaca` pod Fruškom Gorom, narodna nošnja-bećarci- običaji i verovanja- jela i pića- tumačenje snova... izdavač: Srpska kraljevska akademija, Srpski etnografski zbornik knj. LIV. Drugo odeljenje Život i običaji narodni knj. 24, Beograd, 1939.g Povez mek-naknadno pvc karton,ćirilica,274.strane, format: x cm, težina .grama stanje: vrlo dobro-ima tragova sejlotepa na pojedinim tabacimapri sredini poveza-nema ispisivanja...stanje kao na slikama geografski položaj,stanovništvo,privreda,sprave, alati,gajenje životinja, ..pčela,..zanatstvo,.pokućanstvo..,jela i pića,...narodna nošnja-bećarci- običaji i verovanja- - tumačenje snova... Sadržaj NARODNE PESME a) Starije pesme (većinom u desetercu) PESME KOJE SE PEVAJU UZ POST OSTALE PESME KOJE SE PEVAJU U RAZNIM ZGODAMA BEĆARAC OSTALE MOMAČKE PESME v) DEVOJAČKE PESME g) PESME RAZNE SADRŽINE PESME KOJE SE PEVAJU UZ VINO NARODNE PESME a) Starije pesme (većinom u desetercu) I Vino pije Gromović Ilija II Razbole se jedinac u majke III Robila je Rosa robinjica IV Rodi majka nejaka Stevana V Seja brata na večeru zvala VI Bol boluje bolani Radule VII Rodi majka devet devojaka VIII Devojka se Suncu protivila IX Rodi majka dva sina nejaka X Zazvonilo rano na jutrenje XI Vino piju oci kaluđeri XII Boga moli Džaver-begovica XIII Rani majka nejakog Stevana XIV Sunce zađe za neven za goru XV Čujte, braćo, da Vam pevam samo XVI Lepo ti je pod noć pogledati XVII Devojka posadi XVIII Kad Lazaru osekoše glavu XIX Čujte, braćo, jednu pesmu novu XX Puče puška sa grada Peškira XXI Diže se vojvoda XXII Tri bumbula svu noć propevaše XXIII Tresla je Toda jabuke XXIV Čobanine, brigo materina PESME KOJE SE PEVAJU UZ POST XXV Obrodila ranka kruška XXVI Bere uja jagode XXVII Pade listak na livadu XXVIII Obrodio drenak XXIX Kaloper Pero, Jelo XXX Vrana vranu karala XXXI Igralo kolo pod Budim XXXII Ide šorom devojčica OSTALE PESME KOJE SE PEVAJU U RAZNIM ZGODAMA XXXIII San me mori, san me lomi XXXIV Pijem vino i rakiju XXXV Dobro jutro, moj bekrijo XXXVI Sinoć meni knjiga stiže XXXVII Srdo moja, ne srdi se na me XXXVIII Pastirče mlado Danilo XXXIX Haj, lumpuj, lumpuj, lumpuj de HL Kad sam sinoć išla iz dućana HLI Oj jesenske duge noći * * * BEĆARAC Uredi To je bila, a i sad je, najomiljenija pesma Planincima, a može se reći i svima Sremcima. Iz Srema se raširio, može se reći, po svima krajevima srpstva. Pevaju ga najviše momci, a i zreliji ljudi. U svima veselijim zgodama peva se, a naročito ako su tu i svirači. „Bećarac“ se obično sastoji od dva, ređe od tri, stiha. Ako je od dva stiha, svaki se stih u pevanju ponavlja, a između stihova će koji uzviknuti „ih-haj“. Ako su tri stiha, samo se prvi ponavlja. Pesme koje se pevaju kao „bećarac“ mogu imati i po četiri ili šest ili deset stihova. 1. Misli nana da ja spavam sama 2. Švigarice, rano ste počele 3. A što mene sad svetuju žene 4. Ala sam se šilera navuko 5. Znaš li, curo, šta ti dolikuje 6. Niko tako u selu ne živi 7. Volem diku, dika vole mene 8. Jebo otac popa i žandara 9. Bećar jesam, bećarski se vladam 10. Nisam bećar, ko št’ ima bećara 11. Da sam bećar celo selo znade 12. Mano bi se šora i sokaka 13. Ovim šorom nikad blata nema 14. U mog dike oči povelike 15. U mog dike drombuljasta usta 16. Voleli se ja i moja dika 17. Pijem bela kad šilera nema 18. Pevaj, Mila, živa braći bila 19. Crna zemljo i zelena travo 20. Mlati, tuci, al’ nemoj po ruci 21. Zagrli me, lolo, oko struka 22. Mene mati i psuje i tuče 23. Mesečina, moje zlato spava 24. Mila mati, podaj me za diku 25. Ljubila sam, ni gledala nisam 26. Što ću tužan, kad sam mnogo dužan 27. Poznaje se jedinac u majke 28. Poznaje se ko je bećar pravi 29. Sjaj, meseče, al’ nemoj s večeri 30. Ala volem garavo čeljade 31. Ala volem garavo, pa malo 32—33. Nije znala ni zemlja ni trava 34. Oj komšijo, moja stara lolo 35. Da znaš, mati, kako švaler ljubi 36-37. Kaži pravo, ti curice bela 38. Ide jesen i kiselo vino 39. Ta j... m mu i oca i sina 40. Mesec sjao kad sam konje krao 41. Desetice, crveno ti lice 42. Svirajte mi, sedam tamburaša 43. Svirajte mi, tamburaši, besno 44. Da sam gazda, da imam ovaca 45. Da sam gazda, ko što sam jedinac 46. Ja ne pevam što ja brige nemam 47. Brigo moja, pređi na drugoga 48. Da sam gazda, ne bi’ nikad spavo 49. Caruj, care, al’ nemoj ko lane 50. Oči crne i obrve vrane 51. Mesečina i tijo je vreme 52. Garavušo, moja moraš biti 53. Garav lola svaki je pijanac 54. Oj devojko u košulji tankoj 55. Iroš jesam, iroški se vladam 56. Svi iroši na divan su došli 57. Umri, ženo, da te više nema 58. Poljubi me, lolo, ma jedared 59. Sviraj, svirče, u tu žicu tanku 60. Ala volem rapavo da ljubim 61. A gle gada što govori sada 62. Oči moje, i vi ste mi krive 63. Garavušo, mezimice mala 64. Daj mi, curo, što si obećala 65. Srce moje, cepaj se na dvoje 66. Pomrčina svu nedelju dana 67. Kaži pravo, ti zelena travo 68. Oj, bećaru, a što bećaruješ 69—71. Oj devojko, brigo materina 72—73. Meni moja svekrva zamera 74. Lolo, tiče, bar da si jedinče 75. Lolo, tiče, tebe oči diče 76. Pevaj, Mile, ti se ne boj vile 77. Ovim šorom potkresuju granje 78—79. Kad sam bila od sedam godina 80. U garave oči na vr’ glave 81. Ala sam se, imena mi moga 82. Umri, gadu, da te više nema 83. Što ću, što ću, kad ne spavam noću 84. A gle šora kud sam prolazio 85. Pevaj meni, moj golube beli 86. Nije mene rodila Ciganka 87. Pi’te momci, ja ću iz bokala 88. Grlo moje, što si me izdalo 89. Šaren ćilim po jendeku pružen 90. Preko neba pružio se lanac 91—92. Di si, lolo, opaprio usta 93. Pevala bi’, al’ ne mogu sama 94. Pevaj, drugo, nećemo zadugo 95. Drugarice, a di ti je lola 96. Gori lampa nasred Karlovaca 97. A što mi se lola zaštudiro 98—99. Dođi, lolo, doveče zacelo 100—101. Zete, pseto i obešenjače 102. Aoj moja soldačijo gorka 103. Misli svako da je baki lako 104. Telećaku, dokle ću te vući 105. Ovim šorom šlingujedu leđa 106. Curu moju pomorandžom ranim 107. Curo moja, nemoj se srditi 108—109. Curo moja, je l’ te tukla mati 110—111. Curo moja, doveče izađi 112—113. Časti, Geco, bečkerečke lole 114. Rodi, mati, još jednoga sina 115. Žali, curo, žalićeš za veka 116. Curo moja, otvor’ pendžer levi 117—118. Misli cura da ću je moliti 119. Vidiš, curo, onaj mesec gore 120—121. Kad popevam tio oko sela 122. Di si, curo, di si, pa šta radiš 123. Oči moje i obrve tvoje 124. Idem šorom, pa se fino lolam 125. Curo moja, volem oči tvoje 126. Svi mi kažu da ja ljubim lažu 127. Skidaj, curo, te dukate s vrata 128. Curo moja, ne lezi, ne spavaj 129. Sve ću moje da potrošim novce 130. Cura bela i opet se beli 131. Sve su cure otvorile vrata 132. Što si, curo, obrve navukla 133. Misli nana da j’ rodila kralja 134—135. Svi bećari sobe molovali 136. Garavušo, al sam te zavolo 137. Oj garava, šteta što si mala OSTALE MOMAČKE PESME 138. Šta si curo mislila 139. Oj garava, garava 140. Oj Jelena, Jelena 141. Oj Jelena, Jelena 142. Oj Jelena, Jelena 143. Oj Jelena, Jelena 144. Oj Jelena, Jelena 145. Tri curice, a ja sam 146. Ala mati, ala ti 147. Mesečina sijala 148. Ala i to ne volem 149. Što ću mati, gadan sam 150. Ja sam, mati, sitan, žut v) DEVOJAČKE PESME Mogu se pevati istom arijom kao i bećarac; ali devojke pevaju većinom kao onu poznatu: „Ej, čija frula ovim šorom svira“. 1. Ja sam đavo, a moj dika lola 2. Ja sam moju uljuljala lolu 3. Stragan kapa i za njome gomba 4. Vidiš, mati, koga banda prati 5. Lolo moja, da si ko ikona 6. Lolo moja u šarenoj beni 7. Lolo, pazi, ranije dolazi 8. Mesečina uprla na vrata 9. Da j’ umreti kad je čija volja 10. Imam ruva, imam i odela 11. Zalud, lolo, tvoje irošenje 12. Sinoć mala s velikim stajala 13. Ljubila sam u majke jedinca 14. Ala sam se, imena mi moga 15. Staro lane, našla sam ti mane 16. Mene snajka zove trešnja ranka 17. Ljubi, varaj, moja mila diko 18. Mila mati, sve ću te slušati 19. Mesečina, čarape se bele 20. Ide dika, sija se cigara 21. Veruj, nano, veruj milom Bogu 22. Čuj, derane, šta naši divane 23. Ja i moja lola preko dola 24. A što mi se drugarica koči 25. Drugarice, ti duše ne gubi 26. Imam diku ko ruzmarin lepu 27. Mesec sija, ne sija po modi 28. Mene moji i grde i tuku 29. Pazi, lolo, kad od mene pođeš 30. Teraj, lolo, tvoje konje vrane 31. Bolje s milim leći, pa umreti 32. Trune, vene, dudovo korenje 33. A što mi se rasrdilo grožđe 34. Da je lola makar kakvo drvce 35. Lolo moja, da si ko sunašce 36. Ne vole se po lepoti dika 37. Nije ruga kad poljubi sluga 38. Ala sam se narumenisala 39. U mog lole za šeširom lala 40. Moj se lola na mašinu šiša 41. Mila mati, dukate mi veži 42. Prodaj mati krmaču i njivu 43. Moja mati ćuriće sapela 44. A što mi se bunar-voda muti 45. Kunem nanu što me rodi lepu 46. Lolo moja, nemoj ni mišljati 47. Je l’ još koga ostavila lola 48. Crna oka u dragana moga 49. Crne oči, lolo, posvedoči 50. Ljubičice, i ja bi te brala 51. S one strane Mitrovice male 52. Ala imam umiljato lane 53. Ala su mi nedra puna jeda 54. Ala sam se navarala Raca 55. Diko moja u starom šeširu 56. Maramica na skale savita 57. Kad popevam na zelenoj travi 58. Navio se oblak dole Savi 59. Imam oči ko dve trnjinice 60. Sokolovi, gazdački sinovi 61. Imam oči ko dve trnjinice 62. Oči plave varaju garave 63. Bela rekla na izvoru prana 64. Imam oči, vrede Varadina 65. Maramica od četiri špica 66. Kaži, bela, ko te je ljubio 67. Voleli se ja i moja lola 68. Gospodine, kako se zovete 69. Imala sam, al’ umela nisam 70. Imala sam tri para švalera 71. Kakva bi se ja devojka zvala 72. Gospodine, kako Vam je ime 73. Sve ću redom da napojim jedom 74. Peva tica u šumi lepojče 75. Peva tica u šumi na grani 76. Ala i ja i lola trunemo 77. Dolom, ladom ide lola kradom 78. Laž’te momci oko švigarica 79. Mene nana u staklo zatvara 80. Cvetala je ljubičica plava 81. Svi švaleri jedu šećer beli 82. Što ću, nano, dika me se mano 83. Što se Bela na mene napela 84. Mila mi je kuća švalerova 85. Stejanovci, ni selo ni varoš 86. Ja poznajem diku po koraku 87. Znaš li, lolo, kad smo bili mali 88—89. Što ću, mati, umreću ti mlada 90. Ljubi mene, neženjeno dere 91. Drugarice, ja ti nisam kriva 92. Lolo moja iz drugoga šora 93. Ja sam moje minđuše prodala 94. Duni, vetre, iz prekog sokaka 95. Ja ću moje obrve lagirat 96. Misli dika da za njega marim 97. U Srem neću ni za gospodara 98. Prođi, lolo, šorom venta radi 99. Kad popevam tio, pa polako 100. Svi me moji imenom zovedu 101. Voleću se s bratovim ortakom 102. Ja ću bratu maramu navesti 103. Boluj leti, moja mila diko Ove se pesme dalje pevaju kao ona: „Ja sam cura šabačka“: 104. Da znaš, mati, šta ja znam 105. Moj se lola šalio 106. Mesečina s večera 107. Oj šumice zelena 108. Oči moje, očice 109. Lolo moja odavde 110. Čuješ, mati, ne čula 111. Šta ja, lolo, čujem glas 112. Širok Dunav, ravan Srem 113. Oko moje garavo 114. Zelen ora’, debo lad 115. Oči moje, očice 116. Zelen ora’ ko gora 117. Zelen ora’ u gori 118. Bela dika, bela ja 119. Vinogradi zeleni 120. Idem gore i dole 121. Ide momak iz Rače 122. Lolo moja, al’ si lep 123. Mesečina s večera 124. Što ću mati pa što ću 125. Zeleni se zimzelen 126. A gle mati, a gle, gle 127. A gle lole šta oće 128. Ja sam cura, pa cura 129. Ja sam cura šabačka 130. Bačka kola klokoću 131. Ja sam cura nevina 132. Zelen ora’, debo lad 133. Široka je avlija 134. Tri jabuke i gunje 135. Mesec sija, Mesec sja 136. S one strane Srbije 137. Imala sam švalera 138. Imala sam šeboj plav 139. Imala sam švalera 140. Meni mati ćilim tka 141. Sunce jarko visoko 142. Sinoć ja i moj mili 143. Moja dika rođena 144. Sjajno sunce zaseda 145. Mnoge cure ne znaju 146. Zeleni se livada 147. Otkad sam se rodila 148. Kad sam diku ja htela 149. Na Dunavu debo led 150. Lolo moja, i jesi i nisi 151. Svinje pasu, a ja berem sasu 152. Sinoć mi je vražala Ciganka 153. Šta je kome za marame moje 154. Peva peto na dudu jalovcu 155. Jedva čekam da nedelja dođe 156. Zeleni se avlija 157. Moga lolu ujela komara 158. Ide lola, al’ ne ide meni 159. Oj jeseni, ide Sveti Savo 160. Padaj, kišo, al’ nemoj po putu 161. Oči moje na zejtinu stoje 162. Tri sam dana kukuruzu brala 163. Dođi, lolo, doveče 164. Dođi, lolo, i nemoj Momačke pesme pevaju momci, a devojačke devojke, a na sastancima i zajedno. g) PESME RAZNE SADRŽINE 1. Svi šajkaši odoše 2. Ori, pluže, zaori 3. Kad sam bio i ja mlad 4. Ljudi kažu — to je šala 5. Čuj, braca, ne buncaj 6. Sinoć sam pio iz bokala 7. Čije je ono luče 8. Brala sam papriku 9. Šorom ajka, treba ženi štranka PESME KOJE SE PEVAJU UZ VINO 10. Car je David kazo 11. Tri devojke trumbetale, trumbeto 12. Česte su male gomilice 13. Tri sam pića ostavio 14. Popevajte, moja braćo mila 15. Sprem’te, braćo, tog veselja nama 16. Što je nama do tog stalo

55186) AK 1 Our Parish Church Twenty Addresses to Children on Great Truths of the Christian Faith , by the , M.A. Skeffington Und Son , Piccadilly 1901 , Preface. IN the twenty little sermons, or addresses to children, in this book, I have sought to teach doctrine, and teach it very definitely. A Clergyman, who had been brought up in Scottish Calvinism, said once to me, `We were reared under a clear, sharp-cut system, that seized on our intellects. Now I am in the Church of England, I find myself without a system. I know that the Calvinistic doctrine is false, but I can no more work it out of me than Augustine could work himself clear of his Manicheeism. That also was a logical system. Calvinism is in me, poisoning my blood, like an iron barb, that festers, but can never be extracted.` The hold Calvinism exercises over men is due to this-that it is a definite logical creed. And the hold Roman Catholicism exercises is due also, in great part, to the fact that it is a system, and this system is impressed very emphatically and distinctly on children`s minds, whilst forming. Those who are growing up about us grow up without any definite dogmatic teaching, and so their souls lay hold of nothing. Roses if expected to flourish must be given something solid which their roots can grasp. So with children`s minds. We give them plenty of moral teaching, but very little plain, elementary Catholic truth, put before them in such a way, that they can grasp and stay themselves by it. In after life they want this; and they are blown about with every wind of doctrine, and blown over by the blast of unbelief, because their mental rootlets have hold of nothing solid, but run in the excellent rich mould of morality. Morality feeds the roots, but doctrine holds them firm. I would urge those who make use of this little book to catechise again and again on the subjects of these discourses, till the children have assimilated the teaching. Lew Trenchard, Easter, 1885. Rev. Sabine Baring-Gould (28 January 1834 – 2 January 1924) was an English Anglican priest, hagiographer , antiquarian , novelist and eclectic scholar. His bibliography consists of more than 1240 publications, though this list continues to grow. His family home, Lew Trenchard Manor near Okehampton , Devon, has been preserved as he had it rebuilt and is now a hotel. He is remembered particularly as a writer of hymns , the best-known being ` Onward, Christian Soldiers ` and ` Now the Day Is Over `. He also translated the carol ` Gabriel`s Message ` from the Basque language to the English. seventh edition , hard cover, size 13 x 18,5 cm , english, 166 pages

61017) The Beginning of the Road , Marshal Vasili Ivanovich CHUIKOV, Supreme Commander of Sovit Land Forces ; The Story of the Battle for Stalingrad The German Panzer groups that swept through Russia in 1941 and 1942 were checked at three major points: Leningrad in the north; Moscow at the centre and Stalingrad in the south. Though the Germans entered each of these cities, none was taken. Yet of the three, only the name of Stalingrad rang round the world, as a token of massive German defeat and tremendous Russian might. Hitler`s power ebbed away in the frozen steppe, even while his men fought within sight of the River Volga. Among the black factory shells of Stalingrad his mightiest army lay down its arms, broken, confused, ruined. There is a myth in the West that the Germans were beaten by climate and great hordes of Russian troops. Man for man, it is suggested, the Germans were superior, and only the madness of Hitler`s tactics led to the defeat of the German generals. In this book that myth is exploded. In close detail, Marshal Chuikov shows that after their first setbacks the Russian armies showed equal bravery and more skill than the enemy. The Russian Command brilliantly out-generalled and outfought armies that had become fat with victory. When the tide turned, as it did most dramatically at Stalingrad, the Germans were pursued back to Berlin itself. Fighting in sewers, from rubble and from holes in the frozen earth, the Russian soldiers kept their precarious hold on the banks of the Volga. From over the river came supplies and reinforce- ments; across the ice in winter and by savagely- attacked ferry in spring. For the first time perhaps the Russians showed how a shattered city could be made to engulf a mighty enemy force. Only the gigantic slaughter of Verdun in the First War is comparable to the deeds of Stalingrad. By their ferocious resistance, the Russians were able to inflict the greatest defeat any army suffered at one place during the last war. Here, for the first time, is the full story of those bitter days. ABOUT THE AUTHOR Marshal Vasili Chuikov was born of a peasant family. He fought in the Russian Civil War and also against the Poles (1918-1920), when he held a junior command. He was chief military adviser to Chiang Kaishek in 1941 and is at present Commander-in-Chief of the Soviet Land Forces. He is also a member of the Central Committee of the Communist Party. In September 1942 Chuikov was offered the command of the 62nd Army at Stalingrad by General Yeremenko and Nikita Khrushchev, then Stalin`s political deputy in the area. The previous Commander of the 62nd Army had told Khrushchev that Stalingrad could not be defended but Chuikov accepted the command and swore not to leave Stalingrad. `We will defend the city`, he said, `or we shall die there.` Throughout the battle, Chuikov`s determination and promise were kept alive until the final triumph. hard cover , dust jacket, size 14,5 x 22 cm , good condition, illustration , maps , 388 pages ,

OVAJ ARTIKAL NE ŠALJEM U INOSTRANSTVO ! 52163) The whole works of James Hervey 1814 god. 6 knjiga The whole works of the late reverend James Hervey , A.M. rector of Weston - favel , in Northamptonshire in six volumes ; Printed by W. Gracie Berwick 1814 ; James Hervey (26 February 1714 – 25 December 1758) was an English clergyman and writer. Life : He was born at Hardingstone, near Northampton, and was educated at the grammar school of Northampton, and at Lincoln College, Oxford.Here he came under the influence of John Wesley and the Oxford Methodists, especially since he was a member of the Holy Club. Ultimately, however, while retaining his regard for the men and his sympathy with their religious aims, he adopted a thoroughly Calvinistic creed, and resolved to remain in the Anglican Church. Works : His style is often bombastic, but he displays a rare appreciation of natural beauty, and his simple piety made him many friends. His earliest work, Meditations and Contemplations, said to have been modelled on Robert Boyle`s Occasional Reflexions on various Subjects, within fourteen years passed through as many editions. Theron and Aspasio, or a series of Letters upon the most important and interesting Subjects, which appeared in 1755, and was equally well received, called forth some adverse criticism even from Calvinists, on account of tendencies which were considered to lead to antinomianism, and was strongly objected to by Wesley in his Preservative against unsettled Notions in Religion. Besides carrying into England the theological disputes to which the Marrow of Modern Divinity had given rise in Scotland (the Marrow controversy), it also led to what is known as the Sandemanian controversy as to the nature of saving faith. A new and complete edition of his Works, with a memoir, appeared in 1797. See also Collection of the Letters of James Hervey, to which is prefixed an account of his Life and Death, by Thomas Birch (1760). Having taken orders in 1737, he held several curacies, and in 1752 succeeded his father in the family livings of Weston Favell and Collingtree. He was never robust, but was a good parish priest and a zealous writer. Hervey had a lasting impact on art through William Blake, who was an admirer of his. Blake painted Epitome of James Hervey`s Meditations among the Tombs between 1820 and 1825. Hervey is also mentioned in Blake`s work as one of the holy guards to the `four-fold gate`, and his influence on Blake`s poem The Tyger has also been noted. In addition to this, the sombre and sweeping tone of his Meditations Among The Tombs (for example, `the dreadful pleasure inspired by gazing at fallen monuments and mouldering tombs`) has led to his being placed amongst the 18th Century `Graveyard School` of poets, rendering his work an important influence on Horace Walpole`s `The Castle of Otranto` of 1764 and consequently, the entire genre of Gothic Literature and the later Romanticism which the genre fuelled. ; antikvarno izdanje , 6 knjiga , tvrd povez, format 11 x 18 cm , XIV + 442 + 394 + XXIV + 352 + 364 + 378 + 392 strane , engleski jezik ,

TIHOMIR ĐORĐEVIĆ BELEŠKE O NAŠOJ NARODNOJ POEZIJI Izdavač - Državna štamparija Kraljevine Jugoslavije, Beograd Godina - 1939 X + 189 strana 24 cm Povez - Broširan Stanje - Kao na slici, IMA POTPIS DUŠANA STOJANOVIĆA, tekst bez podvlačenja SADRŽAJ: Grešnu ruku voda ne prima Ritualni zločin Jevreja Sveti Sava i Hasanpaša Sahrana neopasana deteta Kolevka na grobu Belina kao znak žalosti Suze šarca Kraljevića Marka Sahranjivanje konja Zadojavanje Oduzimanje mleka Konjputalj Koža bivoljača Sablja sa očima Sablja pod muhorom Opravljanje pušaka Neki obrasci za narodne vezove Sveto telo u pušci Lov na Božić Onemogućavanje oružja za upotrebu Oružje naopako okrenuto Uzda i bič od zmija Maksim Crnojević urečen Loše odelo kao zaštita od uroka Barjak Mlada nevesta ima urokljive oči Sahrivanje zbog uroka Kitap hamajlija Glasno hajdučko sporazumevanje Kosa u devojaka Crna čoha kroja kaurckoga Krivokletstvo za nevolju nije greh Pogubljivanje kod mosta Pobratimstvo Svetinje kao utočišta Neznanje geografije u našim narodnim pesmama Knjigonoša Što je nebo da je list hartije Jedna Zmajeva pesma u narodu Dodatak NEKOLIKA PITANJA Dilbagija Hargija Darivanje kume `Ove beleške o našoj narodnoj poeziji postale su ponajviše prilikom čitanja naših narodnih pesama i razmišljanja o pojedinostima u njima. One nemaju većih pretenzija do da budu sasvim skromni komentari nekih mesta u našim narodnim pesmama i sitni prilozi upoznavanju sadržine naše narodne poezije. Možda će, pored toga, koja od njih biti i podstrek za još punije i detaljnije komentare i za još obilatije priloge znanju o ponekim poetskim tvorevinama našega naroda. Svaku misao i svako izvođenje u ovim beleškama ja sam gledao da utvrdim što većim brojem primera. Poznavaoci naše narodne poezije i našeg folklora u opšte sigurno će naći još više primera no što sam ih ja našao, pa će njima osnažiti ili oboriti ono što sam ja tvrdio. Bilo da učine jedno ili drugo, za mene će biti veliko zadovoljstvo što su im ove moje beleške dale povoda za to. Sve beleške u ovoj knjizi već su jedan put bile naštampane. Gdje je koja štamiana ispod svake je označeno. Ovde su skupljene i sa ponešto dopuna preštampane. Nisu preštampane samo one moje beleške o našoj narodnoj poeziji koje su izlazile u seriji mojih knjiga pod naslovom Naš narodni život jer su tu u knjigama koje su, držim, dovoljno pristupačne.` Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku.

Geschichte der renaissance in Italien Jacob Burckhardt RETKO na nemackom tvrd povez veci format povez popustio unutra odlicno 19...? ANTIKVARNA Lib 4 Kultura renesanse u Italiji, Jacob Burckhardt, Die Kultur der Renaissance in Italien Jacob Burckhardt Knjiga obrađuje pojmove poput Vladari 15. i 16. veka Veće vladarske kuće Republike Venecija i Firenza spoljna politika italijanskih država Rat kao umetničko delo Papstvo i njegove opasnosti i dr. Carl Jacob Christoph Burckhardt (May 25, 1818 – August 8, 1897) was a Swiss historian of art and culture and an influential figure in the historiography of both fields. He is known as one of the major progenitors of cultural history.[1] Sigfried Giedion described Burckhardt`s achievement in the following terms: `The great discoverer of the age of the Renaissance, he first showed how a period should be treated in its entirety, with regard not only for its painting, sculpture and architecture, but for the social institutions of its daily life as well.`[2] Burckhardt`s best known work is The Civilization of the Renaissance in Italy (1860). Contents 1 Life 2 Work 3 Politics 4 Legacy 5 Bibliography 6 References 7 Further reading 8 External links Life The son of a Protestant clergyman, Burckhardt was born and died in Basel, where he studied theology in the hope of taking holy orders; however, under the influence of Wilhelm Martin Leberecht de Wette, he chose not to become a clergyman. He was a member of the patrician Burckhardt family. He finished his degree in 1839 and went to the University of Berlin to study history,[3] especially art history, then a new field. At Berlin, he attended lectures by Leopold von Ranke, the founder of history as a respectable academic discipline based on sources and records rather than personal opinions. He spent part of 1841 at the University of Bonn, studying under the art historian Franz Theodor Kugler, to whom he dedicated his first book, Die Kunstwerke der belgischen Städte (1842). He taught at the University of Basel from 1843 to 1855, then at the Federal Polytechnic School. In 1858, he returned to Basel to assume the professorship he held until his retirement in 1893. He started to teach only art history in 1886. He twice declined offers of professorial chairs at German universities, at the University of Tübingen in 1867 and Ranke`s chair at the University of Berlin in 1872. See Life by Hans Trog in the Basler Jahrbuch for 1898, pp. 1–172. Burckhardt is currently featured on the Swiss thousand franc banknote. Work Burckhardt`s historical writings did much to establish the importance of art in the study of history; indeed, he was one of the `founding fathers of art history` but also one of the original creators of cultural history. Contra John Lukacs, who has argued that Burckhardt represents one of the first historians to rise above the narrow 19th-century notion that `history is past politics and politics current history,`[4] Lionel Gossman claims that in stressing the importance of art, literature, and architecture as a primary source for the study of history, Burckhardt (in common with later Dutch cultural historian Johan Huizinga) saw himself as working in the tradition of the French romantic historian Jules Michelet.[5] Burckhardt`s unsystematic approach to history was strongly opposed to the interpretations of Hegelianism, which was popular at the time;[citation needed] economism as an interpretation of history;[citation needed] and positivism, which had come to dominate scientific discourses (including the discourse of the social sciences).[citation needed] In 1838, Burckhardt made his first journey to Italy and published his first important article, `Bemerkungen über schweizerische Kathedralen` (`Remarks about Swiss Cathedrals`). Burckhardt delivered a series of lectures at the University of Basel, which were published in 1943 by Pantheon Books Inc., under the title Force and Freedom: An Interpretation of History by Jacob Burckhardt. In 1847, he brought out new editions of Kugler`s two great works, Geschichte der Malerei and Kunstgeschichte, and in 1853, he published his own work, Die Zeit Constantins des Grossen (`The Age of Constantine the Great`). He spent the greater part of the years 1853 and 1854 in Italy, collecting material for his 1855 Der Cicerone: Eine Anleitung zum Genuss der Kunstwerke Italiens (7th German edition, 1899) (`The Cicerone: or, Art-guide to painting in Italy. For the use of travellers` Translated into English by A. H. Clough in 1873), also dedicated to Kugler. The work, `the finest travel guide that has ever been written`[6] which covered sculpture and architecture, and painting, became an indispensable guide to the art traveller in Italy. About half of the original edition was devoted to the art of the Renaissance. This was followed by the two books for which Burckhardt is best known today, his 1860 Die Cultur der Renaissance in Italien (`The Civilization of the Renaissance in Italy`) (English translation, by S. G. C. Middlemore, in 2 vols., London, 1878), and his 1867 Geschichte der Renaissance in Italien (`The History of the Renaissance in Italy`). The Civilization of the Renaissance in Italy was the most influential interpretation of the Italian Renaissance in the 19th century and is still widely read. In connection with this work Burckhardt may have been the first historian to use the term `modernity` in a clearly defined, academic context.[7] Burckhardt understood Reinassance as drawing together art, philosophy and politics, and made the case that it created `modern man`.[7] Burckhardt developed an ambivalent interpretation of modernity and the effects of the Renaissance, praising the movement as introducing new forms of cultural and religious freedom but also worrying about the potential feelings of alienation and disenchantment modern men might feel.[7][additional citation(s) needed] These claims proved quite controversial, but the scholarly judgements of Burckhardt`s History of the Renaissance are sometimes considered to be justified by subsequent research according to historians including Desmond Seward and art historians such as Kenneth Clark. Burckhardt and the German historian Georg Voigt founded the historical study of the Renaissance. In contrast to Voigt, who confined his studies to early Italian humanism, Burckhardt dealt with all aspects of Renaissance society. Burckhardt considered the study of ancient history an intellectual necessity and was a highly respected scholar of Greek civilization. `The Greeks and Greek Civilization` sums up the relevant lectures, `Griechische Kulturgeschichte`, which Burckhardt first gave in 1872 and which he repeated until 1885. At his death, he was working on a four-volume survey of Greek civilization. `Judgments on History and Historians` is based on Burckhardt`s lectures on history at the University of Basel between 1865 and 1885. It provides his insights and interpretation of the events of the entire sweep of Western Civilization from Antiquity to the Age of Revolution, including the Middle Ages, History from 1450 to 1598, the History of the Seventeenth and the Eighteenth Centuries.[8] Politics There is a tension in Burckhardt`s persona between the wise and worldly student of the Italian Renaissance and the cautious product of Swiss Calvinism, which he had studied extensively for the ministry. The Swiss polity in which he spent nearly all of his life was a good deal more democratic and stable than was the norm in 19th-century Europe. As a Swiss, Burckhardt was also cool to German nationalism and to German claims of cultural and intellectual superiority. He was also amply aware of the rapid political and economic changes taking place in the Europe of his day and commented in his lectures and writings on the Industrial Revolution, the European political upheavals of his day, and the growing European nationalism and militarism. Events amply fulfilled his prediction of a cataclysmic 20th century, in which violent demagogues (whom he called `terrible simplifiers`) would play central roles. In later years, Burckhardt found himself unimpressed by democracy, individualism, socialism and a great many other ideas fashionable during his lifetime. He also observed over a century ago that `the state incurs debts for politics, war, and other higher causes and `progress`.... The assumption is that the future will honor this relationship in perpetuity. The state has learned from the merchants and industrialists how to exploit credit; it defies the nation ever to let it go into bankruptcy. Alongside all swindlers the state now stands there as swindler-in-chief`.[9] Legacy Friedrich Nietzsche, appointed professor of classical philology at Basel in 1869 at the age of 24, admired Burckhardt and attended some of his lectures. Both men were admirers of the late Arthur Schopenhauer. Nietzsche believed Burckhardt agreed with the thesis of his The Birth of Tragedy, that Greek culture was defined by opposing `Apollonian` and `Dionysian` tendencies. Nietzsche and Burckhardt enjoyed each other`s intellectual company, even as Burckhardt kept his distance from Nietzsche`s evolving philosophy. Their extensive correspondence over a number of years has been published. Burckhardt`s student Heinrich Wölfflin succeeded him at the University of Basel at the age of only 28. In turn, Wolfflin`s successor, Werner Kaegi, devoted his life`s work to completing a six-volume intellectual biography of Burckhardt, in addition to translating the work of pioneering Dutch cultural historian Johan Huizinga into German. Gossman has argued that, `The extensive correspondence between Kaegi and Huizinga is evidence of the close intellectual and personal relation between Huizinga and the man who felt he had inherited the mantle of Burckhardt.`[5] Bibliography In English translation 1873. The cicerone: or, Art-guide to painting in Italy. For the use of travellers Translation by A. H. Clough. 1878. The Civilization of the Renaissance in Italy. The Middlemore translation of the 1860 German original (Die Cultur der Renaissance in Italien, 1860). 1990. The Civilization of the Renaissance in Italy. Penguin Classics. ISBN 0-14-044534-X 1999. The Greeks and Greek Civilization, Oswyn Murray, ed. New York: St Martin`s Griffin. ISBN 0-312-24447-9 (translation of Griechische Kulturgeschichte, 1898–1902) 1929. Judgements on History and Historians The Letters of Jacob Burckhardt. ISBN 0-86597-122-6. 1943. Reflections on History. ISBN 0-913966-37-1. References Jakob Burckhardt Renaissance Cultural History In Space, Time and Architecture (6th ed.), p 3. The Letters of Jacob Burckhardt, Translated by Alexander Dru, London: Routledge and Kegan Paul, 1955; Liberty Fund Inc., 2001, xxviii-xxxii. John Lukacs, Remembered Past: John Lukacs on History, Historians, and Historical Knowledge, ed. Mark G Malvasi and Jeffrey O. Nelson, Wilmington, DE: ISI Books, 2004, 215. `Before Huizinga`. The New York Times. 1996-09-08. ISSN 0362-4331. Retrieved 2020-05-01. Giedion, p. 4. Josephson-Storm, Jason (2017). The Myth of Disenchantment: Magic, Modernity, and the Birth of the Human Sciences. Chicago: University of Chicago Press. p. 91. ISBN 0-226-40336-X. Burckhardt: Judgments on history and historians Judgments on History and Historians (tr. Boston: 1958), p. 171 - cited in `Super Imperialism` by M. Hudson Further reading Bauer, Stefan (2001): Polisbild und Demokratieverständnis in Jacob Burckhardts `Griechischer Kulturgeschichte`. Basel: Schwabe. ISBN 978-3-7965-1674-0 Gilbert, Felix (1990). History: Politics or Culture? Reflections on Ranke and Burckhardt. Princeton, N.J.: Princeton University Press. p. 109. ISBN 0-691-03163-0. Gossman, Lionel, 2000. Basel in the Age of Burckhardt: A Study in Unseasonable Ideas. The University of Chicago Press. ISBN 0-226-30500-7 Grosse, Jurgen, 1999, `Reading History: On Jacob Burckhardt as Source-Reader,` Journal of the History of Ideas 60: 525-47. Gossman, Lionel. `Jacob Burckhardt: Cold War Liberal?` Journal of Modern History (2002) 74#3 pp. 538–572 in JSTOR Hinde, John R., 2000. Jacob Burckhardt and the Crisis of Modernity. McGill-Queen`s Studies in the History of Ideas. McGill-Queen`s University Press. ISBN 0-7735-1027-3 Howard, Thomas Albert, 1999. Religion and the Rise of Historicism: W.M.L. De Wette, Jacob Burckhardt, and the Theological Origins of Nineteenth-Century Historical Consciousness, Cambridge University Press. ISBN 0-521-65022-4 Kahan, Alan S., 1992. Aristocratic Liberalism: The Social and Political Thought of Jacob Burckhardt, John Stuart Mill, and Alexis De Tocqueville. Oxford University Press. ISBN 0195070194 Mommsen, Wolfgang. `Jacob Burckhardt- Defender of Culture and Prophet of Doom,` Government and Opposition (1983) 18#4 pp. 458–475. Rüsen, Jörn. `Jacob Burckhardt: Political Standpoint and Historical Insight on the Border of Postmodernism,` History and Theory (1985) 24#3 pp. 235–246 Sigurdson, Richard, 2004. Jacob Burckhardt`s Social and Political Thought. Univ. of Toronto Press. ISBN 0802047807

dr Andrija Radenić Progoni političkih protivnika u režimu Aleksandra Obrenovića 1893-1903 Istoriski arhiv Beograd 1973 tvrdi povez 904 str kao NOVA UVODNA REČ SKRAĆENICE I. OPTUŽBE I PRESUDE PO ZAKONU O ŠTAMPI II. ODBRANA I PRESUDA U PROCESU PROTIV UČESNIKA TZV. “ČEBINČEVE BUNE” III. PREKI SUD POVODOM IVANJDANSKOG ATENTATA IV. UČESNICI RADNIČKOG POKRETA PRED ORGANIMA UPRAVE I SUDA V. DIPLOMATSKA SLUŽBA U ODBRANI PORETKA VI. AKTA MINISTARSTVA INOSTRANIH POSLOVA I MINISTARSTVA RATA AUSTROUGARSKE VII. AKTA MINISTARSTVA INOSTRANIH POSLOVA RUSIJE VIII. REZIME IX. REGISTAR LIČNOSTI X. REGISTAR USTANOVA CITATI iz knjige: Mitropolit Mihailo ministru unutrašnjih poslova – da se zabrani bogohulna knjiga Steve J. Radosavljevića-Bdina Razmišljanja. Gospodine, Izišla je knjiga pod naslovom „Razmišljanja“ napisao Stevan J. Radosavljević-Bdin. Štampana u Beogradu 1896. god. Ova je knjiga od velike štete za pravoslavnu veru i za moral narodni. G. Bdin u njoj obara sveto pismo, obara sve ono na čemu postoji vera i crkva, ismeva Boga i vodi narod u anarhiju. Mi se čudimo što se javljaju ovakve knjige, koje kvare narod i vode ga propasti. S toga, molimo Vas, da zabranite ovu knjigu, koja truje narod i obara mu svetinje, pa da izvolite izdati naredbu, da se u buduće ovakve štetne knjige ovde i ne štampaju.6 Arhijepiskop beogradski i Mitropolit srpski Mihailo s. r. 5 Prvostepeni sud je, 1. oktobra 1896, ovu tužbu odbacio kao neosnovanu jer je utvrđeno da je navedena brošura „bila gotova sa štampanjem i povezivanjem 7. maja, i da je tada predata piscu“ znači istog dana kada je predat obavezni primerak Upravi grada, (IAB, PS, f. 76–103–1896.) 6 U optužbi državnog tužioca dodaje se da ovom knjigom: „pored toga se rasprostire nihilizam i komunizam“ i „narod podstrekava protivu državnoga reda i poretka, protivu državnog uređenja i ustanova i pravoslavne crkve koja je simvol vere i na kojoj je srpska crkva zasnovana“. Prvostepeni sud je, 10. juna 1896, potvrdio rešenje Uprave grada o zabrani ove knjige. Ali je posle, presudom od 13. novembra 1896, oslobodio pisca od optužbe s obrazloženjem da „kad se promotri dobro sam stil, način i tok pisanja, vidi se da je „knjiga“ pisana kao naučna rasprava, ... objašnjavajući sa naučnog gledišta „Stari zavet“.“ U sudskom veću, u kome sada očigledno preovlađuju elementi progresa, ovakva iznenadna oslobađajuća presuda opravdava se prigodnom motivacijom, da se inkriminisanom knjigom zapravo „sa gledišta nauke“ objašnjava geneza nazarenske vere, koja je „strogo zabranjena“. Međutim, Kasacioni sud je, 5. decembra 1896, utvrdio da oslobađajuća presuda Prvostepenog suda nije na zakonu osnovana. Predmet je vraćen Prvostepenom sudu s obrazloženjem da se pisac u navedenoj knjizi upušta „u takvo tretiranje pitanja vere, verskih običaja i božanstva, kakvo zakonodavac izrikom zabranjuje i kao kažnjivo oglašava“. Da bismo se bolje orijentisali navešćemo neke odlomke od inkriminisanih izraza. U vezi sa Svetim pismom, tu stoji da: „od početka svog do kraja ono je u svemu što se postanja i božijih događaja s ljudima tiče, izmislica. Nikada Bog nije govorio ljudima, nikada on nije davao ljudima naredbe; nikada on nije proklinjao, obećavao ili blagosiljao... Niti je Bog udanuo čoveku dušu, niti je bilo Adama, niti ima poslednja greha, niti ima kazne i nagrade onoga sveta... Odozgo se lagalo, odozdo se odazivalo... tako je uzajamno... jedno... potenciralo drugo“ [str. 13–15]. ...Kad je hrišćanska svest mogla za nekih 1100 godina potamaniti kao vrače i veštice nekih 9 miliona ljudi – 9 miliona u slavu Hristovu! – Zašto da štogod ne proguta i društvena revolucija, kojoj bi bila celj da zbaci ekonomski i politički jaram sa sirotinje? Mi ne preporučujemo to. Mi samo upoređujemo. A ... što mora doći, doći će.“ ... [str. 70–71]. *** Beograd, 10. avgusta 1899. Nikola Pašić kralju Aleksandru – pokajničko pismo iz zatvora. VAŠE VELIČANSTVO, PREMILOSTIVI GOSPODARU. Dozvolite mi da najponiznije zamolim Vaše Veličanstvo da blagovoli pokloniti Svoju uzvišenu pažnju ovim nekolikim redovima. U prvom pismu napomenuo sam moje kardinalne političke pogreške, koje su omogućile da se začne stvarati nepoverenje kod Vašeg Veličanstva u moju lojalnost i odanost prestolu i dinastiji Doma Obrenovića, ali sam u velikoj uzbuđenosti propustio da napomenem još neke političke pojave, koje su može biti, najviše doprinele da se začeto nepoverenje utvrdi i pojača. Tako propustio sam da napomenem i objasnim za što se nisam obraćao Vašem Veličanstvu za milost i oproštaj kazne po mojoj štamparskoj krivici. Evo kako je ta stvar tekla. Jedno mogu reći pouzdano a to je da atentat nije potekao iz lične osvete, no da je delo kakve klike, ili kakve ličnosti, kojoj bi povoljno bilo kad bi se dinastija Doma Obrenovića oslabila i svela samo na jednog prestavnika. Ja dušu ne mogu grešiti i reći za nekoga taj je kriv, kad ne znam, ali mogu reći da to nije delo ni jedne naše stranke razumevajući pod strankama naše tri bivše stranke. Ako bi dozvoljeno bilo što u opšte napamet reći, to bi se moglo reći da izvor toga zločina treba tražiti gde podalje. Vaše Veličanstvo – Vama će izgledati čudno i neverovatno kako je to moguće da ja ništa o tome pre nisam načuo, kad sam stajao na vrhu jedne stranke. Ali to netreba ni najmanje da Vama bude čudno i neverovatno, kad se može u napred znati da takva zlikovačka dela nemože ni jedan prvak, ili šef stranke odobriti, koji bar nešto ima političke uviđavnosti, i koji je upoznat sa kardinalnim zahtevima državnog i narodnog napretka. Teško je za mene, koji se u takvom očajničkom stanju nalazim, koji uveravam Vaše Veličanstvo u moju bezgraničnu odanost prestolu i Domu Obrenovića, koji molim Vaše Veličanstvo za milost i poštedu, a među tim u trenutku, kad treba Domu Obrenovića učiniti uslugu, ja nisam u stanju da takve učinim. Kad bi duša moja bila u ma kom delu tela moga, ja bi pristao da se taj deo tela otvori, pa da se uverite da li istinu govorim, ali ovako, jedini je Bog, koji zna da čistu istinu pred Vaše Veličanstvo iznosim, i jedino će vreme pokazati da li sam bio izdajica svoga Gospodara u trenutku, kad je mogao očekivati da mu istinu kažem. Do sada nije bilo ni jednog slučaja da sam izobličen bio u laži, i još manje sme biti u ovom po mene sudbonosnom trenutku, kad sve od svoga Gospodara očekujem, da neistinu iznosim i da budem docnije izobličen kao izdajnik prestola i svoje svečano date reči. Gospodaru, , – propustio sam da zamolim Vaše Veličanstvo da mi ublažite bol i nemir duše, teško osećanje moralne ugnjetenosti i da izvolite narediti da mi se gvožđe s nogu skine. – Ja sam Gospodaru, okovan rečju, a gvožđe užasno potencira bol i nemir duše, ne daje mira ni sna ni danju ni noću i dovodi me do užasnog očajanja, koje može konačno salomiti moju dušu i moju pamet. Ja Vas molim da se setite nekadašnjeg Pašića, koji je verno stajao na straži Vaše sigurnosti i koji je po nekad i glavu svoju za Vas zalagao i ublažite mu očajničko stanje, a da će Vam večito blagodaran biti o tome ne treba sada ni da govorim. U najvećoj nadi ostajem najodaniji sluga Domu Obrenovića i prestolu Vašeg Veličanstva Nikola P. Pašić

Homerosi világ (Homerski svet) Dr. Csengeri János 1903.g *Homeric World (Homer`s World) Dr. János Csengeri 1903. ..N*2105..2017. Dr. Csengeri János Lampel Róbert (Wodianer F. és Fiai) Cs. és Kir. könyvkereskedése (Budapest) , 1903.g Könyvkötői kötés , 226 oldal Tvrd povez,mađarski jezik,ilustrovana,226.strana,karta u prilogu,format : 23,5 x 16,5.cm, STANJE KNJIGE: očuvana,stranice čiste-nema ispisivanja,potpis vlasnika na naslovnoj stranici TARTALOM ELŐSZŐ 5 Az anyag osztályozása 9 I. RÉSZ. 1. Szakasz: A homerosi istenvilág 10 A) A görögök vallása 10 B) A homerosi istenek általában 13 C) A homerosi istenek 19 Égi (olymposi) istenek 19 1.-Zeus 19.,2.-Hera 20.,3-.Apollon és Helios 21.,-4.Artemis 23.,-5.Leto 23.,-6.Athene 23.,-7. Ares 25.,-8.Aphrodité 26.,--9.Hephaistos 27.,-10.Hermes 28.,-11.Az Olympos alárendelt istenségei 29. Tengeri istenek 30. 1.-Poseidon 30.,-2.Amphitrite 31.,-3.Nereus és Nereisek 31.,-4. Protheús és Eidothea 32.,-5.Phorkys és Thoosa 32.,-6.Ino-Leukothea 33 .,-7.A Seirének, Skylla, Charybdis 33.,- A föld istenei 1.-Demeter 33.,-2.Dionysos 34.,-.,-3.Alsóbbrendű istenek 34 Az alvilág istenei 35 1. Hades 35.,-.,-2 Persephone 35.,-3. Erinysek 35. 2. Szakasz: Az istentisztelet és lelkivilág 36 A) Vallásos érzés 36 Az istentisztelet nemei 37 a) Imádság 3. &) Áldozat 30., c) Az eskü 41., d) Jöveudőmondás 41., e) Az istentisztelet helyei 42., f) A papok 43., B) A homerosi kor lelki világa 43 I.A lelki élet (psychologia) 44.,-II.Az erkölcsiség (ethika) 48., ?) Erényesség 48., ?)Bűn 51., c)Bűnhődés 52., d)Erkölcsi jóság és rosszaság 53., e)Mások iránt való kötelességek 54., 1. Igazságszeretet 54 2. Idegen vagyon tiszteletbentartása 55 3. Mások életének kimélése 56 4- Barátság 57 5. Hazaszeretet 57 II. RESZ. 1. Szakasz: A föld képe Homerosnál 59., Görögország 60., Ithaka 61., Odysseus utja 65., Ilios 66. 2. Szakasz: A) A természet és jelenségei 70 1. Az ég 70 Idő és időszámítás 73., Időjárás 74., a) Szelek 74, b) Légköri tünemények 75. 2. A föld 76., ?) Hegyek, völgyek, síkok 76, ?) Vizek 77 3. Az alvilág 79 B) A természet három országa 81 I. Állatok. 1. Emlősök 81. a) Kutya 81, 6) Ló 82, c) Szamár 83., d) Öszvér 83., e) Szarvasmarha 83., f)A juh 84., g) A kecske 85., h) A szarvas 83., i) A disznó 86., j) Vaddisznó 87., k) Az elefánt 87., l) A farkas 87., m) A sakál 88., n) Az oroszlán 88., o) A medve 88., 0 A párducz 88., ., q) A nyul 89., r) A denevér 89 2.Tengeri emlősök. Halak 89., -3. Csuszó-mászók 90., -4. Madarak 90. a) Vizi madarak 90,. &) Galambok 91., c) Éneklő madarak 91., d) Ragadozó madarak 92 5.-Puhatestűek 93, -6. ízeltlábúak 93., -7. Férgek 94 II. Növények 94., III. Ásványok 99.,-III. RÉSZ. 1. Szakasz: A) Nyilvános élet. I. Az állam békeidején 101. 1.A király 101., - 2.A nemesek 104.,- 3.Nem-nemes szabadok, polgárok, nép 105., -4.Zsellérek 105., -5.Napszámosok 105., -6.Rabszolgák 105., -7.A közjó munkásai 106., -8.A kalmár 108., II. Az állam háború idején 1C8 A fegyverek a két eposban 111. I. Védő fegyverek 114, -II. Támadó fegyverek 124. A harcz módja és menete 129., A háború okai 130., A harczosok nemei és a harczrend 130, A harcz 131 2. Szakasz: B) Magánélet. I. A c s a 1 á d 134. 1. A házasság 134, -2 .A gyermekek nevelése 136. II.A cselédség 137 III. A családnak idegenekkel való viszonya 139 IV. A homerosi ház 141 a) A tirynsi várpalota 141 b) Odysseus palotája 152 A ház belseje 156 a) A ház díszítése, a megaron nagysága 156., , b) A terem világítása, a tetőzet 158., c) Ajtók és ajtózárak 159 Belső berendezés 162 Ruházat 166 1. A férfi öltözete 166,- 2. A nő öltözete 168., Ékszerek 171., ,-3. Lábbeli és Hajviselet 174 Az étkezés 176., Ivóedények 178. A közlekedés és szállítás eszközei 180. 1. A szekér 180, 2. A hajó 184 a) A hajó részei 184, b) Tengerre szállás, tengeri ut, kikötés 191., Művészet 193., Temetés 199., Függelék: 1, Az Iliás tartalma hexameterekben 203. 2. A nevezetesebb családfák 204 3. A két epos nev. személyei 206 Név- és tárgymutató: I. Görög II. Latin 207 **TÉMAKÖRÖK Irodalomtörténet > Világirodalom > Európai irodalom > Dél-európai

SOCIOLOGIJA: Savremeni pravci i teorije Izdavač: Izdavačka knjižarnica Gece Kona Biblioteka Javnog prava, knjige VII i VIII Godina izdanja: 1932/33 Prevod: Dragomir Ikonić Povez: tvrd Broj strana: 677 + 530 Jedan podvučeni redak, veoma dobro očuvane. S A D R Ž A J: Povodom izdanja ovog dela Uvod GLAVA I. — MEHANISTIČKA ŠKOLA Prethodnici. Savremena socialna fizika Savremena socialna mehanika Savremeni socialni energetici Kritičke primedbe Vilfredo Pareto i drugi Šta Pareto razume pod naučnom sociologijom Kvantitativan opis funkcionalne uzajamne zavisnosti socialnih pojava umesto jednostrane uzročnosti Paretovo shvatanje društva Paretova teorija o činiocima Elementi ili činioci koje je Pareto proučavao Paretovi zaključci reziduima i derivacijama Paretovi zaključci odnosno drugih činilaca u sklopu jednog socialnog sistema Paretova shvatanja o socialnim promenama Kritičke primedbe GLAVA II. — ŠKOLA FREDERIKA LE PLEA Biografski podaci i istorija škole Metode Le Pleove škole Sociološki sistem i glavni prilozi Le Pleove škole Prilozi koje je ova škola dala sociologiji Kritičke primedbe GLAVA III. — GEOGRAFSKA ŠKOLA Prethodnici. Definicija geografskih činilaca Glavne postavke o uticaju geografskih činilaca na socialne pojave Geografski uslovi i razmeštaj ljudstva na zemlji Geografski odnosi i karakter ljudskih stanova, puteva i saobraćajnih sredstava Geografski uslovi i odelo Geografski uslovi hrana i piće Geografski uslovi ekonomski život i organizacije Geografska sredina i rasa Geografski uslovi i zdravlje Klima, ljudska energija i radna sposobnost. Klima i psihička radljivost Klima i samoubistvo Klima i ludilo Klima i kriminal Klima i procent rađanja, smrtnosti i sklopljenih brakova Geografski uslovi, religija, umetnost i literatura Geografski uslovi, socialna i politička organizacija društva Klima, genije i razvitak civilizacije GLAVA IV. — BIOLOŠKO TUMAČENJE SOCIALNIH POJAVA Glavne vrste bioloških teorija u sociologiji. Bio-organska škola i njen odnos prema drugim organskim teorijama Prethodnici Savremene bio-organske teorije u sociologija Prigovori Biološka i socialna diferenciacija Kritičke primedbe GLAVA V. — ŠKOLA KOJA TUMAČI DRUŠTVO ČINIOCIMA RASE, ODABIRANJA I NASLEĐA Prethodnici Istorijsko-filozofska grana škole Rasno-antropometrijska grana škole Biometrijska grana škole Druga antropo-rasna tumačenja socialnih problema primena principa nasleđa i odabiranja u oblasti sociologije Kritika škole Osnovani principi ove škole Opšti zaključci GLAVA VI. — SOCIOLOŠKA TUMAČENJA „BORBE ZA OPSTANAK“ I SOCIOLOGIJA RATA Opšte odlike ovog učenja Oblici borbe za opstanak i njihova mena u toku ljudske istorije Kritičke primedbe Socialne funkcije i dejstva rata Dejstvo rata na zdravlje stanovnika Uticaj rata na rađanje Uticaj rata na ekonomske pojave Rat kao sredstvo za širenje solidarnosti i mira Moralna dejstva rata Uticaj rata na političku organizaciju Rat, revolucije i reformistički pokreti Rat i socialna pokretljivost Rat i promene mišljenja, držanja i raspoloženja Uticaj rata na nauku i umetnosti Opšti zaključak odejstvima rata Činioci rata Opšti zaključak o biološkoj sociologiji GLAVA VII. — BIOSOCIALNA GRANA: DEMOGRAFSKA ŠKOLA Prethodnici Adolf Kost Broj i gustina stanovništva u odnosu prema rađanju i smrti Broj i gustina stanovništva u odnosu prema iseljavanju Demografski uslovi i rat Demografski činioci i revolucija Demografski činioci i ekonomske pojave Broj i gustina stanovništva u vezi s oblicima socialne organizacije Demografski činioci u vezi s oblicima političkih i socialnih ustanova Broj i gustina stanovništva u odnosu prema pronalascima i genialnim ljudima Demografski činioci u vezi s običajima i navikama Demografski činioca u vezi s drugim ideološkim pojavama Demografski činioci u vezi s napredovanjem i propadanjem društva Opšti zaključci GLAVA VIII. — SOCIOLOGISTIČKA ŠKOLA 1. Opšte odlike škole 2. Prethodnici 3. Sociologistička tumačenja E. Robertia, A. Espinasa, Izulea, Dragičeska, Čarlsa Kulea, i drugih 4. E. Dirkem i njegova škola GLAVA IX. - SOCIOLOGISTIČKA ŠKOLA (NASTAVAK). FORMALNA ŠKOLA I SISTEMATIKA SOCIALNIH ODNOSA 1. Odlika škole i njeni glavni pretstavnici 2. Kritičke primedbe 3. Formalna sistematika socialnih procesa i ljudskih odnosa u savremenoj sociologija GLAVA X. - SOCIOLOGISTIČKA ŠKOLA (NASTAVAK). EKONOMSKA ŠKOLA 1. Prethodnici 2. Teorije Karla Marksa (1818—1833) i F. Engelsa (1820—1895) 3. Savremena proučavanja odnosa između raznih ekonomskih uslova i drugih socialnih pojava 4. Ekonomski uslovi, telesne i psihičke odlike stanovništva 5. Ekonomski uslovi i procesi rađanja 6. Ekonomski uslovi, samoubistvo, pauperizam i zločin 7. Ekonomski uslovi i naseljavanje 8. Ekonomski uslovi, socialna organizacija i ustanove 9. Ekonomski uslovi, računajući tu tehnologiju proizvodnje, oblici socialne organizacije i politične ustanove 10. Ekonomski odnosi, štrajkovi, nemiri i revolucije 11. Ekonomski uslovi, razne političke pojave i položaji 12. Ekonomski uslovi i ideologije, religije i umetnosti 13. Ekonomski uslovi, propast ili napredak društva 14. Opšti zaključci o ekonomskoj školi u sociologiji GLAVA XI. — PSIHOLOŠKA ŠKOLA 1. Prethodnici i glavne grane ove škole 2. Instinktivistička tumačenja 3. Biheviristička tumačenja 4. Tumačenja posredstvom želja, čežnje, muke i zadovoljstva, interesa, ponuda, prohteva, volje i držanja GLAVA XII. — PSIHO-SOCIOLOGISTIČKE TEORIJE RELIGIJE, OBIČAJA, PRAVA, JAVNOG MIŠLJENJA, UMETNOSTI I DRUGIH KULTURNIH POJAVA KAO ČINILACA 1. Verovanja, mađije, miti, predrasude, ideologije i religija kao činioci 2. Socialna uloga načina života, običaja i navika 3. Socialne funkcije zakona 4. Javno mišljenje i propaganda kao činioci 5. Drugi kulturni činioci 6. Opšti zaključak, GLAVA XIII. - DRUGE PSIHO-SOCIOLOGISTIČKE STUDIJE O ODNOSIMA IZMEĐU RAZNIH PSIHO-SOCIALNIH POJAVA I NJIHOVE DINAMIKE 1. Proučavanja odnosa između porodice ili ognjišta i drugih socialnih pojava 2. Proučavanja odnosa između karaktera susedstva i drugih socialnih pojava 3. Proučavanja uticaja zanimanja i njegovih odnosa 4. Proučavanja dejstva varoške i seoske sredine 5. Proučavanja psiho-socialnih tipova pojedinaca i grupa; odnosi između psiholoških osobina i primanja pojedinaca u društva 6. Proučavanja odnosa između vođstva i inteligencije u izvesnom broju socialnih grupa koje učestvuju u socialnom pomeranju 7. Proučavanja uslova koji omogućavaju simpatije i antipatije između pojedinaca i grupa 8. Proučavanja kolebanja, ritmova i krugova socialnih procesa 9. Proučavanja brzine, kojom se vrše promene u raznim oblastima kulture, kao i jačine odnosa među njima 10. Proučavanja u pogledu iseljenja, širenja i mobilnosti kulturnih objekata, odlika, vrednosti i pojedinaca 11. Proučavanja iznenadnih, katastrofalnih, revolucionarnih promena 12. Početak faze eksperimentalne sociologije 13. Zaključak o specialnim studijama 14. Opšti zaključak o sociologističkoj i psihološkoj školi GLAVA XIV. - ZAKLJUČAK Pogled u prošlost i izgled na budućnost (K-82)

Prvo izdanje „Krive Drine“ Marka Markovića iz 1935. godine sa originalnim zaštitnim omotom koji je, zajedno sa ilustracijama unutar knjige, izradio slikar Roman Petrović (fotomontaža u stilu avangardnih međuratnih Nolitovih korica koje je radio Pavle Bihalji / Bihaly Merin). Bibliotečki primerak. Stanje kao na slikama. Osim inventarskih nalepnica i pečata unutra odlično očuvano, bez pisanja, podvlačenja. Izuzetno retko sa omotom. Pogovor Borivoje Jevtić ; Umetnička oprema Roman Petrović Autor - osoba Marković, Marko, 1896-1961 = Marković, Marko, 1896-1961 Naslov Kriva Drina / pripovetke Marka Markovića ; pogovor Borivoja Jevtića Vrsta građe kratka proza Jezik srpski Godina 1935 Izdavanje i proizvodnja Sarajevo : Grupa sarajevskih književnika, 1935 Fizički opis 203 str. : ilustr. ; 21 cm Drugi autori - osoba Jevtić, Borivoje, 1894-1959 = Jevtić, Borivoje, 1894-1959 Zbirka Grupa sarajevskih književnika ; ǂknj. ǂ11 Napomene Podrinjski ugao Marka Markovića: str. 197-202. Predmetne odrednice Marković, Marko, 1896-1961 – Pripovetke Marko Marković književnik rodio se 1896. godine, a umro je 1961. Prema konsenzusu književne kritike, posebno se istakao kao hroničar svog podrinjskog zavičaja, a možda i najbolja njegova knjiga je „Kriva Drina” iz 1935. godine. Marković je bio klasik i jedan od utemeljitelja onog što će se kasnije u nauci o književnosti prozvati „bosanskom pripovijetkom”. Bio je prijatelj Ive Andrića, a upravo je njemu, kao piscu knjige „Kriva Drina”, autor „Na Drini ćuprije” ispisao verovatno najčuveniju svoju posvetu uopšte: „Marku Markoviću, sa drugarskom porukom: 1) sve su Drine ovog sveta krive; 2) nikad se one neće moći svekolike ni potpuno ispraviti; 3) nikad ne smemo prestati da ih ispravljamo.” Marko Marković je najznačajniji književni i kulturni radnik koji je rođenu Zvorniku, a karijeru je izgradio u Sarajevu. Bio je prozni pisac i publicista, direktor izdavačkog preduzeća „Svjetlost” u Sarajevu , a zatim i direktor drame Narodnog pozorišta. Objavio je dve zbirke priča „Od sumraka ido zore” i „Kriva Drina“ po kojoj je najpoznatiji. Marković je bio i potpisnik „Novosadskog dogovora“ iz 1954. godine, dokumenta od 10 zaključaka o potrebi jedinstvenog pravopisa srpskohrvatskog jezika koji su sastavili tadašnji lingvisti i književnici Srbije, Hrvatske, BiH i Crne Gore. Umro je na Palama 1961. godine. Roman Petrović (Donji Vakuf, 1896 – Sarajevo, 1947) bio je jugoslovenski akademski slikar, ikonopisac, scenograf i nastavnik crtanja. Rođen je u porodici ukrajinsko-poljskog porekla. Obrazovanje je stekao na više obrazovnih institucija širom Austrougarske. Između 1913. i 1916. se obrazovao na Akademiji likovnih umjetnosti u Krakovu, zatim u periodu između 1916. i 1917. na Višoj školi za likovne umjetnosti u Budimpešti. Nakon usavršavanja u Parizu, zaposlio se kao nastavnik crtanja u Sarajevu, a nakon toga kao scenograf Narodnog pozorišta u Sarajevu u vrijeme kada je Branislav Nušić bio direktor pozorišta. U ovom periodu je slikao pejzaže, figuralne kompozicije, ikonostase, kao i karikature (karikatura Branislava Nušića). Bavio se i freskopisanjem, kao i ilustracijom knjiga. Djela Između ostalih, njegova značajnija djela su: Krik, 1943 Saborna crkva u Sarajevu Krovovi Sarajeva Branislav Nušić, karikatura Ikonostas i ikone Crkve uspenja presvete Bogorodice u Mokrom Freske u Crkvi Svetog proroka Ilije u Sokocu Freske u pravoslavnoj crkvi u Travniku Portret sestre Autoportret Djeca ulice U šumi, crteš krejonom Alagorija, akvarelisani drvorez Miljenko Jergović Roman Petrović ili smrt u slikarskom ateljeu Blizu ulaza na Groblje svetog Josipa, ono najveće staro sarajevsko katoličko groblje, gdje među sedam tisuća pokojnika leži i pjesnik Kranjčević, neobičan je nadgrobnik. U plitkom kamenom okviru dva grobna mjesta, podijeljena na dvije grubo obrađene položene ploče, iznad kojih je, unutar okvira, zemljani pravougaonik za sadnju cvijeća, iz kojeg su i u rano ljeto 2017. rasle tri kultivirane grobljanske biljčice. Na lijevoj su ploči crnom bojom, u lijepo kreiranom fontu ispisana četiri imena. Na desnoj su nacrtane dvije djevojčice, sjede na kubusu, jedna na krilu drži lutku. Iznad njih, više poput životnog mota, nego posmrtnog slova, angažirani je četverostih: „Borbom za umjetnost/ za čovjeka se borih./ Preko zapreka koračah,/ dok dadoh što stvorih”. Iako je autor nepotpisan, zna se da su to riječi pjesnika Hamze Hume. Ovaj grob pamtim otkako dolazim na Svetog Josipa. A to je skoro pedeset godina. Stajao sam nad njim, čudio se i raspitivao, otkako znam pisati. A to je skoro četrdeset i pet godina. Naime, imena pokojnika ispisana su u dva različita pisma, ćiriličnom i latiničnom. Dječaku, ne samo da mi je to bilo čudno, nego sam bio siguran i da je neispravno. Kada bi se u ćiriličnoj pismenoj zadaći nepažljivu đaku zadesilo neko latinično slovo ili cijela riječ, učiteljica bi ga podvukla crvenom olovkom, i đak bi dobio nižu ocjenu. Mnogo kasnije, shvatit ću logiku nadgrobnih pisama. A još kasnije, nakon ratova i iseljenja, razumjet ću i njihovu tragiku. Dva su imena uklesana ruskom ćirilicom, ime oca Ivana Petrovića (a zapravo Petroviča), i ime sina Romana Petrovića, a dva su uklesana poljskom latinicom, ime majke Zofje Petrowicz i sestre Kazimire Petrowicz. Po nekom samoodabranom, porodičnom redu identiteta, sin je preuzeo očevo ukrajinsko – a ne rusko – a kći je preuzela majčino poljsko podrijetlo. I svi leže u istome grobu, pod jednim od najljepših – a svakako pod najmodernijim – nadgrobnika na groblju koje je otvoreno 1882, a prvi put zatvoreno početkom sedamdesetih, kada je podignuto novo gradsko groblje na Barama, gdje će se kopati pokojnici svih vjera i denominacija. I svi su, naravno, katolici. Ivan Petrović bio je carski i kraljevski činovnik, sitni ćato, koji se u Bosnu, trbuhom za kruhom, doselio sa ženom Sofijom, i tu živio a da nikada nije uhvatio dubljeg korijena, niti se odrekao onih životnih snova i planova što ih je imao u velikoj zemlji Rusiji. U slobodno vrijeme bavio se crtanjem i slikanjem. Slikao je, kao i toliki drugi, ozbiljniji i školovaniji od njega, kao i manje ozbiljni i školovani, učitelji, geometri, vojnici i činovnici, uglavnom, lica i predjele daleke i čudesno egzotične zemlje u koju ga je nanijela sudbina. I naravno, bio je presretan Ivan Petrović, kada je u sina Romana prepoznao umjetnički dar, a još više od toga, interes da se bavi slikarstvom. Ono što većini onodobnih očeva ne bi bilo po volji, da mu se sin da u umjetnike, njemu je bilo ostvarenje sna. Roman Petrović rodio se u Donjem Vakufu. Na jednom od prvih satova povijesti umjetnosti u sarajevskoj Prvoj gimnaziji, profesor Boro Mihačević nas je naučio da se ne kaže Petrović, kao da je riječ o nekome iz Ljubuškog ili iz Užica, nego se kaže Petrović, s dugim naglaskom na o. I kako sam tada naučio, tako mi je ostalo do danas. U rijetkim trenucima kada bi ga netko spomenuo – redovito mu krivo izgovarajući prezime – ili kada bih ga se sam sjetio sjećajući se Sarajeva, sarajevske sirotinje, Isaka Samokovlije i socijalno angažirane umjetnosti, došlo bi mi to Petrović, s dugim, dugim o. Otac se po diktatu službe morao seliti, pa je obitelj živjela u Mostaru, gdje je Roman proveo formativne godine djetinjstva, da bi se zatim konačno naselila u Sarajevo. Nakon ranih razreda gimnazije, i prvih, vrlo uspjelih likovnih radova, pada odluka da dječak ide na akademiju u Petrograd, današnji Sankt Peterburg. Tamo ga dočekuje Ilja Rjepin, veliki meštar likovnog realizma i posljednji veliki slikar one tradicionalne Rusije, koji ga je zavolio, ali ubrzo i odgovorio od daljih studija u Petrogradu. Treba ići na Zapad, rekao mu je, na Zapadu je budućnost umjetnosti. Ubrzo, Roman Petrović produžava za Krakov, gdje studira sljedeće dvije godine, u nesigurnosti i siromaštvu koje će ga pratiti sve do kraja života, odakle se vraća u Zagreb, pa u Budimpeštu, gdje studije konačno privodi kraju. Roman Petrović bio je slikar velikog dara, ali i stvaralačke inteligencije. Nije slikao po instinktu, nego po nekom unutrašnjem, intelektualnom planu, s idejom da bi slika nešto trebala reći o svijetu, što bi, na kraju, trebalo dovesti do toga da svijet postane bolji. Usput je, od Rusije, preko Krakova, koji je tada bio jedno od dva-tri najvažnija likovna središta u Europi, pa do Zagreba i Pešte, kupio različite utjecaje i – kontrolirano – predavao se različitim fascinacijama. Oduševio se impresionizmom, pa Cézanneom, a zatim i ranim kubizmom. Savladao je i upio osnove ikonopisa i freskoslikarstva, ali se upoznao i s mišljenjem i stremljenjima svoga vijeka, s anarhizmom, socijalizmom, komunizmom. Rođen i odrastao na granici, između ćirilice i latinice, Istoka i Zapada, kršćanstva i islama, Roman Petrović je nastavio svoje formiranje kroz granične pojmove, doživljaje i shvaćanja, sabirući u sebi naizgled odbojne i suprotstavljene pojmove i značenja. Umjesto da ostane u Europi, umjesto da se izgubi – a možda i proslavi – na ulicama i trgovima Krakova, Beča ili Berlina, umjesto da ode u Pariz u vrijeme kada su tamo svi odlazili, on se vratio u Sarajevo. Što li je tog kuferaškog sina, neukorijenjenog i nepripadajućeg, moglo vući nazad Sarajevu? Ovo me se pitanje osobno tiče i vjerojatno ću se njime baviti dok sam živ. Što je te ljude vuklo gradu koji ih je odbijao i tjerao od sebe, grad u kojem, suštinski, nisu imali nikoga tko bi im pomagao, tko bi ih volio i štitio? Što mene danas vuče Sarajevu, da pišem o njemu? Roman Petrović bio je prvi moderni slikar u tom gradu, i ubrzo je postao svojevrsni prorok i guru mladih koji su težili svijetu i modernom slikarstvu. Živio je u siromaštvu, kao tipični urbani isposnik, onaj koji ne pripada nikome i nikoga se ne tiče u gradu koji je bio jasno razdijeljen po vjerskim i etnonacionalnim pripadnostima, te se znalo za koga su odgovorni i na koga se pozivaju Hrvati i katolici, na koga Srbi i pravoslavci, na koga Muslimani, a na koga oni najmalobrojniji i najpotisnutiji, sarajevski Jevreji. Roman Petrović u takvom je rasporedu uloga morao ostati ničiji. Ozbiljnog i trajnog posla na gimnaziji nije mogao dobiti, a to bi ga spasilo. Možda je to bilo i zbog života kojim je živio. Iako nije bio pijanac, kafanski čovjek ni boem, po vas dan je crtao i slikao, i iz činovničke perspektive – gubio vrijeme. Nije im se, valjda, činio pouzdanim. Jedan od rijetkih velikih poslova, iako za nevelike pare, što ga je dobio bilo je oslikavanje sarajevske Saborne crkve, te pravoslavne katedrale čiji su nadležni pokazali i mudrost, i ukus, ali i stanovitu otvorenost duha, kada su posao povjerili jednome modernom slikaru, pa još i katoliku i popriličnom nevjerniku. Na kraju, Roman Petrović se i izdržavao slikajući po pravoslavnim crkvama. Istovremeno s freskama, bavio se onim svojim radom koji će ga, možda, koštati života. Crtao je i slikao sarajevsku sirotinju, uglavnom raspuštenu djecu Sarajeva, siročad i gradske huligančiće, koji su na njegovim crtežima i slikama na pola puta između sivo-žutih lica njemačkog ekspresionizma i ulične razigranosti talijanskoga filmskog realizma, koji će nastajati u vremenima pred Romanov pad u grob. Ta djeca su bila njegova životna tema, a onda i motiv njegove vjerojatno i najznačajnije slike, jedne od onih slika koje su mi se rano utisnule u svijest. „Dječak s balonom” veliko je ulje na platnu (318 x 400) iz 1929. godine. Na pozadini umirućih boja, u sepiji, modrini i sivilu, među oblicima koji se ne diferenciraju u jasne predmete, lica i figure, iz ničega izranja dječarac, samrtnički blijedog lica, blago osmjehnut, drži uzicu na kojoj lebdi jednako blijed balon. I to je jedna od najljepših i najupečatljivijih slika mog života. Ako na maloprije postavljeno pitanje – što mene danas vuče Sarajevu? – postoji jednostavan, i pritom tačan odgovor, onda je on u „Dječaku s balonom” Romana Petrovića. A onda i u njegovom neobičnom nadgrobniku, ispisanom na ćirilici i latinici – i nigdje učiteljice da podvuče crvenim – pa u grobljima, u Svetom Josipu i Svetom Mihovilu, a onda i Svetom Marku. U predmetima, dokumentima, fasadama, licima prošlog svijeta… Roman Petrović umro je u svom ateljeu, od srčanog udara. Bila je 1947. Tek je navršio pedeset i prvu. Ivo Andrić nije bio zaljubljen u svoje slike. Bio je stidljiv čovjek, bježao je od tuđih pogleda. Ali je žalio za izgubljenim portretom što mu ga je bio načinio Roman Petrović. Žalio je za slikom, ali i za onim što stoji iza slike. Jedna me je stvar na tom nadgrobniku tješila. Mislio sam da je Kazimira živa, jer iza njezinog imena samo je prva brojka: 1900. Tada je rođena. Slijedi crtica nakon koje će jednom, mislio sam, biti uklesana sljedeća brojka. Toga sam se sjetio ovog ljeta na Svetom Josipu. Godina je 2017, a iza crtice i dalje ne piše ništa. Nekome je zaboravljen život. A nekome i smrt. KC (N)