IZDAVAČ:SVJETLOST SARAJEVO GODINA IZDANJA: 1966. BROJ STRANA: 282 POVEZ: tvrd STANJE KNJIGE: DOBRO, SADRZAJ LEP,HRBAT MALO OSTECEN , POJACAN SELOTEPOM IMA POSVETU NA PRVOJ STRANI POGLEDAJTE I OSTALE MNOGOBROJNE KNJIGE KOJE PRODAJEM KLIKNITE DA LINK http://www.kupindo.com/pretraga.php?Prodavac=mikce024&Grupa= Y

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Auguste de Villiers de l`Isle-Adam, poznat kao `grof`, zatim (od 1846.) `markiz` de Villiers de l`Isle-Adam, francuski je književnik bretonskog podrijetla2, rođen 7. studenog 1838. u Saint. -Brieuc i umro 18. kolovoza 1889. u Parizu 7e3. Obitelj ga je zvala Mathias, a prijatelji jednostavno Villiers, a na naslovnicama nekih svojih tiskanih knjiga koristio je ime Auguste. Njegova najpoznatija djela danas su njegove Okrutne priče (1883.), Buduća Eva, znanstveno-fantastični roman objavljen 1886., i drama Axël, koja najavljuje simbolističko kazalište, a objavljena je u cijeloj verziji godinu dana nakon njegove smrti. Biografija Obitelj Auguste de Villiers de l`Isle-Adam4,5 rođen je u Saint-Brieucu, u ulici Saint-Benoît 2, 7. studenoga 1838. Bio je jedini sin `markiza` (kurtoazna titula) Joseph-Toussaint-Charlesa (rođen 30. kolovoza 1802. u Maël-Pestivienu, umrla 1. prosinca 1885.) i Marie-Françoise Le Nepvou de Carfort-Daniel de Kérinou, vjenčali su se civilno 31. svibnja 1837., zatim vjerski 1. lipnja, u Katoličkoj crkvi. Nakon dugog i bolnog progonstva u Engleskoj za vrijeme Revolucije i Carstva, piščev djed, Jean-Jérôme-Charles6, poznat kao Lily, sin Charles-Françoisa7, proveo je svoju mladost na imanju Kerohou u Maël-Pestivienu, prije nego što se ukrcao na dvadeset godina za Orijent. Nakon nekoliko godina plovidbe, nastanio se u vlastelinstvu Penanhoas u Lopérecu, koje je naslijedio, postao chouan i bio teško ozlijeđen u blizini Quintina8. Morao je zatražiti neke subvencije tijekom restauracije, prije nego što je dobio 27 000 franaka od države 1826., nakon glasanja milijarde emigranata 1825. Sa svoje strane, markiz Joseph-Toussaint-Charles, otac pisca, imao je ideju da osnuje neku vrstu genealoške istraživačke agencije kako bi pomogao određenim nasljednicima da povrate svoju imovinu, nakon prevrata Revolucije i `Carstva`. No, ponesen svojim hirovima, upustio se u pogubne financijske špekulacije i 1843. njegova je žena bila prisiljena zatražiti odvajanje imovine (što joj je i odobreno 1846.) kako bi sačuvala svoje nasljedstvo. Problematična genealogija Prema svom rodoslovlju, Villiers de l`Isle-Adam pripada drevnoj i slavnoj obitelji Villiers, gospodara Isle-Adama. Međutim, ova genealogija ima neke nedostatke9 koji su već za njegova života izazivali sumnje, pojačane 1928. člankom Maxa Prineta objavljenim u Mercure de France (vidi str. 592)10. Prema njemu, Villiers je potjecao iz obitelji pariškog plemstva11,12 a njegov prvi sigurni predak bio bi Jean de Villiers, računski tužitelj početkom 17. stoljeća. Drugi Jean de Villiers, unuk prethodnog, nastanio se u Bretanji i postao prvi koji je svom imenu dodao naziv zemlje “L`Isle-Adam” i tako tvrdio da je navodno srodstvo s gospodarima Isle-Adam5. . Kasnije će Auguste de Villiers proći kao `zabrinjavajući mitoman` tražeći prijestolje Grčke, tužeći kritičare za klevetu, tvrdeći da je `princ Svetog Carstva, jedini nasljednik velikog majstora Rodosa, osnivač reda Saint- Ivana Jeruzalemskog, velikana Španjolske od Karla V., broji 22 puta »8. Studije Godine 1845. obitelj se preselila u Lannion, kod kume i rođakinje Augusteove majke, gospođice de Kérinou. Između 1847. i 1855. mladi Villiers slijedio je kaotične studije u raznim školama u Bretanji; uključujući koledž Saint-Charles u Saint-Brieucu, danas također srednju školu i koledž, potom je stažirao u malom sjemeništu u Tréguieru, zatim u Rennesu 1848. (u bivšem koledžu Saint-Vincent de Paul), na srednjoj školi Lavala (1849.-1850.), ponovno u Rennesu, u Vannesu (Collège Saint-François-Xavier) 1851., gdje mu je razredni kolega bio budući slikar James Tissot, te ponovno u Rennesu. U tim razmacima kod kuće bi imao vjeroučitelja. Međutim, pokazao se kao vrlo talentiran za klavir i otkrio je poeziju. Godine 1855. markiz je prodao svoju kuću i svoje posjede i odveo svoju obitelj u Pariz. U glavnom gradu, Auguste je posjećivao nekoliko umjetničkih kavana, nekoliko salona u kojima ga je predstavilo njegovo ime, i tamo je postigao izvjestan uspjeh. Tako se 1860. sprijateljio s Catulleom Mendèsom i Jeanom Marrasom i upoznao, u Brasserie des Martyrs, Françoisa Coppéea, Charlesa Baudelairea, Lecontea de Lislea. Počinje surađivati ​​na nekim opskurnim listovima. Međutim, 1856. njegov je otac interniran u zatvor Clichy zbog dugova. Godine 1857., zabrinuti zbog njegovih druženja, roditelji mladog pisca htjeli su ga poslati na povlačenje u opatiju Solesmes, čiji je nadređeni Dom Guéranger bio prijatelj, što je on odbio. Rani spisi Sljedeće je godine objavio svoju prvu knjigu, Dva eseja o poeziji, a zatim je započeo karijeru novinara u prosincu 1859. s dva članka glazbene kritike u La Causerie de Victor Cochinat. Istog mjeseca objavio je, za svoj račun, svoje Prve pjesme chez N. Scheuring u Lyonu, koji prolaze nezapaženo. U kolovozu 1862. objavio je prvi svezak Izide, romana čiji se nastavak nikada neće pojaviti. 28. kolovoza roditelji su ga prisilili da ostane u Solesmesu, gdje je ostao do 20. rujna. Godine 1863. sklopio je vezu s Louise Dyonnet, demi-mondaine, majkom dvoje djece, i proveo je dva tjedna u kolovozu u Solesmesu, gdje je upoznao Louisa Veuillota. Godine 1864., kad je prekinuo s Louise Dyonnet, upoznao je Flauberta i postao prijatelj s Mallarméom; njegov otac ponovno bankrotira... Babilonska biblioteka Izbor: Borhes / Borges

Via print, 2022. Dva vremešna seoska momka sa grupom istomišljenika, u donkihotovskom naporu grade novi život u zagrljaju netaknute prirode. Ali njihov svet je brutalno napadnut. Ratni profiteri i prevaranti, lažnodiplomci, pseudorodoljupci, i vlasnici vlasti, nasrću i na goru i na vodu, i na čoveka i na Boga. Reke guraju u uske betonske cevi, kradu narodnu volju, seku i rasprodaju šume, promovišu lažnu nauku, kopaju rudnike trovačnice, slave šund i troše narodne pare. Junaci ovog romana, Džontra i Gorča, veruju da se takvom zlu mora stati za vrat. Roman Saše Mladenovića Kozji ustanak, slika obične ljude, neiskvarenih duša i namera, odane prirodi i izvornim vrednostima, spremne da se bore za pravičnost, solidarnost i čovekoljublje i uspravan život na sopstvenoj zemlji. Pisac ne štedi aktere izmilele iz tmuše aktuelne stvarnosti. I kad je zlo gotovo nadomak trijumfa, zajednica se budi, ljudi se prepoznaju, otpad se povlači pred glasnim talasom naroda. Jer, kazano je već – tek će padati kiša, nove će poteći bujice, poslednja će biti narodna volja. Autobiografija: Zovem se Saša Mladenović. Rano sam počeo da skitam. Još kao dete. Ne znam da li su tome krive priče koje bi mi deda pričao o ratovima i zemljama dalekim po kojima je bio, ili svakojake nabubrele stranice starih čitanki, stripova ili atlasa gledajući različite boje iscrtanih država i svakojakih čudesa koja su u sebi nosili, dok bi krave mirno pasle. I tada sam naučio da ne moraš prelaziti kilometre da bi bio skitnica. Dovoljno je u sebi tragati za nekim svojim, dalekim i skrivenim svetom i uvek ćeš biti tamo gde niko kročio nije. Imao sam sreću da imam roditelje takve, kod kojih je sve moglo, onako, kako ja odlučim. Učen sam da sam sam sebi jedini sudija. I za dobro, a i za loše. Sa dvanaest sam već menjao autobuse bivše nam države, a sa četrnaest sam prvi put otišao u daleku Bosnu, koja tada nije bila toliko daleka kao sada. A ja, išao sam samcat: autobusom pa vozom. Nosač kofera će mi uzeti pola para koje su mi moji dali jer ću misliti da u prestonici živi fin i kulturan svet koji želi da pomogne. Čak sam morao da se snalazim za prenoćište. Sam i u nepoznatom gradu. Mlad svet je tada išao po radnim i istraživačkim akcijama. Smislila je tada država dobro: mladi su gradili prugu da bi pruga gradila njih, a one druge, ne manje vredne, ali koji su znali da pitaju svakojaka pitanja, išli su u Mlade istraživače. Dakle, država je plaćala studentariju i školarce da stvaraju svakojaka dobra. To mu danas dođe kao ovi različiti vladini i nevladini mladi stranački činovnici u poznim dvadesetim ili ranim tridesetim. Ali tada je tako bilo. Završiću farmaciju, jer su me po tim akcijama učili da maštam kako ću iz nekih bilja lekovite sokove izvući. Tamo su me zarazili gitarom, tako da sam vrlo brzo od šegrstke ušteđevine svog brata kupio gitaru. Nastaće grupa Deca evolucije, koja će biti uspešna kao i vreme u kome je nastala. Ostaće mi u memoriji na desetine pesama koje smo vežbali na starom lampašu koiji je služio kao pojačalo na kome bi kačili gitare putem žice koju smo vezivali za membranu izvađenu iz ručnog digitronskog sata koji su tada bili moderni. Imao sam čast da svoje studentske dane provodim u najprespektivnijem dobu naše istorije. Te hiljadudevetsto devedeset i treće živeću u Studentskom domu 4 April. Nosiću đubretarac, naočare lenonke, krašću hleb iz menze (jer te godine nas je sledovalo samo tri parčeta) trpajući ga u džepove đubretarca koji su bili procepani. A onda ćemo u sobi u najvećoj slasti mazati pekmez, mast, šećer… I posle toga čitaonica. Jesu se pravile puškice ali među nama nije bilo zabušanata. I danas, što bi ovi čestiti rekli, pod punom materijalnom i moralnom odgovornošću mogu reći da sve moje kolege sa Farmaceutskog fakulteta su ispite polagali neispavani i bledi kao kreč. Mi, u to vreme, nismo znali za nepotizam. Bar kad je Farmacija bila u pitanju. Ali, ako je i bilo, to je bilo da smo svi međusobno jednaki ali da su neki sasvim malo bili jednakiji od drugih. Nisam tada znao da će apoteke postati radnje za prodaju onoga što se prodajalo na vašarima. Biće to ratno vreme kada je instikt za preživljavanjem bio, onaj, životinjski. I kada su se za pazuhom trenerki, u kojima su bile uvučene kožne jakne, nosile utoke, ili jel’te pištolji. Tako da će u neke sitne sate, neki Vesko, pijan, da upadne u čitaonicu, izvuče pištolj, uperi u glavu momku koji je studirao pravo i da mu kaže, ajd’ pjevaj da vidim što si naučio . A momak peva li peva. I danas mu je verovatno zahvalan jer takvo preslišavanju ne bi dobio ni od roda rođenog. Živeću i u Studenjaku, Loli, Patrisu… I biću na čelu studentske kolone koja je htela da menja svet. Naravno, sa istim žarom, sa kojima smo spremali ispite i imali snove velike. Neću znati da će oni pored mene vrlo brzo svet prilagoditi sebi. Iz perioda moga studiranja napisaću dva romana: Rt dobre nade, o Studentskim demonstracijama 1996/97; i drugi, o mojim brucoškim danima, te magične 1993, Vaše karte molim. Po zavšetku fakulteta obrešću se u vojsku u kojoj sam imao čast da upoznam divne ljude. Radiću kao bolnički farmaceut u Vojnoj bolnici, završiću specijalizaciju iz medicinske biohemije koja mi nikada ni zašta neće trebati, sem da nekoj starijoj babi ili dedi iz komšiluka pogledam rezultate. Tada će mi biti jasno da oni koji su prepisivali ne vole nas neprepisivače. I da te debele knjige ne uče onim drugim stvarima, kako opstati u društvu. Gledaću kako mladi ljudi puni znanja dolaze i odlaze, a država se neće truditi da ih zadrži i povratiti novac uložen u njihovo obrazovanje. Odlučivaće oni koji su teže završili niže škole od doktorata. Doktorati će se nositi kao nekada repuljci Halida Muslimovića ili Dragane Mirković. Iz tog perioda perioda, mnogo godina kasnije, napisaću jednu crnu komediju Guten morgen, Srbijo. Svet se, ma kakav god bio, lakše prihvata uz smeh. Vojska će mi omogućiti da budem deo prvog kontigenta Plavih šlemova nakon naših nesrećnih ratova i sloma države koji će otići u Afriku da pruža pomoć onima koji su u ratu. Imaću čast da provedem vreme sa sjajnim profesionalcima, oficirima, lekarima i medicinskim tehničarima, u zbrinjavanju povređenih i obolelih pripadnika UN-a. Nosiću plavi šlem, isto kao što su nekada, neki drugi nosili u mojoj zemlji. I imaću jako gorak ukus u ustima. Tamo ću upoznati ljude iz različitih krajeva sveta. Dobijaću poklone i suvenire, učiti njihove običaje i veselite se sa njima na jednom jedinom jeziku, ljudskom. Moje najveće bogastvo je Kukri nož (dobijen od nepalskog vojnog lekara); majca sa slikom Himalaja ( dobijena od nepalskog medicinskog tehniara); vojna ruska kapa ( dobijena od ruskog doktora); polo vojna majca (dobijena od norveškog farmaceuta); čast da sa egipćanima jedem rukama; ananas dobijen od čistača iz Centralnoafričke republike; simbol koji je nigerijski vojnik skinuo sa uniforme i dao meni… i na desetine sličnih stvarčica… U Čadu ću obići Vadu Rai, oazu na kojoj se nalazi lokalna pijaca na kojoj se skupljaju nomadi iz okolnih sela po kojima se zadržavaju izvestan period u toku godine. Živeće srećnim životom trgujući stokom, mesom iz tek zaklanih životinja, saharskim povrćem, zrnevljem, kineskim sandalama i papučama, afrčkim haljinama… Na jednoj tezgi pokušaću da fotografišem muškarca koji sedi, priča mobilnim telefonom i prodaje koplja i noževe… Videću najlepšu decu i žene i naučiću kako je lepo da se život posmatra mesečevim očima. Pokušavajući da se sklonim na nekoj steni kako bih pobegao od očiju dece i na miru pojeo svoje sendviče, neko će me prstom lupiti po leđima i videću lepog dečaka u čistoj, kao sneg beloj, afričkoj odori. Oko njega će biti musavi sitni dečaci. Ovaj je bio pubertaš. Ponudiće mi novčanicu od pet CEF-a za hranu i vodu. Postideće me. Ostaviću mu i hranu i vodu iza stene, jer UN ne dozvoljava da se daje lokalcima. Jer kako kažu, izbije sukob zbog flaše vode. Surova su pravila tamo gde je i život surov. Jedan od njih će mi pokloniti komad šećerne trske sa kojom umalo nisam slomio zube. Pre nego što će mi je dati, on će zagrsisti poveći griz, da mi pokaže kako se jede i ja ću, sa iste strane, pokušati da zagrizem za njim. Ali njegovi zubi načeti karijesom , biće jači od mojih redovno servisiranih. Videću kako su afričkim vojnicima dovoljne samo kutije da naprave filharmoniju i kako će sve ostale pokrenuti ritam i shvatiću krilaticu Litla Ričarda, Dajte mi ritam i ja ću promeniti svet. Kao uspomenu na taj period napisaću roman Laku noć Mr Hokins, koji će ući u finale za dodelu Deretine nagrade, ali neće pronaći izdavača. U Centralnoafričkoj republici ću upoznati Džaslina. Mladog momka sa najlepšim osmehom koji sam ikada video. Dan u bolnici bi mi počinjao kafom koju bi skuvao njemu i sebi. On bi kasnije uzimao kofu sa džogerom a ja bi se okretao pacijentima. Davao bih mu fotoaparat i on bi mi donosio fotografije od tamo, kuda moje oko nije moglo da proviri, jer je u Bangiju bilo sukoba. Pitaće me jednom da li mogu da mu pozajmim pare za cipele. Dao sam mu novac. Došao je sav srećan pokazujući cipele pitajući me da li su lepe. On se radovao kao dete, a ja sam učio kako da se radujem. Nama je ovde ponestala ta sposobnost. NLP coach i kurs te to ne mogu naučiti. Doneće mi ananas. I slikaćemo se: ja, Džaslin i ananas. Pričaće mi o vrlo ukusnim gusenicama koje su specijalitet tamo, ja ću se mrštiti a on će se tako lepo smejati da mi sav rat, vrućina, sparina i ne znam sve šta je bilo oko nas, bilo gotovo nebitno. Kada ću poći nazad za Srbiju, dovešće svoje dve jednogodišnje bliznakinje da se slikamo svi zajedno. Obućiće im najlepše haljinice koje su imale. U Bangiju ću upoznati i čoveka koji će pričati srpski. Imaće ogromnu familiju, dvorište u kome će žene spremati ručak i gomilu dece koja će se igrati, smejati i radovati gostima. Bio je on nekada diplomata u Jugoslaviji u vreme kada se Tito družio sa Bokasom. Govoriće mi o ćevapima na Slaviji i jednoj Svetlani sa kojom je dobio ćerku koju nikada više nije video. Eto, ako kojim slučajem ta, sada žena, čita ovo, moći će da sazna da ima jako dobrog oca i prelepu familiju u Centalnoafričkoj republici. Toliko o meni… A da i umalo da zaboravim. Napisao sam i dramu Guten morgen, Serbia.

U dobrom stanju! - Prica o duhovima za Bozic Božićna priča (eng. A Christmas Carol in Prose, Being a Ghost Story of Christmas, ili A Christmass Caroll) u nekim izdanjima još i Božićna pjesma, je roman engleskog spisatelja Charlesa Dickensa. Roman je prvi put izdan 19. prosinca 1843. sa ilustracijama koje je napravio John Leech. Priča je po izlasku bila instantan uspjeh, prodavši se u 6,000 kopija samo u prvom vikendu. Iako je priča bila napisana kako bi Dickens dobio novac da otplati dug, ona je do danas ostala jedna od najpopularnijih i najdugovječnijih božićnih priča.[1] Radnja Škrtog direktora Londonske banke Scrooga posjećuje nećak koji ga moli da ga pusti s posla na Božić. On ga pušta, ali uz uvjet da mu taj dan neće biti plaćen. Nakon što Scrooge zatvori ured, dolazi mu duh prijatelja Marleya u okovima i govori mu da će ga posjetiti tri duha: prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Čarls Džon Hafem Dikens (engl. Charles John Huffam Dickens; Lendport, 7. februar 1812 — Hajam, 9. jun 1870) je bio najznačajniji engleski romanopisac XIX veka. Njegova dela pripadaju ranoj fazi realizma.[1] Dikens se danas smatra osnivačem socijalnog romana, a možda je njegova najveća zasluga što je malograđansku publiku pridobio za literaturu. Takođe je najpoznatiji pripovedač viktorijanskog vremena.[2][3] Dok je bio djete njegova porodica je često menjala mesto boravka u potrazi za poslom. Na kratko se školovao u privatnoj školi. Nakon što mu je otac uhapšen zbog nevraćanja dugova, Čarls 10 sati dnevno radi u fabrici paste za cipele. Kad je odrastao počeo je da radi kao novinar. Napisao je više obimnih romana. O tome koliko je njegov rad bio popularan u njegovo vreme govori to da se sva njegova dela, od prvog objavljivanja, stalno nadoštampavaju.[4] Novela Oliver Tvist je najpoznatije Dikensovo delo. Iako govori o jako ozbiljnoj temi, Oliver Tvist je pun sarkazma i crnog humora. Dikens je za svoje najbolje delo smatrao Dejvida Koperfilda,[5] roman koji sadrži dosta autobiografskih elemenata. Zagonetnost i tajanstvenost fabula njegovih romana tragovi su prethodne stilske formacije romantizma.[6] Dikens je slikar engleskog srednjeg i nižeg građanskog staleža i osnivač socijalnog romana. Njegova dela odražavaju sklonost humoru i satiri, ali i primesa romantičnog i sentimentalnog Rođen je 7. februara 1812. u Landportu, Portsi, kao drugo od osmoro dece Džona i Elizabet Dikens. Otac mu je bio činovnik. Ubrzo nakon Čarlsovog rođenja porodica se seli u Norfolk Strit, Blumsberi, te kada mu je bilo četiri godine u Čatam,[9] pa u Kent, gde je boravio sve do uzrasta od 11 godina. Puno vremena je provodio napolju, ali je i vrlo rado čitao, naročito romane Tobajas Smoleta i Henrija Fildinga.[10] Kratko vreme u kome je otac radio kao činovnik u mornaričkoj postaji za plate (engl. `Navy Pay Office`),[11] školovao se u privatnim školama. Njegovo školovanje u privatnim školama naglo je prekinuto, zbog finansijskih problema u porodici, zbog kojih se porodica preselila iz Kenta u Kamden Taun u Londonu 1822. godine. Sklon životu iznad svojih mogućnosti Xon Dikens je zatvoren zbog dugova u Sautvarku u Londonu 1824.[12] Ubrzo su s njime zatvorena njegova supruga i najmlađa deca, kao što je bio običaj u to vreme.[13] Čarls tada star 12 godina dodeljen je porodičnoj prijateljici Elizabeti Rojlans u Kamden Taunu.[14] Kasnije je stanovao na tavanu kuće agenta za insolvenciju Arčibald Rasela.[15] Obe su mu kasnije poslužili kao obrasci za likove.[16][12] Nedelje je sa sestrom Francis, kada je bila slobodna od obaveza na Kraljevskoj muzičkoj akademiji, provodio u zatvoru Maršalsi.[17] Da bi platio svoj smeštaj i pomogao porodici bio je primoran napustiti školu i da radi po 10 sati na dan u fabrici lepeći nalepnice na posude crnila za cipele, za 6 šilinga nedeljno. Teški, a često i okrutni radni uslovi ostavili su trajan trag na Dikensa, što je kasnije uticalo na njegove romane i eseje, te postalo osnova za njegov interes u socioekonomsku reformu i uslove rada. Nakon nekoliko meseci u zatvoru Maršalsi, preminula je Elizabeta Dikens, baka Džona Dikensa po ocu i ostavila mu imetak od 450 £. Zbog preuzimanja Džon je pušten iz zatvora. Podmiriviši svoja dugovanja, porodica Dikens je napustila zatvor.[18] Iako je Čarls počeo da pohađa školu Wеллингтон Хоусе Ацадемy u severnom Londonu, majka ga nije odmah izvukla iz fabrike.[19] Taj događaj razvio je kod Dikensa osećaj da bi očevi morali da vladaju porodicom, dok bi majke svoj deo uticaja trebalo da zadrže unutar doma. Odbijanje njegovog zahteva da se vrati iz fabrike bio je značajan faktor u njegovom odnosu prema ženama.[20] Pravednički gnev prema situaciji i uslovima u kojima je radna klasa ljudi živela postala je glavna tema njegovih dela. Radio je u pravnoj kancelariji advokata Elisa i Blekmora, kao mlađi činovnik od maja 1827. do novembraa 1828. Tada je napustio kancelariju i postao novinar. Dalji rođak Tomas Čarlton, bio je izveštač na sudu engl. „Doctors` Commons“ (građanski sud), te je Dikens s njim delio mesto, te pisao četiri godine izveštaje sa sud. Ova iskustva preneo je u svoja dela (romani „Nicholas Nickleby“, „Dombey and Son“, te posebno „Bleak House“), te u njima prikazao makinacije i birokraciju pravnog sistema širem broju ljudi, te preneo svoje stavove o teškom teretu koji čeka siromašne ljude ako su primorani da idu na sud. Godine 1830, Dikens je upoznao svoju prvu ljubav, Mariju Bidnel, za koju se smatra da je bila model za lik Dore u romanu „David Koperfild“. Marijini roditelji nisu odobrili udvaranje, te su Mariju poslali na školovanje u Pariz što je prekinulo vezu.[21] Novinarstvo i rani romani Godine 1832, s uzrastom od 20 godina, Dikens je bio energetičan, pun dobrog humora, uživao u poplarnim zabavama, bez jasne vizije šta želi da postane. Znao da želi da bude slavan. Privlačilo ga je pozorište, te je uspio da dobije audiciju u Kovent Gardenu, za koju se je dobro pripremio, ali ju je propustio zbog prehlade, čime su prekinute aspiracije o karijeri na pozornici. Godinu dana kasnije predao je svoju prvu priču „A Dinner at Poplar Walk“ u londonski časopis „Monthly Magazine“. Stanovao je u iznajmljenoj sobi u prenoćištu „Furnival`s Inn“, postao je novinar koji prati politiku, izveštavajući sa parlamentarnih rasprava i putujući Britanijom prateći izborne kampanje za novine „Morning Chronicle“. Njegovo novinarstvo u obliku crtica u časopisima, oblikovalo je u njegovu prvu zbirku dela engl. Sketches by Boz 1836. (Boz je bio njegov porodični nadimak koji je koristio kao pseudonim). Dikens je navodno pseudonim preuzeo od nadimka Mozes koji je on dao najmlađem bratu Augustusu Dikensu, prema liku iz dela Olivera Goldsmita engl. The Vicar of Wakefield. Kada je neko prehlađen htio da izgovori Mozes izgovorio bi Bozes, što je kasnije skraćeno u `Boz`. Naime Dikens je korišteno u to vreme u smislu engl. What the Dickens! u kojem Dikens zamenjuje reč „devil“, što bi se moglo prevesti na kao `Kog đavola!` (prvi je to koristio Šakespir u komediji „Vesele žene vindsorske“). Koristilo se i u frazi engl. to play the Dickens` (kao „uzrokovati haos/napakostiti“). Časopisima je pisao i uređivao ih do kraja života. Nakon uspjeha skica izdavači „Chapman and Hall“ ponudili su Dikensu da piše tekst uz ilustracije Roberta Sejmoura u mesečnom časopisu. Nakon drugog izdanja Sejmour je izvršio samoubistvo, te je Dikens zaposlio Hablot Najt Brauna da radi ilustracije. Iz te saradnje nastao je roman „The Pickwick Papers“ koji se izdavao u nekoliko poglavlja mesečno, te je u zadnjem nastavku prodan u 40000 kopija. U novembru 1836. Dikens je prihvatio radno mesto urednika u „Bentley`s Miscellany“, na kome je ostao tri godine dok se nije posvađao sa vlasnikom. Godine 1836. kada je izdao zadnji nastavak Pikvika počeo je da radi delove Oliver Tvista, uz sav posao u Bentliju koji je obuhvatao pisanje četiri predstave i nadgledanje njihove produkcije. Oliver Tvist, objavljen 1838. postao je jedna od bolje poznatih Dikensovih priča, koje je uspešno adaptirana za pozorište, te je bila prvi viktorijanski roman u kojem je dete bilo glavni lik. Dana 2. aprila 1836. oženio je Katarinu Tomson Hogart (1816–1879), kćerku Džordža Hogarta, urednika „Evening Chronicle“. Nakon kratkog medenog meseca u Čoku, Kent, vratili su se u Furnivalovu gostionicu. U januaru 1837. dobio je prvo od desetero dece, sina Čarlija, a nekoliko meseci kasnije porodica se smestila u Blumsberiju, na adresi 48 Doughty Street, London (Čarls je imao trogodišnji najam za 80 £ godišnje, od 25. marta 1837. do decembra 1839). Dikensov mlađi brat Frederik i Katarinina 17-godišnja sestra Mari doselili su s njima. Dikens se vrlo vezao uz Mary, koja je preminula u njegovom naručju nakon kratke bolesti 1837. Dikens je Mari idealizirao, te se smatra da su prema njoj stvoreni kasniji opisi likova Rose Maylie, Little Nell i Florence Dombey. Njegova tuga je bila tolika velika da je zakasnio sa pisanjem junskog odlomaka u Pickwick Papers i morao je da otkaže nastavke Oliver Tvista za taj mesec. U isto vreme se je nastavio njegov uspeh sa delima „Nicholas Nickleby“ (1838–39), „The Old Curiosity Shop“ i „Barnaby Rudge: A Tale of the Riots of `Eighty“ kao deo „Master Humphrey`s Clock“ serije (1840–41) - koji su se izdavali u nastavcima, a kasnije su izdani kao knjige. Prva poseta SAD Godine 1840. sa suprugom je prvi put posetio SAD i Kanadu. U to vreme još jedna mlađa sestra njegove supruge Katarina, Džeordžina Hogart, uselila se kako bi se brinula o mladoj porodici dok su roditelji bili na putu. Sa njima je ostala sve do Dikensove smrti. Svoja zapažanja i utiske zabeležio je u putopisu engl. American Notes for General Circulation. U delu je u nekoliko navrata oštro osudio robovlasništvo, koje je i ranije napao u delu „The Pickwick Papers“. U Njujorku se zadržao mesec dana, te je držao brojna predavanja. Često je postavljao i pitanje međunarodnog prava o autorstvu zbog svojih dela koja su objavljivana u američkim novinama. Po povratku u Englesku počeo je raditi na svojim božićnim pričama (1843. napisao je „A Christmas Carol“, 1844. „The Chimes“, a 1845. „The Cricket on the Hearth“). Nakon što je kratko živeo u Italiji (1844), putovao je u Švajcarsku (1846) gde počeo da radi na delu „Dombey and Son“ (1846–48).[11] To delo i „Dejvid Koperfild“ (1849–50) učinili su značajan umetički bileg u Dikensovoj karijeri i njegovi romani postali su ozbiljniji u temi i brižnije planirani od ranijih dela. Čovekoljublje U maju 1846. Angela Bardet Kots, nasledinica bogatstva bankarske porodice Kuts, predložila je Dikensu izgradnju prihvatlišta za „posrnule žene“ (prostitutke) iz radne klase. Iako je prvotno odbio, Dikens je osnovao utočište „Urania Cottage“ kojim je upravljao deset godina. Srednje godine U novembru 1851. Dikens se preselio u engl. Tavistock House, gde je napisao „Bleak House“ (1852–53), „Hard Times“ (1854) i „Little Dorrit“ (1857). U novom domu zabavljao se amaterskim pozorištem. Godine 1856. njegova primanja od pisanja bila su dovoljna da kupi Gad`s Hill Place u Highamu, Kent, gde je kao dete često prolazio i sanjao da će jednom živeti na takvom mestu. Neki događaji iz Šekspirovog „Henrija IV“, prvog dela, odvijala su se na tome mestu što je Dikensa takođe veselilo. Godine 1857. Dikens je iznajmio profesionalne glumice za predstavu „The Frozen Deep“ koju je napisao njegov štićenik Vilki Kolins. Dikens se zaljubio u jednu od njih. Ljubav prema Elen Ternan trajala je do kraja života. Dikens je bio star 45 godina, dok je Ternan imala 18 kada se je Dikens 1858. odlučio da se odvoji od supruge, što je po tadašnjim viktorijanskim konvencijama bilo vrlo neprimereno, dok je razvod bio nezamisliv. Kada je Katarina otišla iz doma povela je jedno dete, supruga ga nije više nikada videla, a decu je poverila sestri Džeordžini koje odlučila da ostane u Gad`s Hill Place. U to vreme iako se dvoumio da uzme učešća u javnim čitanjima, Dikensa su iz jedne bolnice (Great Ormond Street Hospital) zamolili da sujeluje u prikupljanju sredstava kako bi izvukao bolnicu iz financijske krize. Čarls Vest, Dikensov prijatelj koji je bio u upravnom odboru bolnice, zamolio ga je za pomoć, na što je Dikens pristao, te svojim javnim čitanjima prikupio dovoljna sredstva da osigura financijsku stabilnost bolnice za duže vreme. Tako je npr. samo 9. februara 1858. prikupio 3000 £. Nakon odvajanja od Katarine, Dikens je započeo niz vrlo popularnih turneja kroz Englesku, Škotsku i Irsku na kojima je čitao svoja dela, što je u sledećoj deceniji zaokupilo veći deo njegove energije, te je u to vreme napisao samo dva romana. Važnija dela „A Tale of Two Cities“ (1859) i „Velika očekivanja“ („Great Expectations“) bila su veliki uspeh. U to vreme bio je urednik, izdavač i autor u časopisima „Household Words“ (1850–1859) i „All the Year Round“ (1858–1870). U septembru 1860. u polju kod svoje kuće, Dikens je naložio veliku lomaču u koje je spalio većinu pisama, preživela su samo ona poslovne prirode. Kako je Elen Ternan takođe spalila sva Dikensova pisma trajanje i dubina njihove veze nije poznata. Tomas Rajt je tokom 1930-ih prisetio da je Ternan možda imala ljubavnu vezu sa Kanonom Benhamom, a da je par imao i sina koji je umro kao novorođenče, napomenula je Kate Peruđini, Dikensova kćerka, u razgovoru pred smrt 1929, koji je objavljen. Dokazi ne postoje. Na samrti Dikens je odredio isplatu anuiteta za Ternan koji ju je učinio financijski nezavisnom. U knjizi Klare Tomalin „The Invisible Woman“, navodi se da je Ternan tajno žvjela sa Dikensom barem 13 godina. Knjiga je kasnije pretvorena u predstavu „Little Nell“ autora Simona Greja. U to vreme Dikens je pokazivao pojačano zanimanje za paranormalno, te je postao jedan od prvih članova organizacije engl. The Ghost Club. Kasne godine Dana 9. juna 1865. na povratku iz Pariza sa Ternan, voz u kojem je Dikens putovao je učestvovao u saobraćajnoj nesreći. Prvih sedam vagona skliznulo je sa željeznog mosta koji je bio u popravci. Jedino je na koloseku ostao vagon prvog razreda u kojem je bio Dikens. Pre nego što su stigli spasioci, Dikens je pomagao unesrećenima sa vodoma i brendijem. Pre odlaska setio se rukopisa za nedovoršeno delo „Our Mutual Friend“ koje mu je ostalo u vagonu, te se vratio po njega. To iskustvo je kasnije iskoristio u kratkoj priči o duhovima „The Signal-Man“, u kojoj glavni lik predoseća vlastitu smrt u željezničkoj nesreći. Priča se bazira i na nekoliko pređašnjih željezničkih nesreća. Dikens je uspeo da izbegne da se pojavi pred istragom o nesreći, jer kako je putovao sa Ternana i njenom majkom, to saznanje bi izazvalo skandal. Iako nije zadobio nikakve ozlede, Dikens se nikada nije oporavio od traume željezničke nesreće. Njegov rad se sveo na završavanje započetog „Our Mutual Friend“ i započinjanje nikad završenog „The Mystery of Edwin Drood“. Druga poseta SAD Dana 9. novembra 1867. Dikens je iz Liverpula zaplovio na drugu američku turneju. Nakon što se iskrcao u Bostonu veći dio meseca posvetio je brojnim večerama sa prominentnim ličnostima kao što su npr. Ralf Valdo Emerson, Henri Vadsvort Longfelou i njegov američki izdavač Džejms Tomas Filds. U decembru su započela čitanja, trebalo je održati 76 nastupa uz zaradu od 19000 £, a trebalo je da traju do aprila 1868. Turneja je bila naporna, te iako bolestan, uspeo je da održi čitanja, a 23. aprila je isplovio na put kući. Oproštajna čitanja Između 1868. i 1869. Dikens je organizovao turneju „oproštajnih čitanja“ u Engleskoj, Škotskoj i Irskoj. Uspeo je odraditi 75 od dogovorenih 100 čitanja. Zbog napada vrtoglavice i paralize, na savet lekara, turneju je otkazao 22. aprila 1869. Nakon što se dovoljno oporavio dogovorio je posljednji niz čitanja, kako bi nadoknadio sponzorima ono što su izgubili zbog prekida turneje. Zadnje čitanje u turneji bilo je u Londonu St. James`s Hall. Zadnji javni nastup mu je bio na banketu Kraljevske akademije uz prisutvu Prica i Princeze od Valsa, gde je odao počast pokojnom prijatelju, ilustratoru Danielu Maklisu. Smrt Dana 8. juna 1870. Dikens je u svome domu doživeo još jedan moždani udar, nakon celog dana rada na delu „Edvin Drud“. Nije se osvestio te je sledećeg dana 9. juna, tačno pet godina nakon željezničke nesreće preminuo. Suprotno željama nije sahranjen u jeftinom, skromnom, i strogo privatnom pogrebu u katedrali u Ročesteru, već u Vestminsterskoj opatiji.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Zanimljiv prikaz mračnog kriminalnog podzemlja Londona, objavljen u Penguin Classics Priča o Oliveru Twistu - siročetu, kojemu su zlo i nevolje od prvog udisaja udarili - šokirala je čitatelje kad je objavljena. Nakon što je pobjegao iz radničke kuće i pompoznog g. Bumblea, Oliver se nađe namamljen u jazbinu lopova koju naseljavaju živopisni i nezaboravni likovi - Vješti Dodger, opaki provalnik Bill Sikes, njegov pas Bull`s Eye i prostitutka Nancy, a sve nad njima nadgleda lukavi majstor-lopov Fagin. Kombinirajući elemente gotičke romanse, romana Newgate i popularne melodrame, Dickens je stvorio potpuno novu vrstu fikcije, oštru u svojim optužbama protiv okrutnog društva i prožetu nezaboravnim osjećajem prijetnje i misterija. Ovo Penguin Classics izdanje Olivera Twista prvo je kritičko izdanje koje vjerno reproducira tekst na način na koji su ga najraniji čitatelji mogli susresti nakon njegove serijalizacije u Bentleyjevom zborniku, a uključuje uvod Philipa Hornea, rječnik viktorijanskog lopovskog slenga, kronologiju Dickensova života, kartu suvremenog Londona i sve originalne ilustracije Georgea Cruikshanka. Više od sedamdeset godina Penguin je vodeći izdavač klasične literature na engleskom govornom području. S više od 1700 naslova, Penguin Classics predstavlja globalnu knjižnu policu najboljih djela kroz povijest i kroz žanrove i discipline. Čitatelji vjeruju da serija pruža autoritativne tekstove obogaćene uvodima i bilješkama uglednih znanstvenika i suvremenih autora, kao i ažurirane prijevode nagrađivanih prevoditelja. Čarls Džon Hafem Dikens (engl. Charles John Huffam Dickens; Lendport, 7. februar 1812 — Hajam, 9. jun 1870) je bio najznačajniji engleski romanopisac XIX veka. Njegova dela pripadaju ranoj fazi realizma.[1] Dikens se danas smatra osnivačem socijalnog romana, a možda je njegova najveća zasluga što je malograđansku publiku pridobio za literaturu. Takođe je najpoznatiji pripovedač viktorijanskog vremena.[2][3] Dok je bio djete njegova porodica je često menjala mesto boravka u potrazi za poslom. Na kratko se školovao u privatnoj školi. Nakon što mu je otac uhapšen zbog nevraćanja dugova, Čarls 10 sati dnevno radi u fabrici paste za cipele. Kad je odrastao počeo je da radi kao novinar. Napisao je više obimnih romana. O tome koliko je njegov rad bio popularan u njegovo vreme govori to da se sva njegova dela, od prvog objavljivanja, stalno nadoštampavaju.[4] Novela Oliver Tvist je najpoznatije Dikensovo delo. Iako govori o jako ozbiljnoj temi, Oliver Tvist je pun sarkazma i crnog humora. Dikens je za svoje najbolje delo smatrao Dejvida Koperfilda,[5] roman koji sadrži dosta autobiografskih elemenata. Zagonetnost i tajanstvenost fabula njegovih romana tragovi su prethodne stilske formacije romantizma.[6] Dikens je slikar engleskog srednjeg i nižeg građanskog staleža i osnivač socijalnog romana. Njegova dela odražavaju sklonost humoru i satiri, ali i primesa romantičnog i sentimentalnog Rođen je 7. februara 1812. u Landportu, Portsi, kao drugo od osmoro dece Džona i Elizabet Dikens. Otac mu je bio činovnik. Ubrzo nakon Čarlsovog rođenja porodica se seli u Norfolk Strit, Blumsberi, te kada mu je bilo četiri godine u Čatam,[9] pa u Kent, gde je boravio sve do uzrasta od 11 godina. Puno vremena je provodio napolju, ali je i vrlo rado čitao, naročito romane Tobajas Smoleta i Henrija Fildinga.[10] Kratko vreme u kome je otac radio kao činovnik u mornaričkoj postaji za plate (engl. `Navy Pay Office`),[11] školovao se u privatnim školama. Njegovo školovanje u privatnim školama naglo je prekinuto, zbog finansijskih problema u porodici, zbog kojih se porodica preselila iz Kenta u Kamden Taun u Londonu 1822. godine. Sklon životu iznad svojih mogućnosti Xon Dikens je zatvoren zbog dugova u Sautvarku u Londonu 1824.[12] Ubrzo su s njime zatvorena njegova supruga i najmlađa deca, kao što je bio običaj u to vreme.[13] Čarls tada star 12 godina dodeljen je porodičnoj prijateljici Elizabeti Rojlans u Kamden Taunu.[14] Kasnije je stanovao na tavanu kuće agenta za insolvenciju Arčibald Rasela.[15] Obe su mu kasnije poslužili kao obrasci za likove.[16][12] Nedelje je sa sestrom Francis, kada je bila slobodna od obaveza na Kraljevskoj muzičkoj akademiji, provodio u zatvoru Maršalsi.[17] Da bi platio svoj smeštaj i pomogao porodici bio je primoran napustiti školu i da radi po 10 sati na dan u fabrici lepeći nalepnice na posude crnila za cipele, za 6 šilinga nedeljno. Teški, a često i okrutni radni uslovi ostavili su trajan trag na Dikensa, što je kasnije uticalo na njegove romane i eseje, te postalo osnova za njegov interes u socioekonomsku reformu i uslove rada. Nakon nekoliko meseci u zatvoru Maršalsi, preminula je Elizabeta Dikens, baka Džona Dikensa po ocu i ostavila mu imetak od 450 £. Zbog preuzimanja Džon je pušten iz zatvora. Podmiriviši svoja dugovanja, porodica Dikens je napustila zatvor.[18] Iako je Čarls počeo da pohađa školu Wеллингтон Хоусе Ацадемy u severnom Londonu, majka ga nije odmah izvukla iz fabrike.[19] Taj događaj razvio je kod Dikensa osećaj da bi očevi morali da vladaju porodicom, dok bi majke svoj deo uticaja trebalo da zadrže unutar doma. Odbijanje njegovog zahteva da se vrati iz fabrike bio je značajan faktor u njegovom odnosu prema ženama.[20] Pravednički gnev prema situaciji i uslovima u kojima je radna klasa ljudi živela postala je glavna tema njegovih dela. Radio je u pravnoj kancelariji advokata Elisa i Blekmora, kao mlađi činovnik od maja 1827. do novembraa 1828. Tada je napustio kancelariju i postao novinar. Dalji rođak Tomas Čarlton, bio je izveštač na sudu engl. „Doctors` Commons“ (građanski sud), te je Dikens s njim delio mesto, te pisao četiri godine izveštaje sa sud. Ova iskustva preneo je u svoja dela (romani „Nicholas Nickleby“, „Dombey and Son“, te posebno „Bleak House“), te u njima prikazao makinacije i birokraciju pravnog sistema širem broju ljudi, te preneo svoje stavove o teškom teretu koji čeka siromašne ljude ako su primorani da idu na sud. Godine 1830, Dikens je upoznao svoju prvu ljubav, Mariju Bidnel, za koju se smatra da je bila model za lik Dore u romanu „David Koperfild“. Marijini roditelji nisu odobrili udvaranje, te su Mariju poslali na školovanje u Pariz što je prekinulo vezu.[21] Novinarstvo i rani romani Godine 1832, s uzrastom od 20 godina, Dikens je bio energetičan, pun dobrog humora, uživao u poplarnim zabavama, bez jasne vizije šta želi da postane. Znao da želi da bude slavan. Privlačilo ga je pozorište, te je uspio da dobije audiciju u Kovent Gardenu, za koju se je dobro pripremio, ali ju je propustio zbog prehlade, čime su prekinute aspiracije o karijeri na pozornici. Godinu dana kasnije predao je svoju prvu priču „A Dinner at Poplar Walk“ u londonski časopis „Monthly Magazine“. Stanovao je u iznajmljenoj sobi u prenoćištu „Furnival`s Inn“, postao je novinar koji prati politiku, izveštavajući sa parlamentarnih rasprava i putujući Britanijom prateći izborne kampanje za novine „Morning Chronicle“. Njegovo novinarstvo u obliku crtica u časopisima, oblikovalo je u njegovu prvu zbirku dela engl. Sketches by Boz 1836. (Boz je bio njegov porodični nadimak koji je koristio kao pseudonim). Dikens je navodno pseudonim preuzeo od nadimka Mozes koji je on dao najmlađem bratu Augustusu Dikensu, prema liku iz dela Olivera Goldsmita engl. The Vicar of Wakefield. Kada je neko prehlađen htio da izgovori Mozes izgovorio bi Bozes, što je kasnije skraćeno u `Boz`. Naime Dikens je korišteno u to vreme u smislu engl. What the Dickens! u kojem Dikens zamenjuje reč „devil“, što bi se moglo prevesti na kao `Kog đavola!` (prvi je to koristio Šakespir u komediji „Vesele žene vindsorske“). Koristilo se i u frazi engl. to play the Dickens` (kao „uzrokovati haos/napakostiti“). Časopisima je pisao i uređivao ih do kraja života. Nakon uspjeha skica izdavači „Chapman and Hall“ ponudili su Dikensu da piše tekst uz ilustracije Roberta Sejmoura u mesečnom časopisu. Nakon drugog izdanja Sejmour je izvršio samoubistvo, te je Dikens zaposlio Hablot Najt Brauna da radi ilustracije. Iz te saradnje nastao je roman „The Pickwick Papers“ koji se izdavao u nekoliko poglavlja mesečno, te je u zadnjem nastavku prodan u 40000 kopija. U novembru 1836. Dikens je prihvatio radno mesto urednika u „Bentley`s Miscellany“, na kome je ostao tri godine dok se nije posvađao sa vlasnikom. Godine 1836. kada je izdao zadnji nastavak Pikvika počeo je da radi delove Oliver Tvista, uz sav posao u Bentliju koji je obuhvatao pisanje četiri predstave i nadgledanje njihove produkcije. Oliver Tvist, objavljen 1838. postao je jedna od bolje poznatih Dikensovih priča, koje je uspešno adaptirana za pozorište, te je bila prvi viktorijanski roman u kojem je dete bilo glavni lik. Dana 2. aprila 1836. oženio je Katarinu Tomson Hogart (1816–1879), kćerku Džordža Hogarta, urednika „Evening Chronicle“. Nakon kratkog medenog meseca u Čoku, Kent, vratili su se u Furnivalovu gostionicu. U januaru 1837. dobio je prvo od desetero dece, sina Čarlija, a nekoliko meseci kasnije porodica se smestila u Blumsberiju, na adresi 48 Doughty Street, London (Čarls je imao trogodišnji najam za 80 £ godišnje, od 25. marta 1837. do decembra 1839). Dikensov mlađi brat Frederik i Katarinina 17-godišnja sestra Mari doselili su s njima. Dikens se vrlo vezao uz Mary, koja je preminula u njegovom naručju nakon kratke bolesti 1837. Dikens je Mari idealizirao, te se smatra da su prema njoj stvoreni kasniji opisi likova Rose Maylie, Little Nell i Florence Dombey. Njegova tuga je bila tolika velika da je zakasnio sa pisanjem junskog odlomaka u Pickwick Papers i morao je da otkaže nastavke Oliver Tvista za taj mesec. U isto vreme se je nastavio njegov uspeh sa delima „Nicholas Nickleby“ (1838–39), „The Old Curiosity Shop“ i „Barnaby Rudge: A Tale of the Riots of `Eighty“ kao deo „Master Humphrey`s Clock“ serije (1840–41) - koji su se izdavali u nastavcima, a kasnije su izdani kao knjige. Prva poseta SAD Godine 1840. sa suprugom je prvi put posetio SAD i Kanadu. U to vreme još jedna mlađa sestra njegove supruge Katarina, Džeordžina Hogart, uselila se kako bi se brinula o mladoj porodici dok su roditelji bili na putu. Sa njima je ostala sve do Dikensove smrti. Svoja zapažanja i utiske zabeležio je u putopisu engl. American Notes for General Circulation. U delu je u nekoliko navrata oštro osudio robovlasništvo, koje je i ranije napao u delu „The Pickwick Papers“. U Njujorku se zadržao mesec dana, te je držao brojna predavanja. Često je postavljao i pitanje međunarodnog prava o autorstvu zbog svojih dela koja su objavljivana u američkim novinama. Po povratku u Englesku počeo je raditi na svojim božićnim pričama (1843. napisao je „A Christmas Carol“, 1844. „The Chimes“, a 1845. „The Cricket on the Hearth“). Nakon što je kratko živeo u Italiji (1844), putovao je u Švajcarsku (1846) gde počeo da radi na delu „Dombey and Son“ (1846–48).[11] To delo i „Dejvid Koperfild“ (1849–50) učinili su značajan umetički bileg u Dikensovoj karijeri i njegovi romani postali su ozbiljniji u temi i brižnije planirani od ranijih dela. Čovekoljublje U maju 1846. Angela Bardet Kots, nasledinica bogatstva bankarske porodice Kuts, predložila je Dikensu izgradnju prihvatlišta za „posrnule žene“ (prostitutke) iz radne klase. Iako je prvotno odbio, Dikens je osnovao utočište „Urania Cottage“ kojim je upravljao deset godina. Srednje godine U novembru 1851. Dikens se preselio u engl. Tavistock House, gde je napisao „Bleak House“ (1852–53), „Hard Times“ (1854) i „Little Dorrit“ (1857). U novom domu zabavljao se amaterskim pozorištem. Godine 1856. njegova primanja od pisanja bila su dovoljna da kupi Gad`s Hill Place u Highamu, Kent, gde je kao dete često prolazio i sanjao da će jednom živeti na takvom mestu. Neki događaji iz Šekspirovog „Henrija IV“, prvog dela, odvijala su se na tome mestu što je Dikensa takođe veselilo. Godine 1857. Dikens je iznajmio profesionalne glumice za predstavu „The Frozen Deep“ koju je napisao njegov štićenik Vilki Kolins. Dikens se zaljubio u jednu od njih. Ljubav prema Elen Ternan trajala je do kraja života. Dikens je bio star 45 godina, dok je Ternan imala 18 kada se je Dikens 1858. odlučio da se odvoji od supruge, što je po tadašnjim viktorijanskim konvencijama bilo vrlo neprimereno, dok je razvod bio nezamisliv. Kada je Katarina otišla iz doma povela je jedno dete, supruga ga nije više nikada videla, a decu je poverila sestri Džeordžini koje odlučila da ostane u Gad`s Hill Place. U to vreme iako se dvoumio da uzme učešća u javnim čitanjima, Dikensa su iz jedne bolnice (Great Ormond Street Hospital) zamolili da sujeluje u prikupljanju sredstava kako bi izvukao bolnicu iz financijske krize. Čarls Vest, Dikensov prijatelj koji je bio u upravnom odboru bolnice, zamolio ga je za pomoć, na što je Dikens pristao, te svojim javnim čitanjima prikupio dovoljna sredstva da osigura financijsku stabilnost bolnice za duže vreme. Tako je npr. samo 9. februara 1858. prikupio 3000 £. Nakon odvajanja od Katarine, Dikens je započeo niz vrlo popularnih turneja kroz Englesku, Škotsku i Irsku na kojima je čitao svoja dela, što je u sledećoj deceniji zaokupilo veći deo njegove energije, te je u to vreme napisao samo dva romana. Važnija dela „A Tale of Two Cities“ (1859) i „Velika očekivanja“ („Great Expectations“) bila su veliki uspeh. U to vreme bio je urednik, izdavač i autor u časopisima „Household Words“ (1850–1859) i „All the Year Round“ (1858–1870). U septembru 1860. u polju kod svoje kuće, Dikens je naložio veliku lomaču u koje je spalio većinu pisama, preživela su samo ona poslovne prirode. Kako je Elen Ternan takođe spalila sva Dikensova pisma trajanje i dubina njihove veze nije poznata. Tomas Rajt je tokom 1930-ih prisetio da je Ternan možda imala ljubavnu vezu sa Kanonom Benhamom, a da je par imao i sina koji je umro kao novorođenče, napomenula je Kate Peruđini, Dikensova kćerka, u razgovoru pred smrt 1929, koji je objavljen. Dokazi ne postoje. Na samrti Dikens je odredio isplatu anuiteta za Ternan koji ju je učinio financijski nezavisnom. U knjizi Klare Tomalin „The Invisible Woman“, navodi se da je Ternan tajno žvjela sa Dikensom barem 13 godina. Knjiga je kasnije pretvorena u predstavu „Little Nell“ autora Simona Greja. U to vreme Dikens je pokazivao pojačano zanimanje za paranormalno, te je postao jedan od prvih članova organizacije engl. The Ghost Club. Kasne godine Dana 9. juna 1865. na povratku iz Pariza sa Ternan, voz u kojem je Dikens putovao je učestvovao u saobraćajnoj nesreći. Prvih sedam vagona skliznulo je sa željeznog mosta koji je bio u popravci. Jedino je na koloseku ostao vagon prvog razreda u kojem je bio Dikens. Pre nego što su stigli spasioci, Dikens je pomagao unesrećenima sa vodoma i brendijem. Pre odlaska setio se rukopisa za nedovoršeno delo „Our Mutual Friend“ koje mu je ostalo u vagonu, te se vratio po njega. To iskustvo je kasnije iskoristio u kratkoj priči o duhovima „The Signal-Man“, u kojoj glavni lik predoseća vlastitu smrt u željezničkoj nesreći. Priča se bazira i na nekoliko pređašnjih željezničkih nesreća. Dikens je uspeo da izbegne da se pojavi pred istragom o nesreći, jer kako je putovao sa Ternana i njenom majkom, to saznanje bi izazvalo skandal. Iako nije zadobio nikakve ozlede, Dikens se nikada nije oporavio od traume željezničke nesreće. Njegov rad se sveo na završavanje započetog „Our Mutual Friend“ i započinjanje nikad završenog „The Mystery of Edwin Drood“. Druga poseta SAD Dana 9. novembra 1867. Dikens je iz Liverpula zaplovio na drugu američku turneju. Nakon što se iskrcao u Bostonu veći dio meseca posvetio je brojnim večerama sa prominentnim ličnostima kao što su npr. Ralf Valdo Emerson, Henri Vadsvort Longfelou i njegov američki izdavač Džejms Tomas Filds. U decembru su započela čitanja, trebalo je održati 76 nastupa uz zaradu od 19000 £, a trebalo je da traju do aprila 1868. Turneja je bila naporna, te iako bolestan, uspeo je da održi čitanja, a 23. aprila je isplovio na put kući. Oproštajna čitanja Između 1868. i 1869. Dikens je organizovao turneju „oproštajnih čitanja“ u Engleskoj, Škotskoj i Irskoj. Uspeo je odraditi 75 od dogovorenih 100 čitanja. Zbog napada vrtoglavice i paralize, na savet lekara, turneju je otkazao 22. aprila 1869. Nakon što se dovoljno oporavio dogovorio je posljednji niz čitanja, kako bi nadoknadio sponzorima ono što su izgubili zbog prekida turneje. Zadnje čitanje u turneji bilo je u Londonu St. James`s Hall. Zadnji javni nastup mu je bio na banketu Kraljevske akademije uz prisutvu Prica i Princeze od Valsa, gde je odao počast pokojnom prijatelju, ilustratoru Danielu Maklisu. Smrt Dana 8. juna 1870. Dikens je u svome domu doživeo još jedan moždani udar, nakon celog dana rada na delu „Edvin Drud“. Nije se osvestio te je sledećeg dana 9. juna, tačno pet godina nakon željezničke nesreće preminuo. Suprotno željama nije sahranjen u jeftinom, skromnom, i strogo privatnom pogrebu u katedrali u Ročesteru, već u Vestminsterskoj opatiji.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! - Gospodjica de Scuderi - Duzd i Duzdevica - Ignac Denner - Majorat - Majstor Martin, Bacvar, i njegovi Djetici - Pogovor Ernst Teodor Vilhelm Hofman (nem. Ernst Theodor Wilhelm Hoffmann; rođen 24. januara 1776. u Kenigsbergu, u istočnoj Pruskoj, umro 25. juna 1822) bio je nemački književnik, najpoznatiji predstavnik romantizma u nemačkoj književnosti. Poznat je pod imenom E. T. A. Hofman (nem. E. T. A. Hoffmann). Pisao je pripovetke sa elementima strave i fantazije. Bio je svestran umetnik - književnik, kompozitor, muzički kritičar, slikar i karikaturista. Njegove pripovetke su imale veliki uticaj u 19. veku, a on je bio ključni književnik nemačkog romantizma. Mladost Njegovi preci i sa majčine i sa očeve strane bili su pravnici. Otac mu je bio pravnik, ali takođe i pesnik i muzičar amater. Ernst se rodio kao najmlađi od troje dece. Roditelji su mu se rastali 1778. Otac mu je živeo sa najstarijim sinom, a majka je ostala u Kenigsbergu sa rođacima, dve tetke i sa ujakom. U domaćinstvi je dominirao njegov ujak. Do 1792. pohađao je luteransku školu zvanu i građanska škola, u kojoj se poklanjalo dosta pažnje klasicima. Pokazao je talent i za slikanje i za klavir, ali nije pokazivao veliki entuzijazam. Nije pokazivao ni entuzijazam za nove umetničke ideje, koje se se tada pojavile u Nemačkoj. Ipak čitao je i Fridriha Šilera, Getea, Svifta, Šterna, Rusoa i Žan Pola, a napisao je i deo romana. Oko 1787. sprijateljio se sa Teodorom Gotlibom fon Hipelom, sinom pastora i prijatelja Imanuela Kanta. Tokom 1792. pohađao je neka Kantova predavanja. Provincija Tokom 1794 zaljubio se u udatu ženu Doru Hat, koja je bila deset godina starija od njega. Njena porodica je 1796. protestovala protiv njega, pa su ga prinudili da ode u provinciju kod jednoga svoga ujaka u Šleskoj. Zaposlio se kod ujaka u Glogau u Šleskoj. Nakon polaganja ispita posetio je Drezden, gde je bio oduševljen slikama u galeriji, posebo Rafaelom i Koređiom. Njegov ujak je 1798. dobio unapređenje i posao na dvoru u Berlinu, pa je Hofman sa njim završio u velikom gradu. Tu je Hofman po prvi put pokušao da postane kompozitor, pa je napisao operetu Maske i poslao ju je kraljici Lajzi od Pruske. Stigao mu je sa izvesnim zakašnjenjem službeni odgovor da se obrati kraljevskom teatru. Do vremena kada je stigao odgovor Hofman je položio treću rundu ispita i sa svojim prijateljem Hipelom je putovao u Poznanj, a usput su se zaustavili i u Drezdenu da vide galeriju. Od 1800. do 1803. radio je u pruskim provincijama u području Mazovije. Po prvi put je radio, a da ga nije nadzirao niko iz njegove porodice. Tu je brzo napravio skandal nakon karnevala 1802. Na balu su podeljene karikature oficira, koje je on nacrtao. Ubrzo se saznalo da je on autor karikatura. Poslali su prijavu protiv njega u Berlin, ali u Berlinu nisu hteli da oštro kazne mladog službenika, pa ga premeštaju u Plok u Novoj Istočnoj Pruskoj. Kada se smestio u zabačenom Ploku, vratio se u Poznanj da se oženi sa Marijanom Teklom Rorer. U Plok su se vratili u avgustu 1802. Plok je bio dosta izolovan, pa je Hofman iskoristio izolaciju pišući i komponujući. Tu se takmičio i za nagradu u jednom časopisu. Njegova drama je bila najbolja, ali nije dobila nagradu. Početkom 1804. dobio je službu u Varšavi. Varšava Hofman je vreme provedeno u Poljskoj smatrao najlepšim delom svoga života. U Varšavi je bila ista atmosfera, koju je osećao u Berlinu. Tu je obnovio prijateljstvo sa Zahariasom Vernerom, a sreo se i sa Juliusom Icigom, koji je bio član berlinske književne grupe Nordštern (severna zvezda). Nažalost po njega Napoleon je 28. novembra 1806. zauzeo Varšavu, pa je Hofman kao službenik Pruske odmah izgubio posao. Vratio se u Poznanj i tu je razmišljao da li da ide u Beč ili u Berlin. Bolest je odložila put, a francuske vlasti su zahtevale da se svi bivši službenici zakunu na odanost ili da napuste zemlju. Pošto mu nisu dali pasoš do Beča morao je u Berlin. Berlin i Bamberg Sledećih petnaest meseci predstavljali su njegov najgori period života. Napoleonova vojska je okupirala i Berlin, pa je živeo od veoma oskudnih prihoda. Stalno je posuđivao novce od prijatelja i i dalje je bio gladan. Sa ženom je 1. septembra 1808. došao u Bamberg, gde je dobio posao menadžera pozorišta. Hofman nije uspevao da poboljša standarde izvođenja, pojavile su se i intrige protiv njega i izgubio je taj posao. Posle toga bio je muzički kritičar u jednim novinama u Lajpcigu. Hofman je uspeo 1809. kada je objavio priču Vitez Glik, o jednom ludaku koji je verovao da je kompozitor Kristof Vilibald Glik. Počeo je tada da koristi književno ime E. T. A. Hofman, tvrdeći da je ono „A“ u čast Amadeusa Mocarta. Zapošljava se 1810. u teatru Bamberg kao dekorater i scenarista. Davao je i privatne časove muzike. Dobio je zatim 1813. posao direktora muzike u jednoj pokretnoj operi, koja se u tom trenutku nalazila u Drezdenu. Drezden i Lajpcig Pruska je 16. marta 1813. objavila rat Francuskoj, tako da je putem imao poteškoća. Opera u kojoj se zaposlio premestila se u Lajpcig. Nije mogao da nađe transport do Lajpciga, jer okolo je trajao rat. Stigao je konačno 23. maja. Pošto je primirje proglašeno 4. juna opera se vratila u Drezden. Međutim nakon završetka primirja 22. avgusta morali su da se sele iz predgrađa u sam grad, jer trajala je bitka kod Drezdena. Grad se predao 11. novembra, a opera je 9. decembra putovala u Lajpcig. U februaru 1814. posvadio se sa direktorom opere, koji mu je dao 3 meseca otkaznog roka. Berlin U septembru 1814. vratio se u Berlin i ponovo je dobio dobar položaj. Njegova opera se izvodila u berlinskom teatru. Hofman je alkoholom uništavao zdravlje, a imao je i sifilis. Takvo stanje je dovelo 1822. do paralize. Svoje poslednje radove diktirao je sekretarici ili ženi. Umro je 25. juna 1822. u 46-oj godini života. Stvaralaštvo Na osnovu iskustva do kojih je dolazio u istražnoj komisiji, napisao je romantičarsku satiru na društvene prilike, „Majstora Buvu“. Bio je sklon sanjarenjima i imao je potrebu za danteovskim kultom dame. On je među prvima izneo misao o muzičkom identitetu stvari i bića i smatra se prethodnikom Poa i Mopasana u noveli užasa i strave. U njegovom stvaralaštvu vidljiva je romantičarska pojava pretapanja iz stvarnog u imaginarno, a metamorfozu je učinio principom literalne kreacije. Za Hofmana je život bio tamnica, te je bežao iz jedne forme života u drugu, a svoja raspoloženja beležio je u dnevniku posebnim znacima. U delima Princeza Brambili i Zlatni lonac otkrivao je jedinstvo svega živog i postojećeg. Karikirajuća opservacija koja za podlogu ima kritički stav prema društvu, jedan je od elemenata Hofmanovog literarnog postupka. Da bi se shvatila Hofmanova fantastika, važno je znati i da čudesa i čudovišta treba da se posmatraju kao subjektivna kategorija, dok su realni uzroci skriveni pod maskom fantastičnih simbola i pušteni da se transponuju na viši plan. Važna je i ljubavna tematika za Hofmanovo delo, a javlja se u fantastici i funkcionalnim oblicima. Hofman je ludilu dao sasvim novu, donkihotsku boju pretvarajući ga u ludilo idealnog zanosa i poetske čežnje koja […] smešta svoje sopstvene snove i zanose u stvarne okvire, oživljava ih i pretvara u stvarno. Po Hofmanu, svaki čovek je sposoban za zlo. Fantastika se može javiti na više načina. Prvi način je preko personifikacije, tačnije, Hofman oživljava sve čega se dotakne. Drugi način, određen kao sintaksočko-stilistički put, jeste pretvaranje epiteta u stvarna svojstva pri čemu epitet ne gubi svojstva sintaksičke potčinjenosti subjektu. U njegovim delima fabula je, u većini slučajeva, iskidana, okrnjena, razbijena. Svaka njegova fabula ima centar koji sadrži misaonu poruku. Ako posmatramo Hofmanove priče Peskar i Gospođicu Skideri, onda možemo govoriti o sličnostima i razlici u njihovom komponovanju. Pre svega Peskar se oslanja na epistolarnu formu, što nije slučaj u drugoj priči. I u jednoj i u drugoj priči može se govoriti o prisustvu fantastičnih elemenata. Isto tako i u jednoj i u drugoj priči prisutne su ličnosti čije su odlike zlog i đavolskog jasno naglašene ne samo spoljašnjim izgledom nego i psihološkom karakterizacijom. Obe priče sadrže i priče o ljubavi s tim što tu postoji izvesna razlika. Naime Natanael je u vezi sa Klarom, ali ta veza ne opstaje do kraja, dok veza Olivijea i Madlene biva krunisana brakom. Postoji vidna razlika u pogledu osnovnih motiva. U Peskaru glavni je motiv očiju i motiv mehanizma. Naizgled glavni lik Natanael, na kraju umire, a Klara, ipak ostvaruje sreću. Glavno je pitanje nesklada između spoljašnjeg i unutrašnjeg života i viđenje sablasnog. Prisutan je sveznajući pripovedač koji se oglašava, date su retrospekcije i anticipacije. U Gospođici Skideri vidno je naglašen odnos umetnik-stvoreno delo. Priča je fragmentarno organizovana, ima digresija, likovi imaju ulogu pripovedača. U samoj priči primetni su uplivi različitih žanrova. Za razliku od prve priče, ovde je sve podređeno rešavanju zločina. Rešavanje zločina zahteva povratak u prošlost Pojavljuju se detektivi koji razrešavaju zločine kroz niz slučajnih situacija. Ova priča preteča je detektivskog žanra. Peskar Hofmanova priča Peskar delom se oslanja na epistolarnu formu. Sastoji se iz pisma Natanaela Lotaru, Klarinog pisma Natanaelu, i još jednog Natanaelovog pisma Lotaru koje se prekida pojavom sveznajućeg pripovedača. U pismima su retrospektivno dati krucijalni događaji iz Natanaelovog detinjstva. Izneta retrospekcija asocijativno je motivisana. Peskar ima motive čudnog, neobičnog i tajanstvenog te se može posmatrati kao preteča horor žanra. Priča je predstavljena tako da prati Natanaelove događaje i osećaje. Dominiraju dva tajanstvena motiva, motiv peskara i motiv mehanizma. Motiv očiju je lajt motiv koji povezuje svaki motiv u priči te su vidljive težnje romantičarske ideologije. Sam romantičarski duh opterećen je saznanjem o neskladu između duha i spoljašnjeg života. Ono što je romantičare dovodilo do mogućnosti otkrivanja sablasnog bilo je rasplinjavanje između spoljašnjeg i unutrašnjeg. Klasična obrada fenomena sablasnog, čija je težnja koren ludila, prisutna je i u Peskaru. Sablasno je moguće svesti na traumu iz detinjstva što se povezuje sa alhemičarem Kopelijusom i što dovodi do stvaranja iskrivljene percepcije spoljašnje stvarnosti. Glavna ličnost je Natanael. Motivisan susretom sa Kopelijusom, piše pismo Lotaru kome govori o užasnom događaju koji ima ubistveni uticaj na njega. Početna epizoda podredila je sva njegova dalja osećanja. Muči ga sećanje iz detinjstva pa govori: Naslućuješ da samo naročiti odnosi koji duboko zadiru u moj život mogu da pridadu značaj ovom slučaju, pa čak i da mora da na mene zlotvorski deluje ličnost onog kobnog trgovčića. Kroz reminescenciju, Natanael iznosi sećanje iz detinjstva. Govori o Kopelijusu, čoveku koga smatra krivim za smrt svoga oca, i čoveku koga se plašio i gadio. Spoljašnji izgled Kopelijusa navodi nas da pomislimo da je reč o nečemu demonskom. Te zelene, mačje oči, usta koja su se razvlačila u pakostan smeh, zubi kroz koje je šištao neobičan zvuk, znak su pravog demona. Zlog ima i u njegovom ponašanju jer je namerno dodirivao hranu i piće, iako je znao da deca ništa onda neće okusiti. Sablasno zavisi od toga čijim se očima vidi. U samom Peskaru vidljivo je još jedno viđenje sablasnog. Posmatrajući Klaru i Natanaela možemo govoriti o dvama pogledima na svet, realnom i imaginarnom. To realno viđenje života iznosi Klara, koja smatra da su sve užasne stvari o kojima Natanael govori samo mogle da se dogode u njegovoj duši i da spoljašnji svet u tome nije učestvovao. Po njoj, Kopelijus može da deluje kao đavolska sila samo ako je ne prognamo iz srca i misli. Daje objašnjenje da su ga se deca gadila jer ih je mrzeo, a Natanaelov otac je umro delom i zbog svoje neopreznosti. Suprotno zdravorazumskoj perspektivi čiji je nosilac Klara, Natanael smatra da je zla sila, otelotvorena u Kopelijusu mogla spolja da stupi u njegov život. Klara je realizovana kao antipod Natanaelu, a kasnije i Olimpiji pa ona na kraju jedina zadovoljava životne kvalitete. Njen lik i temperament imaju prirodno određenje, a romantičari su u prirodnom poretku videli ideal života. Dok Natanael veruje u Kopelijusa, on postoji. Klara ga savetuje da vedrinom pobedi stanje u kome se nalazi. Međutim, vedrine nema jer ju je vera u sablasno ubila. Natanael gubi pesnički dar, tone u snove, i juri ka ludilu. U trećem pismu, daje svoju opsednutost, Olimpijom, mehanizmom. Pojavljuje se sveznajući pripovedač koji vodi neku vrstu dijaloga sa čitaocem. Objašnjava razlog koji ga je naveo da napiše ovu priču, i pokazuje način na koji ju je koncipirao. Potom dodaje ono što treba da se zna, a što nije uneo u pismima. Objašnjava da su Klara i njen brat, Lotar, dospeli u Natanaelovu porodicu nakon smrti oca. Postavlja se pitanje Klarine lepote i njene prirode. Lik Klare jednim delom gradi se preko karakterizacije koju iznosi pripovedač imala jaku maštu vedrog, otvorenog pravog deteta […] mnogi prigovarali da je hladna bez osećanja i prozaična […] a Klarina hladna priroda sve više je izazivala Natanaelovo neraspoloženje. Dokaz poslednjoj tvrdnji je i to što Natanael Klaru naziva bezdušnim automatom pošto ne razume pesmu koju je napisao. Natanael kasnije doživljava ono što je ispevao u pesmi. Važno je ukazati da pojava Kopelijusa utiče na Natanaelovo ponašanje. Ipak, možda Natanaelove oči nisu krive za izobličenje sveta. Ono što ga približava grotesknoj izabranici njegovog srca jeste požar koji je zadesio njegov dom. Pojavljuje se motiv očiju kroz priču o trgovcu Kopoli koji prodaje durbin, a što će Natanaelu pomoći da gleda Olimpiju, koja je, kao i on, automat. Scena prodaje durbina zasnovana je na jezičkom nesporazumu. U opisu Olimpijinih ženskih kvaliteta do izražaja dolazi ironija. Susret sa Kopolom dat je kao asocijacija sećanja na događaje iz detinjstva. Ono što primećuje na Olimpiji jesu ukočene mrtve oči. Ne primećuje da je reč o mehanizmu i ne sluša druge koji govore da je to mehanizam, pravi se da je živo biće, a mora da ima neki đavo. Prikazan je doživljaj Olimpije od strane širih društvenih krugova. Fantastično je toliko realno prikazano da se i ne sumnja. Natanael se divi njenom pogledu koji kaže više nego bilo koji jezik, zadivljen je jer ume da ga sluša. Sukob Spalancanija i Kopole, koji Natanael posmatra, predstavlja centralni deo ove priče. Kopelijus otima figuru Olimpije od Spalancanija, ali ne i oči. Dolazi do promene registra pripovedanja. Dat je prelazak sa fantastičnih na satirično-realistične tonove. Ono što se dešava Olimpiji dato je kao alegorija. Postojanje dve perspektive utiče da se žanr ne može odrediti do kraja. Priču određuje izrazit dualizam. Javlja se sukob spoljašnjeg i unutrašnjeg, prirodnog i veštačkog. Sve se vrti oko očiju. Natanael se na trenutak vraća u ravnotežu, ali ne zadugo. Klimaks pripovedanja ostvaren je prilikom prelaska iz epistolarne u novelističku priču. Spreman je da obnovi ljubav sa Klarom, ali dobija napad ludila. Durbin koji uzima da vidi grm koji mu se približava, čini da poludi. Klaru jedva spašava Lotar. Natanael vidi advokata Kopelijusa, za čije postojanje sam pripovedač daje potvrdu. U trenutku kad ga ugleda viče: Ha! Lepi oki, lepi oki! Kopelijus kao da anticipira nešto što će se desiti. Natanael skače sa zgrade, završava najtragičnije, a njegova smrt dovodi do nestanka Kopelijusa. Sam kraj predstavlja neku vrstu ironičnog epiloga u kome je prikazana porodična idila u kojoj se Klara smiruje nakon Natanaelove smrti. Vedrina se rađa, dok je život nesvestan sablasnog. Gospođica Skideri Gospođica Skideri jeste priča koja je bliža obliku iz koga se razvio detektivski žanr. Predstavlja Hofmanovo remek-delo u kome Kardijak, gonjen unutrašnjim glasom, zlotvor vladavine Luja XIV, ubija one koji naruče dragulje. Hofman je pseudoistorijske događaje vezane za trovanje iskoristio kao uvod za priču o Kardijaku i njegovoj poremećenoj ljubavi prema draguljima. Nešto demonsko u njemu ne dozvoljava mu da se odvoji od nakita. Stvara se specijalna atmosfera straha usled tajanstvenog ubistva što je nadovezano na ubistva trovanja arsenikom. Takvim činom on dragulje želi da povrati jedinom njihovom vlasniku-sebi. Policija veruje da je u pitanju zločinačka banda, i ne može da mu uđe u trag. Početak priče vremenski je situiran u kišnu noć. Gospođica Skideri, autor romana i stihova na čudan način postaje deo priče, onda kada nepoznati mladić zakuca na njena vrata kako bi je upozorio da može spasiti ljudski život. Drugi susret sa njim je na trgu, pored gomile ljudi. Treći susret, prikazan na patetično sentimentalan način, predstavlja uvod u pravu priču. Taj mladić sin je njene nekadašnje štićenice. Upravo to je jedan od razloga njene motivisanosti da ga oslobodi krivice. Ona koja je oličenje dobrote i ljupkosti, treba da se suprotstavi zlu. Kolika je Hofmanova mašta vidljivo je i u samom postupku dodeljivanja uloge detektiva ovakvoj osobi. Gospođica Skideri, vidljivo zbunjena ne zna kome da veruje te i ona sama poveruje u postojanje demonske sile. Do istine o Kardijaku dolazi nakon razgovora sa mladićem ove devojke. Njoj je dodeljena uloga ubeđivanja kralja da pomiluje mladića. Centralna priča je fragmentarno organizovana sa puno epizaoda i digresija. Ima puno epizoda i najčešće su retrospektivnog karaktera, a motivisane su pojavom novih likova i u njima se objašnjava prošlost likova. Retrospekcijom će biti objašnjena i prošlost čuvenog zlatara Renea Kardijaka, kao i život njegove ćerke i Olivija Brisona. U pojedinim epizodama su likovi naratori, te lik postaje pripovedač. Dominiraju naracija i monolog. U Parizu ljudi bivaju ubijeni ili pretučeni usred noći na ulici, njihov dragocen nakit nestaje, a ubica je onaj koji i stvara nakit. Ima puno događaja koji se mogu smatrati tajanstvenim, čijim će se rasvetljavanjem doći do saznanja da su bili logični. Ubistva su povezana s Olivijeom jer je otkrio Kardijakovu tajnu, on je do kraja patetičan i ne želi da otkrije ubicu pošto je u ljubavi sa Madlonom. Vrhuncem lojalnosti smatra se kad na leđima donosi mrtvog Kardijaka i ne želi da iskoristi njegovu ispovest. Likovi se mogu podeliti na dve velike grupe, na božanske i đavolske. Gospoćica de Skideri upućuje na božanske anđeoske likove, insistira na čistoti, pravdi. Ona je data kroz topos ženskih detektiva koji se na zapadu javljaju od 1890. godine. One, kao i gospođica de Skideri slučaj rešavaju zahvaljujući nizu slučajnosti. Toposi koje ona preuzima vode ka razrešenju. Sve što čini stvar je slučajnosti i tek nakon susreta sa Olivijeom preuzima pravu akciju. Pred nju izlazi ubica koji kaže da je kriv za Kardijakovu smrt. On je ponosan na svoje delo jer je Kardijak počinio mnoga ubistva. Daje se važnost zaštite svedoka, da se ne otkrije ono što je Skiderijevoj rekao pravi Kardijakov ubica. Uz pomoć advokata treba da se razreši nečija sudbina. Madlona, koja predstavlja anđeosku figuru, budi uspomene kralju, što ga motiviše da oslobodi Olivijea, ali joj i daje miraz. Može se ukazati na zanimljivost likova htonskog tipa. Kroz La Renija i portretom i karakterno data je ružnoća. U liku Kardijaka prisutno je više različitih tradicija koje su ga oformile. Đavolski aspekt njegove prirode pojačan je njegovim izgledom, riđost je smatrana oznakom đavola. On ima „pogled iz malih, duboko uvučenih očiju, koje su zeleno svetlucale...” U punom sjaju znao je da obradi neugledan dragulj uz neznatan novac. I psihološki je motivisano to đavolsko u njemu. Kad vidi dragulj, njegove oči zablistaju. Postajao je surov i drzak kad bi morao da ga preda. U tim trenucima ima sve odlike đavolskog. Priznaće Skiderijevoj da je nakit koji se kod nje našao radio misleći na nju, ali i da je nestao iz njegove radionice. Moli je da primi ono što drugi dobijaju uz molbu i zaklinjanje, jeca, i kao mahnit odjuri. Gospođica de Skideri taj nakit naziva „amajlijom samog nečastivog. Ona je ogorčena i uplašena. Posmatrajući Kardijaka i njegove dragulje može se ukazati na romantičarsko shvatanje odnosa između tvorca i njegovog dela. U konceptu Kardijakovog lika dosta je dato od romantičarskog odnosa prema umetnosti. Ako posmatramo politički plan vidimo da je dat La Reni, kao predstavnik anahronog sudskog sistema i Degre koji je prototip detektiva. La Reni do priznavanja dolazi preko mučenja, dok je savremeni odnos prema zločinu utvrđen pojavom pravnog sistema. Detektiv Degre najavljuje prave detektive. On je i aktivan učesnik potrage za ubicom. Ne uspeva da uhvati ubicu već pada, u čemu ima komike. Priča može da se čita iz perspektive različitih žanrova, horor, detektivskog, a čudno nestajanje ubice, objašnjeno logičnim načinom koji je kao i samo objašnjenje diskutabilan, jeste uticaj gotike. Na kraju, koji je izdvojen elipsom i predstavlja neku vrstu epiloga, bračni par odlazi u Ženevu, a blago je vraćeno vlasnicima. Gospođica de Skideri daleko je važnija kao prototip detektivskog žanra i mnogi se postupci uzimaju kao najava modernog pripovedačkog modela. Fragmentarno je organizovan niz epizoda, prisutni su likovi koji preuzimaju ulogu pripovedača , preko ispovesti sledi otkrivanje detalja iz prošlosti. Rešenje identiteta ubice se nalazi u prošlosti. Isto tako prisutno je ukrštanje paralelnih tokova.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! BIBLIOTEKA LJILJAN Marija Paskaval MARIJA PASKVAL Maria Pascual Njemačke priče, Ernst T.A.Hoffmann - Rudnici Faluna - Kockareva sreca Maria Pasqual i Alberich (Barcelona, ​​1. srpnja 1933. - 13. prosinca 2011.) bila je plodna i popularna španjolska ilustratorica. Maria Pascual Alberich započela je svoju karijeru kasnih 1940-ih, izmjenjujući uvodnike kao Ameller (Los Mil y una Cuentas, Mala princeza), Marte (Sam, Cuentos Mariposa) i Toray (Azucena, Cuentos de la Abuelita, Mis Tales). Pascual Alberich je od 1955. radio gotovo isključivo za izdavačku kuću Toray u obje prethodne i nove zbirke: Alice (1955), Graciela (1956), Lindaflor (1958), Rosas Blancas (1958), Guendalina (1959), Susan ( 1959.), Serenada (1959.) i Tales Diadem (1960.). U Editorial Brugueri objavila je nekoliko strip priča, “Sissi” (1957.) i “Cuentos de Andersen” (1958.), koji su brojevi 38. i 57. serije Priče.[1] Kasnije je Pascual Alberich radio u Editorial Susaeti, koristeći svoju reputaciju za predstavljanje zbirki kao što su Las Muñecas Pascual Maria i Muñecas Recortables de María Pascual. Međutim, njen najvažniji posao je odradio s Grupom Ocean: Dječje priče, Dječja Biblija, Basne, Tisuću i jedna noć, Uči engleski s Maríom Pascual, Učim matematiku, Moj prvi rječnik, Seks ispričan djeci itd. među najvažnijima, iako nisu bili jako poznati jer su bili namijenjeni Južnoj Americi i nekoliko europskih zemalja. Njezini osobni radovi uključuju više od 2000 crteža, a čuvaju se u Biblioteca de Catalunya.... Ernst Teodor Vilhelm Hofman (nem. Ernst Theodor Wilhelm Hoffmann; rođen 24. januara 1776. u Kenigsbergu, u istočnoj Pruskoj, umro 25. juna 1822) bio je nemački književnik, najpoznatiji predstavnik romantizma u nemačkoj književnosti. Poznat je pod imenom E. T. A. Hofman (nem. E. T. A. Hoffmann). Pisao je pripovetke sa elementima strave i fantazije. Bio je svestran umetnik - književnik, kompozitor, muzički kritičar, slikar i karikaturista. Njegove pripovetke su imale veliki uticaj u 19. veku, a on je bio ključni književnik nemačkog romantizma. Mladost Njegovi preci i sa majčine i sa očeve strane bili su pravnici. Otac mu je bio pravnik, ali takođe i pesnik i muzičar amater. Ernst se rodio kao najmlađi od troje dece. Roditelji su mu se rastali 1778. Otac mu je živeo sa najstarijim sinom, a majka je ostala u Kenigsbergu sa rođacima, dve tetke i sa ujakom. U domaćinstvi je dominirao njegov ujak. Do 1792. pohađao je luteransku školu zvanu i građanska škola, u kojoj se poklanjalo dosta pažnje klasicima. Pokazao je talent i za slikanje i za klavir, ali nije pokazivao veliki entuzijazam. Nije pokazivao ni entuzijazam za nove umetničke ideje, koje se se tada pojavile u Nemačkoj. Ipak čitao je i Fridriha Šilera, Getea, Svifta, Šterna, Rusoa i Žan Pola, a napisao je i deo romana. Oko 1787. sprijateljio se sa Teodorom Gotlibom fon Hipelom, sinom pastora i prijatelja Imanuela Kanta. Tokom 1792. pohađao je neka Kantova predavanja. Provincija Tokom 1794 zaljubio se u udatu ženu Doru Hat, koja je bila deset godina starija od njega. Njena porodica je 1796. protestovala protiv njega, pa su ga prinudili da ode u provinciju kod jednoga svoga ujaka u Šleskoj. Zaposlio se kod ujaka u Glogau u Šleskoj. Nakon polaganja ispita posetio je Drezden, gde je bio oduševljen slikama u galeriji, posebo Rafaelom i Koređiom. Njegov ujak je 1798. dobio unapređenje i posao na dvoru u Berlinu, pa je Hofman sa njim završio u velikom gradu. Tu je Hofman po prvi put pokušao da postane kompozitor, pa je napisao operetu Maske i poslao ju je kraljici Lajzi od Pruske. Stigao mu je sa izvesnim zakašnjenjem službeni odgovor da se obrati kraljevskom teatru. Do vremena kada je stigao odgovor Hofman je položio treću rundu ispita i sa svojim prijateljem Hipelom je putovao u Poznanj, a usput su se zaustavili i u Drezdenu da vide galeriju. Od 1800. do 1803. radio je u pruskim provincijama u području Mazovije. Po prvi put je radio, a da ga nije nadzirao niko iz njegove porodice. Tu je brzo napravio skandal nakon karnevala 1802. Na balu su podeljene karikature oficira, koje je on nacrtao. Ubrzo se saznalo da je on autor karikatura. Poslali su prijavu protiv njega u Berlin, ali u Berlinu nisu hteli da oštro kazne mladog službenika, pa ga premeštaju u Plok u Novoj Istočnoj Pruskoj. Kada se smestio u zabačenom Ploku, vratio se u Poznanj da se oženi sa Marijanom Teklom Rorer. U Plok su se vratili u avgustu 1802. Plok je bio dosta izolovan, pa je Hofman iskoristio izolaciju pišući i komponujući. Tu se takmičio i za nagradu u jednom časopisu. Njegova drama je bila najbolja, ali nije dobila nagradu. Početkom 1804. dobio je službu u Varšavi. Varšava Hofman je vreme provedeno u Poljskoj smatrao najlepšim delom svoga života. U Varšavi je bila ista atmosfera, koju je osećao u Berlinu. Tu je obnovio prijateljstvo sa Zahariasom Vernerom, a sreo se i sa Juliusom Icigom, koji je bio član berlinske književne grupe Nordštern (severna zvezda). Nažalost po njega Napoleon je 28. novembra 1806. zauzeo Varšavu, pa je Hofman kao službenik Pruske odmah izgubio posao. Vratio se u Poznanj i tu je razmišljao da li da ide u Beč ili u Berlin. Bolest je odložila put, a francuske vlasti su zahtevale da se svi bivši službenici zakunu na odanost ili da napuste zemlju. Pošto mu nisu dali pasoš do Beča morao je u Berlin. Berlin i Bamberg Sledećih petnaest meseci predstavljali su njegov najgori period života. Napoleonova vojska je okupirala i Berlin, pa je živeo od veoma oskudnih prihoda. Stalno je posuđivao novce od prijatelja i i dalje je bio gladan. Sa ženom je 1. septembra 1808. došao u Bamberg, gde je dobio posao menadžera pozorišta. Hofman nije uspevao da poboljša standarde izvođenja, pojavile su se i intrige protiv njega i izgubio je taj posao. Posle toga bio je muzički kritičar u jednim novinama u Lajpcigu. Hofman je uspeo 1809. kada je objavio priču Vitez Glik, o jednom ludaku koji je verovao da je kompozitor Kristof Vilibald Glik. Počeo je tada da koristi književno ime E. T. A. Hofman, tvrdeći da je ono „A“ u čast Amadeusa Mocarta. Zapošljava se 1810. u teatru Bamberg kao dekorater i scenarista. Davao je i privatne časove muzike. Dobio je zatim 1813. posao direktora muzike u jednoj pokretnoj operi, koja se u tom trenutku nalazila u Drezdenu. Drezden i Lajpcig Pruska je 16. marta 1813. objavila rat Francuskoj, tako da je putem imao poteškoća. Opera u kojoj se zaposlio premestila se u Lajpcig. Nije mogao da nađe transport do Lajpciga, jer okolo je trajao rat. Stigao je konačno 23. maja. Pošto je primirje proglašeno 4. juna opera se vratila u Drezden. Međutim nakon završetka primirja 22. avgusta morali su da se sele iz predgrađa u sam grad, jer trajala je bitka kod Drezdena. Grad se predao 11. novembra, a opera je 9. decembra putovala u Lajpcig. U februaru 1814. posvadio se sa direktorom opere, koji mu je dao 3 meseca otkaznog roka. Berlin U septembru 1814. vratio se u Berlin i ponovo je dobio dobar položaj. Njegova opera se izvodila u berlinskom teatru. Hofman je alkoholom uništavao zdravlje, a imao je i sifilis. Takvo stanje je dovelo 1822. do paralize. Svoje poslednje radove diktirao je sekretarici ili ženi. Umro je 25. juna 1822. u 46-oj godini života. Stvaralaštvo Na osnovu iskustva do kojih je dolazio u istražnoj komisiji, napisao je romantičarsku satiru na društvene prilike, „Majstora Buvu“. Bio je sklon sanjarenjima i imao je potrebu za danteovskim kultom dame. On je među prvima izneo misao o muzičkom identitetu stvari i bića i smatra se prethodnikom Poa i Mopasana u noveli užasa i strave. U njegovom stvaralaštvu vidljiva je romantičarska pojava pretapanja iz stvarnog u imaginarno, a metamorfozu je učinio principom literalne kreacije. Za Hofmana je život bio tamnica, te je bežao iz jedne forme života u drugu, a svoja raspoloženja beležio je u dnevniku posebnim znacima. U delima Princeza Brambili i Zlatni lonac otkrivao je jedinstvo svega živog i postojećeg. Karikirajuća opservacija koja za podlogu ima kritički stav prema društvu, jedan je od elemenata Hofmanovog literarnog postupka. Da bi se shvatila Hofmanova fantastika, važno je znati i da čudesa i čudovišta treba da se posmatraju kao subjektivna kategorija, dok su realni uzroci skriveni pod maskom fantastičnih simbola i pušteni da se transponuju na viši plan. Važna je i ljubavna tematika za Hofmanovo delo, a javlja se u fantastici i funkcionalnim oblicima. Hofman je ludilu dao sasvim novu, donkihotsku boju pretvarajući ga u ludilo idealnog zanosa i poetske čežnje koja […] smešta svoje sopstvene snove i zanose u stvarne okvire, oživljava ih i pretvara u stvarno. Po Hofmanu, svaki čovek je sposoban za zlo. Fantastika se može javiti na više načina. Prvi način je preko personifikacije, tačnije, Hofman oživljava sve čega se dotakne. Drugi način, određen kao sintaksočko-stilistički put, jeste pretvaranje epiteta u stvarna svojstva pri čemu epitet ne gubi svojstva sintaksičke potčinjenosti subjektu. U njegovim delima fabula je, u većini slučajeva, iskidana, okrnjena, razbijena. Svaka njegova fabula ima centar koji sadrži misaonu poruku. Ako posmatramo Hofmanove priče Peskar i Gospođicu Skideri, onda možemo govoriti o sličnostima i razlici u njihovom komponovanju. Pre svega Peskar se oslanja na epistolarnu formu, što nije slučaj u drugoj priči. I u jednoj i u drugoj priči može se govoriti o prisustvu fantastičnih elemenata. Isto tako i u jednoj i u drugoj priči prisutne su ličnosti čije su odlike zlog i đavolskog jasno naglašene ne samo spoljašnjim izgledom nego i psihološkom karakterizacijom. Obe priče sadrže i priče o ljubavi s tim što tu postoji izvesna razlika. Naime Natanael je u vezi sa Klarom, ali ta veza ne opstaje do kraja, dok veza Olivijea i Madlene biva krunisana brakom. Postoji vidna razlika u pogledu osnovnih motiva. U Peskaru glavni je motiv očiju i motiv mehanizma. Naizgled glavni lik Natanael, na kraju umire, a Klara, ipak ostvaruje sreću. Glavno je pitanje nesklada između spoljašnjeg i unutrašnjeg života i viđenje sablasnog. Prisutan je sveznajući pripovedač koji se oglašava, date su retrospekcije i anticipacije. U Gospođici Skideri vidno je naglašen odnos umetnik-stvoreno delo. Priča je fragmentarno organizovana, ima digresija, likovi imaju ulogu pripovedača. U samoj priči primetni su uplivi različitih žanrova. Za razliku od prve priče, ovde je sve podređeno rešavanju zločina. Rešavanje zločina zahteva povratak u prošlost Pojavljuju se detektivi koji razrešavaju zločine kroz niz slučajnih situacija. Ova priča preteča je detektivskog žanra. Peskar Hofmanova priča Peskar delom se oslanja na epistolarnu formu. Sastoji se iz pisma Natanaela Lotaru, Klarinog pisma Natanaelu, i još jednog Natanaelovog pisma Lotaru koje se prekida pojavom sveznajućeg pripovedača. U pismima su retrospektivno dati krucijalni događaji iz Natanaelovog detinjstva. Izneta retrospekcija asocijativno je motivisana. Peskar ima motive čudnog, neobičnog i tajanstvenog te se može posmatrati kao preteča horor žanra. Priča je predstavljena tako da prati Natanaelove događaje i osećaje. Dominiraju dva tajanstvena motiva, motiv peskara i motiv mehanizma. Motiv očiju je lajt motiv koji povezuje svaki motiv u priči te su vidljive težnje romantičarske ideologije. Sam romantičarski duh opterećen je saznanjem o neskladu između duha i spoljašnjeg života. Ono što je romantičare dovodilo do mogućnosti otkrivanja sablasnog bilo je rasplinjavanje između spoljašnjeg i unutrašnjeg. Klasična obrada fenomena sablasnog, čija je težnja koren ludila, prisutna je i u Peskaru. Sablasno je moguće svesti na traumu iz detinjstva što se povezuje sa alhemičarem Kopelijusom i što dovodi do stvaranja iskrivljene percepcije spoljašnje stvarnosti. Glavna ličnost je Natanael. Motivisan susretom sa Kopelijusom, piše pismo Lotaru kome govori o užasnom događaju koji ima ubistveni uticaj na njega. Početna epizoda podredila je sva njegova dalja osećanja. Muči ga sećanje iz detinjstva pa govori: Naslućuješ da samo naročiti odnosi koji duboko zadiru u moj život mogu da pridadu značaj ovom slučaju, pa čak i da mora da na mene zlotvorski deluje ličnost onog kobnog trgovčića. Kroz reminescenciju, Natanael iznosi sećanje iz detinjstva. Govori o Kopelijusu, čoveku koga smatra krivim za smrt svoga oca, i čoveku koga se plašio i gadio. Spoljašnji izgled Kopelijusa navodi nas da pomislimo da je reč o nečemu demonskom. Te zelene, mačje oči, usta koja su se razvlačila u pakostan smeh, zubi kroz koje je šištao neobičan zvuk, znak su pravog demona. Zlog ima i u njegovom ponašanju jer je namerno dodirivao hranu i piće, iako je znao da deca ništa onda neće okusiti. Sablasno zavisi od toga čijim se očima vidi. U samom Peskaru vidljivo je još jedno viđenje sablasnog. Posmatrajući Klaru i Natanaela možemo govoriti o dvama pogledima na svet, realnom i imaginarnom. To realno viđenje života iznosi Klara, koja smatra da su sve užasne stvari o kojima Natanael govori samo mogle da se dogode u njegovoj duši i da spoljašnji svet u tome nije učestvovao. Po njoj, Kopelijus može da deluje kao đavolska sila samo ako je ne prognamo iz srca i misli. Daje objašnjenje da su ga se deca gadila jer ih je mrzeo, a Natanaelov otac je umro delom i zbog svoje neopreznosti. Suprotno zdravorazumskoj perspektivi čiji je nosilac Klara, Natanael smatra da je zla sila, otelotvorena u Kopelijusu mogla spolja da stupi u njegov život. Klara je realizovana kao antipod Natanaelu, a kasnije i Olimpiji pa ona na kraju jedina zadovoljava životne kvalitete. Njen lik i temperament imaju prirodno određenje, a romantičari su u prirodnom poretku videli ideal života. Dok Natanael veruje u Kopelijusa, on postoji. Klara ga savetuje da vedrinom pobedi stanje u kome se nalazi. Međutim, vedrine nema jer ju je vera u sablasno ubila. Natanael gubi pesnički dar, tone u snove, i juri ka ludilu. U trećem pismu, daje svoju opsednutost, Olimpijom, mehanizmom. Pojavljuje se sveznajući pripovedač koji vodi neku vrstu dijaloga sa čitaocem. Objašnjava razlog koji ga je naveo da napiše ovu priču, i pokazuje način na koji ju je koncipirao. Potom dodaje ono što treba da se zna, a što nije uneo u pismima. Objašnjava da su Klara i njen brat, Lotar, dospeli u Natanaelovu porodicu nakon smrti oca. Postavlja se pitanje Klarine lepote i njene prirode. Lik Klare jednim delom gradi se preko karakterizacije koju iznosi pripovedač imala jaku maštu vedrog, otvorenog pravog deteta […] mnogi prigovarali da je hladna bez osećanja i prozaična […] a Klarina hladna priroda sve više je izazivala Natanaelovo neraspoloženje. Dokaz poslednjoj tvrdnji je i to što Natanael Klaru naziva bezdušnim automatom pošto ne razume pesmu koju je napisao. Natanael kasnije doživljava ono što je ispevao u pesmi. Važno je ukazati da pojava Kopelijusa utiče na Natanaelovo ponašanje. Ipak, možda Natanaelove oči nisu krive za izobličenje sveta. Ono što ga približava grotesknoj izabranici njegovog srca jeste požar koji je zadesio njegov dom. Pojavljuje se motiv očiju kroz priču o trgovcu Kopoli koji prodaje durbin, a što će Natanaelu pomoći da gleda Olimpiju, koja je, kao i on, automat. Scena prodaje durbina zasnovana je na jezičkom nesporazumu. U opisu Olimpijinih ženskih kvaliteta do izražaja dolazi ironija. Susret sa Kopolom dat je kao asocijacija sećanja na događaje iz detinjstva. Ono što primećuje na Olimpiji jesu ukočene mrtve oči. Ne primećuje da je reč o mehanizmu i ne sluša druge koji govore da je to mehanizam, pravi se da je živo biće, a mora da ima neki đavo. Prikazan je doživljaj Olimpije od strane širih društvenih krugova. Fantastično je toliko realno prikazano da se i ne sumnja. Natanael se divi njenom pogledu koji kaže više nego bilo koji jezik, zadivljen je jer ume da ga sluša. Sukob Spalancanija i Kopole, koji Natanael posmatra, predstavlja centralni deo ove priče. Kopelijus otima figuru Olimpije od Spalancanija, ali ne i oči. Dolazi do promene registra pripovedanja. Dat je prelazak sa fantastičnih na satirično-realistične tonove. Ono što se dešava Olimpiji dato je kao alegorija. Postojanje dve perspektive utiče da se žanr ne može odrediti do kraja. Priču određuje izrazit dualizam. Javlja se sukob spoljašnjeg i unutrašnjeg, prirodnog i veštačkog. Sve se vrti oko očiju. Natanael se na trenutak vraća u ravnotežu, ali ne zadugo. Klimaks pripovedanja ostvaren je prilikom prelaska iz epistolarne u novelističku priču. Spreman je da obnovi ljubav sa Klarom, ali dobija napad ludila. Durbin koji uzima da vidi grm koji mu se približava, čini da poludi. Klaru jedva spašava Lotar. Natanael vidi advokata Kopelijusa, za čije postojanje sam pripovedač daje potvrdu. U trenutku kad ga ugleda viče: Ha! Lepi oki, lepi oki! Kopelijus kao da anticipira nešto što će se desiti. Natanael skače sa zgrade, završava najtragičnije, a njegova smrt dovodi do nestanka Kopelijusa. Sam kraj predstavlja neku vrstu ironičnog epiloga u kome je prikazana porodična idila u kojoj se Klara smiruje nakon Natanaelove smrti. Vedrina se rađa, dok je život nesvestan sablasnog. Gospođica Skideri Gospođica Skideri jeste priča koja je bliža obliku iz koga se razvio detektivski žanr. Predstavlja Hofmanovo remek-delo u kome Kardijak, gonjen unutrašnjim glasom, zlotvor vladavine Luja XIV, ubija one koji naruče dragulje. Hofman je pseudoistorijske događaje vezane za trovanje iskoristio kao uvod za priču o Kardijaku i njegovoj poremećenoj ljubavi prema draguljima. Nešto demonsko u njemu ne dozvoljava mu da se odvoji od nakita. Stvara se specijalna atmosfera straha usled tajanstvenog ubistva što je nadovezano na ubistva trovanja arsenikom. Takvim činom on dragulje želi da povrati jedinom njihovom vlasniku-sebi. Policija veruje da je u pitanju zločinačka banda, i ne može da mu uđe u trag. Početak priče vremenski je situiran u kišnu noć. Gospođica Skideri, autor romana i stihova na čudan način postaje deo priče, onda kada nepoznati mladić zakuca na njena vrata kako bi je upozorio da može spasiti ljudski život. Drugi susret sa njim je na trgu, pored gomile ljudi. Treći susret, prikazan na patetično sentimentalan način, predstavlja uvod u pravu priču. Taj mladić sin je njene nekadašnje štićenice. Upravo to je jedan od razloga njene motivisanosti da ga oslobodi krivice. Ona koja je oličenje dobrote i ljupkosti, treba da se suprotstavi zlu. Kolika je Hofmanova mašta vidljivo je i u samom postupku dodeljivanja uloge detektiva ovakvoj osobi. Gospođica Skideri, vidljivo zbunjena ne zna kome da veruje te i ona sama poveruje u postojanje demonske sile. Do istine o Kardijaku dolazi nakon razgovora sa mladićem ove devojke. Njoj je dodeljena uloga ubeđivanja kralja da pomiluje mladića. Centralna priča je fragmentarno organizovana sa puno epizaoda i digresija. Ima puno epizoda i najčešće su retrospektivnog karaktera, a motivisane su pojavom novih likova i u njima se objašnjava prošlost likova. Retrospekcijom će biti objašnjena i prošlost čuvenog zlatara Renea Kardijaka, kao i život njegove ćerke i Olivija Brisona. U pojedinim epizodama su likovi naratori, te lik postaje pripovedač. Dominiraju naracija i monolog. U Parizu ljudi bivaju ubijeni ili pretučeni usred noći na ulici, njihov dragocen nakit nestaje, a ubica je onaj koji i stvara nakit. Ima puno događaja koji se mogu smatrati tajanstvenim, čijim će se rasvetljavanjem doći do saznanja da su bili logični. Ubistva su povezana s Olivijeom jer je otkrio Kardijakovu tajnu, on je do kraja patetičan i ne želi da otkrije ubicu pošto je u ljubavi sa Madlonom. Vrhuncem lojalnosti smatra se kad na leđima donosi mrtvog Kardijaka i ne želi da iskoristi njegovu ispovest. Likovi se mogu podeliti na dve velike grupe, na božanske i đavolske. Gospoćica de Skideri upućuje na božanske anđeoske likove, insistira na čistoti, pravdi. Ona je data kroz topos ženskih detektiva koji se na zapadu javljaju od 1890. godine. One, kao i gospođica de Skideri slučaj rešavaju zahvaljujući nizu slučajnosti. Toposi koje ona preuzima vode ka razrešenju. Sve što čini stvar je slučajnosti i tek nakon susreta sa Olivijeom preuzima pravu akciju. Pred nju izlazi ubica koji kaže da je kriv za Kardijakovu smrt. On je ponosan na svoje delo jer je Kardijak počinio mnoga ubistva. Daje se važnost zaštite svedoka, da se ne otkrije ono što je Skiderijevoj rekao pravi Kardijakov ubica. Uz pomoć advokata treba da se razreši nečija sudbina. Madlona, koja predstavlja anđeosku figuru, budi uspomene kralju, što ga motiviše da oslobodi Olivijea, ali joj i daje miraz. Može se ukazati na zanimljivost likova htonskog tipa. Kroz La Renija i portretom i karakterno data je ružnoća. U liku Kardijaka prisutno je više različitih tradicija koje su ga oformile. Đavolski aspekt njegove prirode pojačan je njegovim izgledom, riđost je smatrana oznakom đavola. On ima „pogled iz malih, duboko uvučenih očiju, koje su zeleno svetlucale...” U punom sjaju znao je da obradi neugledan dragulj uz neznatan novac. I psihološki je motivisano to đavolsko u njemu. Kad vidi dragulj, njegove oči zablistaju. Postajao je surov i drzak kad bi morao da ga preda. U tim trenucima ima sve odlike đavolskog. Priznaće Skiderijevoj da je nakit koji se kod nje našao radio misleći na nju, ali i da je nestao iz njegove radionice. Moli je da primi ono što drugi dobijaju uz molbu i zaklinjanje, jeca, i kao mahnit odjuri. Gospođica de Skideri taj nakit naziva „amajlijom samog nečastivog. Ona je ogorčena i uplašena. Posmatrajući Kardijaka i njegove dragulje može se ukazati na romantičarsko shvatanje odnosa između tvorca i njegovog dela. U konceptu Kardijakovog lika dosta je dato od romantičarskog odnosa prema umetnosti. Ako posmatramo politički plan vidimo da je dat La Reni, kao predstavnik anahronog sudskog sistema i Degre koji je prototip detektiva. La Reni do priznavanja dolazi preko mučenja, dok je savremeni odnos prema zločinu utvrđen pojavom pravnog sistema. Detektiv Degre najavljuje prave detektive. On je i aktivan učesnik potrage za ubicom. Ne uspeva da uhvati ubicu već pada, u čemu ima komike. Priča može da se čita iz perspektive različitih žanrova, horor, detektivskog, a čudno nestajanje ubice, objašnjeno logičnim načinom koji je kao i samo objašnjenje diskutabilan, jeste uticaj gotike. Na kraju, koji je izdvojen elipsom i predstavlja neku vrstu epiloga, bračni par odlazi u Ženevu, a blago je vraćeno vlasnicima. Gospođica de Skideri daleko je važnija kao prototip detektivskog žanra i mnogi se postupci uzimaju kao najava modernog pripovedačkog modela. Fragmentarno je organizovan niz epizoda, prisutni su likovi koji preuzimaju ulogu pripovedača , preko ispovesti sledi otkrivanje detalja iz prošlosti. Rešenje identiteta ubice se nalazi u prošlosti. Isto tako prisutno je ukrštanje paralelnih tokova.

Mladost, 1979. Prva knjiga uglednog hrvatskog i bošnjačkog pesnika srednje-starije generacije. Odlično očuvana, možda i nekorišćena. Sead Begović (Zagreb, 20. travnja 1954. – Zagreb, 1. prosinca 2018.) bio je suvremeni hrvatski i bošnjački pjesnik, prozaik, književni kritičar, esejist, urednik i novinar. Životopis U Zagrebu je pohađao osnovnu i srednju školu, te Filozofski fakultet (Studij kroatistike i komparativne književnosti). Radio je kao voditelj propagande u zagrebačkom kazalištu Trešnja, knjižničar u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, novinar (redakcija kulture Vjesnika), voditelj Tribine Društva hrvatskih književnika i glavni urednik Časopisa za kulturu i društvena pitanja Behar. Kao književni kritičar surađivao je s velikim brojem časopisa za književnost (Forum, Republika, Književni list, Vijenac i dr.) i dnevnim novinama: Vjesnik, Jutarnji list i Večernji list. Zastupljen je u tridesetak antologija suvremene hrvatske poezije[1] i u tri do sada objavljene antologije bošnjačke poezije, te u isto toliko panorama i zbornika na hrvatskom i na stranim jezicima.[2] BZK Preporod Sarajevo je njegove izabrane pjesme uvrstio u ediciju[3]Bošnjačka književnost u 100 knjiga. Neke su njegove pjesme i ciklusi pjesama te kratke priče prevedeni na tridesetak jezika.[4] Promovirao je (predstavljao) mnoge knjige poezije i proze suvremenih književnika na promocijskim priredbama, a istodobno piše pogovore i predgovore za te knjige — riječ je o stotinama kritika uglavnom istaknutih hrvatskih, ali i bosanskohercegovačkih književnika. Neke je tekstove sabrao u svoje tri objavljene knjige književnih kritika. Bio je član Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog P.E.N. centra i Zajednice umjetnika Hrvatske. Preminuo je u Zagrebu, 1. prosinca 2018. godine.[5][6] O djelu Sead Begović Predloženo je da se ovaj članak ili dio članka premjesti u wikicitat. (Rasprava) Wikicitati »Sead Begović u književni život stupio je s vrlo ozbiljnim kritičkim preporukama, a poezija[7][8][9][10] toga pjesnika, koji se rodio u Zagrebu 1954. prepoznata je kao još jedan glas u prilog fragmentarizaciji smislenog slijeda pjesme, kao negiranje profetske uloge pjesnika i kao afirmacija radikalne sučeljenosti pisanja s jedne i čitanja s druge strane. Begović je stvorio zamjetan broj pjesama u kojima vlastitu retrospekciju oslobađa od stega bilo kakve represije prethodno utvrđenih i fiskiranih značenja. Prvu zbirku Vođenje pjesme objavio je 1979. i u njoj se predstavio kao drzak i ironičan ludist s neobično razvijenom sposobnošću da udruži moderni senzibilitet i tradicijske naslage. Radikalan, Sead Begović u samodestrukciji smisla nikad nije išao do kraja, već je bio spreman da u isti čas dok dekomponira, i komponira s prethodno fragmentiranim jezikom. Njegova lirika ima uvijek dva sloja, jedan koji osviješteno rabi rekvizitarij gramatikalnog i alogičnog pjesništva i drugi koji se trudi da u podtekstu uputi povlaštenog čitatelja tradicionalnijim značenjima i šiframa. Taj poetički dvoznak učinio je Begovićevo pjesništvo znatno čitljivim pa je on, već u drugoj knjizi Nad pjesmama, a još više u trećoj Ostavljam trag, čudo svojih taktilnih i vizualnih deskripcija usmjerio k pravom užitku čitanja, prema neobičnoj i neočekivanoj toplini što isijava iz oporih prijelaza koji teksturu Begovićevih pjesama pretvaraju čas u pećnicu jezika čas u ohlađeno ogledalo svijeta, sad u mračan i strašan san, sad u stanje u kojemu je sve obavijeno snom iz kojega pjesnik vapi: `Ništa ne znam, san je.` Kasnije Begovićeve zbirke sve su više dobivale na narativnosti, što u najboljim primjercima nije bilo zaprekom da zadrži karakterističnu a logičnu dosjetljivost i osjetljivost za tvarnost jezika, za njegovo morfološko i sintaktičko bogatstvo. Obrazovan i načitan, nije dopustio da mu intertekstualnost proguta osobnost. Inače, Begović je sustavno objavljivao i kritičke tekstove koje je djelomično ukoričio u svesku Književna otkrivanja, 1978. Za biografiju toga eruptivnog pjesnika nije nevažno da je jednom bio mornar ali i knjižar, da je bio radnik ali i propagandist te da nije nimalo čudno što u poeziji, čak i kad se bavi ničim, dakle ispražnjenim riječima, želi govoriti o nečemu.« (Slobodan Prosperov Novak, Povijest hrvatske književnosti od Baščanske ploče do danas, Poglavlje Suvremenici: Sead Begović) Wikicitati »Govorimo li o stihovima Seada Begovića, neće biti teško započeti s onim čime se obično završava: s tvrdnjom. Ta tvrdnja glasi: Sead Begović je dobar pjesnik. Postavlja se zatim pitanje: zašto je on dobar pjesnik, to jest, zašto su ti stihovi dobra poezija. U okviru onoga što poezija na hrvatskom jeziku znači, to znači da mu pjesništvo ima vrline o kojima je potrebno progovoriti nešto, prije nego čujemo same stihove. Ponajprije, to pjesništvo je dobro zato što je živo. Njegove su pjesme usporedive s organizmom koji se po zadanim zakonima pred našim očima razvija i raste: on počinje i ne zna se nikada gdje će točno završiti. Unutar te pjesme ništa nije predvidivo i tu se zbivaju događaji kojima smo se najmanje nadali. Ipak, po završenoj pjesmi s čuđenjem utvrđujemo da se to moralo zbiti baš tako. To je značajna vrlina: ona nam govori da imamo posla s umjetnikom. Neodvojiva od toga je stanovita vrlo glazbena melodija, ritam po kojem se zbivaju Begovićevi događaji. Neka nam bude dopušteno da na njih primijenimo riječ koju još rijetko kad čujemo: lirika. Od pjesnika koji u ovom trenutku nose u nas još neispisanu poeziju, taj drevni biljeg liričara ima na sebi uz Begovića i Delimir Rešicki, o trećem bi se tek moglo razgovarati. Mi smo, naime, počeli zaboravljati kako je nježnost velika snaga. Njegove lirske sintagme ispisane su takozvanim običnim, govornim jezikom. Pjesnik je davno shvatio da se nove stvari ne izgovaraju ishitrenim, artificijelnim sredstvima, da ono iznenađujuće prebiva na spojevima i u pomacima između običnih, svakodnevnih riječi. U cijeloj Begovićevoj modernosti, jer on je doista suvremeni pjesnik, ovdje ćemo ipak prepoznati nešto drevno: iz tih običnih riječi koje pričaju o vrlo neuobičajenim stvarima, uzdiže se ozračje, aura stanovite – reći ću čak – tihe uzvišenosti. Tim značajnije čini nam se njegovo nezaboravljanje cijele one razdrtosti pojedinca i svijeta kojom je pjesništvo našeg stoljeća tako nepovratno obilježeno. Vrlo svojstvenim pjesničkim postupkom, on stvarnost najbolje nalazi na rubu sna, odmah ispod praga svijesti, tamo gdje vremenske i obične predmete naše svijesti susreću i preobražavaju pojavnosti i zračenja koja više ne spadaju u naš budni prostor-vrijeme.« (Nikica Petrak, Treći program Hrvatskog radija) Wikicitati »Sead Begović jedna je od najosobitijih i, motivski i stilski, `najrazuđenijih` činjenica u modernoj bošnjačkoj (ali i hrvatskoj) književnoj tradiciji. Riječ je, prvenstveno, o pjesniku u čijim slojevitim lirskim prostranstvima nostalgija i urođeno osjećanje lijeposti hodaju, ruku pod ruku, na prstima, a prsti svakodnevice najčešće bivaju opečeni sociohaotičnim i samodestruirajućim životnim (ne)predvidivostima, ali i o proznom piscu, i lucidnom promatraču kritičaru savremenih književnih tokova u ovdašnjem odnosu prema književnom i kulturnom naslijeđu, riječ je o publicisti, uredniku, animatoru, te organizatoru književnih tribina, susreta i drugih kulturnopromotivnih upriličenosti u Hrvatskoj i regionu...« (Hadžem Hajdarević, Unutar dviju udobnosti pjesništva Seada Begovića) Wikicitati »Bilo kako bilo, poezija Seada Begovića uronjena je u jednu dimenziju irealne snohvatice, polaganog i minucioznog prelijevanja `svega u sve`, iščezavanja rubova konkretnih stvari. (...) Senzibilitet koji pjesme drži na okupu je prefinjen, osjetila tankoćutna, ali na neki način izvorni, iskonski, konvulzivan način bez imalo hinjenog i artificijelnog ukusa. Od ovoga posljednjeg, čini mi se dolazi i upadljiva tankoćutnost za materijalnu i čak simboličnu kvalitetu pojedine riječi« (Neven Jurica, San i nježnost) Wikicitati »Nekoliko je razloga što je već pomalo klasičan poetski modernist iz 70-ih (razdoblje možda i najintrigantnijih knjiga koje je autor napisao) u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća promijenio optiku i status (lirskog) Subjekta, poetsku strategiju u načelu. Begović je, naime, oduvijek pisao i prozu (koju je u međuvremenu i oknjižio), pa je narativnost urbane i `asfaltne` groteske rođenog Zagrepčanina oduvijek bila domaći teren autoru koji je, uz obavezni i autorski lirski signal, konstantno pokazivao sklonost zbilji i svakodnevlju; vitalističko-konkretni pjesnik pomalo uzmiče ispred negativnog šarma (urbane) svakodnevice a hlađenjem obavezne mladosti okreće se kategorijama koje uvijek izazivlju pozornost (povijest, identitet, brak, obitelj, narav književničkog posla); često se to događa upravo u tzv. zrelijim godinama. Od knjiga Bad Blue Boys, Nova kuća nadalje autorova se poetska strategija označava neoegzistencijalističkim diskursom i, držim, nije se pritom psebno pogriješilo. Jedan od vodećih poetskih modernista, i to u doba rane mladosti, napušta označiteljsku scenu (na upečatljiv način ostvaren prvim zbirkama) i piše `ozbiljne` i svakako zabrinute i inteligentne nove knjige. Zbirka BBB knjiga je prije svega poetskih ali i proznih tekstova grubo-empirističkog tematskog registra, osjetno natopljenoga figurama ironije. (Begović tu svakako upozorava na vlastitu želju za prozom i sklonost grubim crnohumornim pričama iz periferijske izmještenosti.) Uz signiranje urbane potkulture, kao i uz druge mahom `prozaizirane` pjesničke zgode (namicanje identiteta i ulično-frajerskim doživljajem) autor najčešće veže anegdtotalni impuls koji završava u zajedljivosti i cinizmu, ruganju i svakako vrsti prezira spram građanske uređnosti svijeta. (Autobiografski poetski krokiji književnih prijatelja i poznanika, kao i proteklog vremena koje se, prema autorovu mišljenju, realiziralo izvan nekadašnjih zajedničkih ideala...) Cinično/sarkastično mimetiziranje nesumnjivo grube i nemoralne urbane zbilje napušta se dvjema novim knjigama koje se nipošto ne rugaju nego sabiru prošlo (realno) vrijeme te se prije svega melankolično a literarno kvalitetno - sjećaju. Zbirka Nova kuća iz 1997. već naslovom sugerira novi i drukčiji početak u poštovanom i neambicioznom razdoblju životnog smirenja autorovih srednjih godina. A u obzoru nedavnih ratnih događaja život i inače na poštovanu abdikaciju od mladenačke konstantne i obavezne okrenutosti prema atraktivnom naprijed i prema književnoj novini. Sada se dapače uvodi skupljalački nagon, sabiralačko okretanje unazad, tj. smireni neoegzistencijalistički govor te se kao osnovni rezervoar i kao melankolično skladište bivšega, kao autorovo osjetilno-faktografski doživljaj uvodi - sjećanje. (Usput, sklonost `maloj priči` i sjećanju, unatoč - neoegzistencijalizmu, značajke su postmodernog promišljanja.)« (Branko Maleš, Od vitalističkog tekstualista do neoegzistencijalističke brige (ili: od teksta do Boga)) Wikicitati »Poetičko ovdje ne pripada pukom `stvarnosnom` stilu niti pak pukom neoegzistencijalističkoj stilizaciji, nego je ponajprije riječ o prodoru zbiljskog. To zbiljsko nije samo stvarnosno, u smislu pri dolaska predmeta iz okolnosvjetskog, nisu samo situacije iz svakodnevne zgode, kojih ima podosta tako da bi se moglo okarakterizirati Begovićevu zbirku i kao `pjev svakidašnjega“, nego je riječ o pozicioniranju (lirskog) subjekta spram različitih Drugih prema kojima se on nužno mora suodnositi kao suodnošajni, empatijski, komunikacijski, percepcijski `entitet`, jer upravo iz toga odnošenja taj subjekt nešto, konkretno, doživljuje, pa mu to osigurava iskustveno polje njegova mjesta/pozicije, i u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu. Što je to što ulazi u taj odnos, pa prema tome i ono što je u temelju konstituiranja subjekta, jer o tome je zapravo riječ? Ono što pokazuje i katalogizira motivski repertoar, stvarajući `obujam` koje od tema, iščitavamo na površinskoj razini strukture, gotovo na razini leksika. To su prigodni predmeti, stvari, situacije koji upućuju na različite sfere (dnevnih) životnih praktika, ali i određene kontemplacijske, misaone, meditacijske inkluzije, kao što to pokazuje antologijska pjesma Sablast ni od kuda. Ona nas `poučava` o tome da `zbroj` prirodnog, vremenskog, prehrambenog, duševnog i tjelesnog vodi krugom do onog što simbolizira zima, dakle, utrnjenja, svojevrsna `zaleđenja`, mirovanja u najmanju ruku, dakle nedinamizirana. To je temeljno `dno` subjekta koji agira na `svjetskost`, događajnost, međuljudske odnose, a sve se to zbiva u različitim kontekstima i situacijama, od ratnih (Srebrenica), muško-ženskih (namjerno ne kažemo ljubavnih) relacija, od ironijskih do erotskih, od kuhinjskih do `kaleidoskopskih` (Poslušno pranje leđa: moja draga Barica), od multikonfesionalnih do globalnih, od hrvatskih do kozmičkih, od koncentracijskologorskih (Tišina pepela) do hlapećedržavnih (Rolade koje kleveću), od individualna patiensa (Bol je u mom džepu) do metafizičke uskrate koju može amortizirati nešto dnevnopragmatično (Pogled na stvoreno). Kada smo upozorili na multikonfesionalnost, ona se ponajprije odnosi na Allaha, kojemu je mjesto i u Hrvatskoj (Prazni kovčeg tijela), prostor ucijepljenja jednakovažan vjerskim uvjerenjem, ali jamačno i na Krista u njegovoj pojedinačno ljudskoj inkarnaciji, na što upozorava namisao i spoznaja o kristolikosti (Ovo je tijelo moje) svakog posebno, u njegovoj singularnoj oživotvorenosti i neponovljivosti.« (Cvjetko Milanja, Pjesnik svjestan da bez odnosa prema Drugom ne može izgraditi svoju poziciju) Wikicitati »Sead Begović je jedan od najizrazitijih pjesnika suvremene književne scene u kojih nalazimo nadrečenično jedinstvo, i unutarnji egotizam, i `žudnju`, i pojedinačne senzacije koje se kreću od plemenite sentimentalnosti do naturalističke gruboće. Sve će se to naći u omanjoj zbirci Između dviju udobnosti od trideset i dvije pjesme, kojoj je pogovor napisao priznati učenjak, profesor Milanja. Pa kao što je on usredotočio zanimanje na izabrani korpus unutar zbirke, tako bih i ja rado istaknuo pjesme: Nabodeni kukac, Gluho, Najbolje je biti stablo uz rijeku, Mrtve ruže, U samici, Uhvatite nebo, Žeđ za svjetlošću i Zagreb plakat. U njima se autorsko jastvo nekako miri s svakome razvidnom referencijom, s izrazitijim jezičnim postavama/stihovima, s primateljima u kojih ipak postoji nešto poput kolektivnog iskustva; sa zanimljivim likovima modernoga jezičnog standarda, ako se hoće. Zapravo, dva su temeljna problema što ih `iz sebe` postavlja Begovićevo pjesništvo. Prvi se tiče traženja sugovornika. Pjesničko jastvo traži svoga `drugoga`, i ne nalazi ga. Njegova je samoća, izabrana pjesnička pozicija, nesvikla na dijalošku shemu sudjelovanja u svijetu. Reći će se: Pa to je stvar drame, ne pjesništva. No pjesništvo, implicite ili eksplicite, ište svoga primatelja: izravnim obraćanjem, upućivanjem na njegovo nepostojanje, ili pokazivanjem na zajedničke fenomene svijeta. Glede potonjega, u Begovića nije upitan pogled kojim i nas, sljedbenike njegove duševne kamere, vodi predmetnom panoramom: svijet je to naše svakodnevice, svijet uvelike lišen emocija, u kojemu prema društvenim zakonima i s njihovim takobitkom ravnodušno sudjelujemo. Begovićeva je nova zbirka, kao malo koja u najnovije vrijeme, ponudila ne samo vlastitu aktualnu pjesničku opstojnost, nego, čitatelju, i mogućnost povijesnog uvida u stvari pjesništva.« (Ante Stamać, Pjesničko jastvo, nabodeni kukac) Sead Begović o drugima O OFF generaciji »Mi smo, neki budući offovci, prije `Gorana` dolazili u Klub samoupravljača u Jurišićevoj 1 koji je vodio Stjepan Laljak. On je ex katedra prozivao nas mladce i mi bismo ustajali i govorili svoje stihove, a on bi vodio zapisnik. Ubrzo nam je puknuo pjesnički vodenjak i u njemu Štef Laljak te smo prešli na Opatovinu u `Goran`. Tamo je književni klub vodio Josip Sever kojeg smo zbog njegove egzotične i boemske pojave odmah zavoljeli. Mislim da je i on sam bio zatečen novim članovima. E, tu je vladala potpuna sloboda. Svi smo bili jednaki i divili smo se jedni drugima, a Joža nije bio niti je htio biti poglavica. Cijenili smo ga. Njegov `Diktator` za nas je bio pravo otkriće. Utorkom u 20 sati, kad bismo se okupili, Sever bi samo rekao: `Djeco, polijećemo`, potpomognut tipičnom gestikulacijom svojih ruku. Bili smo obitelj, ali to je onda bilo tako, na sve strane su cvali slični klubovi i omladina je, koja će se devedesetih poklati s drugima, bila pod kontrolom, no, nama je to bilo nevažno. Branko Maleš se, načitanošću i autoritetom (bio je par godina stariji) ubrzo nametnuo kao autoritet, tu je stasao Branko Čegec, Marijana Rukavina, Mile Maslać, Ana Lendvaj i mnogi drugi. Sever nas je opio ruskim formalizmom i avangardom, dinamičnom metaforikom i začudnošću. Osobno je bio dobar radni primjer pa smo počeli ozbiljno pisati, čak sam jedno vrijeme mislio da je Jožin boemski život – život istinskog pjesnika, te sam prve pjesme pisao smucajući se Zagrebom po raznim rupama, družeći se uglavnom sa samorazornim šumacima uz mnogo priča, pića i zanosa. I mladi su filozofi tako živjeli, kao i pjesnici. Mnogih više nema. Izgorjeli su premorene mašte, a mi koji smo izdržali i na neki se način ostvarili, ubrzo smo se zaposlili i postali kabinetski tipovi koji više ne mirišu cvijeće s asfalta već čitaju i druge, a započeo je i naš hod po javnim glasilima. Današnja je generacija mladih stasala uz kompjutorske igrice i internet, bez iluzija i želje za promijenom sustava i velikih ideja. Stvaraju svoj utopistički, hedonistički i virtualni svijet. Ako još nije kasno i ja bih se pridružio. Čini se ipak da naše razlike, ako postoje, nisu tek kronološke: modernizam - postmodernizam. Mene su privlačili i religiozni problemi, ali sam na toj stazi griješio u početnim koracima – tražio sam čovjeka ili knjigu koji bi bili ozbiljan dokaz o postojanju Boga. Kasnije sam zbog takve znatiželje pristupio poetskoj evokaciji bitka, nekog iskona. Iako, još se nisam družio niti sam susreo nekoga tko bi bio čist kao haljinica za prvu pričest. Za mene, u vrijeme `Gorana`, život još uvijek predstavlja mysterium tremendum et fascinosum. Zanimala me je liturgija svakodnevice, njen živi govor koji bih s užitkom metamorfozirao. Kasnije sam i ja jedno kraće vrijeme vodio `Goran`. Dakle, krenuo sam od materijalnosti označitelja koji u svojoj zvukovnoj dimenziji diktira smisao. Mislio sam da bi zvukovna magija za svoj ishod trebala imati i otkriće novih semantičkih potencijala riječi. Sve je tada bilo višemotivsko i po sebi samorazumljivo. Sedativna, smirujuća naracija, ljupke emotivne slike, plačljivi ispovjedni prizori i teatralno estradni sklopovi riječi, pa čak i tadašnji rock tekstovi (sve dok nisam otkrio i pisao o Nicku Caveu) nisu me mogli privući. Uostalom, posjedovao sam kaleidoskopsku imaginaciju. Ubrzo sam počeo čitati i pisati književnu kritiku te sam intuitivno razumijevanje zamijenio primjerenim metodama interpretacije koje su mi pripomogle razumijevanju poetskog i za mene ubrzo više nije bilo estetičke distancije između pročitanog djela i horizonta očekivanja.« (Sead Begović) O kontroliranom jezičnom ludilu »Normalno je da se mladi pjesnik stalno kostriješi. Tada mi nije bila potrebna komunikativna lagodnost, a jezik i struktura forme posve su se osamostalili i potisnuli svu predmetnost. Bio sam donekle slobodan od smisla iako za razliku od drugih suvrsnika…ne i posve. Uostalom, ta vrst gramatološkog obrata meni je vrvila značenjima i prepoznatljivošću. To je bio poetski jezik koji sam jedino razumio. Nisam još bio spreman suočiti se sa samoćom svojih misli. Stanovao sam u kontroliranom jezičnom ludilu i bio sam zadovoljan. Taj gromot, ti odsjevi, nenadani utoci, ta oskvrnuća kodificiranog jezika… ta energija koja se pritom oslobađala primjerena je, kako već rekoh, mladosti, ona je neprocjenjiva i ne možeš je odvagnuti na tezulji za cijenu zlata. Činilo mi se da pjesme, zbog kinetike koju su ponijele neke riječi (uslijed foničnosti, ritma i uopće grafostrukture), mogu otplesati. Uostalom to je bilo doba cvatućeg intermedijalnog pjesništva: vizualnog, gestualnog, foničkog, grafičkog i tako dalje. Na taj način danas više nitko ne piše, osim Sanjin Sorel i u tragovima još Milorad Stojević. Primjećujem da oni pri proizvodnji stihova ne mare za disciplinu i jezičnu ekonomiju. Mi smo pak pazili da naše metafore rastvore jedan svijet, ali da ga i sastave, da budu u svome prijenosu s pokrićem i da se naposljetku ipak nešto kaže, kao da smo se plašili da ne završimo u pukom lingvizmu. Bio sam pjesnik urbane osjećajnosti. Ma kakvi formalisti i etos dekonstrukcije jednog Derridae, pa još je Platon govorio da se ljudskim jezikom posljednje istine ne mogu izraziti direktno. Kao da sam već znao da riječi više skrivaju nego što otkrivaju.« (Sead Begović) O `Novoj kući` i „ljubavi koja premašuje svaku ljubav“ Wikicitati »Obuzela me čežnja za smislom i potpunošću. Poželio sam izraziti čistu i čitku figurativu, a pritom vam uvijek nešto ide na ruku. Oduvijek sam osjećao, pa i danas, prijezir prema moćnim ustanovama i ideologijama koje hoće da ovu našu ovozemaljsku ograničenu sreću pojedinca žrtvovati nekim višim istinama i interesima. Napokon, počeo sam razlikovati jezik sam po sebi, zatim jezik zbilje i njene odsjeve te metafizičku zbilju prolaznosti i smrti (usuprot neofizičkoj označajnosti, kojom me je označio Dalibor Cvitan) te čišćenja od silnih uživanja, pa i onih koja uključuju rad na jeziku. Hijerarhijski svijet nabacanih slika mijenjao sam za staloženu metaforiku koje se nikada nisam niti neću odreći (?) i sjetnu egzistenciju. I…opet mi se otvorio jedan svijet pjesničke mogućnosti jer moderna igra obuhvaća mnoštvo različitih stilova. Svakog pjesnika to mora veseliti, to da uvijek iznovice daje znakove života i da nastavlja pisati u zabludi misleći da upravo on ljubi s ljubavlju koja premašuje svaku ljubav. Učinilo mi se kao da sam pobjegao od neživih predmeta koje sam godinama u svojoj gramzljivosti gomilao, okruživši se njihovim talogom. Kao da apsolutna sloboda ne postoji. Ako sam prije bio sličan djetetu koje živi prema svojim impulsima, sada sam ograničio svoju sreću disciplinom i potiskivanjem. Rat me je dotukao, te najtamnije svireposti, ta nepotrebna razaranja, umirući politički mozgovi, smjene režima, činjenica da se ubijamo u svrhu nekog međusobnog ubjeđivanja, moje krive procjene pa i da sam bio spreman položiti život za Hrvatsku… i moj se motor prezaugao. U ratu nisam izgubio sve pa tako nisam izgubio sebe. I da nastavim s aluzijama, ja sam zaista počeo preispitivati svoja oruđa i njegove mehanizme. Nisam osjetio svrab za posve novim, jer nisam takav čovjek koji baš sve obnoć i stubokom mijenja. Bilo bi me stid pred samim sobom. Ali sam pojačao znanje o smislu pjesme. Ono više nije bilo ograničeno, ni meni ni čitaču. Postigao sam, čini mi se, diskretni lirski ugođaj bez nasilja tematskog plana nad izražajnim. Ostavio sam, dakle, široki prostor razumijevanja. O `Novoj kući` se je dosta pisalo. Primijećeno je pretapanje u `novi početak` iako ona u sebi ne nosi prevratni potencijal, a priznao joj se jedinstveni lirski ton. Mrkonjić je u `Novom listu`, osvrčući se na tu knjigu, i dalje o meni pisao kao o semantičkom konkretistu. Čudno, kao da nije pročitao knjigu i kao da je pisao napamet. U `Novoj kući` sam poželio nešto jednostavnije formulirati svoja temeljna iskustva i čuvstva, a upravo mi se kroz obitelj mnogo toga dešavalo. Naime, moja supruga, moj sin i ja kao da želimo svoje misli i ideje izreći istodobno. Čak bi se i naša razdoblja šutnje mogla citirati kao govorni oblici intimne jeze. Neobarokna sklonost neuhvatljivom vodopadu riječi sada je dobila svoj priopćajni kanal. Naprosto, došlo je novo vrijeme kada se pjesnici više ne žele družiti s krepanim otajstvima jezika s kojima je jedina poruka poezije – sama poezija. Sada je lakše bilo izraziti vječnu i nepromjenjivu sudbinu čovjeka, dakle, egzistenciju: samoću, osamljenost i izdvojenost pa makar i unutar obitelji, koja nije uvijek, kao kod mene, garancija za sreću. Šteta, nitko nije imao vremena zaključiti da se olako rješavamo još jedne ljepote jezične operativnosti koja je bila spoznata također u profinjenoj imaginaciji. Podsjetio bih da sve ono što se preskače – jednom se opet vraća, jer, svima nam je zajednička eliotovska spoznaja da je teško iskazati bilo kakav smisao u jeziku, a bome i biti novator.« (Sead Begović) O poeziji kao „kruhu izabranih“ Wikicitati »Poezija više nije elitna već i stoga što je «svi» pišu. Rezultirat će to s mnoštvom neznanih, ali i posve neznatnih, rekao bih. Problem je zapravo u samoj poeziji. Ona više ne propitkuje smisao našega postojanja i svrhovitost samog pisanja. Pjesnici, nažalost, više ne izražavaju stihove već prodaju sebe. Njihove pjesme zaboravljaju da izvan ovog svijeta postoje i drugi svjetovi. Napominjem da su i neke odlike moderniteta omogućile pjesnicima da uče pisati poeziju čitajući druge pjesnike, a ne mirišući cvijeće. Sada se pak urbani, ili točnije rečeno «stvarnosni» pjesnici vraćaju neposrednom iskustvu, a to znači i popularnoj kulturi gdje je jezik puko komunikacijsko sredstvo i vrvi od ispražnjenih mjesta. Međutim, stihovi su im ogoljeli kao posve obrano mlijeko. U njihovim pjesmama nema ni traga jezične figurativnosti, a meni se pak čini da poezija bez metafore ne bi ni postojala. Na književnoj sceni važnu ulogu ima kolokvijalnost i komercijalni interesi te marketinški karakter prodaje poetskih i proznih knjiga. Uz to što ste pjesnik morate još nešto biti, kako biste na sebe svrnuli pažnju: ili šloser bez obrta, ili psihopat, ili kritičar, ili novinar. To je stoga što živimo u doba videokracije kada ono virtualno pokušava zamijeniti autentični život. Simulacije su pritom toliko zavodljive da već govorimo o cyber- kulturi i eri hiperteksta. Na kulturnoj sceni zavladala je pomodnost i ono bulevarsko, koje podilazi publici i koje nas laže na estetski način - onaj koji mi najviše volimo. Pjesniku je poezija biološki zadan uvjet, svijet nipošto, stoga on može opstati bez virtualnog smiješka globalizacije, a jer više nije na vrhu piramide društva kao moćni posjednici novca, smatra, da je samo posrednička institucija, ako ne i podložak za tuđe ispijene čaše. Zbog posvemašnje medijske prostitucije te new age orijentacije odjednom se našao na začelju interesa pri rađanju nove Europe i svijeta. Mediji stvaraju afere, pjesnici više ne. Od njih se više ne očekuje da nešto obećavaju, neki bolji svijet, a bome niti da razveseljavaju puk. Jer, rekosmo, više nisu unosna roba. Uostalom, govore i čine manje od svoje poezije te smo uistinu zabrinuti za čitatelja koji u novo doba ezoteričkog i potrošačkog uživanja bez granica, baš u poeziji pronalazi sve manje značenja. Svjedoci smo pooštrene borbe ne za opstanak već za preživljavanje poezije. Ne može joj pomoći ni neki bolji svijet, jer tek u njemu raste krivulja tržišnih zahtjeva. Ukoliko ne pristane na pojednostavljene poruke izgubit će i ono malo novčane potpore koje su još spremne dati nacionalne i nadnacionalne institucije koje se pozivaju na globalnu razinu. Svjetske vlade ustrajno grade lijepo dizajnirana i zapakirana zabavišta za `dobrobit` čovječanstva. Bez karnevalizacije, skandala i isplativosti poezija je osuđena na rezervat u kojemu pjesnička sekta podržava samu sebe. Kao pjesnik, dobru poeziju smatram kruhom izabranih, a kao kritičar nastojim se svojom meditacijom i svojim snom nadovezati na djelo koje uzimam na pregled. Poezija mi je dala kruha i posebne trenutke koje zovemo radosti stvaranja. Osjećam da nikada ne prestajem biti pjesnik pa čak kada usisavam tepih ili idem na plac. Posjedujem kaleidoskopsku imaginaciju u trenucima svakodnevlja i kada pišem. Ali, naravno da neću zapisati sve što moj razmaženi mozak može poželjeti. Poezija jest obilje, ali i ekonomija snaga. Važno je da uspijevam poetsko zadržati u svemu. Naprosto tako vidim stvari. Poezija me očovječuje, a kritika mi daje osjećaj da činim nešto korisno. Ipak, nije sve tako bajno. Od jednog cijelog kruha mene zapadne tek «frtalj», a radosti ponekad ovlaže gorke suze i neizdrživa muka.« (Sead Begović) Wikicitati »Volio sam Dragu Ivaniševića, njegovu opusnu inkoherentnost, ali i veliku strastvenost, čuvstvenost i požudnost za jezik kao i nasladnu opsesivnost spram života. Uz to on nije bio ohol i nije likovao ponad mladih pjesnika. Mene je zvao gusar. Za Severa, već rekoh, a što se tiče Danijela Dragojevića, otkriće mi je bila njegova knjiga `Četvrta životinja`. Od njega pa nadalje započinje moj interes za zamjenične igre svega sa svime. Uz Petrasova Marovića zavolio sam i Luka Paljetka i njegovu finu lirsku pređu, kao i slobodu stihovnog kretanja putem opkoračenja. Volim i instruktivnu Slamnigovu jednostavnost. Sve sami mediteranci, a ja zagrebački kajkavac. Hoću reći da s lijepim osjećajima treba biti oprezan jer se s njima može pisati loša poezija kao što se dobra može pisati u tjeskobi prepunoj demonskih i paklenskih prizora. Sjetimo se francuskih simbolista. Tadijanović mi je uvijek bio simpatični djedica koji je od svoje dugovječnosti napravio poetski projekt, a kao što znamo ta poetizacija bila je svima simpatična pa je on kao pjesnik - bard imao posvuda i nešto popusta. Uz njega me veže niz anegdota, posebice uz zadnjih deset godina njegova života kada bih ga susretao u Akademiji gdje sam Slavku Mihaliću nosio tekstove za `Forum`. Nikada mi ništa nije zamjerio, iako me je uhvatio kad sam ga jednom zgodom imitirao, a svi prisutni se valjali od smijeha. Napisao je i desetak dobrih pjesama i to bi za mene uglavnom bilo sve.« (Sead Begović) O književnoj kritici Wikicitati »Ja pišem i o pričama, o romanima, publicistici i tako dalje, ukratko o različitim vrstama proze, a tu su i intervjui. Kada sam radio u redakciji kulture `Vjesnika`, razgovarao sam s desecima domaćih i stranih autora. Budući da sam prvotno pjesnik, književnu kritiku o poeziji najviše sam čitao te sam to znanje na kraju i kapitalizirao. Nakon dugogodišnjeg rada u kulturnim institucijama počeo sam od tog rada skromno živjeti. Danas pišem s lakoćom i s radošću, upravo stoga što se klonim pozicije arbitra. Pisao sam o mnogim književnim uglednicima, napisao mnogo predgovora njihovim knjigama, a govorio sam i na nebrojenim predstavljanjima njihovih knjiga. Najveće mi zadovoljstvo pričinjava kada mi sa zahvalnošću govore i pišu mi da sam ih prepoznao, da sam ih skinuo do gole kože, dobro locirao i valorizirao. Dakle, nisam se umorio od te vrste književnosti jer, vjeruj mi, veliki sam poštovalac i zaljubljenik knjiga koje dolaze na ovaj svijet bez dostojne recepcije, jer je takvo stanje u hrvatskoj i bošnjačkoj književnosti. Stoga ne volim top-ljestvice budući je svaki autor, primjerice pjesnik, vlastita osobnost i svakome od njih uvijek pristupam s drugom metodom. Ponajviše me privlače stilske odlike i jezično ustrojstvo u tekstu, potom emotivnost, izvornost i kolorit, a od metodoloških orijentacija ono gnoseološko i teorijsko stajalište. Volim reći da se na svako djelo, na svaku knjigu, nadovezujem sa svojim snom.« (Sead Begović) O Bošnjacima i Bosni Wikicitati »Za mene ne postoje razdaljine u smislu ljudske taktilnosti ili kada govorimo o izravnom kontaktu grčkog genija i zapadnog uma. Smetaju me samo nesuvislosti ljudske koje ne prepoznaju tvarni od tvorbenog uma. Ja sve volim kreativno dokumentirati, ali ponajviše riječ, jer ako je fetus osnovni ljudski paket, onda je to i riječ koja prva počinje kucati nekim značenjem. Naravno, ponajviše me zanimaju poetske riječi. Kao Zagrepčanin musliman, koji je za školske praznike putovao u Sarajevo staroj neni u pohode, bosanski jezik mi je zračio velikom toplinom i egzotičnošću – onda sam počeo upoznavati i Bosance svih triju etnikuma. Tužno je to da je u bivšoj Jugoslaviji bilo vrlo mnogo lažne jednakosti, a meni se to gadi i danas, kao i onda. Kasnije sam pokušao doseći i islamsku filozofiju, posebice onu Ibn Sine (Avicenne) koji je filozofiju upotpunio do mjere koja je čovjeku bila dosežna. No, najviše sam naučio iz filozofije malog, takozvanog `prirodnog čovjeka`, a tu su muslimani Bošnjaci neobično mudroslovni. Sanjam da upravo takvi ljudi pronađu (u Hrvatskoj i u Bosni) zajednički, univerzalni eglen, u smislu islamskog naučavanja da moral mora postati i sadržajem univerzalne religije. Uostalom, suzio sam svoja kretanja, ako uzmete u obzir da sam ja čovjek koji je šest puta preplovio Atlantik kao mornar na palubi trgovačkog broda. Čini mi se da se napokon ponajviše družim s Bošnjacima, što opet nije bez problema – iako je nadošlo posve drugo vrijeme. U Kulturnom društvu Bošnjaka Hrvatske `Preporod` i uređivanju časopisa `Behar` našao sam mnogo hrane za moja kreativna pregnuća. Uostalom, Bošnjaci su me kao pjesnika uvrstili u uglednu ediciju `Bošnjačka književnost u 100 knjiga`, a već prije su me u dva navrata antologizirali, što mi neobično imponira. Uvijek sam bio uzbuđen na tim putovanjima po Bosni – ta jednostavnost, samozatajnost, ponositost, smirenost i mudrost, velikodušnost i pobožnost njenih ljudi te opijenost životom – koja proishodi još od starinačkih bogumilskih Bošnjaka – ima nešto specifično. Na mojim zadnjim putovanjima po Bosni, morao sam zaključiti da je mnogo toga nestalo, a sumnjičavost i ona ispodkožna podvojenost, koja je vladala u obje Jugoslavije, sad je posvemašnja. I neka otužna atmosfera koja nam govori da nije svaki sanak o zajedništvu na istinu. Pa se sada pitamo `Sarajevo, što si potavnjelo?` « (Sead Begović) O Hrvatima i hrvatstvu Wikicitati »Suočen s takvim pitanjima, bio sam vrlo naivan. Danas sam svjestan da kao Sead Begović nikada ne bih mogao doseći zadovoljavajuću razinu hrvatstva ma koliko ja hrvatovao. Ipak, tijekom života uvjerio sam se, na vlastitoj koži, da vas neki, pa i značajni Hrvati, neobično vole i poštuju upravo kao muslimana. U Hrvatskoj sam uvršten u više od dvadeset antologija suvremene hrvatske poezije, zbornika i panorama, a kao takav sam i prevođen. Zar to nije dokaz neke posebne izdvojenosti i prisnosti? Zbog toga osjećam zahvalnost. Ja sam se uvijek, u ovoj sredini u kojoj sam se ostvario, nešto i nekome ispričavao, nešto objašnjavao, kao da sam imao neki kompleks, ili kao da mi je na čelo bio utisnut pečat drugačijeg. Takvo osjećanje danas više ne dolazi u obzir. Ima različitih Hrvata. Ja se ne vežem uz one koji jedva čekaju da im se ostvari politička atmosfera u kojoj bi oni tada konsolidirali svoje redove i zračili strogom polarizacijom, te po tome onda proizlazi, kao u zadnjim ratovima, da su baš oni jedini važeći socioetnički subjektivitet. Na kraju, Hrvatska je mala zemlja i stoga me čudi da već nije došlo do ksenofobičnih ispada kao u Sloveniji. Kad pomišljam na takve stvari, začudo, nikada ne pomišljam na sebe – ni u jednoj verziji.« (Sead Begović) O dvojnoj književnoj pripadnosti Wikicitati »Jednostavno sam već umoran od takvih pitanja i propitkivanja, nakon zadnjeg rata i svega što se zbilo. Ipak sam starijeg pamćenja i sve su moje isključivosti napokon ishlapjele. Što se tiče `100 knjiga bošnjačke književnosti` to sam uvrštenje već dulje vrijeme priželjkivao i sada sam s time beskrajno zadovoljan. To je bio jedan dobar književni potez određen i političko-nacionalnim nalogom, ali toga smo svjedoci u svim književnostima ex-Jugoslavije. `100 knjiga bošnjačke književnosti` je zaista važan izdavački poduhvat jer sistematizira jednu književnost koja kao podsistem djeluje unutar bosanskohercegovačke književnosti, a dijasporni književni odjeci Bošnjaka koji djeluju izvan matice neizostavni su njen dio. Pogledajte samo likovni i književni doprinos Bošnjaka koji djeluju u Hrvatskoj. On je nezaobilazni i etablirani dio hrvatske kulture, a bilo bi čudno da se Bošnjaci u BiH time ne diče i ne uzmu ga pod svoje književno-povijesno okrilje. S druge strane, književnici poput mene rođeni su u Hrvatskoj i ne mogu pripadati bosanskohercegovačkoj književnosti, a unijeli su jedan novi identitetski štih u bošnjačku književnost. Mi smo upijali većinom iskustva hrvatske književnosti i ti su koloritni utjecaji primjetni. Sve to, nadam se, na kraju porađa jednu zanimljivu književnost i na jednoj i na drugoj strani.« (Sead Begović) Objavljene knjige Vođenje pjesme, pjesme, Mladost, Zagreb, 1979.; Nad pjesmama, pjesme, Logos, Split, 1984.; Ostavljam trag, pjesme, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1988.; Bad blue boys, pjesme i priče, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1990.; Nova kuća, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1997.; Književna otkrivanja, Stajer-graf, Zagreb, 1998.; Između dviju udobnosti, pjesme, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2002.; Prorok u našem vrtu, izbor iz poezije, Biblioteka Bosana, Zagreb, 2002.; Sanjao sam smrt pastira,[11] kratke priče, Naklada Breza, Zagreb, 2002.; Pjesmozor, književne kritike, Stajer-graf, Zagreb, 2006.; Književni meridijani, književna kritika, Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2007.; Sve opet postoji,[12] izabrane pjesme, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, BZK Preporod, Sarajevo, 2007.; Osvrneš se stablu,[13] izabrane pjesme, Stajer-graf, Zagreb, 2008.; Uresi: aplikacije,[14] pjesme, V.B.Z., Zagreb, 2008.; Đibrilove oči,[15] kratke priče, KDBH Preporod, Zagreb, 2008.; Zvekirom po čelu,[16] pjesme, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2012.; U potrazi za Zlatom, Izabrane ljubavne pjesme (1979. – 2015.), Stajer graf, Zagreb, 2015.[17]