Pratite promene cene putem maila
- Da bi dobijali obaveŔtenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete VaŔu mail adresu.
1-17 od 17 rezultata
Broj oglasa
Prikaz
1-17 od 17
1-17 od 17 rezultata
Prikaz
Prati pretragu "kraljevina jugoslavija"
Vi se opustite, Gogi Äe Vas obavestiti kad pronaÄe nove oglase za tražene kljuÄne reÄi.
Gogi Äe vas obavestiti kada pronaÄe nove oglase.
Režim promene aktivan!
Upravo ste u režimu promene saÄuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i saÄuvate trenutno stanje
Aktivni filteri
-
Izbačen Sajt
www.ishop.rs
Autor: Grozdana OlujiÄ IzdavaÄ: Matica srpska - Novi Sad, 1996. Tvrd povez, 160 str. potpis na prediliÅ”tu Ilustrovana Grozdana OlujiÄ (Erdevik, Kraljevina Jugoslavija, 30. avgust 1934) je srpski romansijer, prevodilac i antologiÄar, dobitnica Povelje za životno delo Udruženja književnika Srbije (2004) i NIN-ove nagrade za najbolju knjigu 2009. Njeni romani i bajke doživele su brojna izdanja u zemlji, prevedene su na dvadeset osam svetskih jezika i objavljene u Rusiji, Ukrajini, Kini, Litvaniji, Engleskoj, Francuskoj, Å paniji, MaÄarskoj,Finskoj, Indiji, Danskoj, Holandiji, NorveÅ”koj, Poljskoj, ÄeÅ”koj, Rumuniji, NemaÄkoj, Sjedinjenim AmeriÄkim Državama... Dobitnica je NIN-ove nagrade za književnost za 2009. godinu za roman āGlasovi u vetruā. Grozdana OlujiÄ danas živi i stvara u Beogradu, a poÄasni je graÄanin grada Osla, nosilac danskog viteÅ”kog ordena Daneborg za zasluge na polju književnosti. POGLEDAJTE I OSTALE KNJIGE KOJE PRODAJEM KLIKNITE NA LINK http://www.kupindo.com/pretraga.php?Pretraga=&CeleReci=1&Prodavac=madena&Grupa=1&sSort=cena&sSmer=DESC 66
ŠŠ°ŃŠ»Š¾Š² ŠŠ°ŃŠŗŠø Š»ŠµŠŗŃŠøŠŗŠ¾Š½ : 1 ŠŃŃŃŠ° Š³ŃŠ°ŃŠµ ŠµŠ½ŃŠøŠŗŠ»Š¾ŠæŠµŠ“ŠøŃŠ°, Š»ŠµŠŗŃŠøŠŗŠ¾Š½ ŠŠµŠ·ŠøŠŗ ŃŃŠæŃŠŗŠø ŠŠ¾Š“ŠøŠ½Š° 1938 ŠŠ·Š“Š°Š²Š°ŃŠµ Šø ŠæŃŠ¾ŠøŠ·Š²Š¾Š“ŃŠ° ŠŠµŠ¾Š³ŃŠ°Š“ : ŠŃŠ¶Š°Š²Š½Š° ŃŃŠ°Š¼ŠæŠ°ŃŠøŃŠ° ŠŃŠ°ŃŠµŠ²ŠøŠ½Šµ ŠŃŠ³Š¾ŃŠ»Š°Š²ŠøŃŠµ, 1938 Š¤ŠøŠ·ŠøŃŠŗŠø Š¾ŠæŠøŃ 197 ŃŃŃ. : ŠøŠ»ŃŃŃŃ. ; 13 cm. ŠŃŠµŠ“Š¼ŠµŃŠ½Šµ Š¾Š“ŃŠµŠ“Š½ŠøŃŠµ ŠŠ½ŃŠøŠŗŠ»Š¾ŠæŠµŠ“ŠøŃŠµ Š·Š° Š“ŠµŃŃ 13x10cm...
Erih Kestner - 35 maj ili Konrad putuje na Južno more, Preveo Dragoslav IliÄ, Ilustrovao Dominik JankoviÄ, Državna Å”tamparija Kraljevine Jugoslavije, Beograd 1938 godine Mek povez. OmotaÄ. U dobrom stanju. Ima peÄat prethodne vlasnice. 275 strana H/PV/2
Karin Mihaelis - Bibi, Doživljaji jedne devojÄice, Državna Å”tamparija Kraljevine Jugoslavije, Beograd 1939 godine Mek povez. OmotaÄ. Predlist zacepljen i ima potpis. Jedan list s kraja knjige se odvojio od poveza. Ima peÄat prethodne vlasnice. OmotaÄ malo zacepljen pri vrhu prednje korice. 275 strana H/PV/2
Zanimljiva priÄa koja je pred vama zapravo je integralni tekst pisma koje je Nikola Tesla 1939. godine napisao devojÄici Poli FotiÄ, Äerki Konstantina FotiÄa, tadaÅ”njeg poslanika, a kasnije i prvog ambasadora Jugoslavije u SAD, koji je dve godine ranije Tesli uruÄio Orden belog orla Kraljevine Jugoslavije. U pismu, koje objavljujemo paralelno u engleskom originalu i srpskom prevodu, veÄ ostareli Tesla sa setom se seÄa svog detinjstva u liÄkom selu Smiljanu, a posebno epizode u kojoj se, posredstvom svog najboljeg prijatelja maÄka, na fascinantan naÄin, prvi put susreo sa elektricitetom, Å”to Äe odrediti Äitav njegov buduÄi život. Äitaj dalje
SpoljaÅ”njost kao na fotografijama, unutraÅ”njost u dobrom i urednom stanju! Naslovna strana: Radomir Perica Radomir Perica (Beograd, Kraljevina Jugoslavija, 20. septembar 1924 ā VaÅ”ington, SAD, 23. decembar 2006) je bio srpski stripar, ilustrator, dizajner i slikar. Tvorac je prvih nauÄnofantastiÄnih parodija u srpskom stripu. Lik omladinca KiÄe koji nosi tetovažu Mikija Mausa u filmu āBal na vodiā reditelja Jovana AÄina je oblikovan po Radomiru Perici. Biografija i likovni opus Profesionalno je debitovao u svojoj Å”esnaestoj godini stripom āNovi Tarcanā (Mikijevo carstvo, br. 191, 8. januar 1941). Najpoznatiji stripovi su mu āPut na Mesecā, āIvica i Maricaā, āDoživljaji Džure Pacovaā, āSan mladog Jockaā, āPoslednji dani Pompejeā i āTil OjlenÅ”pigelā. Sa poÄetkom Drugog svetskog rata, Perica se sa nekoliko prijatelja pridružuje Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini pod komandom generala Dragoljuba MihailoviÄa, sa kojim je inaÄe bio u srodstvu po majÄinoj liniji. Tokom ratnih godina crta lažne pasoÅ”e i ausvajse za ameriÄke pilote i saborce, ali i stripove od kojih su neki bili objavljeni u beogradskim novinama. Kada je partizanski pokret preuzeo vlast u Jugoslaviji, Perica nije uspeo da pobegne u Ameriku, veÄ je uhapÅ”en i suÄeno mu je u okviru procesa MihailoviÄu i saradnicima. Na robiji u Sremskoj Mitrovici je proveo Å”est godina, gde je Äesto bio fiziÄki zlostavljan i muÄen. Nakon izlaska iz zatvora se bavi likovnim i primenjenim umetnostima, za Å”ta je dobijao i meÄunarodne nagrade (nagrada āRizoliā za najbolju evropsku grafiku, Milano). Kao veÄ formiran autor se 1960-ih seli sa porodicom u SAD, gde iznova poÄinje likovnu karijeru. Posle skoro sedam decenija zaborava, kulturna javnost u Srbiji se ponovo upoznala sa PeriÄinim opusom tek u septembru 2009. kada je izdavaÄka kuÄa āKomikoā iz Novog Sada reprintovala njegova dva stripa u svesci āPut na Mesecā i objavila u propratnom Älanku nepoznate detalje iz života ovog stvaraoca. Filmske reference Perica je imao viÅ”estruke veze sa filmskom umetnoÅ”Äu. U mladosti je radio stripove pod uticajem ameriÄkog animiranog filma, a deo karijere je proveo kao dizajner u beogradskom āAvala filmuā. U ameriÄkom filmu āTesla: gospodar munjeā (engl. Tesla Master of Lightning, 2000) glumio je Nikolu Teslu. Ipak, Å”iroj publici je najpoznatiji lik KiÄe, oblikovan po Radomiru Perici, koji nosi skrivenu tetovažu Mikija Mausa u filmu āBal na vodiā reditelja Jovana AÄina (bliskog PeriÄinog prijatelja). Ovo je zasnovano na anegdoti sa suÄenja Radomiru Perici, kada je na pitanje komunistiÄkog istražitelja u Å”ta veruje, Perica odgovorio: āVerujem u Miki Mausaā.
SpoljaÅ”njost kao na fotografijama, unutraÅ”njost u dobrom i urednom stanju! Posveta! 1952. god Ljubomir VukadinoviÄ (Trstenik, 3. januar 1912 ā Beograd, 1. mart 1973) je bio novinar i publicista, sportski saradnik. Jedan je od prvih profesionalnih sportskih novinara u Jugoslaviji. Fudbal je igrao u podmladku BSK (Beogradski sport klub) i Jugoslaviju iz Beograda. Kao devetnaestogodiÅ”njak zbog povrede napustio takmiÄarski sport i postao sportski saradnik āPolitikeā. Uz Vojina M.ÄorÄeviÄa i Boru JovanoviÄa jedan je od rodonaÄelnika sportskog žurnalizma u Kraljevini Jugoslaviji. Pažnju Äitalaca āPolitikeā skrenuo je nadahnutim komentarima razliÄitih sportskih dogaÄaja, koje je pratio Å”irom sveta, reportažama dopadljivog stila, osvrtima na istoriju sporta, Äak i putopisima, ali i izraženom sklonoÅ”Äu ka produbljivanju tema. Od 1931. urednik je sportske rubrike Politike. Kao sportski izveÅ”taÄ obiÅ”ao je sve kontinente osim Australije. IzveÅ”tavao je sa Svetskih prvenstava u fudbalu od 1938. do 1970, tri puta sa Letnjih olimpijskih igara i dva puta sa zimskih. UtemeljivÅ”i žanr domaÄeg sportskog romana, svoj publicistiÄki dar pokazao je beležeÄi uspomene legendarnog navalnog igraÄa BSKāa, Blagoja MarjanoviÄa ā MoÅ”e (1907ā1984), ākoji je s najviÅ”e Äasti oblaÄio dres državnog timaā, a koje je āPolitikaā Å”tampala u trideset nastavaka od 28. 10. do 26. 11. 1934. Od 1938ā1940. sa kolegom novinarem Borivojem JovanoviÄem izdavao je Jugoslovensku sportsku reviju, StruÄnu biblioteku (pet knjiga) i StruÄnu sportsku biblioteku. Tokom okupacije nastavio je novinarsku delatnost u redakciji āNovog vremenaā, zatim āObnoveā i nedeljniku āNovo vreme ā sportā. Kako su njegov profesionalizam i iskustvo bili dovoljna preporuka, a potreba za sportskim novinarima znatna, veÄ 1. 5. 1946. u MatiÄnoj knjizi redakcije āPolitikeā bio je zaveden kao urednik sportske rubrike. Njegovo ime se, meÄutim, neÄe pojavljivati na stupcima Å”tampe sve do 1947.[1] Uredio je veÄi broj godiÅ”njaka Fudbalskog saveza Jugoslavije. Objavio je veÄi broj knjika posveÄenih sportu. Nosilac je Majske nagrade Saveza organizacije za fiziÄku kulturu Srbije, Oktobarsku nagradu i nagrade Udruženja sportskih novinara Jugoslavije za unapreÄenje sportskog novinarstva.
Hasifa KapidžiÄ HadžiÄ Skrivena priÄaTvrdi povezIlustracije:Danica RusjanNasiha KapidžiÄ-HadžiÄ (Banja Luka, 6. decembar 1932 ā Sarajevo, 22. septembar 1995.) bila je bosanskohercegovaÄka i jugoslavenska pjesnikinja, prozni pisac i urednica.BiografijaNjen otac, HadžiÄ Ali-efendija KapidžiÄ bio je viÅ”i vojni imam u vojsci Kraljevine Jugoslavije i poÄetkom II svjetskog rata bio je prvi potpisnik Rezolucije banjaluÄkih muslimana, koja je bila usmjerena protiv progona Srba i Jevreja od vlasti NDH.[1]Osnovnu i srednju Å”kolu zavrÅ”ila je u rodnom gradu i diplomirala na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. U poÄetku je radila kao profesor u banjaluÄkoj gimnaziji, a zatim je bila urednik u Obrazovnom i DjeÄijem programu Radija Sarajevo. Potom je preÅ”la u IzdavaÄko preduzeÄe `Veselin MasleÅ”a` gdje je, do penzionisanja, bila urednik edicije za djecu i omladinu.Nasiha KapidžiÄ-HadžiÄ je pisala poeziju za djecu, poetsko-prozne zapise i dramske tekstove. Njeni pjesniÄki i prozni radovi uvrÅ”teni su u niz antologija i Äitanki za osmogodiÅ”nje Å”kole. Zastupljena je izborom iz pjesniÄkog opusa u Å”kolskoj lektiri.Svakog jula u kuÄi i baÅ”ti u sklopu manifestacije āDani banjaluÄke dijasporeā se održavaju književni susreti āVezeni mostoviā, koji su ime dobili po jednoj od pjesama Nasihe KapidžiÄ-HadžiÄ. O znaÄaju pjesnikinje govori Äinjenica da je Å”tampana poÅ”tanska marka sa njenim likom.[1]DjelaPoezijaMaskenbal u Å”umi, pjesme, 1962.Vezeni most, pjesme, 1965.Od zmaja do viteza, antologija, 1970, 1981.Skrivena priÄa, pjesme, 1971.Poslanica tiha, pjesme, 1972.Od tvog grada do mog grada, pjesme, 1975.Å are mog Å”eÅ”iraLiliput, pjesme, 1977.Lete, lete laste, pjesme, 1981.Vrbaska uspavanka, pjesme, 1981.ProzaKad si bila mala, proza, 1973.San o livadici, radio-igra za djecu, 1974.Glas djetinjstva, radio-igra za djecu, 1975.DogaÄaj u Loncipunumu, radio-igra za djecu, 1977.Glas djetinjstva (mala djeÄja pozornica) drama, 1978.DjeÄija pozornica, 1982.PjetliÄ,svraka i proljeÄe.NagradeZa stvaralaÄki rad dobila je niz nagrada i priznanja:Dvadesetsedmojulska nagrada1979. - Å estoaprilska nagrada grada Sarajeva;nagradu Zmajevih djeÄijih igaranagradu `Veselin MasleÅ”a` koju dodjeljuje grad Banja Lukadvije godiÅ”nje nagrade IzdavaÄkog preduzeÄa `Svjetlost`11/17
NASIHA KAPIDŽIÄ HADŽIÄ SKRIVENA PRIÄA Tvrdi povez Ilustracije: Danica Rusjan Nasiha KapidžiÄ-HadžiÄ (Banja Luka, 6. decembar 1932 ā Sarajevo, 22. septembar 1995.) bila je bosanskohercegovaÄka i jugoslavenska pjesnikinja, prozni pisac i urednica. Biografija Njen otac, HadžiÄ Ali-efendija KapidžiÄ bio je viÅ”i vojni imam u vojsci Kraljevine Jugoslavije i poÄetkom II svjetskog rata bio je prvi potpisnik Rezolucije banjaluÄkih muslimana, koja je bila usmjerena protiv progona Srba i Jevreja od vlasti NDH.[1] Osnovnu i srednju Å”kolu zavrÅ”ila je u rodnom gradu i diplomirala na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. U poÄetku je radila kao profesor u banjaluÄkoj gimnaziji, a zatim je bila urednik u Obrazovnom i DjeÄijem programu Radija Sarajevo. Potom je preÅ”la u IzdavaÄko preduzeÄe `Veselin MasleÅ”a` gdje je, do penzionisanja, bila urednik edicije za djecu i omladinu. Nasiha KapidžiÄ-HadžiÄ je pisala poeziju za djecu, poetsko-prozne zapise i dramske tekstove. Njeni pjesniÄki i prozni radovi uvrÅ”teni su u niz antologija i Äitanki za osmogodiÅ”nje Å”kole. Zastupljena je izborom iz pjesniÄkog opusa u Å”kolskoj lektiri. Svakog jula u kuÄi i baÅ”ti u sklopu manifestacije āDani banjaluÄke dijasporeā se održavaju književni susreti āVezeni mostoviā, koji su ime dobili po jednoj od pjesama Nasihe KapidžiÄ-HadžiÄ. O znaÄaju pjesnikinje govori Äinjenica da je Å”tampana poÅ”tanska marka sa njenim likom.[1] Djela Poezija Maskenbal u Å”umi, pjesme, 1962. Vezeni most, pjesme, 1965. Od zmaja do viteza, antologija, 1970, 1981. Skrivena priÄa, pjesme, 1971. Poslanica tiha, pjesme, 1972. Od tvog grada do mog grada, pjesme, 1975. Å are mog Å”eÅ”ira Liliput, pjesme, 1977. Lete, lete laste, pjesme, 1981. Vrbaska uspavanka, pjesme, 1981. Proza Kad si bila mala, proza, 1973. San o livadici, radio-igra za djecu, 1974. Glas djetinjstva, radio-igra za djecu, 1975. DogaÄaj u Loncipunumu, radio-igra za djecu, 1977. Glas djetinjstva (mala djeÄja pozornica) drama, 1978. DjeÄija pozornica, 1982. PjetliÄ,svraka i proljeÄe. Nagrade Za stvaralaÄki rad dobila je niz nagrada i priznanja: Dvadesetsedmojulska nagrada 1979. - Å estoaprilska nagrada grada Sarajeva; nagradu Zmajevih djeÄijih igara nagradu `Veselin MasleÅ”a` koju dodjeljuje grad Banja Luka dvije godiÅ”nje nagrade IzdavaÄkog preduzeÄa `Svjetlost`
SpoljaÅ”njost kao na fotografijama, unutraÅ”njost u dobrom i urednom stanju! Posveta Autorke! Ilustracije: Biserka Baretic Grozdana OlujiÄ (Erdevik, Kraljevina Jugoslavija, 30. 8. 1934) je srpski romansijer, prevodilac i antologiÄar, dobitnica Povelje za životno delo Udruženja književnika Srbije (2004) i NIN-ove nagrade za najbolju knjigu 2009. Njeni romani i bajke doživele su brojna izdanja u zemlji, prevedene su na dvadeset osam svetskih jezika i objavljene u Rusiji, Ukrajini, Kini, Litvaniji, Engleskoj, Francuskoj, Å paniji, MaÄarskoj,Finskoj, Indiji, Danskoj, Holandiji, NorveÅ”koj, Poljskoj, ÄeÅ”koj, Rumuniji, NemaÄkoj i Sjedinjenim AmeriÄkim Državama. Dobitnica je NIN-ove nagrade za književnost za 2009. godinu za roman āGlasovi u vetruā. Grozdana OlujiÄ danas živi i radi u Beogradu, a poÄasni je graÄanin grada Osla, nosilac danskog viteÅ”kog ordena Daneborg za zasluge na polju književnosti Grozdana OlujiÄ je roÄena 30. avgusta 1934. godine u Erdeviku. Gimnaziju je uÄila u BeÄeju. Diplomirala je i magistrirala na Grupi za engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Književnim radom poÄela je da se bavi veoma rano. U srednjoÅ”kolskim danima objavljivala je svoje radove u Stražilovu i Mladoj kulturi. Prva pripovetka Å”tampana joj je prilikom konkursa za najbolju priÄu, koji je organizovala Borba 1953. godine. Grozdana OlujuÄ, dobitnica je NIN-ove nagrade za najbolji roman (āGlasovi u vetruā) u 2009. godini.[2]. Osim toga dobitnica je prve nagrade Politikinog zabavnika (1980), nagrade Mlado pokolenje (1980 i 1984), nagrade Zmajevih deÄjih igara (1990). Dobila je nagradu Narodne prosvjete za roman āIzlet u neboā i nagradu Telegrama za roman āGlasam za ljubavā.[3] Romani Prvi roman o mladima i za mlade Izlet u nebo objavila je u dvadeset drugoj godini. Å tampan 1957. godine, doživeo je i uspeh i osporavanje, prevoÄen je i prilagoÄen izvoÄenju u pozoriÅ”tu, po njemu je snimljen i film Äudna devojka[4]. Godine 1959. Mlado pokolenje izdaje joj knjigu Pisci o sebi, zbirku književnih razgovora sa naÅ”im savremenim piscima. Roman Glasam za ljubav (Prosveta, Beograd, 1962) dobija prvu nagradu zagrebaÄkog Telegrama za najbolji kratak roman 1963. godine, zatim se prenosi na filmsko platno i na pozoriÅ”nu scenu. Romani Ne budi zaspale pse (Prosveta, Beograd, 1964) i Divlje seme (Prosveta, Beograd, 1967) prvi put u literaturu naÅ”ih krajeva unose urbani život mladih ljudi, njihove probleme, ljubavi i nedoumice. Bajke U oblasti književnosti za decu Grozdana OlujiÄ napisala je nekoliko zbirki bajki× Sedefna ruža i druge bajke (Zagreb, 1979), za koju je dobila nagradu Politikinog zabavnika, Nebeska reka i druge bajke (Zagreb, 1984), DeÄak i princeza, Princ oblaka (1990), Zlatni tanjir, Kamen koji je leteo, Snežni cvet, roman-bajku Zvezdane lutalice (1987). Za njih je dobila domaÄe i svetske nagrade× nagradu Mladog pokolenja, koju je primila dva puta 1980. i 1984, nagradu Zmajevih deÄjih igara 1990. godine[5], povelje Zmajevih deÄjih igara Zlatni leptir i Stara maslina 2002. godine. Po bajkama Grozdane OlujiÄ snimljene su ploÄa i kaseta Sedefna ruža u interpretaciji Mije AleksiÄa [6], uz muziÄku pratnju Laze Ristovskog (PGP, Beograd) i televizijska serija (devet nastavaka od po trideset minuta). Svetsku premijeru na pozoriÅ”nim daskama bajke Grozdane OlujiÄ imale su u pozoriÅ”tu Eg, Albani, država Njujork.[traži se izvor od 10. 2009.] Mnoge priÄe iz zbirke AfriÄka ljubiÄica (Narodna knjiga, 1984) ukljuÄene su u niz svetskih antologija u Rusiji, Izraelu, Indiji, Francuskoj, a priÄa Igra iz ove knjige nagraÄena je na konkursu za najbolju svetsku priÄu u Arnsbergu, NemaÄka. Eseji, prevodi i antologije Pored veÄeg broja eseja o Francu Kafki, Tomasu Vulfu, Marselu Prustu i Poetici bajke [7], objavila je i studiju Problem identiteta liÄnosti u delu Virdžinije Vulf. Grozdana OlujiÄ je prevela drame Arnolda Veskera, Jukija MiÅ”ime i Sola Beloua, romane savremene književnice iz Indije Amrite Pritam (Taj Äovek, Kostur), delo dobitnika Pulicerove nagrade Vilijema Kenedija (Korov) i priredila i prevela pesme za antologiju savremene indijske poezije Prizivanje svetlosti (Rad, 1980). U izdanju Srpske književne zadruge 2001. godine objavljena je Antologija ljubavnih bajki sveta, prva ove vrste u svetu, u kojoj su se na oko petsto strana, naÅ”le najlepÅ”e kineske, ruske, srpske, havajske, Å”kotske, indijske, brazilske, estonske, japanske, aljaske narodne bajke, kao i niz autorskih umetniÄkih bajki Hansa Kristijana Andersena, braÄe Grim i Å arla Peroa. Biblioteka Vjeverica
OdliÄno oÄuvano, s potpisom i posvetom Grozdane OlujiÄ, Äirilica Prvo izdanje Biblioteka Vjeverica Autor - osoba OlujiÄ, Grozdana, 1934-2019 = OlujiÄ, Grozdana, 1934-2019 Naslov Sedefna ruža i druge bajke / Grozdana OlujiÄ ; [ilustrirala Biserka BaretiÄ ] Ostali naslovi Sedefna ruža Vrsta graÄe kratka proza Jezik srpski Godina 1979 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Mladost, 1979 (Zagreb : `Ognjen Prica`) FiziÄki opis 173 str. : ilustr. ; 21 cm Drugi autori - osoba BaretiÄ, Biserka Zbirka ĒBiblioteka ĒVjeverica (Karton) Napomene BiljeÅ”ka o piscu: str. 173. Ilustracije: Biserka BaretiÄ Grozdana OlujiÄ (Erdevik, Kraljevina Jugoslavija, 30. 8. 1934) je srpski romansijer, prevodilac i antologiÄar, dobitnica Povelje za životno delo Udruženja književnika Srbije (2004) i NIN-ove nagrade za najbolju knjigu 2009. Njeni romani i bajke doživele su brojna izdanja u zemlji, prevedene su na dvadeset osam svetskih jezika i objavljene u Rusiji, Ukrajini, Kini, Litvaniji, Engleskoj, Francuskoj, Å paniji, MaÄarskoj,Finskoj, Indiji, Danskoj, Holandiji, NorveÅ”koj, Poljskoj, ÄeÅ”koj, Rumuniji, NemaÄkoj i Sjedinjenim AmeriÄkim Državama. Dobitnica je NIN-ove nagrade za književnost za 2009. godinu za roman āGlasovi u vetruā. Grozdana OlujiÄ poÄasni je graÄanin grada Osla, nosilac danskog viteÅ”kog ordena Daneborg za zasluge na polju književnosti Grozdana OlujiÄ je roÄena 30. avgusta 1934. godine u Erdeviku. Gimnaziju je uÄila u BeÄeju. Diplomirala je i magistrirala na Grupi za engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Književnim radom poÄela je da se bavi veoma rano. U srednjoÅ”kolskim danima objavljivala je svoje radove u Stražilovu i Mladoj kulturi. Prva pripovetka Å”tampana joj je prilikom konkursa za najbolju priÄu, koji je organizovala Borba 1953. godine. Grozdana OlujuÄ, dobitnica je NIN-ove nagrade za najbolji roman (āGlasovi u vetruā) u 2009. godini. Osim toga dobitnica je prve nagrade Politikinog zabavnika (1980), nagrade Mlado pokolenje (1980 i 1984), nagrade Zmajevih deÄjih igara (1990). Dobila je nagradu Narodne prosvjete za roman āIzlet u neboā i nagradu Telegrama za roman āGlasam za ljubavā. Romani Prvi roman o mladima i za mlade Izlet u nebo objavila je u dvadeset drugoj godini. Å tampan 1957. godine, doživeo je i uspeh i osporavanje, prevoÄen je i prilagoÄen izvoÄenju u pozoriÅ”tu, po njemu je snimljen i film Äudna devojka. Godine 1959. Mlado pokolenje izdaje joj knjigu Pisci o sebi, zbirku književnih razgovora sa naÅ”im savremenim piscima. Roman Glasam za ljubav (Prosveta, Beograd, 1962) dobija prvu nagradu zagrebaÄkog Telegrama za najbolji kratak roman 1963. godine, zatim se prenosi na filmsko platno i na pozoriÅ”nu scenu. Romani Ne budi zaspale pse (Prosveta, Beograd, 1964) i Divlje seme (Prosveta, Beograd, 1967) prvi put u literaturu naÅ”ih krajeva unose urbani život mladih ljudi, njihove probleme, ljubavi i nedoumice. Bajke U oblasti književnosti za decu Grozdana OlujiÄ napisala je nekoliko zbirki bajki× Sedefna ruža i druge bajke (Zagreb, 1979), za koju je dobila nagradu Politikinog zabavnika, Nebeska reka i druge bajke (Zagreb, 1984), DeÄak i princeza, Princ oblaka (1990), Zlatni tanjir, Kamen koji je leteo, Snežni cvet, roman-bajku Zvezdane lutalice (1987). Za njih je dobila domaÄe i svetske nagrade× nagradu Mladog pokolenja, koju je primila dva puta 1980. i 1984, nagradu Zmajevih deÄjih igara 1990. godine[5], povelje Zmajevih deÄjih igara Zlatni leptir i Stara maslina 2002. godine. Po bajkama Grozdane OlujiÄ snimljene su ploÄa i kaseta Sedefna ruža u interpretaciji Mije AleksiÄa [6], uz muziÄku pratnju Laze Ristovskog (PGP, Beograd) i televizijska serija (devet nastavaka od po trideset minuta). Svetsku premijeru na pozoriÅ”nim daskama bajke Grozdane OlujiÄ imale su u pozoriÅ”tu Eg, Albani, država Njujork.[traži se izvor od 10. 2009.] Mnoge priÄe iz zbirke AfriÄka ljubiÄica (Narodna knjiga, 1984) ukljuÄene su u niz svetskih antologija u Rusiji, Izraelu, Indiji, Francuskoj, a priÄa Igra iz ove knjige nagraÄena je na konkursu za najbolju svetsku priÄu u Arnsbergu, NemaÄka. Eseji, prevodi i antologije Pored veÄeg broja eseja o Francu Kafki, Tomasu Vulfu, Marselu Prustu i Poetici bajke [7], objavila je i studiju Problem identiteta liÄnosti u delu Virdžinije Vulf. Grozdana OlujiÄ je prevela drame Arnolda Veskera, Jukija MiÅ”ime i Sola Beloua, romane savremene književnice iz Indije Amrite Pritam (Taj Äovek, Kostur), delo dobitnika Pulicerove nagrade Vilijema Kenedija (Korov) i priredila i prevela pesme za antologiju savremene indijske poezije Prizivanje svetlosti (Rad, 1980). U izdanju Srpske književne zadruge 2001. godine objavljena je Antologija ljubavnih bajki sveta, prva ove vrste u svetu, u kojoj su se na oko petsto strana, naÅ”le najlepÅ”e kineske, ruske, srpske, havajske, Å”kotske, indijske, brazilske, estonske, japanske, aljaske narodne bajke, kao i niz autorskih umetniÄkih bajki Hansa Kristijana Andersena, braÄe Grim i Å arla Peroa. Biblioteka Vjeverica MG52 (L)
SpoljaÅ”njost kao na fotografijama, unutraÅ”njost u dobrom i urednom stanju! Retko !!! Ilustracije: Desa Kerecki - Mustur Grozdana OlujiÄ (Erdevik, Kraljevina Jugoslavija, 30. 8. 1934) je srpski romansijer, prevodilac i antologiÄar, dobitnica Povelje za životno delo Udruženja književnika Srbije (2004) i NIN-ove nagrade za najbolju knjigu 2009. Njeni romani i bajke doživele su brojna izdanja u zemlji, prevedene su na dvadeset osam svetskih jezika i objavljene u Rusiji, Ukrajini, Kini, Litvaniji, Engleskoj, Francuskoj, Å paniji, MaÄarskoj,Finskoj, Indiji, Danskoj, Holandiji, NorveÅ”koj, Poljskoj, ÄeÅ”koj, Rumuniji, NemaÄkoj i Sjedinjenim AmeriÄkim Državama. Dobitnica je NIN-ove nagrade za književnost za 2009. godinu za roman āGlasovi u vetruā. Grozdana OlujiÄ danas živi i radi u Beogradu, a poÄasni je graÄanin grada Osla, nosilac danskog viteÅ”kog ordena Daneborg za zasluge na polju književnosti Grozdana OlujiÄ je roÄena 30. avgusta 1934. godine u Erdeviku. Gimnaziju je uÄila u BeÄeju. Diplomirala je i magistrirala na Grupi za engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Književnim radom poÄela je da se bavi veoma rano. U srednjoÅ”kolskim danima objavljivala je svoje radove u Stražilovu i Mladoj kulturi. Prva pripovetka Å”tampana joj je prilikom konkursa za najbolju priÄu, koji je organizovala Borba 1953. godine. Grozdana OlujuÄ, dobitnica je NIN-ove nagrade za najbolji roman (āGlasovi u vetruā) u 2009. godini.[2]. Osim toga dobitnica je prve nagrade Politikinog zabavnika (1980), nagrade Mlado pokolenje (1980 i 1984), nagrade Zmajevih deÄjih igara (1990). Dobila je nagradu Narodne prosvjete za roman āIzlet u neboā i nagradu Telegrama za roman āGlasam za ljubavā.[3] Romani Prvi roman o mladima i za mlade Izlet u nebo objavila je u dvadeset drugoj godini. Å tampan 1957. godine, doživeo je i uspeh i osporavanje, prevoÄen je i prilagoÄen izvoÄenju u pozoriÅ”tu, po njemu je snimljen i film Äudna devojka[4]. Godine 1959. Mlado pokolenje izdaje joj knjigu Pisci o sebi, zbirku književnih razgovora sa naÅ”im savremenim piscima. Roman Glasam za ljubav (Prosveta, Beograd, 1962) dobija prvu nagradu zagrebaÄkog Telegrama za najbolji kratak roman 1963. godine, zatim se prenosi na filmsko platno i na pozoriÅ”nu scenu. Romani Ne budi zaspale pse (Prosveta, Beograd, 1964) i Divlje seme (Prosveta, Beograd, 1967) prvi put u literaturu naÅ”ih krajeva unose urbani život mladih ljudi, njihove probleme, ljubavi i nedoumice. Bajke U oblasti književnosti za decu Grozdana OlujiÄ napisala je nekoliko zbirki bajki× Sedefna ruža i druge bajke (Zagreb, 1979), za koju je dobila nagradu Politikinog zabavnika, Nebeska reka i druge bajke (Zagreb, 1984), DeÄak i princeza, Princ oblaka (1990), Zlatni tanjir, Kamen koji je leteo, Snežni cvet, roman-bajku Zvezdane lutalice (1987). Za njih je dobila domaÄe i svetske nagrade× nagradu Mladog pokolenja, koju je primila dva puta 1980. i 1984, nagradu Zmajevih deÄjih igara 1990. godine[5], povelje Zmajevih deÄjih igara Zlatni leptir i Stara maslina 2002. godine. Po bajkama Grozdane OlujiÄ snimljene su ploÄa i kaseta Sedefna ruža u interpretaciji Mije AleksiÄa [6], uz muziÄku pratnju Laze Ristovskog (PGP, Beograd) i televizijska serija (devet nastavaka od po trideset minuta). Svetsku premijeru na pozoriÅ”nim daskama bajke Grozdane OlujiÄ imale su u pozoriÅ”tu Eg, Albani, država Njujork.[traži se izvor od 10. 2009.] Mnoge priÄe iz zbirke AfriÄka ljubiÄica (Narodna knjiga, 1984) ukljuÄene su u niz svetskih antologija u Rusiji, Izraelu, Indiji, Francuskoj, a priÄa Igra iz ove knjige nagraÄena je na konkursu za najbolju svetsku priÄu u Arnsbergu, NemaÄka. Eseji, prevodi i antologije Pored veÄeg broja eseja o Francu Kafki, Tomasu Vulfu, Marselu Prustu i Poetici bajke [7], objavila je i studiju Problem identiteta liÄnosti u delu Virdžinije Vulf. Grozdana OlujiÄ je prevela drame Arnolda Veskera, Jukija MiÅ”ime i Sola Beloua, romane savremene književnice iz Indije Amrite Pritam (Taj Äovek, Kostur), delo dobitnika Pulicerove nagrade Vilijema Kenedija (Korov) i priredila i prevela pesme za antologiju savremene indijske poezije Prizivanje svetlosti (Rad, 1980). U izdanju Srpske književne zadruge 2001. godine objavljena je Antologija ljubavnih bajki sveta, prva ove vrste u svetu, u kojoj su se na oko petsto strana, naÅ”le najlepÅ”e kineske, ruske, srpske, havajske, Å”kotske, indijske, brazilske, estonske, japanske, aljaske narodne bajke, kao i niz autorskih umetniÄkih bajki Hansa Kristijana Andersena, braÄe Grim i Å arla Peroa. Biblioteka Vjeverica Desa KereÄki Mustur roÄena je 1936.god. u Beogradu, diplomirala je na Akademiji likovnih umetnosti 1962.godine. Izlagala je na preko 20 samostalnih izložbi i mnogim grupnim u zemlji i inostranstvu.Rodjena je u Batajnici. Akademiju likovnih umetnosti zavrsila u Beogradu 1962.god. u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovica. Clan ULUS-a, LADE i ULUZ-a. Dobitnik zvanja istaknutog umetnika. Slike joj se nalaze u mnogim privatnim kolekcijama u zemlji i inostranstvu: Spanija,Grcka, Francuska, Nemacka, Austrija, Amerika. Saradjuje sa vise inostranih galerista. Ucesnik je mnogobrojnih kolonija. Bavi se i ilustrovanjem knjiga. Sa pojavom Dese Kerecki u nase slikarstvo ponovo ulazi estetika lepog, neobicnog, neznog. Vizija mladih zena, poeticnih likova i razvijorenih kosa, koje slikarka stavlja u centar jednog osobenog cvetnog kosmosa- najcesce deluju kao da su vidjene i naslikane u snu, verovatno i zato sto da su vidjene i naslikane u snu, verovatno i zato sto likovni postupak i poeticnost kojom zrace ova platna nosi veoma mnogo od kvaliteta sna u sebi, ali sna posebne vrste.
SpoljaÅ”njost kao na fotografijama, unutraÅ”njost u dobrom i urednom stanju! Povez malo labaviji, ali nista strasno, sve ostalo uredno ! Naslovna strana: Radomir Perica BraÄa Grim (nem. BrĆ¼der Grimm) su Jakob i Vilhelm Grim, koji su slavni po objavljivanju zbirka nemaÄkih bajki, (nem. Kinder- und HausmƤrchen) (āDeÄje i porodiÄne priÄeā) (1812.), drugog sveska 1814. (ā1815ā na naslovnici), kao i mnogih drugih izdanja tokom života. Jakob Ludwig Karl Grimm rodio se 1795., a Wilhem Karl Grimm 1805., u Hanauu kod Frankfurta. Obrazovali su se u Friedrichs Gymnasium u Kasselu, a zatim su obojica studirali pravo na SveuÄiliÅ”tu Marburg. Od 1837. do 1841. braÄa Grimm su se pridružila petorici kolega profesora na SveuÄiliÅ”tu u Gƶttingenu. Ta je skupina postala poznata kao Die Gƶttinger Sieben (Gƶttingenska sedmorka). Bunili su se protiv kralja Ernesta Augusta I. od Hanovera, kojeg su optuživali da krÅ”i ustav te države. Zato ih je kralj sve istjerao sa sveuÄiliÅ”ta. Wilhelm je umro 1859., a njegov stariji brat Jakob 1863. Pokopani su na groblju St MatthƤus Kirchhof u Schƶnebergu, Äetvrti Berlina. Kasnija izdanja Osim izvornih njemaÄkih djela, mnoge su izvorne francuske priÄe uÅ”le u zbirku braÄe Grimm jer ih je ispriÄao hugenotski pripovjedaÄ koji je braÄi bio jedan od glavnih izvora. DanaÅ”nja izdanja njihovih bajka uglavnom su temeljito proÄiÅ”Äene i zaÅ”eÄerene verzije za djecu; naime, izvorne narodne priÄe koje su braÄa skupila nekad se nisu smatrale djeÄjim priÄama. vjeÅ”tice, zlodusi, trolovi i vukovi Å”uljaju se mraÄnim Å”umama oko drevnih sela braÄe Grimm, kao i kroz podsvijest izoliranih njemaÄkih gradova-država tog doba. Suvremena analiza Suvremena psihologija i antropologija tvrde da bajke koje se na Zapadu priÄaju djeci prije spavanja zapravo predoÄavaju duÅ”evnu tjeskobu, strah od napuÅ”tanja, roditeljsko nasilje i/ili spolno sazrijevanje. DjeÄji psiholog Bruno Bettelheim u knjizi KoriÅ”tenje oÄaravanja tvrdi da su izvorne bajke braÄe Grimm zapravo frojdovski mitovi. Jezikoslovlje Na samom poÄetku 19. stoljeÄa, u vrijeme kad su živjela braÄa Grimm, Sveto Rimsko Carstvo je upravo propalo, a NjemaÄka kakvu znamo danas nije joÅ” postojala, nego se sastojala od stotina kneževina i malih ili srednje velikih država. Glavni Äimbenik koji je ujedinio njemaÄki narod tog doba bio je zajedniÄki jezik. Svojim su djelima i životom braÄa Grimm htjeli pomoÄi da se stvori njemaÄki identitet. Javnost izvan NjemaÄke uglavnom ne zna da su braÄa Grimm sastavila njemaÄki rjeÄnik Deutsches Wƶrterbuch. To je bio prvi veliki korak u stvaranju standardnog `modernog` njemaÄkog jezika joÅ” od Lutherova prijevoda Biblije s latinskog na njemaÄki. Taj vrlo opsežan rjeÄnik (33 sveska, teži 84 kg) joÅ” se smatra autoritetom za njemaÄku etimologiju. Smatra se da je brat Jakob iznio Grimmov zakon, germansku glasovnu promjenu koju je prvi primijetio danski filolog Rasmus Kristian Rask. Grimmov je zakon bio prvo otkriÄe neke važne sustavne glasovne promjene. Snežana i sedam patuljaka Pepeljuga Ivica i Marica Crvenkapa Hrabri krojaÄ Toma palÄiÄ Ramplstilskin ili Cvilidreta Zlatna guska Zlatokosa Kralj žaba Ivica i Marica StoÄiÄu, postavi se Bratac i sestrica Vila Perka Tri brata Uspavana lepotica (Trnova Ružica)... Radomir Perica (Beograd, Kraljevina Jugoslavija, 20. septembar 1924 ā VaÅ”ington, SAD, 23. decembar 2006) je bio srpski stripar, ilustrator, dizajner i slikar. Tvorac je prvih nauÄnofantastiÄnih parodija u srpskom stripu. Lik omladinca KiÄe koji nosi tetovažu Mikija Mausa u filmu āBal na vodiā reditelja Jovana AÄina je oblikovan po Radomiru Perici. Biografija i likovni opus Profesionalno je debitovao u svojoj Å”esnaestoj godini stripom āNovi Tarcanā (Mikijevo carstvo, br. 191, 8. januar 1941). Najpoznatiji stripovi su mu āPut na Mesecā, āIvica i Maricaā, āDoživljaji Džure Pacovaā, āSan mladog Jockaā, āPoslednji dani Pompejeā i āTil OjlenÅ”pigelā. Sa poÄetkom Drugog svetskog rata, Perica se sa nekoliko prijatelja pridružuje Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini pod komandom generala Dragoljuba MihailoviÄa, sa kojim je inaÄe bio u srodstvu po majÄinoj liniji. Tokom ratnih godina crta lažne pasoÅ”e i ausvajse za ameriÄke pilote i saborce, ali i stripove od kojih su neki bili objavljeni u beogradskim novinama. Kada je partizanski pokret preuzeo vlast u Jugoslaviji, Perica nije uspeo da pobegne u Ameriku, veÄ je uhapÅ”en i suÄeno mu je u okviru procesa MihailoviÄu i saradnicima. Na robiji u Sremskoj Mitrovici je proveo Å”est godina, gde je Äesto bio fiziÄki zlostavljan i muÄen. Nakon izlaska iz zatvora se bavi likovnim i primenjenim umetnostima, za Å”ta je dobijao i meÄunarodne nagrade (nagrada āRizoliā za najbolju evropsku grafiku, Milano). Kao veÄ formiran autor se 1960-ih seli sa porodicom u SAD, gde iznova poÄinje likovnu karijeru. Posle skoro sedam decenija zaborava, kulturna javnost u Srbiji se ponovo upoznala sa PeriÄinim opusom tek u septembru 2009. kada je izdavaÄka kuÄa āKomikoā iz Novog Sada reprintovala njegova dva stripa u svesci āPut na Mesecā i objavila u propratnom Älanku nepoznate detalje iz života ovog stvaraoca. Filmske reference Perica je imao viÅ”estruke veze sa filmskom umetnoÅ”Äu. U mladosti je radio stripove pod uticajem ameriÄkog animiranog filma, a deo karijere je proveo kao dizajner u beogradskom āAvala filmuā. U ameriÄkom filmu āTesla: gospodar munjeā (engl. Tesla Master of Lightning, 2000) glumio je Nikolu Teslu. Ipak, Å”iroj publici je najpoznatiji lik KiÄe, oblikovan po Radomiru Perici, koji nosi skrivenu tetovažu Mikija Mausa u filmu āBal na vodiā reditelja Jovana AÄina (bliskog PeriÄinog prijatelja). Ovo je zasnovano na anegdoti sa suÄenja Radomiru Perici, kada je na pitanje komunistiÄkog istražitelja u Å”ta veruje, Perica odgovorio: āVerujem u Miki Mausaā.
OdliÄno oÄuvano, s potpisom i posvetom Mire AleÄkoviÄ, Äirilica Biblioteka Vjeverica Autor - osoba AleÄkoviÄ, Mira Naslov Ne mogu bez snova : izabrane pjesme / Mira AleÄkoviÄ ; priredila Neda Bendelja ; [ilustrirala Zdenka PozaiÄ] Vrsta graÄe poezija Jezik srpski Godina 1983 Izdanje [2. izd.] Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Mladost, 1983 (Novi Sad : BuduÄnost) FiziÄki opis 110 str. : ilustr. ; 21 cm Drugi autori - osoba Bendelja, Neda, 1929-2005 = Bendelja, Neda, 1929-2005 PozaiÄ, Zdenka Zbirka Biblioteka Vjeverica Napomene BeleÅ”ka o piscu / N.[Neda] B.[Bendelja] : str. 105-107. Mira AleÄkoviÄ (Novi Sad, 2. februar 1924 ā Beograd, 27. februar 2008) bila je srpska književnica i pesnikinja, humanista. Ona je takoÄe bila dugogodiÅ”nji predsednik Udruženja književnika Jugoslavije i Udruženja književnika Srbije. RoÄena je u Novom Sadu (krÅ”tena je u Nikolajevskoj crkvi kao Miroslava, mada je niko tako nije zvao veÄ samo ā Mira), kao dete MaÅ”ana AleÄkoviÄa, novinara rodom iz Trebinja (iz Zasada, na putu ka DubrovaÄkim vratima) i NovosaÄanke Dragice Trpinac, koja je bila inspektor poÅ”ta i jedna od prvih žena telegrafista u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji, iz vojvoÄanske porodice MariÄ. Baka po majci Mire AleÄkoviÄ, Milica MariÄ bila je sestra MiloÅ”a MariÄa, oca Mileve MariÄ AjnÅ”tajn. Od svoje druge godine života Mira AleÄkoviÄ Å¾ivela je u Beogradu, na Neimaru kod majke Drage Trpinac, ali je detinjstvo provodila u Novom Sadu, Kninu, Crnoj Gori i na Kosovu i Metohiji, gde je njena roÄena tetka Jelena Trpinac decenijama bila uÄiteljica. Jelena Trpinac je za svoj prosvetiteljski rad na prostoru Kosova i Metohije odlikovana āZvezdom sa srebrnim zracima SFRJā. RoÄeni ujak Mire AleÄkoviÄ, bio je profesor Pavle Trpinac, biohemiÄar, nauÄni istraživaÄ i saradnik Irene Žolio-Kiri u Parizu. Mira AleÄkoviÄ u Beogradu je zavrÅ”ila francusku osnovnu Å”kolu, francusku i srpsku gimnaziju, a zatim studije slavistike i književnosti, u klasi Äuvenog srpskog lingviste, profesora Beogradskog univerziteta i akademika Aleksandra BeliÄa. U srednjoÅ”kolskom uzrastu, bila je pod pokroviteljstvom (i stipendijom) Patrijarha srpskog Varnave koji ju je smatrao izuzetno obdarenom za književnost i filozofiju. Studije je nastavila u Parizu gde je upisala doktorat i zavrÅ”ila FuÅ”eovu Å”kolu. Bila je poliglota i govorila je Äak deset stranih jezika: francuski, nemaÄki, engleski, ruski, italijanski, poljski, ÄeÅ”ki, makedonski, slovenaÄki, slovaÄki... Mira AleÄkoviÄ udala se 1947. godine za akademskog arhitektu i slikara Savu NikoliÄa Graždanskog (Srbina iz Hrvatske po jednom pretku ruskog korena), koji je uradio jedan od najlepÅ”ih njenih portreta u ulju. Mira AleÄkoviÄ rodila je troje dece, Nedu, SrÄu i Milu. Period Drugog svetskog rata 1939ā1945 JoÅ” kao mlada devojka sa perfektnim znanjem francuskog jezika, Mira AleÄkoviÄ je francuskom ministru spoljnih poslova Ivonu Delbosu, koji je bio u poseti Beogradu 1937. godine, uoÄi Drugog svetskog rata, tajno predala peticiju srpske omladine protiv rata. Kao gimnazijalka, 1939. godine postala je Älanica Saveza komunistiÄke omladine Jugoslavije (SKOJ), a 1941. godine, od prvog dana NarodnooslobodilaÄke borbe i Älanica partizanske ilegale u Beogradu, gde je kao 16 godiÅ”nja devojka uÄestvovala u akcijama sabotaža protiv nemaÄkih faÅ”ista. PoÅ”la je u rat sa Jugoslovenskom vojskom, ali se jedinica u kojoj je bila raspala poÅ”to ju je njen komandant predao Nemcima u Priboju na Limu, posle Äega se prikljuÄila NarodnooslobodilaÄkom pokretu (NOP), u želji da se zemlja Å”to pre oslobodi od okupatora. Kao mlada devojka uÄestvovala je u seÄenju nemaÄkih telefonskih kablova u okupiranom Beogradu 1941. godine, gde je hapsi Specijalna policija, na Äelu sa Božidarem BeÄareviÄem, nakon Äega je bila zatvorena u zatvoru u ÄuÅ”inoj ulici (u danaÅ”njoj zgradi Rudarsko-geoloÅ”kog fakulteta) odakle je posle nekoliko dana muÄenja i premlaÄivanja, spasava je srpska PatrijarÅ”ija, na molbu Desanke MaksimoviÄ. Sa teÅ”kim ranama, Mira AleÄkoviÄ kriÅ”om napuÅ”ta Beograd i pridružuje se NarodnooslobodilaÄkom pokretu. U bolniÄku ratnu službu prima je dr SaÅ”a BožoviÄ i sa zavrÅ”enom bolniÄkom obukom leÄila je ranjenike. U ratu je ostala bez oca, koga je u Beogradu streljao Gestapo, jer je bio intelektualac i dopisnik iz Å panskog graÄanskog rata. Mira AleÄkoviÄ je u ratu bila saborac svoga prijatelja, kasnije pisca i venÄanog kuma, Branka ÄopiÄa. Period 1945ā1970 Iz Drugog svetskog rata, u kome se istakla hrabroÅ”Äu, Mira AleÄkoviÄ je izaÅ”la kao rezervni vojni stareÅ”ina i kao delimiÄni invalid. Posle osloboÄenja dobrovoljno je radila na smeÅ”taju ratne siroÄadi po Äitavoj Srbiji i Jugoslaviji. Posle rata se zapoÅ”ljava u Udruženju književnika Jugoslavije i Srbije, najpre kao sekretar, a zatim kao potpredsednik tadaÅ”njeg predsednika Ive AndriÄa. Po isteku mandata Ive AndriÄa, nekoliko puta je tajnim glasanjem od strane pisaca birana za predsednika Udruženja književnika Srbije i Jugoslavije i na Äelu Udruženja pisaca ostala je godinama. Kao saradnik Oto Bihaljija, osnivaÄ je i urednik posleratne biblioteke āEpohaā, savremenih stranih pisaca, u kojoj je prvi put objavila, tada zabranjena dela Marsela Prusta i Franca Kafke zbog Äega joj je zamereno od strane SKJ. Uzela je uÄeÅ”Äe u studentskim protestima 1968. godine, izlazeÄi da podrži studente i Äita im revolucionarnu poeziju, posle naredbe Draže MarkoviÄa da se u studente puca. Posle 1968. godine Mira AleÄkoviÄ viÅ”e nije pripadala nijednoj politiÄkoj partiji. Tokom procesa pesniku Gojku Äogu, 1981. godine, za knjigu āVunena vremenaā, otvorila je vrata Udruženja književnika Jugoslavije u Francuskoj 7, za protestne veÄeri. MeÄu prvima je stala u odbranu pesnika Gojka Äoga, reÄenicom upuÄenom tadaÅ”njim vlastima: āJadno li je druÅ”tvo koje sudi pesniku!ā DruÅ”tvene aktivnosti Posle rata, Äileanskom pesniku Pablu Nerudi, Mira AleÄkoviÄ poklonila je u ime srpskog naroda gusle, kao simbol borbe za slobodu. Po svedoÄenju njegove supruge Matilde, Neruda je ostavio zapis da je ove gusle nosio sa sobom u izgnanstvo 1949. godine. Dobrovoljno je radila na smeÅ”taju dece ratne siroÄadi po Äitavoj Jugoslaviji zbog Äega je kasnije proglaÅ”ena UtemeljivaÄem Fondacije Socijalne zaÅ”tite i Solidarnosti. Birana je nekoliko puta tajnim glasanjem za predsednika Udruženja književnika Jugoslavije. Radila je kao urednik Äasopisa za decu āZmajā i redovno uÄestvovala na āZmajevim deÄjim igramaā u Novom Sadu. Bila je redovni uÄesnik āStruÅ”kih veÄeri poezijeā, kao i predlagaÄ i osnivaÄ Kosovsko-metohijskih i internacionalnih pesniÄkih susreta i karavana āLazar VuÄkoviÄā 1971. godine. U doba politiÄke krize tzv. āMaspokaā (1971), Mira AleÄkoviÄ zvaniÄno se posestrimila sa zagrebaÄkom pesnikinjom Vesnom Parun, kada je jugoslovenski savezni politiÄki funkcioner Stane Dolanc tražio od Mire AleÄkoviÄ da iz sveÄane pesme āJugoslavijoā izbaci odreÄene reÄi, ali ona na to nije pristala. Od sedamdesetih godina proÅ”loga veka, dom Mire AleÄkoviÄ bio je mesto gde su stizale prve izbeglice sa Kosova i Metohije i boravile u njemu dok u Beogradu ne bi bile prihvaÄene. U SkupÅ”tini Grada Beograda Mira AleÄkoviÄ obavljala je dobrovoljno niz aktivnosti i bila izabrana za predsednika Komisije za trgove i ulice grada Beograda. U tom svojstvu predsednika Komisije za trgove i ulice Beograda usprotivila se preimenovanjima ulica koje su veÄ dobile imena u centru grada. TakoÄe, na njenu inicijativu, oÄiÅ”Äena je i preneta iz KoÅ”utnjaka danaÅ”nja Terazijska Äesma, u centar grada na Terazije. Mira AleÄkoviÄ bila je Älan SUBNOR-a. Mira AleÄkoviÄ saraÄivala je i održavala kontakte sa Älanovima srpskog rasejanja u Äitavom svetu. Bila je i dugogodiÅ”nji Älan āDruÅ”tva potomaka starih ratnikaā i drugovala je sa MiloÅ”em ToÅ”Äem, Soluncem i jednim od 1300 kaplara. Od 1960. do 1982. godine bila je angažovana u DruÅ”tvu āJugoslavija-Francuskaā, na Äijem Äelu je ostala godinama, prvo kao generalni sekretar, a zatim kao predsednik DruÅ”tva Jugoslavija-Francuska i Srbija-Francuska, sve do 1993. godine. U tom svojstvu, zajedno sa profesorom Radetom KonstantinoviÄem, Mira je tražila od francuske vlade da o troÅ”ku francuske države poÅ”alje francuske profesore u prvu eksperimentalnu osnovnu Å”kolu u Beogradu koja se tada zvala āSlobodan Princip-Seljoā (ranije āCar UroÅ”ā, a danas āVladislav Ribnikarā). Tako je 1966. godine prva generacija srpskih osnovaca imala eksperimentalnu nastavu na oba jezika U svojstvu predsednika DruÅ”tva āJugoslavija ā Francuskaā, Mira AleÄkoviÄ doÄekivala je delegacije francuskih pisaca i intelektualaca o Äemu svedoÄe prepiske i pokloni koji se danas nalaze u njenoj muzejskoj sobi u ulici Bulevar Kralja Aleksandra br 17. Posebno se istiÄe poklon-biblioteka dobijena od francuskog pisca Žan Pol Sartra, u kojoj se nalaze njegove knjige i Äitava kolekcija Äasopisa Les Temps Modernes, kao i porcelanski predmeti koje joj je poklonila žena francuskog predsednika Fransoa Miterana, Danijel Miteran. Mira AleÄkoviÄ pomagala je i promovisala veliki broj mladih pesnika iz bivÅ”e Jugoslavije, Srbije i rasejanja, o Äemu svedoÄe njihova pisma i potpisi koji se danas nalaze u muzejskoj sobi u Beogradu. Posebno se istiÄe pismo Milana NeÅ”iÄa, pesnika iz Berlina (13/01/2014). Mira AleÄkoviÄ je umrla 27. februara 2008. godine u Beogradu, u 85. godini života. Sahranjena je 3. marta, uz vojne poÄasti, u Aleji zaslužnih graÄana na Novom groblju u Beogradu. Od nje se u ime Udruženja književnika Srbije oprostio Pero Zubac, dugogodiÅ”nji dopisnik TAS-a iz Jugoslavije i Älan Akademije nauka u Sankt Peterburgu[5] i prijatelj iz Rusije Aleksandar SergejeviÄ Plevako, dok je glumica Rada ÄuriÄin proÄitala stihove njene pesme āPoruka jedne senkeā. Bibliografija StvaralaÄki opus Mire AleÄkoviÄ predstavljaju 53 knjige za decu i odrasle (oko 30 knjiga za decu, i oko 20 knjiga za odrasle) ā poezije i proze. Njena poezija je duboka, misaona i upeÄatljiva, u kojoj se bavila pitanjima smisla, života i smrti, kao i uvek neizbežne ljubavi. Knjige poezije za odrasle sadrže lirske pesme koje su neopravdano zaboravljen i zapostavljen deo njenog bogatog stvaralaÅ”tva. Uredila je prvi broj Äasopisa āPionirā, koji je u toku rata izdavan ilegalno. Posle rata pesnikinja nastavlja sa druÅ”tvenim i književnim radom. UreÄivala je prve posleratne Äasopise i listove za mlade: āOmladinaā, āMladostā, āPoletaracā, i āZmajā. ViÅ”e od Äetrdeset godina je bila glavni i odgovorni urednik āZmajaā. Bila je sekretar, potpredsednik i predsednik Udruženja književnika Srbije i predsednik Saveza književnika Jugoslavije, u viÅ”e mandata. U svom druÅ”tvenom radu bila je i predsednik DruÅ”tva za kulturnu saradnju Jugoslavija - Francuska (40 godina), predsednik DruÅ”tva prijateljstva Jugoslavija - NorveÅ”ka, bila je i vrlo aktivan Älan DruÅ”tva za negovanje tradicija oslobodilaÄkih ratova Srbije od 1912. do 1918. godine, itd. PesniÄko stvaralaÅ”tvo Mire AleÄkoviÄ se pojavljuje neposredno pred poÄetak Drugog svetskog rata, a svoju prvu zbirku pesama āZvezdane baladeā izdaje po zavrÅ”etku rata, 1946. godine. Objavila je joÅ” dvadesetak knjiga za decu i dvadesetak dela poezije i proze za odrasle. Pesme Mire AleÄkoviÄ uvrÅ”Äene su u Antologiju srpske poezije XX veka, u izdanju SlavistiÄkog Instituta Moskovskog državnog Univerziteta, a prevod i izbor pesama saÄinio je Å”ef katedre Slavistike Univerziteta u Rusiji, profesor Andrej Bazilevski. Dela Mire AleÄkoviÄ prevedena su na oko dvadeset stranih jezika: italijanski, francuski, poljski, ruski, letonski (tj. latvijski), grÄki, gruzijski, ukrajinski, slovaÄki, maÄarski, rumunski, bugarski, slovenaÄki, makedonski, mongolski i jermenski jezik. Mira AleÄkoviÄ govorila je teÄno i pisala na srpskom, francuskom, ruskom, nemaÄkom i engleskom jeziku. Stvaranje za decu meni znaÄi vraÄanje samoj sebi, svetu detinjstva, Äistijem od sveta odraslih. To je veÄito traženje lepote, dobrote i ljubavi, potraga za utoÄiÅ”tem kad izneveri svet odraslih Mira AleÄkoviÄ o svom radu PesniÄka dela Mire AleÄkoviÄ pripadaju tradicionalnom toku poezije koja se vezuje za Jovana JovanoviÄa Zmaja, Gvida Tartalju, Desanku MaksimoviÄ i Branka ÄopiÄa. Njena lirika se zasniva na jednostavnosti i iskrenosti, pisana je jednostavnim jezikom bliskim deci. Putem nje u maliÅ”anima budi plemenitost, uÄi ih da se bore protiv egoizma i rasne diskriminacije, i uvek je protkana humanoÅ”Äu, humanizmom i Äovekoljubljem. Posebnu pažnju posveÄuje ljubavi izmeÄu roditelja i dece uporedo se boreÄi za poÅ”tovanje deÄje liÄnosti. Ipak, najviÅ”e je rodoljubivih motiva a najbolja ilustracija ove tvrdnje je zbirka āZvezdane baladeā. Autor je teksta pesama āDruže Tito mi ti se kunemoā i āSveÄana pesmaā (sa refrenom koji je, kako je sama govorila, pozajmila od naroda, srpskih seljanki i seljana na Kozari, koji su oni spevali Titu, pre svega kao simbolu NOB-a, i pre nego Å”to su ga, kao uostalom i ona sama, i videli, kao zakletve ā svom vrhovnom komandantu u narodnooslobodilaÄkoj borbi protiv okupatora i faÅ”ista). Prema āVjazmiā koju je Mira AleÄkoviÄ napisala u marÅ”u u toku Drugog svetskog rata u kome je sama uÄestvovala, Rusi su snimali film, a poema je viÅ”e puta prevoÄena na ruski jezik (prevodioci: Š”Š²ŠµŃŠ»Š°Š½Š° ŃŃŠ°Š³Š¾ŃŠŗŠ°Ń, Š¢Š°ŃŃŃŠ½Ń Š Š°ŃŃŠ¾ŠæŃŠøŠ½Š¾Š¹). Jermenski pisac i pesnik i prijatelj Babken Simonjan preveo je poemu Mire AleÄkoviÄ āJezero Sevanā na jermenski jezik. Francuski prevodilac Ratimir PavloviÄ i srpski prevodilac Sreten MariÄ prevodili su poeziju Mire AleÄkoviÄ na francuski jezik. Kada su u okupiranom Beogradu streljani njeni drugovi, napisala je svoju prvu antifaÅ”istiÄku pesmu āSveli su mladi Ljiljaniā, koja je kasnije uÅ”la u sve zbirke poezije i u antologije. Mira AleÄkoviÄ nije pesnik koji se zaludno igra reÄima, njeno srce se odaziva ljudskim tragedijama. PomirivÅ”i na neki naÄin svoju borbenost i svoju setu i tihost, napisala je zbirku pesama NoÄ ova poslednja, dosad najzreliju i najslojevitiju, nadahnutu vizijom noÄi opÅ”teg uniÅ”tenja sveta... ...Å ta poezija Mire AleÄkoviÄ predstavlja u naÅ”oj književnosti, a osobito za vas, lako Äete osetiti ako zamislite da u Äitankama nemate njenih pesama... Iz pera Desanke MaksimoviÄ ostalo je zapisano za veÄnost Najpoznatije pesme Mire AleÄkoviÄ iz ovog perioda su: poema āSveli su mladi Ljiljaniā (posveÄena pogibiji beogradskih studenata u protestu) , āDvanaest na ploÄnikuā (posveÄena streljanim drugovima u Beogradu), āBalada o Olgici Grinā (posveÄena prijateljici koju su uhvatili i silovali nemaÄki vojnici, posle Äega je izvrÅ”ila samoubistvo bacivÅ”i se sa mosta u Beogradu), āOvo je veliki Å”kolski Äasā (posveÄena streljanim Äacima u Kragujevcu), āZvezdane baladeā (posveÄena deÄjoj hrabrosti u drugom sv. ratu) i poema āZnam tu zemlju buneā (posveÄena hrabrosti srpskog naroda u ratu). Iz toga vremena je i parodija koju je Mira AleÄkoviÄ napisala na pesmu āLili Marlenā, pod nazivom āNa istoÄnom frontu veÄe je pao snegā. Antologijsko izdanje rodoljubivih i misaonih pesama priredila je Profesor dr Zaga KaleziÄ kao zbirku pesama za odrasle : PORUKA JEDNE SENKE (izdanje āMiroslavā). Najpoznatije rodoljubive pesme Mire AleÄkoviÄ su: To idu Vekovi Proricali nam da nas neÄe biti Na KajmakÄalanu Dvanaest na ploÄniku Srbija iz detinjstva Znam tu zemlju bune Živi i mrtvi Balada o Beogradu Mom Kosovu DeÄani i dr. Zbirke pesama 1946. Zvezdane balade 1947. Podzemni heroji 1949. Dani razigrani 1949. Tri proleÄa 1952. Tragovi bez stopa 1952. Dobar dan 1953. Da se upoznamo 1954. LjuljaÅ”ka na grani 1955. Pionirsko proleÄe 1956. Prijatelji 1957. Lastavica 1957. Krilati ljudi 1963. Srebrni voz 1963. Äarobna vrata 1964. Svetla soba 1970. SunÄani soliteri 1972. Da život bude ljubav 1975. Sanjalica 1980. Ne mogu bez snova 1981. ZateÄena u ljubavi 1982. Staza srebrom izvezena 1983. Nebo detinjstva 1989. Zvezdane balade 1990. Skinite mi dugu 1991. LeteÄi krevet 1995. Careva poljana 1995. SunÄeviÄi Romani 1953. Srebrna Kosa 1960. Zbogom velika tajno ZaÅ”to grdiÅ” reku? Jutro Nagrade i priznanja Orden legije Äasti, 1969. Ordena za hrabrost, u antifaÅ”istiÄkoj borbi SFRJ Medalje za hrabrost Velikog ruskog Otadžbinskog rata Velika povelja za dela unapreÄenja socijalne zaÅ”tite u Jugoslaviji i Srbiji kojom se Mira AleÄkoviÄ proglaÅ”ava UtemeljivaÄem Fondacije Socijalne zaÅ”tite i Solidarnosti, 1969. godine. Povelja se nalazi u muzeju Mire AleÄkoviÄ u Beogradu (Bul.Kralja Aleksandra 17). Nagrada āMilica StojadinoviÄ Srpkinjaā, 1984. godine Orden āVitez Legije Äastiā, od predsednika Republike Francuske Å arla De Gola 1969. godine, predao Andre Malro 1971, a potpisao liÄno admiral Kabanije. Orden āOficir Legije Äastiā, od predsednika Republike Francuske Fransoa Miterana Velika zlatna medalja āCar DuÅ”anā, primljene u GraÄanici, sa obrazloženjem āza prisustvo pesnikinje i njene poezije, kao i humanitarne misije decenijama u svim mestima Kosova i Metohijeā. Orden Oficir umetnosti i literature, od Francuskog Ministarstva kulture. Orden āVeliki senegalski Lavā, dobijenim od prijatelja pesnika i predsednika Leopolda Sedara Sengora RepubliÄka nagrada za zbirku poezije āTri proleÄaā, 1950. godine Nagrada āDeÄja knjigaā za roman āSrebrna kosaā, 1953. godine Nagrada āKurirÄekā za najbolju pesmu za decu, 1964. godine Zlatna medalja za poeziju na meÄunarodnom poetskom konkursu u Pistoji, 1965. godine Prva nagrada sovjetskog deÄjeg Äasopisa āPionirā za āZvezdanu bajku o Vjazmiā (sa 2,2 miliona glasova ruske dece), 1966. godine āPartizanski kurirā za tridesetogodiÅ”nji rad u oblasti literature za decu sa tematikom iz narodnooslobodilaÄke borbe āZlatna medalja Pistojeā (Firenca, Italija) Oktobarska nagrada grada Beograda i brojnih drugih domaÄih i stranih nagrada za stvaralaÅ”tvo, Jedna ulica u SurÄinu danas nosi ime Mire AleÄkoviÄ MG92 (L)
SpoljaÅ”njost kao na fotografijama, unutraÅ”njost u dobrom i urednom stanju! Posveta! Ilustracije: Zdenka Pozaic Mira AleÄkoviÄ (Novi Sad, 2. februar 1924 ā Beograd, 27. februar 2008) bila je srpska književnica i pesnikinja, humanista i dugogodiÅ”nji predsednik Udruženja književnika Jugoslavije i Udruženja književnika Srbije. RoÄena je 2. februara 1924. godine u Novom Sadu (krÅ”tena je u Nikolajevskoj crkvi kao Miroslava, mada je niko tako nije zvao veÄ samo - Mira), kao dete MaÅ”ana AleÄkoviÄa, novinara rodom iz Trebinja (iz Zasada, na putu ka DubrovaÄkim vratima) i NovosaÄanke Dragice Trpinac, koja je bila inspektor poÅ”ta i jedna od prvih žena telegrafista u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji, iz vojvoÄanske porodice MariÄ. Baka po majci Mire AleÄkoviÄ, Milica MariÄ bila je sestra MiloÅ”a MariÄa, oca Mileve MariÄ AjnÅ”tajn. Mira AleÄkoviÄ kao dete (1933) Od svoje druge godine života Mira AleÄkoviÄ Å¾ivela je u Beogradu, na Neimaru kod majke Drage Trpinac, ali je detinjstvo provodila u Novom Sadu, Kninu, Crnoj Gori i na Kosovu i Metohiji, gde je njena roÄena tetka Jelena Trpinac decenijama bila uÄiteljica. Jelena Trpinac je za svoj prosvetiteljski rad na prostoru Kosova i Metohije odlikovana āZvezdom sa srebrnim zracima SFRJā. RoÄeni ujak Mire AleÄkoviÄ, bio je profesor Pavle Trpinac, biohemiÄar, nauÄni istraživaÄ i saradnik Irene Žolio-Kiri u Parizu. Mira AleÄkoviÄ u Beogradu je zavrÅ”ila francusku osnovnu Å”kolu, francusku i srpsku gimnaziju, a zatim studije slavistike i književnosti, u klasi Äuvenog srpskog lingviste, profesora Beogradskog univerziteta i akademika Aleksandra BeliÄa. U srednjoÅ”kolskom uzrastu, bila je pod pokroviteljstvom (i stipendijom) Patrijarha srpskog Varnave koji ju je smatrao izuzetno obdarenom za književnost i filozofiju. Studije je nastavila u Parizu gde je upisala doktorat i zavrÅ”ila FuÅ”eovu Å”kolu. Bila je poliglota i govorila je Äak deset stranih jezika: francuski, nemaÄki, engleski, ruski, italijanski, poljski, ÄeÅ”ki, makedonski, slovenaÄki, slovaÄki... Mira AleÄkoviÄ udala se 1947. godine za akademskog arhitektu i slikara Savu NikoliÄa Graždanskog (Srbina iz Hrvatske po jednom pretku ruskog korena), koji je uradio jedan od najlepÅ”ih njenih portreta u ulju. Mira AleÄkoviÄ rodila je troje dece, Nedu, SrÄu i Milu. Period Drugog svetskog rata 1939ā1945 JoÅ” kao mlada devojka sa perfektnim znanjem francuskog jezika, Mira AleÄkoviÄ je francuskom ministru spoljnih poslova Ivonu Delbosu, koji je bio u poseti Beogradu 1937. godine, uoÄi Drugog svetskog rata, tajno predala peticiju srpske omladine protiv rata. Kao gimnazijalka, 1939. godine postala je Älanica Saveza komunistiÄke omladine Jugoslavije (SKOJ), a 1941. godine, od prvog dana NarodnooslobodilaÄke borbe i Älanica partizanske ilegale u Beogradu, gde je kao 16 godiÅ”nja devojka uÄestvovala u akcijama sabotaža protiv nemaÄkih faÅ”ista. Mira AleÄkoviÄ, Branko ÄopiÄ i Blaže Koneski u partizanima (1944). PoÅ”la je u rat sa Jugoslovenskom vojskom, ali se jedinica u kojoj je bila raspala poÅ”to ju je njen komandant predao Nemcima u Priboju na Limu, posle Äega se prikljuÄila NarodnooslobodilaÄkom pokretu (NOP), u želji da se zemlja Å”to pre oslobodi od okupatora. Kao mlada devojka uÄestvovala je u seÄenju nemaÄkih telefonskih kablova u okupiranom Beogradu 1941. godine, gde je hapsi Specijalna policija, na Äelu sa Božidarem BeÄareviÄem, nakon Äega je bila zatvorena u zatvoru u ÄuÅ”inoj ulici (u danaÅ”njoj zgradi Rudarsko-geoloÅ”kog fakulteta) odakle je posle nekoliko dana muÄenja i premlaÄivanja, spasava je srpska PatrijarÅ”ija, na molbu Desanke MaksimoviÄ. Sa teÅ”kim ranama, Mira AleÄkoviÄ kriÅ”om napuÅ”ta Beograd i pridružuje se NarodnooslobodilaÄkom pokretu. U bolniÄku ratnu službu prima je dr SaÅ”a BožoviÄ i sa zavrÅ”enom bolniÄkom obukom leÄila je ranjenike. U ratu je ostala bez oca, koga je u Beogradu streljao Gestapo, jer je bio intelektualac i dopisnik iz Å panskog graÄanskog rata. Mira AleÄkoviÄ je u ratu bila saborac svoga prijatelja, kasnije pisca i venÄanog kuma, Branka ÄopiÄa. Period 1945ā1970 Iz Drugog svetskog rata, u kome se istakla hrabroÅ”Äu, Mira AleÄkoviÄ je izaÅ”la kao rezervni vojni stareÅ”ina i kao delimiÄni invalid. Posle osloboÄenja dobrovoljno je radila na smeÅ”taju ratne siroÄadi po Äitavoj Srbiji i Jugoslaviji. Posle rata se zapoÅ”ljava u Udruženju književnika Jugoslavije i Srbije, najpre kao sekretar, a zatim kao potpredsednik tadaÅ”njeg predsednika Ive AndriÄa. Po isteku mandata Ive AndriÄa, nekoliko puta je tajnim glasanjem od strane pisaca birana za predsednika Udruženja književnika Srbije i Jugoslavije i na Äelu Udruženja pisaca ostala je godinama. Kao saradnik Oto Bihaljija, osnivaÄ je i urednik posleratne biblioteke āEpohaā, savremenih stranih pisaca, u kojoj je prvi put objavila, tada zabranjena dela Marsela Prusta i Franca Kafke zbog Äega joj je zamereno od strane SKJ. Uzela je uÄeÅ”Äe u studentskim protestima 1968. godine, izlazeÄi da podrži studente i Äita im revolucionarnu poeziju, posle naredbe Draže MarkoviÄa da se u studente puca. [a] Posle 1968. godine Mira AleÄkoviÄ viÅ”e nije pripadala nijednoj politiÄkoj partiji. Tokom procesa pesniku Gojku Äogu, 1981. godine, za knjigu āVunena vremenaā, otvorila je vrata Udruženja književnika Jugoslavije u Francuskoj 7, za protestne veÄeri. MeÄu prvima je stala u odbranu pesnika Gojka Äoga, reÄenicom upuÄenom tadaÅ”njim vlastima: āJadno li je druÅ”tvo koje sudi pesniku!ā [2] DruÅ”tvene aktivnosti Posle rata, Äileanskom pesniku Pablu Nerudi, Mira AleÄkoviÄ poklonila je u ime srpskog naroda gusle, kao simbol borbe za slobodu. Po svedoÄenju njegove supruge Matilde, Neruda je ostavio zapis da je ove gusle nosio sa sobom u izgnanstvo 1949. godine. Dobrovoljno je radila na smeÅ”taju dece ratne siroÄadi po Äitavoj Jugoslaviji zbog Äega je kasnije proglaÅ”ena UtemeljivaÄem Fondacije Socijalne zaÅ”tite i Solidarnosti. Birana je nekoliko puta tajnim glasanjem za predsednika Udruženja književnika Jugoslavije. Radila je kao urednik Äasopisa za decu āZmajā i redovno uÄestvovala na āZmajevim deÄjim igramaā u Novom Sadu. Bila je redovni uÄesnik āStruÅ”kih veÄeri poezijeā, kao i predlagaÄ i osnivaÄ Kosovsko-metohijskih i internacionalnih pesniÄkih susreta i karavana āLazar VuÄkoviÄā 1971. godine. U doba politiÄke krize tzv. āMaspokaā (1971), Mira AleÄkoviÄ zvaniÄno se posestrimila sa zagrebaÄkom pesnikinjom Vesnom Parun, kada je jugoslovenski savezni politiÄki funkcioner Stane Dolanc tražio od Mire AleÄkoviÄ da iz sveÄane pesme āJugoslavijoā izbaci odreÄene reÄi, ali ona na to nije pristala. Od sedamdesetih godina proÅ”loga veka, dom Mire AleÄkoviÄ bio je mesto gde su stizale prve izbeglice sa Kosova i Metohije i boravile u njemu dok u Beogradu ne bi bile prihvaÄene. U SkupÅ”tini Grada Beograda Mira AleÄkoviÄ obavljala je dobrovoljno niz aktivnosti i bila izabrana za predsednika Komisije za trgove i ulice grada Beograda. U tom svojstvu predsednika Komisije za trgove i ulice Beograda usprotivila se preimenovanjima ulica koje su veÄ dobile imena u centru grada. TakoÄe, na njenu inicijativu, oÄiÅ”Äena je i preneta iz KoÅ”utnjaka danaÅ”nja Terazijska Äesma, u centar grada na Terazije. Mira AleÄkoviÄ bila je Älan SUBNOR-a. Mira AleÄkoviÄ saraÄivala je i održavala kontakte sa Älanovima srpskog rasejanja u Äitavom svetu. Bila je i dugogodiÅ”nji Älan āDruÅ”tva potomaka starih ratnikaā i drugovala je sa MiloÅ”em ToÅ”Äem, Soluncem i jednim od 1300 kaplara. Mira AleÄkoviÄ i norveÅ”ki kralj Ulaf, Oslo, 1975. godine Od 1960. do 1982. godine bila je angažovana u DruÅ”tvu āJugoslavija-Francuskaā, na Äijem Äelu je ostala godinama, prvo kao generalni sekretar,[b], a zatim kao predsednik DruÅ”tva Jugoslavija-Francuska i Srbija-Francuska, sve do 1993. godine.[3] U tom svojstvu, zajedno sa profesorom Radetom KonstantinoviÄem, Mira je tražila od francuske vlade da o troÅ”ku francuske države poÅ”alje francuske profesore u prvu eksperimentalnu osnovnu Å”kolu u Beogradu koja se tada zvala āSlobodan Princip-Seljoā (ranije āCar UroÅ”ā, a danas āVladislav Ribnikarā). Tako je 1966. godine prva generacija srpskih osnovaca imala eksperimentalnu nastavu na oba jezika [4] U svojstvu predsednika DruÅ”tva āJugoslavija ā Francuskaā, Mira AleÄkoviÄ doÄekivala je delegacije francuskih pisaca i intelektualaca o Äemu svedoÄe prepiske i pokloni koji se danas nalaze u njenoj muzejskoj sobi u ulici Bulevar Kralja Aleksandra br 17. Posebno se istiÄe poklon-biblioteka dobijena od francuskog pisca Žan Pol Sartra, u kojoj se nalaze njegove knjige i Äitava kolekcija Äasopisa Les Temps Modernes, kao i porcelanski predmeti koje joj je poklonila žena francuskog predsednika Fransoa Miterana, Danijel Miteran. Mira AleÄkoviÄ pomagala je i promovisala veliki broj mladih pesnika iz bivÅ”e Jugoslavije, Srbije i rasejanja, o Äemu svedoÄe njihova pisma i potpisi koji se danas nalaze u muzejskoj sobi u Beogradu. Posebno se istiÄe pismo Milana NeÅ”iÄa, pesnika iz Berlina (13/01/2014). Grob Mire AleÄkoviÄ u Aleji zaslužnih graÄana na Novom groblju u Beogradu Mira AleÄkoviÄ je umrla 27. februara 2008. godine u Beogradu, u 85. godini života. Sahranjena je 3. marta, uz vojne poÄasti, u Aleji zaslužnih graÄana na Novom groblju. Od nje se u ime Udruženja književnika Srbije oprostio Pero Zubac, dugogodiÅ”nji dopisnik TAS-a iz Jugoslavije i Älan Akademije nauka u Sankt Peterburgu[5] i prijatelj iz Rusije Aleksandar SergejeviÄ Plevako, dok je glumica Rada ÄuriÄin proÄitala stihove njene pesme āPoruka jedne senkeā.[6] Bibliografija StvaralaÄki opus Mire AleÄkoviÄ predstavljaju 53 knjige za decu i odrasle (oko 30 knjiga za decu, i oko 20 knjiga za odrasle) ā poezije i proze. Njena poezija je duboka, misaona i upeÄatljiva, u kojoj se bavila pitanjima smisla, života i smrti, kao i uvek neizbežne ljubavi. Knjige poezije za odrasle sadrže lirske pesme koje su neopravdano zaboravljen i zapostavljen deo njenog bogatog stvaralaÅ”tva. Uredila je prvi broj Äasopisa āPionirā, koji je u toku rata izdavan ilegalno. Posle rata pesnikinja nastavlja sa druÅ”tvenim i književnim radom. UreÄivala je prve posleratne Äasopise i listove za mlade: āOmladinaā, āMladostā, āPoletaracā, i āZmajā. ViÅ”e od Äetrdeset godina je bila glavni i odgovorni urednik āZmajaā. Bila je sekretar, potpredsednik i predsednik Udruženja književnika Srbije[7] i predsednik Saveza književnika Jugoslavije, u viÅ”e mandata. U svom druÅ”tvenom radu bila je i predsednik DruÅ”tva za kulturnu saradnju Jugoslavija - Francuska (40 godina), predsednik DruÅ”tva prijateljstva Jugoslavija - NorveÅ”ka, bila je i vrlo aktivan Älan DruÅ”tva za negovanje tradicija oslobodilaÄkih ratova Srbije od 1912. do 1918. godine, itd. PesniÄko stvaralaÅ”tvo Mire AleÄkoviÄ se pojavljuje neposredno pred poÄetak Drugog svetskog rata, a svoju prvu zbirku pesama āZvezdane baladeā[8] izdaje po zavrÅ”etku rata, 1946. godine. Objavila je joÅ” dvadesetak knjiga za decu i dvadesetak dela poezije i proze za odrasle. Mira AleÄkoviÄ i Desanka MaksimoviÄ Pesme Mire AleÄkoviÄ uvrÅ”Äene su u Antologiju srpske poezije HH veka, u izdanju SlavistiÄkog Instituta Moskovskog državnog Univerziteta, a prevod i izbor pesama saÄinio je Å”ef katedre Slavistike Univerziteta u Rusiji, profesor Andrej Bazilevski. Dela Mire AleÄkoviÄ prevedena su na oko dvadeset stranih jezika: italijanski, francuski, poljski, ruski, letonski (tj. latvijski), grÄki, gruzijski, ukrajinski, slovaÄki, maÄarski, rumunski, bugarski, slovenaÄki, makedonski, mongolski i jermenski jezik. Mira AleÄkoviÄ govorila je teÄno i pisala na srpskom, francuskom, ruskom, nemaÄkom i engleskom jeziku. Stvaranje za decu meni znaÄi vraÄanje samoj sebi, svetu detinjstva, Äistijem od sveta odraslih. To je veÄito traženje lepote, dobrote i ljubavi, potraga za utoÄiÅ”tem kad izneveri svet odraslih Mira AleÄkoviÄ o svom radu PesniÄka dela Mire AleÄkoviÄ pripadaju tradicionalnom toku poezije koja se vezuje za Jovana JovanoviÄa Zmaja, Gvida Tartalju, Desanku MaksimoviÄ i Branka ÄopiÄa. Njena lirika se zasniva na jednostavnosti i iskrenosti, pisana je jednostavnim jezikom bliskim deci. Putem nje u maliÅ”anima budi plemenitost, uÄi ih da se bore protiv egoizma i rasne diskriminacije, i uvek je protkana humanoÅ”Äu, humanizmom i Äovekoljubljem. Posebnu pažnju posveÄuje ljubavi izmeÄu roditelja i dece uporedo se boreÄi za poÅ”tovanje deÄje liÄnosti. Ipak, najviÅ”e je rodoljubivih motiva a najbolja ilustracija ove tvrdnje je zbirka āZvezdane baladeā. Autor je teksta pesama `Druže Tito mi ti se kunemo`, `SveÄana pesma` i `Jugoslavijo` (sa refrenom koji je, kako je sama govorila, pozajmila od naroda, srpskih seljanki i seljana na Kozari, koji su oni spevali Titu, pre svega kao simbolu NOB-a, i pre nego Å”to su ga, kao uostalom i ona sama, i videli, kao zakletve - svom vrhovnom komandantu u narodnooslobodilaÄkoj borbi protiv okupatora i faÅ”ista). Prema āVjazmiā koju je Mira AleÄkoviÄ napisala u marÅ”u u toku Drugog svetskog rata u kome je sama uÄestvovala, Rusi su snimali film, a poema je viÅ”e puta prevoÄena na ruski jezik (prevodioci: Š”Š²ŠµŃŠ»Š°Š½Š° ŃŃŠ°Š³Š¾ŃŠŗŠ°Ń, Š¢Š°ŃŃŃŠ½Ń Š Š°ŃŃŠ¾ŠæŃŠøŠ½Š¾Š¹). Jermenski pisac i pesnik i prijatelj Babken Simonjan preveo je poemu Mire AleÄkoviÄ āJezero Sevanā na jermenski jezik. Francuski prevodilac Ratimir PavloviÄ i srpski prevodilac Sreten MariÄ prevodili su poeziju Mire AleÄkoviÄ na francuski jezik. Kada su u okupiranom Beogradu streljani njeni drugovi, napisala je svoju prvu antifaÅ”istiÄku pesmu āSveli su mladi Ljiljaniā, koja je kasnije uÅ”la u sve zbirke poezije i u antologije. Mira AleÄkoviÄ nije pesnik koji se zaludno igra reÄima, njeno srce se odaziva ljudskim tragedijama. PomirivÅ”i na neki naÄin svoju borbenost i svoju setu i tihost, napisala je zbirku pesama NoÄ ova poslednja, dosad najzreliju i najslojevitiju, nadahnutu vizijom noÄi opÅ”teg uniÅ”tenja sveta... ... Å ta poezija Mire AleÄkoviÄ predstavlja u naÅ”oj književnosti, a osobito za vas, lako Äete osetiti ako zamislite da u Äitankama nemate njenih pesama... Iz pera Desanke MaksimoviÄ ostalo je zapisano za veÄnost Najpoznatije antiratne pesme Mire AleÄkoviÄ iz ovog perioda su: poema āSveli su mladi Ljiljaniā (posveÄena pogibiji beogradskih studenata u protestu) , āDvanaest na ploÄnikuā (posveÄena streljanim drugovima u Beogradu), āBalada o Olgici Grinā (posveÄena prijateljici koju su uhvatili i silovali nemaÄki vojnici, posle Äega je izvrÅ”ila samoubistvo bacivÅ”i se sa mosta u Beogradu), āOvo je veliki Å”kolski Äasā (posveÄena streljanim Äacima u Kragujevcu), āZvezdane baladeā (posveÄena deÄjoj hrabrosti u drugom sv. ratu) i poema āZnam tu zemlju buneā (posveÄena hrabrosti srpskog naroda u ratu). Iz toga vremena je i parodija koju je Mira AleÄkoviÄ napisala na pesmu āLili Marlenā, pod nazivom āNa istoÄnom frontu veÄe je pao snegā. Antologijsko izdanje rodoljubivih i misaonih pesama priredila je Profesor dr Zaga KaleziÄ kao zbirku pesama za odrasle : PORUKA JEDNE SENKE (izdanje āMiroslavā). Najpoznatije rodoljubive pesme Mire AleÄkoviÄ su: To idu Vekovi Proricali nam da nas neÄe biti Na KajmakÄalanu Dvanaest na ploÄniku Srbija iz detinjstva Znam tu zemlju bune Živi i mrtvi Balada o Beogradu Mom Kosovu DeÄani i dr. Zbirke pesama Dodela Jubilarne plakete grada Beograda 1984. 1946. Zvezdane balade 1947. Podzemni heroji 1949. Dani razigrani 1949. Tri proleÄa 1952. Tragovi bez stopa 1952. Dobar dan 1953. Da se upoznamo 1954. LjuljaÅ”ka na grani 1955. Pionirsko proleÄe 1956. Prijatelji 1957. Lastavica 1957. Krilati ljudi 1963. Srebrni voz 1963. Äarobna vrata 1964. Svetla soba 1970. SunÄani soliteri 1972. Da život bude ljubav 1975. Sanjalica 1980. Ne mogu bez snova 1981. ZateÄena u ljubavi 1982. Staza srebrom izvezena 1983. Nebo detinjstva 1989. Zvezdane balade 1990. Skinite mi dugu 1991. LeteÄi krevet 1995. Careva poljana 1995. SunÄeviÄi Romani 1953. Srebrna Kosa 1960. Zbogom velika tajno ZaÅ”to grdiÅ” reku? Jutro Nagrade i priznanja Mira AleÄkoviÄ u francuskoj ambasadi kad joj je bio uruÄen orden Legije Äasti, 5. maj 1983. Orden legije Äasti, 1969. Ordena za hrabrost, u antifaÅ”istiÄkoj borbi SFRJ Medalje za hrabrost Velikog ruskog Otadžbinskog rata Velika povelja za dela unapreÄenja socijalne zaÅ”tite u Jugoslaviji i Srbiji kojom se Mira AleÄkoviÄ proglaÅ”ava UtemeljivaÄem Fondacije Socijalne zaÅ”tite i Solidarnosti, 1969. godine. Povelja se nalazi u muzeju Mire AleÄkoviÄ u Beogradu (Bul.Kralja Aleksandra 17). Nagrada āMilica StojadinoviÄ Srpkinjaā, 1984. godine Orden āVitez Legije Äastiā, od predsednika Republike Francuske Å arla De Gola 1969. godine, predao Andre Malro 1971, a potpisao liÄno admiral Kabanije. Orden āOficir Legije Äastiā, od predsednika Republike Francuske Fransoa Miterana Velika zlatna medalja āCar DuÅ”anā, primljene u GraÄanici, sa obrazloženjem āza prisustvo pesnikinje i njene poezije, kao i humanitarne misije decenijama u svim mestima Kosova i Metohijeā. Orden Oficir umetnosti i literature, od Francuskog Ministarstva kulture. [v] Orden āVeliki senegalski Lavā, dobijenim od prijatelja pesnika i predsednika Leopolda Sedara Sengora RepubliÄka nagrada za zbirku poezije āTri proleÄaā, 1950. godine Nagrada āDeÄja knjigaā za roman āSrebrna kosaā, 1953. godine Nagrada āKurirÄekā za najbolju pesmu za decu, 1964. godine Zlatna medalja za poeziju na meÄunarodnom poetskom konkursu u Pistoji, 1965. godine Prva nagrada sovjetskog deÄjeg Äasopisa āPionirā za āZvezdanu bajku o Vjazmiā (sa 2,2 miliona glasova ruske dece), 1966. godine āPartizanski kurirā za tridesetogodiÅ”nji rad u oblasti literature za decu sa tematikom iz narodnooslobodilaÄke borbe āZlatna medalja Pistojeā (Firenca, Italija) Oktobarska nagrada grada Beograda i brojnih drugih domaÄih i stranih nagrada za stvaralaÅ”tvo, Jedna ulica u SurÄinu danas nosi ime Mire AleÄkoviÄ Biblioteka Vjeverica
SpoljaÅ”njost kao na fotografijama, unutraÅ”njost u dobrom i urednom stanju! Ilustracije: Zdenka Pozaic Mira AleÄkoviÄ (Novi Sad, 2. februar 1924 ā Beograd, 27. februar 2008) bila je srpska književnica i pesnikinja, humanista i dugogodiÅ”nji predsednik Udruženja književnika Jugoslavije i Udruženja književnika Srbije. RoÄena je 2. februara 1924. godine u Novom Sadu (krÅ”tena je u Nikolajevskoj crkvi kao Miroslava, mada je niko tako nije zvao veÄ samo - Mira), kao dete MaÅ”ana AleÄkoviÄa, novinara rodom iz Trebinja (iz Zasada, na putu ka DubrovaÄkim vratima) i NovosaÄanke Dragice Trpinac, koja je bila inspektor poÅ”ta i jedna od prvih žena telegrafista u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji, iz vojvoÄanske porodice MariÄ. Baka po majci Mire AleÄkoviÄ, Milica MariÄ bila je sestra MiloÅ”a MariÄa, oca Mileve MariÄ AjnÅ”tajn. Mira AleÄkoviÄ kao dete (1933) Od svoje druge godine života Mira AleÄkoviÄ Å¾ivela je u Beogradu, na Neimaru kod majke Drage Trpinac, ali je detinjstvo provodila u Novom Sadu, Kninu, Crnoj Gori i na Kosovu i Metohiji, gde je njena roÄena tetka Jelena Trpinac decenijama bila uÄiteljica. Jelena Trpinac je za svoj prosvetiteljski rad na prostoru Kosova i Metohije odlikovana āZvezdom sa srebrnim zracima SFRJā. RoÄeni ujak Mire AleÄkoviÄ, bio je profesor Pavle Trpinac, biohemiÄar, nauÄni istraživaÄ i saradnik Irene Žolio-Kiri u Parizu. Mira AleÄkoviÄ u Beogradu je zavrÅ”ila francusku osnovnu Å”kolu, francusku i srpsku gimnaziju, a zatim studije slavistike i književnosti, u klasi Äuvenog srpskog lingviste, profesora Beogradskog univerziteta i akademika Aleksandra BeliÄa. U srednjoÅ”kolskom uzrastu, bila je pod pokroviteljstvom (i stipendijom) Patrijarha srpskog Varnave koji ju je smatrao izuzetno obdarenom za književnost i filozofiju. Studije je nastavila u Parizu gde je upisala doktorat i zavrÅ”ila FuÅ”eovu Å”kolu. Bila je poliglota i govorila je Äak deset stranih jezika: francuski, nemaÄki, engleski, ruski, italijanski, poljski, ÄeÅ”ki, makedonski, slovenaÄki, slovaÄki... Mira AleÄkoviÄ udala se 1947. godine za akademskog arhitektu i slikara Savu NikoliÄa Graždanskog (Srbina iz Hrvatske po jednom pretku ruskog korena), koji je uradio jedan od najlepÅ”ih njenih portreta u ulju. Mira AleÄkoviÄ rodila je troje dece, Nedu, SrÄu i Milu. Period Drugog svetskog rata 1939ā1945 JoÅ” kao mlada devojka sa perfektnim znanjem francuskog jezika, Mira AleÄkoviÄ je francuskom ministru spoljnih poslova Ivonu Delbosu, koji je bio u poseti Beogradu 1937. godine, uoÄi Drugog svetskog rata, tajno predala peticiju srpske omladine protiv rata. Kao gimnazijalka, 1939. godine postala je Älanica Saveza komunistiÄke omladine Jugoslavije (SKOJ), a 1941. godine, od prvog dana NarodnooslobodilaÄke borbe i Älanica partizanske ilegale u Beogradu, gde je kao 16 godiÅ”nja devojka uÄestvovala u akcijama sabotaža protiv nemaÄkih faÅ”ista. Mira AleÄkoviÄ, Branko ÄopiÄ i Blaže Koneski u partizanima (1944). PoÅ”la je u rat sa Jugoslovenskom vojskom, ali se jedinica u kojoj je bila raspala poÅ”to ju je njen komandant predao Nemcima u Priboju na Limu, posle Äega se prikljuÄila NarodnooslobodilaÄkom pokretu (NOP), u želji da se zemlja Å”to pre oslobodi od okupatora. Kao mlada devojka uÄestvovala je u seÄenju nemaÄkih telefonskih kablova u okupiranom Beogradu 1941. godine, gde je hapsi Specijalna policija, na Äelu sa Božidarem BeÄareviÄem, nakon Äega je bila zatvorena u zatvoru u ÄuÅ”inoj ulici (u danaÅ”njoj zgradi Rudarsko-geoloÅ”kog fakulteta) odakle je posle nekoliko dana muÄenja i premlaÄivanja, spasava je srpska PatrijarÅ”ija, na molbu Desanke MaksimoviÄ. Sa teÅ”kim ranama, Mira AleÄkoviÄ kriÅ”om napuÅ”ta Beograd i pridružuje se NarodnooslobodilaÄkom pokretu. U bolniÄku ratnu službu prima je dr SaÅ”a BožoviÄ i sa zavrÅ”enom bolniÄkom obukom leÄila je ranjenike. U ratu je ostala bez oca, koga je u Beogradu streljao Gestapo, jer je bio intelektualac i dopisnik iz Å panskog graÄanskog rata. Mira AleÄkoviÄ je u ratu bila saborac svoga prijatelja, kasnije pisca i venÄanog kuma, Branka ÄopiÄa. Period 1945ā1970 Iz Drugog svetskog rata, u kome se istakla hrabroÅ”Äu, Mira AleÄkoviÄ je izaÅ”la kao rezervni vojni stareÅ”ina i kao delimiÄni invalid. Posle osloboÄenja dobrovoljno je radila na smeÅ”taju ratne siroÄadi po Äitavoj Srbiji i Jugoslaviji. Posle rata se zapoÅ”ljava u Udruženju književnika Jugoslavije i Srbije, najpre kao sekretar, a zatim kao potpredsednik tadaÅ”njeg predsednika Ive AndriÄa. Po isteku mandata Ive AndriÄa, nekoliko puta je tajnim glasanjem od strane pisaca birana za predsednika Udruženja književnika Srbije i Jugoslavije i na Äelu Udruženja pisaca ostala je godinama. Kao saradnik Oto Bihaljija, osnivaÄ je i urednik posleratne biblioteke āEpohaā, savremenih stranih pisaca, u kojoj je prvi put objavila, tada zabranjena dela Marsela Prusta i Franca Kafke zbog Äega joj je zamereno od strane SKJ. Uzela je uÄeÅ”Äe u studentskim protestima 1968. godine, izlazeÄi da podrži studente i Äita im revolucionarnu poeziju, posle naredbe Draže MarkoviÄa da se u studente puca. [a] Posle 1968. godine Mira AleÄkoviÄ viÅ”e nije pripadala nijednoj politiÄkoj partiji. Tokom procesa pesniku Gojku Äogu, 1981. godine, za knjigu āVunena vremenaā, otvorila je vrata Udruženja književnika Jugoslavije u Francuskoj 7, za protestne veÄeri. MeÄu prvima je stala u odbranu pesnika Gojka Äoga, reÄenicom upuÄenom tadaÅ”njim vlastima: āJadno li je druÅ”tvo koje sudi pesniku!ā [2] DruÅ”tvene aktivnosti Posle rata, Äileanskom pesniku Pablu Nerudi, Mira AleÄkoviÄ poklonila je u ime srpskog naroda gusle, kao simbol borbe za slobodu. Po svedoÄenju njegove supruge Matilde, Neruda je ostavio zapis da je ove gusle nosio sa sobom u izgnanstvo 1949. godine. Dobrovoljno je radila na smeÅ”taju dece ratne siroÄadi po Äitavoj Jugoslaviji zbog Äega je kasnije proglaÅ”ena UtemeljivaÄem Fondacije Socijalne zaÅ”tite i Solidarnosti. Birana je nekoliko puta tajnim glasanjem za predsednika Udruženja književnika Jugoslavije. Radila je kao urednik Äasopisa za decu āZmajā i redovno uÄestvovala na āZmajevim deÄjim igramaā u Novom Sadu. Bila je redovni uÄesnik āStruÅ”kih veÄeri poezijeā, kao i predlagaÄ i osnivaÄ Kosovsko-metohijskih i internacionalnih pesniÄkih susreta i karavana āLazar VuÄkoviÄā 1971. godine. U doba politiÄke krize tzv. āMaspokaā (1971), Mira AleÄkoviÄ zvaniÄno se posestrimila sa zagrebaÄkom pesnikinjom Vesnom Parun, kada je jugoslovenski savezni politiÄki funkcioner Stane Dolanc tražio od Mire AleÄkoviÄ da iz sveÄane pesme āJugoslavijoā izbaci odreÄene reÄi, ali ona na to nije pristala. Od sedamdesetih godina proÅ”loga veka, dom Mire AleÄkoviÄ bio je mesto gde su stizale prve izbeglice sa Kosova i Metohije i boravile u njemu dok u Beogradu ne bi bile prihvaÄene. U SkupÅ”tini Grada Beograda Mira AleÄkoviÄ obavljala je dobrovoljno niz aktivnosti i bila izabrana za predsednika Komisije za trgove i ulice grada Beograda. U tom svojstvu predsednika Komisije za trgove i ulice Beograda usprotivila se preimenovanjima ulica koje su veÄ dobile imena u centru grada. TakoÄe, na njenu inicijativu, oÄiÅ”Äena je i preneta iz KoÅ”utnjaka danaÅ”nja Terazijska Äesma, u centar grada na Terazije. Mira AleÄkoviÄ bila je Älan SUBNOR-a. Mira AleÄkoviÄ saraÄivala je i održavala kontakte sa Älanovima srpskog rasejanja u Äitavom svetu. Bila je i dugogodiÅ”nji Älan āDruÅ”tva potomaka starih ratnikaā i drugovala je sa MiloÅ”em ToÅ”Äem, Soluncem i jednim od 1300 kaplara. Mira AleÄkoviÄ i norveÅ”ki kralj Ulaf, Oslo, 1975. godine Od 1960. do 1982. godine bila je angažovana u DruÅ”tvu āJugoslavija-Francuskaā, na Äijem Äelu je ostala godinama, prvo kao generalni sekretar,[b], a zatim kao predsednik DruÅ”tva Jugoslavija-Francuska i Srbija-Francuska, sve do 1993. godine.[3] U tom svojstvu, zajedno sa profesorom Radetom KonstantinoviÄem, Mira je tražila od francuske vlade da o troÅ”ku francuske države poÅ”alje francuske profesore u prvu eksperimentalnu osnovnu Å”kolu u Beogradu koja se tada zvala āSlobodan Princip-Seljoā (ranije āCar UroÅ”ā, a danas āVladislav Ribnikarā). Tako je 1966. godine prva generacija srpskih osnovaca imala eksperimentalnu nastavu na oba jezika [4] U svojstvu predsednika DruÅ”tva āJugoslavija ā Francuskaā, Mira AleÄkoviÄ doÄekivala je delegacije francuskih pisaca i intelektualaca o Äemu svedoÄe prepiske i pokloni koji se danas nalaze u njenoj muzejskoj sobi u ulici Bulevar Kralja Aleksandra br 17. Posebno se istiÄe poklon-biblioteka dobijena od francuskog pisca Žan Pol Sartra, u kojoj se nalaze njegove knjige i Äitava kolekcija Äasopisa Les Temps Modernes, kao i porcelanski predmeti koje joj je poklonila žena francuskog predsednika Fransoa Miterana, Danijel Miteran. Mira AleÄkoviÄ pomagala je i promovisala veliki broj mladih pesnika iz bivÅ”e Jugoslavije, Srbije i rasejanja, o Äemu svedoÄe njihova pisma i potpisi koji se danas nalaze u muzejskoj sobi u Beogradu. Posebno se istiÄe pismo Milana NeÅ”iÄa, pesnika iz Berlina (13/01/2014). Grob Mire AleÄkoviÄ u Aleji zaslužnih graÄana na Novom groblju u Beogradu Mira AleÄkoviÄ je umrla 27. februara 2008. godine u Beogradu, u 85. godini života. Sahranjena je 3. marta, uz vojne poÄasti, u Aleji zaslužnih graÄana na Novom groblju. Od nje se u ime Udruženja književnika Srbije oprostio Pero Zubac, dugogodiÅ”nji dopisnik TAS-a iz Jugoslavije i Älan Akademije nauka u Sankt Peterburgu[5] i prijatelj iz Rusije Aleksandar SergejeviÄ Plevako, dok je glumica Rada ÄuriÄin proÄitala stihove njene pesme āPoruka jedne senkeā.[6] Bibliografija StvaralaÄki opus Mire AleÄkoviÄ predstavljaju 53 knjige za decu i odrasle (oko 30 knjiga za decu, i oko 20 knjiga za odrasle) ā poezije i proze. Njena poezija je duboka, misaona i upeÄatljiva, u kojoj se bavila pitanjima smisla, života i smrti, kao i uvek neizbežne ljubavi. Knjige poezije za odrasle sadrže lirske pesme koje su neopravdano zaboravljen i zapostavljen deo njenog bogatog stvaralaÅ”tva. Uredila je prvi broj Äasopisa āPionirā, koji je u toku rata izdavan ilegalno. Posle rata pesnikinja nastavlja sa druÅ”tvenim i književnim radom. UreÄivala je prve posleratne Äasopise i listove za mlade: āOmladinaā, āMladostā, āPoletaracā, i āZmajā. ViÅ”e od Äetrdeset godina je bila glavni i odgovorni urednik āZmajaā. Bila je sekretar, potpredsednik i predsednik Udruženja književnika Srbije[7] i predsednik Saveza književnika Jugoslavije, u viÅ”e mandata. U svom druÅ”tvenom radu bila je i predsednik DruÅ”tva za kulturnu saradnju Jugoslavija - Francuska (40 godina), predsednik DruÅ”tva prijateljstva Jugoslavija - NorveÅ”ka, bila je i vrlo aktivan Älan DruÅ”tva za negovanje tradicija oslobodilaÄkih ratova Srbije od 1912. do 1918. godine, itd. PesniÄko stvaralaÅ”tvo Mire AleÄkoviÄ se pojavljuje neposredno pred poÄetak Drugog svetskog rata, a svoju prvu zbirku pesama āZvezdane baladeā[8] izdaje po zavrÅ”etku rata, 1946. godine. Objavila je joÅ” dvadesetak knjiga za decu i dvadesetak dela poezije i proze za odrasle. Mira AleÄkoviÄ i Desanka MaksimoviÄ Pesme Mire AleÄkoviÄ uvrÅ”Äene su u Antologiju srpske poezije HH veka, u izdanju SlavistiÄkog Instituta Moskovskog državnog Univerziteta, a prevod i izbor pesama saÄinio je Å”ef katedre Slavistike Univerziteta u Rusiji, profesor Andrej Bazilevski. Dela Mire AleÄkoviÄ prevedena su na oko dvadeset stranih jezika: italijanski, francuski, poljski, ruski, letonski (tj. latvijski), grÄki, gruzijski, ukrajinski, slovaÄki, maÄarski, rumunski, bugarski, slovenaÄki, makedonski, mongolski i jermenski jezik. Mira AleÄkoviÄ govorila je teÄno i pisala na srpskom, francuskom, ruskom, nemaÄkom i engleskom jeziku. Stvaranje za decu meni znaÄi vraÄanje samoj sebi, svetu detinjstva, Äistijem od sveta odraslih. To je veÄito traženje lepote, dobrote i ljubavi, potraga za utoÄiÅ”tem kad izneveri svet odraslih Mira AleÄkoviÄ o svom radu PesniÄka dela Mire AleÄkoviÄ pripadaju tradicionalnom toku poezije koja se vezuje za Jovana JovanoviÄa Zmaja, Gvida Tartalju, Desanku MaksimoviÄ i Branka ÄopiÄa. Njena lirika se zasniva na jednostavnosti i iskrenosti, pisana je jednostavnim jezikom bliskim deci. Putem nje u maliÅ”anima budi plemenitost, uÄi ih da se bore protiv egoizma i rasne diskriminacije, i uvek je protkana humanoÅ”Äu, humanizmom i Äovekoljubljem. Posebnu pažnju posveÄuje ljubavi izmeÄu roditelja i dece uporedo se boreÄi za poÅ”tovanje deÄje liÄnosti. Ipak, najviÅ”e je rodoljubivih motiva a najbolja ilustracija ove tvrdnje je zbirka āZvezdane baladeā. Autor je teksta pesama `Druže Tito mi ti se kunemo`, `SveÄana pesma` i `Jugoslavijo` (sa refrenom koji je, kako je sama govorila, pozajmila od naroda, srpskih seljanki i seljana na Kozari, koji su oni spevali Titu, pre svega kao simbolu NOB-a, i pre nego Å”to su ga, kao uostalom i ona sama, i videli, kao zakletve - svom vrhovnom komandantu u narodnooslobodilaÄkoj borbi protiv okupatora i faÅ”ista). Prema āVjazmiā koju je Mira AleÄkoviÄ napisala u marÅ”u u toku Drugog svetskog rata u kome je sama uÄestvovala, Rusi su snimali film, a poema je viÅ”e puta prevoÄena na ruski jezik (prevodioci: Š”Š²ŠµŃŠ»Š°Š½Š° ŃŃŠ°Š³Š¾ŃŠŗŠ°Ń, Š¢Š°ŃŃŃŠ½Ń Š Š°ŃŃŠ¾ŠæŃŠøŠ½Š¾Š¹). Jermenski pisac i pesnik i prijatelj Babken Simonjan preveo je poemu Mire AleÄkoviÄ āJezero Sevanā na jermenski jezik. Francuski prevodilac Ratimir PavloviÄ i srpski prevodilac Sreten MariÄ prevodili su poeziju Mire AleÄkoviÄ na francuski jezik. Kada su u okupiranom Beogradu streljani njeni drugovi, napisala je svoju prvu antifaÅ”istiÄku pesmu āSveli su mladi Ljiljaniā, koja je kasnije uÅ”la u sve zbirke poezije i u antologije. Mira AleÄkoviÄ nije pesnik koji se zaludno igra reÄima, njeno srce se odaziva ljudskim tragedijama. PomirivÅ”i na neki naÄin svoju borbenost i svoju setu i tihost, napisala je zbirku pesama NoÄ ova poslednja, dosad najzreliju i najslojevitiju, nadahnutu vizijom noÄi opÅ”teg uniÅ”tenja sveta... ... Å ta poezija Mire AleÄkoviÄ predstavlja u naÅ”oj književnosti, a osobito za vas, lako Äete osetiti ako zamislite da u Äitankama nemate njenih pesama... Iz pera Desanke MaksimoviÄ ostalo je zapisano za veÄnost Najpoznatije antiratne pesme Mire AleÄkoviÄ iz ovog perioda su: poema āSveli su mladi Ljiljaniā (posveÄena pogibiji beogradskih studenata u protestu) , āDvanaest na ploÄnikuā (posveÄena streljanim drugovima u Beogradu), āBalada o Olgici Grinā (posveÄena prijateljici koju su uhvatili i silovali nemaÄki vojnici, posle Äega je izvrÅ”ila samoubistvo bacivÅ”i se sa mosta u Beogradu), āOvo je veliki Å”kolski Äasā (posveÄena streljanim Äacima u Kragujevcu), āZvezdane baladeā (posveÄena deÄjoj hrabrosti u drugom sv. ratu) i poema āZnam tu zemlju buneā (posveÄena hrabrosti srpskog naroda u ratu). Iz toga vremena je i parodija koju je Mira AleÄkoviÄ napisala na pesmu āLili Marlenā, pod nazivom āNa istoÄnom frontu veÄe je pao snegā. Antologijsko izdanje rodoljubivih i misaonih pesama priredila je Profesor dr Zaga KaleziÄ kao zbirku pesama za odrasle : PORUKA JEDNE SENKE (izdanje āMiroslavā). Najpoznatije rodoljubive pesme Mire AleÄkoviÄ su: To idu Vekovi Proricali nam da nas neÄe biti Na KajmakÄalanu Dvanaest na ploÄniku Srbija iz detinjstva Znam tu zemlju bune Živi i mrtvi Balada o Beogradu Mom Kosovu DeÄani i dr. Zbirke pesama Dodela Jubilarne plakete grada Beograda 1984. 1946. Zvezdane balade 1947. Podzemni heroji 1949. Dani razigrani 1949. Tri proleÄa 1952. Tragovi bez stopa 1952. Dobar dan 1953. Da se upoznamo 1954. LjuljaÅ”ka na grani 1955. Pionirsko proleÄe 1956. Prijatelji 1957. Lastavica 1957. Krilati ljudi 1963. Srebrni voz 1963. Äarobna vrata 1964. Svetla soba 1970. SunÄani soliteri 1972. Da život bude ljubav 1975. Sanjalica 1980. Ne mogu bez snova 1981. ZateÄena u ljubavi 1982. Staza srebrom izvezena 1983. Nebo detinjstva 1989. Zvezdane balade 1990. Skinite mi dugu 1991. LeteÄi krevet 1995. Careva poljana 1995. SunÄeviÄi Romani 1953. Srebrna Kosa 1960. Zbogom velika tajno ZaÅ”to grdiÅ” reku? Jutro Nagrade i priznanja Mira AleÄkoviÄ u francuskoj ambasadi kad joj je bio uruÄen orden Legije Äasti, 5. maj 1983. Orden legije Äasti, 1969. Ordena za hrabrost, u antifaÅ”istiÄkoj borbi SFRJ Medalje za hrabrost Velikog ruskog Otadžbinskog rata Velika povelja za dela unapreÄenja socijalne zaÅ”tite u Jugoslaviji i Srbiji kojom se Mira AleÄkoviÄ proglaÅ”ava UtemeljivaÄem Fondacije Socijalne zaÅ”tite i Solidarnosti, 1969. godine. Povelja se nalazi u muzeju Mire AleÄkoviÄ u Beogradu (Bul.Kralja Aleksandra 17). Nagrada āMilica StojadinoviÄ Srpkinjaā, 1984. godine Orden āVitez Legije Äastiā, od predsednika Republike Francuske Å arla De Gola 1969. godine, predao Andre Malro 1971, a potpisao liÄno admiral Kabanije. Orden āOficir Legije Äastiā, od predsednika Republike Francuske Fransoa Miterana Velika zlatna medalja āCar DuÅ”anā, primljene u GraÄanici, sa obrazloženjem āza prisustvo pesnikinje i njene poezije, kao i humanitarne misije decenijama u svim mestima Kosova i Metohijeā. Orden Oficir umetnosti i literature, od Francuskog Ministarstva kulture. [v] Orden āVeliki senegalski Lavā, dobijenim od prijatelja pesnika i predsednika Leopolda Sedara Sengora RepubliÄka nagrada za zbirku poezije āTri proleÄaā, 1950. godine Nagrada āDeÄja knjigaā za roman āSrebrna kosaā, 1953. godine Nagrada āKurirÄekā za najbolju pesmu za decu, 1964. godine Zlatna medalja za poeziju na meÄunarodnom poetskom konkursu u Pistoji, 1965. godine Prva nagrada sovjetskog deÄjeg Äasopisa āPionirā za āZvezdanu bajku o Vjazmiā (sa 2,2 miliona glasova ruske dece), 1966. godine āPartizanski kurirā za tridesetogodiÅ”nji rad u oblasti literature za decu sa tematikom iz narodnooslobodilaÄke borbe āZlatna medalja Pistojeā (Firenca, Italija) Oktobarska nagrada grada Beograda i brojnih drugih domaÄih i stranih nagrada za stvaralaÅ”tvo, Jedna ulica u SurÄinu danas nosi ime Mire AleÄkoviÄ Biblioteka Vjeverica