jako dobro očuvano retko u ponudi Školovanje srca Klod Stajner Učenje emocionalne pismenosti Prevod sa engleskog Olgica Vuković 294 str., mek povez, latinica Godina izdanja: 2007. Klod Stajner se godinama bavi psihologijom emocija i razvio je trening emocionalne pismenosti. Kao jedan od najbližih saradnika Erika Berna bitno je doprineo razvoju transakcione analize (dva puta dobio naučnu nagradu Erik Bern). Stajner u knjizi razotkriva kako ljudi ekonomišu sa primanjem i davanjem ljubavi, uči nas kako da utičemo na emocionalni razvoj drugih i na koncu, kako da nas trening emocionalne pismenosti učini boljim. Kako spojiti srce i mozak? Kako vas trening emocionalne pismenosti čini boljim? Kako školovati srce? Kako ljudi ekonomišu sa davanjem i primanjem ljubavi? Gde ste na skali emocionalne svesnosti? Kad bismo svi naučili ovaj novi jezik, svet bi bio drugačiji. Elejn Aron, autorka knjige Ranjivost Klod Stajner Klod Stajner (Claude Steiner, 1935-2017) je rođen u Parizu, a njegova porodica se kasnije preselila u Španiju, a zatim u Meksiko. Dr Stajner je u SAD došao da studira fiziku, gde je posle nekog vremena upisao i psihologiju. Bio je klinički psiholog, a doktorsko zvanje je stekao na Univerzitetu u Mičigenu, Ann Arbor. Dr Stajner je bio najpre učenik, a kasnije i prijatelj i kolega Erika Berna, psihijatra i autora knjige Koju igru igraš. Zajedno sa Erikom Bernom osnovao je Udruženje za transakcionu analizu. Posle Bernove smrti 1971. godine, dr Stajner je nastavio da razvija teoriju i praksu emocionalne pismenosti. Napisao je knjige: Igre koje igraju alkoholičari, Po kom skriptu živiš, Lečenje alkoholizma, Druga strana moći i Kad čovek voli ženu, a Psihopolis je objavio knjigu Školovanje srca (2007). Kao edukator podučavao je u velikom broju zemalja, a 2006. godine je svoj seminar održao u Srbiji. Bio je počasni član TA Centra – Asocijacije transakcionih analitičara Srbije. Klod Stajner se godinama bavi psihologijom emocija i razvio je trening emocionalne pismenosti. Kao jedan od najbližih saradnika Erika Berna bitno je doprineo razvoju transakcione analize (dva puta dobio naučnu nagradu Erik Bern). Stajner u knjizi razotkriva kako ljudi ekonomišu sa primanjem i davanjem ljubavi, učin nas kako da utičemo na emocionalni razvoj drugih i na koncu, kako da nas trening emocionalne pismenosti učini boljim. KAKO SPOJITI SRCE I MOZAK? EMOCIONALNA PISMENOST I ČITANJE LJUBAVI • Kako školovati srce? • Koje su tipične emocionalne greške? • Kako ljudi ekonomišu primanjem i davanjem ljubavi? • Gde ste na skali emocionalne svesnosti? • Kako uticati na emocionalni razvoj drugih? KAKO VAS TRENING EMOCIONALNE PISMENOSTI ČINI BOLJIM? Rekli su o knjizi: Kad bismo svi naučili ovaj novi jezik, svet bi bio drugačiji. Elejn Aron, autor knjige Highly Sensitive Person Stajner nam otkriva da je srce centar inteligencije. Zoran Milivojević, autor Emocija i Formula ljubavi “Svi pričaju o ljubavi I intimnosti. Klod Stajner je na tom polju nešto I uradio. Ako je cilj stvarna promena, ova knjiga predstavlja jednostavne I konkretne korake ka stvaranju intikmnih veza, za kojima mnogi od nas tragaju.” Bet Roj, autor knjige Some Trouble with Cows: Making Sense of Social Conflict popularna psihologija srce istorija srca intimne veze kontakti socijalna inteligencija emocije emocionalna emocije milivojević erik bern šta kažeš posle zdravo koju igru igraš psihijatrija psihologija psihoanaliza

Lička narodna nošnja - Dobrivoje Pavlica Likota lepo ocuvana ,ima samo mala posveta na najavnoj stranici ,napisana hemijskom 2006 godina .KRIVAJA 164 STRANICE LICKA KOSULJA LICKI PRSLUK Narodna nošnja ličkog pravoslavnog naroda u izvjesnom smislu razlikuje se od narodne nošnje katoličkog naroda Like, kako po boji, tako i po samim nazivima pojedinih dijelova od kojih se nošnja sastoji. Upravo zbog toga, ne može se na jedinstven i istovjetan način obraditi i promovisati narodna nošnja čitave Like, nego će se u obradi usredotočiti na narodnu nošnju pravoslavnog naroda Like. Dakle, predmet obrade je starinska narodna nošnja pravoslavnog naroda Like s kraja 19. i s početkom 20. vijeka. Međutim, istorijski gledano, Srbi su u svojoj, ne tako davnoj prošlosti, bili daleko brojniji i dominantniji narod na ličkim prostorima u odnosu na narod katoličke vjeroispovjesti. Prema podacima s početka 18. vijeka, Srba je u Lici bilo blizu 90%. Nažalost, stalnim ratovanjem, pokrštavanjem (unijaćenjem i nasilnim prevođenjem u katoličanstvo, naročito u vrijeme vladavine Marije Terezije) i stalnim pritiscima, kojima su bili izloženi, stalnim seobama i raseljavanjem iz nacionalnih, vjerskih, političkih i ekonomskih razloga, srpski pravoslavni narod Like se stalno i osjetno smanjivao. Naročito je to bilo izraženo u toku, za Srbe, nesrećnog 20. vijeka. Iz knjige: „Lička narodna nošnja“, autor Dobrivoje Pavlica Lička narodna nošnja pripada tipu dinarskih narodnih nošnji. Nošnje dinarskog planinskog područja zahvataju predele Srpske krajine - Kordun, Liku i severnu Dalmaciju, zatim veliki deo Bosne i Hercegovine, kontinentalne predele Crne Gore i jugozapadne krajeve Srbije. Utom prostranom planinskom području stočarstvo, odnosno ovčarstvo, bilo je osnovna grana privređivanja, kome je bio prilagođen čitav način življenja. Narodne nošnje bile su pretežno izrađene od vune. Posle tkanja vunena domaća tkanina nošena je u specijalne stupe, `valjavice`, kojih je nekada bilo mnogo na manjim rekama. Ta dorađena tkanina, tj. sukno, u nekim krajevima bila je prirodno bele i smeđe boje, a u drugim predelima bojena je u crnu, tamnomodru, ili crvenu boju. Pored mnogih delova odeće od domaćih vunenih tkanina i sukna, u čijoj se strogoj formi naziru tragovi starobalkanske ali i tursko-orijentalne odevne kulture, osnovu i ženske i muške odeće činila je konopljana ili lanena košulja u obliku tunike s rukavima, obilno ukrašena vunenim vezom. U ženskoj odeći su preko dugačke košulje neizostavni delovi bili tkani vuneni pojas i pregača, skladno komponovanih motiva i boja. Od suknenih haljetaka najrašireniji je bio `zubun`, `sadak` ili `koret` - vrsta dugačkog prsluka, kao i haljina s rukavima, ukrašeni vezom i aplikacijama čohe u boji. Glavu devojke krasila je crvena kapa, preko koje su udate žene polagale maramu pres loženu na razne načine. U muškoj nošnji karakteristične su uzane čakšire, a u nekim regijama prostrani `pelengiri` sa širim nogavicama, veoma stari delovi nošnje. Uz njih su nošeni prsluci sa ravnim i preklopljenim polama (gunjić, zubun, ječerma, džemadan) i kraći kaputi s rukavima (gunj, gunja, koporan, aljina). Obavezan je bio tkani pojas raznih boja, a na glavi plitka crvena kapa, oko koje je u mnogim krajevima zimi omotavan vuneni šal. Ukrasi, bogato primenjeni na muškim, a osobito na ženskim nošnjama, odlikuju se izvanrednim skaldom ornamenata i kolorita. Iznijansiranoj skladnosti umnogome je doprinosila prefinjena obojenost građe za tkanine i ukrase postignuta tradicionalnim postupkom bojenja biljnim bojama. U ornamentici polihromnog obilnog veza i u aplikacijama čohe i drugih ukrasa, koji prekrivaju gotovo sve vidljive površine haljetaka, jednako i u tkanju, preovlađuju geometrijski i geometrizovani vegetabilni motivi. U ostvarivanju dekorativnih i estetskih vrednosti vunene dinarske odeće značajnu ulogu imao je raznovrstan srebrni nakit, koji je još više pojačava njenu tešku i monumentalnu celokupnu formu. Jedan od najistaknutijih oblika bile su muške `toke` za grudi, sastavljene iz više srebrnih ploča ili pucadi, često pozlaćenih. Bile su simbol junaštva i uz njih je nošeno oružje visokokvalitetne zanatske izrade, zadenuto u pregrade širokog kožnog pojasa. Lička kapa je tipična srpska kapa koja nosi simboliku i duh Kosovskog zaveta i Vidovdanskog predanja. To se vidi po sledećim delovima i njihovim odnosima. Osnova kape je kružna. Uvek je crne boje. Asocira na tugu i žalost zbog poraza Srba na Kosovu na Vidovdan 1389. godine i pada srpskog carstva. Ova boja ujedno pokazuje pijetet i divljenje, slavu i poštovanje kosovskim junacima. Gornji temeni deo kape je od crvene čoje. Simbliše njihovu krv prolivenu za odbranu časti i slobode, naroda, vere, otadžbine i države, od turskog osvajača, pljačkaša i nasilnika. Sa zadnje strane kape nalazi se devet dugih kićanki od crne svile. One pak imaju dvostruku simboliku. S jedne strane, simbolizuju devet braće Jugovića, a s druge slikovito simbolizuuju put koji je deo našeg naroda prešao od Kosova do Like izmičući se turskom ropstvu, pljački i teroru. Što je ovaj put migracije pred turskim nasiljem od Kosova i stare Srbije kao matice tadašnje srpske carevine do bio duži, to su i ove kićanke bile duže. Tako na primer, kićanke kape narodne nošnje Srba sa Kupresa ili Glamoča su nešto kraće u odnosu na ove sa ličkih kapa jer je i njihov put nasilnih migracija od Stare Srbije i Kosova do navedenih prostora kraći. Kićanke koje predstavljaju devet Jugovića, sa osnovom kape koja dodatno simboliše i njihove roditelje Starog Jug Bogdana i Majku Jugovića jer iz njih (od njih) nastaju, ujedno predstavljaju slavnu srpsku porodicu Jugovića. Ova simbolika se može povezati za predačkim junačkim vidovdanskim kultom. Naime, za porodicu Jugovića ne postoje istorijski dokazi da je u srpskom plemstvu postojala. Međutim, srpski vojvoda, župan i knez Vratko Nemanjić iz sredine 14. veka je u epskoj narodnoj poeziji poznatiji kao Jug Bogdan. Vodi poreklo iz bočne grane Nemanjića, od Nemanjinog najstarijeg sina Vukana, čiji je praunuk bio. Njegova ćerka Milica se udala za kneza Lazara. O njegovim sinovima nema pouzdanih podataka. Vratko je sahranjen u manastiru Davidovići kod Brodareva. Njegovi dvori se ne vezuju za njega lično, nego se upravo predstavljaju kao objekti Jug-Bogdana i njegovih sinova. Po sličnim motivima postoje i drugi objekti, od kojih je značajna, na primer, „Jugovića česma“ kod Tronoše. Preličenje kneza Vratka u epskom duhu i kosovskom mitu u Jug-Bogdana, odnosno porodicu Jugovića (u kojoj dominiraju impresivnim likom Majka Jugovića, a potom i braća Jugovići), ima posebnog smisla. Naime, Jug-Bogdan jasno označava: s jedne strane, Jug – stranu sveta i pravac kada je Sunce svaki dan u zenitu – s tim, da je Sunce na Jugu samo na Vidovdan (15 juna po starom kalendaru) na najvećoj tački na nebu u toku cele godine. S druge strane, dodatno se kroz Bogdan (Bog-dan) označava Bog Vid jer je 15. juni bio dan proslavljanja Bog Vida, Boga (toga) dana. On i sinovi junački ginu u boju, da bi se sjedinili sa svojim Vrhovnim bogom predačke vere (herojskim rodonačelnikom srpskog naroda), te nastavili da žive večni život, uz ponovno rađanje u ovom svetu. Po tom duhu, smislu i zavetu, Oni su dakle, stalno rađajući, odnosno vaskrsavajući junaci našega naroda, koji se tako za ostvarenje odbrandbenih, slobodarskih i nacionalnih ideala i težnji, u realnom svetu i projavljuju. Upravo lička kapa, kao da po predanju duha Vidovdana, opominje i obavezuje roditelje i porodice na značaj i moć brojne, odane, složne, časne i vredne kuće i zadruge na braniku otačastva, odnosno Otadžbine, Pravde, vere i nacije. Iz takvih porodica trebaju da se javljaju novi barjaktari Srbstva na svim blagorodnim poljima borbi, napretka, rada i stvaralaštva naroda i države. Pored toga, kroz simboliku, rodoljublje i duh ove porodice ukazuje se lepotu i etiku tradicionalnog porodičnog poštovanja roditelja, njihovog patriotskog vaspitanja dece, i neprikosnovenu porodičnu slogu u svim, pa i u najtežim okolnostima rata i požrtvovanja. Devet kićanki podsećale su naše porodice na potrebu većeg broja dece, pa ukoliko roditelji imaju devetoro i više dece, to je bila osnova obaveze da se država oduži kumstvom devetom detetu i pomogne ovakvim porodicama. Naravno da se ovom simbolikom ukazivalo da su brojna deca bogatstvo, snaga, život i nada porodice, roda, naroda i države u celini. Gledana odozgo, kapa je kružnog oblika, poput gumna. A gumno je (pored ognjišta koje je po predačkom verovanju bilo prvo), od davnina predstavljalo drugo kultno mesto porodice, roda ili plemena. Na gumnu se vrlo žito i odvajalo zrno od kukolja, odnosno u moralnom smislu dobro od zla. Tu se sudilo i presuđivalo, dogovaralo i kretalo u svaki ozboljan posao, odnosno rat, i na njega se s verom i nadom uvek vraćalo. Na gumnu se igralo kolo i pevalo, guslar slušao i Kosovski zavet kao predanje prenosio s kolena na koleno. Na crvenoj čojanoj temenoj površini na pojedinim ličkim kapama bilo je zlatnom srmom izvezeno „Mudro slovo“. Ono svojom zatvorenom krivom a pravilno i simetrično oblikovanom i vođenom linijom veza, predstavlja stilizovan oblik Krsta Svetoga Save. Mudro slovo je dakle, slovo, što u izvornom pojmu znači govor; odnosno poruku, zavet i svetu obavezu srpskog naroda da očuva sabornost, i održava svoju pravoslavnu veru u duhu vekovnog slogana borbe „Za Krst Časni i Slobodu Zlatnu“. Kako ličku kapu pravi i veze žena, odnosno majka, to se njen rad prelama u simbolici ove kape onim što Majka Jugovića po ženskoj časti predstavlja u Srpstvu. Ona je sav svoj život posvetila svetoj službi najviše lepote ženske časti. Narodni pesnik je u njoj na najdostojanstveniji način prikazao svu moralnu lepotu i čast srpske majke; onih majki koje su bile dostojne divljenja, trpljenja i velike energije potrebne kroz teške vekove da bi rađale, odgajale i vaspitavale herojske naraštaje za nacionalna dela. Stara, odnosno predačka uverenja i shvatanja u Srba su podrazumevala da je kapa jedna vrsta amajlije, te da kao takva štiti onoga ko je nosi. Ranije se svaka kapa, pa i lička retko skidala sa glave, a kada se skidala onda se tim gestom iskazivalo nekome ili nečemu posebno poštovanje. Značajno je istaći i narodna verovanja da kapa može imati natprirodnu snagu, pa ako se kapa oduzme nekome, onda je taj kao obezoružan, i višom silom nezaštićen čovek. Ličku kapu je vredno uporediti sa crnogorskom kapom, potom šajkačom, pa i šubarom vučetinom. Svaka na svoj način ima i nosi veoma karakterističnu, pa i mističnu, našu narodnu slobodarsku simboliku i duh. Uz ostale delove naše narodne nošnje, lička kapa uz druge navedene, zaslužuje(u) ljubav, razumevanje i poštovanje. Lička kapa je nastala na području kršne Like. Simboliše stradanje Srpskog naroda u periodu Otomanske imperije i Kosovskog boja. Kapa je simbol Starog Jug Bogdana, a devet resa je simbol devet Jugovića. Crvena boja simbolizuje prolivenu srpsku krv u borbi za slobodu Srpskog naroda. Crni obod simboliše žalost srpskih majki, sestara i kćeri kao i ostalog ženskog srpskog roda za stradanjima Srpskih vitezova. Obod kape je urađen od čvrsto izvezenog konca kao simbol veze među Srbima. Rese su od čvrstog crnog predenog konca. Postavljena je sa unutrašnje strane sa crnom postavom. Nema nikakvih obilježja na sebi. Lička kapa se nosi i u Dalmaciji, Hercegovini i Crnoj Gori. Razlika je između Ličke i Dalmatinske u dužini resa. Dalmatinske rese su kraće dok Crnogorska nema resa. Lička kapa nosi se i u Bosanskoj Krajini zbog toga sto je Bosanska Krajina naseljena sa narodom iz Ličke Krajine i Dalmacije. Srpska lička kapa - sestra blizankinja crnogorske zavrate - zavjetna je pokrivka srpske glave koja pamti stradanja svakojaka. U crvenilu njenom je i crvenilo srpske krvi, od Kosova i prije Kosova, a u crnom oblistu kao da je crni flor, znak naše tuge velike i korote. Noseći je vječno, makar na srcu ako ne na glavi, i danas možemo (i moramo) biti zatočnici hrišćanskog zavjeta i Knezeve kletve, dostojni časnog `Srpskog roda`. Da se od nas božuri ne postide, ako drugoga stida ne prežemo... Jer, ta je kapa ne samo korotna no i svečarska - znak našeg nacionalnog ponosa: narod bez ponosa je narod robota i robova. Srpska kapa je talisman i znak, onako kako ispjeva Rajko Petrov, starinom Rašević iz Kuča, Nogo: Crni konjanici i vrani gavrani. Svu od mjesečine zobnicu vedrine. Crn zavoj smijeha i božur na rani. Nosimo vo vjeki svi mi preko Drine. (gorenje)

Iz tiska je izašla nova publikacija u izdanju Kulturno-povijesnog instituta Bosne Srebrene u Sarajevu. Riječ je o novoj ediciji pod naslovom Colloquia franciscana, a predviđeno je da u potpunosti bude posvećena proučavanju franjevačke kulturne baštine. Stoga će u ovoj ediciji biti objavljivani tekstovi sa znanstvenih skupova što se održavaju u sklopu manifestacije Dani franjevačke kulturne baštine u Sarajevu, ali će uredništvo primati i druge vrijedne priloge. Prvi svezak ove edicije koji je nedavno objavljen na 710 stranica naslovljen je Zbornik fra Marka Karamatića. Uredništvo edicije sačinjavaju Mile Babić, Sanja Cvetnić, Dolores Grmača, Marijana Horvat, Marko Karamatić i Ivan Nujić, dok su recenzenti za prvi svezak bile Lada Badurina, Marija Pehar i Lahorka Plejić Poje. Urednica je ovoga zbornika bila Dolores Grmača, koja je u uvodu istaknula kako je ovaj prvi svezak nove edicije Colloquia franciscana osmišljen kao slavljeničko izdanje u povodu 70. rođendana fra Marka Karamatića, a nastao je na temelju izlaganja s manifestacije Dani franjevačke kulturne baštine u sklopu koje je održan znanstveni skup u profesorovu čast 1. i 2. prosinca 2017. na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. „Sukladno s dobrim običajima obilježavanja važnih obljetnica u životu znanstvenika, sedam stotina stranica Zbornika fra Marka Karamatića simboličan je način iskazivanja poštovanja i zahvalnosti. Povezani s područjima fra Markovih istraživanja, radovi uključuju širok tematski i problemski opseg, zahvaćajući od teoloških tema preko povijesti umjetnosti, književne povijesti i napose franjevačke jezikoslovne i kulturne baštine”, napisala je urednica Grmača. U skladu s time, prilozi zbornika raspoređeni su u dvije cjeline. Prva cjelina sadrži 11 znanstvenih studija. Zbornik otvara teološki rad Bože Lujića Uloga hebrejskog načina razmišljanja u stvaranju povijesnoga mišljenja. Slijedi tekst Stjepana Duvnjaka Teologija slike II. Nicejskog sabora 787., zatim prilog Ivane Prijatelj Pavičić naslovljen Dvostruka relikvija iz Kraljvee Sutjeske kao nepresušna, izazovna tema za znanstvenike i muzealce, Sanje Cvetnić Slikarski settecento u Bosni rebrenoj: prijedlozi za Francesca Zugna i sljedbenika Pietra Antonija Rotarija te Andree Radošević Egzempli u Divkovićevim Besjedama i glagoljskim Disipulima prema djelu Sermones Discipuli Johannesa Herolta. Sljedeći tekst nastao je u suatorstvu Marijane Horvat i Sanje Perić Gavrančić pod naslovom Funkcionalna raslojenost jezika u Divkovićevim Besjedama. Urednica edicije Dolores Grmača potpisuje prilog Analiza razlika u izdanjima kratke inačice malog Nauka fra Matije Divkovića, a Ivo Pranjković Jezik bosanski aliti ilirički fra Stipana Margitića. Slijede tekstovi O transkripciji Lastrićevih homiletičkih tekstova Ruggera Cattanea, Protesti biskupa fra Alojzija Mišića protiv zločina Petra Jeleča te Pastoralni rad bosanskih franjevaca Ive Markovića. Druga cjelina zbornika sadrži tri raznolika i važna priloga. Prvi je Mile Babića u kojemu se osvjetljava mnogostrano djelovanje fra Marka Karamatića i donosi njegova bogata bibliografija koja je do trenutka pisanja priloga obuhvaćala 405 naslova. Drugi je prilog radionica Intertekstualne veze: franjevački ljetopisi – Andrić – suvremeni pripovjedači. Teorijski i praktični dijelovi radionice krovno su povezani književnim korpusom – frnjevačke kronijke iz 18. stoljeća, roman Gloria in excelsis Miljenka Jergovića, opus Josipa Mlakića i Knjiga o krilatom fratru Dragana Pavelića. Zbornik zaključuje svojevrsna monografija Čudna zemlja, čudni ljudi: Bosna i Hercegovina u međunarodnoj karikaturi između 1878. i 1918. koju je priredio Jozo Džambo. Zaključno je u uvodniku urednica Grmača objasnila kako raspon tematskih preokupacija i metodoloških pristupa u ovom slavljeničkom prvom svesku nove edicije Colloquia franciscana zrcale širinu znanstvenih, kulturnih i pastoralnih interesa fra Marka Karamatića: „Na koncu, pravi sadržaj fra Markova heterogenoga opusa nije samo o povijesti crkve, o povijesti umjetnosti, o teologiji, o franjevačkoj književnoj i umjetničkoj baštini, te o suvremenim i političkim događanjima nego i o važnosti načina na koji su konstruirani entiteti koji nas okružuju, ali i o uvjetovanosti i konstruiranosti naših identiteta. Upravo je u tomu važnost organiziranja Dana franjevačke kulturne baštine i mogućnosti razmjene razmišljanja i ideja koje vode prepoznavanju pravih sadržaja i kulturnih veza. Prvi svezak nove edicije donosi priloge koji predstavljaju nezanemariv doprinos proučavanju franjevačke kulturne riznice i kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, a poticajni su i za daljnja proučavanja jednoga važnoga segmenta naše baštine.” Naklada edicije nalazi se na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, na adresi Aleja Bosne Srebrene 111. Fra Marko Karamatić, ugledni franjevački znanstvenik, profesor, povjesničar i teolog svojim je znanstvenim, nastavnim, kulturnim i pastoralnim djelovanjem višestruko zadužio ne samo matičnu instituciju Franjevačku teologiju u Sarajevu, na kojoj predaje više od četiri desetljeća, nego i provinciju Bosnu Srebrenu te širu znanstvenu i kulturnu zajednicu organiziranjem brojnih znanstvenih skupova i postavljanjem temelja za proučavanje franjevačke kulturne baštine. Jedan od onih koji nikad ne odbija zaduženja i svaki svoj posao napravo savjesno, samozatajno i nenametljivo, fra Marko svojim raznovrsnim stvaralaštvom svjedoči o profesionalnoj odgovornosti intelektualca, profesora i bosanskog franjevca. – Dolores Grmača Sadržaj Uvodna riječ Božo Lujić: Uloga hebrejskog načina razmišljanja u stvaranju povijesnoga mišljenja Stjepan Duvnjak: Teologija slike II. Nicejskog sabora Ivana Prijatelj Pavičić: Dvostruka relikvija iz Kraljeve Sutjeske kao nepresušna, izazovna tema za znanstvenike i muzealce Sanja Cvetnić: Slikarski settecento u Bosni Srebrenoj: prijedlozi za Francesca Zugna i sljedbenika Pietra Antonija Rotarija Andrea Radošević: Egzempli u Divkovićevim Besjedama i glagoljskim Disipulima prema djelu Sermones Discipuli Johannesa Herolta Marijana Horvat, Sanja Perić Gavrančić: Funkcionalna raslojenost jezika u Divkovićevim Besjedama Dolores Grmača: Analiza razlika u izdanjima kratke inačice malog Nauka fra Matije Divkovića Ivo Pranjković: Jezik bosanski aliti ilirički fra Stipana Margitića Ruggero Cattaneo: O transkripciji Lastrićevih homiletičkih tekstova Petar Jeleč: Protesti biskupa fra Alojzija Mišića protiv zločina Ivo Marković: Pastoralni rad bosanskih franjevaca . NEKORIŠĆENA