Filmski plakat 1941.-1945. Istorijski arhiv Požarevac 2011. lib109

Uramljen plakat chic lady - mal watson 1983 plakat je u ramu sa staklom, izuzetno očuvan kao nov. Athena international, london 1983. Chic lady, mal watson at michael woodward associates. Printed in england 227364. Dimenzije: 71,5cm x 51cm. Uramljen plakat - untitled (telephone) 1983 david lawrence plakat je u ramu sa staklom, izuzetno očuvan kao nov. Hartwig klappert & isa eisermann 1983 david lawrence editions hostmann - steinberg druckfarben dimenzije: 70cm x 49,5cm. Za vise informacija pozvati na broj

Potraga jednog čoveka za izgubljenim vremenom vodi nas kroz univerzalnu ideju postojanja neke druge, metafizičke stvarnosti. Glavni junak ovog romana, šezdesetogodišnji antikvar Dambatista Bodoni kojeg svi zovu Jambo, budi se iz kome posle infarkta, ali sa nekom vrstom amnezije. Tako on sada savršeno dobro zna Pitagorinu teoremu, citira poznata dela, svestan je da ptice lete i da imaju perje, razume šta je desna ruka, a šta nos i sve automatske radnje obavlja baš kako treba, ali se ne seća ni svoje porodice ni svoje prošlosti. Nakon što bez uspeha pokuša da povrati sopstvena sećanja, na nagovor supruge Paole odlazi na imanje svog dede u Solari, gde je proveo detinjstvo i ranu mladost, nadajući se da će ga predmeti i okruženje vezani za to setljivo životno doba probuditi iz neobičnog zaborava. Sjajan zaplet, mnoštvo neverovatnih podataka i potpuno neočekivani završetak Eko je začinio i ilustracijama koje je lično sakupio – a među kojima su korice dečjih knjiga, omoti ploča, filmski plakati, naslovnice novina, časopisa i stripova – i koje nam na slikovit način dočaravaju burna vremena Musolinijeve vladavine u Italiji.

Tajanstveni plamen kraljice Loane Potraga jednog čoveka za izgubljenim vremenom vodi nas kroz univerzalnu ideju postojanja neke druge, metafizičke stvarnosti. Glavni junak ovog romana, šezdesetogodišnji antikvar Dambatista Bodoni kojeg svi zovu Jambo, budi se iz kome posle infarkta, ali sa nekom vrstom amnezije. Tako on sada savršeno dobro zna Pitagorinu teoremu, citira poznata dela, svestan je da ptice lete i da imaju perje, razume šta je desna ruka, a šta nos i sve automatske radnje obavlja baš kako treba, ali se ne seća ni svoje porodice ni svoje prošlosti. Nakon što bez uspeha pokuša da povrati sopstvena sećanja, na nagovor supruge Paole odlazi na imanje svog dede u Solari, gde je proveo detinjstvo i ranu mladost, nadajući se da će ga predmeti i okruženje vezani za to setljivo životno doba probuditi iz neobičnog zaborava. Sjajan zaplet, mnoštvo neverovatnih podataka i potpuno neočekivani završetak Eko je začinio i ilustracijama koje je lično sakupio – a među kojima su korice dečjih knjiga, omoti ploča, filmski plakati, naslovnice novina, časopisa i stripova – i koje nam na slikovit način dočaravaju burna vremena Musolinijeve vladavine u Italiji.

Potraga jednog čoveka za izgubljenim vremenom vodi nas kroz univerzalnu ideju postojanja neke druge, metafizičke stvarnosti. Glavni junak ovog romana, šezdesetogodišnji antikvar Dambatista Bodoni kojeg svi zovu Jambo, budi se iz kome posle infarkta, ali sa nekom vrstom amnezije. Tako on sada savršeno dobro zna Pitagorinu teoremu, citira poznata dela, svestan je da ptice lete i da imaju perje, razume šta je desna ruka, a šta nos i sve automatske radnje obavlja baš kako treba, ali se ne seća ni svoje porodice ni svoje prošlosti. Nakon što bez uspeha pokuša da povrati sopstvena sećanja, na nagovor supruge Paole odlazi na imanje svog dede u Solari, gde je proveo detinjstvo i ranu mladost, nadajući se da će ga predmeti i okruženje vezani za to setljivo životno doba probuditi iz neobičnog zaborava. Sjajan zaplet, mnoštvo neverovatnih podataka i potpuno neočekivani završetak Eko je začinio i ilustracijama koje je lično sakupio – a među kojima su korice dečjih knjiga, omoti ploča, filmski plakati, naslovnice novina, časopisa i stripova – i koje nam na slikovit način dočaravaju burna vremena Musolinijeve vladavine u Italiji.

Opis Potraga jednog čoveka za izgubljenim vremenom vodi nas kroz univerzalnu ideju postojanja neke druge, metafizičke stvarnosti. Glavni junak romana Tajanstveni plamen kraljice Loane , šezdesetogodišnji antikvar Dambatista Bodoni kojeg svi zovu Jambo, budi se iz kome posle infarkta, ali sa nekom vrstom amnezije. Tako on sada savršeno dobro zna Pitagorinu teoremu, citira poznata dela, svestan je da ptice lete i da imaju perje, razume šta je desna ruka, a šta nos i sve automatske radnje obavlja baš kako treba, ali se ne seća ni svoje porodice ni svoje prošlosti. Nakon što bez uspeha pokuša da povrati sopstvena sećanja, na nagovor supruge Paole odlazi na imanje svog dede u Solari, gde je proveo detinjstvo i ranu mladost, nadajući se da će ga predmeti i okruženje vezani za to setljivo životno doba probuditi iz neobičnog zaborava. Sjajan zaplet, mnoštvo neverovatnih podataka i potpuno neočekivani završetak Eko je začinio i ilustracijama koje je lično sakupio – a među kojima su korice dečjih knjiga, omoti ploča, filmski plakati, naslovnice novina, časopisa i stripova – i koje nam na slikovit način dočaravaju burna vremena Musolinijeve vladavine u Italiji. Povez knjige : tvrd Strana : 392 Format : 145x205 mm Pismo : latinica Pisac: Umberto Eko

Opis Potraga jednog čoveka za izgubljenim vremenom vodi nas kroz univerzalnu ideju postojanja neke druge, metafizičke stvarnosti. Glavni junak romana Tajanstveni plamen kraljice Loane , šezdesetogodišnji antikvar Dambatista Bodoni kojeg svi zovu Jambo, budi se iz kome posle infarkta, ali sa nekom vrstom amnezije. Tako on sada savršeno dobro zna Pitagorinu teoremu, citira poznata dela, svestan je da ptice lete i da imaju perje, razume šta je desna ruka, a šta nos i sve automatske radnje obavlja baš kako treba, ali se ne seća ni svoje porodice ni svoje prošlosti. Nakon što bez uspeha pokuša da povrati sopstvena sećanja, na nagovor supruge Paole odlazi na imanje svog dede u Solari, gde je proveo detinjstvo i ranu mladost, nadajući se da će ga predmeti i okruženje vezani za to setljivo životno doba probuditi iz neobičnog zaborava. Sjajan zaplet, mnoštvo neverovatnih podataka i potpuno neočekivani završetak Eko je začinio i ilustracijama koje je lično sakupio – a među kojima su korice dečjih knjiga, omoti ploča, filmski plakati, naslovnice novina, časopisa i stripova – i koje nam na slikovit način dočaravaju burna vremena Musolinijeve vladavine u Italiji. Povez knjige : tvrd Strana : 392 Format : 145x205 mm Pismo : latinica Pisac: Umberto Eko

Zbirka Biseri svetske književnosti knj. br. 39 Vek Politike Prevod dela: La misteriosa fiamma della regina Loana / Umberto Eco Tiraž 50.000 Autor: Umberto Eko Izdavač: Politika & Narodna knjiga, Beograd, 2004 362 str. : ilustr. ; 21 cm Potraga jednog čoveka za izgubljenim vremenom vodi nas kroz univerzalnu ideju postojanja neke druge, metafizičke stvarnosti. Glavni junak ovog romana, šezdesetogodišnji antikvar Dambatista Bodoni kojeg svi zovu Jambo, budi se iz kome posle infarkta, ali sa nekom vrstom amnezije. Tako on sada savršeno dobro zna Pitagorinu teoremu, citira poznata dela, svestan je da ptice lete i da imaju perje, razume šta je desna ruka, a šta nos i sve automatske radnje obavlja baš kako treba, ali se ne seća ni svoje porodice ni svoje prošlosti. Nakon što bez uspeha pokuša da povrati sopstvena sećanja, na nagovor supruge Paole odlazi na imanje svog dede u Solari, gde je proveo detinjstvo i ranu mladost, nadajući se da će ga predmeti i okruženje vezani za to setljivo životno doba probuditi iz neobičnog zaborava. Sjajan zaplet, mnoštvo neverovatnih podataka i potpuno neočekivani završetak Eko je začinio i ilustracijama koje je lično sakupio – a među kojima su korice dečjih knjiga, omoti ploča, filmski plakati, naslovnice novina, časopisa i stripova – i koje nam na slikovit način dočaravaju burna vremena Musolinijeve vladavine u Italiji.

Plavi vjesnik (1954. – 1973.) Prvi broj “Plavog vjesnika” ugledao je svetlo dana 1. listopada 1954. godine, a u gotovo dvadeset godina izlaženja stekao je status najznačajnije publikacije u povijesti hrvatskog stripa. U “Plavcu” je objavljeno oko 180 stripova hrvatskih autora, među kojima i neospornih remek-djela devete umjetnosti, a njihovi junaci postali su delom kolektivne memorije brojnih naraštaja dece i omladine u Hrvatskoj i čitavoj Jugoslaviji. Stripovi: Reporter Fleš protiv nevidljivog čoveka Čarobnjak s mjesečevih planina (Julio Radilović Jules) 4+1 (geg strip) A. Muhić Vinetu (Walter Neugebauer) Štefekove pustolovine - Stijena užasa - Otto Reisinger Santos Palma - Neustrašivi Tom i Malo Medvjeđe Srce: Izvor zla - Norbert i Walter Neugebauer (KRAJ) Artur osvetnik - Sezar Marina: Potonuli tovar - Marcel Čukli i Vladimir Delač Den Deri: Platinski planet - Frank Hampson/Frank Bellamy Tekstovi: Jedrenjak `Besa` na Atlantiku (Marko i Jožo Horvat) Zagreb: Darko Putak kao Pinokio u kazališnoj predstavi 32. Svetsko prvenstvo u hokeju na ledu (na dve strane u sredini) Velike reportaže: Jedan dan večnosti Šampioni sporta: Ove Fundin Šampioni stripa: Keri Drejk Vaš hobi: Filmski plakati ... Ocena: 4. Vidi slike. Skladište: Među Kekece Težina: 80 grama NOVI CENOVNIK pošte za preporučenu tiskovinu od 01.04.2023. godine. 21-100 gr-137 dinara 101-250 gr - 138 dinara 251-500 gr – 169 dinara 501-1000gr - 180 dinara 1001-2000 gr - 211 dinara Pogledajte ostale moje aukcije na Kupindo http://www.kupindo.com/Clan/Ljubab/SpisakPredmeta Pogledajte ostale moje aukcije na Limundo http://www.limundo.com/Clan/Ljubab/SpisakAukcija

Reč izdavača: Roman ’’Nebeski biciklisti’’ Irene Lukšić zamišljen je kao prvi dio buduće trilogije o 60-im godinama prošloga stoljeća. Vremenska okosnica djela je 1967. godina, koja emitira duh sretne socijalističke zemlje, njenu politiku, zabavu, književnost i začetke tipično zapadnjačkog potrošačkog mentaliteta. Autorica je glavninu radnje smjestila na šire područje Karlovca, ali ne zbog “učinka autobiografičnosti”, nego zbog činjenice što je to područje desetljećima pa i stoljećima bilo susretište različitih kultura i civilizacija, koje su ponekad, kao u okviru SFRJ, uspješno koegzistirale. U tom industrijskom bazenu doseljenici iz Češke, Slovenije, Mađarske i Njemačke nositelji su znanja i vještina koje su domaćem stanovništvu otvarale “prozor u Europu”. Glavni lik je Tea, koja zajedno sa svojim prijateljima iz dvorišta pokušava ostvariti ideju o komercijalnom iskorištavanju ljepota rijeke Mrežnice, ali se već prvoga dana društvo raspada: razmažene sestre Horvatinović, čiji je otac stolnoteniski trener na privremenom radu u inozemstvu, nenajavljeno otputuju na ljetovanje u Split, Natalija, najbolja prijateljica, počinje “loviti dečke” i razmišljati o udaji, Robertova pak mama počini kazneno djelo, Mirna nosi sjećanje na neugodne susrete s obiteljskim prijateljem pedofilom itd. Tu je i egzaltirana Ljiljana, gimnazijalka koja pokušava uhvatiti lokalnu radijsku zvijezdu. Tea shvaća da se u tom “općem raspadu sistema” događa nešto čudno, ali ne prepoznaje da je riječ o prijelazu iz djetinjstva u mladost, o odrastanju. Istodobno i odrasli u tom svijetu imaju neke iracionalne probleme: Natalijin otac, primjerice, sekretar je općinske partijske organizacije i zavidan je Teinom ocu koji kao “tvornički kadar” boravi na Brijunima i iz prve ruke saznaje detalje iz života druga Tita i drugarice Jovanke, kao i prave razloge smjene Aleksandra Rankovića, rata na Bliskom Istoku itd… Priču o ljetu 1967. prati nekoliko naracijskih tokova o tipičnim obiteljima iz vremena socijalizma te mnoštvo isječaka iz novina, radijskih i televizijskih emisija koji zaokružuju duh jednog zanimljivog doba. Tako ćemo naći ulomke iz vijesti o pokretu nesvrstanih, savjete o modi i intimnom životu izPlavog vjesnika, riječi najvećih pop-hitova, kuhinjske recepte, izvješća o gostovanjima svjetskih zvijezda, filmske plakate, dijaloge iz popularnih televizijskih emisija. Osim fiktivnih likova – u pripovjedno su tkivo upletene i stvarne osobe: Stanko Lasić i njegov otac Franjo, Nikica Petrak i njegov djed doktor Longhino, utemeljiteljPamučne industrijeJosef Jerusalem, Arsen Dedić,The Shadows, Delfini, Grupa 220, pisci, političari itd. Roman ’’Nebeski biciklisti’’ autobiografija je ponajprije “zlatnog doba” naše novije povijesti, doba kad smo u zajednici jugoslavenskih država “vježbali Europu”. Naslov dolazi kao metafora i dio je sanjarenja o “sjajnoj budućnosti” jedne od junakinja romana. Na kraju ovog spleta priča o neobičnim sudbinama, sretnoj multikulturalnosti i izuzetnoj ljudskoj toplini čitatelj stječe dojam da sve može početi ispočetka kao u “najboljem od mogućih svjetova”, međutim, ponuđeni kraj teksta intrigantna je slutnja nekog drugog životnoga tijeka, nastavka “zlatnih šezdesetih”.

Dinosaurusi - kreativne aktivnosti Putujemo u prošlost, otprilike 165 miliona godina unazad – davno pre nego što su ljudi počeli da žive na planeti Zemlji. Zaputili smo se u zemlju kojom su vladali dinosaurusi, gde su veliki leteći reptili jedrili nebom, a gigantska morska stvorenja terorisala mora. Spremni? VREME JE ZA POČETAK ISTRAŽIVANJA! Vratite se u prošlost, sve do doba dinosaurusa, uz pomoć ove zadivljujuće knjige kreativnih aktivnosti. Sve slagalice, igre i kreativne zanimacije su zasnovane na praistorijskim stvorenjima, među kojima su i ti reks, stegosaurus, triceratops i diplodokus. Pronađite sve svoje najdraže dinosauruse upravo ovde! Čeka vas mnogo crtanja i bojenja. Smišljajte, stvarajte, crtajte, maštajte! Na kraju knjige ćete pronaći nalepnice dinosaurusa. Više puta možete da ih zalepite i odlepite na plastificirane plakate i tako stvorite sjajne predstave. U knjizi se nalaze i šabloni za crtanje. Isecite ih i koristite! Uočite razlike, spojte tačkice, pronađite izlaz iz lavirinta i napravite još mnogo toga. Na kraju knjige rešite najbolji kviz o dinosaurusima. Satima se zabavljajte izrađujući gigantosaurusa, vrtešku s dinosaurusima i filmsku knjižicu. Uživajte! SJAJNI DODATCI: * nalepnice praistorijskih bića * plastificirani plakati s prizorima iz doba jure * kolaž-papiri s uzorkom životinjske kože * šabloni za crtanje.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! U Andrićevim `Znakovima pored puta` jeste kratki tekst koji se može napisati u toku jednog dana, u kome pisac ispusuje trenutno raspoloženje, viđenje neke pojave, ličnosti, utisak sa puta ili misao koja ga preokupira. Godinama belezene i bez određenog reda pisane takve zapise pisac sabira u knjigu koja postaje ogledalo njegove duše, a ne dnevnik. Princip organizacije tekstova u knjizi nije tok vremena, kao sto je u klasičnom dnevniku, već spontani rad duše koja živo i osetljivo reaguje na svakodnevne podsticaje i prerađuje ih u meditacije i vizije, u snimke predela i ljudi. Spontanost i neobaveznost glavna su odlika takvog, višeg, duhovnog dnevnika kakvi su `Znakovi pored puta`. Tekst u njima raste i razvija se kao organsko tkivo: jedan fragment naslanja se na drugi, a ovaj na sledeći i tako do u nedogled. Ta ograničenost i spontano stapanje manjih tekstova u veće celine, delo, jedna je od glavnih odlika Andrićevog radnog postupka. Ivo Andrić (Dolac, kod Travnika, 9. oktobar 1892 — Beograd, 13. mart 1975) bio je srpski i jugoslovenski književnik i diplomata Kraljevine Jugoslavije.[a] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost „za epsku snagu kojom je oblikovao teme i prikazao sudbine ljudi tokom istorije svoje zemlje“.[5] Kao gimnazijalac, Andrić je bio pripadnik naprednog revolucionarnog pokreta protiv Austrougarske vlasti Mlada Bosna i strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od Austrougarske monarhije. U austrijskom Gracu je diplomirao i doktorirao, a vreme između dva svetska rata proveo je u službi u konzulatima i poslanstvima Kraljevine Jugoslavije u Rimu, Bukureštu, Gracu, Parizu, Madridu, Briselu, Ženevi i Berlinu.[6] Bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti u koju je primljen 1926. godine. Njegova najpoznatija dela su pored romana Na Drini ćuprija i Travnička hronika, Prokleta avlija, Gospođica i Jelena, žena koje nema. U svojim delima se uglavnom bavio opisivanjem života u Bosni za vreme osmanske vlasti. U Beogradu je osnovana Zadužbina Ive Andrića, prva i najvažnija odredba piščeve oporuke bila je da se njegova zaostavština sačuva kao celina i da se, kao legat odnosno, zadužbina, nameni za opšte kulturne i humanitarne potrebe. Na osnovu piščeve testamentarne volje, svake godine dodeljuje se Andrićeva nagrada za priču ili zbirku priča napisanu na srpskom jeziku. Ivo Andrić je rođen 9. oktobra ili 10. oktobra 1892. godine[7][8][9] u Docu pored Travnika u tadašnjoj Austrougarskoj od oca Antuna Andrića (1863—1896)[10], školskog poslužitelja, i majke Katarine Andrić (rođena Pejić). Budući veliki pisac se rodio u Docu sticajem okolnosti, dok mu je majka boravila u gostima kod rodbine. Andrić je kao dvogodišnji dečak ostao bez oca koji je umro od posledica tuberkuloze. Ostavši bez muža i suočavajući se sa besparicom, Ivina majka je zajedno sa sinom prešla da živi kod svojih roditelja u Višegrad gde je mladi Andrić proveo detinjstvo i završio osnovnu školu.[11][12][13][14] Andrić je 1903. godine upisao sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Za gimnazijskih dana, Andrić počinje da piše poeziju i 1911. godine u „Bosanskoj vili“ objavljuje svoju prvu pesmu „U sumrak“.[15] Kao gimnazijalac, Andrić je bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadnik naprednog nacionalističkog pokreta Mlada Bosna i strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od Austrougarske monarhije.[16] Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvetnog društva „Napredak“, Andrić oktobra meseca 1912. godine započinje studije slovenske književnosti i istorije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Naredne godine prelazi na Bečki univerzitet ali mu bečka klima ne prija i on, nasledno opterećen osetljivim plućima, često boluje od upala. Obraća se za pomoć svom gimnazijskom profesoru, Tugomiru Alaupoviću, i već sledeće godine prelazi na Filozofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakovu. U Krakovu je stanovao kod porodice čija je ćerka Jelena Ižikovska mogla da bude prototip za „Jelenu, ženu koje nema”.[17] Prvi svetski rat Godine 1914, na vest o sarajevskom atentatu i pogibiji Nadvojvode Franca Ferdinanda, Andrić pakuje svoje studentske kofere, napušta Krakov i dolazi u Split. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija ga hapsi i odvodi prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik i pripadnik Mlade Bosne, ostati do marta 1915. godine. Za vreme boravka u mariborskom zatvoru, Andrić je intenzivno pisao pesme u prozi.[18] Po izlasku iz zatvora, Andriću je bio određen kućni pritvor u Ovčarevu i Zenici u kojem je ostao sve do leta 1917. godine, kada je objavljena opšta amnestija, posle čega se vratio u Višegrad. Nakon izlaska iz kućnog pritvora zbog ponovljene bolesti pluća, odlazi na lečenje u Zagreb, u Bolnicu Milosrdnih sestara gde dovršava knjigu stihova u prozi koja će pod nazivom „Ex Ponto“ biti objavljena u Zagrebu 1918. godine. Nezadovoljan posleratnom atmosferom u Zagrebu, Andrić ponovo moli pomoć Tugomira Alaupovića, i već početkom oktobra 1919. godine počinje da radi kao činovnik u Ministarstvu vera u Beogradu. Beograd ga je srdačno prihvatio i on intenzivno učestvuje u književnom životu prestonice, družeći se sa Milošem Crnjanskim, Stanislavom Vinaverom, Simom Pandurovićem, Sibetom Miličićem i drugim piscima koji se okupljaju oko kafane „Moskva“. Andrić je imao veoma uspešnu diplomatsku karijeru: godine 1920. bio je postavljen za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je radio kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu.[19] U to vreme objavio je zbirku pesama u prozi „Nemiri“, pripovetke „Ćorkan i Švabica“, „Mustafa Madžar“, „Ljubav u kasabi“, „U musafirhani“ i ciklus pesama „Šta sanjam i šta mi se događa“. U junu 1924. godine je na Univerzitetu u Gracu odbranio doktorsku tezu „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“ (Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft). Na predlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, 1926. godine, Ivo Andrić biva primljen za člana Srpske kraljevske akademije, a iste godine u Srpskom književnom glasniku objavljuje pripovetku „Mara milosnica“. Tokom 1927. godine radio je u konzulatima u Marselju i Parizu, a naredne godine u poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovetka „Most na Žepi“. Od 1930. do 1933. godine bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. 1934. godine postaje urednik Srpskog književnog glasnika i u njemu objavljuje pripovetke „Olujaci“, „Žeđ“ i prvi deo triptiha „Jelena, žena koje nema“. Po dolasku Milana Stojadinovića na mesto predsednika vlade i ministra inostranih poslova, jula 1935. je postavljen za vršioca dužnosti načelnika Političkog odeljenja Ministarstva unutrašnjih poslova.[20] U vladi Milana Stojadinovića više od dve godine, od 1937. do 1939, obavljao je dužnost zamenika ministra inostranih poslova.[21] Ivo je 16. februara 1939. na godišnjoj skupštini Srpske kraljevske akademije, na predlog profesora Bogdana Popovića, slikara Uroša Predića i vajara Đorđa Jovanovića, izabran jednoglasno u zvanje redovnog člana Akademije.[22] Diplomatska karijera Ive Andrića tokom 1939. godine doživljava vrhunac: prvog aprila izdato je saopštenje da je Ivo Andrić postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu.[23] Andrić stiže u Berlin 12. aprila, a 19. aprila predaje akreditive kancelaru Rajha – Adolfu Hitleru.[24] Drugi svetski rat U jesen, pošto su Nemci okupirali Poljsku i mnoge naučnike i umetnike odveli u logore, Andrić interveniše kod nemačkih vlasti da se zarobljeništva spasu mnogi od njih. Zbog neslaganja sa politikom vlade u rano proleće 1941. godine Andrić nadležnima u Beogradu podnosi ostavku na mesto ambasadora, ali njegov predlog nije prihvaćen i 25. marta u Beču, kao zvanični predstavnik Jugoslavije prisustvuje potpisivanju Trojnog pakta. Dan posle bombardovanja Beograda, 7. aprila, Andrić sa osobljem napušta Berlin. Naredna dva meseca su proveli na Bodenskom jezeru. Odbio je da se skloni u Švajcarsku,[25] i sa osobljem i članovima njihovih porodica, 1. juna 1941. je specijalnim vozom doputovao u Beograd, čime se završila njegova diplomatska karijera. Novembra 1941. je penzionisan na sopstveni zahtev, mada je odbio da prima penziju.[26] Rat provodi u Beogradu u izolaciji. Odbija da potpiše Apel srpskom narodu kojim se osuđuje otpor okupatoru.[27] Iz moralnih razloga je odbio poziv kulturnih radnika, da se njegove pripovetke uključe u „Antologiju savremene srpske pripovetke“ za vreme dok „narod pati i strada“: „Kao srpski pripovedač, kao dugogodišnji saradnik Srpske književne zadruge i član njenog bivšeg Književnog odbora, ja bih se u normalnim prilikama, razumljivo, odazvao ovom pozivu. Danas mi to nije moguće, jer u sadašnjim izuzetnim prilikama, ne želim i ne mogu da učestvujem u ni u kakvim publikacijama, ni sa novim, ni sa ranije već objavljenim svojim radovima.” U tišini svoje iznajmljene sobe u Prizrenskoj ulici, piše prvo roman Travnička hronika, a krajem 1944. godine okončava i roman Na Drini ćuprija. Oba romana objaviće u Beogradu nekoliko meseci po završetku rata. Krajem 1945. godine u Sarajevu izlazi i roman Gospođica. Godine 1946. postaje predsednik Saveza književnika Jugoslavije.[26] Tokom 1946. godine objavljuje „Pismo iz 1920. godine“. Između 1947. i 1953. godine objavljuje pripovetke „Priča o vezirovom slonu“, nekoliko tekstova o Vuku Karadžiću i Njegošu, „Priča o kmetu Simanu“, „Bife Titanik“, „Znakovi“, „Na sunčanoj strani“, „Na obali“, „Pod Grabićem“, „Zeko“, „Aska i vuk“, „Nemirna godina“ i „Lica“. Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije. Potpisao je Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Roman „Prokleta avlija“ je štampao u Matici srpskoj 1954. godine. Oženio se 1958. godine kostimografom Narodnog pozorišta iz Beograda, Milicom Babić, udovicom Andrićevog prijatelja, Nenada Jovanovića.[29] Nobelov komitet 1961. godine dodeljuje Andriću Nobelovu nagradu za književnost „za epsku snagu kojom je oblikovao teme i prikazao sudbine ljudi tokom istorije svoje zemlje“. Besedom „O priči i pričanju“ se 10. decembra 1961. godine zahvalio na priznanju. Andrić je novčanu nagradu od milion dolara dobijenu osvajanjem Nobelove nagrade u potpunosti poklonio za razvoj bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.[30] Dana 16. marta 1968. Andrićeva supruga Milica umire u porodičnoj kući u Herceg Novom. Sledećih nekoliko godina Andrić nastoji da svoje društvene aktivnosti svede na najmanju moguću meru, mnogo čita i malo piše. Zdravlje ga polako izdaje i on često boravi u bolnicama i banjama na lečenju. Bio je član Upravnog odbora Srpske književne zadruge od 1936. do 1939. i od 1945. do smrti 1975. godine.[31] Andrić umire 13. marta 1975. godine na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Sahranjen je na Novom groblju u Aleji zaslužnih građana... Ne saljem u inostranstvo! Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma! Tu sam za sva pitanja! Knjige saljem nakon uplate! POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!! Filmski plakati: Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje. Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara... Antikvarne knjige: Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli...

Zlatno doba Humor. Ironija. Seta. Kvazijezik. Ovo su četiri glavne odrednice knjige-prvenca filmskog reditelja Zorana Solomuna. Naslov knjige odnosi se na vreme od nekoliko decenija socijalističke Jugoslavije, vreme detinjstva generacija rođenih sredinom pedesetih godina proteklog veka. Jasne su autorove namere da nam svoje detinjstvo, iz vizure dečaka, predoči na vrlo realističan način, pokatkad surov – najjačim oruđem na raspolaganju jednom piscu: jezikom. A taj jezik čitaoca konstantno dovodi u stanje „aha efekta“, bilo da pomoću njega prepoznaje lično ili prepričano iskustvo, bilo da ga svojom nepravilnošću (samo) zabavlja ili ga pak odvodi u književne i filmske asocijacije već znanih dela, recimo, Bore Ćosića ili Gorana Markovića. Već viđeno? Ipak, ne bih rekao. Solomun se usudio da na tankoj žici nepoštovanja jezičkih pravila, što bi političari rekli – u okviru jezičke održivosti, i uz pomoć svoga izdavača, napravi smisleni rezultat. Tu je pred nama: hrabar, nepretenciozan, smešan do suza. Doduše, neko će (tužan, nostalgičan, ljut) plakati i iz skrivenih razloga. Kako god bilo, ovo je knjiga ljubavi i knjiga za uživanje. Svaki čitalac će sam za sebe odlučiti da li je opisano vreme bivših života bilo zaista zlatno, srebrno ili samo – rđa. Vladislav Bajac

Humor! Ironija! Seta! Kvazijezik! Ovo su četiri glavne odrednice knjige-prvenca filmskog reditelja Zorana Solomuna. Naslov knjige odnosi se na vreme od nekoliko decenija socijalističke Jugoslavije, vreme detinjstva generacija rođenih sredinom pedesetih godina proteklog veka. Jasne su autorove namere da nam svoje detinjstvo, iz vizure dečaka, predoči na vrlo realističan način, pokatkad surov – najjačim oruđem na raspolaganju jednom piscu: jezikom. A taj jezik čitaoca konstantno dovodi u stanje "aha efekta", bilo da pomoću njega prepoznaje lično ili prepričano iskustvo, bilo da ga svojom nepravilnošću (samo) zabavlja ili ga pak odvodi u književne i filmske asocijacije već znanih dela, recimo, Bore Ćosića ili Gorana Markovića. Već viđeno? Ipak, ne bih rekao. Solomun se usudio da na tankoj žici nepoštovanja jezičkih pravila, što bi političari rekli – u okviru jezičke održivosti, i uz pomoć svoga izdavača, napravi smisleni rezultat. Tu je pred nama: hrabar, nepretenciozan, smešan do suza. Doduše, neko će (tužan, nostalgičan, ljut) plakati i iz skrivenih razloga. Kako god bilo, ovo je knjiga ljubavi i knjiga za uživanje. Svaki čitalac će sam za sebe odlučiti da li je opisano vreme bivših života bilo zaista zlatno, srebrno ili samo – rđa. - Vladislav Bajac

Humor! Ironija! Seta! Kvazijezik! Ovo su četiri glavne odrednice knjige-prvenca filmskog reditelja Zorana Solomuna. Naslov knjige odnosi se na vreme od nekoliko decenija socijalističke Jugoslavije, vreme detinjstva generacija rođenih sredinom pedesetih godina proteklog veka. Jasne su autorove namere da nam svoje detinjstvo, iz vizure dečaka, predoči na vrlo realističan način, pokatkad surov – najjačim oruđem na raspolaganju jednom piscu: jezikom. A taj jezik čitaoca konstantno dovodi u stanje "aha efekta", bilo da pomoću njega prepoznaje lično ili prepričano iskustvo, bilo da ga svojom nepravilnošću (samo) zabavlja ili ga pak odvodi u književne i filmske asocijacije već znanih dela, recimo, Bore Ćosića ili Gorana Markovića. Već viđeno? Ipak, ne bih rekao. Solomun se usudio da na tankoj žici nepoštovanja jezičkih pravila, što bi političari rekli – u okviru jezičke održivosti, i uz pomoć svoga izdavača, napravi smisleni rezultat. Tu je pred nama: hrabar, nepretenciozan, smešan do suza. Doduše, neko će (tužan, nostalgičan, ljut) plakati i iz skrivenih razloga. Kako god bilo, ovo je knjiga ljubavi i knjiga za uživanje. Svaki čitalac će sam za sebe odlučiti da li je opisano vreme bivših života bilo zaista zlatno, srebrno ili samo – rđa. - Vladislav Bajac Čitaj dalje

Humor. Ironija. Seta. Kvazijezik. Ovo su četiri glavne odrednice knjige-prvenca filmskog reditelja Zorana Solomuna. Naslov knjige odnosi se na vreme od nekoliko decenija socijalističke Jugoslavije, vreme detinjstva generacija rođenih sredinom pedesetih godina proteklog veka. Jasne su autorove namere da nam svoje detinjstvo, iz vizure dečaka, predoči na vrlo realističan način, pokatkad surov – najjačim oruđem na raspolaganju jednom piscu: jezikom. A taj jezik čitaoca konstantno dovodi u stanje „aha efekta“, bilo da pomoću njega prepoznaje lično ili prepričano iskustvo, bilo da ga svojom nepravilnošću (samo) zabavlja ili ga pak odvodi u književne i filmske asocijacije već znanih dela, recimo, Bore Ćosića ili Gorana Markovića. Već viđeno? Ipak, ne bih rekao. Solomun se usudio da na tankoj žici nepoštovanja jezičkih pravila, što bi političari rekli – u okviru jezičke održivosti, i uz pomoć svoga izdavača, napravi smisleni rezultat. Tu je pred nama: hrabar, nepretenciozan, smešan do suza. Doduše, neko će (tužan, nostalgičan, ljut) plakati i iz skrivenih razloga. Kako god bilo, ovo je knjiga ljubavi i knjiga za uživanje. Svaki čitalac će sam za sebe odlučiti da li je opisano vreme bivših života bilo zaista zlatno, srebrno ili samo – rđa. Vladislav Bajac Zoran Solomun, filmski reditelj, scenarista i producent, rođen je 1953. godine u Puli. Otac mu je bio oficir JNA, a majka domaćica. Odrastao je u Istri, u Vojvodini i u Beogradu. Diplomirao je 1979. godine na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, na odseku za filmsku i TV režiju, u klasi Radoša Novakovića. Od 1985. do 1990. rukovodio je, zajedno sa beogradskim kompozitorom Milimirom Draškovićem, filmskom radnom zajednicom ”Pokret” u Beogradu. Od marta 1990. živi u Berlinu, gde je 1997. godine osnovao filmsku produkciju ”Ohne Gepaeck” (”Bez prtljaga”), koju vodi zajedno sa snimateljem Lorencom Harmanom. Kao scenarista i reditelj snimio je sledeće filmove (izbor): Meteor (1979, diplomski rad, dokumentarni film, 30 min.), Prašina u Beogradu (1982, eksperimentalni film, 45 min.), Prikupljanje i obrada lica sa društveno negativnim ponašanjem (1985, dokumentarni film, 14 min.), Subota ili nedelja (1986, dokumentarni film, 16 min.), Beogradski spomenici (1988, dokumentarni film, 45 min.), Ah, jedan podanik! (1989, dokumentarni film, 45 min.), Jedna zarđala ludnica (1990, dokumentarni film, 90 min.), Weltmeister (Harmonikaš – 1993, igrani film, 71 min.), Müde Weggefährten (Umorni saputnici – 1996, igrani film, 71 min.), Frauen in Schwarz (Žene u crnom – 1997, korežija sa Helgom Rajdemajster, dokumentarni film, 87 min.), Der Traum von Fliegen (San o letenju – 1999, dokumentarni film, 60 min.), Der Chinesische Markt (Kineska pijaca – 2000, korežija sa Vladimirom Blaževskim, dokumentarni film, 93 min.), Super Art Market (2009, dokumentarni film, 89 min.).

Olivera Marković "Olivera Marković nije samo glumica - ona je čitav jedan veliki, glumački ansambl". Ovu lucidnu definiciju jedne prebogate glumačke karijere koju je, na svečanosti uručenja Dobričinog prstena Oliveri Marković, 1998, dala Vida Ognjenović, potvrdiće, u raznim varijacijama, gotovo svi prilozi u monografiji posvećenoj jednoj od najvećih i najglamuroznijih glumica našeg pozorišta, filma i televizije, a koju je priredio Feliks Pašić. Monografija tekstom i fotografijom prati životni i profesionalni put Olivere Marković, od rođenja do današnjih dana koje karakterišu njeni proređeni, ali nesmanjeno efektni scenski, filmski, televizijski nastupi. Imala je samo devet godina kada je, u Niškoj Banji, osnovala "pozorišnu trupu" u kojoj je bila glavna glumica, rediteljka, autorka tekstova i upravnica! Iste godine, na komemoraciji povodom smrti kralja Aleksandra, recitovala je i plakala, a s njom je plakala i cela sala. No, pravi početak uspešne i duge karijere Olivere Marković i njena zanesenost pozorištem, datiraju iz dana okupacije, kada s grupom mladih entuzijasta, gimnazijalaca i studenata, među kojima i njen budući muž i najčešći partner na sceni Rade Marković, na Kolarcu, a potom po raznim beogradskim stanovima, priprema pozorišne predstave, idući iz uloge u ulogu, sve do odlaska u partizane (u torbici nosi tuš za trepavice, ruž i puder!) koji je zamalo osujećen četničkim prepadom. Kada se, 1948, upisala na Pozorišnu Akademiju, kao student prve generacije ove visoke škole, na klasu Mate Miloševića, imala je za sobom već nekoliko zapaženih scenskih nastupa, a diplomsku predstavu ("Poslednji" Maksima Gorkog) odigrala je na sceni Beogradskog dramskog, na kojoj će potom ostvariti i najznačajnije uloge, poput onih u "Mački na usijanom limenom krovu" (prva glumica u kombinezonu na domaćoj sceni), u Krležinom "Vučjaku", "Tri sestre" Čehova, "U Karolini Riječkoj", "Dobrom čoveku iz Sečuana" i "Majci Hrabrost" Bertolda Brehta, Milerovom "Lovu na veštice" ili Šoovom "Pigmalionu". U slikanju portreta Olivere Marković, Feliks Pašić u ovoj monografiji koristi mozaičnu formu: tu su mišljenja njenih kolega i partnera na sceni, reditelja, kritičara, potom sve njene uloge u pozorištu, na filmu, televiziji i radiju, tu je i selektivna bibliografija kritika i intervjua, kao i popis nagrada i priznanja, među kojima su i Zlatna i Srebrna pulska arena, Oktobarska i Sedmojulska nagrada i, naravno, kao kruna karijere, Dobričin prsten. O Oliveri Marković, pored ostalih, govore i Jovan Ćirilov, Marija Crnobori, Goran Marković ("Imala je magiju, alhemičarsku radionicu u sebi, nešto za šta možda sama nije bila zaslužna, ali je to umela da nosi, razvije i odneguje u neviđeni cvet glumačke umetnosti. Nije bila srećna zbog toga; nije bila ni nesrećna"), Rade Marković ("Po čemu se Olivera izdvajala? Ona je plenila. U početku svojom mladošću, temperamentom, izgledom, svojim ritmom, a posle - dubinom talenta, bogatstvom i raznovrsnošću duhovnog materijala koji unosi u svoju igru"), Vladimir Stamenković, Ksenija Jovanović, Đuza Stojiljković ("Velika glumica! To se ne može objasniti. Ko nije s njom igrao, ne može to ni da oseti ni da doživi. Ona zrači već samom svojom pojavom"), Mira Stupica ("Olivera je umetnik, ona je i zvezda, ona je uvek na sceni glumački događaj"), Jagoš Marković ("Olivera je glumački Lope de Vega. Po lakoći Rosini. Sve") i, konačno, Olivera Marković njom samom: "Bože, kakve sam lepe uloge igrala! Uglavnom sam odigrala sve što sam želela". Goran Marković: "Da li čoveku treba još nešto?" Prikaži više

„Uzalud smo se mi ušuškali u tim svojim životima, uzalud se volimo žarko, uzalud se jedni o druge trljamo i prodiremo jedni u druge – svako trči svojom stazom, i ta staza se može naglo prekinuti na sledećoj krivini, ili se pak može odužiti u beskrajne krugove po pisti, i onda najednom nestati negde daleko iza toskanskih brda koja okružuju Firencu, uljuljkanu u veo od čempresa i ptičjeg poja.“ Uoči Božića 2018. doktor Pol Gaše vodi ženu i kćerku na putovanje, da upoznaju Firencu. Mnogo mu je stalo da one otkriju Botičelija, sve draži starog grada i reku Arno, ali njihov boravak remeti pojava srpske umetnice performansa Marine Abramović, za koju nikad ranije nisu čuli, a na čije plakate neprestano nailaze na ulicama, i čije radove potom upoznaju na njenoj retrospektivnoj izložbi u dvoranama palate Stroci. Kao hirurg ortoped, Pol Gaše se gnuša (samo)povređivanja umetnice. Pa ipak, privlači ga njen svet koji, udaljavajući se malo-pomalo od naizgled bezrazložne nasilnosti, postaje ogledalo potrage za skladom, za harmonijom u odnosu prema drugome. Dve godine posle firentinskog priključenija, Pol Gaše slučajno nailazi na staru fotografi ju Marine A. i Ulaja pod naslovom Nemoguće približavanje. Na tom snimku, nastalom 1983. u Bangkoku, vide se dva bića koja bi želela da se dodirnu, ali su u tome na neki tajanstveni način sprečeni pa moraju da ostanu na distanci jedno od drugoga. U času kad izbija pandemija, Pol Gaše uviđa da je ta umetnost zapravo predstavljala neku vrstu upozorenja, čiji smisao on tek sad, konačno, shvata. Da je to bio podsticaj svima nama da zaštitimo onog drugog, bližnjeg, i da na tome ponovo utemeljimo svoja društva. Erik Fotorino (1960), francuski novinar i pisac, nakon studija prava, a zatim političkih nauka, u Parizu, radio je kao slobodni novinar za Liberasion i nedeljnik La Tribune de l’economie. Potom je kao novinar, vodeći reportažista a onda i glavni urednik, dvadeset pet godina (1986–2011) proveo u uglednom pariskom Mondu. Od aprila 2014. uređuje i vodi nedeljnik Le 1 čiji je suosnivač. Jedno vreme predavao je na Institutu političkih nauka u Parizu. Erik Fotorino je takođe i iskusan biciklista amater, o čemu je pisao u svojim knjigama Odlazim sutra (Je pars demain) i Mala pohvala za bicikl (Petit eloge de la bicyclette). Fotorino je širu popularnost stekao svojim romanima i esejima. Napisao je više od trideset dela. Dobitnik je nagrade Radija Europe 1 i nagrade bibliotekara (Prix des Bibliothecaires) za knjigu Osetljiva teritorija (Un territoire fragile, 2000), nagrade „Fransoa Morijak“ Francuske akademije za knjigu Milovati (Caresse, 2004), nagrade čitateljki časopisa El za knjigu Čovek koji me je voleo (L’Homme qui m’aimait tout bas, 2010) i nagrade Femina za roman Filmski poljupci (Baisers de cinema, 2007).

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! With illustrations by David Palladini Kraljevstvo je u nemiru dok stari kralj umire, ubijen čudnim i strašnim otrovom. Dok zemlja Delain tuguje, zli čarobnjak Flag smišlja beskrupulozan zaver, u kojem je kraljev najstariji sin Petar zatvoren zbog ubistva svog oca, a najmlađi sin nasleđuje tron. Samo Piter zna istinu o sopstvenoj nevinosti i zlu koje je Flag. Samo Piter može spasiti Dilejna od užasa koji Flag sprema. Ali prvo mora da pobegne sa visoke kule. Stiven Edvin King (engl. Stephen Edwin King, 21. septembar 1947) američki je pisac, scenarista, muzičar, kolumnista, glumac, filmski producent i reditelj. Njegove knjige su do sada prodate u preko 350 miliona primjeraka,[2] mnoge od kojih su adaptirane u igrane filmove, mini-serije, televizijske serije i stripove. King je objavio 61 roman (uključujući sedam pod pseudonimom Ričard Bakman) i šest nefiktivnih knjiga.[3] Napisao je oko 200 kratkih prila, od kojih su mnoge objavljene u kolekcijama knjiga. King je osvojio Nagradu Brema Stokera, Svjetsku nagradu za fantastiku i nagradu Britanskog društva za fantastiku. Nacionalna fondacija za knjigu mu je 2003. godine dodijelila Nacionalnu nagradu za književnost.[6] Takođe je dobio nagrade za svoj doprinos književnosti, na osnovu svog cjelokupnog opusa, kao što su Svjetska nagrada za fantastiku za životno djelo (2004) i Nagradu velemajstora, koju dodjeljuju Pisci misterije u Americi (2007). King je 2015. godine najgrađen Nacionalnom medaljom za umjetnost, koju dodjeljuje Nacionalna zadužbina za umjetnost SAD za svoj doprinos književnosti. King se smatra „kraljem horora” Stiven King je rođen 21. septembra 1947. godine u Portlandu, u američkoj saveznoj državi Mejn. Njegov otac, Donald Edvin King, bio je pomorski trgovac. Donald je rođen kao Donald Polok, ali je kasnije koristio prezime King. Stivenova majka bila je Neli Rut (rođena Pilsberi). Njegovi roditelji su se vjenčali 23. jula 1939. godinne u Skarborou u Mejnu. Živjeli su sa Donaldovom porodicom u Čikagu, a zatim su se preselili u Kroton na Hadsonu u Njujorku. Porodica King vratila se u Mejn pred kraj Drugog svjetskog rata, gdje su živjeli u skromnoj kući u Skarborou. Kada je Stiven imao dvije godine, njegov otac je napustio porodicu. Stivenova majka je sama odgojila Stivena i njegovog starijeg brata Dejvida, a povremeno su imali velike finansijske probleme. Kada je Stiven imao jedanaest godina, njegova porodica se preselila u Daram, gdje se njegova majka brinula o svojim roditeljima do njihove smrti. Zatim se zaposlila kao njegovateljica u lokalnoj instituciji za mentalno zaostale osobe.King je vaspitan kao metodista, ali je tokom srednje škole izgubio vjeru u organizovanu religiju. Iako više nije religiozan, King ipak vjeruje u postojanje Boga. Kao dijete, King je prisustvovao tragediji kada je njegovog prijatelja udario i ubio voz, iako se više ne sjeća ovog događaja. Porodica mu je rekla da je, kada je napustio kuću kako bi se igrao sa tim dječakom, ubrzo došao nazad bez riječi i u šoku. Tek kasnije je porodica saznala za dječakovu smrt. Neki kritičari pretpostavljaju da je ovaj događaj psihološki inspirisao Kinga za neka njegova mračnija djela,[17] ali to King ne spominje u svom memoaru O pisanju (2000). Dejvid Paladini (1. april 1946 – 13. mart 2019)[1] je bio američki ilustrator,[2] najpoznatiji po svom špilu Tarota Vodolija (Morgan Press, 1970) i njegovom preradi kao Novi Paladini tarot (1997, Igre u SAD Sistems), i ilustracije knjiga za decu, posebno Devojčica koja je plakala cveće i druge priče Džejn Jolen (T. I. Crovell, 1973). Njegov stil podseća na secesijske ilustracije Alfonsa Muhe i Obrija Berdslija, kao i na art deko dizajn Ertea. Paladini je rođen u Italiji i emigrirao je u Ameriku kao dete. Njegovo dvojno kulturno poreklo je izraženo u bujnoj kreativnosti njegovog dela. Nakon studija umetnosti, fotografije i filma na Prat institutu u Njujorku, bio je fotograf na Letnjim olimpijskim igrama 1968. u Meksiko Sitiju na svom prvom poslu. Paladini je ilustrovao drugo izdanje romana Stivena Kinga, Oči zmaja (Viking, 1987). Umetničko delo je izvedeno olovkom i mastilom na Bienfeng velur papiru.[citat je potreban] U zavisnosti od naknadnog zadržavanja ilustracija, to bi moglo biti njegovo najrasprostranjenije delo u VorldCat bibliotekama. Inače, Iolen-ova Devojka koja je plakala cveće je njegova najrasprostranjenija, sa velikom razlikom. Takođe je uradio izdanje Lepota: Retelling of the Stori of Beauti and the Beast Robin McKinlei (1978), njenog prvog romana. Davidove umetničke memoare, The Journal of an Artist, hrabro iskren pogled na čoveka koji je odlučio da poštuje svoj autentični put posvetivši svoj život umetnosti, objavio je Black Svan Press 2011. Dejvid govori o svom radu na Tarotu Vodolija i Novi Palladini tarot u slikanju duše: Tarot umetnost Davida Paladinija, sa koautorkom Anastasijom Hejsler, takođe u izdanju Black Svan Press-a 2013. David je radio i živeo u Hemptonsu (država Njujork), na Jamajci i u Francuskoj. Poslednje godine života proveo je u Njuport Biču u Kaliforniji i nastavio da slika, piše i izlaže svoje radove. David je preminuo 13. marta 2019. godine, mirno kod kuće.

276 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Donji desni cosak malo zguzvan, nista strasno. Sve ostalo uredno! Lavanderman je prvi hvarski stripovski superheroj. Alias mu je Borisa Bunčuga, a ishodište njegovih moći u biljci je lavandi. Bori se protiv komaraca i moljaca, nesanice, glavobolje i vrtoglavice. O autorima Autori su misteriozni likovi koji žive u sjeni junaka, kažu autori. Crta ga Vančo Rebac, a piše Toni Faver. Izdanja Prvi broj izlazi u rujnu 2008. u 200 komada, odmah biva rasprodan te već u studenome doživljava drugo izdanje. U drugom broju stripa, objavljenom u svibnju 2009., kao gosti svoj obol daju Damir Steinfl i Vinko Barić, svaki s po dvije table. Između drugog i trećeg broja snima se igrani film `Lavanderman: istina ili mit?` Glavne uloge tumače Damir Markovina i Anja Alavanja, scenarist je ponovo Toni Faver, a režiju potpisuje Zvonimir Rumboldt. Direktor fotografije je Tomislav Krnić. Ova trojica, tj. nezavisna filmska produkcija `Kad - tad`, su producenti filma. Film ima premijeru na filmskom festivalu u Puli 2010. godine. U studenom iste godine izlazi dugoočekivani treći broj, deblji no ikada u čijoj realizaciji sudjeluje čak sedam crtača: Vinko Barić, Alem Ćurin, Igor Hofbauer, Kenji Masamura, Vančo Rebac, Esad Tomislav Ribić i Miro Župa. U svibnju 2011. u izdanju udruge `Kad- Tad` izlazi CD s glazbom iz filma. Za njega skladbe stvaraju: Balun, Belan, Ćaleta, Gobac, Grubić, Hrepić, Ivašković, Matačić, Novcoselić, Rukavina, Rumboldt, Simčić, Stipišić, Škudar, Šverko i Tibljaš, a izvode: Narodno blago i Fon Biskich, Aqua Bronze, Radio Clash, Jackaranba, Hans, Hrepa, Pokvareno društvo, Psihomodo pop, The Cretens, Mone, Ro-La, Whats on Tv, mama?, Ziuzao, Neno Belan & Fiumens i The Playboys. Početkom srpnja 2012. promovira se dugoočekivani 4. broj stripa. Ovo divot izdanje ima preko 80 stranica a Lavanderman je prvi put otisnut i u koloru. Kroz 5 epizoda vodi nas pet crtača: Kenji Masamura, Vinko Barić, Vančo Rebac, Miro Župa i po prvi put Štef Bartolić. Za 4 epizode scenarij potpisuje Toni Faver. Izdanje izlazi s dvije različite naslovnice, od kojih je japanska otisnuta u samo 200 komada. U svibnju 2013. promoviran je 5. broj stripa,posvećen aktualnim lokalnim izborima, također s dvije naslovnice od kojih jedna ima 800 (Rebac), a druga 200 (Kordej) primjeraka. Sa 76 strana, ovaj broj ponovno uvodi postere. Autori su: Vinko Barić, Toni Faver, Ana Kolega,Damir Markovina, Igor Kordej, Vančo Rebac, Ana Schaub i Miro Župa. Na reanimiranom MAFESTU u svibnju 2014. predstavljen je 6. broj. Glavnu priču preuzima Damir Ercegović, a uz veterane iz prošlih izdanja Vinka Barića( prvi put i na naslovnici), Vanču Rebca i Mira Župu Lavandermana crta i vinkovačka legenda, jedini i neponovljivi – Dubravko Mataković, koji potpisuje i jednu od dvije naslovnice! U ovom jedinstvenom izdanju po prvi put zajedno, rame uz rame, tajice uz tajice, bore se tri najveća hrvatska superheroja! Protman, Superhrvoje i Lavanderman! Duplerice su prepuštene, kako je i red, damama! U punom koloru, na sjajnom papiru svog omiljenog junaka portretiraju slikarica Nikolina Ivezić i kiparica Helena Ohnjec! Tema na duplericama je prigodničarske naravi – disco club! Naime, 2014. godine obilježava se pedesetogodišnjica prvog te vrste u Hrvatskoj koji se pod imenom „Amfora“ otvorio baš u Jelsi davne 1964. Dana 21.08.2015. promoviran je u jelšanskoj galeriji `DALMACIJALAND` (zapravo Borisovoj konobi) novi broj. U sedmom broju stripa Zajebani Lavanderman Damir Ercegović nastavlja epsku epizodu „NAČELNIK, SAVJETNIK, ŠPIJUN“ i potpisuje jednu od noslovnica, Vinko Barić vrača nas u prve dane diska, Miro Župa vrača nas, pak, u prve dane svemira te potpisuje alternativnu naslovnicu, a pod paskom Alema Ćurina dolazi do susreta Lavandermana i Bevandermana! Duplerice su ponovo prepuštene damama, Suzane Bernat i samozatajnoj umjetnici koja se skriva iza pseudonima GingerLolla! Originalni crtač Lavandermena Vančo Rebac briljira u minijaturi „PREDSEZONA“. Tu je još i Helena Ohnjec s dva bravurozna akvarela. Po prvi put scenarij za Lavandermena (epizoda s Bevandermanom) potpisuje Franko Petrić, dok za ostale eizode (izuzev one Mira Župe) piše Toni Faver. Kao dodatak tu je i drugi dio filmskog scenarija (T. Faver) ilustriranog crtežima iz filma (V. Rebac). Dana 24.08.2016, na sam rođendan Borisa Bartolomeja Bunčuge promovira se u rodnoj mu Jelsi osmi broj stripa! Glavni crtač serijala Damir Ercegović završava epohalnu trodjelnu epozodu i potpisuje glavnu naslovnicu te tri iulustracije unutar broja, Vinko Barić u epizodi `Urlike` opisuje susret mladog Borisa s terorističkom skupinom Baader-Meinhof 1972. u Njemačkoj. Vančo Rebac ilustrira probleme nastale poradi nabujalog obiteljskog turizma u epizodi `Obiteljski turizam! Vančo potpisuje i alternativnu naslovnicu. Duplerice se dohvatila mlada slikarica Jelena Sokić, a ovaj put među autore duplerca ugirao se i sveprisutni Vinko. Iako nema strip u ovom broju, Miro župa predstavljen je fotografijama skulptura na temu Lavandermana te plakatom filma `Pola stoljeća diska` čiji drugi plakat koji je takođe uključen u ovo izdanje potpisuje stara znanica Nikolina Ivezić. Osim njega s jednim akvalerom se predstavlja, sad već redovita, Helena Ohnjec. Dana 08.06.2017. u `Klubu Zona` na splitskom Šperunu promovirano je izdanje LAVANDERMAN INTEGRAL1! U ovom tvrdoukoričenom albumu reprintana su prva dva izdanja, sada već godinama nenabavljiva u prodaji. Naslovnicu posebno za ovaj broj crta originalni crtač Vančo Rebac. Format je nešto izdužen zbog engleskih podnaslova koji avanture dalmatinskog superjunaka po prvi put približavaju svima koji se služe i tim jezikom. Prijevod potpisuje Jasminka Golubić, koja je svojevremano prevela i film. Predgovor piše Jurica Pavičić. Osim samog reprinta ovo divot izdanje sadrži i pregršt neobjavljenih skica i odbačenih verzija kao i presjek članaka iz tiska povezanih s prvim brojevima. Visoki troškovi povezani s ovim izdanjem rezultirali su prolongiranjem objavljivanja redovitog devetog broja na 2018. Dobro je napomenuti kako je Ministarstvo kulture otkupilo 260 komada albuma za popunu fondova knjižnica diljem lijepe naše i na taj način učinilo konačno strip dostupnijim a samo izdanje (koje je otisnuto u 500 kom) raritetnijim. Dana 24.08.2018. na Jelšanskoj pjaci, dvije godine nakon osmog predstavlja se deveti broj strip serijala, na 72 stranice našlo se mjesta za 4 epizode koje su nacrtali Damir Ercegović, Vinko Barić, Miro Župa i Marko Marković. U sve osim Župine epizode upleten je scenaristički Toni Faver. U ovom izdanju, prvom bez originalnog crtača Vanče Rebca, našlo se još mjesta i za duplerice Marije Kondres i Tee Jurišić, ilustraciju Stipana Tadića, nekoliko plakata izložbi iz Dalmacijalanda, fotoreportažu s proslave lanjskog Borisovog rođendana, par reklama, nekoliko keramičkih uradaka Helene Ohnjec, scanove jedne salvete i naslovnice starog Vjesnika, rječnik manje poznatih riječi te neke ludorije s facebooka. Dana 20.06.2021. na zagrebačkom CRŠ-u konačno je predstavljen završni broj stripa Lavandermana. U desetom broju serijala o Lavandermanu osamdeset stranica izradilo je čak dvadeset autora. Vinko Barić po scenariju Tonija Favera nacrtao je dvije kraće epizode. Prva, naslovljena „Duplerica“, obrađuje fenomen srednjih stanica muških magazina viđen kroz prizmu hvarskog superheroja. Epizoda „Slon“pripada podžanru alternativne povijesti i govori o vremenu Hanibala Lucića i Petra Hektorovića. Između Barićevih vinjeta nalazi se Tino Ćurin koji je opisao susret Crnog Popaja i Lavandermana. Na kraju, u drugome dijelu epizode zvanom „Depresija je bolest zajebana“ Damir Ercegović, također po scenariju Tonija Favera, dovodi Borisa Bunčugu do nesretna završetka. Posljednju tablu, u kojoj Boris Bučuga umre, nacrtalo je četrnaest autora koji su već sudjelovali na projektu jer je svim suradnicima koji su radili na projektu poslana zamolba da je nacrtaju. Odazvali su se: Vinko Barić, Štef Bartolić, Alem Ćurin, Tino Ćurin, Džo, Igor Kordej, Nikolina Ivedzić, Marko Marković, Kenji Masamura, Dubravko Mataković, Helena Ohnjec, Vančo Rebac, Stipan Tadić i Miro Župa. U odvojenom dijelu s naslovom „Petnaest puta sam umro“ mogu se vidjeti sve verzije Lavandermanove smrti, Sve je ukoričeno u četiri različite naslovnice (Vinko Barić, Damir Ercegović, Alem Ćurin, Toni Faver) i dodatno oplemenjeno dvijema duplericama (Sanja Jureško, Karina Sladović).

STR. od 38 do 63, dim. 35 x 25 cm. KOMPLETNO PLAKAT POSTER STAMPA PRINT ART DEKO Prije 88 godina, u subotu 6. veljače 1926. godine, u Zagrebu je izišao prvi broj modernog magazina, ilustrirani tjednik Svijet (1926. - 1936.), časopis za društveni život. Realizacijom ideje njegova pokretača, prvoga urednika i stalnog ilustratora, slikara Otta Antoninija, u hrvatskom novinskom prostoru zasjale su dvije zvijezde.Prva je novi, sadržajno suvremeno koncipiran tjednik građanske orijentacije s prilozima iz društvene kronike u području zabave, mode, glazbe, umjetnosti, športa, filma i kazališta, politike i gospodarstva te putopisima, romanima u nastavcima, notama popularne lakoglazbene produkcije, humorom i zanimljivostima, domaćim i iz svijeta, novitetima i senzacijama, koji su, danas možemo reći, obilježili razdoblje ludih dvadesetih godina.U stilu Art decoaUkorak s nastupanjem nove epohe zajedničkih europskih pojava, sveprisutan je dekorativni stil art deco, koji obuhvaća bitne dimenzije vremena nazvanog `jazz age`, `roaring twenties`, pa i `swinging twenties` zbog sadržaja koji preplavljuju cijeli svijet, pa tako i Zagreb: to su jazz bandovi novog zvuka i novi plesovi, charleston i ludilo koje vlada za plesnom glazbom uz gramofon ili novootvorenim Palais de dance klubovima, produkcije prvih zvučnih filmova, sve kraća dužina haljima i kratke frizure, popularni bubikopf, izbori za Miss i ljepotice kupališta u ljetnoj sezoni, svijet noćnih klubova, kabarea, revija i zvijezda, kao i novija tehnička dostignuća, avion i cepelin, veliki parobrodi i prekooceanska putovanja.Druga, ali ne manje sjajna zvijezda je Otto Antonini, koji uvodi novu likovnost dekorativizma u grafičko oblikovanje časopisa, art deco, po kojem će Svijet ostati jedinstvena pojava i sinonim za promociju tog stila u hrvatskom kulturnopovijesnom prostoru iz perspektive njegova medijskog utjecaja na formiranje pop kulture dvadesetih godina 20. stoljeća.Stalnim angažmanom u Svijetu, od samog početka izlaženja do kraja 1932. godine, Antonini je ostvario stotine ilustracija za udarne vijesti na naslovnicama i poleđinama, za specijalne prigodne brojeve, romane i tekstove novinara, koje su definirale vizualni identitet Svijeta čiji je grafički standard odgovarao svjetskom te bio osnova izdavačkog pothvata kojim je grafičko-nakladni zavod Tipografija krenuo u osvajanje nove publike i tržišta, kao, uostalom, i brojni časopisi tog tipa u svijetu poput pariških L`Esprit Nouveau, L`Illustration, tadašnjeg američkog Varietyja, berlinskog modnog magazina Die Dame, Voguea, Fortunea.Tipografija d.d. Zagreb (osnovana 1920.) u to je vrijeme jedan od dva najveća novinska koncerna u državi, izdaje tri dnevna lista, Jutarnji list i Večer u visokim nakladama od 30.000 primjeraka te Obzor malo manje uspješno, ali kako zadržava tradiciju vodećeg nacionalnog dnevnika i njegove uređivačke politike s orijentacijom na kulturu, te gubitke pokriva zaradom od drugih izdanja.U godini pokretanja Svijeta vodstvo nad Tipografijom preuzima dr. Milivoj Dežman, slijede promjene u najtiražnijem dnevniku, Jutarnjem listu, čijim je glavnim urednikom tada imenovan Josip Horvat, vrhunski novinar, publicist i književnik na hrvatskom obzorju, koji će obavljati taj posao sve do 1941. godine. Godinu prije, 1925., Tipografija je počela izdavati i prvi časopis namijenjen isključivo ženama, Ženski list, koji uređuje Marija Jurić Zagorka. Najveći Tipografijin konkurent, Jugoštampa, s drugim političkim predznakom, izdaje dnevnik Novosti i ilustrirani polumjesečnik Kulisa (pokrenut 1927.), ali upravo su novi sadržaji na ilustracijama Otta Antoninija učinili Svijet najglamuroznijim i najpopularnijim časopisom u zemlji. Njegov uzor su vrhunski časopisi u svijetu, čiju je razinu dosegnuo primjenjujući svoje vrsno crtačko znanje, već stečeno grafičko iskustvo te urođeni elitizam prema umjetnosti i životu, što se nadopunjuje posljednjim vijestima i fotografskim materijalima svjetskih novinskih agencija koje dolaze na adresu uredništva na Preradovićevu trgu 9.Izvrsni suradniciIako kao urednik potpisuje tek prvih 18 brojeva Svijeta (Antonini nikada nije bio u stalnom radnom odnosu osim u OZEHA 1947. - 1953.), očito je da je on zacrtao uređivačku koncepciju koja se nije znatnije mijenjala sve do kraja. A da bi je mogao provoditi na zavidnoj kvalitativnoj razini, otpočetka je mogao računati na osigurane uvjete, kako one tehničke tako i na svoje suradnike.Tiskara Tipografije imala je najsuvremenije strojeve u državi te se Svijet tiskao u bakrotisku, a naslovnice i druge ilustracije u offsetu. Voditelj Litografskog odjela tiskare bio je Vladimir Rožankowski, iskusni grafički stručnjak, koji je još 1898. osnovao svoj Kromolitografički zavod i tiskaru u Zagrebu. Boljeg suradnika Antonini nije mogao naći jer su iza sebe imali uspješnu suradnju u umjetničko-satiričkom časopisu Šišmiš, koji je pokrenuo Antonini, a tiskao i izdavao Rožankowski. Izlazio je kao polumjesečnik tri godišta, 1915. - 1917., i tu je Antonini stekao svoja prva iskustva u grafičkom oblikovanju, dizajniravši, kao i u Svijetu, naslovnice, reklame i ilustracije tekstova, ali u stilu secesije s naglašenim ekspresionizmom. Izvrsnim crtežom ostvario je brojne karikature, koristeći likovni izraz primjeren časopisu tog tipa, što će poslije modificirati u izradi kroki-portreta znanih i neznanih osoba i događaja te koristiti prema potrebi u brojnim ilustracijama u Svijetu.Drugi, jednako važan suradnik, ali i osoba s kojom se profesionalno dobro nadopunjavao, bio mu je Zvonimir Vukelić, hrvatski književnik i novinar, feljtonist Jutarnjeg lista, poznatiji pod pseudonimom Zyr Xapula. Kao urednik u Svijetu, s iskustvom jednog od najstarijih profesionalnih novinara i reputacijom urednika našeg prvog ilustriranog tjednika, Ilustrovanog lista (1914.-1915.), pisao je satirične tekstove `male moment-sličice našega društva, naših ljudi, njihovih slaboća ...`, koji su govorili o tadašnjem društvu, jednako kao i Antoninijevi crteži, koji su kao ilustracija pratili tekst zasnovani na iskustvu ilustracija u Šišmišu.Otvorenost i širinu Svijeta u komentaru društvenih događanja pokazuje primjer gdje se u istom broju, od 9. veljače 1929., pojavljuje veliki prilog s Novinarskog plesa održanog 1. veljače u hotelu Esplanade, koji ga i tekstom i fotografijom predstavlja kao najelitniji događaj sezone (među gostima je i Antonini sa suprugom na fotografiji koja je zabilježila filmsko snimanje kao vrhunac večeri!), a samo nekoliko stranica dalje objavljen je Zyrov tekst `Uoči Elitnog plesa novinara`, u kojem na duhovit način ismijava sve okolnosti nerazumnih priprema i novčanih posljedica koje prate sudionike plesa. Autor je ilustracija, ustvari karikatura, Antonini, koji s dozom samoironije komentira događaj kojem je i sam prisustvovao.Pokretanje tjednika Svijet pratila je osmišljena reklamna promidžba. Početkom 1926. tiskan je plakat i pretplatni listić koji najavljuju izlaženje novog tjednika početkom veljače. Antonini je autor likovnog rješenja, efektne kompozicije u namjeni tržišnog komuniciranja koja objedinjuje sliku i tekst u grafičkom oblikovanju, utemeljenom na stilizaciji i crno-bijelom kontrastu podloge i tipografskih znakova, s akcentom na crvenoj boji Globusa/Svijeta i bijelih novinskih listova koji lepršaju u tom univerzumu vijesti. Naslov Svijet, ispisan bijelom bojom, kao i tekst najave, bazira se na tipografiji u funkciji prepoznatljivog znaka i rješenje je koje će postati zaštitni znak časopisa, a pojavljivat će se u svakom broju na prvoj stranici i zadržati sve do kraja 1936. godine, dokad izlazi u istom obliku. Pretplatnim listićima oglašavala se pogodnost pretplate uz snižene cijene za pretplatnike ostalih izdanja Tipografije - Jutarnjeg lista, Obzora i Večeri. Dakle, Svijet se mogao dobiti direktno na kućnu adresu, kupiti u kiosku, ili od kolportera na ulici, kako je ubrzo odobreno Zakonom o štampi.Časopis za kućne bibliotekeSvijet je pokrenut s idejom masovnog medija čiji je sadržaj namijenjen svim uzrastima širokog čitateljstva. Reklamirao se kao neizostavni inventar svake kućne biblioteke. Kako bi se osiguralo trajno tržište, marketinška kampanja je uključivala sljedeće: stranice brojeva u jednome polugodištu počinjale su sa 1 i numerički tekle do kraja posljednjeg broja da bi se, kako je zamišljeno, brojevi uvezivali i čuvali u knjizi po polugodištima. Već na kraju prvoga godišta Antonini je svojom ilustracijom za poleđinu broja od 29. siječnja 1927. pokazao kako to izgleda: u kompoziciji mrtve prirode s cvijećem, statuom i ostalim predmetima, počast ima uvezana Knjiga II., I. godište. Objavljenu sliku pratio je tekst: `Ilustrovani tjednik Svijet, u sjajnom uvezu, uresom je svake naše kuće`.S vremena na vrijeme u svojim je ilustracijama Antonini znao diskretno uključiti i samoreklamu: na naslovnici predbožićnog broja jedna Marica nosi pod rukom puricu, ali i novi broj Svijeta, ili, na ilustraciji za tekst `Zagrebački tipovi s ulice`, pojavljuje se i kolporter koji nudi sva Tipografijina izdanja pa i Svijet, ili, na naslovnici broja od 10. listopada 1930., u povodu održavanja Izložbe štampe kao specijalne priredbe na Jesenskom zagrebačkom zboru, Antonini je rješenjem naslovnice reinterpretirao likovnost službenog plakata manifestacije pod nazivom `Izložba i sajam Centralnog naobrazbenog odbora saveza grafičkih radnika Jugoslavije`, koji je izveo Atelier Tri, u korist svoje matične kuće istaknuvši njezina izdanja: u kompoziciji koja ilustrira proces tiskanja na velikom žutom plakatu koji izlazi pod valjcima pojavljuju se naznake izdanja Tipografije: Jutarnji list, Obzor, Večer, Svijet.Tko je Otto?Otto Antonini (1892 - 1959) iznimno je zanimljiva autorska osobnost čiji je opus bio gotovo neistražen i stoga je već desetljećima kao umjetnik prisutan tek na marginama hrvatske povijesti umjetnosti. Jedan je od onih umjetnika koji je uspio prepoznati vlastiti umjetnički nerv, prihvativši stil Art decoa gotovo urođen ovom slikaru - gentlemanu......

STR. od 319 do 339, dim. 35 x 25 cm. KOMPLETNO PLAKAT POSTER STAMPA PRINT ART DEKO Prije 88 godina, u subotu 6. veljače 1926. godine, u Zagrebu je izišao prvi broj modernog magazina, ilustrirani tjednik Svijet (1926. - 1936.), časopis za društveni život. Realizacijom ideje njegova pokretača, prvoga urednika i stalnog ilustratora, slikara Otta Antoninija, u hrvatskom novinskom prostoru zasjale su dvije zvijezde.Prva je novi, sadržajno suvremeno koncipiran tjednik građanske orijentacije s prilozima iz društvene kronike u području zabave, mode, glazbe, umjetnosti, športa, filma i kazališta, politike i gospodarstva te putopisima, romanima u nastavcima, notama popularne lakoglazbene produkcije, humorom i zanimljivostima, domaćim i iz svijeta, novitetima i senzacijama, koji su, danas možemo reći, obilježili razdoblje ludih dvadesetih godina.U stilu Art decoaUkorak s nastupanjem nove epohe zajedničkih europskih pojava, sveprisutan je dekorativni stil art deco, koji obuhvaća bitne dimenzije vremena nazvanog `jazz age`, `roaring twenties`, pa i `swinging twenties` zbog sadržaja koji preplavljuju cijeli svijet, pa tako i Zagreb: to su jazz bandovi novog zvuka i novi plesovi, charleston i ludilo koje vlada za plesnom glazbom uz gramofon ili novootvorenim Palais de dance klubovima, produkcije prvih zvučnih filmova, sve kraća dužina haljima i kratke frizure, popularni bubikopf, izbori za Miss i ljepotice kupališta u ljetnoj sezoni, svijet noćnih klubova, kabarea, revija i zvijezda, kao i novija tehnička dostignuća, avion i cepelin, veliki parobrodi i prekooceanska putovanja.Druga, ali ne manje sjajna zvijezda je Otto Antonini, koji uvodi novu likovnost dekorativizma u grafičko oblikovanje časopisa, art deco, po kojem će Svijet ostati jedinstvena pojava i sinonim za promociju tog stila u hrvatskom kulturnopovijesnom prostoru iz perspektive njegova medijskog utjecaja na formiranje pop kulture dvadesetih godina 20. stoljeća.Stalnim angažmanom u Svijetu, od samog početka izlaženja do kraja 1932. godine, Antonini je ostvario stotine ilustracija za udarne vijesti na naslovnicama i poleđinama, za specijalne prigodne brojeve, romane i tekstove novinara, koje su definirale vizualni identitet Svijeta čiji je grafički standard odgovarao svjetskom te bio osnova izdavačkog pothvata kojim je grafičko-nakladni zavod Tipografija krenuo u osvajanje nove publike i tržišta, kao, uostalom, i brojni časopisi tog tipa u svijetu poput pariških L`Esprit Nouveau, L`Illustration, tadašnjeg američkog Varietyja, berlinskog modnog magazina Die Dame, Voguea, Fortunea.Tipografija d.d. Zagreb (osnovana 1920.) u to je vrijeme jedan od dva najveća novinska koncerna u državi, izdaje tri dnevna lista, Jutarnji list i Večer u visokim nakladama od 30.000 primjeraka te Obzor malo manje uspješno, ali kako zadržava tradiciju vodećeg nacionalnog dnevnika i njegove uređivačke politike s orijentacijom na kulturu, te gubitke pokriva zaradom od drugih izdanja.U godini pokretanja Svijeta vodstvo nad Tipografijom preuzima dr. Milivoj Dežman, slijede promjene u najtiražnijem dnevniku, Jutarnjem listu, čijim je glavnim urednikom tada imenovan Josip Horvat, vrhunski novinar, publicist i književnik na hrvatskom obzorju, koji će obavljati taj posao sve do 1941. godine. Godinu prije, 1925., Tipografija je počela izdavati i prvi časopis namijenjen isključivo ženama, Ženski list, koji uređuje Marija Jurić Zagorka. Najveći Tipografijin konkurent, Jugoštampa, s drugim političkim predznakom, izdaje dnevnik Novosti i ilustrirani polumjesečnik Kulisa (pokrenut 1927.), ali upravo su novi sadržaji na ilustracijama Otta Antoninija učinili Svijet najglamuroznijim i najpopularnijim časopisom u zemlji. Njegov uzor su vrhunski časopisi u svijetu, čiju je razinu dosegnuo primjenjujući svoje vrsno crtačko znanje, već stečeno grafičko iskustvo te urođeni elitizam prema umjetnosti i životu, što se nadopunjuje posljednjim vijestima i fotografskim materijalima svjetskih novinskih agencija koje dolaze na adresu uredništva na Preradovićevu trgu 9.Izvrsni suradniciIako kao urednik potpisuje tek prvih 18 brojeva Svijeta (Antonini nikada nije bio u stalnom radnom odnosu osim u OZEHA 1947. - 1953.), očito je da je on zacrtao uređivačku koncepciju koja se nije znatnije mijenjala sve do kraja. A da bi je mogao provoditi na zavidnoj kvalitativnoj razini, otpočetka je mogao računati na osigurane uvjete, kako one tehničke tako i na svoje suradnike.Tiskara Tipografije imala je najsuvremenije strojeve u državi te se Svijet tiskao u bakrotisku, a naslovnice i druge ilustracije u offsetu. Voditelj Litografskog odjela tiskare bio je Vladimir Rožankowski, iskusni grafički stručnjak, koji je još 1898. osnovao svoj Kromolitografički zavod i tiskaru u Zagrebu. Boljeg suradnika Antonini nije mogao naći jer su iza sebe imali uspješnu suradnju u umjetničko-satiričkom časopisu Šišmiš, koji je pokrenuo Antonini, a tiskao i izdavao Rožankowski. Izlazio je kao polumjesečnik tri godišta, 1915. - 1917., i tu je Antonini stekao svoja prva iskustva u grafičkom oblikovanju, dizajniravši, kao i u Svijetu, naslovnice, reklame i ilustracije tekstova, ali u stilu secesije s naglašenim ekspresionizmom. Izvrsnim crtežom ostvario je brojne karikature, koristeći likovni izraz primjeren časopisu tog tipa, što će poslije modificirati u izradi kroki-portreta znanih i neznanih osoba i događaja te koristiti prema potrebi u brojnim ilustracijama u Svijetu.Drugi, jednako važan suradnik, ali i osoba s kojom se profesionalno dobro nadopunjavao, bio mu je Zvonimir Vukelić, hrvatski književnik i novinar, feljtonist Jutarnjeg lista, poznatiji pod pseudonimom Zyr Xapula. Kao urednik u Svijetu, s iskustvom jednog od najstarijih profesionalnih novinara i reputacijom urednika našeg prvog ilustriranog tjednika, Ilustrovanog lista (1914.-1915.), pisao je satirične tekstove `male moment-sličice našega društva, naših ljudi, njihovih slaboća ...`, koji su govorili o tadašnjem društvu, jednako kao i Antoninijevi crteži, koji su kao ilustracija pratili tekst zasnovani na iskustvu ilustracija u Šišmišu.Otvorenost i širinu Svijeta u komentaru društvenih događanja pokazuje primjer gdje se u istom broju, od 9. veljače 1929., pojavljuje veliki prilog s Novinarskog plesa održanog 1. veljače u hotelu Esplanade, koji ga i tekstom i fotografijom predstavlja kao najelitniji događaj sezone (među gostima je i Antonini sa suprugom na fotografiji koja je zabilježila filmsko snimanje kao vrhunac večeri!), a samo nekoliko stranica dalje objavljen je Zyrov tekst `Uoči Elitnog plesa novinara`, u kojem na duhovit način ismijava sve okolnosti nerazumnih priprema i novčanih posljedica koje prate sudionike plesa. Autor je ilustracija, ustvari karikatura, Antonini, koji s dozom samoironije komentira događaj kojem je i sam prisustvovao.Pokretanje tjednika Svijet pratila je osmišljena reklamna promidžba. Početkom 1926. tiskan je plakat i pretplatni listić koji najavljuju izlaženje novog tjednika početkom veljače. Antonini je autor likovnog rješenja, efektne kompozicije u namjeni tržišnog komuniciranja koja objedinjuje sliku i tekst u grafičkom oblikovanju, utemeljenom na stilizaciji i crno-bijelom kontrastu podloge i tipografskih znakova, s akcentom na crvenoj boji Globusa/Svijeta i bijelih novinskih listova koji lepršaju u tom univerzumu vijesti. Naslov Svijet, ispisan bijelom bojom, kao i tekst najave, bazira se na tipografiji u funkciji prepoznatljivog znaka i rješenje je koje će postati zaštitni znak časopisa, a pojavljivat će se u svakom broju na prvoj stranici i zadržati sve do kraja 1936. godine, dokad izlazi u istom obliku. Pretplatnim listićima oglašavala se pogodnost pretplate uz snižene cijene za pretplatnike ostalih izdanja Tipografije - Jutarnjeg lista, Obzora i Večeri. Dakle, Svijet se mogao dobiti direktno na kućnu adresu, kupiti u kiosku, ili od kolportera na ulici, kako je ubrzo odobreno Zakonom o štampi.Časopis za kućne bibliotekeSvijet je pokrenut s idejom masovnog medija čiji je sadržaj namijenjen svim uzrastima širokog čitateljstva. Reklamirao se kao neizostavni inventar svake kućne biblioteke. Kako bi se osiguralo trajno tržište, marketinška kampanja je uključivala sljedeće: stranice brojeva u jednome polugodištu počinjale su sa 1 i numerički tekle do kraja posljednjeg broja da bi se, kako je zamišljeno, brojevi uvezivali i čuvali u knjizi po polugodištima. Već na kraju prvoga godišta Antonini je svojom ilustracijom za poleđinu broja od 29. siječnja 1927. pokazao kako to izgleda: u kompoziciji mrtve prirode s cvijećem, statuom i ostalim predmetima, počast ima uvezana Knjiga II., I. godište. Objavljenu sliku pratio je tekst: `Ilustrovani tjednik Svijet, u sjajnom uvezu, uresom je svake naše kuće`.S vremena na vrijeme u svojim je ilustracijama Antonini znao diskretno uključiti i samoreklamu: na naslovnici predbožićnog broja jedna Marica nosi pod rukom puricu, ali i novi broj Svijeta, ili, na ilustraciji za tekst `Zagrebački tipovi s ulice`, pojavljuje se i kolporter koji nudi sva Tipografijina izdanja pa i Svijet, ili, na naslovnici broja od 10. listopada 1930., u povodu održavanja Izložbe štampe kao specijalne priredbe na Jesenskom zagrebačkom zboru, Antonini je rješenjem naslovnice reinterpretirao likovnost službenog plakata manifestacije pod nazivom `Izložba i sajam Centralnog naobrazbenog odbora saveza grafičkih radnika Jugoslavije`, koji je izveo Atelier Tri, u korist svoje matične kuće istaknuvši njezina izdanja: u kompoziciji koja ilustrira proces tiskanja na velikom žutom plakatu koji izlazi pod valjcima pojavljuju se naznake izdanja Tipografije: Jutarnji list, Obzor, Večer, Svijet.Tko je OTTO ? Otto Antonini (1892 - 1959) iznimno je zanimljiva autorska osobnost čiji je opus bio gotovo neistražen i stoga je već desetljećima kao umjetnik prisutan tek na marginama hrvatske povijesti umjetnosti. Jedan je od onih umjetnika koji je uspio prepoznati vlastiti umjetnički nerv, prihvativši stil Art decoa gotovo urođen ovom slikaru - gentlemanu......

STR. od 294 do 315, dim. 35 x 25 cm. KOMPLETNO PLAKAT POSTER STAMPA PRINT ART DEKO Prije 88 godina, u subotu 6. veljače 1926. godine, u Zagrebu je izišao prvi broj modernog magazina, ilustrirani tjednik Svijet (1926. - 1936.), časopis za društveni život. Realizacijom ideje njegova pokretača, prvoga urednika i stalnog ilustratora, slikara Otta Antoninija, u hrvatskom novinskom prostoru zasjale su dvije zvijezde.Prva je novi, sadržajno suvremeno koncipiran tjednik građanske orijentacije s prilozima iz društvene kronike u području zabave, mode, glazbe, umjetnosti, športa, filma i kazališta, politike i gospodarstva te putopisima, romanima u nastavcima, notama popularne lakoglazbene produkcije, humorom i zanimljivostima, domaćim i iz svijeta, novitetima i senzacijama, koji su, danas možemo reći, obilježili razdoblje ludih dvadesetih godina.U stilu Art decoaUkorak s nastupanjem nove epohe zajedničkih europskih pojava, sveprisutan je dekorativni stil art deco, koji obuhvaća bitne dimenzije vremena nazvanog `jazz age`, `roaring twenties`, pa i `swinging twenties` zbog sadržaja koji preplavljuju cijeli svijet, pa tako i Zagreb: to su jazz bandovi novog zvuka i novi plesovi, charleston i ludilo koje vlada za plesnom glazbom uz gramofon ili novootvorenim Palais de dance klubovima, produkcije prvih zvučnih filmova, sve kraća dužina haljima i kratke frizure, popularni bubikopf, izbori za Miss i ljepotice kupališta u ljetnoj sezoni, svijet noćnih klubova, kabarea, revija i zvijezda, kao i novija tehnička dostignuća, avion i cepelin, veliki parobrodi i prekooceanska putovanja.Druga, ali ne manje sjajna zvijezda je Otto Antonini, koji uvodi novu likovnost dekorativizma u grafičko oblikovanje časopisa, art deco, po kojem će Svijet ostati jedinstvena pojava i sinonim za promociju tog stila u hrvatskom kulturnopovijesnom prostoru iz perspektive njegova medijskog utjecaja na formiranje pop kulture dvadesetih godina 20. stoljeća.Stalnim angažmanom u Svijetu, od samog početka izlaženja do kraja 1932. godine, Antonini je ostvario stotine ilustracija za udarne vijesti na naslovnicama i poleđinama, za specijalne prigodne brojeve, romane i tekstove novinara, koje su definirale vizualni identitet Svijeta čiji je grafički standard odgovarao svjetskom te bio osnova izdavačkog pothvata kojim je grafičko-nakladni zavod Tipografija krenuo u osvajanje nove publike i tržišta, kao, uostalom, i brojni časopisi tog tipa u svijetu poput pariških L`Esprit Nouveau, L`Illustration, tadašnjeg američkog Varietyja, berlinskog modnog magazina Die Dame, Voguea, Fortunea.Tipografija d.d. Zagreb (osnovana 1920.) u to je vrijeme jedan od dva najveća novinska koncerna u državi, izdaje tri dnevna lista, Jutarnji list i Večer u visokim nakladama od 30.000 primjeraka te Obzor malo manje uspješno, ali kako zadržava tradiciju vodećeg nacionalnog dnevnika i njegove uređivačke politike s orijentacijom na kulturu, te gubitke pokriva zaradom od drugih izdanja.U godini pokretanja Svijeta vodstvo nad Tipografijom preuzima dr. Milivoj Dežman, slijede promjene u najtiražnijem dnevniku, Jutarnjem listu, čijim je glavnim urednikom tada imenovan Josip Horvat, vrhunski novinar, publicist i književnik na hrvatskom obzorju, koji će obavljati taj posao sve do 1941. godine. Godinu prije, 1925., Tipografija je počela izdavati i prvi časopis namijenjen isključivo ženama, Ženski list, koji uređuje Marija Jurić Zagorka. Najveći Tipografijin konkurent, Jugoštampa, s drugim političkim predznakom, izdaje dnevnik Novosti i ilustrirani polumjesečnik Kulisa (pokrenut 1927.), ali upravo su novi sadržaji na ilustracijama Otta Antoninija učinili Svijet najglamuroznijim i najpopularnijim časopisom u zemlji. Njegov uzor su vrhunski časopisi u svijetu, čiju je razinu dosegnuo primjenjujući svoje vrsno crtačko znanje, već stečeno grafičko iskustvo te urođeni elitizam prema umjetnosti i životu, što se nadopunjuje posljednjim vijestima i fotografskim materijalima svjetskih novinskih agencija koje dolaze na adresu uredništva na Preradovićevu trgu 9.Izvrsni suradniciIako kao urednik potpisuje tek prvih 18 brojeva Svijeta (Antonini nikada nije bio u stalnom radnom odnosu osim u OZEHA 1947. - 1953.), očito je da je on zacrtao uređivačku koncepciju koja se nije znatnije mijenjala sve do kraja. A da bi je mogao provoditi na zavidnoj kvalitativnoj razini, otpočetka je mogao računati na osigurane uvjete, kako one tehničke tako i na svoje suradnike.Tiskara Tipografije imala je najsuvremenije strojeve u državi te se Svijet tiskao u bakrotisku, a naslovnice i druge ilustracije u offsetu. Voditelj Litografskog odjela tiskare bio je Vladimir Rožankowski, iskusni grafički stručnjak, koji je još 1898. osnovao svoj Kromolitografički zavod i tiskaru u Zagrebu. Boljeg suradnika Antonini nije mogao naći jer su iza sebe imali uspješnu suradnju u umjetničko-satiričkom časopisu Šišmiš, koji je pokrenuo Antonini, a tiskao i izdavao Rožankowski. Izlazio je kao polumjesečnik tri godišta, 1915. - 1917., i tu je Antonini stekao svoja prva iskustva u grafičkom oblikovanju, dizajniravši, kao i u Svijetu, naslovnice, reklame i ilustracije tekstova, ali u stilu secesije s naglašenim ekspresionizmom. Izvrsnim crtežom ostvario je brojne karikature, koristeći likovni izraz primjeren časopisu tog tipa, što će poslije modificirati u izradi kroki-portreta znanih i neznanih osoba i događaja te koristiti prema potrebi u brojnim ilustracijama u Svijetu.Drugi, jednako važan suradnik, ali i osoba s kojom se profesionalno dobro nadopunjavao, bio mu je Zvonimir Vukelić, hrvatski književnik i novinar, feljtonist Jutarnjeg lista, poznatiji pod pseudonimom Zyr Xapula. Kao urednik u Svijetu, s iskustvom jednog od najstarijih profesionalnih novinara i reputacijom urednika našeg prvog ilustriranog tjednika, Ilustrovanog lista (1914.-1915.), pisao je satirične tekstove `male moment-sličice našega društva, naših ljudi, njihovih slaboća ...`, koji su govorili o tadašnjem društvu, jednako kao i Antoninijevi crteži, koji su kao ilustracija pratili tekst zasnovani na iskustvu ilustracija u Šišmišu.Otvorenost i širinu Svijeta u komentaru društvenih događanja pokazuje primjer gdje se u istom broju, od 9. veljače 1929., pojavljuje veliki prilog s Novinarskog plesa održanog 1. veljače u hotelu Esplanade, koji ga i tekstom i fotografijom predstavlja kao najelitniji događaj sezone (među gostima je i Antonini sa suprugom na fotografiji koja je zabilježila filmsko snimanje kao vrhunac večeri!), a samo nekoliko stranica dalje objavljen je Zyrov tekst `Uoči Elitnog plesa novinara`, u kojem na duhovit način ismijava sve okolnosti nerazumnih priprema i novčanih posljedica koje prate sudionike plesa. Autor je ilustracija, ustvari karikatura, Antonini, koji s dozom samoironije komentira događaj kojem je i sam prisustvovao.Pokretanje tjednika Svijet pratila je osmišljena reklamna promidžba. Početkom 1926. tiskan je plakat i pretplatni listić koji najavljuju izlaženje novog tjednika početkom veljače. Antonini je autor likovnog rješenja, efektne kompozicije u namjeni tržišnog komuniciranja koja objedinjuje sliku i tekst u grafičkom oblikovanju, utemeljenom na stilizaciji i crno-bijelom kontrastu podloge i tipografskih znakova, s akcentom na crvenoj boji Globusa/Svijeta i bijelih novinskih listova koji lepršaju u tom univerzumu vijesti. Naslov Svijet, ispisan bijelom bojom, kao i tekst najave, bazira se na tipografiji u funkciji prepoznatljivog znaka i rješenje je koje će postati zaštitni znak časopisa, a pojavljivat će se u svakom broju na prvoj stranici i zadržati sve do kraja 1936. godine, dokad izlazi u istom obliku. Pretplatnim listićima oglašavala se pogodnost pretplate uz snižene cijene za pretplatnike ostalih izdanja Tipografije - Jutarnjeg lista, Obzora i Večeri. Dakle, Svijet se mogao dobiti direktno na kućnu adresu, kupiti u kiosku, ili od kolportera na ulici, kako je ubrzo odobreno Zakonom o štampi.Časopis za kućne bibliotekeSvijet je pokrenut s idejom masovnog medija čiji je sadržaj namijenjen svim uzrastima širokog čitateljstva. Reklamirao se kao neizostavni inventar svake kućne biblioteke. Kako bi se osiguralo trajno tržište, marketinška kampanja je uključivala sljedeće: stranice brojeva u jednome polugodištu počinjale su sa 1 i numerički tekle do kraja posljednjeg broja da bi se, kako je zamišljeno, brojevi uvezivali i čuvali u knjizi po polugodištima. Već na kraju prvoga godišta Antonini je svojom ilustracijom za poleđinu broja od 29. siječnja 1927. pokazao kako to izgleda: u kompoziciji mrtve prirode s cvijećem, statuom i ostalim predmetima, počast ima uvezana Knjiga II., I. godište. Objavljenu sliku pratio je tekst: `Ilustrovani tjednik Svijet, u sjajnom uvezu, uresom je svake naše kuće`.S vremena na vrijeme u svojim je ilustracijama Antonini znao diskretno uključiti i samoreklamu: na naslovnici predbožićnog broja jedna Marica nosi pod rukom puricu, ali i novi broj Svijeta, ili, na ilustraciji za tekst `Zagrebački tipovi s ulice`, pojavljuje se i kolporter koji nudi sva Tipografijina izdanja pa i Svijet, ili, na naslovnici broja od 10. listopada 1930., u povodu održavanja Izložbe štampe kao specijalne priredbe na Jesenskom zagrebačkom zboru, Antonini je rješenjem naslovnice reinterpretirao likovnost službenog plakata manifestacije pod nazivom `Izložba i sajam Centralnog naobrazbenog odbora saveza grafičkih radnika Jugoslavije`, koji je izveo Atelier Tri, u korist svoje matične kuće istaknuvši njezina izdanja: u kompoziciji koja ilustrira proces tiskanja na velikom žutom plakatu koji izlazi pod valjcima pojavljuju se naznake izdanja Tipografije: Jutarnji list, Obzor, Večer, Svijet.Tko je Otto?Otto Antonini (1892 - 1959) iznimno je zanimljiva autorska osobnost čiji je opus bio gotovo neistražen i stoga je već desetljećima kao umjetnik prisutan tek na marginama hrvatske povijesti umjetnosti. Jedan je od onih umjetnika koji je uspio prepoznati vlastiti umjetnički nerv, prihvativši stil Art decoa gotovo urođen ovom slikaru - gentlemanu......

STR. od 222 do 243, dim. 35 x 25 cm. KOMPLETNO PLAKAT POSTER STAMPA PRINT ART DEKO Prije 88 godina, u subotu 6. veljače 1926. godine, u Zagrebu je izišao prvi broj modernog magazina, ilustrirani tjednik Svijet (1926. - 1936.), časopis za društveni život. Realizacijom ideje njegova pokretača, prvoga urednika i stalnog ilustratora, slikara Otta Antoninija, u hrvatskom novinskom prostoru zasjale su dvije zvijezde.Prva je novi, sadržajno suvremeno koncipiran tjednik građanske orijentacije s prilozima iz društvene kronike u području zabave, mode, glazbe, umjetnosti, športa, filma i kazališta, politike i gospodarstva te putopisima, romanima u nastavcima, notama popularne lakoglazbene produkcije, humorom i zanimljivostima, domaćim i iz svijeta, novitetima i senzacijama, koji su, danas možemo reći, obilježili razdoblje ludih dvadesetih godina.U stilu Art decoaUkorak s nastupanjem nove epohe zajedničkih europskih pojava, sveprisutan je dekorativni stil art deco, koji obuhvaća bitne dimenzije vremena nazvanog `jazz age`, `roaring twenties`, pa i `swinging twenties` zbog sadržaja koji preplavljuju cijeli svijet, pa tako i Zagreb: to su jazz bandovi novog zvuka i novi plesovi, charleston i ludilo koje vlada za plesnom glazbom uz gramofon ili novootvorenim Palais de dance klubovima, produkcije prvih zvučnih filmova, sve kraća dužina haljima i kratke frizure, popularni bubikopf, izbori za Miss i ljepotice kupališta u ljetnoj sezoni, svijet noćnih klubova, kabarea, revija i zvijezda, kao i novija tehnička dostignuća, avion i cepelin, veliki parobrodi i prekooceanska putovanja.Druga, ali ne manje sjajna zvijezda je Otto Antonini, koji uvodi novu likovnost dekorativizma u grafičko oblikovanje časopisa, art deco, po kojem će Svijet ostati jedinstvena pojava i sinonim za promociju tog stila u hrvatskom kulturnopovijesnom prostoru iz perspektive njegova medijskog utjecaja na formiranje pop kulture dvadesetih godina 20. stoljeća.Stalnim angažmanom u Svijetu, od samog početka izlaženja do kraja 1932. godine, Antonini je ostvario stotine ilustracija za udarne vijesti na naslovnicama i poleđinama, za specijalne prigodne brojeve, romane i tekstove novinara, koje su definirale vizualni identitet Svijeta čiji je grafički standard odgovarao svjetskom te bio osnova izdavačkog pothvata kojim je grafičko-nakladni zavod Tipografija krenuo u osvajanje nove publike i tržišta, kao, uostalom, i brojni časopisi tog tipa u svijetu poput pariških L`Esprit Nouveau, L`Illustration, tadašnjeg američkog Varietyja, berlinskog modnog magazina Die Dame, Voguea, Fortunea.Tipografija d.d. Zagreb (osnovana 1920.) u to je vrijeme jedan od dva najveća novinska koncerna u državi, izdaje tri dnevna lista, Jutarnji list i Večer u visokim nakladama od 30.000 primjeraka te Obzor malo manje uspješno, ali kako zadržava tradiciju vodećeg nacionalnog dnevnika i njegove uređivačke politike s orijentacijom na kulturu, te gubitke pokriva zaradom od drugih izdanja.U godini pokretanja Svijeta vodstvo nad Tipografijom preuzima dr. Milivoj Dežman, slijede promjene u najtiražnijem dnevniku, Jutarnjem listu, čijim je glavnim urednikom tada imenovan Josip Horvat, vrhunski novinar, publicist i književnik na hrvatskom obzorju, koji će obavljati taj posao sve do 1941. godine. Godinu prije, 1925., Tipografija je počela izdavati i prvi časopis namijenjen isključivo ženama, Ženski list, koji uređuje Marija Jurić Zagorka. Najveći Tipografijin konkurent, Jugoštampa, s drugim političkim predznakom, izdaje dnevnik Novosti i ilustrirani polumjesečnik Kulisa (pokrenut 1927.), ali upravo su novi sadržaji na ilustracijama Otta Antoninija učinili Svijet najglamuroznijim i najpopularnijim časopisom u zemlji. Njegov uzor su vrhunski časopisi u svijetu, čiju je razinu dosegnuo primjenjujući svoje vrsno crtačko znanje, već stečeno grafičko iskustvo te urođeni elitizam prema umjetnosti i životu, što se nadopunjuje posljednjim vijestima i fotografskim materijalima svjetskih novinskih agencija koje dolaze na adresu uredništva na Preradovićevu trgu 9.Izvrsni suradniciIako kao urednik potpisuje tek prvih 18 brojeva Svijeta (Antonini nikada nije bio u stalnom radnom odnosu osim u OZEHA 1947. - 1953.), očito je da je on zacrtao uređivačku koncepciju koja se nije znatnije mijenjala sve do kraja. A da bi je mogao provoditi na zavidnoj kvalitativnoj razini, otpočetka je mogao računati na osigurane uvjete, kako one tehničke tako i na svoje suradnike.Tiskara Tipografije imala je najsuvremenije strojeve u državi te se Svijet tiskao u bakrotisku, a naslovnice i druge ilustracije u offsetu. Voditelj Litografskog odjela tiskare bio je Vladimir Rožankowski, iskusni grafički stručnjak, koji je još 1898. osnovao svoj Kromolitografički zavod i tiskaru u Zagrebu. Boljeg suradnika Antonini nije mogao naći jer su iza sebe imali uspješnu suradnju u umjetničko-satiričkom časopisu Šišmiš, koji je pokrenuo Antonini, a tiskao i izdavao Rožankowski. Izlazio je kao polumjesečnik tri godišta, 1915. - 1917., i tu je Antonini stekao svoja prva iskustva u grafičkom oblikovanju, dizajniravši, kao i u Svijetu, naslovnice, reklame i ilustracije tekstova, ali u stilu secesije s naglašenim ekspresionizmom. Izvrsnim crtežom ostvario je brojne karikature, koristeći likovni izraz primjeren časopisu tog tipa, što će poslije modificirati u izradi kroki-portreta znanih i neznanih osoba i događaja te koristiti prema potrebi u brojnim ilustracijama u Svijetu.Drugi, jednako važan suradnik, ali i osoba s kojom se profesionalno dobro nadopunjavao, bio mu je Zvonimir Vukelić, hrvatski književnik i novinar, feljtonist Jutarnjeg lista, poznatiji pod pseudonimom Zyr Xapula. Kao urednik u Svijetu, s iskustvom jednog od najstarijih profesionalnih novinara i reputacijom urednika našeg prvog ilustriranog tjednika, Ilustrovanog lista (1914.-1915.), pisao je satirične tekstove `male moment-sličice našega društva, naših ljudi, njihovih slaboća ...`, koji su govorili o tadašnjem društvu, jednako kao i Antoninijevi crteži, koji su kao ilustracija pratili tekst zasnovani na iskustvu ilustracija u Šišmišu.Otvorenost i širinu Svijeta u komentaru društvenih događanja pokazuje primjer gdje se u istom broju, od 9. veljače 1929., pojavljuje veliki prilog s Novinarskog plesa održanog 1. veljače u hotelu Esplanade, koji ga i tekstom i fotografijom predstavlja kao najelitniji događaj sezone (među gostima je i Antonini sa suprugom na fotografiji koja je zabilježila filmsko snimanje kao vrhunac večeri!), a samo nekoliko stranica dalje objavljen je Zyrov tekst `Uoči Elitnog plesa novinara`, u kojem na duhovit način ismijava sve okolnosti nerazumnih priprema i novčanih posljedica koje prate sudionike plesa. Autor je ilustracija, ustvari karikatura, Antonini, koji s dozom samoironije komentira događaj kojem je i sam prisustvovao.Pokretanje tjednika Svijet pratila je osmišljena reklamna promidžba. Početkom 1926. tiskan je plakat i pretplatni listić koji najavljuju izlaženje novog tjednika početkom veljače. Antonini je autor likovnog rješenja, efektne kompozicije u namjeni tržišnog komuniciranja koja objedinjuje sliku i tekst u grafičkom oblikovanju, utemeljenom na stilizaciji i crno-bijelom kontrastu podloge i tipografskih znakova, s akcentom na crvenoj boji Globusa/Svijeta i bijelih novinskih listova koji lepršaju u tom univerzumu vijesti. Naslov Svijet, ispisan bijelom bojom, kao i tekst najave, bazira se na tipografiji u funkciji prepoznatljivog znaka i rješenje je koje će postati zaštitni znak časopisa, a pojavljivat će se u svakom broju na prvoj stranici i zadržati sve do kraja 1936. godine, dokad izlazi u istom obliku. Pretplatnim listićima oglašavala se pogodnost pretplate uz snižene cijene za pretplatnike ostalih izdanja Tipografije - Jutarnjeg lista, Obzora i Večeri. Dakle, Svijet se mogao dobiti direktno na kućnu adresu, kupiti u kiosku, ili od kolportera na ulici, kako je ubrzo odobreno Zakonom o štampi.Časopis za kućne bibliotekeSvijet je pokrenut s idejom masovnog medija čiji je sadržaj namijenjen svim uzrastima širokog čitateljstva. Reklamirao se kao neizostavni inventar svake kućne biblioteke. Kako bi se osiguralo trajno tržište, marketinška kampanja je uključivala sljedeće: stranice brojeva u jednome polugodištu počinjale su sa 1 i numerički tekle do kraja posljednjeg broja da bi se, kako je zamišljeno, brojevi uvezivali i čuvali u knjizi po polugodištima. Već na kraju prvoga godišta Antonini je svojom ilustracijom za poleđinu broja od 29. siječnja 1927. pokazao kako to izgleda: u kompoziciji mrtve prirode s cvijećem, statuom i ostalim predmetima, počast ima uvezana Knjiga II., I. godište. Objavljenu sliku pratio je tekst: `Ilustrovani tjednik Svijet, u sjajnom uvezu, uresom je svake naše kuće`.S vremena na vrijeme u svojim je ilustracijama Antonini znao diskretno uključiti i samoreklamu: na naslovnici predbožićnog broja jedna Marica nosi pod rukom puricu, ali i novi broj Svijeta, ili, na ilustraciji za tekst `Zagrebački tipovi s ulice`, pojavljuje se i kolporter koji nudi sva Tipografijina izdanja pa i Svijet, ili, na naslovnici broja od 10. listopada 1930., u povodu održavanja Izložbe štampe kao specijalne priredbe na Jesenskom zagrebačkom zboru, Antonini je rješenjem naslovnice reinterpretirao likovnost službenog plakata manifestacije pod nazivom `Izložba i sajam Centralnog naobrazbenog odbora saveza grafičkih radnika Jugoslavije`, koji je izveo Atelier Tri, u korist svoje matične kuće istaknuvši njezina izdanja: u kompoziciji koja ilustrira proces tiskanja na velikom žutom plakatu koji izlazi pod valjcima pojavljuju se naznake izdanja Tipografije: Jutarnji list, Obzor, Večer, Svijet.Tko je Otto?Otto Antonini (1892 - 1959) iznimno je zanimljiva autorska osobnost čiji je opus bio gotovo neistražen i stoga je već desetljećima kao umjetnik prisutan tek na marginama hrvatske povijesti umjetnosti. Jedan je od onih umjetnika koji je uspio prepoznati vlastiti umjetnički nerv, prihvativši stil Art decoa gotovo urođen ovom slikaru - gentlemanu......

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Borislav V. Pekić (Podgorica, 4. februar 1930 — London, 2. jul 1992) bio je jedan od najznačajnijih srpskih književnika 20. veka,[1] romansijer, dramski pisac, filmski scenarista, akademik i jedan od trinaest intelektualaca koji su obnovili rad Demokratske stranke.[2] Dobitnik je NIN-ove nagrade za roman Hodočašće Arsenija Njegovana iz 1970. godine i niza drugih priznanja: Nagrada Sterijinog pozorja (1972); nagrada udruženja izdavača, (1977); Nagrada Radio-Zagreba, (1982); Godišnja nagrada Udruženja književnika Srbije za Sabrana dela (1985); Njegoševa nagrada, (1987); Nagrada Zadužbine Jakova Ignjatovića, 1991. Orden zasluga za narod sa srebrnom zvezdom za doprinos u kulturnom stvaralaštvu. Nakon Pekićeve emigracije u London 1971, jugoslovenske vlasti su ga smatrale personom non grata i niz godina su osujećivali izdavanje njegovih dela u Jugoslaviji. Njegova najpoznatija dela su Zlatno runo, Besnilo, Odbrana i poslednji dani, Kako upokojiti vampira, Atlantida i Vreme čuda. Od 12. decembra 1985. bio je dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti. Mladost i romani Rodio se u Podgorici 1930. Njegov otac, Vojislav D. Pekić, je u Kraljevini Jugoslaviji bio visoki državni činovnik, tako da su od Borislavovog rođenja do 1941. živeli u Starom i Novom Bečeju, Mrkonjić Gradu, Kninu i Cetinju.[1] Početkom Drugog svetskog rata, italijanske okupacione vlasti su ih proterale iz Cetinja za Srbiju.[1] Njegova porodica se nastanila u Bavaništu (južni Banat), a 1945. se odselila u Beograd.[1] Po preseljenju u Beograd 1945, obrazovanje je nastavio u Trećoj muškoj gimnaziji, gde je maturirao 1948.[1] Ubrzo posle toga je bio uhapšen: „ Bio sam član ilegalne studentsko-gimnazijske organizacije koja se zvala Savez demokratske omladine Jugoslavije. Uhapšen sam 7. novembra 1948, maja 1949. osuđen po Zakonu o krivičnim delima protiv naroda i države, na prvostepenom Okružnom sudu na 10 godina, a potom mi je na Vrhovnom sudu (Narodne Republike Srbije 26. juna 1949. godine) kazna povećana na 15 godina zatvora sa prisilnim radom i izvesnim brojem godina gubitka građanskih prava nakon izdržane kazne. Pomilovan sam 29. novembra 1953. godine. ” — Borislav Pekić[1] Kao pripadnik SDOJ-a je osuđen na petnaest godina robije sa prinudnim radom. Izdržavao je kaznu u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš. Pomilovan je posle pet godina 1953. godine. Za vreme tamnovanja začete su mnoge ideje koje je posle razvio u svojim glavnim romanima. Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1954—1958). Borislav i Ljiljana Pekić sa svojom kćerkom 1959. godine Godine 1958. oženio se inženjerkom arhitekture Ljiljanom Glišić, sestričinom dr Milana Stojadinovića, koji je bio predsednik vlade Jugoslavije (1935—1939) i ministar finansija. Godinu dana kasnije rodila im se ćerka Aleksandra. Godina 1959. je takođe godina kada je Pekić napisao svoj prvi od preko dvadeset originalnih filmskih scenarija za glavne filmske kuće u Jugoslaviji, među kojima i Dan četrnaesti, koji je predstavljao Jugoslaviju na Kanskom filmskom festivalu 1961. godine. Godinama je Pekić radio na nekolicini romana, a kada je prvi od njih, Vreme čuda (1965), štampan, privukao je pažnju velikog broja čitalaca, kao i književnih kritičara. Ovaj roman je 1976. izdat na engleskom od strane Harcourt Brace Jovanovic u Njujorku kao Time of Miracles (Vreme čuda). Preveden je na francuski 1986, na poljski 1986, rumunski 1987, italijanski 2004. i grčki 2007. Pekićev prvi roman jasno je ukazao na dve važne karakteristike njegovog rada, oštar antidogmatizam i konstantni skepticizam u pogledu mogućeg „progresa“ čovečanstva koji je dostignut u toku svoje istorije. U periodu između 1968. i 1969. Pekić je bio jedan od urednika „Književnih novina“. Njegov drugi roman je Hodočašće Arsenija Njegovana (1970), u kome je, pored ostalog, dao sliku studentskog protesta 1968. u Jugoslaviji. Iako se ideološki distancirao od ovog opozicionog pokreta, nova politička klima je dalje komplikovala njegov odnos sa vlašću, tako da je godinu dana bio bez pasoša. Roman je ipak dobio Ninovu nagradu kao najbolji jugoslovenski roman te godine. Engleski prevod pod naslovom Houses of Belgrade (Beogradske kuće) se objavio 1978. u izdavačkoj kući Harcourt Brace Jovanovic u Njujorku, a kasnije je bio preveden na poljski, češki i rumunski. Iseljenje i dalji rad Borislav Pekić kao zatvorenik, plakat za izložbu Nakon Pekićeve emigracije u London 1971, jugoslovenske vlasti su ga smatrale personom non grata i niz godina su osujećivali izdavanje njegovih dela u Jugoslaviji. Najzad se 1975. pojavilo Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana, koje je kasnije prevedeno na poljski 1980, mađarski 1982, češki 1985. i francuski 1992. Godine 1977. poslao je rukopis sotije Kako upokojiti vampira na književni konkurs Udruženih izdavača Jugoslavije, koji su prepoznali u njemu najbolje pristiglo delo i tako je knjiga štampana. Kasnije je prevedena na češki 1980, poljski 1985, italijanski 1992, a engleski prevod se pojavio 2005. Baziran delimično na Pekićevom sopstvenom iskustvu u zatvoru i istrazi, roman pokazuje metode, logiku i psihologiju modernog totalitarnog režima. Odbrana i poslednji dani (1977), saga-fantasmagorija prevedena je na poljski i mađarski 1982, na češki 1983, francuski 1989. i švedski 2003. Ova tri romana bazično se bave raznim vrstama i na raznim nivoima kolaboracije u Jugoslaviji za vreme Drugog svetskog rata. Posle više od dve decenije priprema, studija i proučavanja prvi tom Pekićeve sedmotomovne fantasmagorije Zlatno runo se 1978. godine pojavio pred čitaocima. Slede zatim i ostalih šest tomova tokom 1978—1986. godine. Tim delom se Pekić uvrstio u najznačajnije srpske književnike. Za ovu sagu Pekić je 1987. dobio Njegoševu nagradu, označujući ga kao jednog od vrhovnih savremenih proznih pisca u Jugoslaviji. Prema mišljenju žirija Televizije Srbije, taj roman je ušao u izbor deset najboljih romana, napisanih na srpskom jeziku u periodu od 1982. do 1992. godine. Zlatno runo je upoređivano od strane inostranih kritičara sa Džejms Džojsovim ″Uliksom″, po strukturi naracije klasičnog mita, sa Manovim ″Budenbrokovima″, po dugačkoj porodičnoj istoriji i evoluciji predratnog društva, kao i sa ″Kontrapunktom života″ Oldusa Hakslija, po unutrašnjoj tenziji koja prolazi kroz lavirint konfliktnih perspektiva. No ipak je Zlatno runo slavljeno kao jedinstveno. Jedna od očiglednih odlika je i ogroman obim i tematska kompleksnost. Zlatno runo opisuje lutanje generacija Njegovana i kroz njih istražuje istoriju Balkana. Prvi, drugi i treći tom izdat je na francuskom 2002, 2003. i 2004. godine. Osamdesetih je Pekić napisao nešto sasvim novo. Sakupljao je materijal za pisanje knjige o izgubljenom ostrvu Atlantidi, sa namerom da da jedno novo objašnjenje za korene, razvoj i propast naše civilizacije. I pored klasičnih izvora koji su inspirisali njegov antropološki interes, Pekić je odlučio da ocrta svoju novu viziju budućnosti i time izbegne restrikcije „istorijskog modela“ sa kojim je on nesumnjivo morao da se suoči u starim mitovima. Iz toga su proizišle tri knjige: žanr-roman Besnilo (1983), antropološki roman 1999 (1984) i epos Atlantida (1988).[3] Ove knjige su doživele veliki broj izdanja u Srbiji, a Besnilo je bio bestseler. Besnilo je prevedeno na španski 1988. i mađarski 1994, a Atlantida na češki 1989. Za Atlantidu je Pekić dobio „Goranovi nagradu“ 1988. Ovaj roman je 1983. izabran za najčitaniju knjigu domaćeg autora te godine i dobio je nagradu Beogradski pobednici. Pekićeva Odabrana dela u 12 tomova štampana su krajem 1984. a za njih je dobio Nagradu Udruženja književnika Srbije. Godine koje su pojeli skakavci, u tri toma, izdate su između 1987. i 1990. Dva odlomka prve knjige su prevedena na engleski i publikovana u književnim časopisima Velike Britanije. Ovo je Pekićeva autobiografsko-memoarska proza sa ocenom i objašnjenjem posleratnih dana, životom i proganjanjem buržoazije pod komunističkim režimom. Ove knjige nisu samo autobiografske u klasičnom smislu reči, pošto se Pekić bavi i opštim stanjem Jugoslavije posle Drugog svetskog rata, kao i drugim zemljama i njihovim penalnim sistemima. On slika zatvorski život kao jedinstvenu civilizaciju, a civilizaciju „slobode“ kao specijalan vid zatvora. Ova trilogija je izabrana kao najbolja memoarska proza i za nju je Pekić dobio Nagradu Miloš Crnjanski 1989. Gotske priče Novi Jerusalim štampane su 1989, za koje je Pekić je dobio Nagradu Majska rukovanja u Crnoj Gori 1990. za svoja literarna i kulturna dostignuća. Dve priče iz ove zbirke su publikovane na francuskom, engleskom i ukrajinskom u raznim antologijama. Priča Čovek koji je jeo smrt iz ove knjige bila je posebno prevedena u Francuskoj 2005. kao separatno izdanje. Na talasima radio-stanice France kulture je 21. septembra 2005. ovo Pekićevo delo predstavljeno kao knjiga dana, odnosno kao najbolja knjiga stranog pisca te godine. Film, pozorište i radio Borislav Pekić sa Mihizom 1982. godine Pekić se sedamdesetih izdvojio kao jedan od najboljih savremenih dramskih pisaca Srbije. Redovno je pisao radio-drame za Westdeutscher Rundfunk u Kelnu, kao i za Süddeutscher Rundfunk u Štutgartu. Od 27 drama koje su izvedene i/ili štampane u Srbiji, 17 su imale svoju premijeru u Nemačkoj. Mnoge su bile transformisane u pozorišne i/ili TV drame i dobijale su brojne nagrade. Šesnaest njih je štampano u njegovim Odabranim delima 1984. Njegova drama Generali ili Srodstvo po oružju (1969) se može naći u svakoj antologiji srpske savremene drame. Dobila je Nagradu Sterijinog pozorja za komediju godine 1972, kao i Nagradu Kneginja Milica pozorišta u Kruševcu 1991. Pekićevi pozorišni komadi su bili veoma popularni i hvaljeni, a najpoznatiji od njih Cincari ili Korešpodencija (1979), koja je bazirana na četvrtom tomu Zlatnog runa, igrala se 280 puta u Ateljeu 212 u Beogradu, u periodu od 23 godine. Dobio je prvu nagradu Radio Zagreba za dramu 186. Stepenik (1982), kao i prvu nagradu na festivalima u Ohridu i Varni za Kako zabavljati gospodina Martina (1990). Tokom svoje karijere Pekić je radio na mnogim filmovima, napisao je više od dvadeset originalnih scenarija i adaptirao neke od svojih romana za film. Film Vreme čuda je bio izabran da reprezentuje Jugoslaviju na Kanskom festivalu 1991,[4] gde je Goran Paskaljević dobio nagradu za režiju, a kasnije film je učestvovao na festivalima u Glazgovu, Moskvi, Montrealu i Vrnjačkoj Banji. Nagrada kritičara dodeljena je u San Sebastijanu 1990. Đavolji raj (1989) (That summer of white roses), rađen po sagi-fantasmagoriji Odbrana i poslednji dani, dobio je nagradu na filmskom festivalu u Tokiju 1989. i bio je selektovan iste godine da reprezentuje Jugoslaviju na festivalu u Monpeljeu (Francuska), Puli (Hrvatska), San Sebastijanu (Španija), Los Anđelesu i San Francisku (SAD). Kao honorarni komentator Jugoslovenskog odeljenja Svetske sekcije Bi-Bi-Sija u Londonu (1986—1991) Pekić je čitao svoja „Pisma iz Londona“ svake nedelje; ova Pisma su posle štampana u Jugoslaviji kao Pisma iz tuđine, Nova pisma iz tuđine i Poslednja pisma iz tuđine (1987—1991). Svaka knjiga je sadržavala pedeset pisama sa duhovitim i inovativnim zapažanjima o Engleskoj i engleskom narodu. Pisma su bila emitovana za jugoslovenske i srpske slušaoce, za koje je Pekić naročito uživao da napravi brojna i humoristična poređenja između engleske i naše vlasti, države, običaja i ljudi. Za ove knjige dobio je Nagradu Jaša Ignjatović u Mađarskoj 1991. Pekić je takođe na istom programu Bi-Bi-Sija imao seriju o istoriji Velike Britanije, koja je izdata posthumno sa naslovom Sentimentalna povest Britanskog carstva (1992). Za ovo delo je dobio Počasnu nagradu BIGZ-a, izdavača knjige. Delo je štampano nekoliko puta i imalo je velikog uspeha. Dela su mu prevedena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački, albanski, grčki, švedski i ukrajinski. Kraj života i smrt Borislav Pekić na prvim masovnim demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića, 9. marta 1991. Godine 1989, zajedno sa još dvanaest intelektualaca obnovio je rad Demokratske stranke,[2] da bi sledeće, 1990. godine, postao član Glavnog odbora, kao i jedan od urednika obnovljenog opozicionog lista „Demokratija“. Godine 1991, bio je kandidat Demokratske stranke za narodnog poslanika u Skupštini Republike Srbije u beogradskoj opštini Rakovica, kada je pobedio njegov protivkandidat Vojislav Šešelj.[5] Pekić je bio potpredsednik Srpskog PEN centra od 1990. do 1992. godine i član engleskog PEN centra. Bio je dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, kao i član Krunskog saveta princa Aleksandra Karađorđevića 1992. godine. Aktivan, kako kao autor tako i kao javna ličnost, do poslednjeg dana, Pekić je umro od raka pluća u svom domu u Londonu, 2. jula 1992. godine u 63. godini života. Kremiran je u Londonu, a njegova urna se nalazi u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu,[6] zajedno sa drugim uvaženim ličnostima iz socijalnog, političkog i kulturnog reda građana. Posthumno, 1992, ga je Nj. K. V. prestolonaslednik Aleksandar odlikovao Kraljevskim ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena, kao najvišeg odlikovanja dodeljenog od pretendenta Srbije na poziciju monarha...