Odlomak : ’’... radio je jednosmjeran tamo gdje bi trebao biti dvosmjeran. On je isključivo aparat za distribuciju, za raspodjelu. Evo zato pozitivnog prijedloga: promijeniti njegovu ulogu od distribucijske u komunikacijsku. Radio bi bio najfiniji mogući aparat za komunikaciju u javnom životu, beskrajna mreža cijevi. To jest, radio bi to mogao biti ako bi znao i primati a ne samo prenositi, ako bi slušatelju omogućio da govori a ne da tek sluša, kad bi ga znao uvesti u odnos umjesto da ga izolira... BERTOIT BRECHT RADIO KAO SREDSTVO KOMUNIKACIJE [1932]’’

Glavni lik romana je jedan upropašćeni advokat koji je gurnut u slučaj koji je veći i opasniji od svih na kojima je ikada radio. Slučaj koji će ili ponovo pokrenuti njegovu karijeru ili ga zauvek upropastiti. Advokat Dan Galindo se sukobljava sa kolumbijskim narko kartelom...

Potpuno novo, nečitano, kao iz knjižare. Vukova azbuka po Dušanu Radoviću - Miroslav Maksimović Godina izdanja: 2022 Broj strana: 76 Povez: Mek  „Оvа knjigа је izrаz pоštоvаnjа prеmа dеlu Dušаnа Rаdоvićа, а nаstаlа је pо nаrudžbi. I pо tоmе, nа Rаdоvićеvоm је trаgu: gоtоvо svе štо је pisао оn је nаpisао pо pоrudžbini ili zаdаtku. Аkо niје bilо nаrudžbе niје bilо ni gоtоvоg tеkstа. Štеtа је štо niје bilо višе nаrudžbi: rеcimо, u Rаdоvićеvој rukоpisnој оstаvštini nаlаzi sе оbimаn mаtеriјаl kојi је priprеmао zа bukvаr ili, kаkо gа је оn nаzivао, „prvu knjigu“ – јеr је bukvаr prvа knjigа sа kојоm ćе sе dеtе suоčiti. Niје gа nаprаviо: nikо iz nаšе tаdаšnjе držаvе niје sе sеtiо dа mu tај bukvаr – kојi niјеdnа оd nаših tzv. rеfоrmi оbrаzоvаnjа nе bi mоglа dа prеskоči – pоruči…“„…U tоmе sаm biо nа Rаdоvićеvоm trаgu, аli u tеkstu nisаm mоgао, nаrаvnо, dа gа prаtim: kо pоkušа dа sе igrа kао Duškо, nаdајući sе dа ćе gа nаdmаšiti – prоmаšićе. Ipаk, dоbаr dео „mојih“ slоvа pristupа sаdržајu nа sаtiričаn i irоničаn nаčin, štо је čеstо rаdiо i Dušаn Rаdоvić. Drаgо mi је štо sаm tеmе kоје Duškо niје pоznаvао, јеr ih u njеgоvо vrеmе niје bilо, pоglеdао umеstо njеgа. Istоvrеmеnо mi је i žао, јеr znаm dа bi ih оn pоglеdао duhоvitiје i ubitаčniје.“

Nenad Đ. JankovićOtkrivanje vasioneIstorija astronomije do 19. vekaIzdavači Muzej nauke i tehnike i Zavod za udžbenike, Beograd, 1996. Tvrd povez, 25 cm, 904 str, Na donjoj ivici sa prednje strane knjige, nedostaje delić korice, kao na slici. Stanje veoma dobro očuvanoNenad Janković je rođen u Beogradu 1911. god. Jedan od osnivača Astronomskog društva 1934. god. Na ovom delu radio je pola veka, završivši ga 1979. godine.

Gary Lovisi oduvek je bio vatreni obožavalac Šerloka Holmsa. On je u ovom romanu kroz tri priče pokušao da oživi jednog od najslavnijih detektiva svih vremena. Pisac je uspeo da spoji klasičnu detektivskku misteriju s elementima natprirodnog. Tri priče ,,Nestanak britanskog jedrenjaka Sophy Anderson", ,,Velika Mycroftova igra" i ,,Avantura nestalog detektiva", pokazaće nam šta je svih ovih godina radio Šerlok dok ga je svet smatrao mrtvim, kako se obračunao sa svojim najvećim neprijateljem, profesorom Moriartyjem, kako se pomirio s bratom Mycroftom i razotkrio tajno društvo koje vuče korene još iz drevnog Egipta.

Stanje:korica malo oštećena, unutrašnjost kao nova Izdavač:zajednica Radio i TV stanica Srbije,Beograd Izdato: 2001 Korica: meka Pismo : ćirilica Ovo se ne kupuje svaki dan. Stanje proverite na slikama. U svakom slučaju, pitajte preko poruka, tražite dodatne slike na mail, proverite dali vam odgovara stanje, i dajte ponudu.. Ko je hrabar, neka ga samo posmatra. :) Uštedite na poštarini i kupite što više knjiga. Pogledajte sve moje jeftine knjige, kliknite ispod: http://www.kupindo.com/pretraga.php?Pretraga=knjiga&CeleReci=1&UNaslovu=0&Prodavac=palesztin&Grad=&CenaOd=&CenaDo=&submit=tra%C5%BEi SRETNO! ----- BG 4 -----

Potpuno novo, nečitano, kao iz knjižare. Razmišljaj kao šampion: neformalno obrazovanje u poslu i životu - Donald Tramp Godina izdanja: 2020 Broj strana: 210 Povez: Mek Jedna od prednosti rada s Donaldom je u tome što možete da ga gledate u akciji u stvarnom životu. S vremenom sam upoznao i pravog Donalda i „slavnog Donalda“. Otkrio sam da je to isti čovek... U stvari, on je zapravo veći u stvarnom životu nego u svojoj slavi.Dok sam radio s njim, gledao sam ga kako razmišlja, zatim slušao kako se njegove misli pretaču u reči i kako se njegove reči i misli pretvaraju u dela. U većini slučajeva su njegove misli, reči i dela isto. Možda je zbog toga direktan i bez dlake na jeziku. A može da bude takav jer su misli, reči i dela kod njega udružene, podudarne, funkcionišu kao jedno.Mnogi od nas znaju ljude koji zapravo imaju tri lica. Jedno misle, govore nešto drugo, a ne rade ni ono što govore niti ono štomisle. Posmatrao sam kako takvi ljudi, ljudi s tri lica, dostignu određen uspeh i vode sučeljene živote.

Sadržaj: ISTORIJA SRBA (1-2) – Konstantin Jireček Istorija Srba u dve knjige od autora Konstantin Jireček a prevod i dopunu je radio Jovan Radonić. Obuhvata političku istoriju do 1537. godine. Njegovo životno delo „Istorija Srba”, o političkoj i kulturnoj prošlosti Srba do 1537, rezultat višedecenijskih istraživanja, započeo je 1901, ali zbog obaveza, bolesti i prerane smrti nije uspeo da završi i objedini. Na osnovu njegovih rukopisa i arhivskih ispisa, dovršili su ga i dopunili Vatroslav Jagić i Jovan Radonić. Konstantin Jozef Jireček bio je češki istoričar i univerzitetski profesor. Svoj rad je posvetio izučavanju do tada malo poznate prošlosti balkanskih država i naroda, naročito Bugara i Srba. Za poziv istoričara, prema porodičnoj tradiciji Jirečeka i Šafarika se opredelio i spremao još od rane mladosti. U nauku ga je uveo Đuro Daničić. Kao gimnazijalac i student je objavio niz prikaza iz književnosti južnoslovenskih naroda. U Pragu je studirao istoriju, geografiju i filologiju. Doktorskom disertacijom „Istorija bugarskog naroda” (1876), stekao je svetsku slavu. ISTORIJA SRBA (1-2) – Konstantin Jireček Pogledajte i našu stranicu online knjižara Vesela knjiga Valjevo na Facebook strani.

Knjiga je necitana, kupljena nova i stajala u vitrini. Nema posvete. Neprilagođeni - Oguz Ataj Izdavač: Dereta Godina izdanja: 2022 Broj strana: 735 Format: 21 cm Povez: Tvrdi Roman koji je Unesko proglasio najznačajnijim delom turske književnosti XX veka Turgut Ozben, porodični čovek i marljivi inženjer, saznaje za smrt svog starog prijatelja Selima Išika, koji je izvršio samoubistvo. Ta vest pokreće tektonska egzistencijalna preispitivanja. Da bi razrešio misteriju Selimovog tragičnog čina, Turgut počinje sve dublje da istražuje život svog negdašnjeg prijatelja, s kojim se godinama nije sreo. Svaki Selimov poznanik ima drugačiju perspektivu njegove ličnosti, pa je zadatak utoliko teži. Ta potraga sve više izmešta Turguta iz komfora njegovog svakodnevnog života i udaljava ga od najbližih. U jednom trenutku mu se pridružuje i Orlik, njegov unutrašnji glas s kojim je u konstantnom dijalogu. Pred Turgutom je težak zadatak: treba preispitati ne samo Selimovu nemogućnost da se pomiri s modernim načinom života već i sopstveni život, koji se doskora činio tako stabilnim. Seme neprilagođenosti je počelo da klija. Kada je 1972. godine objavljen roman Neprilagođeni, odmah je postao predmet velike polemike. Tradicionalisti su ga kritikovali zbog svog radikalnog (post)modernizma, dok ga većina stručne javnosti i danas smatra najboljim delom ikada napisanim na turskom jeziku, a može se smatrati i delimično autobiografskim delom. Roman je retko prevođen u svetu zato što predstavlja jedan od najtežih zadataka koje bi književni prevodilac sebi mogao da zada, te ga često porede sa Pinčonovom Dugom gravitacije. Treba naglasiti i da su Neprilagođeni presudno uticali na Orhana Pamuka, pa stoga ne čudi što čuvena turska književnica Ajfer Tunč tvrdi da je ovaj roman „DNK turske književnosti”. Oguz Ataj (1934–1977), pionir modernog turskog romana, jedna je od najznačajnijih figura turske književnosti XX veka. Po obrazovanju građevinski inženjer, radio je na izgradnji pristaništa Kadikoj, a kasnije i kao predavač na Državnoj akademiji za inženjerstvo i arhitekturu u Istanbulu (današnji Tehnički univerzitet Jildiz). Objavljivao je u raznim časopisima i novinama. Njegov prvi roman Neprilagođeni izazvao je brojne polemike u javnosti i doneo mu prestižnu nagradu turske radio-televizije. Unesko je 1997. godine, na dvadesetu godišnjicu piščeve smrti, ovaj roman odabrao kao najistaknutije delo turske književnosti XX veka. Posle Neprilagođenih objavio je roman Tehlikeli Oyunlar (Opasne igre), zbirku priča Korkuyu Beklerken (Čekajući strah), roman Bir Bilim Adamının Romanı (Roman o jednom naučniku), dramu Oyunlarla Yaşayanlar (Oni što žive saigrama). Dela Günlük (Dnevnik) i Eylembilim (Nauka o delotvornosti) objavljena su posthumno. Preminuo je od tumora na mozgu 13. decembra 1977. i nije uspeo da završi svoj poslednji projekat Türkiye’nin Ruhu (Duh Turske).

Iz uvodne napomene : „Postoji neko vrijeme u životu čovjeka koje mu se usiječe u pamćenje, trajno ga nosi sa sobom, vraća mu se u sjećanjima, o njemu razmišlja i dvoumi se, čita i istražuje ga... Od njega se ne može rastati, druguje s njim, ponosan je na njega i stidi ga se. Ono postaje dio noćnih mora i stalnih priča, dio njega samoga. To je vrijeme prijelomnih društvenih događanja i osobnih doživljaja. Protokom godina ono mu se sve više približava i otkriva kao sudbina. Početkom sedamdesetih godina moj se život ukrižao s dinamičnim i dramatičnim zbivanjima u našoj sredini – Zagrebu i Hrvatskoj – kojima sam, obavljajući svoj posao, i nehotice postao usputni svjedok. U siječnju 1970. godine izabran sam za glavnog i odgovornog urednika dnevnika Vjesnik. Zbilo se to u vrijeme održavanja već znamenite X. sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, kada je ispražnjeno mjesto prvog čovjeka u listu. (Samo nekoliko mjeseci ranije vratio sam se iz Londona s dužnosti stalnog dopisnika i na opći zahtjev kolega postao prvi u redakciji izabrani glavni urednik). Taj sam posao radio nepune dvije godine, jer sam u prosincu 1971. podnio ostavku kada je – formalno na 23. sjednici CK SKH – došlo do likvidacije Hrvatskog proljeća i promjena u političkom vrhu Hrvatske. Tako su te dvije "povijesne sjednice" neposredno odredile granice vremena koje je i u mom političkom, profesionalnom, pa i privatnom životu sudbinsko i nezaobilazno. U ovoj knjizi se govori u kronološkom slijedu samo o zadnjim danima tog burnog vremena – prosincu "71. – po lomovima i obratima dramatičnog "mjeseca dugog kao godine".“

Odlomak: Drvodjelja sam s položenim majstorskim ispitom, ono što većina naziva stolarom. Najradije bih bio iskren i izravan i rekao sve što vidim, i dobro i loše. Živim od pravljenja prolaznih stvari koje se mogu zamijeniti drugima. Teorija je za mene nešto što prevodim u slike gotovih radova. Brojim vijke, čavle i metre materijala, brojim sate. Arhitekt ima možda dvadeset-trideset ovakvih poslova za vrijeme koje je meni potrebno da izgradim ono što je nacrtao. Vjerujem da ja ulažem više svoje duše u to jedno uređenje potkrovlja nego on. Znojit ću se, uprljati, udariti, porezati i smrzavati radeći ga. Novac je važan u ovoj priči, ali kao i uvijek, manje je važan kad ne predstavlja problem. Volim kad mi klijenti kažu ono što papiri ne govore, da im je drago što smo došli i uredili im potkrovlje. Glasovi su im sada sretni. Ja sam sretan.

Reč izdavača: ’’Tuđinka je treći autoričin roman, njezin opus magnum na kojemu je predano radila dvadesetak godina. Potaknuta ratnim previranjima u bivšoj Jugoslaviji i s time povezanim nerazumijevanjem njezina njemačkog okružja za stradanja koja su počevši od 1991. godine zadesila Hrvatsku, napisala ga je na njemačkom u želji da spram svega što u njemu opisuje postigne jasan kritički odmak. To joj je u izvorniku uvelike pošlo za rukom.’’

Knjiga je necitana, kupljena nova i stajala u vitrini. Nema posvete. Pisma Atiku II - Marko Tulije Ciceron Izdavač: Fedon Godina izdanja: 2013 Broj strana: 228 Format: 20 cm Povez: Broširani Uza sve što je radio, a radio je strahovito mnogo i kao političar i kao pisac, Ciceron je održavao prepisku sa svojim prijateojem Atikom i ta epistolarna aktivnost, pokazuje se, bila je je upravo od egzistancijalnog značaja za Cicerona. Posle bekstva iz Rima Ciceron upada u takvu krizu da će na jednom mestu napisati da ga je upravo Atikovo prijateljstvo održalo u životu. Ova prepiska, međutim, pokazuje ono što su stručnjaci za epistolarnu književnost davno primetili: pisanje pisama kao da zahteva povišen stepen iskrenosti. Istina se ni u jednoj drugoj pisanoj formi ne izriče s takvom ogoljenošću kao u pismima prijatelju. Utoliko i prepiska Cicerona i Atika, možda i najslavnija sačuvana prepiska staroga sveta, predstavlja prvoklasno svedočanstvo ne samo o intimi dvojice prijatelja, već pruža i širu sliku jednog prošlog vremena. Uz predgovor i appendix Dragane Dimitrijević knjiga je opremljena hronološkim pregledom, bibliografijom, indeksom i sadržajem pisama.

Reč izdavača: Woody Guthrie je bio jedan od najvećih i najutjecajnijih kantautora u povijesti američke popularne glazbe. Teško bi bilo nabrojiti sve glazbenike na koje je utjecao i koji su ga isticali kao uzor: od Boba Dylana i Joan Baez, preko Brucea Springsteena, do Stevea Earla, Billyja Bragga ili Boba Geldofa i Joea Strummera, da spomenemo samo neke. Bio je prvi protestni pjevač, a njegove pjesme i gitara na kojoj je pisalo "This machine kills fascists" učinile su ga glasnogovornikom podjarmljenih i siromašnih, no, istovremeno je pjevao i o ljepoti Amerike koju je promatrao kroz otvorena vrata ili s krova teretnih vagona na svojim putovanjima uzduž i poprijeko zemlje. Kad bi ga policija skinula s vlaka, krenuo bi otvorenom cestom dalje, pješice ili autostopom, u potrazi za srećom, "na putu do slave", boemski se zaustavljajući gdje ga je srce vuklo ili prazan želudac natjerao. Bio je istinski "kralj ulice" – kamo bi stigao, bacio bi šešir na zemlju i pjevao za napojnicu... Sam Woody o svojim lutanjima piše: "Stavio sam šešir na glavu i krenuo pješice zapadno od Reddinga kroz šume sekvoje i duž obale, tumarajući od grada do grada, s gitarom obješenom preko ramena i pjevajući u hladu četrdeset i dviju država: na Aveniji Reno u Oklahoma Cityju... za nezaposlene i skitnice izgrižene od buha u improviziranim naseljima na rubu gradskog smetlišta možda baš vašega grada. Pjevao sam na teglenjacima za šljunak na Istočnoj obali i u Ulici Bowery u New Yorku, gdje sam gledao kako policija ganja pijance... Vijugao sam kao i Meksički zaljev i pjevao s mornarima i morskim vukovima u Port Arthuru, s naftašima u Teksasu, s pušačima marihuane u jeftinim prenoćištima u Houstonu. Slijedio sam trag svih sajmova i rodea po cijeloj sjevernoj Kaliforniji ... slijedio sam berbe marelica i breskvi oko Marysvillea i pjeskovite brežuljke oko Auburna, gdje sam pio dobro domaće vino iz vrčeva ljubaznih vinogradara... Ponekad mi se znalo posrećiti, pa bih našao kakav dobar posao. Pjevao sam uživo preko radija u Los Angelesu... ljudi su me slušali na nacionalnom radio programu kuća CBS i NBC, i mislili da sam bogat i slavan, a ja nisam imao ni novčić od pet centi kad sam ponovo krenuo na isti težak put..." Nakon više od 60 godina od izlaska Guthriejeve autobiografije u Americi (preciznije, bilo je to 1943.) Šareni dućan ponosno objavljuje prvo hrvatsko izdanje, ilustrirano autorovim crtežima, otimajući tako zaboravu još jednu iznimnu knjigu. Obavezno štivo za svakog istinskog ljubitelja glazbe!

KOMPL7)BESPLATNA DOSTAVA KAO PREPORUČENA TISKOVINA ILI PAKET, UNUTAR SRBIJE. Djeca propasti slijede iza romana Djeca vremena. Smješten je u isti svemir s novim likovima i uzbudljivim narativom. Čekalo je stoljećima, a sada je došlo vrijeme za pustolovinu… Prije nebrojenih tisuća godina program teraformiranja krenuo je put zvijezda. Na svijetu nazvanom Nod znanstvenici su otkrili vanzemaljski život – no njihov je zadatak bio da svijet izbrišu i ispune ga sjećanjem na Zemlju. No tada je veliko ljudsko carstvo propalo, a odluke izgubljene u vremenu. Eonima kasnije, čovječanstvo i njihovi paukoliki saveznici otkrili su fragmentarne radio signale koji su stizali sa zvijezda. Odaslali su istraživački brod u nadi da se otkriju sunarodnjaci sa stare Zemlje. No, ti drevni teraformeri su na Nodu probudili nešto što nisu trebali. A ono ih je jedva dočekalo…

Nečitano, praktično novo. Nema posvete. Odlazak iz Egipta - Andre Asiman Godina izdanja: 2021 Broj strana: 327 Povez: Mek U upečatljivim i živopisnim memoarima Odlazak iz Egipta Andre Asiman beleži hroniku svoje porodice od njenog dolaska u kosmopolitsku Aleksandriju do egzodusa sredinom 20. veka. Prati tri generacije italijanskih i turskih korena, njihove zamršene odnose, spletke i drame. Među brojnim pitoresknim likovima posebno se ističe ujka Vili, vojnik, trgovac i špijun, inače veliki sanjar i još veći prevarant, dve bake Princeza i Svetica, koje tračaju na šest jezika, ili tetka Flora, izbeglica iz Nemačke, koja divno i tužno svira klavir…Asiman dovitljivo i duhovito slika portret iščezlog sveta koji je u sebi spajao nacije, kulture, jezike. Sa setom prikazuje svakodnevne porodične rituale, odlaske na plažu u mirna blistava jutra, nedeljne posete bioskopu, večeri provedene uz radio i klavir. Otvoreno, umešno i magično privlačno Asiman dočarava egzotične mirise i sećanja na grad svoje mladosti.Asimanov Odlazak iz Egipta poredili su s delima Lorensa Darela, Markesa i Čehova.Najveći Asimanov uspeh jeste to što je iznova stvorio svet koji je zauvek nestao prikazujući portrete onih koji su iz tog sveta prognani – saosećajno, ali i s dosta ironije.– Njujork tajms buk rivjuAsiman je otišao iz Egipta, ali kako ova evokativna i maštovita knjiga pokazuje, nikad ga nije napustio, baš kao ni Egipat njega.– Vašington postAsiman se priseća života u Aleksandriji onakvog kakvog ga je poznavala njegova porodica, a zavodljivost tog divnog, kosmopolitskog grada prožima njegove memoare.– Njujorker

Knjiga je potpuno nova, necitana, kao iz knjizare. Lavirint duhova 2. deo - Karlos Ruiz Safon Izdavač: Čarobna knjiga Godina izdanja: 2016 Broj strana: 492 Format: 21 cm Povez: Broširani Knjige Lavirint duhova I i Lavirint duhova II zaokružuju veličanstven ciklus romana o Groblju zaboravljenih knjiga, kojem pripadaju i Senka vetra, Igra anđela i Zatočenik Nebesa. U fascinantnoj kulminaciji jedne od najvoljenijih pripovesti savremene svetske književnosti, veliki mag pisane reči Karlos Ruis Safon rasvetljava čitaocu sve one tajne koje su ga intrigirale dok je uživao u fantazmagoričnoj literarnoj mreži satkanoj u prethodna tri romana. Alisa Gris i inspektor Vargas istražuju misteriju nestanka ministra Maurisija Valjsa. Međutim, u trenutku kad nailaze na prve ozbiljnije tragove, iz centrale ih iznenađuju vesti: rad na istrazi se obustavlja jer je tim istražitelja koji je paralelno radio na slučaju uspeo da poveže sve konce i da ga reši. Rešenje deluje logično i potkrepljeno odgovarajućim dokazima. Alisin mentor Leandro ispunjava obećanje koje joj je dao: nakon ovog slučaja je slobodna, može nastaviti život kako sama želi, bez daljih obaveza prema službi za koju je radila tolike godine i prema kojoj je osećala prezir i gađenje. Alisa, međutim, zna da je rešenje slučaja samo dimna zavesa, samo dokaz da je misterija na kojoj su radili mnogo veća i opasnija nego što je isprva izgledala. Ona i Vargas još jednom preispituju mogućnosti pred sobom: da zaborave na sve i da se, svako na svoj način, posvete životu mirnijem i lepšem od onog koji su dotad imali, ili da na svoju ruku nastave istragu, potpuno svesni da ih tama može progutati isto onako kako je progutala i mnoge druge ljude povezane s jezivim događajima koje su ispitivali.

Zeleni šator, veliki roman koji se smješta između dviju velikih smrti – smrti Josifa Staljina i smrti Josifa Brodskog – baš kao i ostala djela Ljudmile Ulicke govori o povijesti, ljubavi, uvjerenjima i vjeri, no više od svega ostalog: o složenosti i veličini ljudskoga života. A taj život Ulicka nam ovaj put daje kroz sudbine Miše, Ilje i Sanje, trojice neprilagođenih dječaka u kojima će se utjeloviti sve junaštvo, naivnost i nada onih koji su se opirali sivilu i opresiji sovjetskog režima. Mudro i potresno, u najboljoj tradiciji velike ruske književnosti, Ulicka nas vodi u svijet zabranjenih ideja i knjiga, svijet potpirivane paranoje, u kojemu se o politici i glazbi razgovara u zadimljenim sobama, pod sjenom sveprisutne vlasti i čeličnim stiskom KGB-a. Naravno, dok ga stotinama sudbina opisuje, Ulickoj ne nedostaje ni razumijevanja ni humora ni senzualnosti, a sve što u Zelenom šatoru pronađemo, gdje god ga i kad god ga čitali, posve sigurno prepoznat ćemo kao blisko, kao ljudsko, kao svoje. Ljudmila Ulicka rođena je 1943. u Baškiriji tijekom evakuacije, a odrasla je u Moskvi, gdje je nakon završetka studija radila u genetičkom laboratoriju. Otpuštena je zbog pretipkavanja samizdata, nakon čega radi u kazalištu te piše crtice i tekstove za djecu. Priče počinje objavljivati potkraj osamdesetih u časopisima te se potpuno posvećuje pisanju proze. Za romane i zbirke priča, prevedene na više od dvadeset jezika, osvojila je brojne nagrade, prva je žena koja je dobila nagradu Ruski Booker (2001.), a najvažnija su joj djela Sonječka i druge priče, Medeja i njezina djeca, Veseli sprovod, Slučaj Kukocki, Daniel Stein, prevoditelj, Iskreno vaš, Šurik, Zeleni šator…

O njemu se u obitelji šutjelo i Nora ga je vidjela samo jednom, dok je bila dijete, ali njezin djed Jakov Osecki neće joj zauvijek ostati tajna – dugo nakon njegove smrti, kada ga bude trebala najviše, otkrit će joj ga pisma i dnevnici pohranjeni u škrinjici od vrbova drva. Između kazališne umjetnice Nore i nesuđenoga glazbenika Jakova u briljantnom romanu Ljudmile Ulicke protegnulo se jedno od najburnijih stoljeća ruske i europske novije povijesti. Varljivo obećanje vremena prije Revolucije, pogibije u svjetskim ratovima, mrak staljinizma i previranja najnovijeg doba – kroz sva ta razdoblja provest će nas ljubavi i razočaranja, ideali i zablude, izdaje i nadanja triju generacija obitelji Osecki. Ali svatko tko je ikada čitao Ulicku zna da Jakovljeve ljestve nisu tek još jedna obiteljska saga na kakve smo se navikli. U živote svojih veličanstvenih junaka, u svaku od sudbina koje maestralno ocrtava, najznačajnija je suvremena ruska autorica utkala pitanje koje pisce i filozofe zaokuplja otkako je svijeta: može li čovjek biti slobodan? A to kako se ostaje slobodan u mreži spletenoj od okolnosti, gena, slučaja i povijesti može nam reći samo velika književnost – knjiga poput Jakovljevih ljestvi, koju zasigurno nećete zaboraviti. Ljudmila Ulicka rođena je 1943. u Baškiriji tijekom evakuacije, a odrasla je u Moskvi, gdje je nakon završetka studija radila u genetičkom laboratoriju. Otpuštena je zbog pretipkavanja samizdata, nakon čega radi u kazalištu te piše crtice i tekstove za djecu. Priče počinje objavljivati potkraj osamdesetih u časopisima te se potpuno posvećuje pisanju proze. Za romane i zbirke priča, prevedene na više od dvadeset jezika, osvojila je brojne nagrade, prva je žena koja je dobila nagradu Ruski Booker (2001.), a najvažnija su joj djela Sonječka i druge priče, Medeja i njezina djeca, Veseli sprovod, Slučaj Kukocki, Daniel Stein, prevoditelj, Iskreno vaš, Šurik, Zeleni šator…

Kultura, 1953. Prvo izdanje!!! Bibliotečki primerak, čitan, ali vrlo dobro očuvan, naročito s obzirom na 70 godina starosti. Novelističkom zbirkom Ruke, Marinković se afirmirao ne samo kao vrstan novelist, nego njome postaje europsko antologijsko novelističko ime. Inače, njegove realistički strukturirane novele tematiziraju provincijalni život na rodnom otoku, ali predstavljaju i psihološko analitičku kratku prozu u kojoj se bavi sukobima u čovjeku i društvu, otkrivajući u pojedinačnim sudbinama kolektivno stanje duše. Ruke su zbirka pripovjedaka koje su objavljene 1953. godine. U njima se autor Ranko Marinković bavi temama kao što su gradić, obala, otok, kontinent, ali i analizama čovjeka. Prvo izdanja sastojalo se od čak deset novela – Mrtve duše, Suknja, Karneval, Anđeo, U znaku vage, Koštane zvijezde, Prah, Benito Floda von Reltih, Zagrljaj, Ruke. Današnje izdanje sastoji se od devet novela. Ruke Zbirka novela Ranka Marinkovića Ruke jedna je od najboljih, a svakako i najslavnija i najčešće pretiskivana novelistička knjiga jednoga hrvatskog pisca u poslijednih pedest godina. Prvo izdanje, iz 1953. god, sadržavalo je deset novela, ali su dvije od njih naknadno postale sastvani dio romana Kiklop, a jedna je ušla u knjigu novela ranije Marinkovićeve fraze. Sadržak zbirke, s osam tekstova, definitivno je oblikovan 1962.god, kada je na uvodno mjesto uvrštena novela Samotni život tvoj. Kada su se pojavile Ruke, Marinković je već bio afirmirani pisac, ali ga je ta knjiga učinila prvim imenom poslijeratne hrvatske novelistike. Pisana rukom skeptičnog intelektualca sklonog raznoj ironiji, discipliniranog Mediteranca s analitičkim nervom i pisca sposobnog da naoko obične, trivijalne teme uzdigne na univerzalnu razinu, nadasve nenadmašnog stilista, ta je umjetnost otvorila u suvremenoj hrvatskoj književnosti nove vidike i postavila joj vrlo visoke kriterije. Mnogi aspekti Marinkovićeve proze, pa i tekstova iz zbirke Ruke, mogu se danas tumečiti u sklopu poetike postmoderne; npr. metaliterarnost novela Samotni život, Anđeo i naročito Zagrljaj, u kojoj je autor u prvi plan doveo stvaralački čin i piščevu muku da iz kaosa građe stvori umjetničko djelo. Realističku podlogu od koje u svojim novelama uvijek kreće, pisac razara brojnim narativnim postupcima - inverzijom slike svijeta, neuobičajenim spajanjem različitih žanrovskih obrazaca i stilova, impostiranjem likova kao ambivalentnih karaktera, ironijskim pomakom, groteskom. Kratki sadržaj - Čovjek hoda prekriženih ruku na leđima. Lijeva se nalazi u naručju desne, spretnije, snažnije, pametnije, ozbiljnije. Tu nastaje dijalog između lijeve i desne ruke. Stalno se svađaju koja je pametnija, korisnija i sl. - Ja barem znam listati knjigu, a ti ni to ne znaš. Ti znaš samo držati knjigu dok ja listam. On čita, ja listam, a ti, kao stalak - držiš. U svađi je lijeva ruka okrivila desnu da je ubojica, da ju je htjela ubiti: - Ja nisam ubojica! To bi ti učinila. Uostalom, jednom si već i pokušala to učiniti, smatra se robom desne ruke: Dok se gola prostituiraš u kojekakvim rukovanjima, ja držim tvoju rukavicu, kao rimski rob. Na kraju dolazi do preobrata priče. Čovjek pomiluje rukom dječaka po glavi i kvrcne ga po nosu, mali vrisne kako ga je ovaj udario. Dolazi dječakov otac... tada se makne i Lijeva. Strelovito se digne i zgrabi Oca za košulju na prsima. To je drugim riječima bio mig Desnoj: udri!... Pod sobom ostave krvave otiske na pločniku. No one se nisu osvrtale... Lijeva ruka je druga strana ljudske ličnosti, ona je nježnija, osjećajnija, iskrenija i spontanija, ali ima podređenu ulogu. Ona uvijek ima ulogu pomoćnice, hvataljke, pseudopodija koja mora poštovati zakon jačega. No, u slučaju opasnosti i Njegove ugroženosti one surađuju i sposobne su zajedičko nedjelo. U sceni tuče s dječakovim ocem one se udružuju ne bi li obranile Njega, čime je naglašena slika čovjeka kao nedjeljivog stvorenja. Zadnja scena je groteskan prikaz pljuvanja obraza ne bi li oprao ruke od blata i krvi. *** Ruke razgovaraju i iznose svoje stavove i mišljenja. Riječi su rukama izvor svih nesporazuma. Naravno, ruke predstavljaju ljude i njihove životne poglede odnosno nadzore. Marinković se kroz dijalog ruku na početku novele volterski ruga ljudskim besmislenim svađama kao da su mala djeca. Jedna drugoj prebacuju da ne zna pisati, da ne zna čitati, slikati. Svađaju se i zaoštravaju sukob. Lijeva ruka prebacuje desnoj da je preuzela čin stvaranja. Da je sve ostalo na mislima i riječima ništa se ne bi dogodilo. Ranko Marinković se u noveli pita što je to čast i treba li se pod svaku cijenu fizički obračunati braneći tu čast... Nožem ili vatrenim oružjem čovjek produbljuje sukob dovodeći ga do fizičkog uništenja drugoga. Ruke ne predstavljaju samo pojedinca. U njima možemo prepoznati narode i države. Pisac je svjestan pojavnosti francuske revolucije, Napoleona, Oktobarske revolucije, Hitlera itd. Uvijek je jedna politička opcija okrivljivala drugu prvo riječima, a onda djelima, tj. oružanim sukobom. Na kraju novele ruke doživljavaju čudan sukob. U susret im dolazi dječak i djevojčica. Djevojčica je prošla pored desne skrušeno, tiho, kao da je nešto skrivila. Nameće se misao nije li ta djevojčica iz novele predstavnica svih djevojčica (žena) koje su odgajane u poslušnosti i potencijalnoj krivnji. Desna ruka (konzervativna, patrijarhalna, tradicionalna koja se drži običaja Crkve i obitelji) je pogladila djevojčicu dajući nam do znanja da cijeni njezinu poslušnost, skromnost i čednost. Sukob nastaje na lijevoj strani, utz lijevu opciju. Dječak je prkosan kao što su bili i svi lijevo orijentirani mladići u različitim revolucionarnim vremenima. Lijeva se šalila, kvrcnula je dječaka po nosu i šaljivo zamahnula iznad njegove glave. Pisac je vješto pokazao da lijevi mogu mladićima očitati bezazlene lekcije, da su strpljivi s njima i da shvaćaju njihovu mladost. Što u tom trenutku čini desna? Pljusnula je dječaka po licu. Kako objasniti postupak postupak desne? Zašto je pljusnula dječaka? Znači li to da desna opcija kažnjava neposlušnost, da ne trpi drskost i da nema razumijevanja za mlade. Ako je ovog mladića samo pljusnula, možemo zamisliti kako bi kaznila neposlušne starije starije osobe koje sustavno smišljaju i snuju osvajanje vlasti na bilo koji način. Marinković je svojim novelističkom opusom izvršio veliki utjecaj na hrvatske umjetnike svoga vremena. Njegov karakterističan stil prepun ironije, humora i duboke skrivene metaforike oduševljavala je brojne čitatelje i gledatelje koji su mu odobravali, kao i Miljenku Smoji, da hrabro karikira negativne pojavnosti u društvu, od Albatrosa 1939. do Never mora 1993. Čovjek bi se trebao, poručuje nam `Viški Voltaire` Marinković zagledati u svoje ruke, u svoje djelo i upitati se jesmo li u stvaralačkoj euforiji nanijeli zlo drugom čovjeku. Ima li svaki cilj opravdanje? Pa i Raskoljnikov je u `ruke` uzeo sjekiru i ubio `Božje stvorenje` Koja je ruka (držeći sjekiru) veći krivac, nebitno je na kraju izvršenog čina. Ruke nisu krive, poručuje nam Marinković. Kriv je mozak, odnosno ljudska svijest koja često umjesto najveličanstvenijeg osjećaja - ljubavi, bira najniži - strah. A iz straha činimo sve kako bi sami sebi stvorili pakao. *** Ruke su pisane u obliku prividnog dijaloga između lijeve i desne ruke koje predstavljaju dvije suprotne strane ljudske ličnosti. Time se ukazije na necjelovitost ljudske ličnosti. Novela započinje maženjem ruku i dječju igru uz pjesmu. No ubrzo se one počinju nadmudrivati i svađati. Desna se nameće zakonom jačega, ona je uvijek glavna i dominantna. Ona je stvarateljica djela u svim područjima, spominje se riječ Demiurg koja označava prema filozofu Platonu naziv za božanskoga tvorca prirode, graditelja svijeta i života na Zemlji. ona na taj način unaprjeđuje ljudski život. Ona je jača, snažnija, pametnija i spretnija. Lijeva joj predbacuje da je nemilosrdna jer nosi oružje i ubija u ratovima, ali i hladno potpisuje perom smrtnu presudu. Dakle, ona je i stvaratelj i uništavatelj koji bi jednoga dana mogao i uništiti svijet. Ponekad u svojem lukavstvu zna biti i nježna, kada Mu (Čovjeku) miluje kosu i mazi ga. Lijeva predbacuje Desnoj njenu surovost kada ju podsjeća kako Mu je pomogla u času krize razrezati žile na ruci, tj. da izvrši samoubojstvo, no to na sreću nije uspjelo. Lijeva ruka je druga strana ljudske ličnosti, ona je nježnija, osjećajnija, iskrenija i spontanija, ali ima podređenu ulogu. Ona uvijek ima ulogu pomoćnice, hvataljke, pseudopodija koja mora poštovati zakon jačega. No, u slučaju opasnosti i Njegove ugroženosti one surađuju i sposobne su zajedičko nedjelo. U sceni tuče s dječakovim ocem one se udružuju ne bi li obranile Njega, čime je naglašena slika čovjeka kao nedjeljivog stvorenja. Zadnja scena je groteskan prikaz pljuvanja obraza ne bi li oprao ruke od blata i krvi. Ruke su On, tj. čovjek i dva različita pola Čovjekove ličnosti koja se sukobljavaju, ali kada On dođe u nevolju, one predetavljau zajedništvo njegove ličnosti i djeluju zajedno, kao u tuči na kraju kada staju u Njegovu obranu. Tu nema nikakvih političkih konotacija, ni ljevice ni desnice kao političkog opredjeljenja, već se radi o ljudskom karakteru, čije su dvije strane prikazane kroz različitost ruku. Ranko Marinković - Ruke Vrsta djela - jedna od novela iz zbirke pripovjedaka Tema - necjelovitost ljudske ličnosti Vrijeme radnje - neodređeno (može biti bilo kada i bilo gdje, u ovom trenutku) Mjesto radnje - neodređeno Čovjek hoda prekriženih ruku na leđima i stavlja lijevu u naručje desne. Ruke se počinju prepirati kad lijeva ruka počne pjevušiti u naručju desne. Desna joj kaže da prestane, ali lijeva nastavlja iz inata i tu počinje preprika oko teme koja je ruka korisnija. Desna ponižava lijevu ruku kako ni pisati ni čitati ne zna te da svome vlasniku služi samo kao stalak dok ona obavlja sam posao. Dok desna obavlja sve, lijeva se osjeća kao rob desne ruke. Lijeva ruka počinje pričati kakav bi njen život bio da je njihov vlasnik ljevak. Pretpostavlja kako bi onda sve mogla raditi bolje od desne ruke. Desna ruka namjerno postavlja izazove pred lijevu za koje ona kaže da bi ih sve mogla napraviti kao primjerice prstima okretati marionete, slikati sama na svome noktu, rezati sama sebi nokte, udjenuti konac u iglu, šivati i brijati ga. Kada se spomene brijanje rasprava dolazi u napeto stanje kada desna kaže kako bi mu lijeva prerezala grkljan te joj lijeva na to odgovori kako je ona ubojica koja je skoro ubila svog vlasnika. Desna se brani kako je ona mislila da je smrt ono što njihov vlasnik želi jer je proveo noć u suzama prevrćući se u krevetu te je čak napisao oproštajno pismo i sam ju odveo do britve kojom je trebala prerezati vene na njegovoj lijevoj ruci. Sam vlasnik je te noći govorio da treba svemu doći kraj, ali lijeva svejedno napada desnu ruku kako je trebala znati da njegove riječi nisu izraz njegovih želja. Lijeva govori kako je ona znala da on to nije želio te nastavlja svađu govoreći desnoj ruci kako je ona stoljećima uništavala živote sa svojih pet prstiju. Naime, ona se prisjeća kako je desna ruka pisala smrtnu presude u ime sudca nekome čovjeku koji je zbog svojih riječi, a ne djela završio na sudu. Dok je on drhtao pred sudom i brojio svoje zadnje sekunde te stiskao i grčio svoje nevine ruke ona je na presudu napisala `Smrt`. Desna smatra kako njegove ruke nisu bile nevine nego su bile krive koliko i on jer ga nisu na vrijeme ušutkale nego su svojim mirovanjem potvrdile njegove riječi. Naspram smrti pisac postavlja pojam ljubavi govoreći kako je ujutro pisala smrtnu presudu, a navečer je milovala lice jedne žene sva drhteći od ljubavi. Lijeva se istrgnula iz naručja desne i više nije željela biti s njom nego je rekla da će se radije družiti s Nogama jer su one poštenije. Kraj ruku prolaze djevojčica i dječak. Desna ruka pomiluje djevojčicu po kosi koja je pogleda zahvalno, a kraj lijeve ruke prođe drsko i smiono njezin brat. Lijeva ruka krvcne dječaka po nosu koji pljune na nju, a onda ona zamahne iznad dječakove glave kao da tjera muhe. Desna se digne i pljusne dječaka koji vrisne. Kada ju lijeva pita zašto je to učinila desna joj kaže kako ne dopušta da netko pljuje po njima. Dječaku je krenula krv iz nosa dok je plakao i zvao svoje roditelje. Kada je otac došao počeli su se svađati. Otac misli kako dječak nije iz čistog mira pljunuo na ruku te govori kako je imao pravo to učiniti i on sam pljune na ruku. Desna to nije mogla podnijeti te zamahne prema njemu, ali ju on zaustavi i toliko jako ulovi za palac da je desna zajaukala. Lijeva ruka je zgrabila oca, a desna ga je udarila. Obje ruke su se uprljale krvlju dok su tukle oca. Djevojčica je počela plakati i skupljati rukama kaplje krvi, a njen brat je ugrizao lijevu ruku koja ga je zbog toga udarila po glavi. Otac, kojem su noge klecale od stida pred djecom, je počeo trčati i Noge su potrčale za njim. Dječak je stao pred Noge koje su se spotakle i vlasnik ruku se našao u prašini na podu. Na pločniku ostaju krvavi otisci kada vlasnik padne. Ruke pomognu jedna drugoj da ustanu i lijeva se sestrinski ponaša prema povrijeđenoj desnoj dok obje drhte od želje za osvetom. Na kraju Obraz pljune u njih s namjerom da ih opere od blata i krvi. Likovi - Lijeva i Desna ruka, Čovjek, Noge, Dječak, Djevojčica Lijeva ruka – ona je simbol ljudskog srca. U stalnoj je svađi s desnom rukom. Optužuje ju da je kriva za to što je čovjek prerezao žile jer je ona to napravila. Predstavlja se kao nježna, pravedna i puna suosjećanja. No, onda joj se dogodilo to da je u prolazu kvrcnula dječaka po nosu. Od tog trenutka ruke se sprijatelje jer ipak moraju zajedničkim snagama obraniti čovjeka čije su vlasništvo – te ruke. Nakon tučnjave jedna su drugoj podrška i razmišljaju o osveti. Desna ruka – simbol ljudskog razuma. Hvali se da je njezina uloga veća i bolja od lijeve ruke. Ona je zaslužnija za pomoć čovjeka. Hvalisava, pravi se važna, govori lijevoj ruci za što je sve ona zaslužna, na što joj lijeva ruka govori da je to zato što je čovjek dešnjak. Mrtve duše Pisac je glavno lice. Dešavaju se čudni događaji pri čudnim okolnostima. Neobična je simbolika u kojoj je vrijeme stalo, npr. `ni kazaljki nema na satu`. Pisac se nalazi negdje kraj vode. Nožem si je odrezao glavu i ponaša se kao da je i dalje duša u tijelu. Glava mu služi kao neka lopta u vodi. Ona se gubi i na kraju nestaje. Kad se probudio pri svjetlu je opazio nož zaboden u knjigu. Zaključio je da je to ipak morao biti on. Taj nož je donio gazdaričin pokojni muž pomorac iz Carigrada. Postavlja si pitanje da li ima nešto ratničkog u njemu. Želi ga se riješiti pa razmišlja da li da ga zaključa u ormar ili da ga baci kroz prozor. Prisjetio se da je to gazdaričina uspomena. Boji se spavati u njegovoj blizini. Zaključuje da je slabo zaštićen od samog sebe. U dubokom razmišljanju dočekao je jutro na prozoru sobe. Gazdarica prolazi kraj sobe i još sva snena budi ga. On ju zamoli da uzme veliki nož pod isprikom da ga treba bolje osvjetlati. Pisac sam sebi od umora kaže: -Mrtve, mrtve duše... Sad legnimo mrtve duše. Mjesto radnje - U sobi Vrijeme radnje - Noć Likovi - Pisac i gazdarica Tema - Paralelom stvarnosti i mašte, života i literature, pojačavanje slike apsurda ljudskog položaja. Samotni život tvoj Na otok je doplovio biskup. On izjavljuje da voli oblake a ne žene. Dok je ispovjedao žene doživljavao ih je kao bludnice. Misli su mu bludne. Često se ispovjedao nebu. U mjestu je velika crkvena svečanost, skupilo se mnogo vjernika. U masi netko se potukao. U zraku se čuje lupet bubnja. Biskup je održao `Molidbu za magareći rod`. Svećenstvo je sjelo za banket. Djeca su ih gađala kamenčićima. Kad je fratrić došao prevarili su ga da je banket na drugom mjestu. Kad se vratio ustanovio je da je prevaren. U selu živi Toninka koja vuče za nos svećenstvo, a posebno biskupa, i to na taj način što niže haljinu pred ljudima i pokazuje biskupu stražnjicu. Nema mjere tako da ju žandari trebaju odvesti u žandarsku stanicu. Na kraju banketa našli su se i prosjaci da malo maste brk. Luda Tonka istrgla se i pobjegla tako da je još mogla nastaviti sa svojim šalama. Navečer je usljedio bal. Pred zoru mnogi su se vratili kućama. Biskup i fratrić spavaju. Jedan od njh je pisac i dugo još sluša kako se psi na ulici kolju oko kostiju što su ostale nakon večerašnje gozbe i kako zlosutno tule u noć i laju na mjesec. Mjesto radnje - Otočno mjesto Vrijeme radnje - Predvečerje i noć Likovi - Biskup, fratrić, Toninka, žandari i narod Tema - Ironija koja prati izlizane crkvene formule `Mir s tobom!`, koja personificira jednu vjeru čiju neozbiljnost shvaća već i bogoslužna đačka škola `I sa zrnom soli!`. Čovjeka prepušta vlastitom ljudskom nespokojstvu. Idila patrijahalnog života, ladanjske (seoske) samoće i dokolice raspoznata je u ovoj noveli kao gruba proza, kao tragična farsa. Prah Otočanin Tonko Jankin primio je pismo kojeg mu je donijela stara Lucija. Vratila mu se uspomena na Anu koju je još uvijek volio. Ona ga je ostavila jer se zaljubila i udala za jednog geometra. Sada žive u Splitu. Laskalo mu je što ga Ana nije zaboravila, već od njega traži uslugu tj. pomoć. Želi krstiti sina ali tako da njezin muž ništa ne zna za to. Poslije pročitanog pisma Tonko se razljuti ali kasnije su mu se vratile drage uspomene i trenuci zajedničke ljubavi i odmah se odlučio da prvim jutarnjim brodom otplovi za Split. U luci ga je dočekala Ana, za njega još uvijek vrlo privlačna i lijepa, ali i nedostižna. U kući su ga lijepo primili i sve te okolnosti su ga skrhale. Kad se našao sam u sobi pokušao si je oduzeti život tako što se je objesio na konopčić na prozor. Apsurd je u tome što su tim konopčićem tj. uzicom bila vezana njegova pisma koja mu je Ana ovom prilikom vratila stavivši ih ispod njegovog jastuka. U kući su čuli njegov pad. Dotrčali su do njega, a on im je rekao: - Vi ste mislili da sam ja nesretan... i da ću se najmanje... objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama našalio? He? Prisutnost ironije, tako drage Marinkoviću, osjeća se već u samom naslovu novele : iluzije o sreći i ljubavi pretvaraju se u prah.U ovoj psihološkoj noveli tema je neuzvraćena ljubav i želja za osvetom. Radnja se događa u Splitu i na Visu poslije 2. svjetskog rata.Tonko je bio ludo zaljubljen u Anu (u njenom je opisu važna simbolika bijele boje, znaka čiste, neuprljane ljubavi, kako ju je Tonko zamišljao - može se vući paralela simbolike bijele boje s Matoševom novelom Cvijet sa raskršća). Ali Ana ga je ostavila i udala se za geometra, komunistu (Tonko plemeniti Jankin pripada drugom, prošlom svijetu). Jedanaest je godina prošlo kako je Ana otišla živjeti u Split, a Tonko je ostao na otoku (vjerojatno na Visu). Kada je stiglo nakon 11 godina Anino pismo u kojem ga moli da bude krsni kum njezinom sinu, ali to njen muž ne smije znati radi svojih uvjerenja, Tonko smišlja osvetu. Umotava u dar za dijete bombu, ali odustaje od svega. Kad na kraju u Aninoj kući pokušava izvršiti samoubojstvo, umjesto kao tragedija, priča završava kao komedija. Simbolika ključa (Tonko skuplja ključeve) - za njega je ključ simbol raja kojim će otključati vrata sreće i Anine ljubavi. Mjesto radnje: Dalmatinski otok i Split Vrijeme radnje: Poslije drugog svjetskog rata Lica: Tonko Jankin, Lucija, Ana, geometar i sin Tema: Sav smisao strasti, čekanja i osvete, sitan, zloban, ali ipak bar neki smisao, neka iluzija žiivota, rasipa se u prah koji treba prikriti izgovor bijedne šale. Anđeo Vrsta djela - roman Mjesto radnje - Zagreb, kuća, šupa i radionica bolesnog majstora Vrijeme radnje - jedno proljeće – zadnji dani života klesara Alberta, do 21. lipnja kada je klesar umro Anđeo je roman Ranka Marinkovića u kojem je opisao zadnje dane života starog i cijenjenog klesara Alberta Kneza. Prožet je sumornim i mračnim razmišljanjima Alberta par dana prije njegove smrti. No, u isto vrijeme roman je prepun ironičnih i smiješnih ispada starog klesara. Mudar, plemenit i vrijedan klesar doživio je veliko razočarenje pred kraj svoga života... Kratak sadržaj - U sobu je ušao mladić, kovrčave kose i bubuljičasta lica, Lojz i poželio je majstoru Albertu dobro jutro uz pitanje je li mu bolje. Priznati i cijenjeni klesarski majstor Albert Knez ležao je bolestan i nemoćan u krevetu. Osjećao je da proživljava zadnje dane svoga života. Mučile su ga sumorne, depresivne i tužne misli i jedva je čekao smrt, da se završi agonija kojoj nema kraja. Odgovorio je da mu je bolje te se osjećao već pomalo i glupo odgovarajući svaki dan na isto pitanje. U isto vrijeme razmišljao je o tome kako mu je dojadilo čekanje smrti. Znao je da je s jednom nogom u grobu i samo je čekao čas kada će umrijeti. Lojz je bio njegov pomoćnik koji mu je pomagao klesati u radionici. Kod njega je radio već dugi niz godina, a otkada se majstor razbolio radio je sam. Svaki dan je ujutro prije posla obišao majstora kako bi ga upitao kako je i uzeo ključeve od radionice koji su stajali uvijek na istom mjestu, iza vrata. Lojz mu je bio sumnjičav jer je smatrao da se previše brine i da je previše nametljiv. S druge strane, pitao se ima li možda ipak u njemu malo sućuti koju tako nespretno izražava. Lojz je rekao kako se nada da će što prije ozdraviti kako bi mogao završiti anđela koji čita iz knjige te je spomenuo da ga on neće dirati. Na to se Knez jako uzbudio i s povikom mu rekao da ga niti ne smije dirati. Lojz se prestrašio te se pomalo i odmaknuo, ali kada je vidio jadne, tanke, mršave i slabe majstorove ruke, pohitao mu je u zagrljaj. Albertu se gadila vlaga koja se napravila od Lojzekovih suza i poljubaca. Osjećao je Lojzekovu slinu na rukama i samo je htio što prije je oprati. Osjetio je potrebu za sapunom i čistom vodom kako bi se oprao. Htio se oprati od balavosti koju je osjećao od rasplakanog anđela Lojza na svome grobu. Majstor je godinama klesao anđelčiće po liku Lojzeka za svoje mušterije. Još kada je Lojzek bio mlad, poslužio mu je kao model anđela koji zalijeva cvijeće ili samo plače. Tada su takvi anđeli bili u modi i imućni su ih građani naručivali za svoje grobove. Majstor Albert sebi je isklesao za svoj grob anđela po liku odraslog Lojza. Bio je velik, bijele boje i od mramora. Na koljenima je držao knjigu kao da nešto upisuje u nju. Imao je velika bijela krila, a perom je upisivao u knjigu `Albert Knez – klesarski majstor`. Majstor je pazio na svaki detalj svog kamenog anđela, a to se vidjelo iz toga da je anđeo imao glavu blago nagnutu u lijevo dok su mu prsti na nogama bili blago savinuti. Lice je trebalo biti nedorečeno, ali sada mu se činilo da sve više sliči Lojzu, a ta pomisao mu se gadila. Sada je rekao Lojzu da ipak, ako on umre prije nego što ga dovrši, položi anđela tako nedovršenog na njegov grob, bez ikakvih datuma. Lojz je tada još više briznuo u plač i činilo se da nikada neće prestati. Tada je Knez počeo tješiti Lojza govoreći mu da ne plače jer on će možda i ozdraviti, a on ga oplakuje već. Uz to pitao ga je ima li djevojku, na što se Lojz zacrvenio od srama. Inače, Knez je bio pravi majstor među klesarima pa i šire. Bio je cijenjen u toj mjeri da su ga i mnogi kipari nazivali kolegom. Tada se Lojz sjeti i ispriča mu svoj san na pola. Sanjao je da je stara gazdarica, Knezova žena Magda bila još živa i da su izrađivali od kamena pastira. Sanjao je da je Knez zdrav i da udara pastira po dlijetu, a on se izmiče. Primila ga je i stara gazdarica, a on se izmicao. Nakon što je Albert udario ponovo, dlijeto odleti gazdarici u čelu i zabije joj se... Dalje Lojz nije htio pričati, spominjući da od događaja otkada je stara gazdarica umrla nije prošlo niti sedam godina, a Albert se tada prisjetio davne priče. Još kada je njegova pokojna žena Magda bila živa, Albert je upoznao lijepu udovicu Fridu. Ona je bila njegova mušterija kojoj je trebao izraditi pastira s frulom koji će stajati na grobu njezinog pokojnog supruga muzičara. Frida mu se jako svidjela. Imala je divnu, plavu kosu i tada je poželio da njegova već stara, ružna, ljubomorna i zločesta žena Magda bude mrtva. Posramio se svojih misli, ali nije mogao protiv toga da mu se Frida jako sviđa. Tješio je tako Albert Fridu riječima koje su same izlazile iz njega, a da ni sam ne zna kako. Naime, do tada je isklesao veliki broj likova i slušao je uz to tužne ljudske sudbine, ali nikada ga se nitko nije toliko dojmio kao Fridine suze. I tako je počeo klesati pastira s frulom, a Lojz je bio model. Magda je bila ljuta i ljubomorna i nije shvaćala zašto se ne može izraditi spomenika kao i svima drugima. Nije podnosila Fridu i smatrala ju je lažljivicom koja će uskoro naći nekog drugog, a sada plače i jeca. Magda je imala mišljenje o takvim ženama, a ono nije bilo lijepo, one su za nju bile prasice bezobrazne. Žalila se na Lojza zbog toga, nikada na muža kojeg je obožavala. Lojza je smatrala lopovom i lijenčinom. Još kao malog, Lojza je doveo učitelj i rekao da ima talenta za posao. Pošto je bio siroče, ostao je kod njih i Albert ga je zavolio kao sina kojega nikada nije imao. Sve ove godine radio je kod njih, a Albert ga je htio i posvojiti. No, Magda nije htjela čuti za to jer nije ga voljela niti mu je vjerovala. Govorila mu je tada Magda da se sad može i sam uvjeriti kakva je lijenčina i lopov Lojz i da pazi jer njoj može svaki čas stati srce i bit će gotovo s njom, ali on će ostati živjeti s njim. Na kraju je dodala da će ga on na kraju i poslati u grob. I da ne zaboravi njezine riječi. I uistinu, Magdi je srce stalo i umrla je, a nakon što su položili kamenog pastira na Fridin grob, vjenčali su se Frida i Albert. Tada je Albert bio zdrav, a od toga događaja nije prošlo niti sedam godina. Albert se probudio iz svog razmišljanja i rekao je Lojzu da mu pozove gazdaricu Fridu. Frida je ušla u sobu namještena, poput glumice. Znao je Albert da u njoj više nema ljubavi, samo ravnodušnost, samilost i gluma. Ravnodušno je upitala Alberta boli li ga nešto, a Albert je u njezinu glasu odmah prepoznao ravnodušnost. Nije joj odgovorio. Gledao ju je, gledao je kako je lijepa i odmah je osjetio žudnju za njezinim tijelom. Ispružio je ruku kako bi dotaknuo njezin bok, no ona se odmaknula. Htio ju je nešto upitati, ali nije imao snage. Sve je to bilo previše za njega. Tražio je od nje da mu donese tople vode i sapun kako bi se oprao. Frida je pomislila u prvi mah da bunca, no udovoljila je njegovoj želji i učinila sve onako kako je tražio. Odmaknula se odmah do njega i zagledala se kroz prozor. Tada su se začuli glasni klesarski udarci. Lojz je radio u radionici. No, Albert je prepoznao drukčije udarce i to mu je sve strašno išlo na živce. Postajao je nervozan, skrivajući glavu ispod pokrivača kako ništa ne bi čuo. Frida ga nije razumijela, još je sve smatrala hirom. Odlučila je otići do Lojza i reći mu da prestane. Albert je tada viknuo za njom da ne ide, da ostane s njim, ali ona se udaljila. Prisjetio se tada njihove ljubavi otpočetka. Frida je u početku bila puna ljubavi prema njemu, bili su sretni... a sada su ostali samo ravnodušnost i samilost. Razmišljao je o svemu, osluškujući zvona izvana. Shvatio je po njima da pada sumrak i dolazi noć. Teška i duga noć za bolesnika. Ležao je tako u polusnu i znojio se. Sve je oko njega bilo mokro i ljepljivo, gadilo mu se. Zapomagao je, tražio je malo suhog prostora, tražio je ruke, suosjećanje, dodire, ali nije naišao na ništa od toga. Samo samoća. Ustao je iz kreveta i snagom zdravog čovjeka izašao je van, u mrak, u noć. Stigao je do šupe koja se nalazila odmah uz radionicu te ugledao slabo svjetlo. Pogledao je kroz prozor i ugledao Lojza i Fridu kako spavaju zajedno. Bio je rastresen i razočaran. Otišao je tako do svoje radionice, a tamo je njegov kameni anđeo već bio spreman da se položi na njegov grob. Došao je do njega i uklesao današnji datum – 21.06., datum njegove smrti. Borba je za njega bila gotova. Bacio je oruđe i predao se svom anđelu. Likovi - stari klesar Albert, pomoćnik Lojz, Magda, Frida Albert Knez – glavni lik. Mudar, plemenit i vrijedan, priznati i cijenjeni klesar. Tako je dobro radio svoj posao da su ga čak i kipari nazivali svojim kolegom, odajući mu tako priznanje za dobar posao. Bio je već star i jako bolestan pa je dane provodio ležući u krevetu. Počeo je još prije klesati anđela koji čita knjigu koji će stajati na njegovom grobu kada umre, a sada se nadao da će ga uspjeti do kraja završiti, prije svoje smrti. Kako je bio star i nemoćan, postao je sumnjičav i pomalo zločest prema svom pomoćniku Lojzu koji je s njim u radionici radio od svoga djetinjstva. Knez je na njegovu sliku napravio do sada mnoštvo anđela od kamena. Sada je Knez smatrao da ga se Lojz hoće što prije riješiti i iz tog razloga ga svakodnevno ispituje kako je i je li bolje. Ipak, posao je malo objektivniji kada je Lojz počeo plakati jecajući mu na krevetu. Iako bolestan, zadržao je jednu dozu ironiju, realnosti i pomalo je bio smiješan u svojim razmišljanjima i izjavama. Rugao se na neki način Lojzu koji je vjerovao da će on ozdraviti, a on je znao da je s `jednom nogom u grobu`. Isto tako nije volio Lojzovu pobožnost, smatrao je da je to više primjereno za neke tužne obrede i na kraju je on tješio Lojza i govorio mu da će sve biti u redu. Samo da bi otjerao tugu i sumornu atmosferu koju nije volio. Inače, s godinama je zavolio Lojza i smatrao ga svojim sinom kojeg nije nikada imao (on i supruga nisu imali djece) te ga je htio i posiniti, ali supruga Magda nije dala. Nakon Magdine smrti vjenčao se s Fridom koju je upoznao kada joj je radio kamenog pastira za grob njezinog pokojnog supruga. Odmah ga se jako dojmila, više nego bilo koja mušterija do sada. Jako ju je volio, ali osjećao je da ona s vremenom prema njemu ne osjeća više ljubav nego samilost. Na kraju je saznao da su njegove sumnje ipak bile opravdane, voljena Frida varala ga je s njegovim pomoćnikom Lojzom. Tada je saznao da su njegove sumnje bile opravdane i da je Lojz samo dobro glumio. Razočarao se i to je bio kraj njegova života. Lojz – mladić, kovrčave kose i rumena bubuljičava lica. Pomoćnik starog Alberta. Klesao je s njim u radionici i radio je za njega od svoga djetinjstva. Na početku priče činilo se kao da ga voli i bio je jako tužan jer je klesar bio bolestan. Svakodnevno ga je posjećivao da pita je li mu bolje. Glumio je da prema starom klesaru ima veliko strahopoštovanje i jako je cijenio njegov posao. Iz tog razloga rekao mu je da ne može obaviti tako dobro posao kao on. Kada mu je klesar rekao da on položi nedovršenog anđela od kamena na njegov grob, ako on umre prije nego ga dovrši, Lojz je briznuo u plač i nije to htio niti čuti. Vjerovao je u Boga i to je često isticao. Vjerovao je da će on pomoći Knezu u ozdravljenju. Na kraju priče saznali smo kakav je uistinu on. Potajno se viđao s novom gazdaricom Fridom, a ljubav prema Albertu je bila samo gluma. Nezahvalan, bezobziran, nema nimalo milosti. Magda – pokojna supruga klesara Kneza. Prije smrti bila je već stara, sumnjičava i ljubomorna. Bila je škrta i samo je gledala da se posao što prije završi. Nije podnosila Fridu, udovicu prema čijoj se želji morao napraviti poseban kip pastira s frulom, a zbog kojeg je Lojzek pozirao. Zato je govorila ružno o Fridi, smatrala je da ona glumi žalost kao i sve `muzikantske milostive` i da će začas naći novog supruga. Voljela je i obožavala svoga muža Kneza, a voljela je novac. Zato je prigovarala Lojzu da je lijen i da mu je samo do spavanja kada je pozirao za pastira. Nije voljela Lojza jer je mislila da je lopov i zato je uvijek govorila svome mužu da moraju biti oprezni s njim. Jedne noći srce joj je stalo i umrla je. Frida – predivna udovica muzičara koja je nakon njegove smrti upoznala Alberta kako bi joj on napravio kip pastira u spomen na supruga. Imala je lijepu, dugu plavu kosu i skladno tijelo koje se vidjelo u uskim haljinama. Nakon smrti Albertove supruge Magde, ubrzo se udala za Alberta. Iako se u početku činilo da ga je voljela, ubrzo, kada se Albert razbolio, ljubavi je nestalo. Albert joj je išao na živce, radila je ono što je morala, dvorila ga je bez imalo osjećaja. Albert je vidio i znao je da je to sve gluma. Potajno se nalazila s mladim Lojzom i dok je Albert umirao, ona je bila s njim u šupi. Pomoć pri pisanju - Novela Anđeo složenoga je semantičkog značenja i postavljena je na suprotnostima starost - mladost, opterećenje starosti - smrt - život - strast - ljubav. Na tim se suprotnostima gradi idejnotematska osnova o majstoru klesaru Knezu i mladom, snažnom šegrtu Lojzu, kojeg majstor naziva `klipan` i majstorovoj drugoj ženi Fridi. Oko te tematske jezgre razvijaju se ostali motivi koji objašnjavaju odnose: licemjerje - lojalnost, obrtništvo - zanat - umjetnost, fiziologija mladosti - nepotrebnost i usamljenost starosti. Marinković je moderan psihološko - realistički pripovjedač. Autor opisuje mediteranski mikrokozmos smješten u otočnoj izolaciji, analizira čovjeka kao `nesretan slučaj`. Autor često kombinira ironiju i patetiku, stvara groteskni realizam kao umjetnički postupak koji se ostvaruje pretjeranim negativnim razobličenjem postojeće a neželjene situacije ili zbilje. Modernost zbirke proizlazi iz autorova interesa za osobnost, za suvremenog čovjeka, interesa za iracionalno - podsvjesno, prikaza nesklada pojedinca i okoline te želje i realizacije. Otočni svijet prikazan je groteskno zbog zatajivanja Čovjeka, tj. iznosi se jadan status čovjeka u tzv. suvremenom svijetu. Pripovijedanje nije pravolinijsko, ne donosi realističku `znanstveno sliku svijeta` već fragmente - isječke stvarnosti autor ironično analizira i propituje, u sve sumnja i svemu se ruga. Iako djeluje grubo, opisani događaj iz života majstora klesara Kneza, ciklus života i življenja uvijek se nastavlja. Smrt majstora klesara, iako očekivana, uvod je u početak novog života onih koji iza majstora ostaju. To je novi ciklus života mladog šegrta `klipana` Lojza i majstorove žene Fride. Taj novi ciklus autor moralno ne osuđuje jer se oni iskreno brinu o bolesnome majstoru na kraju života. Prije tog ciklusa majstor se, u vrijeme teške bolesti svoje prve žene, također zaljubio u novu, mladu ženu Fridu. Ranko Marinković (Vis, 22. februar 1913 – Zagreb, 28. januar 2001) bio je jugoslovenski i hrvatski književnik i akademik. Marinković je bio direktor drame Hrvatskog narodnog kazališta i član Srpske akademije nauka i umetnosti. Za roman Kiklop 1965. godine dobio je prestižnu NIN-ovu nagradu.[1] Biografija Ranko Marinković rođen je 1913. godine u gradu Visu na istoimenom jadranskom ostrvu. Potiče iz stare porodice koja se u Komiži, gradu na ostrvu Visu, pominje još od 15. veka. Osnovnu školu završio je 1923. na Visu, nižu gimnaziju 1927. u Splitu, a višu 1932. u Zagrebu. Studije romanistike završio je 1935. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gde je i diplomirao 1938. godine. Do izbijanja rata radio je kao nastavnik u privatnoj gimnaziji Zdenka Vojnovića. U proleće 1943. interniran je u italijanski logor Feramonte u Kalabriji, a posle pada Italije preko Barija je stigao u saveznički zbeg u El Šat na Sinaju. Tokom boravka u zbegu bio je sekretar Kulturno-informativnog odeljenja.[2] Posle rata radio je u Ministarstvu prosvete Narodne Republike Hrvatske, Nakladnom zavodu Hrvatske, bio je upravnik Drame zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta. Godine 1950. bio je jedan je od osnivača Kazališne akademije (kasnije Akademija za kazališnu i filmsku umjetnost) na kojoj je predavao, prvo kao docent a zatim vanredni i redovni profesor[2] sve do penzionisanja 1983. godine. Prva supruga mu je bila Branka Rakić,[2] baletska kritičarka i prevodilac.[3] Član je Društva književnika Hrvatske od 1945.[2] Od 1968. je dopisni član Srpske akademije Nauka i umetnosti (Odeljenje jezika i književnosti), a 1998. godine, po raspadu Jugoslavije, preveden je u inostranog člana.[1] Od 1983. je redovni član Jugoslovenske akademije znanosti i umetnosti (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti).[4] Književni rad Ranko Marinković je već tokom školovanja počeo u književnim časopisima da objavljuje poeziju, prozu, eseje i kritike. U zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu 1939. godine izvedena je njegova prva drama Albatros, kasnije štampana kao sastavni deo njegove prve prozne knjige. Posle rata razvio se u značajnog pisca sa ovih prostora, nikada ne insistirajući na kvantitetu – objavljivao je malo, ali je uvek uspevao da svakim delom unapredi kvalitet svog stvaralaštva. Svoje radove nastavio je da objavljuje u časopisima, listovima i raznim drugim publikacijama: Mladost, Učiteljski podmladak, Danica, Južni pregled”, „Književni horizonti”, „Dani i ljudi”, „Ars 37”, „Nova riječ”, „Novosti”, „Hrvatski književni zbornik”, „Republika”, „Radio Zagreb, Radio Beograd, Hrvatsko kolo, Narodni list, Svedočanstva, Zagrebački tjednik, NIN, Politika, Nova misao, Vjesnik, Književnost, Književne novine, Pobjeda, Sovremenost, Vjesnik u srijedu, Borba, Prosvjeta, Jedinstvo, Novi list, Rad, Telegram, Panorama, Delo i drugim. Njegova dela su prevođena na više jezika.[2] Najznačajnija knjiga proze je zbirka Ruke, štampana u tridesetak izdanja, sa kojom je zadobio pažnju i pohvale kritike.[4] Za roman Kiklop 1965. godine dobio je NIN-ovu nagradu. Žiri u sastavu Velibor Gligorić (predsednik), Miloš I. Bandić, Borislav Mihajlović Mihiz, Muharem Pervić, Eli Finci i Petar Džadžić svoju odluku doneo je jednoglasno.[5] Pozorišne adaptacije i ekranizacije Prva Marinkovićeva drama Albatros postavljena je na scenu još 1939. godine, a drama Glorijaiz 1955. najpoznatija je i najizvođenija njegova drama. USrpskom narodnom pozorištu prikazana je 1984 godine. Osim drama dramatizovana su i druga njegova dela: roman Kiklop (1974), novele Prah (1975) i Zagrljaj (1976).[2] Kiklopa je za scenu adaptirao jugoslovenski pozorišni reditelj Kosta Spaić 1976. godine.[4] Prema romanu Kiklop 1982. godine snimljen je istoimeni film, a naredne godine i TV serija Kiklop, obe ekranizacije u režiji Antuna Vrdoljaka.[2] Nagrade i priznanja Savezna nagrada 1948. Nagrada grada Zagreba za dramu Glorija 1965. NIN-ova nagrada za roman Kiklop 1965. Nagrada grada Zagreba 1966. Goranova nagrada 1966. Nagrada Vladimir Nazor za životno delo 1976. Odlikovan je Ordenom zasluga za narod za rad u El Šatu, Ordenom rada i republičkim Ordenom sa srebrnim vencem.[2] Od 1964. godine svake subote u zagrebačkom Večernjem listu izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.[6] Već posle dve godine, 1966. pokrenuto je i takmičenje za najbolju kratku priču, kada su dodijeljene i prve nagrade.[7] Od 2001. godine, u čast pisca, ova nagrada nosi ime Nagrada Ranko Marinković za najbolju kratku priču.[8] Dela Proze (1948) Ni braća ni rođaci - zbirka proze (1949) Geste i grimase - kritike i eseji o drami, pozorištu i filmu (1951) Pod balkonima - zbirka proze (1953) Ruke - zbirka proze (1953) Glorija - drama (izvedena 1955, štampana 1956) Poniženje Sokrata - zbirka proze (1959) Karneval i druge pripovijetke (1964) Kiklop - roman (1965) Politeia ili Inspektorove spletke - drama (1977) Zajednička kupka - roman (1980) Pustinja - drama (1982) Nevesele oči klauna - knjiga eseja (1986) Never more - roman (1993)[4]

Odlomak: Ustane čovjek, umije se i pristavi kavu. Pred njim je dan koji treba iskoristiti što je moguće bolje. Može odlučiti ostati u kući ili otputovati. Može se družiti s ljudima, ali i ne mora. Može odlučiti da se vrati u krevet. Ima pravo raditi što god hoće! Sto god odlučio, morat će nešto prigristi. Svi znamo da moramo jesti. Samo poneki se ohrabre sami pripremiti nešto što bi voljeli pojesti. Ako čovjek preskoči obrok, organizam će ga neumoljivo upozoriti na propuštenu obvezu. Zdravlje ulazi na usta, ali i bolest također. Hraneći se, ljudi vode politiku, dokazuju pnpadaje određenom društvenom sloju, pokazuju svoju zaljubljenost. Kada je čovjeku svega dosta, odluči štrajkati glađu. Kada želi pokazati svoj uspjeh i društveni položaj, organizira gozbe s ogromnom količinom hrane. Kada se želi nametnuti, čovjek će to najlakše napraviti dobro pripremljenim jelom, ali kada se zaljubi, ne treba mu ni kruha m vode. Zato kada popijete prvi gutljaj jutarnje kave, dobro razmislite! O Vašemu sljedećem koraku može ovisiti mnogo toga. Napravite kulinarski plan! Sve ostale planove podredite dnevnomu pripremanju hrane i hrabro krenite naprijed. Ako osjetite strah od kuhanja, vjerujte da će ga Vaša glad pobijediti. On čak može biti i koristan jer će u Vama probuditi kreativnost. Ako baš nemate volje da budete kreativni, jednostavno otvorite hladnjak....

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Prvo izdanje! SRPSKI PRAVOSLAVNI NAROD I CRKVA U SARAJEVU u 17. i 18. vijeku , Vladislav Skarić , Državna štamparija Sarajevo 1928. Vladislav Skarić (Sarajevo, 10/22. juni 1869 — Sarajevo, 6. avgust 1943) bio je srpski istoričar i dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti. Biografija Rodio se u bogatoj srpskoj trgovačkoj porodici u Sarajevu. Njegov otav Kosta Skarić je bio trgovac duvanom koji se trgovinom obogatio i sagradio jednu od najvećih kuća u Sarajevu toga doba. U toj kući kod hotela Evrope se danas nalazi muzej savremene umjetnosti. U Sarajevu je završio osnovnu školu i dva razreda gimnazije, nakon čega ga otac šalje na školovanje u Sremske Karlovce. Nakon završene Karlovačke gimnazije odlazi na školovanje u Grac gdje je studirao istoriju i geografiju. Po povratku iz Graca je radio kao prvi profesor u Relnoj gimnaziji u Banjaluci, te kao profesor u Srpskoj školi u Sarajevu. Bio je aktivista srpskog narodnog pokreta toga doba, pisao je za srpski časopis Bosanska vila, i bio jedan od osnivača Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva Prosvjeta. Kao istaknutog srpskog intelektualca, austrougarske vlasti ga hapse zajedno sa velikim brojem Srba odmah nakon Vidovdanskog atentata 1914. Prvi svjetski rat je proveo u austrougarskom zatočeništvu. Ubrzo nakon oslobođenja 1919. postaje kustos Zemaljskog muzeja, čiji je bio direktor od 1926. do 1936. godine. Pred Drugi svjetski rat je izvršio popis predmeta Muzeja Stare srpske pravoslavne crkve na Baščaršiji, a 1939. je zajedno sa Đokom Mazalićem i Darinkom Despić otvorio nove prostorije i novu postavku muzeja. Za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti je izabran na Izbornoj skupštini, 18. februara 1935. godine.

Potpuno novo, nečitano, kao iz knjižare. Kompromis - Sergej Dovlatov Izdavač: LOM Godina izdanja: 2018 Broj strana: 274 Format: 20 cm Povez: Broširani Sergej Dovlatov rođen je 3.septembra 1941. godine u Ufi, prilikom evakuacije, od oca Donata Mečnika, pozorišnog režisera, i majke Nore Dovlatove, glumice. Od 1944. godine živeo je u Lenjingradu; 1959. upisao se na Filološki fakultet (odsek finskog jezika). U to vreme aktivno se bavio boksom. Posle dve godine školovanja udaljen je sa studija. Pozvan je u vojsku, gde je od 1962. do 1965. služio kao čuvar u robijaškom logoru, iz čega je kasnije proistekao roman Zona. Nakon povratka u Lenjingrad, radio je kao novinar i pisao kratke priče koje su se širile u samizdatu, zbog čega su ga sovjetske vlasti proganjale. U svojoj 33. godini, posle jedne pijanke u Lenjngradu, Dovlatov završava u Estoniji, gde ostaje dve godine; ovaj urnebesni period u njegovom životu opisan je u romanu Kompromis.

PROTEKCIJA - Branislav Nušić (1924. godina) PROTEKCIJA ŠALA U PET ČINOVA Autor: Branislav Nušić Izdavač: POLET, Beograd Godina izdanja: 1924. Broj strana: 212 Povez: mek Format: 20cm Stanje kao na slici. Dobro očuvana za ovu starost. Korice iskrzane. Korice i listovi požuteli od starosti. Ima potpis na prvoj strani. Prelepa ilustracija na koricama Piše sveska 3 jer je izlazila u numerisanoj ediciji Protekcija je Nušićeva komedija nastala tokom njegovog izdržavanja kazne u Požarevačkom kaznenom zavodu, a zbog pesme kojom je uvredio kralja Milana. Posluživši se tamo jednom naivnom laži, osetio je na sopstvenoj koži kako protekcija u životu može da pomogne, te je napisao ovo dramsko delo baveći se baš tim motivom, kombinujući ga sa temom dobre udaje. Galerija likova i nušićevska komedija nesporazuma nasmejaće vas do suza. Branislav Nušić (Beograd, 20. oktobar 1864 — Beograd, 19. januar 1938) je bio srpski književnik, pisac romana, drama, priča i eseja, komediograf, začetnik retorike u Srbiji i istaknuti fotograf amater. Takođe je radio kao novinar i diplomata.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Potpis! Dimitrije Obradović (crkveno ime Dositej; Čakovo, 1739[1] ili 1742. — Beograd, 28. mart 1811[2]) bio je srpski prosvetitelj i reformator revolucionarnog perioda nacionalnog buđenja i preporoda. Bio je osnivač i profesor Velike škole, preteče Beogradskog univerziteta. Dositej je bio prvi popečitelj prosvete u Sovjetu i autor svečane pesme „Vostani Serbije“. Rođen je u rumunskom delu Banata tadašnje Austrije. Školovao se za kaluđera, ali je napustio taj poziv i krenuo na putovanja po celoj Evropi, gde je primio ideje evropskog prosvetiteljstva i racionalizma. Ponesen takvim idejama radio je na prosvećivanju svog naroda, prevodio je razna dela među kojima su najpoznatije Ezopove basne, a potom je i sam pisao dela, prvenstveno programskog tipa, među kojima je najpoznatije „Život i priključenija“. Njegovi ostaci počivaju u Beogradu, na ulazu u Sabornu crkvu, iako je njegova izričita želja bila da bude sahranjen pored Hajdučke česme u beogradskom Košutnjaku. Dositej Obradović je rođen po jednom izvoru 1739[4]-1740. godine, a po drugom - 1742. ili 1743. godine u Čakovu u srpsko-rumunskom mestu u Tamiškom Banatu. Otac mu se zvao Đurađ, a po zanimanju bio je ćurčija i trgovac, a majka Kruna bila je kći Ranka Paunkića iz Semartona.[5] Njegov otac je umro oko 1748. godine i posle smrti ostavio je udovicu i četvoro male dece. Mati Kruna umire uskoro, oko 1752. godine, a deca su se rasturila po porodici. Mali Dimitrije dopadne jednom tetku. Dete je učilo osnovnu školu u mesnoj srpskoj školi, i kako se odlikovalo ljubavlju prema knjizi, tetak naumi da ga spremi za popa. Čitanje žitija svetaca zavrte mozak dvanaestogodišnjem dečku, po prirodi sklonom sanjarenju i maštanju, i jednom prilikom htede sa jednim prosjačkim kaluđerima iz Dečana da beži u Tursku, u pustinju da se posveti. Trezveni tetak, videći bolesno stanje detinje mašte, da bi ga zadržao od tih verskih fantaziranja, odvede ga nazad u Temišvar, kod jednog jorgandžije. Kaluđer Dositej Dositej Obradović na novčanici od 500.000 jugoslovenskih dinara iz 1993. godine Spomen ploča Dositeju Obradoviću na Sabornoj crkvi u Beogradu, iznad njegovog groba Grob Dositeja Obradovića u porti Saborne crkve u Beogradu Otrgnut od knjiga i u stvarnom životu, Dimitrije se počeo trezniti. Ali kada se prva povoljna prilika ukazala, stari verski zanos se ponova razbuktao i on je opet zaželeo da ode u pustinjake i svetitelje. Ostavio je zanat, rodbinu i zavičaj, i 31. jula 1757. godine zakucao na vrata fruškogorskog manastira Hopova.[6] Hopovskom igumanu Teodoru Milutinoviću dopao se bistar dečko koji je već lepo znao da čita, i uzeo ga za svoga đaka. Dimitrije se posvetio izučavanju života svetaca i po uzoru na njih živi isposnički život. 17. februara 1758. godine je zakaluđeren, i dobio je ime Dositej, jednog od svojih svetih uzora, starog hrišćanskog sveca koji je, kao mladić iz bogate kuće, ostavio svet i pobegao u samoću i mučio svoje telo, gladujući, u silnim molitvama i metanisanjima. 16. aprila 1758. godine, u Karlovcima, je rukopoložen za đakona. Velika i iskrena pobožnost, dugi postovi i česte molitve maloga dijakona razglasili su ga po celom Sremu, i bolesnici počinju dolaziti da im on čita molitve. Ali trezveni iguman predskazivao je blizak kraj svem tom svetinjičenju. Stalni podsmesi sa svih strana, nizak život manastirske bratije, prozaična stvarnost, razbijaju mladom isposniku iluzije o kaluđerskom svetiteljstvu. On počinje sumnjati u ono što je slepo verovao. Zatim, vidik njegova duha koji se počeo oslobađati, vedri se i proširuje. On počinje čitati i građanske knjige, samoobrazuje se, uči latinski jezik, zaželi više znanja i prave nauke. Kaluđeri mu čine smetnje, i on sa njima dolazi u sukob. Kada je u proleće umro njegov dobrotvor Teodor Milutinović, prekinula se i poslednja veza koja ga je držala za manastir. 2. novembra 1760. on odbegne iz manastira. Ovo bekstvo mladog đakona iz manastira bilo je, po rečima Vatroslava Jagića, za srpsku književnost ono što je za muslimanstvo bilo bekstvo Muhameda iz Meke u Medinu. Preko Slavonije dođe u Zagreb, gde je privatno učio latinski jezik, i u proleće 1761. godine preko Like, ode u severnu Dalmaciju, sa namerom da učiteljujući zaštedi nešto novaca, pa posle sa tom uštedom da ode na školovanje u Rusiju, Od 1761. do 1763. godine bio je učitelj u srpskoj školi pri crkvi Sv. Đorđa u Kninskom Polju, gde je zadovoljno proveo tri godine svoga života, naučivši i nešto italijanskog jezika. Želja ka učenju koja ga je iz manastira izvukla gonila ga je napred. I kada je uštedeo koliko je mislio da mu je potrebno, on se ponova otisne u svet. Razbolevši se na putu za Svetu goru, on je do početka 1764. godine učiteljevao pri manastiru Svete Petke u manastiru Mainama, u Boki Kotorskoj, i tada ga je crnogorski vladika Vasilije Petrović rukopoložio za sveštenika. Lazar Tomanović navodi podatak da je Dositej rukopoložen za sveštenika u manastiru Stanjevići od mitropolita Vasilija, na Uskrs 1764. i da je proveo jesen i zimu u manastiru sv. Petke pod Mainama, gde su mitropoliti crnogorsko-primorski imali svoje domove, vinograde i masline.[7] Pisao je vladici Petru 1805. godine, koji je bio arhiđakon pri njegovom rukopoloženju, kad je čuo da je vladika sišao u Boku, kako bi dobro bilo, da u kom lepom kraju Srbije podigne jednu višu školu sa malom štamparijom. A taj kraj Srbije je bio u Boki, iznad Budve. [8] Radi popravke zdravlja vrati se opet u Dalmaciju, za učitelja u selu Golubić kraj Knina, zatim u Plavnu 1770. godine, a potom na Kosovo Dalmatinsko i u manastir Dragović...