Detalji predmeta Stanje Polovno Cena knjige bitno smanjena Povez : mek Broj strana : 251 Stanje oštećenja na koricama unutrašnjost knjige u dobrom stanju

Odlomak: Stari kozar nije nam se ni najmanje iznenadio: pošto se, čim sam ga pozvao, ukazao na vratima nastambe u unutrašnjosti koje su plamsali ognjeni jezici, privezao je jarca pri vitku oskorušu i krenuo prema nama bez traga ljubopitljivosti u očima pod čekinjastim obrvama; u prvi mah pomislio sam da je očekivao nekoga, ali se odmah i sjetio da je on sva suđena mu čuđenja nad bilo čim odradio u davnim godinama u Žegaru, pa da i ono malo što se otima jednostavnim objašnjenjima, ako mu je do njih uopće stalo, doživljava neumitnim poput elementarne nepogode. Prišao nam je, pod mjesečinom, što se probijala kroz visoke paperjaste oblake, nalik hrastovu deblu čiju je krošnju spalio pradavni grom, zagledao se u Svjetlanu Podhorsky i mene bez riječi, smatrajući da je naše kazati što nas njemu vodi usred noći. „Došli smo…” počeo sam, ali me odmah prekinuo. „Vaša nevolja, vaša i volja. Ali, nemam vas gdje primiti noćas: kote mi se dvije koze, pa…” „Imamo vreće, snaći ćemo se. Nego, ostali bismo četiri-pet dana. Trebat ćemo vode, mlijeka, sira… ako imaš. Platit ćemo, dati ti…” „Lako ćemo za hranu, ne oskudijevam,” odmahnuo je rukom, „nego ćeš oružje ostavit’ negdje tamo. Skrij kako znaš, jer se jarac strašno uznemiri kad namiriše ulje za podmazivanje, čelik. Vidi ga, nesretnika, kako se usplahirio… Da nije vezan, zabio bi se u kakvu jamu od straha, ili pobjegao glavom bez obzira. Pucali na nj banditi u Bukovici, ranili ga. Otada…” „Razumijem. Idemo mi prenoćiti podalje, vratit ćemo se predvečer. Nego… onom istražitelju nisi rekao baš sve?” „Jesam. Odgovorio na sve što me pit’o… a što nije, valjda i ne želi znat’, pa zašto da mu neupitan rečem?” uzvratio je kako sam i očekivao; čeljad nepovjerljiva spram svake vlasti ima hereditarne psihološke obrasce kojima se brani od upletanja u ono čega se želi poštedjeti: otkriva malo, mada govoreći istinu, ali formuliranu tako da ispitivaču jedva išta znači, pa mu samo iznimno posluži kao osnova narednog pitanja. „Rekao si mi da se netko noću kretao otokom… naoružan, jer bi se tvoj jarac uznemirio, skrio; je li taj netko dolazio sa sjeverne strane otoka, ili iz smjera sela?” „Ni od sela, ni sa druge strane… čulo bi se šuštanje granja, poneki bi se kamen zakotrljao, nego iz mora, pa po stijenama,” odgovorio je ni najmanje oklijevajući. „Prilazili? Koliko njih?” „Dvoje.” „Ni dvojica, ni dvije?” „Dvoje: muškarac i žena, on povisok, čvrste građe. Bliže četrdesetoj nego tridesetoj, ona djevojka… jedva prešla dvadesetu. Nego…” „Vrati se kozama, nastavit ćemo sutra. Svega se nastoj sjetiti, ne daj tajni da te muči. Po tebe nikakvih posljedica neće biti,” rekoh mu što sam staloženije mogao, pazeći da u mom glasu ne nasluti ni zadovoljstvo otkrićima, niti pretjeranu žudnju za nastavkom razgovora. „Nisi mi spomenuo oružje,” prošaptala je Svjetlana kad smo krenuli prema početku zapadne mornaričke staze. „Ponio u posljednjem trenu… makarova, devetku, dar sovjetskog brodara za koga smo sagradili krasnu lađu za krstarenja po Volgi. Nikad ga nisam isprobao, a kamoli upotrijebio. Dok se nisam sjetio da čami u originalnoj kutiji, pa ga očistio, još je bio konzerviran, zato ga jarac i jest nanjušio. Nek’ se nađe.” „Čuj, s moje strane već je apsurdna ludost što sam se uopće upustila u… sve to, a sad još i pištolj?! Vjerujem da znaš…” „Ma, samo u krajnjem slučaju, ne brini, ” nastojao sam je smiriti, znajući da mi neće uspjeti. „Divljih svinja ima, tko zna koga vraga još.” Nakon desetak minuta, sišli smo do zaravni ne veće od blagovaoničkog stola što sam je bio otkrio za noćnih izviđanja, pa smo konačno poskidali s pleća teške torbe s odjećom i drugom opremom, u tišini razmotali vreće i pripremili se za odmor; zimskim nebom nad nama, pošto se umalo pun mjesec utopio u stratocirusima na zapadnom obzoru, zagospodarile su zvijezde ljetnoga sjaja. „Dobra ti je bila ona starcu: ne daj tajni da te muči. Vražji si psiholog, bitango moja,” Svjetlana se priljubila uza me, kao i one naše prve noći pod otvorenim nebom. „U čovječjoj prirodi je da se nerado opterećuje znajući nešto beskorisno, a potencijalno opasno. Trebala si vidjeti kakvim me pogledom ošinuo kad je izlazio iz kasarne, nakon razgovora s Bakmazom: nije mi zamjerio što sam ga prijavio sucu, nego zato jer sam ga doveo u nepriliku da jegulja između onoga što smije reći i tajne o kojoj ne želi govoriti. Spavaj, dušo… itekakvi nas napori čekaju.”

Odlomak: Svojih 17 je hrabro nosila u crnom. Povremeno bijelo, ako je u igri bio neki Anime6 koje je obožavala. – Anime, ne crtani film. To nije isto. – Prije toga nosila ju je faza Rock’n’Rolla, metala i heavy metala. Sve majice koje je imala u ormaru bile su majice s bendom. Ljeto ili zima, uvijek ih je nosila, raskopčana samo da se vidi tko je. Iako se iza svega, kao prava tinejdžerica, dobro skrivala. Ali samo za odrasle. Za svoje vršnjake nije bila misterija. Imala je krug frendica koje bi povremeno viđala dok ne bi bila u školi. Njih nekoliko, koje su danonoćno tipkale po WhatsAppu6 kao da je svaki dan, sudnji dan. Raspravljale i tražile se, otkrivale i nosile jedna drugoj utjehu u riječima koje su najbolje razumjele. Njih tri različite, a opet na istom kolosijeku. Onom na kojem nema mjesta za mame i tate i cijelu generaciju koja je prema njezinim svjetonazorima uništila svijet. I dovela koronu. I zbog njih nema škole. Nema izlazaka. Samo laptop, Google classrom7 i beskonačno mnogo zadataka koji joj se ne daju odraditi, jer nema ničiji nadzor. Njezina mama je imala beskrajno povjerenje u nju i znala je da će se to kad-tad izokrenuti, posebice kad vidi da je u periodu od mjesec dana više spavala na satu nego išta radila. Iskreno, nadala se da će je konačno netko početi provjeravati, jer je trebala da je se pokrene, samoj joj to nije baš išlo. I bilo je to pitanje trenutka. Onog, kada su sjeli za stol i mama je započela razgovor. – Danas mi je poslala razrednica poruku, znaš… Prostrijelila ju je pogledom. Znala je što slijedi. – I? Kakve te to stvari muče da se ne stigneš baviti sa školom i zadaćama? – Ne muči me ništa. – Pa dobro što je onda s materijalima koji te čekaju na Googleu? – Google classromu. – ispravila ju je. – Kao da je bitno. – Bitno je. – namjerno je skretala s teme da izbjegne monolog. – Onda ćemo danas provjeriti zajedno, gdje je zapelo. – Nećemo. – to je najviše mrzila. Njeno sjedenje uz nju kako bi joj pomogla. Zapravo joj nije trebala pomoć, trebala je samo malo kontrole. Ali ne može joj to pokazati. Onda bi mama bila u pravu, a to ne može biti. – Hoćemo. Želim ti pomoći da pronađeš pravi ritam. – pokušavala je biti fora. – jel’ se to tako kaže? – Koje? Ne kaže se ništa. Pusti me na miru.

Odlomak: Većina ljudi ceo život provede kao putnik koji je ušao u prvi autobus koji se pojavio na stanici i ne pogledavši koje je krajnje odredište tog autobusa. Puštaju da prevoznik drži konce njihovog života u svojim rukama i određuje gde će autobus napraviti pauzu, gde će putnik smeti da izađe iz autobusa i koliko će smeti da se tamo zadrži. Putnik najčešće ne zna ni gde je ni zašto je tu. A što je najgore, veruje da tako mora da bude, da je to jedino moguće. Nikad se i ne zapita kako je vozač uspeo da bude vozač, kako je stekao pravo da određuje da li će voziti desno ili levo, da li će juriti ili voziti polako, kada će i gde stati. A istina je da smo svi rođeni da budemo samo i jedino vozači autobusa svog života. Tako treba i tako mora, ukoliko želimo da znamo da smo stvarno živeli. Vaši potencijali su ogromni. Ali i prepreke za njihovo ostvarivanje mogu biti velike i brojne. Da biste ih prevladali morate ih prvo pronaći. U tome će vam pomoći ova knjiga. Kad otkrijete i uklonite prepreke učinićete da vaša sudbine bude uspeh sada.

Detalji predmeta Stanje Polovno SUPER ZABAVNE SLIKOVNICE NA ENGLESKOM ZA NAJMLAĐE U DOBROM STANJU IZ NEPUŠAČKOG DOMA --- 26.09. 07:46 prodavac je promenio načine slanja --- --- 26.09. 07:46 prodavac je promenio načine plaćanja ---

Ovaj rad za svoju osnovu ima analizu dokumenata nemačkog ministarstva spoljnih poslova zaplenjenih od strane saveznika nakon završetka Drugog svetskog rata, koji se odnose na političku i ekonomsku saradnju Hitlerove Nemačke i Staljinovog Sovjetskog saveza (1939-1941). Sasvim razumljivo da je svetska javnost bila zainteresovana za sve nemačke dokumente (depeše, beleške, službena pisma, saopštenja, diplomatske note i memorandume i sl.). Mnogi od njih su bili i od neposrednog pravnog značaja na suđenju nacistima na Međunarodnom vojnom sudu u Nirnbergu 1946. godine. Međutim dokumenti koji su se odnosili isključivo na političke i ekonomske odnose SSSR-a i Trećeg Rajha u vremenu uoči samog početka rata kao i u vremenu kada je rat na zapadnom frontu već uveliko počeo, bili su vrlo delikatna tema s obzirom da je SSSR 1945. godine bio na pobedničkoj strani, da je sa Velikom Britanijom i SAD-om činio sam temelj političke i vojne koalicije protiv sila Osovine. Zato je samo mali deo nemačkih dokumenata iz perioda april 1939 – jun 1941, objavljen 1946. godine, u časopisu „Saint Louis Post Dispatch“ u broju od 22. maja i to samo dva glavna nemačko-sovjetska ugovora (Pakt o nenapadanju od 23. avgusta 1939. i Pakt o granicama i prijateljstvu od 28. septembra 1939.) kao i Tajni Protokol uz prvi pakt. Kod nas je nakon sukoba sa Staljinom i rezolucije Informbiroa kojom se osuđuje KPJ kao “revizionistička i antikomunistička partija” objavljen deo ovih dokumenata iz knjige nemačkog autora Alfreda Zajdla, kako bi se jugoslovenskoj javnosti ukazalo na Staljinovu dvoličnu politiku. Naslov koji je dat Staljin – pomagač Hitlera, belodano svedoči o takvoj nameri izdavača. Zbirku dokumenata je objavilo Društvo novinara NR Hrvatske u Zagrebu, 1951. godine.

Saran Aleksandrijan je jedan od poslednjih učesnika one velike nadrealističke avanture koja je imala nameru da sprovede revoluciju duha, tela i društva. Ta vatra koja se palila i gasila od 1920. do pre nekoliko decenija i danas ima svoju stvaralačko-magijsku moć skrivenu u dubinama, u podsvesti savremenog čoveka kao živi dokaz da se čovek morao buniti i da će se opet pobuniti. Oblik te nove pobune nije nam u ovom trenutku jasan, ali je neophodan kao neugašena nada da čovečanstvo još nije mrtvo. Kao autentični nadrealista, Aleksandrijan se interesuje za najšira pitanja duha – objavio je knjige proze i poezije, knjige o slikarstvu (o nadrealističkom slikarstvu, o Maksu Ernstu, Hansu Belmeru, Viktoru Brauneru, Marselu Dišanu), zatim knjigu o Bretonu, istoriju erotske književnosti, istoriju okultne filozofije, knjigu o odnosu nadrealizma i snova, o ljubavi, kao i ovu knjigu o seksualnoj magiji. Dakle, pisao je o svemu onome što je bilo u osnovi ideja nadrealizma, a što je trebalo da pomeri granice ljudskog saznanja kako bi se čovek oslobodio kao biće, čiji su svetovi dublji i širi od sveta koji je izgradio na temelju čistog razuma i puke praktičnosti. Značaj tog napora nadrealistâ biće nezaobilazan u budućnosti, pod uslovom da čovek ne završi kao totalni i totalitarni tehnolog. Tada mu neće pomoći ni nadrealizam! U ovoj Aleksandrijanovoj knjizi sažeto je sve ono što seksualnost čini jednom od najosnovnijih ljudskih potreba, sa svom svojom lepotom, omamom, ali i ono što nije puko zadovoljavanje čula i strasti, nego i transcendentno, odnosno veza sa onostranim i božanskim. Ovde je seksualnost uzvišena, lepa, pokretačka i stvaralačka. Kao takvoj, Aleksandrijan joj pridaje važno mesto u čovekovom potvrđivanju kao jedinog samorazumevajućeg bića u prirodi, ističući ono što je „božanski erotizam“, a odbacujući „đavolji erotizam“. Ta činjenica i namera je danas veoma važna kada mnoge satanističke, destruktivne vizije, ideje i sekte opsedaju savremenog čoveka, koji se stolećima bori za svoje božansko mestašce u ustrojstvu sveta.

Pre nego što se poduhvatite čitanja ovog malog brevijara, u nameri da izbegne bilo kakav nesporazum, autor nastoji da vam predoči svoju polaznu tačku. Toplo preporučuje onima koji očekuju da će ovde naći spisak marki i prodajnih mesta da nastave da se opskrbljuju časopisima koji su namenjeni za vulgum pecus. Uz to, autor ne preporučuje čitanje ovog delca skorojevićima i ostalim novim bogatašima, kojima Bizmarkova deviza „beati possidentes“ služi kao uzor za umetnost življenja i obrazovanja; japijima sa mobilnim telefonima i kabrioletima, koji imaju potrebu da se uvuku u polumondenske krugove koji, čak i takvi, poprilično prevazilaze njihove intelektualne kapacitete; „sitnom“ i „krupnom“ plemstvu koje poput ustajalog kamambera ne ume više da sačuva distancu. Podrazumeva se da se i adepti B.C.B.G. (bon chic, bon genre – konzervativni šik) stila nalaze na ovom spisku, slični najpatetičnijoj buržoaziji. Ovaj „priručnik“ se obraća eliti, a ne onima koji prate prolaznu modu. Elementarno poznavanje kulture luksuznih proizvoda i jaka ličnost bez sumnje su minimum koji se zahteva u ovom slučaju. Nadamo se stoga da ovaj brevijar neće pasti u neželjene ruke, niti u knjižarsku preraspodelu. Čak i ako ste ubeđeni da želite da pripadate čudesnom svetu snobova, u njemu ne možete unapred steći svoje mesto. Nije li i samom Pigmalionu bila neophodna Afroditina pomoć? I pored toga, upravo vama i samo vama, ova knjiga može da pruži solidnu podršku. Da li se rađamo kao snobovi? Da li za takvo nešto imate predispozicije? Da nije reč o nekoj bolesti ili frustraciji? Šta jede snob? Gde ide u kupovinu? Gde ga možemo sresti i šta nosi u svojim putnim neseserima? Kako je uredio svoj dom u čijem okrilju prima jedino malobrojne bliske osobe? Kakvi su njegovi politički stavovi? Da li je vernik? Da li pati od paranoje ili od egzistencijalističke teskobe? Pitanja se nižu u nedogled. Međutim, svaki snob je neuporediv i jedinstven. Snob je sve video, sve doživeo i čak nema potrebu da se toga seća. Budite uvek izuzetak! Takav je Zakon snobizma! „Nikada ne bi trebalo da činimo bilo šta od onoga što ne bismo mogli ispripovedati nakon večere!“, zabeležio je Oskar Vajld. I pre nego što nastavite sa čitanjem, zapamtite: svaki oblik altruizma od sada vam je zabranjen! Quod licet Iovi, non licet bovi, što će reći, nije sedlo za magarca. Tako je udešen svet.

Detalji predmeta Stanje Polovno Kulturno dobro Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine Uputstvo za ispitivanje papira i njegovih osobina u praktičnoj upotrebi sa 55 slika Preveli i obradili: Oskar Haas i Marchele Rosenberger Lično izdanje prevodioca - Beograd 1932 Povez: Tvrd Format: 23,5 x 15,5 cm Broj strana: 60 Očuvana knjiga Pogledajte uveličane slike, pitajte ako ima nedoumica. Slanje posle uplate postekspresom, poštarina se plaća po prijemu pošiljke. 2

Detalji predmeta Stanje Polovno Kulturno dobro Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine Povez: Tvrd - Originalne tvrde korice Format: 21,5 x 15 cm Broj strana: 168 Naklada Hrvatskog prirodoslovnog društva u Zagrebu, 1917. Mane su uglavnom slikane...Unutrašnjost sasvim solidna. Pogledajte uveličane slike, pitajte ako ima nedoumica. Slanje posle uplate postekspresom, poštarina se plaća po prijemu pošiljke. 2

Detalji predmeta Stanje Polovno IPS Media, 2009., mek povez, str. 341, odlično očuvana

Iz recenzije: ’’Ovaj pesnik, preoblikovan u dobrog pripovedača, u svom egzistancijalno-ljubavnom, urbanom romanu Devojka koja je opsedala snove osvetljava nam drevni mit o idealnm polovinama. Granica između sna i jave je pomerena, kao i granica između života i smrti. To pomeranje je izvršeno na više načina posredstvom različitih obrada motiva sna u savremenom trenutku. Sam naslov romana nije jednoznačan. Svi likovi iz ovog romana imaju svoje snove, koji su povezani i sa „drugim svetovima”, ali i različite probleme u vezi sa njima i njihovim ostvarivanjem. Nemojte misliti da je reč o nekakvim fantazmagoričnim predstavama, daleko od toga, reč je o mladima iz savremene ovovremene varošice u provinciji, koji većinom rade poslove koje ne vole, odlaze u različite poroke, traže se, a smisao im biva sve dalji i nepoznatiji. O onima koji su usled ratova stradali, ali ima i uspešnih, i festivalskih dana, dobrog provoda, iskrenih ljubavi i prijateljstava, koja traju čak i posle smrti. U tom miksu veoma je značajan lik Pisca, koji je ovde u ulozi pravednika, koji će, nažalost, zbog svojih ideala stradati i kao njegov svojevrsni antipod Steva Dević, mladić, lokalac, potpuno nehajan, koji svoju istinu traži u provodu u piću, dok Pisac to čini u snovima. Istini za volju, Neđa i Pisac su u svojim životima prethodno sreli idealne polovine, ali ih je smrt razdvojila od njih. Pisac svoju nalazi u snovima, zbog čega i strada, dok je Neđa neočekivano nalazi u realnosti, Eleonoru (Noru) koja boluje od retkog poremećaja koji je poznat kao fenomen „uspavane lepotice”, zbog čega ne biva budna danima, ponekad i mesecima. Šta mislite, ko će sve u ovoj urbanoj sagi stići do cilja i pronaći svoje idealne polovine?’’ Marina Đenadić

Zbirka recepata za jednostavnu pripremu izvrsnih jela od testenine.

Zbirka recepata za jednostavnu pripremu izvrsnih posnih jela.

Zbirka recepata za jednostavnu pripremu izvrsnih posnih kolača.

Odlomak: Poruka čovjeku Ove rečenice sam zapisao jedno jutro. Ponekad inspiracija dođe nenadano i u bilo koje doba dana. Ne sjećam se točno, ali bilo je negdje oko četiri i pol. Inače pišem noću, no ovo je baš bilo neplanski. Obično tako napišem nešto lijepo, što vrijedi, pa se nadam da će se i tebi svidjeti ova motivirajuća, hajde da je nazovem, poruka. Zapravo, mogao bih ovaj dio nazvati, poruka čovjeku. Ljudi imaju u sebi dobrote. Ljudi koji čine zlo, ne čine ga namjerno. Nemoj drugima činiti ono što ne želiš sebi. Kada ti se zatvore jedna vrata, otvorit će ti se druga. Za uspjeh je potreban mukotrpan rad, odricanje, strpljenje, volja, upornost, ali na kraju se uvijek sve vrati. Uvijek će ti netko pomoći da budeš uspješniji, jer će prepoznati tvoj trud. Trebaš isto tako i ti pomagati drugima da budu bolji i uspješniji. Budi zahvalan na svemu što imaš. Radi ono što voliš i radi to strastveno. Vjeruj u ono što činiš. Uvijek vjeruj u sebe. Budi u svemu uporan, ustrajan i odgovoran. Ponekad ćeš donositi krive odluke, ali znam da ćeš na pogreškama učiti. Brini se o osobama koje čine tvoj život. Budi zahvalan na osobama u svojem životu. Život ispuni trenutcima s osobama koje voliš. Najviše svojeg vremena u životu posveti sebi i svojoj obitelji. Brini se o svojoj obitelji, budi im uvijek podrška. Slušaj i svoje srce koje možda ponekad nećeš razumjeti. Daj priliku i vlastitoj intuiciji. Sanjaj svoje snove jer se snovi ostvaruju i žive. U životu se trebaš i opustiti. Brini se i o svojoj unutrašnjosti više nego o fizičkom izgledu. Nekada je osobi pored tebe potreban samo običan zagrljaj. Tebe ništa ne košta da joj ga pružiš. Svaki novi dan je nova prilika da budeš bolji čovjek. Moraš biti zahvalan na svakom novom danu i iskoristi ga najbolje što možeš. Smij se. Istinski voli svim svojim srcem. Ponekad ćeš upasti u oluje svojeg života, ali znaj, da nakon svake oluje dolazi sunce. Zapamti, život treba proživjeti. Proživi ga onako kako zaista želiš. Pronađi svoj put. Znam da ćeš ga naći. Život trebaš živjeti! Živi svoj život!

Odlomak: – Obećaj mi što sam tražio. – Ne dajem obećanja naslijepo. – Čak ni meni? Zvučao je smrtno ozbiljno. Na trenutak nije znala što bi rekla. Nikad joj nije palo na pamet da bi išta moglo stati na put njihovim povremenim druženjima dok god ih oboje žele i nikad joj nije pao na pamet ni jedan razlog zbog kojega bi ta želja nestala. – Obećavam! Izmamila mu je osmijeh i prepoznala u njemu poziv da zapečati obećanje. Poljupcem. Koji je trajao dugo. Kad se odmaknula od njega, rekla je: – Dakle? – Bojim se da ću se morati oženiti krajem rujna. – gledao ju je ravno u oči dok joj je priopćavao vijest. Jelena nije ni trepnula. Na trenutak su se samo gledali, a onda je ona podigla obje obrve. Umjesto pitanja. A on je sklopio oči. Umjesto odgovora. – Baš me zanima koja je to žena tebe uspjela natjerati na brak. – Postoji samo jedna koja to može. Moja majka. Nevješto se suzdržavajući da ne prasne u smijeh, zvučala je izrazito ozbiljno kad je rekla: – Malcolme, na svu sreću protuzakonito je oženiti vlastitu majku. Tada su oboje prasnuli u smijeh gotovo do suza, a potom je on objasnio: – Moja buduća supruga je, naravno, kći majčine jako dobre prijateljice, obitelj iz koje dolazi prikladna je mojoj obitelji: ima sve potrebne kvalitete: bogati su, dekadentni i dosadni. Marla ima 25 godina i zgodna je cura. – No, pa krasno! Čestitam! Godinama je izbjegavao brak, znajući da bi, bude li to činio dovijeka, u konačnici mogao imati više problema nego koristi. Jelena je provokatorski dodala: – A jesi li upoznao Marlu ili je dovoljno da je tvoja majka poznaje? I opet ga je nasmijala, kao i tisuću puta do tada. Odlučio je vratiti joj škakljanjem pa su se kratko hrvali sve dok je nije svojom težinom prikovao za madrac tako da se nije mogla pomaknuti. – Poznajem je. Ne mogu te pozvati na vjenčanje, ali bih te rado pozvao na medeni mjesec. – Molim? – Vjenčanje je krajem rujna. Medeni mjesec prva dva tjedna listopada. Nakon pet dana mogao bih biti pozvan na hitan sastanak s važnim anonimnim klijentom o kojemu ovisi opstanak svijeta… i onda se naći s tobom, recimo… biraj neki mali zabačeni otok do kojega je teško doći… – prekinuo je izlaganje kako bi je poljubio, a kad joj je opet dopustio da govori, čuo je njezin glas: – Jesi li ti svjestan da prvi put otkad te poznajem planiraš kad ćeš me idući put vidjeti? – Neobično mi je važno da te idući put vidim. – Onda izaberi otok i pošalji avion po mene. – Može. Tebe ne smijem izgubiti. – Bio bi veliki grijeh da ti i ja izgubimo jedno drugo. U svitanju zore oboje su se izgubili u poljupcima…

Poznati istoričar Sajmon Sibag Montefjore odabrao je pisma koja su menjala tok svetskih događaja, govorila o bezvremenim osećanjima ili oslikavala epohu u kojoj su pisana. Neka od pisama su uzvišena i pružaju nadahnuće, druga su odbojna i uznemirujuća. Pojedina su izuzetna književna dela, dok su mnoga surova, gruba i jednostavno besramna. Tu su i ona erotična, kao i lascivna, dok ima i pisama koja su krajnje dirljiva. Ovaj pažljivo promišljeni izbor pisama iz svih krajeva sveta, koja datiraju sve od drevnog doba do XXI veka, prilagođen današnjem čitaocu, obuhvata ljubavna pisma ali i pozive na oslobođenje, objave rata i razmišljanja o životu i smrti. Pisci su različiti: od Elizabete Prve i Katarine Velike, preko Staljina i Pikasa do Mandele, od Fani Berni i Ejde Lavlejs preko Emelin Pankherst do Roze Parks, od Mikelanđela i Mocarta preko Puškina, Balzaka i Oskara Vajlda do Čehova, od Ramzesa Velikog i Avgusta preko Sulejmana Veličanstvenog i Linkolna do Hitlera i Čerčila. Živopisnim i pristupačnim stilom majstora pripovedanja Montefjore pokazuje zbog čega su ova pisma nezaobilazno štivo, kako mogu da razotkriju i osvetle prošlost – i obogate naš današnji život. Sajmon Sibag Montefjore, istoričar i pisac, (1965) studije je završio na univerzitetu u Kembridžu. Njegova knjiga Katarina Velika i Potemkin našla se u užem izboru za nekoliko prestižnih nagrada. Svetski slavu stekao je zahvaljujući knjizi Staljin: Dvor crvenog cara za koju mu je 2004. godine dodeljena britanska nagrada za knjigu godine u žanru istorije. Godine 2007. objavio je i knjigu Mladi Staljin. Montefjore je član Britanskog kraljevskog udruženja pisaca.

Detalji predmeta Stanje Polovno Cena knjige bitno smanjena Povez : mek Broj strana : 112 Stanje oštećene korjce , redovi predgovara podvučeni , oštećeni donji ugao 33 strane

Detalji predmeta Stanje Nekorišćeno Knjiga je nova i nekoristena.

Detalji predmeta Stanje Polovno KREATIVNI CENTAR- Beograd 2001 god. Tatjana Rodić S DECOM OKO SVETA - 79 str. ilustr. 30cm. VEOMA OČUVANA - C/XXIII-34

Ova knjiga nam donosi priču Iza­bele Makavoj, žene koja je imala tri ozbiljne veze u životu. Svaki od ta tri muškarca podario joj je dete - i to ćerku. Ona je sama odgajila svoje tri devojčice koje su izrasle u tri veoma različite žene. Sa svakom od svojih ćerki Izabela ima poseban odnos. Ipak, postoji jedna tajna u Izabelinoj prošlosti...

Zbirka priča. Iz recenzije: ’’Držeći se pripovedačkog načela "tesno, a široko", Dragan J. Ristić pokazuje vanredno umeće u rukovanju kratkom formom. Opredelivši se za proznu minijaturu pri predstavljanju prividno običnih, a zapravo tragikomičnih događaja iz svakodnevnog života, autor uspeva da sklopi narativni mozaik od čak sto jednog narativnog zapisa (fragmenta), poentirajući svaki od njih sebi "primerenim" Marfijevim zakonom. Rukopis knjige je ovenčan gradskom književnom nagradom "Slaviša Nikolin Živković" koju dodeljuju Grad Niš i Društvo književnika Niša.’’

Odlomak: Ja to nikad ne bih mogla, rekla je tijekom jedne od bezbroj kasnih večera jedna velika mamina kolegica. S čuđenjem, da, no istodobno i s divljenjem. Nećemo je imenovati. Velika je bila u svoje vrijeme i nije lijepo imenovati velike koji kažu da nešto ne mogu. Barem kad ih nema da to sami pojasne. Nije nikad takvo što vidjela, a kamoli da bi se sama u to upustila: da netko supijan, u gluho doba noći iz nekog dijela restorana podvikne – Daj Ave Mariju, majketi – a da netko tko je Primadonna u svjetskim razmjerima na taj podvik doista i ustane, pa i otpjeva željenu ariju!? No… da, mama jest bila najveća Aida našeg doba, bila je Primadonna Assoluta, bila je La Molnar… Ali bila je i Lady Juke Box. I upravo zbog toga, zbog tog neozbiljnog shvaćanja sebe, zbog sposobnosti da se bez ikakve pripreme upusti u pjevanje koje god arije, u kojim god uvjetima, u koje god doba dana. Ali nikad, nikad ime Lady Juke Box nije izgovoreno nikako, osim s ljubavlju i prisnošću. Svugdje u svijetu je bilo tako, pa i tamo gdje bi se najmanje očekivalo. Tribunj je danas jedan od malih turističkih divova Jadrana. No tada, sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, bio je tek nebrušeni dijamant… Iznimno nebrušen. Najraznovrsniji kulturni djelatnici tadašnje države gotovo konspirativno su širili priču o ljepotama tog mjestašca, nagovarajući se međusobno na kupnju konobica u mjestu, ne bi li zajedno ljetovali u tom malom raju. I doista, skupilo se tih sedamdesetih ono najbolje što je kultura tog doba imala za ponuditi – od slikara, glumaca, skladatelja, kipara, opernih pjevača, baletana… I svi su dovlačili svoje prijatelje i kolege iz svijeta, ne bi li i njih Tribunj hipnotizirao. I nikome nisu smetali magarci koji zorom bude sve žive i mrtve, rojevi muha, nedostatak kanalizacije, nepostojanje mjesta za izlazak. Sjedilo se po malim kalama, ispred konobica, tu se jelo, družilo, pjevalo… Doduše, postojao je jedan riblji restoran. Skroman, nemoderan, jedini tada. Luna se zvao. Vlasnik se zvao Miro Unić, kog su sumještani zbog specifičnih crta lica zvali Grubi Miro. Moja majka ga je izluđivala zahtjevima za palačinke, ili sladoled. Prvo bi dobila porciju najmaštovitijih psovki, a onda bi joj Miro uvalio u ruke lonac s brašnom, vodom i čime već uz prijetnju: Ja ću ji ispeć, al Issami, tiš ji mutit! Ili bi se samo, a sve psujući, pokupio svojim Renaultom 4, da bi se za pola sata vratio s kantom sladoleda iz Vodica, uz proklinjući uzvik: “Na, jij!” I tako, sve uz galamu i potoke vina svih boja, dok u to – za mamu rezervirano – gluho doba noći ne bi netko odnekud pijano isfrfljao: Daj Ave Mariju, majketi! I tako iz noći u noć, iz ljeta u ljeto… A onda, jednog je ljeta tu bila i ta, jedna od velikih maminih kolegica – taman su se ona i mama smjenjivale bile u Areni u Veroni pa, eto, navratile u Tribunj – i bio je u Luni, u velikom društvu i Drago Putniković, osnivač Šibenskog festivala djeteta u pratnji svog prijatelja iz pomorske policije, tadašnje milicije. I kako je moja mama ustala jedne od tih noći, s namjerom da udovolji glazbenoj želji iz skrovitog kutka birtije, gospodin Drago ju je uhvatio za ruku: Ne, ovu večer nećete ovako! Njegov prijatelj iz milicije je također ustao od stola i – uz smiješak i onaj karikirani policijski, „pođite s nama, gospođo“, uhvatio je pod ruku. Otišli su njih troje tako, u tišini, i popeli se na usidreni patrolni brod. Supijano društvo u Luni nije znalo bi li se više smijalo toj sceni, ili šokiranoj kolegici. Ona nije mogla znati da je Drago Putniković čovjek teatra, ali ni nitko drugi u društvu nije znao da se Drago jako dobro razumije u akustiku. Naložio je prijatelju iz policije da patrolni brod zaustavi nasuprot tribunjskog otočića, između dva škoja, i da ga usmjeri prema Tribunju, kao i da ugasi motore. Moju mamu je doveo na provu broda i ondje ju je ostavio: Sad pjevajte, Ljiljana… Ni jedno svjetlo, ni u jednoj kući nije zasvijetlilo. U potpunom noćnom mraku, ljudi su u tišini jedan po jedan, izlazili iz kuća na rivu, ne bi li dočekali tu pjevanu molitvu svima im znanoj Gospi, zvonku a prišuljanu iz mraka pučine. Čak je i Grubi Miro pogasio svjetla u Luni. Arija je završila i ljudi su, u mraku i, kako su i izlazili, jedan po jedan, u tišini, pošli natrag u svoje domove. Trojac s broda vratio se u Lunu, a mamu je njezina strana prijateljica samo zagrlila: “Ja to nikad ne bih mogla…” Luna je još tu, na stijenama. No veća je, s mnogo terasa. I Tribunj je veći, s mnogo konoba, kafića i restorana. Gospodina Drage više nema, nema ni Grubog Mira. Nema ni Lady Juke Box više. A s njom, utihnula je i Ave Maria u Tribunju. I doista, nitko to nije mogao. Tako, kao mama, nitko ni neće moći. Nikad više…

Detalji predmeta Stanje Polovno MLADO POKOLENJE -"ZLATNO KOLO" knj.2 Beograd 1960 god. Luis Karol - ALISA U ZEMLJI ČUDA - knjiga je veoma očuvana - kolekcijski primerak- ima diskretnu posvetu. C/XIV 119