Comte Sforza PACHITCH et l`union des Yougoslaves Grof SFORCA PAŠIĆ i savez jugoslovena „Прича о Пашићу је прича о Србији у његово време; а историја те Србије садржи кључ за поприличан број грешака и глупости великих сила. […] Друга половина ове књиге посвећена је теми која је још увек актуелна политика: остварењу идеје о заједници свих Југословена, идеје која је раније била само књижевна и морална. Књига је настала по повратку са семестра проведеног на северноамеричким универзитетима где се аутор – бивши дипломата и министар спољних послова – сусрео са групама Југословена. odlično očuvana DEUTS.3

dr. Nemo (Uhliř, Hugo), Trgovsko-gospodarski leksikon, Ljubljana : Umetniška propaganda, 1935 1. del : A-K. - 1935. - 634 str. tvrdokoričena dobro očuvana LARA.1

H.DŽ.Vels Novi svet lik stvari koje dolaze istorija budućnosti narodno delo antikvarni primerak unutra odlična hrbat se odvojio uz malo zalaganja, odličan priimerak

Izdavač Biro za štampu Tvrdi povez 282 stranice M4

TRI VIĐENJA SVETE PETKE fragmenti hronike jedne porodice - Nikola Trajković Izdavač: Beograd Godina izdanja: 1939. Povez: broš Broj strana: 112 Pismo: ćirilica Stanje: dobro

Pfister, Rudolf (Hrsg.) 150 Eigenheime. Mit 187 Lichtbildern und 270 Grundrissen. 3. Auflage von `Neue Wohnbauten.` Bruckmann, München, 1937 veliki format, dobro stanje

Narodno Pozorište Beograd jedinstveno za kolekcionare

NARODNA KNJIGA PRVO izdanje iz 1955. godine. Ćirilica. Naslovnica Đorđe Simić. odlično očuvana na par mesta podvučen tekst

Hrvatski list Broj 1 za 1982. godinu. MEk povez, 32 strane. Casopis ustaske emigracije u Americi, sa sedistem u Vasingtonu. Glavni urednik bio je Bruno Busic. EKSTREMNO RETKO! Ante Bruno Bušić (Donji Vinjani kraj Imotskog, 6. listopada 1939. – Pariz, 16. listopada 1978.), zagovornik demokratske, suverene i slobodne Hrvatske. Bio je disident, novinar, književnik, povijesni istraživač, karizmatični prognanik 1970-ih godina i politički vođa hrvatske emigracije. Životopis Rani život i školovanje Bruno Bušić rođen je 6. listopada 1939. godine u selu Vinjanima Donjim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga,[2] kao sin Josipa (Joze), sudskoga službenika i pravnika, i Ane rođene Petric iz hercegovačkih Vinjana kraj Posušja. Majka mu je umrla 1943. godine.[2] Osnovnu je školu pohađao u rodnom mjestu Vinjanima Donjim.[3] Za vrijeme gimnazijskog školovanja došao je pod prismotru UDBE zbog anonimne ankete u kojoj je izrazio kritiku komunističke Jugoslavije.[4] Kao đak, isticao se kratkim pričama koje je objavljivao u vodećim omladinskim listovima. Godine 1955. dobio je nagradu Poletova žirija u kome su sjedili Mirko Božić i Zlatko Tomičić. 1955. godine dva puta bio je zatvoren.[5] Bio je članom Tajne organizacije hrvatske inteligencije, organizacije imotskih gimnazijalaca.[6] 1957. godine, kao maturant bio je izbačen iz gimnazije bez prava upisa u bilo kojoj gimnaziji na prostoru Jugoslavije a tek nakon dvije godine, nakon što su promijenjeni propisi, nastavio je školovanje u Splitu.[5] Maturirao je 1960. godine u gimnaziji u Splitu, a potom je upisao filozofiju i francuski na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, no brzo se ispisao i, na očevo inzistiranje, upisao na Ekonomski fakultet. Diplomirao je u redovitom roku 1964. godine diplomskim radom Moral i socijalizam. Nakon školovanja Nakon završetka studija Bušić se je zaposlio u poduzeću za geološko-rudarska i građevinska istraživanja, konsolidaciju tla i projektiranja, od kojeg je zadnje godine studija dobivao stipendiju. Ubrzo je, slučajno, doznao za mogućnost zaposlenja u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske koji je osnovao i vodio dr. Franjo Tuđman. Rješenje o tom njegovu zaposlenju 23. lipnja 1965. godine potpisao je ravnatelj Instituta Franjo Tuđman.[7] Sredinom 1965. godine Bušić je bio zatvoren a početkom 1966. godine bio je osuđen na 10 mjeseci zatvora zbog čitanja emigrantskoga tiska i `neprijateljske propagande`.[8] Nakon osude bio je, do pravomoćnosti presude, pušten na slobodu i to je iskoristio za bijeg u Austriju, 24. listopada 1966. godine.[8] Nakon što ga je dr. Tuđman nagovarao na povratak, Bušić se je vratio u prosincu 1966. godine a kako je tada uslijedilo političko popuštanje (nakon pada Aleksandra Rankovića) nije bio ni pozivan na izdržavanje ostatka kazne.[8] Od 9. broja Hrvatskoga književnoga lista bio je jednim od urednika toga lista. Nakon gašenja Hrvatskoga književnoga lista krajem 1969. godine otišao je u Pariz gdje je ostao, živjevši `u nekom poluizbjeglištvu`, do travnja 1971. godine kada se je vratio u Zagreb.[8] Po povratku u Zagreb zaposlio se je u novopokrenutome Hrvatskome tjedniku a od 13. broja ušao je u uredništvo toga lista u kojemu je bio do zadnjega broja.[8] Nakon udara u Karađorđevu Bušić je bio zatvoren 12. prosinca 1971. godine.[8] Bio je optužen zbog navodnih veza sa suradnikom jedne zapadne obavještajne službe a tužitelj ga je nadalje optužio kako je `objavio više članaka u Hrvatskom književnom listu, Studentskom listu i Hrvatskom tjedniku u kojima se deklarirao kao protivnik društvenog i političkog uređenja u nas. On je pozivao na nasilnu i protuustavnu promjenu društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva naroda SFRJ i zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji`.[9] Odbio je braniti se kada je u veljači 1972. godine optužnica protiv njega proširena zbog špijunaže. Suđenje je trebalo biti 28. lipnja 1972. godine ali je odgođeno. Okružni sud u Zagrebu izdao je obavijest o odgodi suđenja do jeseni iste godine, navodeći kako se istraga nije mogla okončati zbog Bušićeve govorne mane.[10] Na suđenju na jesen 1972. godine osuđen je na dvije godine zatvora koje je izdržavao u Staroj Gradiški.[10] Iz zatvora izašao je u prosincu 1973. godine i bio je proganjan na razne načine te se nije mogao zaposliti a krajem 1974. godine bio je pretučen u Dubrovniku, na Stradunu, od petnaestak nepoznatih osoba.[10] S njim je bio Joseph Levy student iz Jeruzalema kojega nisu dirali. To su sve promatrala i dva milicionera no nisu ništa poduzeli. Bušić je podnio tužbu protiv dubrovačke policije no javni tužitelj nije mu na nju ni odgovorio.[10] Krajem rujna 1975. godine napustio je ilegalno SFRJ i u Engleskoj, u Londonu, dobio je politički azil. U Londonu je bio u uredništvu časopisa Nova Hrvatska, za koji je i pisao, do travnja 1976. godine. Na izborima za 2. Sabor Hrvatskoga narodnoga vijeća, 1977. godine, uz najviše glasova, izabran je na čelo Ureda za propagandu. U tome svojstvu izdao je i nekoliko brojeva Vjesnika HNV-a.[10] Na prolazu kroz Pariz, kada se je pripremao za sastanak Izvršnoga i Saborskoga odbora HNV-a, ubijen je u atentatu. Atentat Grob Bruna Bušića na Mirogoju Bruno Bušić ubijen je u 23.20 sati, 16. listopada 1978. godine, u Parizu u ulici Belleville 57,[10] iz zasjede su ga pogodila dva od pet metaka iz pištolja `Astra` kalibra 7,65 mm.[11] Ubio ga je plaćeni ubojica Službe državne sigurnosti (UDBA), zloglasne jugoslavenske tajne policije.[12] Bio je pokopan 23. listopada 1978. godine na pariškome groblju Père-Lachaise uz nazočnost oko 1.200 Hrvata.[10] Na nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi Dobriše Cesarića iz pjesme `Trubač sa Seine` na hrvatskome i francuskome jeziku: Ja, skoro prosjak, duh slobode širim, Pa ma i nemo na svom grobu svijeću, Ja neću, neću, neću da se smirim. Ko svježi vjetar u sparinu pirim, A kada umor svlada duše lijene, Na otpor trubim ja, trubač sa Seine! U grobu s njim ležao je kamen iz Hrvatske, s torbom na kojoj je bio hrvatski grb i cvijet majčine suzice. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u Hrvatsku i 16. listopada 1999. godine pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoju.[13] Tijekom dužeg razdoblja, informacije o djelovanju Službe državne sigurnosti su upućivale da bi izvršitelj atentata na Brunu Bušića mogao biti agent SDS Vinko Sindičić.[14] Sindičić je na suđenju priznao da je od SDS dobio nalog da ubije Bušića i da je radi izvršenja atentata bio putovao u Pariz; međutim da je poslije odbio nalog i nije ubio Bušića: u nedostatku dokaza, Sindičić je oslobođen optužbe.[15] Titovo odobrenje ubojstva Brune Bušića Jerko Dragin, riječki udbaš koji je držao na vezi agenta Vinka Sindičića, u jednoj je od izjava prenio informaciju da je Josip Broz Tito bio odobrio Bušićevo ubojstvo: „Kasnije sam nakon duljeg vremena od Stanka Čolaka ili Miće Marčete saznao da je Franjo Herljević, tada savezni ministar unutarnjih poslova tadašnje Jugoslavije, prethodno ishodio suglasnost vjerojatno od `Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka` Predsjedništva tadašnje SFRJ - predsjednika Tita - i dobio odobrenje za ovakvu akciju ubojstva.“[16] Predsjednik Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka u vrijeme Bušićeva ubojstva bio je Vladimir Bakarić, član Predsjedništva SFRJ. Članovi su bili Lazar Koliševski i Vidoje Žarković također iz Predsjedništva SFRJ, Stane Dolanc kao predstavnik Izvršnog komiteta Predsjedništva CK SKJ, Džemal Bijedić, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV), kao i ministri unutarnjih, vanjskih poslova i obrane - Franjo Herljević, Miloš Minić i Nikola Ljubičić. Tajnik Savjeta bio je Milislav Đurić, rukovoditelj Službe za pitanja državne sigurnosti Predsjedništva SFRJ. Tajnik Saveznog savjeta za međunarodne odnose, u čijoj je nadležnosti bilo analiziranje posljedica Bušićeve likvidacije na odnose SFRJ s inozemstvom, bio Lazar Udovički, stari NKVD-ov školarac. Politička stajališta Odgovor gimnazijalca Brune Bušića na deseto anketno pitanje, ankete dobivene u školi 1956. kao (navodno) anonimni zadatak, a koje je osmislila i gimnaziji nametnula UDBA: „Što ti se čini je li bolji stari sistem ili današnji?“ „Naravno da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni današnji sistem ne valja iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Jugoslavije bilo je dosta gladnih, žednih, bosih, golih, ali ima ih i danas, iako u manjem broju. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih. Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mišljenja, dok je sada novi sistem skučio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku klicu narodnosti. Narodna Republika Bosna i Hercegovina nije dodijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Srbija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Vojvodina i Kosovsko-Metohijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala biti priključena Bosna i Hercegovina. No, osim toga Srbi vode propagandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore među Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje zarobljenika za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja.“[3][17] U uvodu svoje knjige Hrvatski Ustaše i Komunisti Bušić piše: „Oni kojima je u presudnim vremenima zatajila hrvatska svijest i ljudska savjest, tj. oni koji su hrvatskom ustaškom pokretu nastojali dati fašistička obilježja i oni koji su iz hrvatskih komunista nastojali istisnuti misao hrvatskog suvereniteta, nastoje potisnuti u zaborav stare postojane veze između hrvatskih ustaša i komunista, te prizivaju u sjećanje stare nesreće i zlokobne, prevladane opreke. Istinski hrvatski komunisti i ustaše podjednako su duboko u sebi nosili ideju slobodne i nezavisne Hrvatske i njenog punog suvereniteta unutar hrvatskih povijesnih i etničkih granica.“[18] a na str. 36. – 37.: „Oni koji ne mogu naći dovoljno snažno umirujuće opravdanje za svoje vlastite pogreške, za svoju vlastitu sukrivnju zbog sadašnjeg položaja Hrvatske i oni koji ne žele ništa žrtvovati, ništa riskirati, da bi se taj položaj izmijenio i da bi se `misao hrvatskog suvereniteta` pretvorila u `djelo i svršen čin od međunarodnog značaja` skloni su izjave hrvatskih komunista, ali i hrvatskih ustaša, razmatrati tek kao demagoške, prijetvorne riječi s kojima su htjeli izazivati treptaje u narodu, njegove sklonosti i nesebičnu, ustrajnu privrženost. Oni zato, prikriveno ili otvoreno, stalno podsjećaju na stare krivnje, krv i smrt, pa sve zlo pripisuju jednoj strani i jednoj vlasti, onoj ratnoj ili ovoj poslijeratnoj, i neće da znadu da je svaka vlast samodopadna, pa zbog toga i bezumna i da svaki pojedinac u svakom trenutku mora učiniti sve što je u njegovoj moći da tu bezumnost obuzda i da je nastoji očovječiti. Mnogi hrvatski intelektualci, koji su trebali biti savjest svoga naroda, bezumlje i nerazborite postupke vlasti, ne samo da nisu suzbijali, već su ih i poticali, pjesme im pjevali. Zbog toga su mnogi hrvatski komunisti umrli pod plutonima ustaških pušaka, zbog toga su Bleiburg i sadašnji teror velikosrpske Jugoslavije nad hrvatskim narodom bili gotovo neizbježni. Podjednaka je krivnja na onim hrvatskim klerikalcima koji su u izvorni nefašistički pokret hrvatskih ustaša unijeli fašistička obilježja, kao i na onim hrvatskim marksistima, koji su misao hrvatskog suvereniteta podredili ideji klasne borbe i svjetske revolucije.“[19] Djela A report on the prison situation in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1975. UDBA Archipelago: Prison Terror in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1976. Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša, Liber Croaticus Verlag GmbH, Mainz, 1977. (prir.) Posmrtno Pjesma Bruni Bušiću, Liber, Mainz, 1979. Hrvatski ustaše i komunisti, Hrvati iz Vancouvera, B.C., Kanada, (ur. Rudolf Arapović), Washington, D.C. 1979. Jedino Hrvatska: sabrani spisi, Ziral, Toronto-Zurich-Roma-Chicago, 1983., (2. proš. izd. Bruno Bušić. Jedino Hrvatska!: sabrani spisi, 1-3, prir. Anđelko Mijatović, Fram-Ziral, Mostar-Zagreb, 2005.) Svjedok pomirbe. Ante Bruno Bušić, (prir. i ur. Mladen Pavković), Udruga hrvatskih branitelja dragovoljaca domovinskog rata, Zagreb, 1995. Odličja 1995.: Red kneza Domagoja s ogrlicom[20] 1995.: Red Stjepana Radića[21] tags: ustase, ndh, emigracija, emigranti, emigrantsko izdanje, ustaska emigracija, tudjman, paraga...

knjizarnica Rajkovica I Djukovica 1927 tvrde korice sa ragovima korišćenja unutra odlično očuvana, papir zbog starosti počeo da poprima žute fleke nema štetnih mirisa LET.18/7

Граф Алексеј Константинович Толстой - Баллады Берлинъ, 1922. Tematika. poezija Jezik: ruski Opis: Originalni meki povez, u donjem desnom uglu na strani - Sadržaj - fali čošak koji ne zahvata tekst! Strana 62+1 Grof Aleksej Konstantinovič Tolstoj ( 1817 - 1875) ruski pisac, pesnik, dramaturg, prevodilac, satiričar iz porodice Tolstojevih. Lično preuzimanje knjige je moguće (po dogovoru) u ulici Braće Jerković

AdrienAron et Jean Fajard L`Art du BRIDGE Librairie artheme fayard Paris 1937 broširani povez 524 str odlično očuvana i retka antikvarna knjiga

veliki format, vidi slike, oštećena korica, retkost

antikvarna knjiga iz edicije ` ZABAVNA BIBLIOTEKA` naklada zaklade tiskare zabavnih novina 1933. tvrdih korica oštećen hrbat sa tragovima čitanja

Sveska 2, 1929. godina, dvojezično izdanje Srpsko-francuski Izdanje Ministarstva inostranih poslova Zakon o odricanju na rat U odličnom stanju

Richard Voss - Ljubav i mrznja Roman iz Crne Gore Minerva, Zagreb, 1932. Mek povez, 148 strana + nekoliko strana reklama. Mladi , lijepi i elegantni turski diplomata Sejid efendija , odgojen i odrastao u Parizu , razmađen i blaziran , dolazi pred sam početak balkanskog rata u tajnoj misiji u Crnu Goru gde nastupa u cetinjskom društvu pod imenom Gaston Lejeune. Razmaženi taj ženskar zaljubljuje se smrtno u mladu i vanredno lepu Asju , ženu pukovnika Vešovića , zakletog neprijatelja Turaka. .... Richard Voss Pomerania, Poljska 1851 - Berhtezgaden, Nemačka 1918 ; Za pozorište je pisao najviše osamdesetih i devedesetih g., kada su nastale i sve tri drame izvedene u SNP. Izabrana dela u 4 sveske objavljena su mu 1920, a sabrana dela 1923. F. roman Zwei Menschen (1911), pod naslovom Dvoje ljudi, preveo je na srpskohrvatski Nikola Andrić (Zgb 1931), a Boris Rihterčič na slovenački – Dva človeka (Ljubljana 1934); Ljubav i mržnja, „roman iz Crne Gore“, preveo je Dragan Bosanac (Zgb 1932). Posle njegove smrti – na nemačkom jeziku je o njegovom književnom pisano relativno malo. Od F. pozorišnih dela SNP je 1891. prikazalo Aleksandru (Alexandra, 1886) i Evu (Eva, 1889), obe u prevodu Slavka Sv. Miletića, i 1899. dramu Kriv (Schuldig, 1892), u prevodu Milene i dr Žarka Miladinovića.

U dobrom stanju. Polukožni povez, čvrst i kompaktan. Ilustrovana. Ponegde žute tačkice, kao na slici. Salammbo Edition Definitive Avec Des Documents Nouveaux Flaubert, Gustave Bibliotheque-Charpentier, Paris, 1895 Half-leather with lettering on spine and raised bands. Marbled boards and endpapers. Tight binding. Text in French. ; 12mo 7` - 7½` tall; 574 pages. Salamba roman Gistav Flober

Ocuvano

A.Vestfal,??,120x180mm,254str. Srednji kvalitet

predratni strip, ok stanje, vidi slike

ПОЛ КЕНЕДИ ПРИПРЕМА ЗА ДВАДЕСЕТ ПРВИ ВЕК СЛУЖБЕНИ ЛИСТ СРЈ БЕОГРАД 1997 а) ФУТУРОЛОГИЈА .................................................................... ЋИРИЛИЦА ТВРДЕ КОРИЦЕ ШИВЕН ПОВЕЗ 24 ЦМ 387 СТРАНИЦЕ ЈАКО СОЛИДНО

JAKO RETKO. Snimci u ovom broju VLADIMIR DOBRICIC-KICA. Ilustrovano umetnickim fotografijama, stampano na debljem `craft` papiru.

Ocuvano

Jugoslavija turistička enciklopedija 1. i 2. knjiga, izdanje novinsko-izdavačkog preduzeća `Turistička štampa` Beograd, izdata 1958. godine. Tvrd povez, knjige u odličnom stanju.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! BALENOVIĆ, Vid, pedagog (Kruščica kod Kosinja, 19. XII 1883 — Zagreb, 23. III 1970). Osnovnu školu polazio je u Klancu (1894–1898), gimnaziju do šestog razreda u Gospiću, sedmi razred u Zagrebu, a osmi s ispitom zrelosti završio je 1906. u Sušaku. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je zemljopis i povijest (1907–1912); ljetni semestar 1907/1908. bio je slušač Karlova sveučilišta u Pragu. Zaposlio se 1912. u Nautičkoj školi u Bakru, ali je već iduće godine premješten u Karlovačku gimnaziju. Od 1916. do 1918. radio je u Sveučilišnoj knjižnici, a potom je do 1933. bio profesor na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Kraće je vrijeme predavao na gimnaziji u Sisku te ponovno u Zagrebu na II realnoj gimnaziji (1933–1935), na ženskoj gimnaziji (1935–1941) i na Klasičnoj gimnaziji od 1941. do umirovljenja 1947. Bavio se problemima pedagogije, povijesti školstva, narodne povijesti, zemljopisa, narodoznanstva (etnologije) i planinarstva, s osobitim osvrtom na Vojnu krajinu i Liku. Objavljivao je u periodicima: Hrvatska njiva (1917, 1918), Nastavni vjesnik (1922/1923–1924/1925, 1927/1928, 1939/1940), Omladina (1923/1924), Večer (1925), Katolički list (1935), Hrvatski radiša (1937), Hrvatski planinar (1941). Više priloga iz povijesti školstva Like objavio je u Ličkom kalendaru (1934, 1935), Ličkoj slogi (1937) i Ličkom zborniku. Surađivao je u izdanjima Jugoslavenskog leksikografskog zavoda Enciklopediji Jugoslavije i Pomorskoj enciklopediji. Pisao je udžbenike iz zemljopisa i narodoznanstva. DJELA: Opća geografija. Zagreb 1923, 1939², 19424. — Kroz Srbiju, Bosnu i Dalmaciju sa abiturijentima I drž. gimnazije zagrebačke. Zagreb 1926. — Petar Karlić prigodom 30-godišnjice naučnoga rada. Zagreb 1934. — Život i rad Šimuna Balenovića prigodom 100-godišnjice njegova rođenja. Zagreb (s. a.) (p. o. iz: Katolički list, 1935). — Etnologija za više razrede srednjih i sličnih škola. Zagreb 1940, 1941², 1944.³ — Kada ćeš pisati č ili ć. Rječnik riječi sa suglasnicima č i ć. Zagreb 1954. LIT.: Milan Šenoa: Vid Balenović Opća geografija (Zagreb 1923). Nastavni vjesnik, 32(1923–24) str. 136–137. — (Mato Hanžeković): Dr Petar Karlić. Tridesetgodišnjica naučnog rada. Lička sloga, 1(1934) 13/14, str. 2–3. — Branko Krmpotić: Prigodom 30-godišnjice naučnoga rada dra Petra Karlića. Hrvatska smotra, 2(1934) 8/9, str. 349. — M.: Balenovićeva »Opća geografija«. Hrvatska straža, 11(1939) 242, str. 4, 11. — Josip Demarin: Građa za povijest pedagogije Hrvata, Srba i Slovenaca. Zagreb 1940, 9–10. — Nikolaj Fedorov (N. F.): Preporod etnologije i etnografije u Hrvatskoj. Uz prvo hrvatsko djelo »Etnologija« od prof. Vida Balenovića. Obzor, 81(1940) 298, str. 10. — Augustin Kristić: Etnologija, školska knjiga za sve škole Banovine Hrvatske, napisao prof. Vid Balenović. Jugoslavenski list, 24(1941) 4, str. 14. — Vilko Novak: Vid Balenović Etnologija za više razrede srednjih i sličnih škola, Zagreb 1940. Etnolog, 14(1941) str. 117. — Vilim Peroš: Nove značajne knjige s područja etnologije i etnografije. Napredak, 82(1941) 1, str. 42–45. Geografija ili zemljopis[1] je složena nauka koja proučava prirodne i društvene pojave i procese u geoprostoru, te veze i odnose između njih.[2] Naziv geografija je grčkog porekla i dolazi od gea-Zemlja i grafein-pisati, opisivati.[3] Prva osoba koja je koristila reč „γεωγραφία” bio je Eratosten (276—194. p. n. e.).[4] Uz filozofiju i istoriju, geografija pripada među najstarije nauke ljudske civilizacije. Ona se za objašnjavanje geografskog prostora koristi metodama prirodnih i društvenih nauka. S obzirom na raznoznačnost geoprostora, geografija je kao nauka vrlo kompleksna. To je jedina dualna nauka, koja povezuje prirodne i društvene nauke.[5] Naziva se i svetskom disciplinom.[6] Geografija je, dakle, sintetička nauka, koja spaja mnoga dostignuća brojnih nauka radi objašnjavanja geografskog prostora.[7][8] Ona pripada u grupi prirodnih nauka, jer joj je osnovno polazište u prirodnim obeležjima geoprostora. Geografija kao nauka o geografskom prostoru (Zemljinoj površini) objašnjava raširenost, uticaje i međuzavisnost svih najvažnijih prirodnih i društvenih činioca, koji sudeluju u oblikovanju geoprostora kao celine ili njegovih prostornih delova (regija). Zadatak geografije kao nauke je da u svakom trenutku pruži kompleksnu i sveobuhvatnu informaciju o stanju geografskih pojava i procesa, te o uzročno-posledičnim vezama i odnosima kao i zakonima i zakonomernostima što proizilaze iz njih. Jednostavnije rečeno, geografsko znanje nam je potrebno da bismo razumeli savremenu situaciju na planeti, te da bismo na osnovu toga usmerili razvoj u budućnosti, što se ostvaruje kroz prostorno planiranje u skladu sa principima održivog razvoja.[9] Etimologija i terminologija Termin geografija potiče iz klasične starine, a upućuje na prvotno značenje geografije. Etimološki elementi (morfemi) prema kojima je nastala reč geografija jesu prefiksni morfem geo- koji dolazi od grč. γεο- zemljo-, koji se odnosi na zemlju; γῆ Zemlja, te sufiksalni morfem -grafija koji dolazi od grč. -γραφια -pis(anje), a srodan je morfemima -graf, -grafika, -grafički, -grafizam, grč. -γραφος -pisac, koji piše; γράφω pišem, γραφικός pismeni.[10][11] Geografija tada nije bila nauka s određenim objektom i ciljem proučavanja, već neka vrsta opšte enciklopedije o Zemlji. Reč geografija prvi je skovao Eratosten oko 200. p. n. e. kako bi označio opisno učenje o Zemlji. Na temelju prvobitnog značenja geografije u zapadnim i južnim slovenskim jezicima tokom 19. veka nastaje i reč zemljopis[1] (češ. zeměpis, slč. zemepis; sl. zemljepís) koja je zaživela kao ime geografskog osnovnoškolskog predmeta u Jugoslaviji 1950-ih. Kratak prikaz razvoja geografske nauke Geografija je bez sumnje jedna od najstarijih nauka. Još u praistoriji ljudi su pokušavali racionalno objasniti pojave i procese u prostoru i spoznati njihov hronološki raspored. Iako je nauka kao vid ljudske aktivnosti bila prisutna u većini starih civilizacija, najviše pisanih tragova o prirodi kao celini nalazimo kod antičkih filozofa. Za geografiju važne naučne rezultate iz tog vremena dali su Aristotel-o mozaičnosti Zemljine površine i toplotnim pojasevima i Eratosten-o zaobljenosti Zemlje i njenom obimu te zakonomjernom pojavljivanju prirodnih stihija. Eratosten je u 3. veku p. n. e. prvi upotrebio naziv geografija. U srednjem veku dolazi do stagnacije nauke pa time i geografije. Tadašnja nauka se razvijala jedino u sklopu islamskog civilizacijskog kruga. Istaknuti geografi tog doba su el Biruni i el Idrisi. Značajniji razvoj geografije na zapadu potakla su velika geografska otkrića. Zahvaljujući moreplovcima kao što su: Kristifor Kolumbo, Vasko de Gama, Magelan i dr. Brzi razvoj astronomije i nebeske mehanike u 16. i 17. veku predstavljao je osnovu za teorijsko osmišljavanje kretanja nebeskih tela i posledica njihovog kretanja po Zemlju. Početak razvoja naučne geografije pripisuje se holandskom geografu Bernardu Varenijusu, koji je napisao značajno delo pod naslovom Opšta geografija. Uprkos značajnim tehničkim otkrićima koja su uticala na razvoj geografije u 17. i 18. veku, ona ostaje uglavnom deskriptivna nauka sve do pojave velikog geografskog istraživača njemačkog porekla Aleksandra Humbolta koji početkom 19. veka udara temelj savremenoj geografiji. Uz njega je veoma značajan i Karl Riter koji je bio pod jakim uticajem filozofije Imanuela Kanta. Značajan doprinos iz tog doba dali su V. M. Devis u SAD-teorija razvitka reljefa kao geografski ciklus i Vladimir Dokučajev u Rusiji-geografska zonalnost tla i njegova klasifikacija po genetskoj osnovi. Tokom 19. veka osnivaju se katedre za geografiju na univerzitetima širom Evrope a njena tadašnja karakteristika je veštačka odvojenost na prirodnu i društvenu. Krajem istog veka pojavljuje se pod uticajem učenja Fridriha Racela geografski determinizam kao jedan pogrešan pravac unutar geografije. Kao reakcija na ta zastranjivanja javljaju se početkom 20. veka nove generacije geografa koje ističu jedinstvo geografske nauke. Pojavljuju se posibilizam u geografiji, čiji je zastupnik Pol Vidal de la Blanš i horologiza koju je uveo Alfred Hetner što je uticalo na nastanak i razvoj regionalne geografije. Poznati geografski teoretičar iz tog doba je i A. A. Grigorijev sa svojom razradom učenja o geografskom omotaču. Danas postoji velika potreba za sintetičkim geografskim radovima posebno u vezi sa materijalnom proizvodnjom i aktuelnim problemima kvaliteta i preobražaja prirodne sredine, kao i razumnog korištenja prirodnih resursa.