Odlicno stanje. Jednom procitane.

Dante - Bozanstvena komedija Pakao Cistiliste Raj, izdavac Matica Hrvatska, 1961, 252 263 272 str. Za uvid u stanje pogledati fotografije.

Nezvanični vodič kroz Tolkinovu Srednju zemlju. Izdavač: Alnari Ilustracije u punom koloru. Knjiga je neotvorena. Ovaj vodič kroz likove i mesta Srednje zemlje istražuje čitav Tolkinov opus. Upoznajte izuzetne junake, odvažne ratnike i skromne i hrabre Hobite. Putujte čudesnim brdovitim predelima, sve od Okruga pa do pepelom zasutih ravnica Mordora. Otkrijte tajne sveta u čijim začaranim šumama žive Vilovnjaci i gde zmajevi spavaju u mračnim pećinama ispod planina. or.mo.so.

Prosveta, BIGZ, SKZ, Nolit tvrd povez deca jelena žena koje nema travnička hronika na drini ćupprija znakovi pored pita gospođica nemirna godina staze, lica,predeli žeđ Prokleta avlija c5

1. Lirika 2. Bronzanji konjanik i druge poeme 4. Boris Godunov / Male tragedije /Bajke 5. Pikova dama i druge pripovetke 6. Kapetanova kci / Putovanje u Erzerum 7. Istorija Pugacova 8. Pisma / Ogledi i zapisi o knjizevnosti

Zagreb 1982, tvrdi povez sa omotom, latinica Izdavač: Sveučilišna naklada Liber 1 - Dino Buzzati: Tatarska pustinja 2 - Niccolo Tommaseo: Vjera i ljepota 3 - Italo Calvino: Naši preci 4 - Italo Svevo: Zenova svijest 5 - Luigi Pirandello: Pokojni Mattia Pascal 6 - Vasco Pratolini: Kronika o siromašnim ljubavnicima 7 - Alberto Moravia: Ravnodušni, Agostino 8 - Giovanni Verga: Obitelj Malavoglia 9 - Alessandro Manzoni - Zaručnici 10 - Giuseppe Tomasi di Lampedusa: Gepard šaljem kao paket ili post expres zato što je teže od 2 kg e1

Erich Fromm Sabrana djela 1-9 komplet Erih From 4500rsd Autoritet i porodica, strana 127, 1986. Čovjek za sebe, strana 228,1986. Umijeće ljubavi, strana 119, 1984. S onu stranu okova iluzije, strana 172, 1986. Kriza psihoanalize, strana 223,1986. Anatomija ljudske destruktivnosti I, strana 211.1984. Anatomija ljudske destruktivnosti II, strana 342, 1980. Imati ili biti,strana 221, 1986. Veličina i granice freudove misli, strana 150,1986. P

Autor: Miroslav Krleža Naslov: Sabrana djela Miroslava Krleže; Jubilarno izdanje u povodu 65-te godišnjice autorova rada Kolo: DNEVNIK 1–5 Godina: 1981 Izdavanje i proizvodnja: Sarajevo : Oslobođenje ; Zagreb : Mladost : Globus, Povez: tvrdi Autor: Miroslav Krleža Naslov: Sabrana djela Miroslava Krleže; Jubilarno izdanje u povodu 65-te godišnjice autorova rada 446 + 459 + 488 + 354 + 553 stranica 20x13 cm Tvrd povez sa zlatotiskom Miroslav KRLEŽA Dnevnik I–V (komplet) 1. Dnevnik 1914–1917. Davni dani I 2. Dnevnik 1918 –1922. Davni dani II 3. Dnevnik 1933–1942. 4. Dnevnik 1943. 5. Dnevnik 1958–69. U decembarskoj svesci časopisa „Pečat“, u dvobroju 8–9 za godinu 1939, Miroslav Krleža objavio Tu polemiku – kojoj rame uz rame u jugoslovenskoj književnosti može stati samo još Kišov „Čas anatomije“ – nazvao je autor „razumnim pokušajem da stvari na lijevom krilu naše knjige sredi i podredi imperativima dostojanstva visokog književnog poziva, koji se klanja principima nezavisnosti, dosljednosti i slobodnog uvjerenja, da je istina jedini ideal svih disciplina pak tako i dijalektike.“ Buknula je politička polemika književnim sredstvima među ideološkim saborcima, komunistima, kad je Drugi svetski rat već počeo, iskreno najavljivan godinama kao lavež klerofašizma i nacionalsocijalista. Krleža je to uporno i pravovremeno godinama isticao: „Ovaj lavež oko nas bolesna (je) pojava“, a kad se upustio u polemiku, stoga je upozorio: „Od tog ljudožderskog proždiranja svojih vlastitih suborilaca profitira samo onaj treći književni faktor, koji se sprema da nas pojede sve zajedno na svoju najveću radost i ljudoždersko zadovoljstvo.“ Zašto je, međutim, detonirao polemiku? Zato što se borba protiv nacističkog zatiranja dostojanstva stvaralaštva i slobode ne može temeljiti na zabrani stvaralaštva i slobode koju vodi antidijalektički materijalizam staljinizirane književnosti i ideologije. Godinama je Krleža ćutao na uvredljive, neistinite etikete koje su mu po književnim listovima lepili na ime partijski drugovi: da izvrdava dijalektici, da je esteta u saradnji s buržoaskom umetnošću i da je trockista. Inicijator „Dijalektičkog antibarbarusa“, tekst je Ognjena Price „Recepti, propisi i dogme – povodom pisanja ‘Pečata`“, u časopisu Izraz, kojim se Prica obrušio na tekst Marka Ristića „San i Istina Don Kihota“, koji je objavljen u prvom broju Pečata, na početku godine 1939. Prica optužuje Ristića, a preko Ristića, u stvari, Krležu, da se „Pečat“, u najgorem vremenu zla odao larpurlartizmu i doživljaju književnog poziva kao poju ševe u polju i drozda na grani, sasvim nadrealistički. Optužba, dakle, glasi: izdaja socijalne tendencije u književnosti! Na višoj, transcendentnoj instanci suda, ona se tumači kao izdaja dijalektike. Antibarbarusom Krleža ispoveda svoj književni kredo, koji je jasno navestio pet godina ranije, pišući o Hegedušiću: „Nikada dakle, ni jednom svojom jedinom riječi, ni u jednom svom natpisu, a najmanje pak u ‘Predgovoru podravskim Motivima’ Krste Hegedušića – nisam isključio mogućnosti tendenciozne primjene umjetnički prerađenih podataka, pošto sam čitav taj predgovor i bio napisao u u svrhu da populariziram jednog umjetnika koji svoje slikarske sposobnosti vrlo uspješno primjenjuje u okviru našeg mladog, socijalnotendencioznog slikarstva, a najposlije i zato što i sam pišem u sličnome smislu.“ Optužen za izdaju socijalnih tendencija u umetnosti, Krleža samog sebe otvoreno naziva socijalnotendencioznim književnikom. Bit razlike između ova dva razumevanja socijalne tendencije u estetici, jeste u tome da li je u toj tendenciji stvoreno umetničko delo ili ne: „Poeti pišući s tendencijom, stvaraju veliku socijalnotendencioznu književnost koje nitko i ne poriče, a antipoeti pišući isto tako s tendencijom stvaraju antipoeziju. Tendencija je možda ista u oba slučaja, ali umjetnički, to jest pjesnički rezultat nikako, jer ne može biti svrhom tendenciozno umjetničkog stvaranja da se ta tendencija, koje nitko ne poriče, izražava nezgrapno, nevješto i falš provincijalno, diletantski, barbarski, diluvijalno, dakle glupo i smiješno, nego to da se ta tendencija ostvaruje po mogućnosti više-manje ipak umjetnički što uvjerljivije, dakle što iskrenije, budući da se prava i uvjerljiva i iskrena književnost ne treba loše šmirantski glumiti.“ Ono najčudovišnije u Pricinom pristupu Ristićevom tekstu jeste da on, upravo s pozicija Ristićevih stavova, kritikuje ono što u Ristićevom tekstu nije izrečeno. Prica Ristića optužuje za izdaju socijalnoangažovane umetnosti, a Ristić upravo, i to nad odrom ubijenog Federika Garsije Lorke, ispisuje odu socijalnoangažovanom pesništvu: „Čelik se samo čelikom može skrhati, ne mišlju, jer život mora da zadaje smrt da bi se spasao od smrti i san pesnika da bi se ispunio mora da postane svest, koja postaje čin, mora da se pretvori u javu ratnika.“ Prica otvoreno govori notornu neistinu, ubeđen, dakle, da je istinitije na svetu lagati nego govoriti pravo. Kakvo ga uverenje na to obavezuje? Ništa drugo do osećanje transcendentne Istine koja negira puku istinu među pukim ljudima: Krleža, Ristić, Davičo i ostali oko Krležinog Pečata jesu trockisti koje, kao neprijatelje Partije, treba odstraniti. Svako sredstvo njihove likvidacije – sredstvo je istine. To je suština staljinističke dijalektike, za koju Krleža kaže da se pretvara u ono što sama dijalektika negira – u dogmu. Za njenog predstavnika Pricu, Krleža piše: „Ne progovara iz njega živi duh, nego nekakav stroj što zvekeće i zvrnda, kao mehanizam lutke koja se kreće po zakonu mrtvih kotačića: navinulo ga je, te sada zvrnda kao gramofon!“ To je karakteristika inženjera u „zavodu za mumificiranje života“. Iz Krležine kritike tog zavoda, nastaće Kišova priča „Mehanički lavovi“, četiri decenije potom, a za njom, u polemici, i drugi deo Antibarbarusa – „Čas anatomije“. Krleža, Miroslav, hrvatski književnik (Zagreb, 7. VII 1893 – Zagreb, 29. XII 1981). Autor najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti XX. st. i pokretač mnogih kulturnih inicijativa zasnovanih na kritičkom osvješćivanju hrvatskog društva, što je njegov opus učinilo jednom od središnjih odrednica u izgradnji moderne Hrvatske. Djelujući u uvjetima izrazite društvene podijeljenosti s obzirom na temeljne probleme zajednice, uspio je, ne izbjegavajući prijepore, uobličiti svoju polaznu, estetsku poziciju kao nedvojbenu za pristaše i protivnike, pa je integralnost njegova djela i misli u bitnoj pretpostavci nacionalnoga kulturnoga standarda. Krleža je podrijetlom iz građanske obitelji s nekoliko sjevernohrvatskih nasljednih odvjetaka, što mu je pomoglo da unatoč skromnu statusu roditelja stekne solidnu obrazovnu i socijalnu osnovu. Nižu je gimnaziju završio u Zagrebu, 1908. otišao je u kadetsku školu u Pečuh, a 1911. u vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, ali ju je napustio već 1913. pokušavajući, zaokupljen balkanskom krizom, preko Pariza i Soluna stići do Beograda. Bez uporišta u Srbiji, vratio se u Zagreb, počeo raditi u novinskim redakcijama, objavljivati prve književne priloge te postao profesionalnim književnikom. Potkraj 1915. bio je unovačen i u ljeto 1916. poslan na bojište u Galiciji; zbog bolesti je bio oslobođen od vojne službe na ratištu pa se potkraj 1917. vratio u Zagreb. Pisao je komentare o stanju na bojištima I svjetskog rata, počeo objavljivati prve knjige te s krugom vršnjaka na valu općega nezadovoljstva i skromnih zasada socijaldemokratske tradicije sudjelovati u formiranju začetaka hrvatskoga komunističkoga pokreta. Nastojeći otpočetka zadržati gestu umjetnika kojemu je programatski i stvarno namjera fiksirati a ne uređivati svijet, 1919. s A. Cesarcem pokrenuo je i uređivao avangardistički časopis Plamen, poričući mitove hrvatske kulture, ali i tzv. vidovdanski kompleks, kroz koji su se očitovale prave težnje srpske politike. Časopis je bio zabranjen, a Krležu je policijski nadzor pratio sve do uspostave komunističkog poretka 1945. Kazališta i nakladnici počeli su 1920-ih prihvaćati Krležinu suradnju, pa su on i njegova supruga Bela, pošto je potkraj 1920-ih ona dobila stalni glumački angažman, postali istaknut umjetnički par, a njihov je dom sve do njihove smrti bio važnom točkom društvenog života. Premda je Krležino djelo izrazito određeno Zagrebom, više je puta dulje vrijeme izbivao: 1920–21. boravio je u ludbreškome kraju, početkom 1925. nekoliko je mjeseci boravio u Rusiji; od siječnja do rujna 1932. bio je u Češkoj, pa u Varšavi i Parizu; od jeseni 1933. pokušavao je djelovati u Beogradu, gdje je 1934. s M. Bogdanovićem pokrenuo časopis Danas. God. 1949–50. u Parizu je pripremao izložbu jugoslavenske srednjovjekovne umjetnosti. Za ustaškoga režima 1941–45. bio je prvo uhićen, a potom u prešutnoj kućnoj internaciji uz potporu kruga prijatelja u kojem se isticao Đ. Vranešić. Osim kao umjetničkom koncepcijom, Krleža je književnošću trajno bio zaokupljen i kao kulturnim modelom. Njegovi su časopisi Plamen, Književna republika (1923–27), Danas i Pečat (1939–40) orijentacijska polja hrvatskog modernizma; sudjelovao je pri pokretanju i određivanju smjera dvaju najznačajnijih književnih časopisa druge polovice XX st., Republike i Foruma; neprestano je u novinama i javnim forumima kritički raspravljao, sudjelovao u pripremi izvedbi svojih drama te osobito u redigiranju i objavljivanju svojih djela. Za svojega stvaralačkoga vijeka objavio je gotovo 200 autorskih knjiga. Prvu kolekciju pokrenuo je već 1923. kod koprivničkoga nakladnika Vošickoga, slijedili su reprezentativni nizovi zagrebačkih nakladnika Minerve i Biblioteke nezavisnih pisaca 1930-ih, pokušaj sa Suvremenom nakladom Jos. Čaklovića u ljeto 1945., potom izdanja Nakladnoga zavoda Hrvatske od 1946, sabrana djela Zore od 1952. te naposljetku sabrana djela u 45 knjiga s dodatnom petosveščanom Panoramom pogleda, pojava i pojmova sarajevskoga nakladnika Oslobođenje (1975–88). Premda je bio utjecajna figura društvene nomenklature i najprevođeniji hrvatski pisac svojega doba, utemeljitelj Leksikografskoga zavoda (koji danas nosi njegovo ime) te pokretač i glavni urednik niza enciklopedija, Krleži za života nisu bila objavljena cjelovita djela. S time je u vezi i njegova oporuka, kojom je na dvadesetak godina bilo odgođeno raspolaganje njegovom rukopisnom ostavštinom, što se većim poznatim dijelom danas čuva i obrađuje u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Za kompleksnost tipološke raščlambe Krležina djela znakoviti su njegova velika žanrovska obuhvatnost i difuznost, vremenski planovi epoha i pripadnih stilskih formacija – one iz koje je proizišao i s kojom je bio u retrospektivnu i na svoj način nostalgičnu dijalogu te one koju je u razmjerno dugu ciklusu nastojao podvrgnuti ne samo misaonomu nego i stilskomu jedinstvu – razvijajući kompleksnu rečenicu u sintaktički ritam hrvatskog standarda bez presedana u uzorima i bez postupka za nasljedovanje. Krleža je u književnost ušao na uobičajen način: posve u duhu svojega doba i kulturnih prilika u svojoj sredini želio je privući pozornost lirikom i pokušati dospjeti na dramsku scenu. Čak i kada je u figurativnome rekvizitariju ili dramaturškim sredstvima ta početnička gesta bila provokativna ili prezahtjevna za prag očekivanja, ona se čvrsto držala kriterija ukorijenjenosti i razumljivosti, potencirajući svoj rast u odgovarajućem rastu konkretne kulture koju je modulirala. Krležino se djelo zato prije segmentira u problemskim ciklusima nego u žanrovskima, a problemi lirske impostacije i dramaturške konzistencije nerijetko su objašnjivi tek na razini obuhvatne ambicije. Razvijajući odnos prema svojemu predmetu od avangardističke negacije do enciklopedičke sinteze, Krleža je strukturirao cijeli kompleks divergentnih punktova, s prividno jasno postavljenom ideološkom podlogom, ali međusobno i kao cjelina dijaloški postavljenih prema tradiciji i velikim pitanjima povijesti kao općega vremena pred kojima se hrvatska kultura do njega uglavnom skanjivala. Već je u prvim objavljenim tekstovima, dramoletima Legendi i Maskerati (1914), narativnim lirskim fragmentima (Zaratustra i mladić, 1914) i Podnevnoj simfoniji (1916), pokušavao rastvoriti i pretopiti žanrovske okvire. Ukupno je objavio osamnaest dijaloških tekstova: Legendu, Maskeratu, Hrvatsku rapsodiju (1917), Kraljevo, Kristofora Kolumba (1918), Michelangela Buonarrotija, U predvečerje (1919), Galiciju, Adama i Evu, Golgotu (1922), Vučjaka (1923), U agoniji, Gospodu Glembajeve (1928), Ledu (1932), U logoru (1934), Areteja (1959), Salomu (1963), Put u raj (1970). Posredno se može pretpostaviti, a i izravnim uvidom u ostavštinu potvrditi da je Krleža radio i na drugim dramaturškim predlošcima, od kojih su neki zagubljeni, u nekim je primjerima sam provjeravao dramaturški, odn. narativni profil svojih tekstova, a neki su mu pripovjedni pa i esejistički tekstovi priređeni za scenu (npr. Banket u Blitvi, Zastave, Moj obračun s njima), ali to ne mijenja težišne, koncepcijske ni razvojne topose njegove dramaturgije. Krležino se kazalište uobličavalo u mnogobrojnim inačicama prvotnih tekstova, potaknutima zahtjevima izvedbe i promjenom receptivnoga okruženja. Svoje je prve artističke i simboličke vizije (legende), pa i socijalne kompozicije s verističkom i ekspresionističkom poetičkom podlogom, zasnovao znatno prije nego što su one bile scenski formirane; stabilnim, uvjerljivim i formativnim na razini cijeloga opusa pokazao se glembajevski ciklus (U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda), nastao u maniri analitičke drame „nordijske škole“, s nizom karakternih slomova kojima se (de)mistificira i kompenzira povijesna i socijalna freska zagrebačke građanske sredine. Kao pjesnik počeo je na zasadama hrvatske moderne, s estetiziranom dikcijom koja se brzo razvijala prema svjetonazornomu vitalizmu, što je upravo u pjesmama otišao aktivistički najdalje, pod općom figurom „ratne lirike“, ali i plakatiranja lenjinističke dinamike. U jedanaest zbirki – Pan, Tri simfonije (1917), Pjesme I, Pjesme II (1918), Pjesme III, Lirika (1919), Knjiga pjesama (1931), Knjiga lirike (1932), Simfonije (1933), Balade Petrice Kerempuha (1936), Pjesme u tmini (1937) – tematski i stilski krug te stihovni i ritmički osjećaj prostiru cijeli registar traženja, koje se smatra dorečenim u artificijelnim Baladama Petrice Kerempuha, pomaku od standarda u jezičnom i kulturnom pogledu, kako bi se otkrila pritajena postojanost subjekta na kojem Krležino djelo inzistira. Problemskomu polju Krležine dramaturgije i lirike uglavnom pripadaju i novelistički ciklusi; u prvome, „domobranskome ciklusu“, strukturiranom u zbirci Hrvatski bog Mars (1922, konačna redakcija 1946), obrađen je kompleks vojničkoga stradanja hrvatskog čovjeka, koje je u I. svjetskom ratu dosegnulo fatalističke, apsurdne razmjere, u drugome, „jakobinskome ciklusu“, zaokupljen je pojedincima koji ne uspijevaju prevladati ograničenja malograđanske sredine (zabranjena zbirka Hiljadu i jedna smrt, 1933), a u trećem, glembajevskom ciklusu, riječ je o jedanaest proznih fragmenata sa situacijskom i generičkom razradbom dramaturške cjeline. Krležin se pripovjedni tekst u 1920-ima, dosljedno tendenciji u europskoj prozi, od kraćih vrsta (Tri kavaljera frajle Melanije, 1922, Vražji otok, 1923) razvijao prema kanonizaciji romana, što u njegovu središnjem pripovjednom djelu, modernom romanu Povratak Filipa Latinovicza (1932) – priči o umjetniku koja zadire u organsku nemoć društva i kulturnog modela – hrvatsku prozu dovodi u simultanu poziciju (M. Proust, R. Musil, R. M. Rilke). Sljedećim će romanima, Na rubu pameti (1938), Banket u Blitvi (I–III, prva knjiga 1938) i Zastave (I–V, prva knjiga 1962), sigurnim narativnim i superiornim intelektualnim strategijama sročiti stotine stranica kronike o srednjoeuropskoj kulturnoj i političkoj panorami, ali će određujućim i uporišnim za razumijevanje i formativnost njegova djela ostati upravo rane 1930-e, s glembajevskom cjelinom, romanom Povratak Filipa Latinovicza i Baladama Petrice Kerempuha. Krležin je utjecaj u hrvatskom društvu upravo tada dosegnuo vrhunac, što se posebno odražavalo u većem, problemskom, nefikcionalnom, u širem smislu esejističkome dijelu njegova opusa. Premda se u Krležinim tekstovima teško mogu razdvajati strukturne razine, što je posebno izraženo u zbirci Izlet u Rusiju (1926), s putopisnom poveznicom, ali tematski, narativno i asocijativno suptilnu mozaiku o strogo osobnome doživljaju sovjetske Rusije, upravo su njegove studije društvenih i kulturnih kontroverzija (Moj obračun s njima, 1932; Deset krvavih godina, 1937; Dijalektički antibarbarus, 1939) dovele do odlučujućih rasprava o izgledima i održanju hrvatskog društva. Osim o književnosti i umjetnosti pisao je o povijesti, politici, filozofiji, medicini, posvetivši se u doba rada na enciklopediji, nakon 1950., gotovo univerzalnom opserviranju, djelomice objavljenom (pet knjiga) u opsežnim izvodima (fragmentima i zapisima) iz dnevnika, odn. opsežnoj građi enciklopedijskih bilježaka (marginalia lexicographica). Njegove osobne relacije zrcale se u vrlo opsežnoj i dugogodišnjoj korespondenciji. Za razliku od književnog djelovanja, u prosudbi kojega trajno prevladavaju izrazito pozitivne ocjene, Krležino je javno, odn. političko djelovanje izazivalo žestoke otpore i prijepore. Još od rane mladosti zastupao je protuimperijalističku koncepciju komunističkog pokreta, pri čemu je rješenje hrvatskoga nacionalnoga pitanja vidio u federalizmu kakav je proklamirala Treća internacionala. Raslojavanje hrvatskoga komunističkoga pokreta u jugoslavenskom okruženju dovelo ga je u svojevrsnu ekvidistanciju od političke prakse i ljevice i desnice pa se o njegovu neposrednom društvenom djelovanju može govoriti tek nakon uspostave komunističke vlasti u 1940-ima i pridobivanja Titova punoga povjerenja nakon 1948, odn. napuštanja staljinističke prakse. Krleža je i u razdoblju 1918–41. pokušavao organizirano djelovati u hrvatskim kulturnim institucijama i komunističkom pokretu, ali u njima nije dobivao ni približno onoliko utjecaja kao u javnosti. U društvenim uvjetima tzv. narodne demokracije sudjelovao je u postavljanju i stabiliziranju mnogih tradicionalnih i novih institucija i programa: Društva književnika, Akademije, Matice hrvatske, Leksikografskoga zavoda, zaštite kulturne baštine u Zadru, zaštite prava na dostojanstvo umjetnosti (Govor na Kongresu književnika u Ljubljani, 1952), zauzimanja za slobodan razvoj hrvatskog jezika (potpora Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika). Posebnu važnost za razumijevanje Krležina djela ima njegovo poznavanje drugih kultura iz okruženja i suradnja u njima, napose srpske, madžarske i bosanske. U hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti uopće Krležino se djelo u cjelini smatra izvanrednim, neusporedivim pojedinačnim prinosom, a u vanjskoj stručnoj i općoj opservaciji hrvatskog nasljeđa najvažnijom modernom referencijom. Polemično i kooperativno, to je djelo promicalo nove poetičke usmjerenosti, ali i zasjenilo druge; ono u svoje doba i u svojoj sredini nije imalo ravnopravna oponenta, što pri prosudbi ne treba zanemariti i s čime je i samo to djelo u svojem unutrašnjem dijalogu računalo. God. 1993–98. objavljena je enciklopedija posvećena Krležinu životu i radu (Krležijana, I–III), a 2000. započeto je izdavanje njegovih sabranih djela. MG47 (L, K)

1.Nesmiraj 2.Crnozorje 3.Svetohum.Odlicno ocuvane,kao nove. K113

Theodor Dreiser komplet od 10 knjiga, Otokar Kersovani, 1982 Genij 822 str Finansijer 525 str Titan 572 str Stoik 411 str Americka tragedija 1,2 519 i 529 str Sestra Carrie 516 str Jennie Gerhardt 357 str Galerija zena 524 str Zora 629 str

Lav Tolstoj Sabrana dela 1-14 komplet 1. Rat i mir I 2. Rat i mir II 3. Rat i mir III 4. Rat i mir IV 5. Detinjstvo / Dečaštvo / Mladost 6. Priče iz nove azbuke 7. Drame 8. Sevastopoljske i druge pripovetke 9. Hadži Murat i druge pripovetke 10. Ana Karenjina I 11. Ana Karenjina II 12. Smrt Ivana Iljiča i druge pripovetke 13. Tri smrti i druge pripovetke 14. Vaskrsenje Izdavač: Prosveta / Rad Beograd

Tvrd povez, 1966 god. Izdavac: Prosveta- Beograd, Matica Srpska- Novi Sda, Mladost- Zagreb, Svjetlost- Sarajevo Ocuvan komplet knjiga 01. Seobe 1- 337 strane 02. Seobe 2- 439 strane 03. Seobe 3- 458 strane 04. Poezija- 371 strana 05. Proza- 241 strana (u dnu knjige na par strane fleke) 06. Putopisi- 453 strane 07. Kod Hyperborejaca 1- 414 strane 08. Kod Hyperborejaca 2- 378 strane 09. Drame- 426 strane 10. Eseji- 289 strane

Манита земља Србија Јелена 93 Јелена 2001 Пресуда вожду Ни цар, ни краљ Злослут Ђенерал

Informacije SKU 9788661150906 Kategorije STRANI PISCI Težina 3 kg Proizvođač Plato Povez knjige tvrd Pismo latinica Pisac Umberto Eko Izdavač Plato Jezik Srpski Format / Tagovi Umberto Eko Knjiga Umetnost Knjizara Plato Beletristika Strani pisci Beletristika-Strani pisci Beskrajni spiskovi Umberto Eko

Nekorišćene knjige u kutiji…

Nekorišćene knjige u kutiji.

Nekorišćene knjige…

1. PJESNIŠTVO I: Lelek sebra / Kolajna / Auto na korzu / Ojađeno zvono / Mamurluci i pobješnjela krava / Pjesni razlike (412 str) 2. PJESNIŠTVO II: žedan kamen na studencu / Pjesnička proza (404 str) 3. ZAPISI Ispit savjesti i drugi zapisi / Politički spisi / Feljtoni / Putopisi / Pisma (400 str) 4. ESEJI I Poetika / Naša književnost / Strana književnost (390 str) 5. ESEJI II Filozofijsko-kulturološki uvidi / Misao Istoka (384 str) 6. RUKOVET PREPJEVA KRITIČARI O TINU UJEVIĆU (536 str) Izdavač: August Cesarec, Zagreb / Slovo ljubve, Beograd Biblioteka: Odabrana dela Tina Ujevića Godina izdavanja: 1979 Stranica: 411+403+399+390+383+535 Tvrd povez u 6 knjiga, sve odlično očuvane,kao nove U2

IZABRANA DELA MAKSIMA GORKOG U DESET KNJIGA.Izd.Srpska Književna Zadruga.God.izd.1977.KNJIGE SU ODLIČNO OČUVANE.............

HUSITSKA TRILOGIJA 1-3 - Andžej Sapkovski Izdavač:: Čarobna knjiga Godina izdanja:: 2018. Broj strana: 1744 Tri knjige koje čine Husitsku trilogiju: Kula ludaka Božji ratnici Lux perpetua

IZDAVAČ: VUKA KARADŽIĆ, BEOGRAD GODINA:1978 JEZIK: SRPSKI, ĆIRILICA POVEZ: TVRD KOŽNI POVEZ SA ZLATOTISKOM NASLOVI: 1. BELA ŽENA / NOĆ TELA 2. POVRATAK ZEMLJI (ZBIRKA PESAMA) 3. ČETVRTA NOĆ / KRITIČARI O PISCU 4. GRUBIĆI I NEŽNIĆI / SELJACI 5. ROĐAK SVIH DEČAKA (DEVETACI / GVOZDEN ČOVEK / BAJKE O GUSLAMA / PESME O MAJCI /TUTURENKO) STANJE KNJIGA: OČUVANE

Eseji o delima Fjodora M. Dostojevskog, Franca Kafke, Hermana Melvila i Albera Kamija - Napisao Moris Fridman Izdavač: Službeni glasnik Strana: 434 Dimenzije: veliki format, 24cm + Poklon obeleživač stranica za knjige Kratak opis: Interdisciplinarna studija Morisa Fridmana, uvaženog američkog komparatiste, posvećena predstavama modernog Prometeja i modernog Jova u proznim ostvarenjima Hermana Melvila, Fjodora Dostojevskog, Franca Kafke i Albera Kamija, donosi sveobuhvatan prikaz slike modernog čoveka, nastale u susretu filozofije i književnosti. Moderne predstave Prometeja i Jova odražavaju čovekovu potrebu da svet prikloni sopstvenoj prirodi ili pak potrebu da uskladi sopstvenu prirodu i svet koji ga okružuje. Dok u modernom Prometeju nalazimo sliku čoveka dovoljno hrabrog da svetu ospori ma koji drugi smisao do onog koji mu vlastitom egzistencijom i postupcima pridaje, moderni Jov nas upućuje na predstavu čoveka rešenog da stoički podnese ružno lice koje mu svet okreće, ne odričući se potrage za pravednošću. Naposletku, ova dva tipa pobunjenika, kakvim su ih prikazali Melvil, Dostojevski, Kafka i Kami, ovaploćenja su čovekove suštinske potrebe da se otrgne okova i bude slobodan.

IZDAVAČ: MATICA SRPSKA GODINA:1974 JEZIK: SRPSKI, LATINICA POVEZ: TVRD KOMPLET ČINE SLEĆI NASLOVI: 1. SUNCE SE PONOVO RAĐA 2. ZBOGOM ORUŽJE 3. IMATI I NEMATI - STARAC I MORE 4. ZA KIM ZVONO ZVONI 5. PREKE I U ŠUMU 6. PRIPOVETKE STANJE KNJIGA: ODLIČNO OČUVANO ZA ANTIKVITET STAR 50 GODINA

IZDAVAČ: NARODNA KNJIGA, BIGZ, SLOVO LJUBVE, BEOGRAD GODINA: 1985 POVEZ: TVRD SA OMOTIMA STANJE: SOLIDNO - VRLODOBRO KNJIGE; DOBRO OMOTI – SMAKNUTI U ODNOSU NA KORICE, NEGDE MALO IZBLEDELI, NEGDE PATINA. NASLOVI: • HERMAN LAUŠER * PETAR KAMENCIND * KNULP • POT TOČKOM * GERTRUDA • DEMIJAN * ROSHALDE • SIDARTHA * DEČJA DUŠA * KLAJN I VAGNER * KLINGSOROVO POSLEDNJE LETO • STEPSKI VUK * PREKINUTI ŠKOLSKI ČAS* HODOČAŠĆE • NARCIS I ZLATOUSTI • IGRA STAKLENIH PERLI • VALTER KEMPF I DRUGE PRIČE • RAZMATRANJA I PISMA * IZBOR STRANIH ESEJA O HESEU * POGOVOR* HRONOLŠKI PREGLED* BIBLIOGRAFIJA

Rat i mir - Lav Nikolajevic Tolstoj "Rat i mir" Lavra Nikolajeviča Tolstoja je epska priča koja prepliće sudbine likova u periodu Napoleonove invazije na Rusiju 1812. godine. Kroz ovu knjigu, Tolstoj detaljno prikazuje ruski život, istražujući širok spektar tema i sudbina likova koji se suočavaju sa izazovima ratnih vremena i traganjem za smislom života. Tri centralna lika - Pjer Bezuhov, knez Andrej Bolkonski i Nataša Rostov - postaju simbolični nosioci različitih aspekata ljudskog iskustva. Pjer, vanbračni sin imućnog seoskog kneza, teži za sopstvenim nasleđem i duhovnim ispunjenjem. Knez Andrej, koji napušta porodicu kako bi se pridružio borbi protiv Napoleona, suočava se sa unutrašnjim sukobima i moralnim dilemama. Nataša, mlada i lepa kći plemića, predstavlja životnu energiju i intrigira oba prethodna lika. "Rat i mir" nije samo priča o ratu i sukobima, već i o miru koji se teže postiže nego uništava. Tolstojev stil pisanja odiše detaljima i dubokim umetničkim slojevima, pružajući čitaocima ne samo uvid u istorijske događaje već i u dubinu ljudskih duša. Ovaj remek-delo književnosti ostaje ne samo jedno od najvećih dostignuća ruske književnosti, već i svetske književne baštine. "Rat i mir" je izrađena u tvrdom povezu, autor knjige je Lav Nikolajevic Tolstoj. Težina je 2.5 kg. Rat i mir cena Cena knjige "Rat i mir" je 4600,00 dinara. Cena sa popustom je 3910.00 din. Lako naručivanje putem našeg sajta i brza dostava