Erich Fromm Sabrana djela 1-9 komplet Erih From 4500rsd Autoritet i porodica, strana 127, 1986. Čovjek za sebe, strana 228,1986. Umijeće ljubavi, strana 119, 1984. S onu stranu okova iluzije, strana 172, 1986. Kriza psihoanalize, strana 223,1986. Anatomija ljudske destruktivnosti I, strana 211.1984. Anatomija ljudske destruktivnosti II, strana 342, 1980. Imati ili biti,strana 221, 1986. Veličina i granice freudove misli, strana 150,1986. P

Scenario:Dzef Leb Crtež:Tim Sejl Originalni naslov:Batman:the long halloween Format:170x260 mm 372 strane,kolor,tvrdi povez

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Bukvar dobro očuvan za svoje godine. Pitpisi na naslovnoj, povez na jednom mestu popustio. Ćirilica. Ilustracije: Mihailo Pisanjuk Bogato ilustrovano. Bukvar koji je naziv dobio po staroslovenskoj reči (buki — „slovo”) je priručnik za učenje čitanja i pisanja. Za bukvar se koristi i reč azbuka. Pomaže učenicima u učenju štampanih i pisanih slova i njihove zvučne vrednosti. Prvi poznati srpski bukvar štampao je Inok Sava 1597. godine u Veneciji. nikk2077

kao na slikama...

Posveta autora, inače odlično očuvano. Autor - osoba Šarović, Tomislav M. Naslov Vodoprivredna i vodoekološka enciklopedija : sa odrednicama na engleskom jeziku / Tomislav M. Šarović Vrsta građe enciklopedija, leksikon Jezik srpski, engleski Godina 2014 Izdavanje i proizvodnja Podgorica : Medeon, 2014 (Novi Sad : Mala knjiga) Fizički opis 639 str. ; 25 cm ISBN 978-9940-598-14-3 (karton) Predmetne odrednice Vodoprivreda -- Enciklopedije Očuvanje voda – Enciklopedije PREDGOVOR Tema ove knjige je voda kao prirodna pojava, korišćenje ili upotreba vode, prerada vode, čuvanje i zaštita vode, zaštita od vode, voda kao životna sredina i zagađenje vode. Shodno tome, ova enciklopedija obrađuje terminologiju iz oblasti vodosnabdijevanja, navodnjavanja, odvodnjavanja (dreniranja), otpadnih voda i prerade otpadnih voda, poplava i odbrane od poplava, erozije zemljišta, zagađenja voda, plovidbe, kvaliteta i standarda kvaliteta voda za vodosnabdijevanje, navodnjavanje i prerađenih otpadnih voda. Ovo podrazumijeva obradu terminologije iz hidrologije, hidraulike, hidrogeologije, hidropedologije, hidrogradnje, hidrometeorologije, mašinstva i drugih naučnih disciplina. U ovoj knjizi ukratko su terminološki obrađene i hemikalije koje su važni sastojci vode, zatim hemikalije koje se koriste ili stvaraju u procesima prerade voda i hemikalije koje, ako se nađu u vodi, predstavljaju po zdravlje ljudi i životnu sredinu opasne zagađujuće materije. Takođe su obrađeni i najčešći vodoprenosivi patogeni koji izazivaju opasne bolesti. Enciklopedija obrađuje vodene sredine kao staništa mnogih organizama. Primarna svrha ove enciklopedije je da najednom mjestu obuhvati pregled, definiše i objasni termine iz svih disciplina koje čine cjelokupnu vodoprivrednu djelatnost, na način koji ih čini lakim za tumačenje i razumijevanje. To će biti od značajne koristi za sve ljude koji se na bilo koji način bave vodama, posebno što na našim prostorima nije do sada postojala ovakva knjiga. Po-slije naziva svake odrednice, u zagradi kosim slovima, nalazi se naziv odrednice na engleskom jeziku. To omogućava korisniku enciklopedije, ako već ne zna, da sazna naziv odrednice na engleskom jeziku, kao i da u literaturi na tom jeziku lako pronađe i sazna više о predmetu koji ga interesuje. Ova enciklopedija može takođe pomoći i onima koji se bave prevođenjem sa engleskog i na engleski jezik. Za izradu ove enciklopedije korišćeni su mnogi izvori koji zbog svoje brojnosti nijesu mogli biti unijeti kao bibliografski prilog. Uglavnom je korišćena literatura na engleskom jeziku, kao i nešto od literature koja postoji na srpskom i hrvatskom jeziku. Trebalo je pronaći, pročitati, prevesti hiljade i hiljade stranica da bi se pronašla, prikupila, obradila i sistematizovala terminologija. To je iziskivalo godine i decenije neprekidnog i upornog rada. U zavisnosti od izvora, mnogi termini su objašnjeni i definisani na više načina, ponekad i detaljno. Način na koji su obrađeni termini u ovoj enciklopediji sigurno nije jedini, pogotovo obrada nije potpuna i iscrpna. Realno to je nemoguće, ali omogućava suštinsko saznanje о svakom terminu. Pojedini termini u ovoj knjizi mogu imati nekoliko značenja. Tomislav Šarović se rodio 1935. godine u Crnoj Gori, u selu Praga, smještenom ispod same planine Vojnik nadomak Nikšića. Odlaskom iz svoje postojbine u svijet, šezdesetih godina prošlog vijeka, sa sobom je ponio i Crnu Goru i tokom cijelog života je u sebi nosio. U pet objavljenih zbirki svojoj postojbini je posvetio veliki broj pjesama koje su inspirisane crnogorskim kamenom i damarima bitisanja na njemu. Živio je duže vrijeme u Africi, povremeno u Bratislavi i Pragu, a zadnjih decenija u Vrbasu. Govorio je da stalno živi u tuđini, jer Crnu Goru, u kojoj se rodio, proveo svoje djetinstvo i dio mladosti, smatrao je svojom zemljom za koju je veoma emotivno vezan. Uvijek spreman da podrži kulturne aktivnosti i djelovanje patriotskog krila crnogorske emigracije u Srbiji bio je stalni saradnik i darodavac Crnogorske biblioteke i čitaonice u Lovćencu. Daljine između rodnog kraja i mjesta po svijetu gdje je živio i boravio, i stalnog bremena nostalgije kojeg je tim svijetom sobom nosio, imali su ogroman uticaj na Tomislava Šarovića kao pjesnika. Pjesme je počeo da piše još kao srednjoškolac, a po sopstvenom tumačenju, poezijom se bavio da se ponekad skloni u svijet čarolija bezgranično slobodne imaginacije. Na svom duhovnom polju djelovanja, pored poezije, Šarović se bavio i vodoprivrednom leksikografijom, tako da je iz te oblasti napisao više knjiga, stručnih i naučnih radova u zemlji i inostranstvu. Autor je i monografije „Šarovići od Prage do svijeta”. Umro je 2021. godine. MG149 (N)

Pregled razvoja likovnih umetnosti od praistorije do danas Prosveta 1982 611 strana : ilustrovano ; šesto prošireno izdanje očuvanost 5-

Polovne knjige, korice pohabane (na nekoliko knjiga vidljive fleke od vlage), unutrašnjost odlično očuvana, bez ikakvih zamerki. Izdavač: Rad - Beograd, 1975. god. Tvrd povez, zlatotisk, 20 cm. 6499 str. 1) Braća Karamazovi I 2) Braća Karamazovi II 3) Zločin i kazna 4) Idiot I 5) Idiot II 6) Zli dusi I 7) Zli dusi II 8) Mladić 9) Poniženi i uvređeni, Bedni ljudi 10) Zapisi iz mrtvog mora, Zapisi iz podzemlja 11) Njetočka Njezvanova, Selo Stepančikovo 12) Bele noći, Kockar i Dvojnik 13) Pripovetke I 14) Pripovetke II 15) Pripovetke III Čuveni ruski književnik Fjodor Mihajlovič Dostojevski rođen je 11. novembra 1821. godine. Dostojevski je rođen u Moskvi, i jedan je od najpoznatijih predstavnika realizma u evropskoj književnosti. On je ostavio neizbrisiv trag na ruskoj i svetskoj književnoj sceni. Najpoznatija dela ovog pisca jesu „Zločin i kazna“, „Braća Karamazovi“, „Idiot“, „Kockar“, kao i mnoga druga. U jednom trenutku, Fjodor Dostojevski osuđen je čak i na smrtnu kaznu zbog svog delovanja protiv tadašnje vlasti, ali je ta kazna kasnije preinačena u kaznu od osam godina teškog rada. Bio je oženjen Mariom Isajevom sve do njene smrti, koju je jako teško podneo, nakon čega je, kako se smatra, bio u depresiji. Imao je probleme sa kockanjem, zbog kojih je često bio u dugovima. Da bi isplatio dugove, napisao je neka od svojih najpoznatijih dela kao što su „Zločin i kazna“ i „Kockar“. Umro je 9. februara 1881. godine u Sankt Peterburgu.

Nakon što je bila prinuđena da napusti Meksiko, Tereza Mendosa beži u španiju, gde će upoznati Santjaga Fisteru, čoveka koji krijumčari hašiš preko Gibraltara. Međutim, Santjagov partner je uhapšen, a Tereza mora da zauzme njegovo mesto. Zakoračiće u mračni svet podzemlja, koji će uskoro zavladati. Iza veštog paravana koji čine njena preduzeća, kriju se višemilionski poslovi narko-mafije s početka devedesetih godina dvadesetog veka. Zahvaljujući već razrađenoj mreži prebacivanja droge preko Sredozemlja, i svojim vezama, Tereza je postala moćna žena, svojevrsna legenda, a njen uspon u svetu narko-mafije za sve predstavlja veliko iznenađenje. Novinari su je pozvali Kraljica juga, a policija ne može da dokaže njenu umešanost u bilo kakve ilegalne poslove. Knjiga koja spaja kontinente i različite dekade, intezivno dočaravajući senzualnost, okrutnost, prevaru i korupciju, jedno je do Revertovih najboljih ostvarenja do sada.

Iz recenzije: ’’Evanđelje po Sinu’’, premda čvrsto slijedi Novi Zavjet, uspijeva nam oživjeti svijet Galileje i Jeruzalema prije dva tisućljeća. Mailer nam oslikava osobu potpuno drukčiju od drugih, čovjeka koji je istodobno, žarom i sumnjama, snagom i slaboću junak božanski i ljudski, Sin Božji, koji dijeli našu sudbinu.

Иван Алексеевич Бунинъ - Жизнь Арсеньева, романъ, II Лика,Брюссель, 1939. 1. издање. V и последњи део Opis: Originalni meki povez. Strana 170 Ivan Alekseevič Bunin ( 1870 - 1933) ruski pisac, pesnik i prevodilac. Prvi ruski dobitnik Nobelove nagrade za knjićevnost 1933. godine. Lično preuzimanje knjige je moguće (po dogovoru) u ulici Braće Jerković

Ilovički prepis Nomokanona ili Zakonopravila svetoga Save,Nikšić 2013,41 strana,nova 139

Historija čovječanstva:Kulturni i naučni razvoj;Prethistorija,Jacquetta Hawkes,Naprijed 1966,435 strana,ocena 5,Počeci civilizacije,Sir Leonard Woolley,Naprijed 1966,639 strana,ocena 5,Stari svijet 1-3,Luigi Pareti,Naprijed 1967,417+430+498 strana,ocena 5,Velike civilizacije srednjeg vijeka 1-3,Vadim Jelisejev,tom 2 malo lošiji omot,Naprijed 1972,317+463+413 strana,ocena 5,Dvadeseto stoljeće,Caroline F.Ware,Naprijed 1969,457+403+413+475 strana,ocena 5 139

Žitije Savino od bogumila do monaha,Dragan Jovanović,Cicero 1995,336 strana,ocena 4 138

Ova monografija je prva sinteza dosadašnjih znanja o Oliveri Lazarević (1373-1444), kćeri kneza Lazara i kneginje Milice. Vodi nas na čudesan put kroz prostor i vreme oslikavajući srpsku istoriju i njene junake posle Kosovske bitke. Bazirana je na pisanim izvorima i literaturi. Luksuzna edicija štampana zasebno na tri jezika (srpskom, engleskom i ruskom), obogaćena je autentičnim ilustracijama i oplemenjena originalnim prilozima.

Iz recenzije : Ovim u roman povezanim sudbinama kreću se likovi različitih godina, profesija, političkog i društvenog statusa, ili pak ljudi s "dna". Mogli bismo reći i da je ovo knjiga o privatizaciji na hrvatski način, svakako priče o našim devedesetima. Vješto, duhovito, cinično.

Izdavač: Geca Kon Autor: Živan Živanović Opis: Komplet, knjige 1-4, 1. izdanje, Beograd 1923-1925, tvrdi povez, stanje vrlo dobro , str. 394+413+421+403, ćirilica, vidi slike

Priča o četvorici brata Christofu, Christopheu, Christopheru i Cristòfolu koji do nedavno nisu znali jedno za drugoga. Još manje im je bila poznata činjenica koja ih povezuje: život i sudbina Gabriela Delacruza, strastvenoga kartaša i neuhvatljivog vozača kamiona, oca koji ih je napustio i o kome dvadeset godina ništa nisu čuli. Sve do jednog dana. Gde je nestao Gabriel i šta mu se dogodilo? Zašto ih je ostavljao i zašto im je davao isto ime? Potraga za ocem vodi nas ne samo u različite države Evrope, već i u središte porodičnih odnosa i prijateljstva.

Istraživanju arhitektonske umjetnosti može se prići na više načina. U ovom djelu autor je izabrao onaj najteži – nepristran način, izbjegavši onu magičnu fascinaciju s kojom se susreće svaki analitičar koji je pokuša tumačiti. Autor je arhitekturu nastojao hipotetski „ogoliti” do njezine srži kako bi mogao imati bolji uvid u stvarnu strukturu njezine ostvarene forme. Jer svaka je arhitektonska forma kompleksan uradak, koji čini njezin nosivi sklop, zatvarajuću opnu i funkcionalni raspored obuhvaćenog prostora. Korišteni elementi smisleno su raspoređeni unutar arhitektonske kompozicije prema načelima sređivanja umjetničkih prostornih izraza. Sve je u konačnici zaogrnuto estetskim slojem koji arhitektonskom djelu daje prostorno-likovnu ekspresiju. Upravo je ta atribucija likovnosti kamen temeljac na kojem izrasta svaka prostorna kreacija. A ta likovnost, otkuda ona dolazi, gdje je njezin izvor? Zašto se arhitektura služi upravo takvim izrazom kojim od najranijih vremena kreira svoju poruku? Odgovorima na ta pitanja bavi se upravo to djelo.Pađan arhitekturu prikazuje kao otvorenu disciplinu, a ne izoliranu i u sebe zatvorenu aktivnost koja mijenja svoj vanjski vidljiv pojavni oblik, ali u svojoj nutrini zadržava trajne vrijednosti umjetnički kreiranoga korisnoga prostora.Autor dolazi do defi nicije da je međusobna isprepletenost umjetnosti „prirodni” proces formiranja umjetničkog izraza, a da je arhitektura, kao najkompleksnija među njima, zapravo velika sinteza svih umjetničkih izraza iz koje se može iščitati osnovna svrha umjetničkog stvaralaštva. Autor je uz veliku upornost i strpljivost napravio pregled svih važnijih obilježja poznatijih djela arhitektonske umjetnosti, počevši od starovjekovnog Egipta pa do arhitekture 20. stoljeća. Taj se rad ubraja u grupu istraživanja arhitektonske umjetnosti koja se bave njezinim osnovnim pojmovima kvalitete i kreativnosti defi nicije, nastojeći na analitički dosljedan način raščlaniti njihovu unutrašnju, slabo vidljivu strukturu. Djelo prenosi jasnu poruku da arhitekturu treba promatrati kao umjetnički „superorganizam” u kojem su brojni umjetnički izrazi u konačnici izbalansirani u simbioznu cjelinu. Djelo pridonosi novom analitičkom upoznavanju arhitekture i približavanju njezine kvalitativne strukture.

Radnja romana prati sudbine tri sestre iz jednog malog omanskog sela al-Awafija. Iz recenzija: „Ova maštovita višegeneracijska priča koja se proteže od kraja 19. st. do ranih godina novog milenija, prvi je roman ijedne omanske autorice ikad preveden na engleski. Osim toga, to je prvi arapski roman nagrađen prestižnom nagradom „Man Booker International“. The New York Times Book Review „Knjiga je prepuna jakih ženskih likova. Međutim, al-Harthi izbjegava klišeje i stereotipe. Žene ne odbacuju patrijarhat na predvidiv način, nego autorica otkriva nijanse obiteljskoga života, svakodnevne sitnice koje čitatelji diljem svijeta prepoznaju i razumiju.“ Joan Gaylord, The Christian Science Monitor „Sjajan, ali povrh svega, važan roman. Riječ je o sočnoj obiteljskoj drami i isprepletenim životima mnogih obitelji u zemlji koja je pretrpjela radikalne promjene kroz prošlo stoljeće.“ Thrillist ​„Bogato, višeslojno, ambiciozno djelo koje prikazuje ljudske nedaće i kontradikcije te pruža odličan uvid u omansku povijest i društvo.“ Kirkus Review „Stapaju se ritmovi svakodnevnice s magijom i legendama.“ Muhhamad Barrada

Mana prikazana na slici Tu smo za pitanja Knjiga sređena kod knjigovesca Dodata slika

REČNIK POJMOVA LIKOVNIH UMETNOSTI I ARHITEKTURE, II tom Tvrd povez,zastitni omot. Drugi tom E-K Zavod za udzbenike 679 str KNJIGA KAO NOVA,STANJE VRHUNSKO.

Linear Programming and extensions by George B.Dantzig Publisher: Princeton University Press, 1963 Линеарно програмирање и проширења аутор Георге Б.Дантзиг У стварним проблемима везаним за финансије, пословање и менаџмент, математичари и економисти се често сусрећу са проблемима оптимизације. У овој класичној књизи, Џорџ Данциг разматра мноштво примера и развија методе линеарног програмирања за њихова решења. Он почиње увођењем основне теорије линеарних неједначина и описује моћну симплекс методу која се користи за њихово решавање. Дати су и третмани концепта цене, транспортног проблема и матричних метода, а обухваћени су и кључни математички концепти као што су својства конвексних скупова и линеарних векторских простора. Џорџ Данциг је на прави начин познат као „отац линеарног програмирања“. Линеарно програмирање је математичка техника која се користи за оптимизацију ситуације. Може се користити за минимизирање саобраћајних гужви или за максимизирање распореда летова авио-компаније. Он је формулисао његов основни теоријски модел и открио његов основни рачунски алгоритам, „једноставну методу“, у меморандуму који је објавио путоказ који су објавиле ваздухопловне снаге Сједињених Држава почетком 1948. Линеарно програмирање и проширења пружају изванредан приказ каснијег развоја његовог предмета, укључујући истраживање математичке теорије, рачунања, економске анализе и примене на индустријске проблеме. Данциг је први пут постигао успех као дипломирани студент статистике на Универзитету Калифорније, Беркли. Једног дана је стигао на час након што је почео, и претпоставио је да су два задатка на табли додељена за домаћи задатак. Када је предао решења, извинио се свом професору Јержију Нејману што су каснили, али је објаснио да му је проблем био тежи него иначе. Отприлике шест недеља касније, Нејман је узбуђено рекао Данцигу: „Управо сам написао увод у један од твојих радова. Прочитај га да бих могао да га одмах пошаљем за објављивање.“ Данциг није имао појма о чему говори. Касније је сазнао да су проблеми `домаћег задатка` заправо два позната нерешена проблема у статистици. Linear Programming and extensions by George B.Dantzig In real-world problems related to finance, business, and management, mathematicians and economists frequently encounter optimization problems. In this classic book, George Dantzig looks at a wealth of examples and develops linear programming methods for their solutions. He begins by introducing the basic theory of linear inequalities and describes the powerful simplex method used to solve them. Treatments of the price concept, the transportation problem, and matrix methods are also given, and key mathematical concepts such as the properties of convex sets and linear vector spaces are covered. George Dantzig is properly acclaimed as the `father of linear programming.` Linear programming is a mathematical technique used to optimize a situation. It can be used to minimize traffic congestion or to maximize the scheduling of airline flights. He formulated its basic theoretical model and discovered its underlying computational algorithm, the `simplex method,` in a pathbreaking memorandum published by the United States Air Force in early 1948. Linear Programming and Extensions provides an extraordinary account of the subsequent development of his subject, including research in mathematical theory, computation, economic analysis, and applications to industrial problems. Dantzig first achieved success as a statistics graduate student at the University of California, Berkeley. One day he arrived for a class after it had begun, and assumed the two problems on the board were assigned for homework. When he handed in the solutions, he apologized to his professor, Jerzy Neyman, for their being late but explained that he had found the problems harder than usual. About six weeks later, Neyman excitedly told Dantzig, `I`ve just written an introduction to one of your papers. Read it so I can send it out right away for publication.` Dantzig had no idea what he was talking about. He later learned that the `homework` problems had in fact been two famous unsolved problems in statistics. odlično očuvana sa neznatnim tragovima korišćenja na koricama RUSKNJ

Ja BARMEN Ugostiteljski radnik Zoran Slavković Ja BARMEN Ugostiteljski radnik Zoran Slavković Zoran Slavković Zoran Slavković Oblast: ugostiteljstvo Ja BARMEN Zoran Slavković ugostiteljski radnik, Beograd,2012. god. ,463. strane, ilustrovano,25. cm Tvrd povez, u boji. Najkompletnija enciklopedija pića na srpskom jeziku. Ja barmen Knjiga je NOVA....Kokteli ....➡️ ➡️ -------------------------------- M

Autor: Miroslav Krleža Naslov: Sabrana djela Miroslava Krleže; Jubilarno izdanje u povodu 65-te godišnjice autorova rada Kolo: DNEVNIK 1–5 Godina: 1981 Izdavanje i proizvodnja: Sarajevo : Oslobođenje ; Zagreb : Mladost : Globus, Povez: tvrdi Autor: Miroslav Krleža Naslov: Sabrana djela Miroslava Krleže; Jubilarno izdanje u povodu 65-te godišnjice autorova rada 446 + 459 + 488 + 354 + 553 stranica 20x13 cm Tvrd povez sa zlatotiskom Miroslav KRLEŽA Dnevnik I–V (komplet) 1. Dnevnik 1914–1917. Davni dani I 2. Dnevnik 1918 –1922. Davni dani II 3. Dnevnik 1933–1942. 4. Dnevnik 1943. 5. Dnevnik 1958–69. U decembarskoj svesci časopisa „Pečat“, u dvobroju 8–9 za godinu 1939, Miroslav Krleža objavio Tu polemiku – kojoj rame uz rame u jugoslovenskoj književnosti može stati samo još Kišov „Čas anatomije“ – nazvao je autor „razumnim pokušajem da stvari na lijevom krilu naše knjige sredi i podredi imperativima dostojanstva visokog književnog poziva, koji se klanja principima nezavisnosti, dosljednosti i slobodnog uvjerenja, da je istina jedini ideal svih disciplina pak tako i dijalektike.“ Buknula je politička polemika književnim sredstvima među ideološkim saborcima, komunistima, kad je Drugi svetski rat već počeo, iskreno najavljivan godinama kao lavež klerofašizma i nacionalsocijalista. Krleža je to uporno i pravovremeno godinama isticao: „Ovaj lavež oko nas bolesna (je) pojava“, a kad se upustio u polemiku, stoga je upozorio: „Od tog ljudožderskog proždiranja svojih vlastitih suborilaca profitira samo onaj treći književni faktor, koji se sprema da nas pojede sve zajedno na svoju najveću radost i ljudoždersko zadovoljstvo.“ Zašto je, međutim, detonirao polemiku? Zato što se borba protiv nacističkog zatiranja dostojanstva stvaralaštva i slobode ne može temeljiti na zabrani stvaralaštva i slobode koju vodi antidijalektički materijalizam staljinizirane književnosti i ideologije. Godinama je Krleža ćutao na uvredljive, neistinite etikete koje su mu po književnim listovima lepili na ime partijski drugovi: da izvrdava dijalektici, da je esteta u saradnji s buržoaskom umetnošću i da je trockista. Inicijator „Dijalektičkog antibarbarusa“, tekst je Ognjena Price „Recepti, propisi i dogme – povodom pisanja ‘Pečata`“, u časopisu Izraz, kojim se Prica obrušio na tekst Marka Ristića „San i Istina Don Kihota“, koji je objavljen u prvom broju Pečata, na početku godine 1939. Prica optužuje Ristića, a preko Ristića, u stvari, Krležu, da se „Pečat“, u najgorem vremenu zla odao larpurlartizmu i doživljaju književnog poziva kao poju ševe u polju i drozda na grani, sasvim nadrealistički. Optužba, dakle, glasi: izdaja socijalne tendencije u književnosti! Na višoj, transcendentnoj instanci suda, ona se tumači kao izdaja dijalektike. Antibarbarusom Krleža ispoveda svoj književni kredo, koji je jasno navestio pet godina ranije, pišući o Hegedušiću: „Nikada dakle, ni jednom svojom jedinom riječi, ni u jednom svom natpisu, a najmanje pak u ‘Predgovoru podravskim Motivima’ Krste Hegedušića – nisam isključio mogućnosti tendenciozne primjene umjetnički prerađenih podataka, pošto sam čitav taj predgovor i bio napisao u u svrhu da populariziram jednog umjetnika koji svoje slikarske sposobnosti vrlo uspješno primjenjuje u okviru našeg mladog, socijalnotendencioznog slikarstva, a najposlije i zato što i sam pišem u sličnome smislu.“ Optužen za izdaju socijalnih tendencija u umetnosti, Krleža samog sebe otvoreno naziva socijalnotendencioznim književnikom. Bit razlike između ova dva razumevanja socijalne tendencije u estetici, jeste u tome da li je u toj tendenciji stvoreno umetničko delo ili ne: „Poeti pišući s tendencijom, stvaraju veliku socijalnotendencioznu književnost koje nitko i ne poriče, a antipoeti pišući isto tako s tendencijom stvaraju antipoeziju. Tendencija je možda ista u oba slučaja, ali umjetnički, to jest pjesnički rezultat nikako, jer ne može biti svrhom tendenciozno umjetničkog stvaranja da se ta tendencija, koje nitko ne poriče, izražava nezgrapno, nevješto i falš provincijalno, diletantski, barbarski, diluvijalno, dakle glupo i smiješno, nego to da se ta tendencija ostvaruje po mogućnosti više-manje ipak umjetnički što uvjerljivije, dakle što iskrenije, budući da se prava i uvjerljiva i iskrena književnost ne treba loše šmirantski glumiti.“ Ono najčudovišnije u Pricinom pristupu Ristićevom tekstu jeste da on, upravo s pozicija Ristićevih stavova, kritikuje ono što u Ristićevom tekstu nije izrečeno. Prica Ristića optužuje za izdaju socijalnoangažovane umetnosti, a Ristić upravo, i to nad odrom ubijenog Federika Garsije Lorke, ispisuje odu socijalnoangažovanom pesništvu: „Čelik se samo čelikom može skrhati, ne mišlju, jer život mora da zadaje smrt da bi se spasao od smrti i san pesnika da bi se ispunio mora da postane svest, koja postaje čin, mora da se pretvori u javu ratnika.“ Prica otvoreno govori notornu neistinu, ubeđen, dakle, da je istinitije na svetu lagati nego govoriti pravo. Kakvo ga uverenje na to obavezuje? Ništa drugo do osećanje transcendentne Istine koja negira puku istinu među pukim ljudima: Krleža, Ristić, Davičo i ostali oko Krležinog Pečata jesu trockisti koje, kao neprijatelje Partije, treba odstraniti. Svako sredstvo njihove likvidacije – sredstvo je istine. To je suština staljinističke dijalektike, za koju Krleža kaže da se pretvara u ono što sama dijalektika negira – u dogmu. Za njenog predstavnika Pricu, Krleža piše: „Ne progovara iz njega živi duh, nego nekakav stroj što zvekeće i zvrnda, kao mehanizam lutke koja se kreće po zakonu mrtvih kotačića: navinulo ga je, te sada zvrnda kao gramofon!“ To je karakteristika inženjera u „zavodu za mumificiranje života“. Iz Krležine kritike tog zavoda, nastaće Kišova priča „Mehanički lavovi“, četiri decenije potom, a za njom, u polemici, i drugi deo Antibarbarusa – „Čas anatomije“. Krleža, Miroslav, hrvatski književnik (Zagreb, 7. VII 1893 – Zagreb, 29. XII 1981). Autor najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti XX. st. i pokretač mnogih kulturnih inicijativa zasnovanih na kritičkom osvješćivanju hrvatskog društva, što je njegov opus učinilo jednom od središnjih odrednica u izgradnji moderne Hrvatske. Djelujući u uvjetima izrazite društvene podijeljenosti s obzirom na temeljne probleme zajednice, uspio je, ne izbjegavajući prijepore, uobličiti svoju polaznu, estetsku poziciju kao nedvojbenu za pristaše i protivnike, pa je integralnost njegova djela i misli u bitnoj pretpostavci nacionalnoga kulturnoga standarda. Krleža je podrijetlom iz građanske obitelji s nekoliko sjevernohrvatskih nasljednih odvjetaka, što mu je pomoglo da unatoč skromnu statusu roditelja stekne solidnu obrazovnu i socijalnu osnovu. Nižu je gimnaziju završio u Zagrebu, 1908. otišao je u kadetsku školu u Pečuh, a 1911. u vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, ali ju je napustio već 1913. pokušavajući, zaokupljen balkanskom krizom, preko Pariza i Soluna stići do Beograda. Bez uporišta u Srbiji, vratio se u Zagreb, počeo raditi u novinskim redakcijama, objavljivati prve književne priloge te postao profesionalnim književnikom. Potkraj 1915. bio je unovačen i u ljeto 1916. poslan na bojište u Galiciji; zbog bolesti je bio oslobođen od vojne službe na ratištu pa se potkraj 1917. vratio u Zagreb. Pisao je komentare o stanju na bojištima I svjetskog rata, počeo objavljivati prve knjige te s krugom vršnjaka na valu općega nezadovoljstva i skromnih zasada socijaldemokratske tradicije sudjelovati u formiranju začetaka hrvatskoga komunističkoga pokreta. Nastojeći otpočetka zadržati gestu umjetnika kojemu je programatski i stvarno namjera fiksirati a ne uređivati svijet, 1919. s A. Cesarcem pokrenuo je i uređivao avangardistički časopis Plamen, poričući mitove hrvatske kulture, ali i tzv. vidovdanski kompleks, kroz koji su se očitovale prave težnje srpske politike. Časopis je bio zabranjen, a Krležu je policijski nadzor pratio sve do uspostave komunističkog poretka 1945. Kazališta i nakladnici počeli su 1920-ih prihvaćati Krležinu suradnju, pa su on i njegova supruga Bela, pošto je potkraj 1920-ih ona dobila stalni glumački angažman, postali istaknut umjetnički par, a njihov je dom sve do njihove smrti bio važnom točkom društvenog života. Premda je Krležino djelo izrazito određeno Zagrebom, više je puta dulje vrijeme izbivao: 1920–21. boravio je u ludbreškome kraju, početkom 1925. nekoliko je mjeseci boravio u Rusiji; od siječnja do rujna 1932. bio je u Češkoj, pa u Varšavi i Parizu; od jeseni 1933. pokušavao je djelovati u Beogradu, gdje je 1934. s M. Bogdanovićem pokrenuo časopis Danas. God. 1949–50. u Parizu je pripremao izložbu jugoslavenske srednjovjekovne umjetnosti. Za ustaškoga režima 1941–45. bio je prvo uhićen, a potom u prešutnoj kućnoj internaciji uz potporu kruga prijatelja u kojem se isticao Đ. Vranešić. Osim kao umjetničkom koncepcijom, Krleža je književnošću trajno bio zaokupljen i kao kulturnim modelom. Njegovi su časopisi Plamen, Književna republika (1923–27), Danas i Pečat (1939–40) orijentacijska polja hrvatskog modernizma; sudjelovao je pri pokretanju i određivanju smjera dvaju najznačajnijih književnih časopisa druge polovice XX st., Republike i Foruma; neprestano je u novinama i javnim forumima kritički raspravljao, sudjelovao u pripremi izvedbi svojih drama te osobito u redigiranju i objavljivanju svojih djela. Za svojega stvaralačkoga vijeka objavio je gotovo 200 autorskih knjiga. Prvu kolekciju pokrenuo je već 1923. kod koprivničkoga nakladnika Vošickoga, slijedili su reprezentativni nizovi zagrebačkih nakladnika Minerve i Biblioteke nezavisnih pisaca 1930-ih, pokušaj sa Suvremenom nakladom Jos. Čaklovića u ljeto 1945., potom izdanja Nakladnoga zavoda Hrvatske od 1946, sabrana djela Zore od 1952. te naposljetku sabrana djela u 45 knjiga s dodatnom petosveščanom Panoramom pogleda, pojava i pojmova sarajevskoga nakladnika Oslobođenje (1975–88). Premda je bio utjecajna figura društvene nomenklature i najprevođeniji hrvatski pisac svojega doba, utemeljitelj Leksikografskoga zavoda (koji danas nosi njegovo ime) te pokretač i glavni urednik niza enciklopedija, Krleži za života nisu bila objavljena cjelovita djela. S time je u vezi i njegova oporuka, kojom je na dvadesetak godina bilo odgođeno raspolaganje njegovom rukopisnom ostavštinom, što se većim poznatim dijelom danas čuva i obrađuje u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Za kompleksnost tipološke raščlambe Krležina djela znakoviti su njegova velika žanrovska obuhvatnost i difuznost, vremenski planovi epoha i pripadnih stilskih formacija – one iz koje je proizišao i s kojom je bio u retrospektivnu i na svoj način nostalgičnu dijalogu te one koju je u razmjerno dugu ciklusu nastojao podvrgnuti ne samo misaonomu nego i stilskomu jedinstvu – razvijajući kompleksnu rečenicu u sintaktički ritam hrvatskog standarda bez presedana u uzorima i bez postupka za nasljedovanje. Krleža je u književnost ušao na uobičajen način: posve u duhu svojega doba i kulturnih prilika u svojoj sredini želio je privući pozornost lirikom i pokušati dospjeti na dramsku scenu. Čak i kada je u figurativnome rekvizitariju ili dramaturškim sredstvima ta početnička gesta bila provokativna ili prezahtjevna za prag očekivanja, ona se čvrsto držala kriterija ukorijenjenosti i razumljivosti, potencirajući svoj rast u odgovarajućem rastu konkretne kulture koju je modulirala. Krležino se djelo zato prije segmentira u problemskim ciklusima nego u žanrovskima, a problemi lirske impostacije i dramaturške konzistencije nerijetko su objašnjivi tek na razini obuhvatne ambicije. Razvijajući odnos prema svojemu predmetu od avangardističke negacije do enciklopedičke sinteze, Krleža je strukturirao cijeli kompleks divergentnih punktova, s prividno jasno postavljenom ideološkom podlogom, ali međusobno i kao cjelina dijaloški postavljenih prema tradiciji i velikim pitanjima povijesti kao općega vremena pred kojima se hrvatska kultura do njega uglavnom skanjivala. Već je u prvim objavljenim tekstovima, dramoletima Legendi i Maskerati (1914), narativnim lirskim fragmentima (Zaratustra i mladić, 1914) i Podnevnoj simfoniji (1916), pokušavao rastvoriti i pretopiti žanrovske okvire. Ukupno je objavio osamnaest dijaloških tekstova: Legendu, Maskeratu, Hrvatsku rapsodiju (1917), Kraljevo, Kristofora Kolumba (1918), Michelangela Buonarrotija, U predvečerje (1919), Galiciju, Adama i Evu, Golgotu (1922), Vučjaka (1923), U agoniji, Gospodu Glembajeve (1928), Ledu (1932), U logoru (1934), Areteja (1959), Salomu (1963), Put u raj (1970). Posredno se može pretpostaviti, a i izravnim uvidom u ostavštinu potvrditi da je Krleža radio i na drugim dramaturškim predlošcima, od kojih su neki zagubljeni, u nekim je primjerima sam provjeravao dramaturški, odn. narativni profil svojih tekstova, a neki su mu pripovjedni pa i esejistički tekstovi priređeni za scenu (npr. Banket u Blitvi, Zastave, Moj obračun s njima), ali to ne mijenja težišne, koncepcijske ni razvojne topose njegove dramaturgije. Krležino se kazalište uobličavalo u mnogobrojnim inačicama prvotnih tekstova, potaknutima zahtjevima izvedbe i promjenom receptivnoga okruženja. Svoje je prve artističke i simboličke vizije (legende), pa i socijalne kompozicije s verističkom i ekspresionističkom poetičkom podlogom, zasnovao znatno prije nego što su one bile scenski formirane; stabilnim, uvjerljivim i formativnim na razini cijeloga opusa pokazao se glembajevski ciklus (U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda), nastao u maniri analitičke drame „nordijske škole“, s nizom karakternih slomova kojima se (de)mistificira i kompenzira povijesna i socijalna freska zagrebačke građanske sredine. Kao pjesnik počeo je na zasadama hrvatske moderne, s estetiziranom dikcijom koja se brzo razvijala prema svjetonazornomu vitalizmu, što je upravo u pjesmama otišao aktivistički najdalje, pod općom figurom „ratne lirike“, ali i plakatiranja lenjinističke dinamike. U jedanaest zbirki – Pan, Tri simfonije (1917), Pjesme I, Pjesme II (1918), Pjesme III, Lirika (1919), Knjiga pjesama (1931), Knjiga lirike (1932), Simfonije (1933), Balade Petrice Kerempuha (1936), Pjesme u tmini (1937) – tematski i stilski krug te stihovni i ritmički osjećaj prostiru cijeli registar traženja, koje se smatra dorečenim u artificijelnim Baladama Petrice Kerempuha, pomaku od standarda u jezičnom i kulturnom pogledu, kako bi se otkrila pritajena postojanost subjekta na kojem Krležino djelo inzistira. Problemskomu polju Krležine dramaturgije i lirike uglavnom pripadaju i novelistički ciklusi; u prvome, „domobranskome ciklusu“, strukturiranom u zbirci Hrvatski bog Mars (1922, konačna redakcija 1946), obrađen je kompleks vojničkoga stradanja hrvatskog čovjeka, koje je u I. svjetskom ratu dosegnulo fatalističke, apsurdne razmjere, u drugome, „jakobinskome ciklusu“, zaokupljen je pojedincima koji ne uspijevaju prevladati ograničenja malograđanske sredine (zabranjena zbirka Hiljadu i jedna smrt, 1933), a u trećem, glembajevskom ciklusu, riječ je o jedanaest proznih fragmenata sa situacijskom i generičkom razradbom dramaturške cjeline. Krležin se pripovjedni tekst u 1920-ima, dosljedno tendenciji u europskoj prozi, od kraćih vrsta (Tri kavaljera frajle Melanije, 1922, Vražji otok, 1923) razvijao prema kanonizaciji romana, što u njegovu središnjem pripovjednom djelu, modernom romanu Povratak Filipa Latinovicza (1932) – priči o umjetniku koja zadire u organsku nemoć društva i kulturnog modela – hrvatsku prozu dovodi u simultanu poziciju (M. Proust, R. Musil, R. M. Rilke). Sljedećim će romanima, Na rubu pameti (1938), Banket u Blitvi (I–III, prva knjiga 1938) i Zastave (I–V, prva knjiga 1962), sigurnim narativnim i superiornim intelektualnim strategijama sročiti stotine stranica kronike o srednjoeuropskoj kulturnoj i političkoj panorami, ali će određujućim i uporišnim za razumijevanje i formativnost njegova djela ostati upravo rane 1930-e, s glembajevskom cjelinom, romanom Povratak Filipa Latinovicza i Baladama Petrice Kerempuha. Krležin je utjecaj u hrvatskom društvu upravo tada dosegnuo vrhunac, što se posebno odražavalo u većem, problemskom, nefikcionalnom, u širem smislu esejističkome dijelu njegova opusa. Premda se u Krležinim tekstovima teško mogu razdvajati strukturne razine, što je posebno izraženo u zbirci Izlet u Rusiju (1926), s putopisnom poveznicom, ali tematski, narativno i asocijativno suptilnu mozaiku o strogo osobnome doživljaju sovjetske Rusije, upravo su njegove studije društvenih i kulturnih kontroverzija (Moj obračun s njima, 1932; Deset krvavih godina, 1937; Dijalektički antibarbarus, 1939) dovele do odlučujućih rasprava o izgledima i održanju hrvatskog društva. Osim o književnosti i umjetnosti pisao je o povijesti, politici, filozofiji, medicini, posvetivši se u doba rada na enciklopediji, nakon 1950., gotovo univerzalnom opserviranju, djelomice objavljenom (pet knjiga) u opsežnim izvodima (fragmentima i zapisima) iz dnevnika, odn. opsežnoj građi enciklopedijskih bilježaka (marginalia lexicographica). Njegove osobne relacije zrcale se u vrlo opsežnoj i dugogodišnjoj korespondenciji. Za razliku od književnog djelovanja, u prosudbi kojega trajno prevladavaju izrazito pozitivne ocjene, Krležino je javno, odn. političko djelovanje izazivalo žestoke otpore i prijepore. Još od rane mladosti zastupao je protuimperijalističku koncepciju komunističkog pokreta, pri čemu je rješenje hrvatskoga nacionalnoga pitanja vidio u federalizmu kakav je proklamirala Treća internacionala. Raslojavanje hrvatskoga komunističkoga pokreta u jugoslavenskom okruženju dovelo ga je u svojevrsnu ekvidistanciju od političke prakse i ljevice i desnice pa se o njegovu neposrednom društvenom djelovanju može govoriti tek nakon uspostave komunističke vlasti u 1940-ima i pridobivanja Titova punoga povjerenja nakon 1948, odn. napuštanja staljinističke prakse. Krleža je i u razdoblju 1918–41. pokušavao organizirano djelovati u hrvatskim kulturnim institucijama i komunističkom pokretu, ali u njima nije dobivao ni približno onoliko utjecaja kao u javnosti. U društvenim uvjetima tzv. narodne demokracije sudjelovao je u postavljanju i stabiliziranju mnogih tradicionalnih i novih institucija i programa: Društva književnika, Akademije, Matice hrvatske, Leksikografskoga zavoda, zaštite kulturne baštine u Zadru, zaštite prava na dostojanstvo umjetnosti (Govor na Kongresu književnika u Ljubljani, 1952), zauzimanja za slobodan razvoj hrvatskog jezika (potpora Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika). Posebnu važnost za razumijevanje Krležina djela ima njegovo poznavanje drugih kultura iz okruženja i suradnja u njima, napose srpske, madžarske i bosanske. U hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti uopće Krležino se djelo u cjelini smatra izvanrednim, neusporedivim pojedinačnim prinosom, a u vanjskoj stručnoj i općoj opservaciji hrvatskog nasljeđa najvažnijom modernom referencijom. Polemično i kooperativno, to je djelo promicalo nove poetičke usmjerenosti, ali i zasjenilo druge; ono u svoje doba i u svojoj sredini nije imalo ravnopravna oponenta, što pri prosudbi ne treba zanemariti i s čime je i samo to djelo u svojem unutrašnjem dijalogu računalo. God. 1993–98. objavljena je enciklopedija posvećena Krležinu životu i radu (Krležijana, I–III), a 2000. započeto je izdavanje njegovih sabranih djela. MG47 (L, K)

Komplet u 9 knjiga