IZDAVAČ: Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Beograd GODINA: 1974. POVEZ: mek, veći format PISMO: latinica STRANA: 97 STANJE: dobro očuvana, ocena 3

Cena knjige bitno smanjena Povez: mek Strana :123 Stanje : dobro

Cena knjige bitno smanjena Povez :mek Udžbenički format Broj strana : 157 Stanje potpis na koricama inače knjiga u dobrom stanju

Cena knjige bitno smanjena Povez : mek Broj strana : 54 Stanje oštećenja na koricama par redova podvučeno unutrašnjost knjige u dobrom stanju

Cena knjige smanjena Povez: : mek Strana :191 Udžbenički format Stanje : veoma dobro

Mek povez , 460 strana , oštećen hrbat i oblepljen selotejp trakom ,na počenim stranama redovi podvučeni , žuta mrlja pri hrbatu na zadnji pet strana Cena knjige smanjena .

Tvrd povez , 835 strana , mrlje po zanjoj strani, oštećeno ćoše 144 strane ,pohabanost zadnji korica i hrbata , na stotine ilustacija i šematski prikaza . Postoji i mogućnost ličnog preuzimanja u centru Beograda .

Meki povez 164 stranice K4

školska knjiga Zagreb

Sedmak, Petrovski, Milojević ZBIRKA ZADATAKA IZ ELEMENATA MAŠINA I APARATA Tehnološko - metalurški fakultet, 1985. 316 strana, udžbenički format. Korice su ispisane, knjiga je spolja požutela a unutra ponegde zaokruživana i podvlačena. I pored toga, veoma funkcionalna. Sudovi, prenosnici, osovine, zupčanici, zadaci... s

Diran PREGLED PREDAVANJA biblioteka: Velike knjige arhitekture Građevinska knjiga, Beograd, 2005 tvrde korice, grafički prikazi, XVI + 304 str. Knjiga je u veoma dobrom stanju. Na vrhu prvih pet listova postoji trag spajalice, a posle prvih desetak listova deluje nekorišćeno.

Dobro ocuvana knjiga. Strana 150. Dim.knjige 17x24cm.

Lepo ocuvana knjiga,unutrasnjost odlicna. Knjiga jako velikog formata 23x32cm. Stranica 160.

Odlicno ocuvana knjiga. Izdavac Tehnicka Knjiga. 307strana. Puno crteza,ilustracija...

Novi Sad 2006. godina mek povez stanje (5). (VOJ)

Kalam - PRAKTIČNA PRIMENA PRAVILA AKUSTIKE Akustika, buka, priroda buke, vibracije, specijalni zidovi i pregrade, specijalne tavanice i plafoni.. buka priroda buke vibracije specijalni zidovi i pregrade specijalne tavanice i plafoni vrata akustika slušaonica bioskopa ocuvana kao na slikama dek+

Knjiga je odlično očuvana. Autori: J.M.Coulson i J.F.Richardson Izdanje Pergamon Press, Third edition (Si Units) 1980. Tvrdi povez,format 26 cm,lepo ilustrovana,449 strana. Sadržaj pogledajte na slikama 4 i 5

Nuklearna moc-Volter C.Paterson.Izdavac Rad,1987 godine.Tvrd povez,323 str.Veoma dobro ocuvana.

Flogiston,broj 4.Mek povez,262 str.Dobro ocuvana.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! The Practical Guide to Local Area Networks Rowland Archer Objašnjava kako da izaberete, instalirate i koristite lokalnu mrežu, ocenjuje pet popularnih mreža i razmatra standarde i aplikacije.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Zavarivanje i srodni postupci - Milenko Rakin Tehnička knjiga, Beograd, 1971. 267 str. ilustrovano, tabele Zavarivanje je proces spajanja dva ili više metalna dela istog ili približno istog hemijskog sastava. Spajanjem se dobija nerazdvojiva veza. Zavarivanje se izvodi pod dejstvom toplote, uz dodavanje ili ponekad bez dodavanja dodatnog materijala i uz primenu pritiska ili bez njega. Pri zavarivanju vrši se lokalno zagrevanje ivice metalnih delova koje treba spojiti (zavariti). Zagrevanje se vrši do temperature pri kojoj metal prelazi iz čvrstog u testasto ili tečno stanje, što zavisi od vrste i načina zavarivanja. Postoje dve vrste zavarivanja: zavarivanje topljenjem i zavarivanje pritiskom. Različiti izvori energije se mogu koristiti za zavarivanje, kao što je mlaz vrućih plinova (plinski plamen ili mlaz plazme), električni luk, tok nelektrisanih čestica (mlaz elektrona ili jona u vakuumu), tokovi zračenja (laser), električna struja (elektrootporno zavarivanje), trenje, ultrazvuk i sl. Zavarivanje se može obavljati u radionici, na otvorenom prostoru, u vodi ili u svemiru. Sve do kraja 19. veka, jedino je bilo poznato kovačko zavarivanje, s kojim su kovači vekovima spajali željezo i čelik grejanjem i udaranjem čekića. Elektrolučno zavarivanje i gasno zavarivanje kiseonikom su bili među prvim postupcima koji su se razvili u 20. veku. Nakon toga su se razvili mnogi procesi, ali među najzastupljenijim je postalo ručno elektrolučno zavarivanje.[1] Istorija zavarivanja Istorija spajanja metala je započela pre nekoliko hiljada godina, u bronzano doba i u željezno doba, na prostorima današnje Evrope i Bliskog istoka. Razvilo se kao sastavni deo veština kovača, zlatara i livača pri izradi oruđa za rad, oružja, posuda, nakita i građevina. U srednjem veku se razvilo kovačko zavarivanje, gde su se dva dela koja su se spajala, na kovačkoj vatri, dovela do belog usijanja i ako je bilo potrebno, posipali bi se određenim prahom ili peskom za „čišćenje”. Čekićanjem spoja istiskivali bi se s dodirnih površina rastopljeni oksidi ili troska, te se sučeljavaju čiste metalne površine, kada počinju delovati međuatomske sile dva dela i dolazi do čvrstog spoja. Najbolji mačevi od čelika u srednjem veku bili su rađeni iz niskougljeničnog čelika (do 0,4% ugljenika), a na njihove rubove su kovački zavarivane (udarcima čekića u toplom stanju) trake od visokougljeničnog čelika (od 1,0 do 2,1% C), koje su uz određenu toplotnu obradu davale tvrde i oštre bridove. Mačevi, vrhovi strela i koplja, noževi i drugo, kod kojih su primenjivali kovačko zavarivanje, bili su poznati u Grčkoj, Franačkoj državi, Kini, Japanu, Indoneziji, te u Siriji. Poznata je bila tehnika spajanja traka iz različitih vrsta željeznih materijala kovanjem kao “damaskiranje” (od Damask, Sirija), a u cilju postizanja posebnih dobrih svojstava za mačeve i puške. Godine 1802. ruski naučnik Vasilij Petrov istražuje električni luk za opštu namenu i predlaže primenu za zavarivanje. Godine 1882. ruski naučnik Nikolaj Benardos prvi koristi električni luk između ugljene elektrode i metala, uz dodavanje žice u metalnu kupku. Godine 1888. ruski naučnik Nikolaj Slavjanov je predložio postupak elektrolučnog zavarivanja metalnom elektrodom. Godine 1895. počinje se koristiti aluminotermijsko zavarivanje koloseka i za popravku odlivaka. U isto vreme prvi put se zavaruje gasnim plamenikom, koji je koristio kiseonik i vodonik. Kasnije se razvija gasno zavarivanje kiseonik-acetilenskim (O2 + C2H2) plamenom. Godine 1907. švedski naučnik prvi patentira i primenjuje obloženu elektrodu. Obložena elektroda se proizvodila uranjanjem gole žice u rastvor minerala, a od 1936. obloga se nanosi ispresivanjem ili ekstrudiranjem. Od 1925. počinje zavarivanje u zaštitnoj atmosferi vodonika, a kasnije se prešlo na argon i helijum. Od 1930. primenjuje se automatsko zavarivanje pod praškom u brodogradnji SAD. Pred, a posebno nakon Drugog svetskog rata, počinje razvoj i primena zavarivanja u zaštitnom gasu - zavarivanje TIG postupkom. Zavarivanje MIG postupkom se počinje primenjivati 1948, a od 1953. u Sovjetskom Savezu se prvi put primenjuje zavarivanje MAG postupkom s CO2 zaštitnim aktivnim plinom. Hladno zavarivanje pod pritiskom se primenjuje od 1948. Nakon 1950. godine se razvijaju mnogi novi postupci kao što su: zavarivanje pod troskom (1951), zavarivanje trenjem (1956), zavarivanje snopom elektrona (1957), zavarivanje ultrazvukom (1960), zavarivanje laserom (1960), zavarivanje plazmom (1961) i drugi. Prvo zavarivanje i toplotno rezanje u svemiru izvedeno je 1969. na sovjetskom svemirskom brodu Sojuz 6. Godine 1932. u Rusiji, Konstantin Hrenov je prvi uspešno primenio podvodno elektrolučno zavarivanje....

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Vjenceslav Richter (Omilje/Donja Drenova kod Sv. Ivana Zeline, 8. travnja 1917. - Zagreb, 2. prosinca 2002.), jedan je od najpoznatijih hrvatskih arhitekata dvadesetog stoljeća. Diplomirao je 1949. kod ing. arh. Zdenka Strižića na arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Uz arhitekturu aktivno se bavio i ostalim likovnim umjetnostima (kiparstvo, slikarstvo, grafika, scenografija), te iza sebe ostavio vrijedan opus u tim disciplinama, a posebno značajan je njegov doprinos na području teoretskih istraživanja i rasprava o umjetnosti. Osobite uspjehe postigao je na području izložbene paviljonske arhitekture. Na natječaju za jugoslavenski paviljon za svjetsku izložbu u Bruxellesu 1958., Richter dobiva prvu nagradu radikalno smjelim projektom izložbenog paviljona s „temeljima u zraku“. Na 60 m visokom čeličnom stupu s vrhom zabodenim u vodenu površinu, trebala je na čeličnoj užadi visjeti lagana struktura paviljona, koji je trebao asocirati na jedrilicu na moru. Taj spektakularan, vrlo originalan i posve nekonvencionalan projekt, kojem je namjera bila da privuče pažnju svojom originalnošću, tehničkom smionošću i mediteranskom toplinom, nije naišao na razumijevanje stručnih krugova u Beogradu. Statičari „Inženjerije“ Lazarović i Deškoviće napali su projekt kao „kretenizam“, jer „tko je vidio temelje u zraku?“ Richter im je odgovorio da bi se doista radilo o kretenizmu kada bi se to usvojilo kao praksa, no da je ovdje riječ o izuzetnoj prigodi, svjetskoj izložbi, te da je to prigoda da jedna mala zemlja na jedan možda „izokrenuti“ način privuče pažnju na sebe. Shvativši da će inzistiranjem na ovom nekonvencionalnom rješenju izgubiti angažman, Richter je jarbol (koji je možda ionako bilo nemoguće izvesti u zadanome roku) zamijenio rasterom od 12 konvencionalnih stupova, čime je njegov hrabri (neo)avangardni projekt poprimio odlike nenametljivog modernizma. Usprkos konformizmu svojih naručitelja, Richter je tim „zdanjem bez vrata“, oživljenim kiparskim djelima najboljih tadašnjih suvremenih hrvatskih umjetnika, ostvario vanserijski Gesamtkunstwerk (cjelovito umjetničko djelo) – „palaču od čelika, stakla mramora i drveta, čija elegancija leži u vlastitoj suzdržanosti“ - kako su pisale tadašnje belgijske novine. Paviljon je kasnije otkupljen i prenesen u okolicu Bruxellesa, te se i danas u njemu nalazi katolička škola, pa predstavlja jedno od rijetkih ostvarenja hrvatske moderne arhitekture u svijetu. Drugi važni paviljonski projekti Nakon ovog uspjeha, 1960. Richter je pozvan da se prijavi na natječaj za jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Torinu: odbio je, ali je malo kasnije u restoranu u Frankopanskoj na salveti nacrtao projekt, suprotan relativno strogom rješenju paviljona iz Bruxellesa, koji nije imao niti jednu ravnu liniju, već je tlocrtno bio baziran isključivo na krugovima i elipsama. Vrhunac Richterova rada na području izložbenih paviljona bio je svakako projekt nacionalnog paviljona na 13. triennalu u Milanu 1965. Cjelokupni izložbeni prostor bio je sačinjen od najobičnijih letvi 2*4 cm. Na sastanku Saveza primijenjenih umjetnika u Sloveniji, tijekom trajanja izložbe, napao ga je slovensko-bosanski arhitekt Ivan Štraus riječima: „Kolega, pa šta vi radite, uvijek neke bjesne gliste, ja sam se sramio kada sam došao u taj paviljon!“ Ali kada se vratio u Zagreb, Richtera je na stolu čekao telegram kojim mu je javljeno da je za taj, u našoj izgleda uvijek konformističkoj sredini napadani paviljon, dobio zlatnu medalju! Richterovo izrazito smjelo avangardno rješenje za jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Montrealu 1967. temeljio na nekonvencionalnoj pretpostavci da paviljon za svjetsku izložbu uopće ne mora biti klasična zgrada. Tu je ideju Richter pretočio u projekt koji se sastojao od 2 stranice tj. od polovice piramide, koja je predstavljala svojevrsnu divovsku, nekoliko desetaka metara visoku „nišu“ tj. zaklon za eksponate: rješenje je međutim bilo previše avangardno, te nikada nije realizirano. Horvat Pintarić, Vera, hrvatska povjesničarka umjetnosti (Sisak, 7. III. 1926). Diplomirala 1951., doktorirala 1959 (Skulptura Francesca Robbe) na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je bila redovita profesorica (1974–93) i osnivačica Katedre za vizualne komunikacije i dizajn (1967). Članica HAZU od 2000. Istražuje baroknu i modernu umjetnost, najnovija likovna događanja u Hrvatskoj i u svijetu, likovno stvaralaštvo na području plakata, stripa, televizije i animiranoga filma. Bavi se teorijom umjetnosti, objavljuje monografije (Gabrijel Stupica, 1966; Josip Seissel, 1978; Miroslav Kraljević, 1985), teorijske rasprave te likovne studije i kritike (Od kiča do vječnosti, 1979; Tradicija i moderna, 2009; Kritike i eseji, 2012). Autorica je mnogobrojnih kataloga izložaba (J. Knifer, V. Bakić, D. Džamonja, V. Richter i dr.) i predgovora grafičkim mapama (M. Šutej, 1971), jedan od osnivača časopisa Bit International. Dobila je Državnu nagradu za životno djelo u području humanističkih znanosti (2003)....

Naziv: Elektronika I za vazduhoplovnotehničke vojne akademije Autor: Dragoljub Milatović, dipl. ing. docent Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu Izdavač:Vazduhopovnotehnička vojna akademija Rajlovac Godina izdanja: 1969 Broj strana: 651 Povez: tvrd Format: 18x25cm Očuvanost: solidna, postoji ošrećenje rikne (slikano-nešto se izgleda zakačilo pa cepnulo tvrdi omot), na prvoj predstrani pečat Stručne biblioteke VP 3395 Rajlovac, na sadržaju dve stavke zaokružene, zaokruženi brojevi pre naslova na stranama 29,37, 82, 101, 111, 123, 131, 138,141. Napominjem da nema podvlačenja ili markiranja teksta. Zbog navedenih manjkavosti cena je bitno smanjena. GP1RDSP*

Gradjevinaka knjiga, Beograd

Izdaje - Stručna knjiga - Beograd Stanje knjige kao na priloženim slikama - ocena 4 - solidno, omot je oštećen i ima posvetu autora. Tvrd povez, sa omotom 419.strana