bocica od mirisa u futrolici -----retko

Riba je bez ikakvih oštećenja.

Šoljice marke Henneberg Porzellan 1777. Odlično očuvanje bez ikakvih oštećenja. Pozlata nije skinuta.

Figurina konja izradjena od pravog poludragog kamena oniks Dimenzije figurine 6,5 x 5 cm Pogledajte slike

Veoma lepa i kvalitetna stilska lampa, napravljena od mesinga. Visina lampe sa sirmom je 52 cm (visina bez sirme je 42 cm), a u osnovi je prečnika 10 cm. Masivna - težine je 1,9 kg. Očuvana i ispravna, stanje kao na slikama.

Stara japanska kloazon vaza visine 14 cm.

2002; Broširani povez; ćirilica; 16 x 23,5 cm.; 323 str Zbornik vekovnih maštarija Dušan Radić `U senci Hermesa`. - Stojan Berber `Pesme`. - Dragica Dragojeva `Sazvežđa labuda`. - Jevta Jevtović `Muzejski vernisaži` Akademik, ugledni kompozitor Dušan Radić (1929) sačinio je veoma zanimljivu knjigu - zbornik vekovnih maštarija `U senci Hermesa` (izdavač `Beogradska knjiga`, urednik Miloš Jevtić). Autor u pogovoru kaže: `Ovaj antologijski izbor ne pruža mogućnost proučavanja ?hermetizma?, on je usmeren na doživljavanje te maglovite i zagonetne sfere. Danas prevladava mišljenje da se hermetička tradicija nastavlja kao okultna filozofija kroz magijsku umetnost našeg doba... Verovanje u magiju prethodilo je verovanju u Boga i ostalo je prisutno, kroz mnogobrojne modifikacije, sve do danas. Izgovaranjem određenih reči ili imena prirodne sile su se povinovale čovekovim željama. Misterije života i smrti su postojale shvatljivije..`. Hermes - u helenskoj mitologiji sin Zevsa i Maje, bog pastira i stada, glasnik bogova koji vodi duše umrlih u podzemlje, inspirisao je mnogobrojne velike umove da stvore antologijsko pesničko ili prozno štivo. U knjizi Dušana Radića sabrane su te vekovne maštarije, kao što su one Save Nemanjića, Domentijana, Despota Stefana Lazarevića, Sterije, Njegoša, Save Mrkalja, Mušickog, vladike Nikolaja, ali i Disa, Crnjanskog, Laze Kostića, Nastasijevića, Dučića, Pavića, Bore Ćosića, Pekića, Dedinca, Pope, Rastka Petrovića, Miodraga Pavlovića, i, naravno, velikana iz sveta, kao što su: Rambo, Špengler, Somerset Mom, Mereškovski, Hamvaš... Naravno, na početku knjige Radić opširno govori o korenima magije, o tajni Atlantide, o Svetom gralu, čoveku i njegovim simbolima... Tajna Svetog pisma Beogradski izdavač `Gutenbergova galaksija ` objavila je studiju dr Žarka Vidovića (1921) `Liturgijska tajna Svetog pisma`. Vidović ističe: `Sveto pismo je najpotpunija moguća istorija odnosa između čoveka (ljudi, naroda, zajednica), s jedne strane, i ?Boga nepoznatog?, sa druge strane. Nepoznat je čoveku ne samo Bog, nego i smisao vere i postojanja Boga... Liturgija se zbiva i u čoveku, ali kao sveta tajna drama čovekove suštine i smisla: tajna u koju nije mogla (niti bi ikad mogla) da pronikne, uvidi ili reši nikakve filozofije (moć mišljenja i poimanja). To je tajna same čovekove ličnosti, liturgijska tajna čoveka..`. Vidović ističe da je Sveto pismo značajno po tome što sadrži istoriju odnosa Boga i čoveka, to jest svetu istoriju, i to od samog njenog početka do Hrista, Spasitelja, božanske moći koja je jedina čoveku mogla da otkrije i smisao te istorije... Ova knjiga, veli Žarko Vidović, pokazuje kako se dogodilo da prvi narod koji je hrišćanstvo doživeo i prihvatio u njegovoj punoći budu baš Grci (Jelini, Heleni), a ne Jevreji, narod u kojem su se rodili i Hristos, i apostoli, i Bogorodica, i proroci... Stojan Berber (1942), lekar-kardiolog, doktor medicinskih nauka, ali pesnik i srcem i dušom, objavio je kod beogradske `Prosvete` knjigu `Pesme` - to je njegova, čini se, najzrelija knjiga stihova za koje kritičar Zoran M. Mandić tvrdi da je `ispevana u znaku složene intelektualne igre`. Poslednja pesma u knjizi (`Epilog`)gorka je ispovest pesnikova: `Najlepša pesma se /ne kazuje/ona umire/zajedno sa pesnikom`. Dragica Dragojeva (1952, Omoljica kod Pančeva), autor zapaženog romana `Mama Pajaco`, objavila je ovih dana knjigu `Sazvežđa labuda` (biblioteka `Nova` Slobodana Mašića). To je knjiga ljubavnih priča koju je ispisao zreo prozni pisac i u njoj su sve priče (Poslednji meseci pred razvod, Terezina ikona, Brojanica od žada, Lagana čarolija, Noć između petka i subote, Sanjarenje, Epilog prve priče) istrgnute iz života. Kritička promišljanja `Službeni list SRJ` objavio je knjigu `Kritička promišljanja` Branka Popovića, kritičara i književnog teoretičara od dela i ugleda. Popović je u knjizi sabrao svoje kritike na značajne knjige o kojima je pisao poslednjih godina - knjige proze (Stjepan Mitrov Ljubiša, kralj Nikola, Marko Miljanov, Đilas, Lalić, Komanin, Dragan Lakićević, Gojko Čelebić, Slavko Gordić... o poeziji (Aleksandar Petrov, Vitomir Nikolić), ali i o kritici (Đilas o Njegošu, Raičković o poeziji, Milosav Babović o Njegošu i sledbenicima, Petru Džadžiću...) Jevta Jevtović, istoričar umetnosti, dugogodišnji direktor Narodnog muzeja u Beogradu, objavio je knjigu `Muzejski vernisaži` (izdavač Narodni muzej, urednik akademik Nikole Tasić). To je knjiga posvećenosti jednom poslu i kako kaže prof. dr Miodrag Jovanović u predgovoru - `Muzejski vernisaži` su svedočanstvo i o govorniku - stručnjaku i o vremenu kada se obraćao javnosti. Ona je neobična hronika i istorijska retrospekcija, veli Jovanović. U raznim prilikama i povodima Jevta Jevtović je govorio o umetnosti i umetnicima, našim i stranim i ona je svojevrsna hronika života našeg nacionalnog muzeja. Dučić u Rimu Šesnaesta knjiga biblioteke `Groš` (izdavač `KONRAS`, Beograd, urednik Srđan Stanišić), objavljena ovih dana, delo je Stanislava Sretenovića `Dučić u Rimu` (Dučićev doprinos italijansko-jugoslovenskom zbližavanju). Sretenović je mlad istoričar (rođen 1970), a zapaženi su njegovi prikazi, eseji i intervjui vezani za noviju istoriju (doktorske studije završava u Firenci). Na osnovu literature i arhivskih istraživanja (dragocena mu je za ovaj rad bila knjiga Dučićevi `Diplomatski spisi` koju je priredio i iscrpan predgovor napisao Miladin Milošević). Sretenović smatra da su Dalmacija i Albanija, po Dučiću, bile dve strateški važne tačke sa kojih je Italija mogla da prodire u dubinu Balkanskog poluostrva. Dučić je bio svedok italijanskog podrivanja stabilnosti Jugoslavije, pre svega preko davanja podrške ustaškoj emigraciji, kao i veoma oštrih antijugoslovenskih kampanja u medijima. R. Popović a1

Ljubav prema ženi, prema rodnom kraju, čileanskim ljudima i njihovoj istoriji, ostala je osnovna inspiracija Nerudine poezije. Svako njegovo ostvarenje nosi snažan lični pečat i uvek se može prepoznati po svojoj snazi i neposrednosti. Od svih pesnika koji danas pišu na španskom, Neruda je najviše prevođen, a čak i najstroži književni kritičari smatraju ovog čileanskog nobelovca najvećim liričarem savremene latinskoameričke poezije. Ovaj izbor nastoji da što potpunije prikaže Pabla Nerudu kao ljubavnog pesnika, pa je ovo neka vrsta kompilacije njegovih najlepših i najoriginalnijih pesama. “Dvadeset ljubavnih i jedna očajnička pesma” uzete su u celini, dok je iz “Sto Ijubavnih soneta”, zbirki “Praćkaš zanesenjak”,“Treće boravište”, “Sveopšti spev”, “Elementame ode”, “Kapetanovi stihovi” i drugih uzeto ono što nam se učinilo kao najbolje. Povez: Mek Pismo: Latinica Broj strana: 100 Format: 20 cm po.st.des.1

tvrd povez 2017 god 21 cm 80 str po.st.lev.2

sa slike BIGZ

IGLA I KONAC - Ljubomir Simović Izdavač: SRPSKA KNJIŽEVNA ZADRUGA Beograd, broj 557 Godina izdanja: 1992. Povez: tvrd Broj strana: 141 Pismo: ćirilica Stanje: dobro

NARODNA KNJIGA PRVO izdanje iz 1955. godine. Ćirilica. Naslovnica Đorđe Simić. odlično očuvana na par mesta podvučen tekst

Izd. Jugoslovensko profesorsko društvo, 1937 - 237 страница članke prikupili: Radmilo Dimitrijević Jovan Radulović Alija Nametak iz sadržaja: ISTORISKA HERCEGOVINA -Prošlost -Veze CG sa Hercegovinom početkom XIX v. -Istorija hercegovačkog ustanka -Evropa i hercegovački ustanak -Džabićev pokret -Hercegovci u Bosansko hercegovačkom saboru MOSTAR KAO KNJIŽEVNO I DUHOVNO SREDIŠTE BIH -Šantić, Ćorović, Mostarski govor... PROSVETNE, ZDRAVSTVENE I PRIVREDNE PRILIKE HERCEGOVINE ŽIVOPISNA HERCEGOVINA NACIONALNA I KULTURNA DRUŠTVA I USTANOVE... knjiga naknadno koričena / tvrde koricena jednoj se odlepio deo originalmne papirne korice, pa ostao trag/, poslednja dva lista sa sadržajem knjigovezački popravljena odlično očuvana JES.20/13

Hrvatski list Broj 1 za 1982. godinu. MEk povez, 32 strane. Casopis ustaske emigracije u Americi, sa sedistem u Vasingtonu. Glavni urednik bio je Bruno Busic. EKSTREMNO RETKO! Ante Bruno Bušić (Donji Vinjani kraj Imotskog, 6. listopada 1939. – Pariz, 16. listopada 1978.), zagovornik demokratske, suverene i slobodne Hrvatske. Bio je disident, novinar, književnik, povijesni istraživač, karizmatični prognanik 1970-ih godina i politički vođa hrvatske emigracije. Životopis Rani život i školovanje Bruno Bušić rođen je 6. listopada 1939. godine u selu Vinjanima Donjim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga,[2] kao sin Josipa (Joze), sudskoga službenika i pravnika, i Ane rođene Petric iz hercegovačkih Vinjana kraj Posušja. Majka mu je umrla 1943. godine.[2] Osnovnu je školu pohađao u rodnom mjestu Vinjanima Donjim.[3] Za vrijeme gimnazijskog školovanja došao je pod prismotru UDBE zbog anonimne ankete u kojoj je izrazio kritiku komunističke Jugoslavije.[4] Kao đak, isticao se kratkim pričama koje je objavljivao u vodećim omladinskim listovima. Godine 1955. dobio je nagradu Poletova žirija u kome su sjedili Mirko Božić i Zlatko Tomičić. 1955. godine dva puta bio je zatvoren.[5] Bio je članom Tajne organizacije hrvatske inteligencije, organizacije imotskih gimnazijalaca.[6] 1957. godine, kao maturant bio je izbačen iz gimnazije bez prava upisa u bilo kojoj gimnaziji na prostoru Jugoslavije a tek nakon dvije godine, nakon što su promijenjeni propisi, nastavio je školovanje u Splitu.[5] Maturirao je 1960. godine u gimnaziji u Splitu, a potom je upisao filozofiju i francuski na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, no brzo se ispisao i, na očevo inzistiranje, upisao na Ekonomski fakultet. Diplomirao je u redovitom roku 1964. godine diplomskim radom Moral i socijalizam. Nakon školovanja Nakon završetka studija Bušić se je zaposlio u poduzeću za geološko-rudarska i građevinska istraživanja, konsolidaciju tla i projektiranja, od kojeg je zadnje godine studija dobivao stipendiju. Ubrzo je, slučajno, doznao za mogućnost zaposlenja u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske koji je osnovao i vodio dr. Franjo Tuđman. Rješenje o tom njegovu zaposlenju 23. lipnja 1965. godine potpisao je ravnatelj Instituta Franjo Tuđman.[7] Sredinom 1965. godine Bušić je bio zatvoren a početkom 1966. godine bio je osuđen na 10 mjeseci zatvora zbog čitanja emigrantskoga tiska i `neprijateljske propagande`.[8] Nakon osude bio je, do pravomoćnosti presude, pušten na slobodu i to je iskoristio za bijeg u Austriju, 24. listopada 1966. godine.[8] Nakon što ga je dr. Tuđman nagovarao na povratak, Bušić se je vratio u prosincu 1966. godine a kako je tada uslijedilo političko popuštanje (nakon pada Aleksandra Rankovića) nije bio ni pozivan na izdržavanje ostatka kazne.[8] Od 9. broja Hrvatskoga književnoga lista bio je jednim od urednika toga lista. Nakon gašenja Hrvatskoga književnoga lista krajem 1969. godine otišao je u Pariz gdje je ostao, živjevši `u nekom poluizbjeglištvu`, do travnja 1971. godine kada se je vratio u Zagreb.[8] Po povratku u Zagreb zaposlio se je u novopokrenutome Hrvatskome tjedniku a od 13. broja ušao je u uredništvo toga lista u kojemu je bio do zadnjega broja.[8] Nakon udara u Karađorđevu Bušić je bio zatvoren 12. prosinca 1971. godine.[8] Bio je optužen zbog navodnih veza sa suradnikom jedne zapadne obavještajne službe a tužitelj ga je nadalje optužio kako je `objavio više članaka u Hrvatskom književnom listu, Studentskom listu i Hrvatskom tjedniku u kojima se deklarirao kao protivnik društvenog i političkog uređenja u nas. On je pozivao na nasilnu i protuustavnu promjenu društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva naroda SFRJ i zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji`.[9] Odbio je braniti se kada je u veljači 1972. godine optužnica protiv njega proširena zbog špijunaže. Suđenje je trebalo biti 28. lipnja 1972. godine ali je odgođeno. Okružni sud u Zagrebu izdao je obavijest o odgodi suđenja do jeseni iste godine, navodeći kako se istraga nije mogla okončati zbog Bušićeve govorne mane.[10] Na suđenju na jesen 1972. godine osuđen je na dvije godine zatvora koje je izdržavao u Staroj Gradiški.[10] Iz zatvora izašao je u prosincu 1973. godine i bio je proganjan na razne načine te se nije mogao zaposliti a krajem 1974. godine bio je pretučen u Dubrovniku, na Stradunu, od petnaestak nepoznatih osoba.[10] S njim je bio Joseph Levy student iz Jeruzalema kojega nisu dirali. To su sve promatrala i dva milicionera no nisu ništa poduzeli. Bušić je podnio tužbu protiv dubrovačke policije no javni tužitelj nije mu na nju ni odgovorio.[10] Krajem rujna 1975. godine napustio je ilegalno SFRJ i u Engleskoj, u Londonu, dobio je politički azil. U Londonu je bio u uredništvu časopisa Nova Hrvatska, za koji je i pisao, do travnja 1976. godine. Na izborima za 2. Sabor Hrvatskoga narodnoga vijeća, 1977. godine, uz najviše glasova, izabran je na čelo Ureda za propagandu. U tome svojstvu izdao je i nekoliko brojeva Vjesnika HNV-a.[10] Na prolazu kroz Pariz, kada se je pripremao za sastanak Izvršnoga i Saborskoga odbora HNV-a, ubijen je u atentatu. Atentat Grob Bruna Bušića na Mirogoju Bruno Bušić ubijen je u 23.20 sati, 16. listopada 1978. godine, u Parizu u ulici Belleville 57,[10] iz zasjede su ga pogodila dva od pet metaka iz pištolja `Astra` kalibra 7,65 mm.[11] Ubio ga je plaćeni ubojica Službe državne sigurnosti (UDBA), zloglasne jugoslavenske tajne policije.[12] Bio je pokopan 23. listopada 1978. godine na pariškome groblju Père-Lachaise uz nazočnost oko 1.200 Hrvata.[10] Na nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi Dobriše Cesarića iz pjesme `Trubač sa Seine` na hrvatskome i francuskome jeziku: Ja, skoro prosjak, duh slobode širim, Pa ma i nemo na svom grobu svijeću, Ja neću, neću, neću da se smirim. Ko svježi vjetar u sparinu pirim, A kada umor svlada duše lijene, Na otpor trubim ja, trubač sa Seine! U grobu s njim ležao je kamen iz Hrvatske, s torbom na kojoj je bio hrvatski grb i cvijet majčine suzice. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u Hrvatsku i 16. listopada 1999. godine pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoju.[13] Tijekom dužeg razdoblja, informacije o djelovanju Službe državne sigurnosti su upućivale da bi izvršitelj atentata na Brunu Bušića mogao biti agent SDS Vinko Sindičić.[14] Sindičić je na suđenju priznao da je od SDS dobio nalog da ubije Bušića i da je radi izvršenja atentata bio putovao u Pariz; međutim da je poslije odbio nalog i nije ubio Bušića: u nedostatku dokaza, Sindičić je oslobođen optužbe.[15] Titovo odobrenje ubojstva Brune Bušića Jerko Dragin, riječki udbaš koji je držao na vezi agenta Vinka Sindičića, u jednoj je od izjava prenio informaciju da je Josip Broz Tito bio odobrio Bušićevo ubojstvo: „Kasnije sam nakon duljeg vremena od Stanka Čolaka ili Miće Marčete saznao da je Franjo Herljević, tada savezni ministar unutarnjih poslova tadašnje Jugoslavije, prethodno ishodio suglasnost vjerojatno od `Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka` Predsjedništva tadašnje SFRJ - predsjednika Tita - i dobio odobrenje za ovakvu akciju ubojstva.“[16] Predsjednik Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka u vrijeme Bušićeva ubojstva bio je Vladimir Bakarić, član Predsjedništva SFRJ. Članovi su bili Lazar Koliševski i Vidoje Žarković također iz Predsjedništva SFRJ, Stane Dolanc kao predstavnik Izvršnog komiteta Predsjedništva CK SKJ, Džemal Bijedić, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV), kao i ministri unutarnjih, vanjskih poslova i obrane - Franjo Herljević, Miloš Minić i Nikola Ljubičić. Tajnik Savjeta bio je Milislav Đurić, rukovoditelj Službe za pitanja državne sigurnosti Predsjedništva SFRJ. Tajnik Saveznog savjeta za međunarodne odnose, u čijoj je nadležnosti bilo analiziranje posljedica Bušićeve likvidacije na odnose SFRJ s inozemstvom, bio Lazar Udovički, stari NKVD-ov školarac. Politička stajališta Odgovor gimnazijalca Brune Bušića na deseto anketno pitanje, ankete dobivene u školi 1956. kao (navodno) anonimni zadatak, a koje je osmislila i gimnaziji nametnula UDBA: „Što ti se čini je li bolji stari sistem ili današnji?“ „Naravno da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni današnji sistem ne valja iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Jugoslavije bilo je dosta gladnih, žednih, bosih, golih, ali ima ih i danas, iako u manjem broju. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih. Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mišljenja, dok je sada novi sistem skučio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku klicu narodnosti. Narodna Republika Bosna i Hercegovina nije dodijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Srbija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Vojvodina i Kosovsko-Metohijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala biti priključena Bosna i Hercegovina. No, osim toga Srbi vode propagandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore među Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje zarobljenika za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja.“[3][17] U uvodu svoje knjige Hrvatski Ustaše i Komunisti Bušić piše: „Oni kojima je u presudnim vremenima zatajila hrvatska svijest i ljudska savjest, tj. oni koji su hrvatskom ustaškom pokretu nastojali dati fašistička obilježja i oni koji su iz hrvatskih komunista nastojali istisnuti misao hrvatskog suvereniteta, nastoje potisnuti u zaborav stare postojane veze između hrvatskih ustaša i komunista, te prizivaju u sjećanje stare nesreće i zlokobne, prevladane opreke. Istinski hrvatski komunisti i ustaše podjednako su duboko u sebi nosili ideju slobodne i nezavisne Hrvatske i njenog punog suvereniteta unutar hrvatskih povijesnih i etničkih granica.“[18] a na str. 36. – 37.: „Oni koji ne mogu naći dovoljno snažno umirujuće opravdanje za svoje vlastite pogreške, za svoju vlastitu sukrivnju zbog sadašnjeg položaja Hrvatske i oni koji ne žele ništa žrtvovati, ništa riskirati, da bi se taj položaj izmijenio i da bi se `misao hrvatskog suvereniteta` pretvorila u `djelo i svršen čin od međunarodnog značaja` skloni su izjave hrvatskih komunista, ali i hrvatskih ustaša, razmatrati tek kao demagoške, prijetvorne riječi s kojima su htjeli izazivati treptaje u narodu, njegove sklonosti i nesebičnu, ustrajnu privrženost. Oni zato, prikriveno ili otvoreno, stalno podsjećaju na stare krivnje, krv i smrt, pa sve zlo pripisuju jednoj strani i jednoj vlasti, onoj ratnoj ili ovoj poslijeratnoj, i neće da znadu da je svaka vlast samodopadna, pa zbog toga i bezumna i da svaki pojedinac u svakom trenutku mora učiniti sve što je u njegovoj moći da tu bezumnost obuzda i da je nastoji očovječiti. Mnogi hrvatski intelektualci, koji su trebali biti savjest svoga naroda, bezumlje i nerazborite postupke vlasti, ne samo da nisu suzbijali, već su ih i poticali, pjesme im pjevali. Zbog toga su mnogi hrvatski komunisti umrli pod plutonima ustaških pušaka, zbog toga su Bleiburg i sadašnji teror velikosrpske Jugoslavije nad hrvatskim narodom bili gotovo neizbježni. Podjednaka je krivnja na onim hrvatskim klerikalcima koji su u izvorni nefašistički pokret hrvatskih ustaša unijeli fašistička obilježja, kao i na onim hrvatskim marksistima, koji su misao hrvatskog suvereniteta podredili ideji klasne borbe i svjetske revolucije.“[19] Djela A report on the prison situation in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1975. UDBA Archipelago: Prison Terror in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1976. Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša, Liber Croaticus Verlag GmbH, Mainz, 1977. (prir.) Posmrtno Pjesma Bruni Bušiću, Liber, Mainz, 1979. Hrvatski ustaše i komunisti, Hrvati iz Vancouvera, B.C., Kanada, (ur. Rudolf Arapović), Washington, D.C. 1979. Jedino Hrvatska: sabrani spisi, Ziral, Toronto-Zurich-Roma-Chicago, 1983., (2. proš. izd. Bruno Bušić. Jedino Hrvatska!: sabrani spisi, 1-3, prir. Anđelko Mijatović, Fram-Ziral, Mostar-Zagreb, 2005.) Svjedok pomirbe. Ante Bruno Bušić, (prir. i ur. Mladen Pavković), Udruga hrvatskih branitelja dragovoljaca domovinskog rata, Zagreb, 1995. Odličja 1995.: Red kneza Domagoja s ogrlicom[20] 1995.: Red Stjepana Radića[21] tags: ustase, ndh, emigracija, emigranti, emigrantsko izdanje, ustaska emigracija, tudjman, paraga...

tvrdi povez 1924 202 strane nedostaje najavna strana

universal bibliothek brosirani povez 182 str ocuvana pecat knjizarnice Radoja Cerovica

Vintage stara metalna veća kutija Cosmochemia Otočac Jugoslavija dimenzije 22 x 18 x 12 cm **SN

Ima pisanja hemijskom na drugoj strani

Visina 12cm siruna 8cm

Beograd 2011. tvrde korice nova

S.B.Cvijanović Beograd 1924 dobro očuvana na pojedinim mestima podvučen tekst

Ljubo Karaman, STAROHRVATSKO GROBLJE NA `MAJDANU` KOD SOLINA, Split: Posebno izdanje `Bihaća` Hrvatskog društva za istraživanje domaće povijesti u Splitu, 1936, 36 str. + c/b tabli. VEOMA DOBRO OČUVANO!

PROSVETA Beograd 2012 tvrde korice 288 str Knjiga sadrži pesme (preko 200.) srpskih pesnika o vinu počevši od Save Mrkalja (1783–1833) , Sime Milutinovića Sarajlije, pa do današnjih dana. Osim spoja vina i pesništva u knjizi je 17. reprodukcija slika vinskog ciklusa Prof. Milana Staševića. p.is.st.d.3

Slika - na kantu malo cepnuto, može da se zalepim i skoro da se ne primeti 100 mojih portreta Matija Bećković Izdavač: Novosti Žanr: Poezija, Domaći pisci Zbirka poezije kojom se autor odužio bliskim ljudima koji su ostavili traga u njegovom životu, to su bili, između ostalih : Desanka Maksimović, Meša Selimović, Ćopić, Duško Radović, Ćosić, Branko Miljković... Reči autora : „To je neka moja verzija autobiografije o drugima“. Žanrovi:: Domaći pisci, Poezija Izdavač:: Novosti Godina izdanja:: 2018. Broj strana: 278 Pismo: Ćirilica Povez: Tvrd Format: 20 cm p.is.st.d.3

Izbor, prevod i pogovor VOJO ŠINDULIĆ mek povez Latinica 7O str manji format c5