Spolja kao na fotografijama, unutra dobro očuvano. Autor - osoba Stanojlović, Spasoje Naslov Konstrukcija i oprema vazduhoplova / Spasoje Stanojlović Vrsta građe knjiga Jezik srpski Godina 1992 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Vojnoizdavački i novivski centar, 1992 (Beograd : Vojna štamparija) Fizički opis 429 str., [1] savijen list : graf. prikazi ; 25 cm Zbirka Biblioteka Vojnoizdavačka literatura ; knj. 968 (Karton) Napomene Tiraž 1000 Bibliografija: str. 428-429. Predmetne odrednice Vazduhoplovni materijali Avioni -- Projektovanje Helikopteri -- Projektovanje Letilice – Oprema SADRŽAJ Deo I MATERIJALI ZA IZRADU VAZDUHOPLOVA 1. UVOD U MATERIJALE 013 1.1. OPŠTI POJMOVI О MATERIJI 013 1.2. STRUKTURA MATERIJE 014 1.3. KARAKTERISTIKE MATERIJALA 023 1.3.1 FIZIČKE KARAKTERISTIKE 024 1.3.2 MEHANIČKE KARAKTERISTIKE 027 1.3.2.1 Statička otpornost materijala 030 1.3.2.2 Dinamička otpornost materijala 035 1.3.2.3 Tvrdoća 039 1.3.3 TERMIČKA I HEMIJSKO-TERMIČKA OBRADA METALA 041 1.3.3.1 Termička obrada 041 1.3.3.2 Hemijsko-termička obrada 044 2. METALI 045 2.1. LAKI METALI 045 2.1.1 ALUMINIJUM I NJEGOVE LEGURE 045 2.1.1.1 Aluminijum 045 2.1.1.2 Aluminijumove legure obradive deformacijom 046 2.1.1.3 Aluminijumove legure obradive livenjem 049 2.1.1.4 Aluminijumove legure dobijene metalurgijom praha 051 2.1.1.5 Aluminijum litijumove legure 051 2.1.2 MAGNEZIJUM 052 2.1.3 BERILIJUM 053 2.2. TITAN 056 2.3. ŽELEZO I NJEGOVE LEGURE 058 2.3.1 GVOŽĐE 058 2.3.2 ČELICI 060 3. NEMETALI 067 3.1. PLASTIČNE MASE 067 3.1.1 TERMOPLASTIČNE PLASTIČNE MASE 069 3.1.2 TERMOSTABILNE PLASTIČNE MASE 070 3.2. GUMA 071 3.3. LEPKOVI 072 3.3.1 LEPKOVI NA OSNOVU TERM О STABILNIH SMOLA 073 3.3.2 LEPKOVI NA OSNOVU TERMOPLASTIČNIH SMOLA 075 3.4. STAKLO 075 3.4.1 KLASIFIKACIJA STAKLA, SVOJSTVA I PRIMENA 077 4. KOMPOZITNI MATERIJALI 080 4.1. OPŠTE O KOMPOZITNIM MATERIJALIMA 080 4.2. MATRICE KOMPOZITNIH MATERIJALA 084 4.2.1 TERMOSTABILNE MATRICE 085 4.2.2 TERMOPLASTIČNE MATRICE 086 4.3. ARMIRAJUĆA VLAKNA 086 4.3.1 NEMETALNA VLAKNA 086 4.3.2 METALNA VLAKNA 091 4.4. GRANIČNA POVRŠINA 092 4.5. PROCESI DOBIJANJA KOMPOZITNIH MATERIJALA 094 4.6. POSTUPCI IZRADE ELEMENATA OD KOMPOZITNIH MATERIJALA 096 Deo II KONSTRUKCIJA AVIONA 1. PRINCIPI KONSTRUISANJA AVIONA 105 1.1 ISTORIJSKI RAZVOJ AVIONA 105 1.2 POJAM I PODELA VAZDUHOPLOVA 110 1.3 KONCEPCIJE I PRINCIPI KONSTRUISANJA AVIONA 115 1.4 OPTEREĆENJA AVIONA 122 2. KRILO 132 2.1 ULOGA, OBLICI I AERODINAMIČKE KARAKTERISTIKE KRILA 132 2.2 OPTEREĆENJE KRILA 141 2.3 KONSTRUKCIJSKE KARAKTERISTIKE KRILA 143 2.4 ELEMENTI KONTRUKCIJE KRILA 157 2.5 KRILCA 170 2.6 SREDSTVA MEHANIZACIJE KRILA ILI UREĐAJI HIPERPOTISKA 174 3 REPNE POVRŠINE 180 3.1 HORIZONTALNE REPNE POVRŠINE 180 3.2 VERTIKALNE REPNE POVRŠINE 185 3.3 AERODINAMIČKO PODEŠAVANJE (REGLAŽA) I KOMPENZACIJA KOMANDNIH POVRŠINA 187 4. TRUP AVIONA 193 4.1 ULOGA, OBLICI I OPTEREĆENJE TRUPA 193 4.2 KONSTRUKCIJSKE KARAKTERISTIKE TRUPA 197 5. KABINA AVIONA 200 5.1 ULOGA I PODELA KABINA 200 5.2 PRESURIZACIJA I KLIMATIZACIJA HERMETIČNIH KABINA 206 6. KOMANDE LETA 211 6.1 ULOGA I PODELA KOMANDI LETA 211 6.2 KINEMATIKA I KONSTRUKCIJSKE KONCEPCIJE DELOVA 211 6.3 KOMANDNI ELEMENTI 215 6.4 PRENOSNI ELEMENTI 217 6.5 IZVRŠNI ELEMENTI 221 6.6 UREĐAJI ZA POBOLJŠANJE STABILNOSTI I UPRAVLJIVOSTI AVIONA 223 6.7 ELEKTRIČNE KOMANDE LETA 228 7. STAJNI ORGANI 233 7.1 NAMENA, KOCENPCIJE I DISPOZICIJA 233 7.2 AMORTIZACIJA KINETIČKE ENERGIJE UDARA 239 7.3 TOČAK 245 7.3.1 DOBOŠ TOČKA 245 7.3.2 AVIONSKE KOČNICE 245 7.3.3 SISTEM ZA AUTOMATSKU REGULACIJU KOČENJA 252 7.3.4 AVIONSKE GUME 254 Deo III OPREMA VAZDUHOPLOVA 1. KISEONIČKI SISTEM 269 1.1 ULOGA I PODELA KISEONIČKIH INSTALACIJA 269 1.2 KISEONIČKA INSTALACIJA SA GASOVITIM KISEONIKOM 270 1.3 KISEONIČKA INSTALACIJA SA TEČNIM KISEONIKOM 273 2. GORIVNI SISTEM 277 2.1 ULOGA I PODELA GORIVNIH INSTALACIJA 277 2.2 GORIVNA INSTALACIJA SA BUSTER PUMPAMA 280 3. PROTIVPOŽARNI SISTEM 286 3.1 ULOGA I PODELA PROTIVPOŽARNE INSTALACIJE 286 3.2 INSTALACIJA ZA OTKRIVANJE POŽARA 287 3.3 INSTALACIJA ZA GAŠENJE POŽARA 289 4. HIDRAULIČNA INSTALACIJA 292 5. ELEKTROOPREMA VAZDUHOPLOVA 300 5.1 KLASIFIKACIJA ELEKTROOPREME 300 5.2 SISTEM RASPODELE ELEKTRIČNE ENERGIJE 302 5.3 SISTEM ZA RAZLEĐIVANJE 306 5.4 SVETLOSNO-SIGNALNA OPREMA VAZDUHOPLOVA 308 6. AVIONSKI INSTRUMENTI 309 6.1 OPŠTE О AVIONSKIM INSTRUMENTIMA 309 6.2 MOTORSKI INSTRUMENTI 310 6.2.1 OBRTOMERI 310 6.2.2 TERMOMETRI 312 6.2.3 MANOMETRI 316 6.2.4 KOLIČINOMERI 320 7. OPREMA ZA ZAŠTITU I SPAŠAVANJE PILOTA 327 7.1 OPREMA ZA NAPUŠTANJE VAZDUHOPLOVA 327 7.2 OPREMA ZA PREŽIVLJAVANJE 336 7.3 OPREMA ZA POVRATAK PILOTA NA SOPSTVENU TERITORIJU 339 Deo IV KONSTRUKCIJA HELIKOPTERA 1. PRINCIPI KONSTRUISANJA HELIKOPTERA 345 1.1 ISTORIJSKI RAZVOJ HELIKOPTERA 345 1.2 POJAM I PODELA HELIKOPTERA 348 1.3 KONCEPCIJE I PRINCIPI KONSTRUISANJA HELIKOPTERA 350 1.4 OPTEREĆENJA HELIKOPTERA 354 2. ROTOR HELIKOPTERA 359 2.1 ULOGA I KONCEPCIJE ROTORA 359 2.2 UPRAVLJANJE ROTOROM HELIKOPTERA 365 2.3 KONSTRUKCIJSKA IZVOĐENJA GLAVE ROTORA 369 2.4 LOPATICE ROTORA HELIKOPTERA 372 2.4.1 OPTEREĆENJE LOPATICE ROTORA 372 2.4.2 KONSTRUKCIJSKE KARAKTERISTIKE LOPATICA 375 2.4.3 SISTEM PROTIV ZALEĐIVANJA 381 2.5 REPNI ROTOR 382 3. UZGONSKE POVRŠINE HELIKOPTERA 385 3.1 KRILO HELIKOPTERA 385 3.2 REPNE POVRŠINE HELIKOPTERA 387 4. TRUP HELIKOPTERA 390 4.1 ULOGA I AERODINAMIČKE KARAKTERISTIKE TRUPA 390 4.2 KONSTRUKCIJSKE KARAKTERISTIKE TRUPA 392 4.3 KABINA HELIKOPTERA 394 5. KOMANDE LETA HELIKOPTERA 396 5.1 ULOGA I ZAHTEVI 396 5.2 KONSTRUKCIJA I KINEMATIKA KOMANDI 398 5.3 UREĐAJI ZA POBOLJŠANJE STABILNOSTI I UPRAVLJIVOSTI 401 6. TRANSMISIJA HELIKOPTERA 405 6.1 ULOGA I ZAHTEVI 405 6.2 GLAVNI REDUKTOR 407 6.3 LEŽAJ AUTOROTACIJE 409 6.4 SPOJNICA – KVAČILO 410 6.5 KOČNICA ROTORA 412 6.6 REPNO VRATILO 413 7. STAJNI ORGANI HELIKOPTERA 414 7.1 ULOGA I ZAHTEVI 414 7.2 VRSTE AMORTIZERA 418 7.3 KONSTRUKCIJSKA REŠENJA AMORTIZERA ZA SPREČAVANJE POJAVA ZEMALJSKE REZONANSE 420 7.4 TOČAK 423 MG144 (L)

Autor - osoba Marinković, Ranko, 1913-2001 = Marinković, Ranko, 1913-2001 Naslov Glorija : mirakl u šest slika / Ranko Marinković ; [fotografije Z. Grčman] Vrsta građe drama Jezik hrvatski Godina 1956 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : IBI, poduzeće za izdavanje, prodaju i distribuciju knjiga, 1956 (Zagreb : Prosvjeta) Fizički opis 146 str., [16] str. s tablama : ilustr. ; 18 cm Drugi autori - osoba Grčman, Zvonimir (Broš.) Djelo Ranka Marinkovića „Glorija” spada po žanru u mirakul u njega je ukomponirano šest slika. Dijaloška struktura obuhvaća većinom dva lika, a samo ponekad može se vidjeti upad trećeg lika. Priča nam govori o životu Glorije – cirkusantice koja se preobratila te došla u crkvu i tamo susrela don Jeru. On se zaljubio u nju i obožavao ju je poput Madone. Ona je bila uvijek na granici crkvenog i cirkusantnog života, a niti jedan joj nije mogao pružiti ono što je ona htjela. Izmjenjuju se ambijenti crkve i cirkusa te iako se crkva nalazi u pet dijelova drame, cirkus ima također veliko značenje jer se tamo događa radnja koja prati glavnog lika djela – Glorije. Zadnja scena simbolično poništava sve razlike između cirkusa i crkve, a to je scena u kojoj don Jere stoji u cirkusu pored mrtvog tijela Glorije. Kratak sadržaj Radnja drame Ranka Marinkovića „Glorija” vrti se oko Glorije Fleche. Ona je radila u blještavilu cirkusa, ali odlučila je prilikom jednog incidenta prekinuti karijeru. Naime, u zadnji čas je odustala od skoka prema trapezu koji je bio potrgan, a da nije ni znala. Ona vjeruje da ju je od tog skoka spasila Bogorodica pa svoj život odlučuje posvetiti upravo njoj. Mir i spasenje je odlučila potražiti kod sestara karmelićanki. U teško ratno vrijeme odluči otići u crkvu smještenu negdje usred dalmatinskog kamenjara i iz temelja promijeniti svoj život. Odluči skroz napustiti prijašnji život te čak uzima i novo ime, Magdalena. Nova sestra Magdalena pokušava svim snagama biti ono što i je, draga, iskrena, blagog karaktera. No, imala je i iznimnu ljepotu. Kada je stigla u novu crkvu, tamo je zatekla dona Jera. On je bio vrlo ambiciozan i mlad te je htio napredovati u usporenoj crkvenoj hijerarhiji. Biskup je već bio star i bolestan te je Jere planirao kako će jednoga dana zauzeti njegovo mjesto. Bio je željan časti. Don Zane bio je vrlo mudar bibliotekar, upućen u sve. S velikom ironijom i prezirom gledao je na don Jerine pokušaje. Kako je Glorija bila jako lijepa žena, don Jere ju je odlučio iskoristiti kako bi privukao što veći broj vjernika u crkvu te tako stekao slavu. Tako je sestru Magdalenu želio staviti na glavni oltar kako bi mu bila u blizini i kako bi joj se divio jer se nije mogao nagledati njezine ljepote. Tako je sestra Magdalena svaki dan sjedila na oltaru poput kipa, daleka i šutljiva, umjesto Bogorodice na oltaru. Ipak, don Jere nije bio skroz zadovoljan jer sestra Magdalena, njegova Bogorodica, bila je živa žena, a on nije mogao suzbiti osjećaje divljenja prema njoj zbog njezine ljepote. Don Jere je znao da je na oltaru lijepa i živa žena, a ne besmrtni kip Bogorodice. Njegovi osjećaji prema njoj bili su smrtni grijeh, a don Jere ih se posebno pribojavao. On je od Glorije tražio uzvišenost od zemaljskog, od grijeha, samo savršenstvo. Uskoro u crkvu stiže cirkusant Floki Fleche, Glorijin otac. On je crkvi htio prodati mehanički kip Isusa. Kip je oponašao pravog Isusa, iz rana mu je tekla krv i plakao je. Don Jere je s užasom gledao u taj kip i smatrao ga je nakazom te je odbio kupnju. No, svi ostali željeli su kupiti kip. Među narodom se sve češće mogao čuti razgovor o čudesnom kipu Bogorodice koji je poput žive žene stajao na oltaru. Kada ju je ugledao, Floki je odmah u njemu prepoznao svoju kćer. Molio ju je da se vrati, ali ona je sjedila upravo poput kipa i nije htjela odgovoriti. Don Jere nije nikako bio oduševljen s Flokijem te ga je konstantno tjerao, samo da ne doše do susreta njega i Glorije. U crkvi se pojavila žena čiji sin umire u velikim mukama. Lažna Bogorodica nije mogla suspregnuti suze kada je vidjela potresnu ljudsku sudbinu. No, žena ne zna da se radi o lažnoj Bogorodici i da je ona ustvari živa Glorija i vjeruje da joj se kip smilovao i da je vidio njezinu bol i patnju. Na kraju se čudo nije dogodilo ili ono ni ne postoji pa bolesni sin umire. Narod je odmah digao strku sluteći prijevaru. Glorija je razočarana te odluči napustiti crkvu. Nije očekivala takav rasplet događaja i nemogućnost da živi iskreno, a na kraju bila je slomljena od ljubavi koju je osjećala prema don Jeri. Smatra da je iz njezine dobrote proizašlo samo zlo. Iz toga razloga odluči ponovo otići u cirkus. Tamo će postati ono što u biti nije. Nakon što je prošlo neko vrijeme, Glorija se priprema za svoj veliki nastup. Pošto se radi o velikoj točki, trostrukom saltu mortale, svi su željeli vidjeti Gloriju na djelu. Kako je u cirkus stiglo mnogo ljudi kako bi vidjeli nesvakidašnju točku, među njima se moglo uočiti i don Jeru. On je želio razgovarati s Glorijom, ali ona je to izbjegavala. Tražila je da glazba svira sve jače, sve brže. Glorija se jako bojala skoka kojeg je trebala izvesti te to uoči cirkuski klaun koji u posljednji tren pokušava spriječiti Glorijin skok. Don Jere je skroz slomljen. Svim snagama nastoji Gloriju odvratiti od skoka jer se boji za nju. On osjeća ljubav prema njoj, veliku i snažnu, i to ne kao prema Bogorodici niti kao prema Gloriji i Magdaleni već kao Jagodi, iskrenoj, nježnoj i predivnoj ženi. Došlo je vrijeme za nastup, Jagoda je otišla postati Glorija. Svira fortissimo, a Floki je užasnut činjenicom da se glazba jednom kada krene ne može nikako zaustaviti. Tupi udarac odjeknuo je cirkusom. Glazba je stala, a na podu je nepomično ležalo Glorijino tijelo. U predivnom, blistavom kostimu, ležala je mirna kao uspavana ptica, a živima je ostavila plač i očaj. Konačno je došla do onoga za čim je cijeli život težila, za mirom i iskrenošću. Vrsta djela: drama Mjesto radnje: dalamtinski kamenjar Likovi: glavni likovi – Glorija, don Jere te sporedni likovi – biskup, don Zane, don Florijo, don Fleche, dječaci, djevojčice, klaunovi… Analiza likova Glorija Fleche (sestra Magdalena, Jagoda) – glavni je lik ove drame. Draga i mila žena, iznimne ljepote. Cijeli njezin život je ustvari borba za ono što želi biti. Bačena je u svijet lažnog sjaja što je bilo suprotno od onog što je željela u životu. Život je provela bježeći od vlastite sudbine. Život joj je nametnuo sve ono što ona nije htjela i sve je bilo u redu dok god je ona ispunjavala sve obveze koje su se od nje tražile. Stalno je tražila nova rješenja uz pomoć kojih bi došlo do novog života. Bila je dobra, plemenita i iskrena te su to osobine koje su je još više gurnule u svijet propasti. Nikada nije mogla biti obična jer uz sve to krasila ju je velika fizička ljepota. Bila je krhka pa su je mnogi iskorištavali jer sama se nije mogla nositi sa svim tim osobinama. Težila je jednostavnom životu u miru i okruženom dobrim ljudima. Kada je htjela učiniti i onu najmanju stvar koju čini uobičajen život kao što su šala, ljubav, iskazivanje umora ili bilo što drugo, odmah je bila osuđena. Na kraju je odlučila uzeti sudbinu u svoje ruke i umrijeti te tako razriješiti sa svima koji je nikada nisu mogli prihvatiti onakva kakva ona uistinu i jest. Don Jere – ambiciozni svećenik koji želi napredovati što prije u crkvenoj hijerarhiji. Cijeli njegov život bio je satkan od laži jer on ne preza pred ničim. On je posesivan i ne bira sredstva i način uz pomoć kojih će doći do cilja. Trudio se doći do cilja uz pomoć svog savršenstva, ali upravo to odvelo ga je do potpuno drukčijeg puta. Sve više je postajao grešnik, a pogotovo kada je na oltar postavio kip Glorije kojoj se nije divio kao Djevici već kao pravoj, grešnoj i lijepoj ženi. On je volio Gloriju kao što muškarac voli ženu. Na kraju je prevario i sebe i ljude koji su ga okruživali. Kada je Glorija umrla, on je ostao živjeti samotno i u bijedi. Pao je i od života mu nije ostalo ništa, iako je puno obećavao jer je bio mlad, sposoban i inteligentan. Ranko Marinković (Vis, 22. februar 1913 – Zagreb, 28. januar 2001) bio je hrvatski i jugoslovenski književnik, direktor drame Hrvatskog narodnog kazališta i član Srpske akademije nauka i umetnosti. Za roman Kiklop 1965. godine dobio je prestižnu NIN-ovu nagradu. Ranko Marinković rođen je 1913. godine u gradu Visu na istoimenom jadranskom ostrvu. Potiče iz stare porodice koja se u Komiži, gradu na ostrvu Visu, pominje još od 15. veka. Osnovnu školu završio je 1923. na Visu, nižu gimnaziju 1927. u Splitu, a višu 1932. u Zagrebu. Studije romanistike završio je 1935. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gde je i diplomirao 1938. godine. Do izbijanja rata radio je kao nastavnik u privatnoj gimnaziji Zdenka Vojnovića. U proleće 1943. interniran je u italijanski logor Feramonte u Kalabriji, a posle pada Italije preko Barija je stigao u saveznički zbeg u El Šat na Sinaju. Tokom boravka u zbegu bio je sekretar Kulturno-informativnog odeljenja. Posle rata radio je u Ministarstvu prosvete Narodne Republike Hrvatske, Nakladnom zavodu Hrvatske, bio je upravnik Drame zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta. Godine 1950. bio je jedan je od osnivača Kazališne akademije (kasnije Akademija za kazališnu i filmsku umjetnost) na kojoj je predavao, prvo kao docent a zatim vanredni i redovni profesor sve do penzionisanja 1983. godine. Prva supruga mu je bila Branka Rakić, baletska kritičarka i prevodilac. Član je Društva književnika Hrvatske od 1945. Od 1968. je dopisni član Srpske akademije Nauka i umetnosti (Odeljenje jezika i književnosti), a 1998. godine, po raspadu Jugoslavije, preveden je u inostranog člana. Od 1983. je redovni član Jugoslovenske akademije znanosti i umetnosti (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti). Književni rad Ranko Marinković je već tokom školovanja počeo u književnim časopisima da objavljuje poeziju, prozu, eseje i kritike. U zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu 1939. godine izvedena je njegova prva drama Albatros, kasnije štampana kao sastavni deo njegove prve prozne knjige. Posle rata razvio se u značajnog pisca sa ovih prostora, nikada ne insistirajući na kvantitetu – objavljivao je malo, ali je uvek uspevao da svakim delom unapredi kvalitet svog stvaralaštva. Svoje radove nastavio je da objavljuje u časopisima, listovima i raznim drugim publikacijama: Mladost, Učiteljski podmladak, Danica, Južni pregled”, „Književni horizonti”, „Dani i ljudi”, „Ars 37”, „Nova riječ”, „Novosti”, „Hrvatski književni zbornik”, „Republika”, „Radio Zagreb, Radio Beograd, Hrvatsko kolo, Narodni list, Svedočanstva, Zagrebački tjednik, NIN, Politika, Nova misao, Vjesnik, Književnost, Književne novine, Pobjeda, Sovremenost, Vjesnik u srijedu, Borba, Prosvjeta, Jedinstvo, Novi list, Rad, Telegram, Panorama, Delo i drugim. Njegova dela su prevođena na više jezika. Najznačajnija knjiga proze je zbirka Ruke, štampana u tridesetak izdanja, sa kojom je zadobio pažnju i pohvale kritike. Za roman Kiklop 1965. godine dobio je NIN-ovu nagradu. Žiri u sastavu Velibor Gligorić (predsednik), Miloš I. Bandić, Borislav Mihajlović Mihiz, Muharem Pervić, Eli Finci i Petar Džadžić svoju odluku doneo je jednoglasno. Bibliografija Proze (1948) Ni braća ni rođaci – zbirka proze (1949) Geste i grimase – kritike i eseji o drami, pozorištu i filmu (1951) Pod balkonima – zbirka proze (1953) Ruke – zbirka proze (1953) Glorija – drama (izvedena 1955, štampana 1956) Poniženje Sokrata – zbirka proze (1959) Karneval i druge pripovijetke (1964) Kiklop – roman (1965) Politeia ili Inspektorove spletke – drama (1977) Zajednička kupka – roman (1980) Pustinja – drama (1982) Nevesele oči klauna – knjiga eseja (1986) Never more – roman (1993) Nagrade i priznanja Savezna nagrada 1948. Nagrada grada Zagreba za dramu Glorija 1965. NIN-ova nagrada za roman Kiklop 1965. Nagrada grada Zagreba 1966. Goranova nagrada 1966. Nagrada Vladimir Nazor za životno delo 1976. Odlikovan je Ordenom zasluga za narod za rad u El Šatu, Ordenom rada i republičkim Ordenom sa srebrnim vencem. Od 1964. godine svake subote u zagrebačkom Večernjem listu izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora. Već posle dve godine, 1966. pokrenuto je i takmičenje za najbolju kratku priču, kada su dodijeljene i prve nagrade. Od 2001. godine, u čast pisca, ova nagrada nosi ime Nagrada Ranko Marinković za najbolju kratku priču. Pozorišne adaptacije i ekranizacije Prva Marinkovićeva drama Albatros postavljena je na scenu još 1939. godine, a drama Glorija iz 1955. najpoznatija je i najizvođenija njegova drama. U Srpskom narodnom pozorištu prikazana je 1984 godine. Osim drama dramatizovana su i druga njegova dela: roman Kiklop (1974), novele Prah (1975) i Zagrljaj (1976). Kiklopa je za scenu adaptirao jugoslovenski pozorišni reditelj Kosta Spaić 1976. godine. Prema romanu Kiklop 1982. godine snimljen je istoimeni film, a naredne godine i TV serija Kiklop, obe ekranizacije u režiji Antuna Vrdoljaka. MG66 (K)

K020 Među jedva poznate ali stvarne velikane Bosne treba ubrojiti fra Šimuna Filipovića, franjevca iz 18. stoljeća. On nije ostvario neku karijeru u svijetu pa ni u svom Redu i Crkvi, nije napisao neku knjigu ili naslikao kakvu sliku, nije se - koliko znamo - istaknuo ni kao propovjednik. Njegova specijalnost bila je - svetost. Vjerujem da je korisno upoznati njegov život i neobični preokret što ga je doživio u svojoj 50. godini života te njegovih preostalih dvadeset godina nakon toga. 1. Fra Šimun se rodio g. 1732. u Seoni, nekoć katoličkom a danas muslimanskom selu; katolički žitelji iselili su se u obližnju Donju Skakavu i Seonjake, u sjeveroistočnoj Bosni. Roditelji su ga kao dječaka otpremili u samostan u Kraljevoj Sutjesci da uči `za fratra`. Tamo je, u svojoj 20. godini, stupio u Franjevački red. Iza toga je otišao na studij filozofije u Ugarsku i postao svećenik g. 1758. u Osijeku; teološke je nauke nastavio u Italiji, u mjestu Atri (u Abruzzima). Bio je, kako to svjedoči njegov suučenik R. Spinetolli, revan student, dobar čovjek i redovnik, omiljen i poštovan. Po završetku studija obavljao je dušobrižničke službe u Bosni pa je bio pomoćnik župnika u Bijeloj i Varešu, župnik u Roškom polju kod Duvna i u Podvučjaku, te vikar samostana u Kraljevoj Sutjesci, nešto kasnije, `izvanredni misionar` za župe sutješkog samostana. Iako je sve te službe obavljao revno i savjesno a za vrijeme kuge i junački požrtvovno opremao bolesnike, o njemu ne bi trebalo posebno govoriti jer su to tada radili i mnogi drugi bosanski franjevci. 2. No, onda je - u njegovoj 50. godini - nastupio preokret. Imao je viđenje, ne znamo točno da li u snu ili budan, i to viđenje pakla. Posebno ga je potreslo što je u strašnom mjestu muka opazio nekog znanca kojeg je smatrao dobrim i podsigurno spašenim. To ga se neizbrisivo duboko dojmilo. Odlučio je odsele živjeti isključivo za Boga i misliti jedino na vječnost. Za njega je ovo viđenje bio Božji poziv na nov i sasvim svet život. Da bi se odazvao njemu, pomislio je da je najbolje otići u tzv. `samostan povučenosti` (ritiro), u Ripatransone, za koji je vjerojatno bio čuo za vrijeme svog studija u Italiji. Takvih je samostana bilo vrlo malo a bili su zasnovani (ili: ponovo zavedeni) kao rasadnici uzorna redovničkog života sredinom 18. st. U njima su redovnici živjeli isključivo predani razmatranju, molitvi i pokori. Bili su zatvorene vrste, jer je iz njih bilo zabranjeno izlaziti osim zbog osobita razloga. Da stvorimo sebi neku sliku o strogosti u tim kućama, bit će dovoljno spomenuti da su redovnici u njima provodili svakog dana u crkvi po devet sati, da je unutra vladala gotovo trajna šutnja, da se spavalo kratko i na tvrdu ležaju, da se obdržavao strogi post i vršili drugi pokornički čini. Fra Šimunu je trebalo savladati više prepreka da dođe tamo. Najprije u samom sebi: sumnju da možda njegov odlazak iz Bosne, koja je tada imala samo stotinjak svećenika, predstavlja bježanje od stvarnih, dušobrižničkih zadataka, da je neke vrste dezerterstvo. Napuštanje domovine, rodbine, subraće, prijatelja i znanaca, u dobi od pedeset godina, i za njega je moralo značiti trganje živog tkiva. A onda, trebalo je s mukom dobiti dozvolu za takav korak od provincijala (fra Augustina Okića), biskupa (fra Marka Dobretića), od vrhovnog poglavara Reda te od braće spomenutog samostana. Posve uvjeren da ga Bog zove, fra Šimun je sve to savladao te se u proljeće g. 1782. zaputio lađom do Ancone, a zatim pješice do Loreta i napokon do Ripatransona. A kad je tamo došao, morao je provesti još mjesec dana kušnje da ga u tom samostanu prime. fra_simun_filipovic_1.jpg 3. U naše vrijeme velik broj ljudi dovodi u pitanje i molitvu a pogotovo pokoru, trapljenje. Nađe se i mnogo kršćana koji kažu: a zašto da dosađujem Bogu trajno se obraćajući njemu? Bog me je stvorio za rad a ne za molitvu. Još više prigovora čuje se protiv pokore, osobito svojevoljno izabrane. Neki psiholozi olako proglašavaju mnoge od starih kršćanskih vježbi nekom vrstom mazohizma (erotskog uživanja u mučenju nas samih); misle također da su mnogi pokornici i sveci nesvjesno varali same sebe i bili u stvari žrtve samoprevare. Nema sumnje da su nam neki raniji oblici pokore (npr. bičevanje) danas čudni i neprihvatljivi. Promijenio se ukus, povećalo znanje pa i odnos prema nekim vrijednostima. Ne treba zanijekati da je bilo kod nekih i bolesnih pojava. Međutim, molitva i pokora imaju svoju vječnu ulogu, koja ne može nikad zastariti. Gornji prigovor protiv molitve samo pokazuje kako je bijedno poimanje Boga kod onih što govore da pobožne duše `dosađuju` Bogu, kao da je Bog tvoj susjed kojemu je preča briga o vlastitoj kući nego razgovor s tobom. Nemaju također pojma o tome koliko je uzvišena stvar duhovno rasti, približavati se Bogu, postajati što sličniji njemu. Njima je sasvim prihvatljivo da se sportaš deset ili dvadeset godina trudi, s dana u dan, da poboljša svoju sposobnost, svoje `vrijeme` u trčanju i plivanju, svoj rezultat u skoku, svoju preciznost u pogađanju koša. To su lijepe stvari ali nisu ni jedine ni bitne. U stvari, promatrane s višeg stajališta, to su trice. Koliko li se taštine krije iza postignuta rekorda, koliko čovjekova duša, unatoč svim blistavim uspjesima i natjecateljskim nagradama, može ostati prazna pa i ružna! S druge strane, oštro oko kojim su sveti i pobožni ljudi sudili o sebi i o svojim činima, bilo je tako nepristrano i tako čisto, da su prema njima ocjene psihoanalitičara naivne, grube i ponekad moralno sumnjive. Naravno, naša su pokornička uzdržavanja i mrtvenja po sebi ništavna pa i besmislena, u koliko ne služe velikom cilju: da sebe očistimo i da se što više približimo Bogu, da radimo za neko pravo dobro. Kritičari vide čine ali se ne osvrću na pobude, na motive; po svoj prilici i napadaju molitvu i pokoru upravo zato što Bog za njih i nije istinska zbilja. • Naš se fra Šimun, kao što je rečeno, u svojoj pedesetoj godini, našao u zajednici koja je sebi postavila zadatak: sjediniti se s Bogom u što punijoj mjeri. Primljen s početka s nevjericom i oprezom, on je - prema uvjerenju svih u samostanu - natkrilio sve ostale svojom nenadmašivom poniznošću, svojom uronjenošću u Boga i neprekidnom sabranošću te svojim junačkim pokorničkim podvizima. Iako je samostan bio za svijet zatvoren, glas o fra Šimunovoj svetosti prodro je među puk: zvali su ga `sveti čovjek, duša blažena`. I, kao što je to posvuda običaj, i tamo su od njegove svetosti očekivali i tražili pomoć i razglašavali neobična, čudesna ozdravljenja dobivena njegovim posredovanjem. Kad je on, nakon dvadeset godina provedenih u Ripatransonu, umro, puk je s njegova habita u lijesu izrezao toliko krpica da bi ih imao kao relikvije, da su mu redovnici morali navući drugi habit i postaviti stražu da ga mrtva zaštite. Tijelo mu je nekoliko godina iza smrti preneseno iz groba i pokopano u katedrali. • Crkveni ljudi u Ripatransonu odmah su pomislili da Crkva treba fra Šimuna proglasiti svetim. Ali, vremena za proces oko proglašavanja, po pravilu dug i mučan, bila su vrlo nepovoljna. Već pri kraju fra Šimunova života revolucionarni i ujedno protucrkveni pokret 18. stoljeća prešao je iz Francuske u Italiju pa je i Ripatransone g. 1799. stradao kao žrtva ubijanja, paljenja i pljačke. Vojnik, koji je tom prilikom triput zamahnuo sabljom da fra Šimunu u crkvi odsiječe glavu, osjetio je - na vlastito zaprepaštenje - da to ne može učiniti! I nakon fra Šimunove smrti u Italiji su još dugo potrajali nemiri, njegov samostan bio je napušten a crkva pretvorena u staju... Tako je tek šezdeset godina poslije fra Šimunove smrti tamošnji biskup pokrenuo, zajedno s još nekima, proces oko proglašenja blaženim. Dosta vremena (od 1860. do 1913) stvar je išla svojim normalnim tokom a onda je, s I . svjetskim ratom, sve zapelo. Zanimljivo je da su u Bosni pokazali malo zanimanja za ovaj proces. Iako su iz Italije zatražili suradnju najprije od biskupa fra P. Vujičića a onda od nadbiskupa J. Stadlera, u Bosni kao da nitko nije na tome radio. U službenom glasilu Franjevačkog reda (`Acta Ordinis Minorum`, g. 1890, str. 84) veli se: `U Bosni se dosad nije ništa uradilo!` Vjerojatno ni fra Leopold Mandić ne bi, što se nas samih tiče, bio proglašen blaženim i svetim; za njega su energično radili Talijani, budući da je i on kao i fra Šimun, djelovao u Italiji. • Dok sam se upoznavao sa životom i likom ovog našeg velikog svetačkog čovjeka, iznenadio sam se na koliko sam poznatih imena naišao u vezi s njime. Krizmao ga je biskup fra Pavao Dragićević; kad je stupio u novicijat, zapisnik o tome potpisali su, uz druge, poznati pisci fra Bono Benić i fra Filip Lastrić. U Red ga je, u ime provincijala fra Josipa Jankovića, primio fra Mijo Aljinić, sutješki gvardijan. Za svećenika ga je zaredio biskup iz Skoplja Mihovil Summa. Kao završeni student teologije pohodio je vrhovnog poglavara Reda fra Klementa iz Palerma i papu Klementa XIII . Napustio je Bosnu za biskupa fra Marka Dobretića i provincijala fra Augustina Okića, kasnijeg biskupa. I danas nalazimo prezimena njegovih roditelja i kumova u selima župe i samostana Dubrave... To je jedna od prijatnosti koje se dožive kad se pažljivije zaviri u prošlost. (Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi II, Livno, str. 14-18.) fra_simun_filipovic_2.jpg Pokušaj oživljavanja kauze Godine 2002., o dvjestotoj obljetnici fra Šimunove smrti, fra Stjepan Pavić – umirovljeni profesor Franjevačke klasične gimnazije u Visokom – angažirao se s nakanom da se ponovno oživi započeta kauza fra Šimuna Filipovića, koja je pokrenuta ubrzo nakon fra Šimunove smrti. Postupak je u ono vrijeme doveden do točke kada se zahtijevalo dokazivanje njegovih kreposti na herojskom stupnju. Koncem 19. stoljeća iz Rima je zatražena pomoć u dopuni podataka o njegovom životu i djelovanju u Bosni, na što se, nažalost, u ono vrijeme oglušio i Ordinarijat i Provincija. Fra Stjepan je istražio njegov život i djelovanje i sa sudionicima iz naše Provincije, Italije i Zagreba u samostanu Dubrave 2002. organizirao simpozij o fra Šimunu Filipoviću. Napisao je i knjigu o fra Šimunu, objavljena 2004. godine u izdanju Svjetla riječi, a kasnije prevedena i na talijanski. Fra Stjepan je stupio u kontakt s talijanskim fratrima, s angažiranim fra Šimunovim poštovateljem don Vincenzom Catanijem te generalnim postulatorom u Franjevačkom redu koji ga je u dogovoru s Upravom naše Provincije 2002. godine imenovao vicepostulatorom kauze. 2002. godine također je organizirano u Dubravama prvo Šimunovo, koje se otada slavi svake godine druge subote u mjesecu svibnju. Pribavljena je Šimunova posmrtna maska i prema njoj je Rudolf Labaš izradio zavjetnu sliku fra Šimuna Filipovića. Fra Šimun je u Brčkom dobio i svoju ulicu, a i galerija u samostanu Dubrava je ponijela njegovo ime. Zalaganjem fra Stjepana s talijanskoga je preveden i prvi fra Šimunov životopis, koji nažalost nije tiskan, a u reviji Svjetlo riječi je fra Stjepan kroz deset mjeseci pisao o životu i djelu sluge Božjega. Danas, nažalost, Šimunovo i kauza za slugu Božjega gubi dah. Fra Stjepan Pavić, zbog starosti i zdravstvenih problema nije više u mogućnosti voditi kauzu. Upravi Provincije ostaje zadaća pronaći franjevca koji će imati ljubavi i volje nastaviti korake koje je započeo fra Stjepan Pavić, a svima nama se nadati da će sin ove zemlje, sluga Božji fra Šimun Filipović, jednoga dana biti uzdignut na čast oltara te biti proglašen blaženim i svetim.

Cjeloviti program psihološko-edukacijskog praćenja djece ljevaka. Knjiga je namijenjena psiholozima, logopedima, učiteljima, odgojiteljima, roditeljima i svima onima koje zabrinjavaju problemi djece ljevaka. Po prvi put daju se konkretne preporuke roditeljima i jedinstveni psihološko-edukacijski PROGRAM VJEŽBI za kvalitetan rad s djetetom ljevakom kod kuće, u vrtiću, školi i sa stručnjakom (psihologom i logopedom), uz detaljne opise stotina vježbi koje pomažu malom ljevaku da se snalazi u svijetu dešnjaka i prevlada eventualne poteškoće u učenju i životu općenito. • Koje su osobitosti razvoja djece ljevaka? • Kako su te osobitosti povezane s ustrojstvom i funkcioniranjem njihova mozga? • S kakvim se teškoćama susreću djeca ljevaci i kako ih prevladati? • Kako pomoći malom ljevaku da se bolje orijentira u prostoru i vremenu, te da lakše ovlada čitanjem, pisanjem i računanjem? • Kako mu pomoći da postane spretniji i okretniji, te da lakše rukuje olovkom? Fenomen ljevaštva još uvijek izaziva podosta pitanja i nedoumica jer djeca ljevaci doista mogu demonstrirati poprilično egzotičnu sliku razvoja. Oni su doista zadivljujući i neobični. Znanstvenicima postavljaju zagonetke i nerado im otkrivaju svoje tajne. Knjiga je namijenjena psiholozima, logopedima, učiteljima, odgojiteljima, roditeljima i svima onima koje zabrinjavaju problemi djece ljevaka. U njoj se razmatraju najčešća pitanja o atipičnom razvoju djece ljevaka, o specifičnom funkcioniranju njihova mozga i tumače praktična rješenja za situacije koje se mnogima na prvi pogled čine bezizlaznima. No najvažnije, po prvi put daju konkretne preporuke roditeljima i jedinstveni, cjeloviti psihološko-edukacijski PROGRAM VJEŽBI za kvalitetan rad s djetetom ljevakom kod kuće, u vrtiću, školi i sa stručnjakom (psihologom i logopedom), uz detaljne opise stotina vježbi koje pomažu malom ljevaku da se snalazi u svijetu dešnjaka i prevlada eventualne poteškoće u učenju i životu općenito. Cjeloviti interdisciplinarni program psihološko-edukacijskog praćenja djece ljevaka opisan u ovoj knjizi sadrži blokove vježbi koje su namijenjene razvoju voljne samoregulacije, vještina pažnje i prevladavanju motoričkih stereotipa, razvoju logičko-pojmovnog mišljenja, korekciji i razvoju djetetova neuropsihosomatskog statusa, optimizaciji jezika, govora, čitanja i pisanja u interakciji s drugim psihičkim procesima, razvoj predodžbi o prostoru i vremenu, slušne i vizualne percepcije, somatognostičkih i taktilno-kinestetičkih funkcija, vještina crtanja i konstruiranja, logičko-gramatičkih «kvaziprostornih» jezičnih konstrukcija i dr. Program kombinira neuropsihološku prevenciju, habilitaciju i korekciju, senzomotoričku integraciju (svih senzornih i motoričkih sustava) i logopedske intervencije. Između ostalog, u knjizi se potanko opisuje inovacijski autorski program „Dupini“ koji je nastao u suradnji neuropsihologa i logopeda, i koji uspješno kombinira logopedske i neuropsihološke intervencije. Sve su vježbe detaljno opisane, ilustrirane i spremne su za korištenje u radu s djecom, individualno i u skupinama. Osim kao razvojno-korekcijski, program se može koristiti i u preventivne svrhe, u višemjesečnom radu s djecom ljevacima u predškolskoj dobi, tijekom pripreme za školovanje, kao i tijekom školovanja. Sadržaj Predgovor Poglavlje 1. Osnovna neuropsihološka načela razvojnih procesa Poglavlje 2. Zakon «zrcala»: zagledajte se u svoje dijete Poglavlje 3. Fenomen ljevaštva s pozicije neuropsihologije Atipija psihičkog razvoja Poglavlje 4. Veliki trikovi malih ljevaka Razvoj voljne samoregulacije Vještine pažnje i prevladavanje motoričkih stereotipa Konkurirajuće radnje Detekcija pogrešaka Uzročno-posljedični odnosi Višeznačnost i hijerarhija pojmova. Poopćavajuća funkcija riječi Poglavlje 5. „Nos je digao, a rep nije pao“ Korekcija i habilitacija neuropsihosomatskog statusa Disanje Masaža i samomasaža Istezanja Razvoj i korekcija osnovnih senzomotoričkih interakcija Pokreti očima Opći motorički repertoar Poglavlje 6. Ne požurujte ljevaka! Optimizacija jezično-govornih procesa u interakciji s drugim psihičkim procesima Senzomotorička integracija Melodija pokreta, spretnost, preciznost Optimizacija jezično-govornih procesa, pisanja i čitanja Poglavlje 7. Zagonetni prostor ljevaka Razvoj prostornih predodžbi Somatognostičke i taktilno-kinestetičke funkcije Vizualna percepcija Crtež, konstruiranje i preslikavanje Logičko-gramatičke «kvaziprostorne» jezične konstrukcije Pogovor Iz knjige: Iz poglavlja 4. Veliki trikovi malih ljevaka Stvarnost izgleda tako da praktički sva djeca ljevaci posjeduju golemu, gotovo mističnu voljnu kontrolu nad svojom psihičkom aktivnošću. Njihova nevjerojatna sposobnost spontanog (bez potrebe za dugim učenjem) konstruiranja prilično složenih programa ponašanja – svojstvo je kojim ih je obdarila priroda. Najvjerojatnije je da ga je evolucija tisućljećima brusila kao adaptacijski mehanizam. On se u ljevaka razvio kao protuteža prije spomenutim „osjetljivim“ točkama njihove moždane organizacije. U mnogim slučajevima oni postižu potrebne rezultate zaobilaznim putem, pronalazeći katkad potpuno nezamisliva vanjska i unutarnja sredstva, koja im omogućuju da alternativno, bez oslonca na primarni psihološki čimbenik (ako je on nedovoljno razvijen), rješavaju probleme koji inače izravno ovise o tom čimbeniku. Pritom je svaki put proces takvog posrednog djelovanja apsolutno nepredvidljiv. Najslikovitiji primjer takvog „zaobilaznog puta“ koji se često susreće, ali me svaki put neizmjerno iznenađuje, govor je mnogih malih ljevaka. Svima je jasno da je razvoj djetetova govora nezamisliv bez dovoljnog potencijala glasovnog razlikovanja – fonematskog čimbenika i sposobnosti izgovora glasova (slogova i riječi) – kinestetičkog i kinetičkog čimbenika govora. Jednako veliko značenje na prvih stadijima ontogeneze ima memorijski čimbenik. Dijete mora čvrsto zapamtiti zvučanje i način izgovora pojedinih glasova i njihovih kombinacija. Postupno se opseg slušno-verbalnog pamćenja proširuje, dijete počinje ponavljati pojedine riječi, a zatim ih spaja u rečenice. Počinju se aktivirati govorni čimbenici složenijeg stupnja organizacije, naprimjer, normativni (imenovanje), kvaziprostorni (logičko-gramatičke konstrukcije tipa „prije – poslije“, „iznad – ispod“), itd. Tako se korak po korak iz neprekidne međusobne interakcije subjektivnih psiholoških preduvjeta (resursa), kao i interakcije s govorom odraslih osoba, oblikuje se djetetov samostalni govor. Ako si taj proces vizualiziramo, sličan je prirodnom rastu cvijeta iz sjemenke stavljene u tlo koja prvo treba proklijati, pa razviti stabljiku, nakon čega se pojavljuju listovi, onda pupoljci i, napokon, dolazi cvatnja. U nekih malih ljevaka taj se proces može odvijati posve osobito. Nastavljajući našu analogiju, možemo ga asocirati s cvijetom koji je odmah procvao, za jednu noć, izravno iz tla. Ta djeca mogu dovoljno dugo šutjeti ili nerazumljivo brbljati i onda odjednom (u pravilu, u dobi od 3 godine) progovaraju odmah dugim, gramatički oblikovanim rečenicama na razini govora odrasle osobe. Štoviše, njihov govor zvuči „odraslo“ kako intonacijski, tako i sadržajno. Kako mi je ispričala jedna baka, njezina unuka koja je šutjela do dvije i pol godine (uz sve znakove teškog zaostajanja u razvoju govora), jednog je lijepog dana izišla van, namrštila se onako neponovljivo kako to samo mala djevojčica može i odmahnuvši ručicom izgovorila: „Fuj, kako je velika prašina!“; i prema bakinim riječima „već deset godina nitko ne uspijeva zaustaviti njezin verbalni vatromet“. U pravilu, mame se u početku čude kada ih pitamo tko u obitelji govori „na isti način“. No pritom u nevjerici odmah ukazuju na izvor: tata, djed, starija sestra… Katkad kategorički odgovaraju: „Nitko“. Sebe, naravno, zaboravljaju (jer se ne čuju) i djeluju iznimno zadovoljno kada se nakon slušanja audiosnimke vlastitog govora, uvjeravaju da je njihovo vlastito čedo potpuno, do najmanjih sitnica, pokupilo njihov stil vođenja razgovora. Maleni ljevaci su veličanstveni imitatori i iluzionisti. Izvana njihov govor izgleda prekrasno, no pokušajte provjeriti u njih već spomenuti fonematski sluh, sposobnosti artikulacije, pitajte što znači pojedina riječ, itd. Rezultat je, u pravilu, žalostan. Ispada da oni percipiraju, pohranjuju i koriste tuđi govor globalno, čitavim blokovima, takoreći bez nepotrebnih detalja. Detalji se pojavljuju poslije, kada situacija školovanja zahtijeva dovoljnu formiranost svakog od tih psiholoških čimbenika, a ne samo vještinu „održavanja razgovora“. Isti slučaj moguć je i s čitanjem. Četverogodišnji ljevak s lakoćom prepričava cijele stranice teksta koji je „pročitao“, a poslije se ispostavlja da ne poznaje nijedno pojedino slovo. Pitamo se, tko ga je poučio „globalnom čitanju“? Tko je poučio šestogodišnjeg dječaka da ispravno u sebi rješava složene matematičke zadatke, a pritom je on brkao i okretao u pisanju slične brojke, oduzimao je iz donjeg reda gornji, a samu riječ „zadatak“ pisao je kao „ktdz“, odnosno zrcalno i s izostavljanjem svih samoglasnika? Mislim da se odgovor krije u fenomenalnoj hiperfunkciji mozga ljevaka u području realizacije imitativnih sposobnosti i u fenomenu predviđanja (anticipacije) koji se inače zove intuicija. Svatko od nas određenoj mjeri posjeduje taj skup urođenih mehanizama ljudskog ponašanja. Bez njega nije moguće nikakvo učenje, nikakva prilagodba promjenljivim uvjetima vanjskog svijeta, i to ne samo za dijete, nego i za odrasle osobe. No u desnoruke populacije te kvalitete rijetko izlaze u prvi plan. U djece dešnjaka one su u ravnini s ostalim psihološkim čimbenicima, a s odrastanjem se posve povlače u drugi plan u odnosu na ostale čimbenike. U ljevaka one mogu doživotno ostati na prvom mjestu, ako ih, naravno, odrasla okolina mudro i korektno pospješuje. Ne zalazeći u dubinske neuropsihološke mehanizme te pojave (koji djelomično uopće nikome nisu poznati, a oni koji su poznati tražili bi pisanje cijelog znanstvenog traktata), spomenimo tek da se njihova zagonetka krije u specifičnoj moždanoj organizaciji psihičke aktivnosti ljevaka. Očigledno je da za ulogu glavnog lika u tom scenariju pretendiraju: funkcionalno „oslobođena“, prema svom statusu „globalistička“ desna hemisfera i supkortikalne strukture mozga koje u ljevaka rade sinkrono s prednjim (čeonim) dijelovima kore. Za nas je u kontekstu o kojem ovdje raspravljamo presudno upravo posljednje. Ako funkcioniranje supkortikalnih struktura ljevaka neprekidno aktivira prednje dijelove mozga, oni ne mogu a da se ne razvijaju mnogo intenzivnije nego što je to slučaj u ontogenezi dešnjaka. A to pak znači da se oni ranije i potpunije uključuju u aktualizaciju svoje glavne funkcije – osiguravanje voljne samoregulacije. No to ne znači da će se sadržajno, kvalitetno ispunjavanje voljne samoregulacije odvijati uz veće sudjelovanje razvojno ranijih, arhaičnijih (to jest prije svega „supkortikalnih“ prema svojoj moždanoj organizaciji) načina reagiranja. Takve i jesu sposobnosti imitacije, intuicije, orijentacije na „šesto čulo“, mnogokontekstne, mnogoznačne percepcije svakog objekta (kao i manipuliranje njima) i mnogo toga drugoga, što je toliko specifično za dječju dob. Radi primjera, sjetimo se sljedećeg: svim normalnim odraslim ljudima stoljećima je bilo kristalno jasno da je vrijeme sat koji stoji na kaminu. No vječno mladom, poput svih genijalaca, Albertu Einsteinu to se nije samo učinilo neočiglednim, nego i apsolutno nekorektno postavljanim pitanjem. Kako je to završilo, znamo: iako mislim da je on nastavio koristiti sat za njegovu svakodnevnu namjenu. Obratimo se razmatranju konkretnih primjera neuobičajenog pristupa malih ljevaka rješavanju vlastitih problema. Navodim ih ne samo (i ne toliko) zato da pokažem djeca ljevaci pronalaze izlaz iz (za njih) bezizlaznih situacija. Mnogo su zanimljivija, prema mojem mišljenju, pitanja “zašto?“ i “u koju svrhu“ oni to čine. Najvjerojatnije je da bi se rješenje te zagonetke trebalo skrivati u području specifičnosti njihove sfere motivacije i potreba, čiji su temeljni parametri svima nama zadani genetski. Mislim da „mistična“ otkrića malih ljevaka imaju posve „zemaljsko“ porijeklo i vuku korijene iz hiperfunkcije onih nagonskih oblika ponašanja koji se u etologiji zovu „potrebe za samorazvojem“. Ta hipoteza zahtijeva opsežno znanstveno istraživanje. No njezinu valjanost moguće je već danas ilustrirati nekolicinom primjera. Na savjetovanje je došla V. I. (7 godina), učenica prvog razreda. Njezine je roditelje zabrinjavala neuobičajen način usvajanja školskog gradiva, izmišljanje vlastitih načina obavljanja zadataka. Ispitivanje pokazuje stabilno ljevaštvo, iako mnoge svakodnevne radnje dijete izvodi kako desnom, tako i lijevom rukom. Baka s majčine strane je ljevakinja i, kako o njoj govori sama djevojčica, „sve radi kroz um“. Sklonost da u svemu traži i uspostavlja logičke veze zapaža se i u V. I., što naravno uzrokuje određenu usporenost. Neuropsihološko ispitivanje pokazuje da u djevojčice u prvi plan istupa nedovoljna razvijenost prostornih predodžbi koja se očituje na različite načine: zrcalnost u pisanju, u crtežima, u određivanju vremena na satu, sklonost analiziranju svakog materijala (uključujući i čitanje teksta ili tumačenje stripova) zdesna ulijevo. Prisutne su generalizirane dismetrije (nepoštivanje proporcija, nemogućnost pravilne procjene i prikaza veličine, itd.). Djevojčica teško pamti stihove i općenito riječi koje nisu međusobno povezane smislom. Međutim sve navedene probleme V. I. može prevladavati samostalno, uz povećanu kontrolu nad vlastitom aktivnošću. Evo što je ispričala: „Ustala sam iz kreveta. Bio je mrak, ali nije mi se spavalo. Pogledala sam na sat u kuhinji: bilo je tri sata i pet minuta. Učinilo mi se da sam pogrešno shvatila vrijeme jer su u zgradi nasuprot još bila upaljena svjetla. Tiho sam otišla u sobu k roditeljima i pogledala na digitalni sat sa svjetlećim brojkama – bio je jedan sat i dvadeset minuta. Vratila sam se u kuhinju da riješim problem s kazaljkama. Ispalo je da sam prvi put jednostavno pobrkala veliku i malu kazaljku, trebalo bi ih docrtati“. Kako bismo do kraja shvatili sav patos „zaobilaznog puta“ trebamo znati kakve goleme prepreke stoje pred malim ljevacima (gotovo cijeli život), kada trebaju pročitati vrijeme na analognom satu. Udaljimo se nakratko od te djevojčice i navedimo nekoliko primjera (djeca u dobi od 8 do 14 godina): u gornjem je redu objektivno vrijeme, a u donjem – odgovor ljevaka. Objektivno vrijeme 9 sati i 5 minuta 10 minuta do 9 4 sata i 10 minuta Odgovori ljevaka 12 sati i 30 minuta 20 minuta do 11… ili 10 10 minuta do 6 Taj se popis može nastaviti unedogled. No osnovno što „smeta“ djeci ljevacima nije samo „zrcalna“ percepcija jedne ili obje kazaljke, nego i netočnosti – ono što se u neuropsihologiji zovu metričke pogreške – određivanje vremena s razlikom od 10 do 15 minuta (jasno je da se to odnosi i na kazaljku koja pokazuje sate). No vratimo se našoj djevojčici. Na sličan način ona prevladava i ostale „prepreke“ na svom putu. S lakoćom pamti nizove riječi označavajući ih nekakvim oznakama. Ako to ne smije činiti otvoreno na papiru, oznake stavlja u sebi. Mnogi od vas vjerojatno su čitali o fenomenima eidetskog ili fotografskog pamćenja, kada je osoba sposobna zapamtiti ogromnu količinu riječi ili brojeva, mentalno označavajući svaku riječ ili broj posebnim oznakama. U našem slučaju dijete je samostalno izumilo taj poznati način povećanja učinkovitosti pamćenja. V. I. je otkrila i način borbe sa „zrcalnošću“ u pisanju. Zapamtila je prostorni položaj gotovo svih slova povezujući ih s poznatim predmetima. Ako se i dalje pojavljuje teškoća ili nesigurnost – ona gleda u abecedu kako treba napisati pojedino slovo. Nemogućnost ili teškoće prikazivanja oblika ili prostorne perspektive u crtežima djevojčica prevladava višestrukim korištenjem boja, njihovih kombinacija i mnoštvom konkretnih detalja. * * * Sljedeći primjer je A. S. (9 godina). Na prvom ispitivanju ustanovila sam potpunu neformiranost svih vrsta prostornih predodžbi i posljedičnu odsutnost elementarnih vještina računanja (budući da se posljednje u procesu razvoja oslanja upravo na prostorne i kvaziprostorne karike psihičke aktivnosti). Predložila sam joj specijalne razvojne vježbe. No nakon nekog vremena A. S. je došla na novo ispitivanje (na vlastitu inicijativu) i vrlo je detaljno objasnila kako joj je „dosadilo stalno sve brkati“. Ona je „shvatila da je lijevo tamo gdje je lijeva ruka, a ta ruka svira akorde na klaviru“. To znači da je dijete samostalno našlo vanjske oslonce i na njihovom je temelju izgradilo vlastito prostorno polje. Specijalno ispitivanje pokazalo je da je dalje na tom planu sve bilo u redu: formiranje vještine računanja i drugih bliskih operacija odvijalo se uobičajenim putem, s osloncem na u tom slučaju neophodne prostorne čimbenike. * * * D. N. (7 godina) kojem učiteljica nije davala jedinice iz jezika jer „takve pogreške ne postoje“. A među pogreškama je bilo potpuno nerazlikovanje granica između riječi, zamjena potrebnih slova zrcalnima ili međusobno miješanje slova koja se razlikuju svojim prostornim položajem, naprimjer, d – b, g – b. Dječak je odlučio učiti sve riječi napamet, a poslije ih je pisao po sjećanju. Tako je dijete zaobilazeći nerazvijenost prostornog i fonološkog čimbenika, koji se u ljevaka formiraju sa zakašnjenjem (neuropsihološko ispitivanije pokazalo je deficitarnost upravo tih karika), razvilo vlastiti način pisanja. Pisanje je za njega bilo sustav slika koje se oslanjaju na vizualno-memorijske sinteze, odnosno kao da je u svojoj ontogenezi ponovilo razvoj pisanja u drevnog čovjeka. * * * L. P. (8 godina), koji je sve riječi pisao spojeno, uopće bez ikakvih razmaka, nakon pola godine mučenja prionuo je proučavanju morfologije riječi, zatim je obradio etimološki rječnik, a potom i lingvistički, te je na potpuno zaprepaštenje svoje mame počeo pisati bez ijedne pogreške. * * * R. E. je u dobi od pet godina odlučio do najmanjih detalja obraditi za njega važan znanstveni problem pa su mu roditelji, potpuno izmučeni njegovim beskrajnim pitanjima, objasnili (našalili su se!), da se svi podaci koji ga zanimaju u punom opsegu nalaze u enciklopediji. Budući da mali ljevaci rješavaju svoje probleme ozbiljno i temeljito, R. E. je pitao kako se tamo može pronaći potrebna riječ. Objasnili su mu metodu korištenja rječnika. Idućeg je dana dijete sjedilo pred otvorenom enciklopedijom, a pokraj je ležao telefonski imenik. Dječak nije znao čitati, a ni abeceda, naravno, nije bila automatizirana… Iz svih mogućih varijanti dječak je odabrao onu najoptimalniju u odnosu na prikaz abecede. Trebamo dodati da je na ideju korištenja telefonskog imenika kao oslonca, kako se poslije ispostavilo, došao sasvim sam, u dobi od svega 5 godina! * * * A. L. je sa svojih osamnaest godina lijevom rukom pisala kaligrafski, no s pet pogrešaka u svakoj riječi, a desnom rukom – apsolutno nečitko, mnoga slova zrcalno, ali bez ijedne pravopisne pogreške. Djevojka je sanjala o upisu na filološki fakultet Moskovskog državnog sveučilišta… Nakon što je razmotrila sve moguće varijante, odabrala je za nju jedinu moguću. Zajedno s nastavnikom slovo po slovo napisala je deset sastavaka koji su bili tematski najvjerojatniji kao ispitni. Zatim je svaki od njih čisto vizualno naučila napamet. Jedan od tekstova dobro joj je došao na ispitu. Djevojka ga se prisjećala riječ po riječ i zapisivala lijevom rukom… Pet godina poslije postala je diplomirani filolog. Možemo, dakle, s većom dozom vjerojatnosti govoriti o tome da se sâmo Kao što su navedeni primjeri pokazali, djeca ljevaci u procesu razvoja angažiraju maksimum vanjskih, voljnih sredstava za ovladavanje onim radnjama koje se u dešnjaka, kao što je poznato, formiraju prirodno, neovisno o njihovoj želji i volji, jednostavno prema određenim psihološkim zakonima. Ljevak kao da svaki put izumljuje, štoviše, na fantastičan (izvana) način iznalazi vlastiti put konstruiranja i ovladavanja svijetom dešnjaka. Istraživanja odraslih ljevorukih osoba otvoreno naglašavaju činjenicu da je angažiranje voljnih, osviještenih sredstava tijekom odvijanja mnogih vrsta psihičkih aktivnosti – specifična karakteristika ljevaka kao populacije i ne ovisi o njihovoj dobi. U njih se, za razliku od dešnjaka, ne izgrađuje stabilno onaj psihološki sloj utvrđenih vještina i automatizama koji omogućuje funkcioniranje u vanjskom svijetu, a da u velikoj mjeri ne razmišljamo: „Hm, kako bi to trebalo učiniti?“, odnosno bez angažiranja dodatnih osviještenih sredstava. Upravo zato, podižući dijete ljevaka, potrebno mu je pomoći da izvana maksimalno automatizira što je moguće više svakodnevnih radnji. Tako se naučiti (jednostavno promatrajući vas) koristiti žlicu, iglu za šivanje, škare, kist, igle za pletenje, vezati vezice na cipelama, rukovati poplunom i navlakom za poplun, itd. Bolje je odmah uzeti njegove ruke u svoje i nekoliko puta zajedno s njim ponoviti traženi pokret. Želite li naučiti ljevaka da pliva stilom delfin ili kraul (igra nogomet, tenis, pleše)? Izvrsno! Mama „upravlja“ njegovim rukama, tata – nogama. Samo prethodno vježbajte malo sami, kako biste sinkronizirati vlastite pokrete. Isto se odnosi na pisanje slova, brojki i na crtanje. Ne zahtijevajte od malog ljevaka da nešto nacrta promatrajući uzorak. Bit će bolje ako preko uzorka stavite prozirni papir i precrtate zajedno s njim (poslije će on to napraviti sam) nekoliko puta traženi uzorak. Ili, obratno, upotrijebite papir za kopiranje i zatim pokažite djetetu kakva se lijepa slika pojavila na donjem listu papira. Vaš zadatak je doslovce natjerati djetetovo tijelo da zapamti pojedinu radnju, uzajaman položaj prstiju ruku, nogu, torza i glave u svakom konkretnom slučaju. Ljevacima će, osim tablice množenja, biti korisno učenje napamet i tablice zbrajanja. Iz daljnjih opisa bit će jasno što njima predstavlja računanje. Tablica zbrajanja omogućuje ljevacima da uštede vrijeme. Kada šećete s malim ljevakom u šumi, dajte mu da pomiriše, opipa i, ako je moguće, kuša različite trave, cvijeće, gljive, koru drveća. I tek poslije, oslanjajući se na nastale osjetilne dojmove, objasnite mu što je tim biljkama zajedničko i čime se razlikuju. Vrlo često, rukovodeći se vlastitim viđenjem svijeta, mali ljevaci izgrađuju takve misaone konstrukcije koje zaprepašćuju svojom netrivijalnošću (što je divno), no izravno pokazuju da je cjelovita slika svijeta u njih, blago rečeno, daleko od općeprihvaćene. A pritom su prisiljeni živjeti u svijetu dešnjaka. Tako je Ž. S. (6 godina), razvrstavajući na ispitivanju različite slikovne kartice, stavila zajedno «šestar» i «đurđicu» uz tumačenje da su oboje „…poput kolibice“. Na skeptičnu grimasu neuropsihologa ona je (uz ništa manje skeptičnu grimasu) odgovorila: „Pa naravno, đurđica ide uz tratinčicu, a šestar uz ravnalo, ali to je dosadno…“. Budući da ju je za mjesec dana čekao razgovor za upis u školu, zamolila sam Ž. da se barem tamo „dosađuje i odgovori na sva pitanja ’onako kako treba’“. U bîti, mnogo od toga što je maloprije opisano, spada u osobe. U ljevaka je ona, u pravilu, nezamisliva, čudesno neuobičajena. No nažalost, oni je ne koriste uvijek s pravilnom namjenom. A i rezultati nisu baš uvijek onakvi kakvima bi ih željeli vidjeti odrasli ljudi. Dijete pritom ne shvaća što se opet ne sviđa njegovoj okolini. Posljedično, naš je zadatak pomoći mu da se snađe u svakodnevnom životu i da se jednostavno prilagodi svijetu dešnjaka. Upravo zato da bismo pomogli djeci ljevacima da usvoje logiku mišljenja i zaključivanja dešnjaka, preporučuje se da ih malo zabavimo određenim vježbama (igrama). No prvo iznesimo primjedbu da se neophodnost voljne samoregulacije vlastitog ponašanja koja je toliko hiperrazvijena u ljevaka i koja se ne poklapa uvijek s općeprihvaćenim gledištem, očituje (u većoj ili manjoj mjeri) baš u svemu. Stvaranje programa, predviđanje rezultata njegova ostvarivanja, postavljanje ciljeva i zadaća, određivanje načina njihova izvršavanja, neprekidna samokontrola, samoocjenjivanje i pravovremena operativna korekcija – obavezni su uvjeti adekvatnosti bilo koje aktivnosti. Pokretačka snaga našeg ponašanja su aktualne potrebe, no ono što organizira cjeloviti neuropsihosomatski sustav čovjeka (prije svega mozak) jest željeni rezultat. Rezultat koji željno iščekujemo i predosjećamo, tjera nas da pravovremeno reagiramo na bilo koje unutarnje i vanjske promjene. Upravo on usmjerava svrhovito aktivno ponašanje na osnovi mehanizama predviđanja budućnosti ili akceptora rezultata djelovanja. I svaki se pojedini segment našeg cjelovitog, čini se, nepodjeljivog procesa ponašanja završava kada se događa uspoređivanje željenog rezultata s postignutim, odnosno ocjenjivanje i kontrola. Iz te točke izgrađuje se sljedeći program (ili potprogram), postavljaju se novi ciljevi, zadaće, itd., iako smo rijetko svjesni postojanja cijele te dramaturgije. U neuroznanostima to se zove aktualizacija funkcionalnih sustava (P. K. Anohin, A. R. Lurija i dr.). Upravo je takav modus vivendi (način života) naše psihičke aktivnosti koji predodređuje njezin modus operandi (način djelovanja). Zato bi u djeteta trebalo postupno formirati sve te korake i sredstva njihove realizacije. O tome se već mnogo govorilo u poglavlju posvećenom „zakonu zrcala“. Ovdje razmatramo konkretnije preporuke. Očigledno je da je ostvarivanje svih tih zadaća moguće samo tako da se započne od mehaničkog primanja i izvršavanja strogo zadane detaljne upute (demonstracije) od strane odrasle osobe, s postupnim prijelazom na zajedničko stvaranje programa djelovanja. Posljednje podrazumijeva određivanje potpuno jasnog cilja programa, razmatranje mogućih (željenih i ne toliko željenih) posljedica, načina njihova postizanja (ili naprotiv, smanjivanja) i, naposljetku, na svakom koraku, kontrolu nad postignutim rezultatima. Razumljivo je da bi, što je dijete mlađe, uputa trebala biti detaljnija i jasnija (uz vrlo poželjnu demonstraciju uživo), kao i obrazlaganje svih koraka djelovanja. Važno je shvaćati razliku između programa „Čini kako želiš“ i „Čini točno tako“; „Baci loptu u zid“ i „Pogodi loptom u crveni krug (cilj!) na zidu“. Jedan od tisućljećima brušenih trikova za „obuzdavanje“ vlastite brzopletosti jest pravilo: „Prije nego što odgovoriš, broji do 10“. Ono bi trebalo ući u svakodnevnu naviku. Jednako tako i mudri savjeti i zakoni: „Prelazeći ulicu…“, „Jutro je pametnije od večeri“, „Tvoja sloboda završava tamo gdje počinje sloboda druge osobe“, „Ne budi lava dok spava“, „Kolikogod je stvar korisna, neznalica si ako joj ne znaš cijenu…“, itd. Spominjući ih ne upuštamo se u moralna i etička tumačenja. Sve nabrojeno nije ni dobro, ni loše. To su „truizmi“ – povijesno nastale istine, stoljećima provjereni kanoni, „sigurnosne zone“ i modeli najadekvatnijeg, adaptivnog ljudskog ponašanja. Što veći broj njih dijete primjenjuje, to će lakše prevladavati velike i male prepreke na svom životnom putu. Ali bolje ih je ne nuditi dosađujući mu „kategoričkim imperativima“, nego usput, u svakodnevnom životu, na konkretnim primjerima, kako vlastitih tako i djetetovih uzleta i padova. Za razvoj voljne samoregulacije na svim su koracima od strane odrasle osobe razrađene optimalne upute, koje podrazumijevaju postupno formiranje sposobnosti stvaranja vlastitog, cjelovitog i neproturječnog programa ponašanja u djeteta. Dalje će ono početi primjenjivati usvojeni algoritam u svrhu planiranja i procjenjivanja djelovanja drugih (vršnjaka, roditelja, psihologa), a tek poslije – samostalno izgrađivati i regulirati vlastito djelovanje. Najvažniji ishod razvoja funkcije voljne samoregulacije i samokontrole u djece jest usvajanje vještine automatskog postavljanja i odgovaranja na pitanja „zašto?“ i „s kojom svrhom? (neovisno o situaciji)“.