Jovan Zivlak : ZIMSKI IZVEŠTAJ - Izabrane pesme, Izdavački centar Rijeka 1989, str. 182. Izbor i pogovor Jovica Aćin. Očuvanost 4-. S a d r ž a j: Tronožac (7-53): Jela sa začinima (7-9); Pritežem sandale (11-16): Bog je sićušan (13); Pritežem sandale (14); Veliki majstor (15); Opsadno stanje (16). - Preslišavam se (17-44): Ah, gde si (19); Čelom među oči (20); Amen (21); Noćna ptica, noćni leptir (22); Lopoč (23); Preslišavam se (24); Dakle bogovski ručak (25); Novac za novac (26); I da je među nama (27); Radosno za događaj vezan (28); Ljubav ljubav (29); List na vodi (30); Voda je hladna (31); Govorim jasnim rečenicama (32); Pijem čaj (33); Lak sam i pokretljiv (34); Zatvaram prozor (35); Neću uzeti pribor (36); Nemam vidikovca (37); Rđav otac / dobar sin (38); Biber / luk (39); Kamen koji će biti hitnut (40); Jedem voće (41); Krv teče u venama (42); Dosta je bilo (43); Podići teret (44). - Nokturno (45-50): Prevrtati saksiju (47); Uzeti knjigu (48); Nokturno (49); Smrt pesništva (50). - Čini što moraš (51-53). - Čekrk (55-112): Kako sam obavešten (57-59); Osvetljenje je slabo (61-68): Jezičak (63); Osvetljenje je slabo (64); Rečce (65); Korablja (66); Jedanput (67); Časovnik (68). - Iverje (69-77): Moja dušo (71); Dođi slatka zimo (72); Voda u kupatilu (73); Grom (74); Drvo (75); Iverje (76); Vejavica (77). - Voda će porasti (79-88): Šiba (81); Skitač (82); Voda će porasti (83); Anđeo (84); Slepi pevač (85); Nedopustivo (86); Slava (87); Veselim se (88). - Milutinović (89-95): Rovinj (91); Sentandreja (92); Dubrovnik (93); Kanal Dunav-Tisa (94); Milutinović (95). - Papagaj (97-103): Talir (99); Češalj (100); Papagaj (101); Mačka (102); Uzleće šišmiš (103). - Nikad (105-112): Šta da se radi (107); Nikad (108); Varošica (109); Šta je sad na redu (110); Lisje (111); ***[Ovim pesmama bih...] (112). - Napev (113-167): Zimski izveštaj (115-117); Vaj (119-124): Ni (121); Razboj (122); Vaj (123); Kašalj (124). - Napev (125-132): O tvoriteljko (127); Trpeza (128); Crni sinko (129); Napev (130); Skelet (131); Vedri rasplet (132). - Malo. Malo. (133-141): Senka (135); Prevod usta (136); Beše znano (137); Malo. Malo. (138); Ispljuvak (139); Okovratnik (140); Ne vraćaj se kasno kući (141). - Zenice (143-148): Dragano moja (145); Niko (146); Zenice (147); Laudatio (148). - Pogibao (149-159): Ludak (151); Pogibao (152); Koska (153); Maj (154); Mistrija (155); Trepet (156); Rublje (157); Pisar (158); Milost (159). - Ha (161-167): Zdenac (163); Streha (164); Dakle (165); Podlac (166); Ha (167). Zapisi uz pesme Jovana Zivlaka / Jovica Aćin (168-176).

Autor - osoba Sejranović, Bekim Naslov Ljepši kraj / Bekim Sejranović Vrsta građe roman URL medijskog objekta odrasli, opća (lijepa književnost) Jezik bosanski Godina 2020 Izdanje 2. izd. Izdavanje i proizvodnja Sarajevo : Buybook, 2020 (Kragujevac : Grafostil) Fizički opis 245 str. ; 21 cm Zbirka Savremena bh. književnost Junak „Ljepšeg kraja“ povukao se u dedinu kolibu na jednoj bosanskoj planini. U njoj pokušava da se oporavi nakon dramatičnog kraha ljubavne priče s Norvežankom koja je uvijek bila slaba na muškarce s prostora bivše Jugoslavije, i zbog toga plaćala popriličnu cenu. Dok se priseća bivšeg života, pokušavajući da razume šta se zapravo dogodilo, počinje nova priča, u planini pokrivenoj snegom, dok pokraj njegove brvnare prolaze samo vehabije koje su smeštene u obližnjem napuštenom selu. U njenom je središtu ponovo žena, a naše junake put opet vodi u Oslo. Pričajući dve priče, jednu unazad, a drugu unapred, jednu koja se događa u Norveškoj, a drugu u Bosni, Bekim Sejranović zavlači se duboko pod kožu svog junaka. Uverljivo prikazuje njegove traume, emotivnu nesigurnost, egzistencijalni strah, drogiranje, seksualnu disfunkcionalnost, a pritom uspeva da bude i lucidan i neverovatno duhovit. Bekim Sejranović je bosanski pisac rođen u Brčkom 1972. godine. Studirao je na riječkom Pomorskom fakultetu, no odustaje od sna da postane pomorac, te na tamošnjem Filozofskom fakultetu počinje da studira kroatistiku i komparativnu književnost. Godine 1993. seli se u Oslo, na čijem je Istorijsko-filozofskom fakultetu magistrirao južnoslovenske književnosti. Na istom fakultetu od 2001. do 2006. godine radi kao lektor i predaje južnoslovenske književnosti, jezike i prevođenje. Istovremeno, od 2000. godine radi kao sudski tumač i književni prevodilac, predaje norveški za strance, te piše i objavljuje prozu. Autor je knjige kratkih priča Fasung, kao i romana Nigdje, niotkuda, Ljepši kraj, Sandale, Tvoj sin, Huckleberry Finn i Dnevnik jednog nomada. Romani i kratke priče prevedeni su mu na više stranih jezika: norveški, engleski, slovenački, makedonski, nemački, češki, italijanski i poljski. Za roman Nigdje, niotkuda 2009. godine dobio je nagradu „Meša Selimović“ koja se dodeljuje za najbolji roman objavljen na području Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Bekim Sejranović je poslednjih godina živeo u Ljubljani, Zagrebu i Banjaluci. Razveden je tri puta i ima dve vanbračne ćerke, Katju u Oslu i Iskru u Ljubljani. Jedan od najtalentovanijih autora koji su se pojavili na tlu nekadašnje Jugoslavije u 21. veku preminuo je nakon kraće bolesti u maju 2020. godine. MG70

Autor: Bekim SejranovićJunak Ljepšeg kraja povukao se u dedinu kolibu na jednoj bosanskoj planini. U njoj pokušava da se oporavi nakon dramatičnog kraha ljubavne priče s Norvežankom koja je uvijek bila slaba na muškarce s prostora bivše Jugoslavije, i zbog toga plaćala popriličnu cenu. Dok se priseća bivšeg života, pokušavajući da razume šta se zapravo dogodilo, počinje nova priča, u planini pokrivenoj snegom, dok pokraj njegove brvnare prolaze samo vehabije koje su smeštene u obližnjem napuštenom selu. U njenom je središtu ponovo žena, a naše junake put opet vodi u Oslo.Pričajući dve priče, jednu unazad, a drugu unapred, jednu koja se događa u Norveškoj, a drugu u Bosni, Bekim Sejranović zavlači se duboko pod kožu svog junaka. Uverljivo prikazuje njegove traume, emotivnu nesigurnost, egzistencijalni strah, drogiranje, seksualnu disfunkcionalnost, a pritom uspeva da bude i lucidan i neverovatno duhovit.Ljepši kraj je središnji deo romaneskne trilogije koju još čine romani Nigdje, niotkuda i Tvoj sin Huckleberry Finn. Reč je o jednom od najzaokruženijih i najzanimljivijih pripovedačkih opusa na postjugoslovenskim prostorima, pa onima koji dosad nisu čitali Bekima Sejranovića Ljepši kraj može da bude početak jednog fantastičnog književnog putovanja.―„Nitko još nije tako efektno spojio nordijsku i bosansku tjeskobu, tako dojmljivo dočarao sumrak i čistilište duše u snježnim planinama norveškim i bosanskim.“Novi listBekim Sejranović je bosanski pisac rođen u Brčkom 1972. godine. Studirao je na riječkom Pomorskom fakultetu, no odustaje od sna da postane pomorac, te na tamošnjem Filozofskom fakultetu počinje da studira kroatistiku i komparativnu književnost. Godine 1993. seli se u Oslo, na čijem je Istorijsko-filozofskom fakultetu magistrirao južnoslovensku književnost. Na istom fakultetu potom radi kao lektor i predaje južnoslovensku književnost, jezik i prevođenje. Istovremeno, od 2000. godine radi kao sudski tumač i književni prevodilac, predaje norveški za strance, te piše i objavljuje prozu.Autor je knjige kratkih priča Fasung i romana Nigdje, niotkuda, Ljepši kraj, Sandale, Tvoj sin, Huckleberry Finn i Dnevnik jednog nomada. Romani i kratke priče prevedeni su mu na više stranih jezika: norveški, engleski, slovenački, makedonski, nemački, češki, italijanski i poljski. Za roman Nigdje, niotkuda 2009. godine dobio je nagradu „Meša Selimović“ koja se dodeljuje za najbolji roman objavljen na području Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.Poslednjih godina Bekim Sejranović je živeo u Ljubljani, Zagrebu i Banjaluci. Jedan od najtalentovanijih autora koji su se pojavili na tlu nekadašnje Jugoslavije u 21. veku preminuo je nakon kraće bolesti u maju 2020. godine.

Postoji posebna čarolija u opstanku ljudskih predmeta iz prošlosti. Komad nakita, šalica, mač ili sandala koja je, često posve slučajno, preživjela opću plimu zaborava, kao da donekle premošćuje jaz godina koji nas dijeli od svijeta naših predaka – bilo da su stanovnici drevnog Egipta ili Rimskog Carstva, Azteci iz Meksika ili japanski samuraji. Zbirka takvih predmeta može zorno predstavljati davno izgubljenu civilizaciju, njezin svakodnevan život, umjetnost i kulturu, načine ratovanja i trgovanja, rituale i vjerovanja. Brojni su predmeti do nas došli iz antičkih vremena preko rituala povezanih sa smrću. Naše znanje o drevnim Egipćanima, na primjer, bilo bi mnogo lošije da nisu običavali s mrtvima pokapati osobne stvari. Prekrasni ukrasi i opremanje palača i mjesta štovanja još su jedan bogat izvor sačuvanih predmeta. Također moramo biti zahvalni na želji ljudi da zabilježe važne događaje svoga vremena, što nam je dalo Trajanov stup u Rimu i normansku tapiseriju iz Bayeuxa. Neki su predmeti načinjeni za slavljenje junaka ili bogova, poput kipova u antičkoj Grčkoj i Rimu. Skupljeni u ovoj knjizi, predmeti iz svih razdoblja stvaraju dojmljivu, sveobuhvatnu sliku ljudske povijesti i njezina razvoja od kamenog oruđa do svemirskih letova. Također nas vode na putovanje kroza sve faze ljudske pustolovine koje oduzima dah. Jedna od najljepših knjiga koje sam uredio zahvaljujući čak tisuću predmeta koji pripadaju brojnim civilizacijama diljem svijeta, izjavio je urednik knjige Vid Jakša Opačić. Knjigu je s engleskog jezika prevela Marija Perišić.

NAPOMENA:IZDANJE JE NA 1 DISKU I AKO NA OMOTU PIŠE DA JE IZDANJE NA DVA DISKA. Konan varvarin (engl. Conan the Barbarian) je američki film iz 1982. godine.edne zime u Bronzanom dobu, dječak Konan je svjedok ubistva svojih roditelja. Počinilac je tajanstveni Talsa Dum, koji je sa svojom vojskom napao njegovo selo u potrazi za čelikom. Konana prodaju u roblje, gdje će da vrti ogromni drveni točak. Godine prolaze, i nakon što su svi ostali robovi umrli, Konan ostaje živ i raste u snažnog čovjeka. Kupuju ga i zapošljavaju kao gladijatora, pa ga na kraju puštaju na slobodu. Po prvi put se mora osloniti na svoje instinkte kako bi opstao. Konan sreće nomada Subotaja i plavokosu Valeriju, te u jednom gradu nailazi na hram u kojem se nalazi kult zmija, na čijem je čelu upravo Talsa Dum. Trio pljačka hram i posle toga ih vode u dvor kralja Osrika, koji im daje hrpu zlatnika i dragulja samo da mu nađu kćerku, koja se okrenula kultu zmija. Na njihovo čuđenje Osrik im odgovara: „Dođe vrijeme, lopove, kada dragulji prestanu sijati, kada zlato izgubi svoju draž i kada dvorska soba postane zatvor, a sve što je ostalo je očeva ljubav za svoje dijete.“ Na njihovom putu Konan se zaljubljuje u Valeriju i konačno pronalazi hram u kojem Talsa Dum vodi svoj kult. Kada ga je konačno sreo, Dum mu govori: „Moje dijete, došao si ka meni moj sine. Jer ko je tvoj otac ako to nisam ja? Ja sam izvor iz kojeg ti tečeš. Kada ja nestanem, ti nikada nisi ni bio. Šta bi tvoj svijet bio bez mene?“ Konana vežu za stablo, ne bi li ga živog rastrgli lešinari, ali Konan ipak preživljava zahvaljujući svojim prijateljima. Nakon neuspelog napada na Duma, ovaj ubija Valeriju i Konan kreće u osvetu, koja završava time što Konan uzima mač i siječe mu glavu. Kada su to videli njegovi sledbenici, svi se razilaze osim jedne djevojke: Osrikove kćerke, koju će Konan vratiti njenom ocu. Uloge Glumac Uloga Arnold Švarceneger Konan Džejms Erl Džouns Talsa Dum Maks fon Sidou Kralj Ozrik Sandal Bergman Valerija Ven Dejvidson Reksor Kasandra Gava Veštica Džeri Lopez Subotaj Mako Čarobnjak Akiro / narator Valeri Kvinesen Princeza Vilijam Smit Konanov otac Franko Kolumbu Piktski izviđač Džek Tejlor sveštenik Sven-Ole Torsen Torgrim Nadjuška Konanova majka

Via print, 2022. Dva vremešna seoska momka sa grupom istomišljenika, u donkihotovskom naporu grade novi život u zagrljaju netaknute prirode. Ali njihov svet je brutalno napadnut. Ratni profiteri i prevaranti, lažnodiplomci, pseudorodoljupci, i vlasnici vlasti, nasrću i na goru i na vodu, i na čoveka i na Boga. Reke guraju u uske betonske cevi, kradu narodnu volju, seku i rasprodaju šume, promovišu lažnu nauku, kopaju rudnike trovačnice, slave šund i troše narodne pare. Junaci ovog romana, Džontra i Gorča, veruju da se takvom zlu mora stati za vrat. Roman Saše Mladenovića Kozji ustanak, slika obične ljude, neiskvarenih duša i namera, odane prirodi i izvornim vrednostima, spremne da se bore za pravičnost, solidarnost i čovekoljublje i uspravan život na sopstvenoj zemlji. Pisac ne štedi aktere izmilele iz tmuše aktuelne stvarnosti. I kad je zlo gotovo nadomak trijumfa, zajednica se budi, ljudi se prepoznaju, otpad se povlači pred glasnim talasom naroda. Jer, kazano je već – tek će padati kiša, nove će poteći bujice, poslednja će biti narodna volja. Autobiografija: Zovem se Saša Mladenović. Rano sam počeo da skitam. Još kao dete. Ne znam da li su tome krive priče koje bi mi deda pričao o ratovima i zemljama dalekim po kojima je bio, ili svakojake nabubrele stranice starih čitanki, stripova ili atlasa gledajući različite boje iscrtanih država i svakojakih čudesa koja su u sebi nosili, dok bi krave mirno pasle. I tada sam naučio da ne moraš prelaziti kilometre da bi bio skitnica. Dovoljno je u sebi tragati za nekim svojim, dalekim i skrivenim svetom i uvek ćeš biti tamo gde niko kročio nije. Imao sam sreću da imam roditelje takve, kod kojih je sve moglo, onako, kako ja odlučim. Učen sam da sam sam sebi jedini sudija. I za dobro, a i za loše. Sa dvanaest sam već menjao autobuse bivše nam države, a sa četrnaest sam prvi put otišao u daleku Bosnu, koja tada nije bila toliko daleka kao sada. A ja, išao sam samcat: autobusom pa vozom. Nosač kofera će mi uzeti pola para koje su mi moji dali jer ću misliti da u prestonici živi fin i kulturan svet koji želi da pomogne. Čak sam morao da se snalazim za prenoćište. Sam i u nepoznatom gradu. Mlad svet je tada išao po radnim i istraživačkim akcijama. Smislila je tada država dobro: mladi su gradili prugu da bi pruga gradila njih, a one druge, ne manje vredne, ali koji su znali da pitaju svakojaka pitanja, išli su u Mlade istraživače. Dakle, država je plaćala studentariju i školarce da stvaraju svakojaka dobra. To mu danas dođe kao ovi različiti vladini i nevladini mladi stranački činovnici u poznim dvadesetim ili ranim tridesetim. Ali tada je tako bilo. Završiću farmaciju, jer su me po tim akcijama učili da maštam kako ću iz nekih bilja lekovite sokove izvući. Tamo su me zarazili gitarom, tako da sam vrlo brzo od šegrstke ušteđevine svog brata kupio gitaru. Nastaće grupa Deca evolucije, koja će biti uspešna kao i vreme u kome je nastala. Ostaće mi u memoriji na desetine pesama koje smo vežbali na starom lampašu koiji je služio kao pojačalo na kome bi kačili gitare putem žice koju smo vezivali za membranu izvađenu iz ručnog digitronskog sata koji su tada bili moderni. Imao sam čast da svoje studentske dane provodim u najprespektivnijem dobu naše istorije. Te hiljadudevetsto devedeset i treće živeću u Studentskom domu 4 April. Nosiću đubretarac, naočare lenonke, krašću hleb iz menze (jer te godine nas je sledovalo samo tri parčeta) trpajući ga u džepove đubretarca koji su bili procepani. A onda ćemo u sobi u najvećoj slasti mazati pekmez, mast, šećer… I posle toga čitaonica. Jesu se pravile puškice ali među nama nije bilo zabušanata. I danas, što bi ovi čestiti rekli, pod punom materijalnom i moralnom odgovornošću mogu reći da sve moje kolege sa Farmaceutskog fakulteta su ispite polagali neispavani i bledi kao kreč. Mi, u to vreme, nismo znali za nepotizam. Bar kad je Farmacija bila u pitanju. Ali, ako je i bilo, to je bilo da smo svi međusobno jednaki ali da su neki sasvim malo bili jednakiji od drugih. Nisam tada znao da će apoteke postati radnje za prodaju onoga što se prodajalo na vašarima. Biće to ratno vreme kada je instikt za preživljavanjem bio, onaj, životinjski. I kada su se za pazuhom trenerki, u kojima su bile uvučene kožne jakne, nosile utoke, ili jel’te pištolji. Tako da će u neke sitne sate, neki Vesko, pijan, da upadne u čitaonicu, izvuče pištolj, uperi u glavu momku koji je studirao pravo i da mu kaže, ajd’ pjevaj da vidim što si naučio . A momak peva li peva. I danas mu je verovatno zahvalan jer takvo preslišavanju ne bi dobio ni od roda rođenog. Živeću i u Studenjaku, Loli, Patrisu… I biću na čelu studentske kolone koja je htela da menja svet. Naravno, sa istim žarom, sa kojima smo spremali ispite i imali snove velike. Neću znati da će oni pored mene vrlo brzo svet prilagoditi sebi. Iz perioda moga studiranja napisaću dva romana: Rt dobre nade, o Studentskim demonstracijama 1996/97; i drugi, o mojim brucoškim danima, te magične 1993, Vaše karte molim. Po zavšetku fakulteta obrešću se u vojsku u kojoj sam imao čast da upoznam divne ljude. Radiću kao bolnički farmaceut u Vojnoj bolnici, završiću specijalizaciju iz medicinske biohemije koja mi nikada ni zašta neće trebati, sem da nekoj starijoj babi ili dedi iz komšiluka pogledam rezultate. Tada će mi biti jasno da oni koji su prepisivali ne vole nas neprepisivače. I da te debele knjige ne uče onim drugim stvarima, kako opstati u društvu. Gledaću kako mladi ljudi puni znanja dolaze i odlaze, a država se neće truditi da ih zadrži i povratiti novac uložen u njihovo obrazovanje. Odlučivaće oni koji su teže završili niže škole od doktorata. Doktorati će se nositi kao nekada repuljci Halida Muslimovića ili Dragane Mirković. Iz tog perioda perioda, mnogo godina kasnije, napisaću jednu crnu komediju Guten morgen, Srbijo. Svet se, ma kakav god bio, lakše prihvata uz smeh. Vojska će mi omogućiti da budem deo prvog kontigenta Plavih šlemova nakon naših nesrećnih ratova i sloma države koji će otići u Afriku da pruža pomoć onima koji su u ratu. Imaću čast da provedem vreme sa sjajnim profesionalcima, oficirima, lekarima i medicinskim tehničarima, u zbrinjavanju povređenih i obolelih pripadnika UN-a. Nosiću plavi šlem, isto kao što su nekada, neki drugi nosili u mojoj zemlji. I imaću jako gorak ukus u ustima. Tamo ću upoznati ljude iz različitih krajeva sveta. Dobijaću poklone i suvenire, učiti njihove običaje i veselite se sa njima na jednom jedinom jeziku, ljudskom. Moje najveće bogastvo je Kukri nož (dobijen od nepalskog vojnog lekara); majca sa slikom Himalaja ( dobijena od nepalskog medicinskog tehniara); vojna ruska kapa ( dobijena od ruskog doktora); polo vojna majca (dobijena od norveškog farmaceuta); čast da sa egipćanima jedem rukama; ananas dobijen od čistača iz Centralnoafričke republike; simbol koji je nigerijski vojnik skinuo sa uniforme i dao meni… i na desetine sličnih stvarčica… U Čadu ću obići Vadu Rai, oazu na kojoj se nalazi lokalna pijaca na kojoj se skupljaju nomadi iz okolnih sela po kojima se zadržavaju izvestan period u toku godine. Živeće srećnim životom trgujući stokom, mesom iz tek zaklanih životinja, saharskim povrćem, zrnevljem, kineskim sandalama i papučama, afrčkim haljinama… Na jednoj tezgi pokušaću da fotografišem muškarca koji sedi, priča mobilnim telefonom i prodaje koplja i noževe… Videću najlepšu decu i žene i naučiću kako je lepo da se život posmatra mesečevim očima. Pokušavajući da se sklonim na nekoj steni kako bih pobegao od očiju dece i na miru pojeo svoje sendviče, neko će me prstom lupiti po leđima i videću lepog dečaka u čistoj, kao sneg beloj, afričkoj odori. Oko njega će biti musavi sitni dečaci. Ovaj je bio pubertaš. Ponudiće mi novčanicu od pet CEF-a za hranu i vodu. Postideće me. Ostaviću mu i hranu i vodu iza stene, jer UN ne dozvoljava da se daje lokalcima. Jer kako kažu, izbije sukob zbog flaše vode. Surova su pravila tamo gde je i život surov. Jedan od njih će mi pokloniti komad šećerne trske sa kojom umalo nisam slomio zube. Pre nego što će mi je dati, on će zagrsisti poveći griz, da mi pokaže kako se jede i ja ću, sa iste strane, pokušati da zagrizem za njim. Ali njegovi zubi načeti karijesom , biće jači od mojih redovno servisiranih. Videću kako su afričkim vojnicima dovoljne samo kutije da naprave filharmoniju i kako će sve ostale pokrenuti ritam i shvatiću krilaticu Litla Ričarda, Dajte mi ritam i ja ću promeniti svet. Kao uspomenu na taj period napisaću roman Laku noć Mr Hokins, koji će ući u finale za dodelu Deretine nagrade, ali neće pronaći izdavača. U Centralnoafričkoj republici ću upoznati Džaslina. Mladog momka sa najlepšim osmehom koji sam ikada video. Dan u bolnici bi mi počinjao kafom koju bi skuvao njemu i sebi. On bi kasnije uzimao kofu sa džogerom a ja bi se okretao pacijentima. Davao bih mu fotoaparat i on bi mi donosio fotografije od tamo, kuda moje oko nije moglo da proviri, jer je u Bangiju bilo sukoba. Pitaće me jednom da li mogu da mu pozajmim pare za cipele. Dao sam mu novac. Došao je sav srećan pokazujući cipele pitajući me da li su lepe. On se radovao kao dete, a ja sam učio kako da se radujem. Nama je ovde ponestala ta sposobnost. NLP coach i kurs te to ne mogu naučiti. Doneće mi ananas. I slikaćemo se: ja, Džaslin i ananas. Pričaće mi o vrlo ukusnim gusenicama koje su specijalitet tamo, ja ću se mrštiti a on će se tako lepo smejati da mi sav rat, vrućina, sparina i ne znam sve šta je bilo oko nas, bilo gotovo nebitno. Kada ću poći nazad za Srbiju, dovešće svoje dve jednogodišnje bliznakinje da se slikamo svi zajedno. Obućiće im najlepše haljinice koje su imale. U Bangiju ću upoznati i čoveka koji će pričati srpski. Imaće ogromnu familiju, dvorište u kome će žene spremati ručak i gomilu dece koja će se igrati, smejati i radovati gostima. Bio je on nekada diplomata u Jugoslaviji u vreme kada se Tito družio sa Bokasom. Govoriće mi o ćevapima na Slaviji i jednoj Svetlani sa kojom je dobio ćerku koju nikada više nije video. Eto, ako kojim slučajem ta, sada žena, čita ovo, moći će da sazna da ima jako dobrog oca i prelepu familiju u Centalnoafričkoj republici. Toliko o meni… A da i umalo da zaboravim. Napisao sam i dramu Guten morgen, Serbia.

Kortes nije jedini konkistador koji je zapisivao svoje podvige, međutim, jedini je čiji spisi nisu prost hronološki sled događaja, pošto je forma pisma ili izveštaja dopuštala da autor iznese i svoja viđenja i zaključke osim puke faktografije. Sva pisma-izveštaji namenjena su istoj osobi, Karlu V, vladaru Španije i Svetog rimskog carstva. Pisma-izveštaji o osvajanju Meksika, svakako, nisu koherentno književno delo, već su to dokumenti pisani u različitim trenucima, mestima i situacijama. Ipak, moguće ih je čitati u jednom dahu, kao da je reč o poglavljima pustolovnog romana. Iz knjige: Pola lige pre ulaska u Temištitan, na raskrsnici drugog puta koji do ovog dolazi sa obale, nalazi se vrlo jako utvrđenje sa dve kule okružene bedemom širine četiri stope i sa samo dve kapije, jednom za ulaz, drugom za izlaz. Više od hiljadu ljudi došlo je da me vidi i razgovara sa mnom; sva gospoda iz grada behu raskošno obučena. Prišavši mi, izveli su sledeći obred: svako ponaosob dodirnuo je rukom zemlju i zatim je poljubio. Čekao sam skoro čitav čas da svako od njih učini to isto. Nedaleko od grada nalazi se drveni most širine deset koraka, koji se pruža između dva dela puta preko procepa u nasipu kojim protiče voda. Most je pogodan za odbranu grada jer se po potrebi mogu ukloniti duge i široke grede od kojih je sačinjen. U ovom gradu ima mnoštvo sličnih mostova, o čemu ću Vašem veličanstvu pisati kasnije. Kada smo prešli ovaj most, Mutesuma je izašao da nas pozdravi u pratnji dve stotine velikaša, bosonogih i odevenih vrlo raskošno, ali ipak različito od nas. Poređali su se u dve kolone s obe strane veoma široke i lepe ulice, koja je tako prava da se sa jednog kraja može sagledati drugi. Dugačka je oko dve trećine lige, a s obe strane nalaze se velike i prekrasne kuće i hramovi. Mutesuma je koračao sredinom ulice između dvojice poglavica. Jedan od njih bio je uvaženi velikaš koga su doneli u nosiljci da razgovara sa mnom, a drugi je bio Mutesumin brat, vladar Istapalape, koju sam tog dana napustio. Svi su bili slično odeveni, samo je Mutesuma na nogama nosio sandale, dok su druga dvojica bili bosi i s obe strane su držali Mutesumu za ruke. Sjahao sam i krenuo ka njemu da ga zagrlim, ali me dvojica velikaša zaustaviše i rukom mi pokazaše da ne smem da ga dotaknem, a zatim i oni izvršiše pomenuti obred ljubljenja zemlje. Posle toga, Mutesuma je zatražio od svog brata da ostane sa mnom i da me povede za ruku, dok je on išao nešto ispred nas sa drugim velikašem. Pošto mi se obratio, svi ostali postrojeni u dve kolone takođe su mi prišli, nešto mi rekli i potom se vratili u stroj. Kada sam napokon dočekao da mu se lično obratim, skinuo sam sa vrata ogrlicu od bisera i staklenih perli i stavio je oko njegovog. Ubrzo nam je prišao njegov sluga noseći dve ogrlice od crvenih školjki uvijene u platno; sa svake ogrlice visilo je osam zlatnih ukrasa dugačkih čitav pedalj. Mutesuma mi ih je stavio oko vrata i zatim smo nastavili da hodamo uz ulicu dok nismo došli do ogromne prekrasne kuće namenjene za naš boravak. Uzeo me je za ruku i poveo do velike sale koja je gledala na dvorište iz kojeg smo upravo ušli. Pokazao mi je rukom da sednem na njegov presto, a zatim je otišao rekavši mi da ga sačekam. Nedugo zatim, kada su se svi moji ljudi već udobno smestili, vratio se sa mnoštvom raznog nakita i dragocenosti od zlata, srebra i ukrasnog perja, kao i pet-šest hiljada pamučnih tkanina, vrlo raskošno i lepo izvezenih i ukrašenih. Uručivši mi te poklone, seo je na drugi presto koji su postavili tik uz onaj na kome sam sedeo i rekao sledeće : „Već odavno iz spisa naših starih znamo da niko od stanovnika ove zemlje nije starosedelac već došljak iz dalekih krajeva. Mi, takođe, znamo i da je jedan vrhovni poglavica doveo naš narod u ovu zemlju, da bi se potom vratio u svoju otadžbinu i posle mnogo godina ponovo došao, ali tada su se već svi ljudi koji su ostali oženili ženama starosedelaca, sagradili sela i podizali decu. Kada je poželeo da ih vrati nazad, oni nisu pristali; nisu ga više priznavali ni za svog gospodara i on ih je napustio. Oduvek smo smatrali da će njegovi potomci ponovo doći, osvojiti ovu zemlju i potčiniti nas. Zbog toga, kako tvrdite da dolazite iz zemlje u kojoj se Sunce rađa i kako nam govorite o velikom vladaru koji vas je poslao ovamo, čvrsto verujemo da je on naš drevni gospodar, posebno zato što kažete da on već dugo zna za nas. Prema tome, budite uvereni da ćemo vas slušati i držati za gospodare u ime vašeg velikog vladara o kome govorite. Takođe, jemčim vam da se neće dogoditi bilo kakva izdaja. U svim zemljama kojima gospodarim, možete zapovedati prema svom nahođenju i svi će vas slušati. Sve naše sada je i vaše. Dakle, pošto ste sada u svojoj zemlji i kod svoje kuće, odmorite se od teškoća i napora kroz koje ste prošli na svom putu i od bitaka koje ste bili, jer mi je poznato sve šta vam se događalo od Puntunćana dovde, a znam i takođe kako su vam ljudi iz Sempoala i Taskalteka loše govorili o meni. Verujte samo sopstvenim očima, jer jedni su moji otvoreni neprijatelji, a drugi bivši podanici koji su iskoristili vaš dolazak da se pobune protiv mene i zadobiju vašu milost. Znam i da su vam govorili da su zidovi i podovi moje kuće sagrađeni od zlata, da sam ja bog, te da to i sam za sebe tvrdim, i još mnogo drugih izmišljotina. Kuće su, kao što možete videti, od kamena, gline i maltera.“ Zadigao je svoju odeždu i pokazao mi telo, dok je rukom stiskao trup i nadlaktice: „Vidite li da sam od krvi i mesa kao i vi i svako drugi, da sam smrtan i sačinjen od tvari. Vidite li kako su vas lagali? Istina je da imam zlata koje sam nasledio od svojih predaka, sve što imam mogu vam dati uvek kada zatražite. Sada ću, pak, otići u druge kuće u kojima takođe živim. Ovde vi i vaši ljudi imate na raspolaganju sve što vam može zatrebati, niko vam neće nauditi, jer vi ste sada, ponavljam, u svojoj zemlji i u svom domu.“ Odgovorio sam mu najbolje što sam umeo, uveravajući ga da je Vaše veličanstvo upravo taj gospodar koga su očekivali, a zatim je Mutesuma otišao. Posle njegovog odlaska doneli su nam piletine, hleba, voća i drugih potrepština. Tako sam proveo šest dana, vrlo dobro opskrbljen svime što mi je bilo potrebno, a druge poglavice su mi stalno dolazile u posetu. Već sam, presveti gospodaru, na početku ovog izveštaja pomenuo kako sam krenuo u potragu za Mutesumom napustivši Vera Krus u kojem sam ostavio stotinu pedeset ljudi da završe izgradnju utvrđenja. Govorio sam i o tome kako sam mnoge gradove i oblasti u okolini pomenutog grada potčinio kraljevskoj vlasti Vašeg veličanstva i umirio stanovništvo.

Argonautika Borislav Pekić kao NOVA ili čemu argonautika Lib 29 `Mit u svojoj živoj formi nije samo priča koja se priča, već stvarnost koja se doživljava ... Ove priče su ... opis iskonske, veće i značajnije stvarnosti koja određuje sadašnji život, sudbine i aktivnosti ljudskog roda ...` (B. Malinowski: Magic, Science & Religion) Moj prvi susret s Argonautima i pričom o njihovoj plovidbi u Kolhidu po Zlatno runo zbio se vrlo davno, već u prvom razredu osnovne škole, na stranicama Priča iz starina Gustava Schwaba. Nešto kasnije, ne mnogo, došla mi je do ruke nemačka ilustrovana istorija antičkih mitova, gde su, sada to vidim, samo neki od njih bili autentični crteži s vaza ili fotografije bareljefa, a ostale su slike bile ili kopije kasnijih radova na mitske teme, još umetničkih, ili, sve se bojim, doprinos nekog jeftinog a priručnog mazala s ateljeom preko puta štamparije. 0Piše: Borislav Pekić18. septembra 2015. 18.22 Zaključujem to po tome što je umetnik s kraja XIX veka – knjiga je štampana oko 1880 – Argonautiku predstavio u nizu hronološki poređanih scena, počev od dve odvojene povesti, koje će se tek kasnije sresti u motivu za plovidbu (priče o Jasonu i priče o Heli i Friksu), pa preko svih glavnih epizoda putovanja, uzimanja Runa i povratka u Grčku, sve do epiloga u sudbini Medeje i Jasona. A da je ovakva ilustracija, podobna i povezana, postojala u ranoj antici, nema svedočanstva. Likovno su opisane pojedine sekvence mita, ali ne i mit u celini. „Lađa Argo prikazana je već na metopi riznice Sikionac u Delfima (posle 560. g. stare ere). Iz sredine V veka najpoznatija je predstava Herakla koji kori Argonaute (na jednom crvenofiguralnom atičkom krateru), a iz IV veka stare ere – prikaz Argonauta u zemlji Bebrika (na Fikoronskoj cisti(?)) i uspavljivanje Tala (na jednoj vazi iz Runa)“ Ne tvrdim da rad nije kopija mnogo starijeg, iz vremena obnove interesovanja za klasiku, jer je metod antičkih majstora podražavan, ali su ofarbani crteži imali upadljivu nezgrapnost, kao da pripadaju nekome ko o mitu ne zna mnogo, a i ono što zna, iz treće je ruke. U svakom slučaju, ovaj crtež nikad nisam zaboravio i sada je živ preda mnom. U jesen prošle godine, međutim, dogodilo se nešto čudno. Televizija BBC davala je od 17. oktobra do 7. novembra četvorodelnu seriju pod naslovom Voyage of the Heroes, u kojoj je izvršen pokušaj rekonstrukcije plovidbe Argonauta u Kolhidu, na lađi koja je izrađena po uzoru na Argo. Da bi se gledaocima objasnila priča, odnosno povodi pustolovini, na ekranu je, uz prigodne komentare, prikazan niz hronološki poređanih crteža u maniru vremena, kažem u maniru jer verujem da je reč o savremenoj slikovnici urađenoj za filmske potrebe, a ne o nečem iz starine. Ono što me je zapanjilo je sličnost tih crteža – ne istovetnost – ali velika sličnost sa crtežima iz nemačke slikovnice od godine 1880: kako u crtežu i boji, tako i u izboru epizoda. Da li je moguće da je rad, meni nepoznat, u oba slučaja poslužio kao uzor? Ko je ikada zavoleo neku bajku toliko da je ni u jednom času nije smatrao izmišljotinom nego suštom realnošću – najpre kao priču kojoj neverovatnosti ne smetaju, potom kao slikovitu alegoriju na stvarnu povest, a najposle kao izraz dublje i nepromenljive suštine – razumeće šta je za mene značilo videti ono što se do tada tek zamišljalo, ili, ako se videlo, beše u nepovezanim slikama pojedinih učesnika Argonautike, heroja i polubogova, razbacanih i usamljenih po njihovim vlastitim mitovima, videti, dakle, sve to, sređeno po događajima, u logičkom nizu koji je u dahu pričao celu priču … Od svih epizoda, prikazanih u nijansama crvene, žute i smeđe boje, s nešto plave za iluziju oblaka i mora, crne za kljun Arga, s koga se otvaralo golemo oko, mene, za čudo, nisu opčarale ni ona u kojoj se Jason borio s višeglavim zmajem, čuvarem Zlatnog runa u Arejevoj pećini, ni ona gde je Medeja ubijala decu, već jedna u kojoj se ništa nije događalo. Video se Argo, po svoj prilici još u Pagasu kraj Jolka. Nekoliko glava veslača, smeštenih na drvenim klupama, virilo je iznad ograde, a među njima se veličinom i kosurinom isticala Heraklova. Sa strane, s kopljem u ruci o tle naslonjenim, stajao je Jason, bez sandale, izgubljene na jednom potoku, a na lađu se peo mladić u beloj tračkoj haljini s vencem oko glave i lirom u ruci, pesnik Orfej nema sumnje… Crtež sa nemačke slikovnice iz detinjstva, izmenjen i prilagođen mojim potrebama, a pretvoren u sliku na jednom krčagu, uneo sam u povest o Njegovanima. Godine 1769, uoči ulaska turske kaznene ekspedicije i spaljivanja Moskopolja, kerameus Simeon Moshopolit završava bardak na čijem se trbuhu prikazuje ukrcavanje Argonauta na Argo u luci Pagasa. I dalje: „Vraća se do tronošca i produžuje četkicom da nanosi premaz firnisa duž tananog ispupčenja doka, s kojeg su se, dostojanstveno marširajući oko prečnika krčaga, slavni Argonauti na Argo peli …“. Ovaj krčag, koji je u bežaniju odneo sin mu Simeon, u Srbiji nazvan Grkom, s imanjem i simeonskim troposom predavan uvek prvorođenom sinu – Simeonu, naravno – našao se na hronološkom početku prve vremenske dimenzije romana koju zovem njegovom „horizontalom“, za razliku od „vertikale“, spuštene kao visak u dubinu prošlosti, sve tamo do mita, na Badnje veče, dakle, godine 1941. na kaminu lovačkog salona, u kome je umirao poslednji Simeon Gazda. Bio sam ubeđen da sam ga u opisu tog salona već u Prologu-Računu prvom pomenuo. Kad sam te strane prelistao, video sam da ga nema. U više se navrata pominje Argo, Argonautika i Argonauti, ali se u toj „horizontalnoj vremenskoj ravni“ romana sam krčag pominje posredno tek u dijalogu između Martina i dr Mihajla u IV tomu. Dr Mihajlo: „(…) iste je noći napravio četiri glinena krčaga za krijumčarenje dukata u medu, četiri aristurgeme, remek-dela dostojna antičke škole, od kojih dva sačuvana, s Argonautima i Ikarom, vidiš tamo iznad Gazdine glave …“ U onoj „vertikalnoj“, dubinskoj ravni vremena pominje se on; međutim, već u II tomu („Ishod su bila četiri veličanstvena krčaga, od kojih najlepši, onaj s moskopoljskim Argonautima, krasi njihov skromni andeon…“), u jednom komičnom kontekstu, koji, sad vidim, usled meni nesvojstvene ekonomičnosti, uopšte nije došao do izražaja. Veliki majstor bankrota i umetnik u pronalaženju propalih špekulacija, Simeon Grk, bio se odlučio da Srbima podari prvu domaću šminku i da ih bar u tom pogledu izravna sa drevnim poznavaocima veštine – Egipćanima. Kao pristalica prirodnih tvari, a i cincarski štedljiv, za sirovinu je koristio svoje fekalije, za koje se, još iz starine zna, da pored magijskih svojstava poseduju i kozmetička. Iz jedne beleške vidim da je, usled nedostatka sasuda, za izmetnu pomadu imao da upotrebi – zarada iznad svega! – i svetinju Doma, krčag s Argonautima. U tekstu, međutim, nema od toga ništa. Ovaj se krčag poslednji put javlja u epilogu romana, ispoljavajući u jednom neobjašnjivom faktu svoja magijska svojstva. Š“Tako Ti, Arione, srećni posedniče Zlatnog runa, ne znaš da je, prilikom propasti Gradščine, argonautički krčag Simeona Moshopolita preživeo požar (…) i da je plamen istopio (…) samo siluetu Heroja kome kerameus lik nije dao, a koji se, sad znamo, zvao Noemis, sin Hironov (…)Ć“. Prošlo je trideset pet godina pre nego što sam, započevši fantazmagoriju Zlatno runo, dobio priliku da sećanje ugradim u nov život, a i da shvatim zašto me se, uprkos dramatičnim prizorima, iz nemačke mitske slikovnice dojmio baš onaj u kome se ništa nije događalo, a kroz to da razumem prirodu mita i nužnost da ceo roman na njemu zasnujem. Ne, ništa se na slici nije događalo. Nekoliko heroja sedelo je na veslačkim klupama. Zapovednik broda je stajao na kopnu. Jedan muzičar, član posade, na lađu se peo. Argo je zatečen pre nego što će sidro dići i put istoka otploviti. Ništa se nije događalo, a sve se već dogodilo. U trenutku stupanja na Argo, Orfej, božanstveni pesnik i Apolonov sin, već je bio mrtav, i glava mu je, otkinuta rukama Dionisovih sluškinja i družica, divljačnih menada, kružila vodama Lezbosa, pesmom opčaravajući ljude, životinje, kamenje; Jason je prividno u ruci držao koplje, bilo je to Zlatno runo, do koga je došao pre nego što je po njega pošao… U primitivnoj slici nemačkog anonimnog slikara vreme je uništeno, vremena više nije bilo, prošlost (Jasonov život među Kentaurima na gori Pelionu), sadašnjost (njegovo nadgledanje ukrcavanja heroja na Argo) i budućnost (njegovo otimanje runa od Ejeta, povratak kući i sve što će mu se, kao priča, do kraja života dogoditi) bilo je na toj slici – jedno i jednovremeno. Jednovremeno i – neizbežno. Ja sam osećao da ključ mog romana nije u priči, niti u načinu pripovedanja, nije u raznolikim i izukrštanim idejama (pogotovo ne u „ideji prolaznosti“, naprotiv), da ga ne treba tražiti u istorijskim realnostima opisanih dobi ili u njihovim junacima (Simeonima), nego da je taj ključ u vremenu (shvatanju vremena), a da je ključ vremena – u mitu. Protumačivši sliku, ja sam sad to i znao. Srpska književna zadruga, osnovana 1892. godine kao društvo koje svojim radom, a naročito izdavanjem odabranih dela iz oblasti kulturnog stvaralaštva, doprinosi širenju opšte prosvećenosti i kulture naroda, samostalna je organizacija kojom upravljaju njeni članovi. Prilikom osnivanja Srpske književne zadruge (1892), akademik Stojan Novaković je izabran za njenog prvog predsednika, pesnik Jovan Jovanović Zmaj za potpredsednika, dok je istoričar Ljubomir Jovanović izabran za sekretara SKZ. Novaković je dugi niz godina bio predsednik Srpske književne zadruge, uticajne nacionalne ustanove, koje je u redovnim godišnjim kolima objavljivala najbolja dela iz srpske i prevodne književnosti, istorije i naučno-popularne literature. PredsedniciUredi Stojan Novaković Stojan Novaković, 1892—1895.Ljubomir Kovačević, 1895—1898.Pera Đorđević, 1898—1902.Ljubomir Stojanović, 1902—1904.Ljubomir Jovanović, 1904—1906.Dobroslav Ružić, 1906—1908.Stojan Novaković, 1908—1915. po drugi putSreta Stojković, 1920—1928.Pavle Popović, 1928—1937.Marko Car, 1937—1941.Tihomir Đorđević, 1941—1942.Veljko Petrović, 1945—1952.Miloš N. Đurić, 1952—1957.Vojislav Đurić, 1957—1961.Milan Đoković, 1961—1962.Svetislav Đurić, 1962—1966.Milan Đoković, 1966—1969. po drugi putDobrica Ćosić, 1969—1972.Risto Tošović, 1973—1986.Radovan Samardžić, 1988—1994.Branko V. Radičević, 1995—1997.Novica Petković, 1997—1999.Milisav Savić, 2000—2001.Slavenko Terzić, 2001—2005.Slobodan Rakitić, 2005—2013.Milovan Danojlić, od 2013.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Mustafa Golubić (24. oktobar 1889 - 11. juni 1941), poznat i po nadimku Mujko, rođen u Stocu, tajni agent i obavještajac Sovjetskog Saveza, član Četvrte uprave sovjetskog generalštaba GRU,[1] pukovnik[1] (general)[2] sovjetske tajne službe NKVD, koordinator operativnih akcija Kominterne u Evropi i Americi. Bio je i član Mlade Bosne i surađivao je sa oficirima, članovima militarističke organizacije `Ujedinjenje ili smrt` (Crne ruke), koji su učestvovali u Majskom prevratu 1903. godine.[1][3][4] Biografija Rođen je u siromašnoj bošnjačkoj[nedostaje referenca] porodici u Stocu, Bosna i Hercegovina, tada u sastavu Austro-Ugarske. Njegov otac Muhamed je umro dok je Mustafa još bio dijete. Njegova majka Nura živjela je 102 godine, a umrla je 1953.[5] Kao najboljeg đaka osnovne škole, opština Stolac ga je poslala u gimnaziju u Sarajevo. Tu je tokom svog školovanja postao član ilegalne revolucionare organizacije Mlada Bosna[6], moguće od 1908. godine. Sarađivao je sa Bogdanom Žerajićem, Vladimirom Gaćinovićem, Danilom Ilićem[1] i drugim istaknutim `mladobosancima`. U Sarajevu je završio pet razreda gimnazije, a onda nakon austrijske aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine prelazi da živi u Kraljevina Srbiju. Nastavlja školovanje u Beogradu, gdje ga je zatekao Prvi balkanski rat. Balkanski ratovi Mustafa Golubić (drugi s lijeva u srednjem redu) sa Mišom Živanovićem, Ristom Toholjem, Vladom Voskarom, Jevremom Gerasimovićem, Đurom Šarcem, Vojislavom Tankosićem, Smajom Ferovićem, Dušanom Dučićem, Boškom Arežinom i Milanom Miloševićem. Kao dobrovoljac učestvuje u Balkanskim ratovima odlazi na ratište i pridružuje se četničkom dobrovoljačkom odredu vojvode Vojislava Tankosića, gdje se ističe hrabrošću u borbi na Merdaru. Tokom trajanja vojnih operacija šalje članke za časopise `Ilustrovana ratna hronika`[7] i `Balkanski rat u slici i reči`.[8] Po završetku rata izlazi sa činom narednika u srpskoj kraljevskoj vojsci. Tadašnji prijestolonasljednik Aleksandar Karađorđević ga je nagradio Medaljom `Miloša Obilića` za pokazanu hrabrost. Zagrebački Srbobran je objavio dezinformaciju o pogibiji Mustafe Golubića 1913. u Drugom balkanskom ratu. u velikim bojevima kod Krivolaka. List ga je nazvao čestitim i oduševljenim muslimanskim Srbinom i navodi njegove zasluge što se kao srpski komita borio za oslobođenje srpske zemlje u Prvom balkanskom ratu. U tom ratu se istakao u boju na Bosiljevcu, a kasnije se opet prijavio kao dobrovoljac u Drugom balkanskom ratu.[9] Studij Maturirao je u Prvoj muškoj gimnaziji 1913. godine. Upisao je najprije Tehnički, a zatim i Pravni fakultet u Beogradu. Kao najbolji učenik gimnazije, dobio je stipendiju vlade Kraljevine Srbije da studira prava u Lozanu i Ženevi, a onda u Parizu. Od kraja Drugog balkanskog rata, pa do početka Prvog svjetskog rata studirao je pravo u Toulousu u Francuskoj.[1] U Švicarskoj se za vrijeme svog školovanja upoznao sa mnogima iz ruske kolonije, moguće i sa Lenjinom. Na taj način se povezao sa kominternovskom organizacijom i počeo je da radi za nju. Vjerovatno je u Parizu stupio u tajnu oficirsku organizaciju `Crna ruka` kojom je rukovodio Dragutin Dimitrijević Apis. U arhivskim materijalima austro-ugarske istrage o djelovanju `Crne ruke`, Golubić se označava kao jedan od najaktivnijih članova. U ovoj policijskoj istrazi označen je kao učesnik u poznatima akcijama ove organizacije, uključujući Sarajevski atentat. Prvi svjetski rat Za vrijeme Prvog svjetskog rata, prekinuo je studije i vratio se u Kraljevinu Srbiju. Kao član `Crne ruke`[nedostaje referenca] pridružio se vojsci. Unaprijeđen je u čin poručnika i prebačen u Kraljevu gardu. Učestvovao je u bici na Kolubari i nagrađen ordenom. General Apis ga 1915, uz podršku Vrhovne komande, šalje u Rusiju da među tamošnjim Jugoslavenima prikuplja dobrovoljce za srpsku vojsku. Iz Rusije se vraća sa oko hiljadu dobrovoljaca, u trenutku kada se srpska vojska već uveliko povlači preko Albanije. Mustafa Golubić učestvuje u svim borbama, te zajedno sa srpskom vojskom prelazi Albaniju, da bi kasnije učestvovao u probijanju Solunskog fronta. U Solunu se sprijateljio sa generalom Dragutinom Dimitrijevićem Apisom i odbio je da svjedoči protiv njega na Solunskom procesu. Zbog toga je osuđen na godinu dana zatvora i izbačen iz vojne službe. Interniran je na grčko ostrvo Krf, odakle mu je uspjelo da pobjegne. Uz novčanu pomoć dr. Jefta Dedijera odlazi u Francusku. Kraljevina SHS Poslije rata dolazi u Beograd, gdje je bio pod stalnim nazdorom policije. Ubrzo postaje član Komunističke partije Jugoslavije. Juna 1919. je bio uhapšen zbog učešća u studentskim demonstracijama. Biva interniran u rodni Stolac, gdje provodi neko vrijeme, ali se tajno vratio u Beograd. 1921. godine Golubić je uhapšen zbog sumnje da je učestvovao u pripremanju atentata na regenta Aleksandra Karađorđevića, pa je zbog toga bio interniran u manastir Rakovica. Emigracija u Beču Bečki emigrantski list Balkanska federacija, za koji je Golubović pisao. Srp i čekić, ilegalni komunistički list koji je Golubić pokrenuo u Beču. Nakon protjerivanja iz Francuske i Švicarske 1921. godine odlazi u Beč, gdje 1923. godine postaje i član Komunističke partije Austrije. U Beču je živio narednih osam godina, te bio član jugoslavenskog `Kluba studenata marksista` i kao novinar sarađivao u međunarodnom listu `La fédération balkanique` od 1924-27. Člankom `Tajna beogradska kamarila` koji je pod pseudonimom Nikola Nenadović objavio u broju od 1. decembra 1924., Golubić je u listu `La fédération balkanique` pokrenuo međunarodnu kampanju za reviziju Solunskog procesa. Godine 1925. je inicirao pokretanje komunističkog lista `Srp i čekić`, u čijoj se redakciji nalazio duže vremena. Ovaj list su rasturali ilegalnim putem u Kraljevinu Jugoslaviju, najviše Dunavom preko radnika na brodovima. Iste godine je napisao i ilegalno izdao brošuru Lenjin o vojnim pitanjima. Učestvovao je kao delegat 1926. godine na Trećem kongresu KPJ u Beču. U Beču je živio oskudno i bez stalnih prihoda. Potpomagao ga je pukovnik Božin Simić, član `Crne ruke` koji je živio u Nici, ali najveću pomoć imao je od svog zemljaka Alije Mujkića, obućara kod kog su studenti popravljali cipele. On je bio član Kluba, volio je studente i kuhao im je bosanski lonac. Učestvovao je u Julskim protestima u Beču, kao jedan od organizatora.[1] U Leskovcu je Mustafa boravio u više navrata tokom 1920-ih i 1930-ih. Kretao se sa lažnim ispravama, kao Milorad Nikolić i bio aktivan u Sindikatu. Smatrali su ga za obućara jer je izrađivao moderne ženske sandale `na štiklu` i rukotvorine prodavao radnicama u Radničkom domu i na drugim nmjestima. U Leskovcu je Mustafa otvorio radnju za izradu sandala koja se zvala `Venera` i zaposlio pedesetak radnika. Mustafa Golubić je u Beču na zahtjev tadašnjih jugoslavenskih vlasti bio četiri puta hapšen, da bi na kraju bio protjeran u Berlin. U Berlinu se obraća `Crvenoj pomoći` i od te organizacije dobija 10 njemačkih rentnih maraka sedmično. Pomagao mu je Kosta Novaković koji je poznavao šefa organizacije `Crvena pomoć`. Do januara 1931. je u Berlinu, a u isto vrijeme boravi u Parizu, Moskvi i Pragu. Zvanično, u Parizu je po nalogu `Crvene pomoći`, nabavljao falsifikovane pasoše za komuniste. Sovjetski obavještajac Početkom 1930-ih Golubić radi kao sovjetski obaveštajac i često boravi u Moskvi, u hotelu Luks, gdje su stanovali strani funkcioneri Kominterne. Tu se školovao za oficira NKVD i izlazi sa činom general-majora. U to vrijeme je dobio i rusko državljanstvo. Radio je u Četvrtom odjeljenju GPU (politička policija), čiji je jedan od poslova bio i uklanjanje političkih protivnika. Za vrijeme rada u Kominterni, kao čovjek NKVD služio je za objedinjavanje komunističkih organizacija koje su potpadale pod Kominternu. U zvaničnoj karakteristici sovjetske službe GPU stoji da je negativna osobina Golubića što uporno insistira `da nas poveže sa organizacijom Crna ruka`, prema kojoj gaji određene simpatije, te da se `u svom poslu oslanja isključivo na ljude sa jugoslavenskog područja. Prema memoarima Rodoljuba Čolakovića, Golubić ga je 1932. odveo u Kremaljski dvorac, gde su se sastajali sovjetski rukovodioci i upoznao ga sa Staljinom. Kapiju su prošli bez legitimisanja. Rodoljub Čolaković opisuje Golubića kao fanatičnog izvršioca Staljinovih naloga, ali i kao čovjeka koji u trenucima slabosti čezne za rodnim Stocem. 1934. godine Mustava Golubić je već bio značajan sovjetski obaveštajac u Pragu.[10] U to vreme za njega je radio Ivo Vejvoda, ne znajući njegov identitet: Za vrijeme studija arhitekture u Pragu, radio sam za Mustafu Golubića. Nosio sam njegove šifrovane poruke u Beograd. O njemu, takoreći, nisam znao ništa, nisam imao pojma čime se zapravo bavi. Ali da sam znao tko je Mustafa Golubić - da je jedan od najvećih sovjetskih obavještajaca, kome su vrata Kremaljskog dvorca, gdje se sastajao sa Staljinom, uvijek bila otvorena - ja bih sebe smatrao aristokratom komunističkog pokreta. Jer, raditi za sovjetsku obavještajnu službu, za Kominternu i Staljina, bila je tada najveća čast koja je mogla zadesiti jednog komunistu. Mustafa je posjedovao nevjerojatan lični šarm. Od prvog sam ga dana zavolio kao rođenog oca.[11] – Ivo Vejvoda Radeći kao sovjetski operativac, Golubić je pod lažnim imenima obišao pola svijeta, od Rusije, Kine i Japana na istoku, do Sjedinjenih Država i Meksika na zapadu, dok su mu Beč, Moskva, Prag, Pariz, London i Berlin bile `kućne adrese`. U zimu 1934-35, preselio se u Kanadu, gdje je ostao dvije godine, operišući u Sjedinjenim Državama i Meksiku. Prema tvrdnjama Stevana Dedijera, Mustafa Golubić je bio jako aktivan, ako ne i glavni agent NKVD-a u SAD-u tokom 1930-ih. Nekoliko puta je kao `slijepi putnik` putovao u SAD. U New Yorku je kidnapovao jednog sovjetskog dvostrukog agenta koji je počeo saradnju sa američkim tajnim službama. Uspio ga je oteti i organizovati njegov transport u Moskvu. Digao se na noge cijeli FBI I nastala je potjera za Golubićem, kome je Stevan Dedijer pomogao da umakne i vrati se u Evropu. Prisjećajući se Golubića, Dedijer je rekao: `Mustafa je jedan od svetaca u mome životu.` Godine 1937. odlazi u Španiju, gdje je bjesnio Španski građanski rat, ali mu je bilo naređeno da se naseli neko vrijeme u Parizu da identifikuje `trockiste` u redovima jugoslavenskih komunista. Tih godina u Moskvi je upoznao budućeg vođu jugoslavenskih komunista Josipa Broza Tita i imao je zadatak da vodi računa o njemu. Golubić je, kao i Tito, preživio Staljinovu Veliku čistku 1936-38. u kojoj je ubijeno gotovo cijelo vođstvo KPJ. Godine 1938. novo Titovo rukovodstvo je povelo kampanju protiv njega i drugih istaknutih komunista (Rajko Jovanović, Pavle Bastajić, Labud Kusovac...) optužujući ih da su `špijuni, provokatori i dupli agenti`.[12] Više puta je po zadatku putovao u Meksiko. Tamo je u izbjeglištvu boravio Lav Trocki, najveći i najopasniji Staljinov neprijatelj, koji ga je u svojim veoma čitanim tekstovima raskrinkavao kao komunističkog diktatora.Postoje indicije da je Mustafa Golubić bio jedan od organizatora ubistva Lava Trockog. Povratak u Jugoslaviju U martu 1940. Mustafa Golubić se vraća u Beograd. U to vrijeme, nakon uspostavljanja sovjetsko-jugoslavenskih odnosa 10. juna 1940. godine, uspostavljane su veze sovjetskih predstavnika i jugoslavenskih oficira u cilju saradnje protiv Hitlera.[13] Mustafa Golubić je 1940. ili 1941. uspostavio u Beogradu kontakt sa Dragišom Vasićem i Mladenom Žujovićem, koji su kasnije postali bliski politički savjetnici Draže Mihailovića.[14] Golubić je sa bivšim pripadnicima `Crne ruke` učestvovao u pripremanju vojnog puča 27. marta 1941. godine, protiv prostupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu. On je preko Božina Simića bio u dosluhu sa generalom Dušanom Simovićem. Božin Simić je posjetio generala Simovića 26. marta i obavijestio ga je o raspoloženju Sovjeta da sa Jugoslavijom zaključe sporazum. Nakon uspješnog prevrata, Golubić je po zadatku sovjetske službe, pomoću svojih saradnika iz `Crne ruke`, inicirao obraćanje nove vlade generala Simovića sovjetskom rukovodstvu. Odmah poslije Vojni puč od 27. marta 1941.|vojnog puča 27. marta, on i Božin Simić, su zajedno iz Beograda, avionom otputovali za Moskvu kako bi prisustvovali potpisivanju Sporazuma o prijateljstvu Jugoslavije i SSSR-a (potpisan prekasno u zoru 6. aprila 1941. godine).[15] Po izbijanju Drugog svjetskog rata, nalazi se u Moskvi. Kao specijalni povjerenik Kominterne dolazi u Beograd aprila 1941, za vrijeme trajanje aprilskog rata, da izvrši konsolidovanje u redovima KPJ, a zatim da se uputi za Grčku i da utvrdi odgovornost zamjenika generalnog sekretara tamošnje komunističke partije. Kad je Rodoljub Čolaković 15. aprila 1941. godine sreo Mustafu u okupiranom Sarajevu ovaj mu je navodno rekao: `Valter neće dugo trajati i moraće da bude maknut`. Čolaković u svojim memoarima piše da je to odmah javio Titu, čije je konspirativno ime u to doba bilo Valter. Milovan Đilas je kasnije tvrdio da je postojala odluka da se Mustafa Golubić ukloni, jer su dobili podatke da se on sprema lividirati Tita. Titovi najbliži saradnici tada su počeli govoriti o Golubiću kao neprijatelju i `trockisti`, ali on se nije uzrujavao jer je imao podršku SSSR. U predustaničkim danima, u maju 1941. godine Golubić se sastajao sa Titom, koji je tada boravio u Beogradu, i sa još nekim članovima Politbiroa KPJ. Neki autori vjeruju da je između njih postojala tenzija ili konkurencija oko vođstva u predstojećim događajima. Neki publicisti vjeruju da je 5. juna 1941. godine Mustafa Golubić organizovao dizanje u vazduh tvrđave u Smederevu, gdje su Nijemci uskladištili municiju poražene vojske Kraljevine Jugoslavije. Međutim, za tako nešto ne postoje dokazi, niti se takve optužbe pominju u dokumentima sa njegovog saslušanja u Gestapou. Hapšenje i smrt Spomen ploča Mustafe Golubića u Aleji boraca NOR-a na Novom groblju u Beogradu. Golubić je stigao u Beograd odmah nakon njemačkog zauzimanja, kada se njihova uprava tek uspostavljala. Međutim, neko je u Beogradu 10. juna 1941. obavijestio novooformljeni Gestapo i Specijalnu policiju da se u jednom ilegalnom stanu nalazi veliki boljševički agent i general NKVD Golubić. Gestapo je odmah provalio u stan na adresi Mirijevski put 97, gdje se smjestio Mustafa Golubić i uhapsio ga. Tom prilikom je ubijena kćerka vlasnika stana pod sumnjom da je špijun NKVD. Uhapšeni Golubić je sproveden do zatvora Gestapoa, na današnjem Trgu Nikole Pašića. Tu je bio mučen i pod batinama, ali unatoč svemu ništa nije priznao. 11. juna 1941, Nijemci su ga slomljenih ruku i nogu vezali za stolicu, streljali u dvorištu zgrade Gestapoa, raskomadali i zakopali pod velom noći na nekoliko lokacija u Pionirskom parku. Vojnici Crvene Armije su odmah po oslobođenju Beograda 1944. godine, po Staljinovoj direktivi pronašli njegove ostatke, otkopali, a zatim poslali u Moskvu gdje je i sahranjen sa najvišim vojnim počastima. Đurica Labović (Andrijevica, 20. mart 1930 — Beograd, 7. avgust 2004) bio je učesnik Narodnooslobodilačke borbe, pravnik, književnik, novinar i publicista. Biografija Rođen je 20. marta 1930. godine u Andrijevici. Njegov otac Staniša bio je kapetan Jugoslovenske vojske, a majka Milena, rođena Aletić, domaćica. Osnovnu školu je završio u rodnom mestu. Godine 1943, sa svega trinaest godina, otišao je u partizane — bio je najpre u Četvrtoj crnogorskoj proleterskoj brigadi, a potom u Komskom partizanskom odredu. Godine 1946. primljen je u Odeljenje za zaštitu naroda (OZN) i poslat na doškolovanje. Godine 1948. je maturirao, a potom je upisao i Pravni fakultet u Beogradu, na kome je diplomirao 1969. godine. U Službi državne bezbednosti (SDB) je ostao sve do 1979. godine, kada je penzionisan. Od 1960. do 1979. bio je glavni savetnik u Saveznom sekretarijatu za unutrašnje poslove (SSUP), a od 1971. do 1974. glavni urednik lista „Džudo“. Godine 1948. počeo je da se bavi književnošću. Autor je preko 30 romana, dve knjige pripovedaka, 19 feljtona, 22 romansirane hronike, dva stručna rada, više studija i dr. Godine 1975. zajedno sa Zdravkom Velimirovićem i Mladenom Oljačom učestvovao je u pisanju scenarija za film „Vrhovi Zelengore“, za koji su bili nagrađeni Zlatnom arenom za najbolji scenario na Pulskom festivalu, 1976. godine. Pored Zlatne arene, dobitnik je i Nagrade SUBNOR-a „4. jul“, 1989. godine i Nagrade „21. jul“, 1976. i Nagrade „22. oktobar“, 1981. godine. U braku sa suprugom Verom, rođenom Tančić, imao je četvoro dece — ćerke Tatjanu i Natašu i sinove Andreja i Marka. Umro je 7. avgusta 2004. godine u Beogradu.

knjiga Prpovetke koja sadrzi posvetu Petra Petrovića Pecije najboljem drugu, prijatelju i saradniku na ovoj grešnoj knjizi, književniku g. Konstantinu Koki Đorđeviću Skoplje maja 1930 veoma dobro stanje, pretpostavljam knjiga je prekoricena u tvrd povez, nisam nigde video ovu knjigu pa ne mogu da tvrdim RETKO slobodno pitajte sta vas zanima i ako zelite jos neku sliku Petar S. Petrović Pecija (Lađevac, 9. jun 1899 — Beograd, 20. oktobar 1952) je bio književnik i dramski pisac, glumac i pozorišni reditelj[1]. Otac Stevan je bio guslar i sakupljač narodnih pesama i kafedžija. Majka Evica, domaćica, brat Emil, književnik iz Sarajeva. Završio je glumačku školu u Zagrebu u klasi Branka Gavele i Tita Strocija, (diplomirao 1920). Po završetku glumačke škole najpre je radio kao glumac u Sarajevskom narodnom pozorištu, a zatim, posle nekoliko godina radi u Skopskom pozorištu kao glumac, gde se proslavio u ulozi Hamleta. Godine 1928. dolazi na poziv u Narodno pozorište u Beogradu, gde radi sve do svoje smrti, u svojstvu glumca, reditelja i dramskog pisca, čije se drame prikazuju u istom pozorištu i gde učestvuje i dalje kao glumac, reditelj i dramski pisac. Istovremeno radi i u Radio Beogradu, gde zajedno sa Nikolom Popovićem, glumcem, osniva poznatu i veoma popularnu emisiju „Čas humora“, koja je prva u najavi imala svoj popularni i lako prepoznatljivi „džingl“, koji je počinjao rečima: „Dobro veče, želim svima...“ U Narodnom pozorištu u Beogradu prikazuju se njegove drame „Oslobođenje Koste Šljuke“, u kojoj igraju prvaci Narodnog pozorišta, zatim, „Mis Beograd“, „Pucanj iz publike“, komedija za decu „Družina Mike Miša“ na Kolarčevom univerzitetu i najzad, velika istorijska tragedija, „Dušan, mladi kralj,” koja je okupila sve najveće glumce Narodnog pozorišta u Beogradu. Nažalost, javni tužilac iz Beograda Banić, nakon reprize zabranjuje predstavu, kojoj je trebalo da prisustvuje i kraljević Petar Drugi Karađorđević, prestolonaslednik, jer je navodno utvrdio da predstava predstavlja udarac na političke prilike i sistem u predratnoj Jugoslaviji. Ovu predstavu je režirao veliki reditelj Jurij Rakitin. Zatim, tu je i istorijska drama „Carica Milica“, iz kosovskog triptiha („Carica Milica“, „Olivera“ i „Joasaf“) sa kojom je sa velikim uspehom gostovalo u Ateljeu 212 Kruševačko pozorište[2]. Posle toga, Petar S. Petrović je napravio nekoliko veoma uspelih dramatizacija: Rankovićevu „Seosku učiteljicu“, Ignjatovićevog „Večitog mladoženju“, zatim „Rodoljupce“ i „Ženidbu i udadbu“ Jovana Sterije Popovića, pa „Ugašeno ognjište“, koje su prikazivane u Beogradu i u više pozorišta u Srbiji (Beograd, Zrenjanin, Kragujevac, Kruševac i druga mesta sa pozorišnom tradicijom). Sve dramatizacije su imale velikog uspeha kod publike, a režirao ih je sam autor, iskazavši se ponovo, kao i ranije, i kao vrstan reditelj. Potom piše komediju „Sve po planu“, komad u tri čina, pozorišne slike Branka Radičevića, scensku hroniku „Parlamentarci“, nakon toga komediju „Mis Beograd“, te konačno, poslednju dramu pred izbijanje Drugog svetskog rata pod nazivom „Daktilografkinje“. Posle Drugog svetskog rata napisao je dramske tekstove „Simići“, „Mi ne priznajemo“ i „Pucanj u noći“. Po završetku rata, iako već bolestan, bio je jedan od osnivača Beogradskog dramskog pozorišta u Beogradu, gde je prvu sezonu otvorio, 28. 2. 1948. svojom režijom, predstavom „Mladost otaca“, Borisa Gorbatova. Međutim, nije bio samo pozorišni čovek, već i istaknuti dramski pisac i literata. Napisao je zbirku pripovedaka „Godina dana“, zatim romane „Rođa“ u izdanju SKZ, „Zemlja ostavljena“, „Bez zemlje“ i „Mladi kurjak“, roman za koji je 1936. godine dobio prvu nagradu za najbolji jugoslovenski roman, sve u izdanju Gece Kona. Potom piše „Begunce“ (dva izdanja), dečje priče: „Deca u selu i gradu“, u ediciji popularne „Zlatne knjige“, roman za decu „Mali Milkin“, i konačno „Bele vrane“ (u rukopisu). Neki romani su mu prevođeni na nemački, češki i bugarski jezik. Gostovao je kao reditelj u Pragu, u Narodnom divadlu, na poziv poznatog praškog reditelja Gabriela Harta, i u Sofiji. Godinama je bio stalni saradnik dnevnog lista „Politika“, u kojoj je objavio veliki broj pripovedaka. Sarađivao je i u više drugih listova i časopisa. Neposredno pred kraj rata, krajem 1944. i 1945. godine, pozvan je iz kragujevačkog partizanskog štaba da organizuje kulturni život u Aranđelovcu, a zatim i u kragujevačkom pozorištu, gde je režirao ratnu dramu Leonida Leonova, „Najezda“, kada su ga po završetku premijere partizanski komandanti izneli na ramenima. Umro je relativno mlad, u 52. godini života, kada je sazreo i bio u naponu stvaralačke snage, mada je iza sebe ostavio veliki književni i stvaralački opus. Bio je jedan od najpriznatijih pisaca i dramskih autora između dva rata. KONSTANTIN ĐORĐEVIĆ (Šabac, 28.10.1900 — Šabac, 20.06.1957) Pripovedač, pesnik i romanopisac, profesor Konstantin Koka Đorđević, rođen je oktobra meseca 1900. godine u Šapcu, od oca Ilije i majke Jelene. [...] Osnovnu školu i nižu gimnaziju Koka je završio u svom rodnom gradu. Bile su to najlepše i najbezbrižnije godine njegovog života. Odrastao je u velikom dvorištu, sa puno porodica i dosta dece, u dobro situiranoj porodici. Deca su živela u svom svetu igre, mašte i nestašluka. Bezbrižno detinjstvo surovo je prekinuto 1914. godine. Rat je Đorđeviću uništio ne samo detinjstvo i mladost, nego i ceo život. Život u izbeglištvu, a potom u logoru, ostavili su neizbrisive tragove u njegovoj duši. Prve izbegličke dane proveo je, sa majkom i braćom, u Tekerišu, za vreme Cerske bitke. Mnoge događaje je neposredno video i doživeo, što će docnije verno opisati u prva dva poglavlja romana U bežaniji. U ratnom haosu, Đorđević je bio uhvaćen i odveden u zarobljeništvo preko Save, ali je uspeo da pobegne, mada još nije imao ni 14 godina. Celu 1915. godinu proveo je u bežaniji, u gradovima pored Morave. Nejaki dečak je bio prinuđen da nadniči kod seljaka i služi, da bude čamdžija; oko dva meseca radio je u Soko Banji kao dnevničar u poreskom odeljenju. U novembru 1915. godine, povlačeći se sa srpskom vojskom, dospeo je do Podgorice, ali je tu po drugi put uhvaćen i interniran u Austro-ugarsku. Sumorne dane proveo je u logorima Braunau, Nežideru, Dunaserdaheu i drugim. Pokušavao je da pobegne u Rusiju i Švajcarsku, ali bez uspeha. Konačno je pušten `po molbi kao nepunoletan`. Po povratku kući, nastavlja školovanje. Na tečaju, koji je trajao od 10. marta 1919. do 29. maja 1920. godine, završio je više razrede Gimnazije. Godinu dana kasnije, 1921, položio je viši tečajni ispit. U materijalnoj oskudici i nemogućnosti da školovanje nastavi na fakultetu, potražio je zaposlenje. Početkom februara 1921. postavljen je za privremenog učitelja u posavotamnavskom selu Kamenici. Tu je ostao do kraja školske godine, a od jeseni, sa nešto ušteđenog novca, postao je student Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 22. jula 1926. godine; profesorski ispit je položio krajem novembra 1930. Prvo zaposlenje dobio je, pre no što je diplomirao, u Velesu, u Makedoniji, gde je, u oktobru 1924. godine, postavljen za predmetnog učitelja u Gimnaziji. U avgustu naredne godine, po sopstvenoj molbi, premešten je za privremenog učitelja Gimnazije u Tetovu. Na insistiranje profesora Kuljbakina, 6. septembra 1926. godine, odmah po diplomiranju na Filozofskom fakultetu, postao je `nastavnik Marijinskog Donskog instituta i Krimskog kadetskog korpusa` u Beloj Crkvi, u Banatu, privatnoj srednjoj školi za Ruse emigrante, gde je predavao srpski jezik i književnost, istoriju jugoslovenskih naroda i geografiju Jugoslavije. Posle dve godine, od 24. septembra 1928, ponovo je u Makedoniji, gde radi kao suplent Muške gimnazije u Skoplju. Oktobra 1931. premešten je u Gimnaziju u Štip, da bi, 31. marta naredne godine, bio vraćen u Skoplje i postavljen za profesora Državne trgovačke akademije. Posle više od sedam godine, 18. septembra 1939, postavljen je za honorarnog upravnika Prve stručne produžene škole u Skoplju. Okupaciju i rasparčavanje Jugoslavije dočekao je u Skoplju, odakle su ga proterali bugarski fašisti. Prešao je u Niš, u junu 1941. godine, i radio kao profesor Trgovačke akademije. U Nišu je ostao do kraja rata. Po oslobođenju, pošto je ocenjen `kao jedan od najsposobnijih, najmarljivijih i književno najkulturnijih nastavnika srednjih škola u Nišu`, u aprilu 1945. godine postavljen je za direktora drame Okružnog narodnog pozorišta. No, već u julu iste godine, prešao je za profesora Trgovačke akademije. Iz Niša je, 17. avgusta 1946. godine, premešten za profesora Trgovačke akademije u Valjevu. Konačno, 20. septembra 1947. godine, premešten je u svoj rodni Šabac, gde radi kao profesor Trgovačke akademije. U Šapcu je završio svoj radni i životni vek. Oženio se u julu 1928. godine Zagorkom Janković, bankarskom službenicom, sa kojom je dobio dvoje dece: kćerku Dušanku i sina Rastislava. Prema dostupnim ocenama iz ocenjivačkih listova, može se zaključiti da je bio izvanredan nastavnik, koga su i učenici veoma voleli i uvažavali. Poezijom se nije mnogo bavio. Za desetak godina, uglavnom između 1920. i 1930, napisao je i objavio samo nekoliko lirskih pesama, među kojima je svakako najbolja pesma Kaluđer, koju je objavio 1925. godine. Stihove ove pesme često je, u užem društvu, govorio Kokin sugrađanin Milorad Panić Surep: Ja sam kaluđer, bez reda, van reda, Bez rize i štapa, drvepih sandala, I ma kog drugog svetskog znaka svešteničkog. Lutalo grozno, bez Dogme, Hanana. Sve mi je tuđe. Ja sam stranac i samac Bez brata, druga, u šupljini zena, Zdraveći tužno svaki smiraj dana, Putujem tako, pjan i blažen, žudim, Daleko neko mračno otkrovenje. Najviše je pisao pripovetke. U periodu od 1921. do 1937. godine, objavio ih je preko 50: Čaj (1921), Čiča (1924), Cerovački vladika (1925), Kad naši dođu, Ucena, Nagodba van stečaja, Prodavci novina, Ratna priča (1926), U aščinici, Božić, Čiča Mane (1928), Paša, Zduhać, Kombadžija (1929), Deca, Povratak, Kapetan Vukota (1930), Baba Ana Vuič, U pansionu, Pod magacinom, Neznani junaci, Čiča Miketa, Kurjak (1931), Lager-baraka, Na vozu, Proba (1932), U školi, Pravi Turčin, Rast čorba, Žena, Kaća (1933), Faćkalica (1934), Pregalac, Kosovo, Metohija, Čakor (1935), Mećava, Lutanje, Medova, Lupe, Vezirov most, Vasjat, Papir, Skadar, Maća, Kroz gudure (1936), Komitaći, Drač, Na noćištu, Bespuće, Na Vardaru (1937). Pored navedenih, objavio je i pripovetke Oslobođenje Skadra, Doktor Miša, Plava grobnica, Krf, Lager i Povratak. U rukopisu je ostalo nekoliko neobjavljenih pripovedaka. Štampao je dve zbirke pripovedaka: Naši ljudi, u Skoplju 1930. u kojoj je objavljeno pet pripovedaka, i Pripovetke, u Beogradu 1934, koja sadrži 14 pripovedaka. Pesme i pripovetke Đorđević je objavljivao u sledećim listovima i časopisima: Venac, Misao, Književni sever, Život i rad, Nova svetlost, Južni pregled, Politika, Narodna odbrana i Budućnost. U izdanju Gece Kona, 1940. godine objavljen je njegov autobiografski roman U bežaniji. Sačuvan je rukopis neobjavljenog romana U lageru, kao i delovi romana Gimnazisti. Rukopis još jednog romana uništen je u Makedoniji, za vreme Drugog svetskog rata. Đorđević se bavio i publicističkim radom. U ukupnom pripovedačkom stvaralaštvu, najbolja i umetnički najvrednija Đorđevićeva pripovetka je Cerovački vladika. Po celovitosti priče, izboru teme, kompozicionoj usklađenosti i dinamici, izgrađenosti stila, po čemu je Đorđević i inače poznat, dramatičnosti i psihološkoj snazi, ona može ući u antologiju međuratne srpske pripovetke. Đorđević ubedljivo i impresivno slika tragediju glavnog junaka, seljaka Sime Simića, iz Cerovca kod Šapca, kome su rat i posleratna partijsko-politička groznica doneli samo neizmerno stradanje i patnju. Pored ove, kvalitetom se izdvajaju pripovetke: Čiča, Čiča Mane, Kad naši dođu, Deca, Pod magacinom, U školi, U pansionu, Baba Ana Vuič, Paša, U vozu, Lager, Povratak, Nagodba van stečaja, Čiča Miketa, Kurjak i Kroz gudure. Autobiografski roman U bežaniji gotovo hroničarskim manirom odslikava surove ratne događaje od Cerske bitke i stradanja naroda u pozadini, do bežanije i potucanja ljudi koji su ostali bez igde ičega. Glavna ličnost romana, dečak Đoka Arambašić, istovremeno je i pisac. Radnja je podeljena na osam poglavlja, kroz koja nas ovaj prerano sazreli dečak, nasilno otrgnut od detinjstva, vodi sigurno i ubedljivo. Konstantin Koka Đorđević je umro u Šapcu, ne dočekavši penziju, 20. juna 1957. godine. Mada nije imao ni punih 57 godina, kao težak srčani bolesnik bio je jako iznuren i oronuo.

Autor - osoba Kukavica, Edin Urjan Naslov Anropologija futuvveta: futuvvet iznutra / Edin Ujran Kukavica Vrsta građe knjiga Ciljna grupa odrasli, ozbiljna (nije lepa knjiž.) Jezik bosanski Godina 2011 Izdavanje i proizvodnja Sarajevo, 2011 : Sabah print Fizički opis 627 str. : ilust. ; 24 cm (Broš.) Napomene Sa prijevodom Ebu Abduʹr-Rahman Muhammed ibn Husejn Ibn Muhammed Sulejmi (nejaje sveta tajna njegova) Kitabuʹl-futuvvet i Mevlana Kemaluddin Husejn Vaʹiz Kašifi Sebzevari (neka je sveta tajna njegova) Futuvvet-name-ji sultani Bibliografija: str. 623-627 Predmetne odrednice Islam – Antropologija Autor - osoba Kukavica, Edin Urjan Naslov Antropologija tesavvufa : tesavvuf iznutra / Edin Urjan Kukavica Vrsta građe knjiga Ciljna grupa odrasli, ozbiljna (nije lepa knjiž.) Jezik bosanski Godina 2011 Izdavanje i proizvodnja Sarajevo : „Ibn Sina“, 2011 Fizički opis 516 str. ; 24 cm Predmetne odrednice Islam -- Tesavvuf Islam -- Antropologija Islam -- Tasavuf Islam -- Sufizam Sufizam Tasavuf MG146 (N) U proteklih četrnaest stoljeća od vremena Allahovog Poslanika Muhammeda (s. a. v. a.), a samo Allah Uzvišeni, zna koliko stoljeća od vremena u kojem je živio poslanik Ibrahim (a. s.) ili čak Adem (a. s.), Allahovi poslanici, njihovi najbliži sljedbenici, brojni duhovni velikani, alimi i arifi svih znanosti i znanstvenih disciplina, šejhovi Vjerozakona i duhovnosti izložili su i objasnili doktrine Vjere na najbolji mogući način. Pritom su vodili računa da ne ostane neobjašnjen, nejasan pa čak ni dvosmislen nijedan domen, segment ili dio učenja kako Ijudi/vjernici ne bi lutali i zalutali (osim onih čije je objašnjenje Gospodar, Uzvišeni, ostavio za budući i bolji svijet). Ne postoji – ili barem, nama nije poznato – bilo šta o čemu nema zapisa (za ono o čemu je dopušteno pisati), ili pak živa riječ, odnosno znalac (za ono što se prenosi usmenom predajom), a što bismo mi mogli napisati i reći, a da bude novo i do sada nezapisano ili neizrečeno. Naravno, postoji i onaj domen znanja koji Allah, Uzvišeni, ilhamom (nadahnućem) spušta Svojim odabranim robovima o kojem se piše i govori samo sa posebnim odobrenjem. Nama je, kao generacijama koje neće vidjeti Allahove poslanike, neće biti počašćene njihovim društvom na ovome svijetu, ostavljeno da slijedimo njihove najbolje sljedbenike, da prenosimo i na nama razumljivim jezicima ponavljamo ono što su o islamskim učenjima, a od svojih časnih predaka, zapisali, rekli ili prenijeli duhovni velikani, evlije, alimi i arifi, šejhovi tesavvufa i tari kata. A i to je nezamislivo golema čast. PRIKAZI I OSVRTI „DAVANJE OD SVOGA JA“: O SUFIZMU I DUHOVNOM VITEŠTVU Edin Urjan Kukavica, Antropologija tesavvufa (Tesavvuf iznutra), Sarajevo, 2011 Antropologija futuvveta (Futuvvet iznutra), Sarajevo, 2011 Preokupacija političkim islamom u naučnim istraživanjima, ali i globalnim medijskim izveštajima tokom poslednjih decenija 20. veka, koja se u velikoj meri prenela i na novo stoleće, imala je za posledicu prilično zanemarivanje unutrašnje, duhovne dimenzije islama, islamski misticizam (tasawwuf, tesavuf, sufizam). Takva tendencija je, srećom, manje prisutna na Balkanu, u jugoistočnoj Evropi, gde se u osvit novog milenijuma pojavilo puno kvalitetnih, stručno utemeljenih studija i knjiga s temom sufizma. Tu bi se, s pravom, mogli izdvojiti radovi Resida Hafizovića, Aleksandra Popovića, Nathalie Clayer, Alberta Doje i drugih naučnika, poznavalaca tesavufa. Danas se, na primer, u Bosni i Hercegovini prevodi puno sufijskih delà pri uglednim izdavačkim kućama, Fakultetu islamskih nauka, ali i u tarikatskim zajednicama, među samim dervišima. Prevode se Ibn Arabi, Dželaludin Rumi, Muhamed el Gazali, Abdulah Bošnjak i mnogi drugi, domaći i strani, „klasici“ sufízma, о kojima se, kao i о drugim temama iz te oblasti, pišu i zasebne monografske studije. Može se reći daje u Bosni danas, kao i u prošlosti, paralelno prisutna teorijska i praktična gnoza (irfan nazari i irfan amali), odnosno spekulativni („filozofski“) i praktični sufijski put, onaj u okviru tarikata. Prazninu u poznavanju sufizma i njegovog izuzetnog značaja za islam, posebno na našem, balkanskom području, već godinama s izuzetnim uspehom ispunjava Edin Urjan Kukavica, ugledni šejh nakšibendijskog i rifaijskog tarikata u BiH, vrsni poznavalac povesti, teologije i prakse tesavufa. Šejh Edin Urjan Kukavica rođenje u Sarajevu 1967. godine. U njegovoj biografiji nalazimo da je on nekoliko godina pohađao predavanja iz fikha, akaida, kur’anske logike, hadisa i tefsira kod šejha Akbara Ajdija, da bi potom bio pozvan i u tarikatsko okruženje znamenitog nakšibendijskog šejha, pokojnog Mesud-babe Hadžimejlića. Bejat svome šejhu Kukavica daje 2001. godine, pa ga ovaj 2006. najpre imenuje u svog vekila, a 2008. i u šejha tarikata nakšibendije-husejnije. Samo godinu dana docnije, novi šejh prima hilafet tarikata rifaije-sajadije, kao i još jedan hilafet nakšibendije od strane šejha Husejna Dža’fera Tajara. Šejh Uijanova bibliografija ne sadrži samo njegove izvorne radove, monografije o sufizmu (npr. Bajramijje-melamijje – Hamzevijje iz 2009), već i dva romana (Prvorođeni Dun jai ies), kao i niz odličnih prevoda savremene i klasične islamološke literature U svojim najnovijim, i dosad verovatno najznačajnijim, delima Antropologija tesavvufa i Antropologija futuvveta Edin Kukavica na pouzdan, odgovoran, jasan, odmeren i suptilan način analizira i prikazuje pojedine aspekata sufizma i duhovnog viteštva u Bosni i Hercegovini. Antropologija tesavvufa: tesavvuf iznutra je obimno delo od preko 500 štampanih strana, podeljeno u više zasebnih knjiga-poglavlja: Duh i duhovnost, Kur’an u islamskoj duhovnosti; O tesavufu (sufízmu); О duhovnoj (samo)spoznaji; О adabu (ispravnom ponašanju); О futuvetu (duhovnom viteštvu); О duhovnom putovanju i dr. Kao u nekakvoj enciklopediji sufizma, u ovoj knjizi se razmatra veliki broj pitanja iz oblasti islamskog misticizma, teologije, ontologije, ali i tarikatske prakse. Ne sećamo se da je skoro u jednom delu, makar i tako velikog obima, bilo reči о toliko raznovrsnih tema i aspekata sufijske teorije i prakse: poreklu sufizma i njegovom ranom razvoju; centralnim sufijskim obredima (zikr i sema); kosmološkoj doktrini; eshatologiji; politici adaba; futuvetu, duhovnom viteštvu; ženama na sufijskom putu; psihologiji i psihoterapiji u islamu; duhovnim stanjima u tesavufu; postulatima nakšibendijskog tarikata; Ibn Arebiju, Bistamiju i drugim sufijskim misliocima; suhravardijama, melamijama, nakšiben- dijama, kadirijama, mevlevijama i ostalim derviškim redovima. Za ovako obuhvatan pregled sufizma potrebna je, doista, velika erudicija, enciklopedijsko znanje i iskustvo mislioca u zrelom dobu, koji je bezbroj puta, kako teorijski, tako i praktično, preispitivao oblast kojom se bavi i sagledavao iste probleme i teme iz različitih uglova, u raznim fazama svog duhovnog uspinjanja. Dovoljno je, možda, ovde samo ukazati na autorovo viđenje uloge šejha, uloge koju on sam s velikim znanjem, iskustvom i autoritetom obavlja među bosanskim nakšibendijama i rifaijama: „Šejh je osoba koja posjeduje potpuno znanje i iskustvo о duhovnom putu i duhovnim lijekovima, koja je posjednik osobina vrline i plemenitosti... Nadalje, to je osoba koja mora biti u stanju prepoznati, razlikovati između sličnosti i posjedovati sposobnost pravljenja idealnog plana i preporuka za otklanjanje loših i stjecanje lijepih osobina, mora znati i biti svjestan svakog – i najmanjeg – pomaka tih osobina kod svoga derviša, nabolje i nagore. Mora dobro poznavati sve spletke i zamke nefsa i šejtana, ali i intuitivnih naznaka i osjećaja iz domena melekanskog svijeta; mora biti u stanju razlikovati te suptilne pokazatelje i nipošto ih ne smije pomiješati. Stoga je jedan od ključnih uvjeta za šejha tarikata da bude učen – mudžtehid – u ovom domenu, te da posjeduje prirodnu inteligenciju i urođenu sklonost ka ovom iznimno složenom i teškom poslu. Ako je о tesavvufu i tarikatu učio iz knjiga ili samo slušajući šta о tome pričaju drugi, nedvojbeno će upropastiti svoga derviša, jer neće biti u stanju prepoznati i dijagnosticirati njegovo stanje i duhovne potrebe“ (Antropologija tesavvufa, str. 464). Na drugom mestu, u istoj knjizi, dodaje se još i ovo: „Derviški put naglašava i uvijek iznova ističe neophodnost potrebe za vodičem, učiteljem, šejhom – muršidom – koji će vjernika voditi duž ovog dugog i napornog puta. Potpuni učitelj, muršid-i kamil, zaštititi će i sačuvati putnika od svakog zastranjenja. Bez muršida niko nije u stanju samostalno dosegnuti uzvišeni cilj Puta, čak ni ako je on (ili ona) obdaren izuzetnim urođenim ili stečenim znanjem, vrlinama i duhovnom snagom“ (str. 472). Ovaj bosanski šejh je jednako pouzdan u svom tumačenju različitih pojmova i tema sufijske kosmologije, ontologije, obredne prakse, pa ćemo u njegovoj knjizi naići na vrlo suptilna razgraničenja između praktičnog i teorijskog irfana; kadirijskog, šazilijskog zikra i mevlevijske seme; suhravardijskog i nakšibendijskog adaba; šerijata, tarikata i hakikata; bolesti savremenog čoveka i iskušenja drevnih sufíja i gotovo sve drugo što bi stručniji čitalac, ali i laički rаdoznalac, želeo da nauči, sazna о bezobalnom okeanu, holografskom univerzumu islamskog misticizma. Neke od tih tema se samo načinju u pojedinim poglavljima, da bi im se autor naknadno vratio i detaljnije ih razmotrio na novim stranicama svoje knjige. U Antropologiji futuvveta, drugom tomu jedne najavljene, ali još nezavršene trilogije, šejh Urjan se bavi temom koja je manje poznata u Srbiji. Zato će o njoj ovde biti nešto više reči. Sama knjiga obuhvata četiri tematske celine. Predgovor ove studije (str. 15-130) je autorski osvrt na tradiciju futuveta, forme izvorne islamske duhovnosti, u rasponu od Srednjeg Istoka do anadolskih i balkanskih ahija, s posebnim osvrtom na prilike u Bosni i Hercegovini. Druga celi¬na, na pedesetak stranica, jeste prevod na bosanski jezik Kitabu’l-futuvvet Ebu Abdu’r-Rahman Muhammed ibn Husejn Ibn Muhammed Sulejmija, „pretpostavlja se najstarijeg pisanog djela posvećenog isključivo ovom domenu islamskog duhovnog Puta i referentnim djelom svih kasnijih futuvetnama“ (str. 132). Treća celina, podeljena u sedam zasebnih poglavlja, na više od dve stotine stranica, jeste zapravo bosanski prevod dela Futuvvet-name-ji sultani, Mevlane Kemaluddin Husejn Va’iz Kašifi Sebzevarija, čuvenog propovednika koji je delo- vao pod pokroviteljstvom Timuridskog dvora u Heratu (Iran) i slikovito dočarao duhovni i svakodnevni život ljudi islamskog sveta 15. veka. Četvrta celina sadrži, na blizu dve stotine stranica, zapise Evlije Čelebije, uglednog putopisca iz 17.veka, s njegovih putovanja po Evropi, Aziji i Africi, kao i prepis studije Hamdije Kreševljakovića „Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini (1463-1878)“. Pojam futuvet (arap. futuvvah, pers. dfevanmardi, feta – mladić) prevodi se kao duhovna mladost ili duhovno viteštvo, časno držanje u domenu etosa (srčanost, čovekoljublje, velikodušnost, plemenitost, darežljivost, samilost, skromnost, slobodoumlje i lojalnost pripadnicima organizacije). Ta osobina se prepoznaje u nizu spoljašnjih aktivnosti, a pre svega posebnih inicijacijskih obreda i pravila organizovanja i ponašanja tradicionalnih zanatskih cehova. Kao „skup plemenitih (najplemenitijih!) osobina“, kao „ljepota ćudi i duhovnošću protkane osobine“ iznad ostalih odlika „poput iznimnog intelekta, vojničke/ratničke stručnosti i/ili političke briljantnosti“ (str. 23), fiituvet je u najčistijem obliku oličen u Božjim poslanicima i tarikatima duhovnih velikana. On je, štaviše, posebno očuvan među „muslimanskim stanovništvom zemalja i teritorija koje su nekoć pripadale moćnom Osmanskom sultanatu i halifatu“ (str. 24). Isprva poiman kao individualna osobina nejasnog porekla, s korenima u predislamskoj Arabiji, futuvet se vremenom određuje kao „čuvanje i zaštita alijevskog naslijeđa i zaviještanja“ (str. 29), zadobijajući organizacijske oznake u ponašanju srednjovekovnih vojnih institucija i unutar osmanskih profesionalnih zanatskih cehova. Pun procvat duhovno viteštvo doživljava s pojavom profesionalnih luirutenja umetnika i zanatlija. „Ovom vrstom futuvveta aktivnosti umjetnika i zanatlija Perzije, Anadolije, Sirije i drugih dijelova islamskog svijeta integrirane su u vjerski život, a njihove izvanjske aktivnosti postale potporom za unutarnje djelo, umnogome nalik na srednjovjekovne Zapadne arhitekte i zanatlije (...) Futuvvetom se islamska duhovnost penetrira u svakodnevne aktivnosti islamskog društva, a umjetnost integrira u duhovnu dimenziju islama, ne samo teorijski nego i praktično“ (Antropologija futuvveta, str. 42–43). Zanati i zanatlije bili su izdanci ekonomije gradova osmanskog tipa, a to obličje počela su da zadobijaju naselja u sastavu Sultanata (između ostalog i nekadašnja mala srednjovekovna država Bosna i Hercegovina) sredinom 15. veka. Novoformirani cehovi preuzimali su tradiciju duhovnog viteštva od bivših ahijskih udruženja. Pored starih (kovači, sedlari, čizmedžije, krojači, grebenari, pekari, mesari, prodavci halve), rađaju se tu i novi, do tada nepostojeći, zanati (kožari, proizvođači sandala, bravari, zlatari, tkači čilima, berberí). „Cehovi su u Bosni kao i u ostatku Osmanskog sultanata bili suštinski neovisne i samoupravne organizacije zadužene za zaštitu respektivnih zanata napose, ali i zastupanje interesa svojih članova pred svim izvanjskim institucijama, uključujući i lokalne vlasti ali i središnju vladu“ (str. 45). Osnovna funkcija cehova sastojala se u obezbeđivanju sistema obrazovanja i obuke u cilju „očuvanja i zaštite starih metoda i načina proizvodnje, izrade proizvoda i ujednačavanja standarda kvaliteta u cijelom cehu“ (str. 46). Uspeh u izabranom poslu podrazumevao je pripadanje predmetnom cehu i prolazak neophodnih etapa stručnog usavršavanja, sve zarad sticanja odgovarajuće radne etike zasnovane na načelima futuveta. Napredovanje od šegrta, preko kalfe, pa sve do majstora bilo je praćeno strogim pravilima i ceremonijama kojima se obznanjivala inicijacija u organizaciju. „Jedan od autentičnih dokumenata tog tipa pronađen u Srednjoj Bosni potječe iz desetog/šesnaestog stoljeća, a govori о procesu primanja novaka na šegrtovanje; prema dokumentu ovaj proces sastojao se od nekoliko etapa odnosno zadataka koje je kandidat/novak morao ispuniti prije primanja na zanat: nakon primanja zahtjeva kandidata majstor bi mu najprije saopćio njegove dužnosti i dao mu ključ radionice (prodavnice); nakon toga slijedio je period provjere kandidata, odnosno kandidat bi morao uvjeriti majstora u svoju odanost nizom ozbiljnih provjera i to u lošem materijalnom stanju: tokom prve kandidat bi tokom tri dana morao nositi neudobnu odjeću od grubog sukna od konjske dlake, što je uporedivo sa derviškim nošenjem odjeće od grube tkane vune ili kamilje/kozije dlake; u drugoj – koja je trajala sedam dana – kandidat bi bio neprestano koren i kažnjavan. Prvom kušnjom provjeravala se kandidatova uzdržanost i umjerenost, a drugom poniznost i pokornost. Treća kušnja trajala je četrdeset dana tokom kojih bi kandidat bio doslovno nag i bos. Nakon ove tri etape dolazio je period konačnog sazrijevanja koji se sastojao od učenja lijepih manira, ljubaznosti i dostojanstvenog ponašanja; tokom ovog perioda kandidat je trebao naučiti pravila ponašanja ne samo u zanatu ili cehu, nego općenito, na primjer kako prinijeti i predati čašu vode nekome, ili pak kako izraziti poštovanje drugoj osobi stavom tijela i položajem ruku. Okončanjem ovog procesa koji posjeduje sve osobenosti klasičnog futuvetskog odgoja tokom kojega je novak proizveden u idealnog feta’a, ili posjednika futuveta, završavala se i inicijacija kandidata u zanat; naime, bilo bi mu dopušteno da počne sa šegrtovanjem i učenjem zanata u trajanju od hiljadu dana, nakon čega bi – hiljadu i prvi dan – dobijao dopuštenje i postajao kalfa... Ova korespondencija nipošto nije slučajna, naprotiv; ona je još jedan dokaz veze između zanata i tesavvufa – dervišu koji nastoji upokoriti svoju dušu i (pro)izvesti je u njeno idealno stanje, zanat kojim se bavi osigurava očigledan primjer. (...) Vaspitavanje ili radije oblikovanje zanatlije u posjednika futuvveta nije završavalo njegovim primanjem odnosno inicijacijom u ceh; futuvetska tradicija bosanskih zanata otkriva još jedan običaj kojeg su prakticirali bosanski majstori tokom pristupnog perioda svojih budućih učenika; osim izvršavanja zanatskih zadataka koji su postepeno postajali sve teži i teži, novak bi u Bosni istovremeno obavljao i cijeli niz sluganskih poslova u i oko radionice, ali i u i oko majstorove kuće i domaćinstva. Sve vrijeme morao bi pokazivati krajnje strpljenje, pokornost svome majstoru i voljnost i spremnost da uz sve to nauči zanat. Činio bi to istrajavanjem u izvršavanju zadataka i obavljanju poslova bez obzira na njihovu težinu i/ili ponižavajući karakter. (...) Zbog toga je obuka novaka podrazumijevala još jednu izrazito futuvvetsku i svejednako značajnu osobenost, naime, učenje inicijacijskih tajni; u Bosni i Hercegovini poznata pod nazivom znaci (rumuz) korištena su za prepoznavanje pripadnika istog zanata širom Osmanskog sultanata i šire“ (str. 46-8). Istaknuto mesto autor pripisuje povezanosti ideala duhovnog višteštva sa sufijskim (derviškim) zajednicama, odnosno vezi između futuveta i tesavufa. Nasuprot etabliranim tarikatima u gradskim sredinama, sa tekijama koje su se izdržavale iz vakufa (nakšibendije, kadirije, mevlevije, halvetije), izdvajali su se heterodoksni tarikati, poreklom od horosanskih melamija, koji nisu održavali veze s državnim aparatom, odbijajući donacije institucija i pojedinaca i insistirajući na praksi izdržavanja od proizvoda sopstvenog rada. Ta tzv. „turska popularna kultura gazija i derviša“, pod velom misticizma i viteštva, osobito je bila popularna u pograničnim zonama sultanata. Od koncepcije islama u skladu s viđenjem ortodoksne osmanske uleme, polunomadskim turkmenskim narodima i plemenima u planinama i visoravnima Anadolije, puno je prijemčivija bila populistička varijanta pučkog islama u interpretaciji putujućih baba, abdala i ahíja. Iz toga se razvilo neprijateljstvo između državne administracije i heterodoksnih derviških tarikata (npr. babaije), koji su se od 13. veka uglavnom povezivali sa socijalnim i političkim ustancima u Anadoliji. Istorijski posmatrano, uočena je i veza između futuveta i melameta, odnosno srodnosti sufijskih načela sa socijalno-etičkim učenjima zatvorenih zanatskih udruženja u gradskim sredinama iz vremena srednjovekovne Persije. Ekskluzivna bratstva odlikovala je darežljivost, bespoštednost i samožrtvovanje (isar), kako među pripadnicima međusobno, tako i prema neposrednom okruženju, dok se o duhovnom kodu melamijskih učitelja naslućivalo iz nadimaka koji su pratili lična imena (Abulah Hajama – puštač krvi, Hamdun Kasar – izbeIjivač, itd.). U celini gledano, spoznaja božanske prirode približavanjem idealu duhovnog viteštva neizostavno je podrazumevala odricanje od materijalnih nagona i strasti poročne duše: vrline mudrosti, umerenosti i srčanosti pretočene u praktična dela pretpostavljale su se ljutnji, požudi, plahovitosti, oholosti, licemerju, ljubomori i zavisti, ali tek uz prethodnu potvrdu verskog učitelja о učinjenoj promeni. Osnovna načela futuveta i plemenitog ponašanja sadržana su u spisima sročenim pre više vekova, koja obavezuju duhovnog viteza: „Da unosi radost i veselje u živote svojih prijatelja... da na grubost, surovost ili nepristojnost odgovara Ijubaznošću, i da ne kažnjava... da ne traži manjkavosti i mahane kod svojih prijatelja... da je popustljiv i širokogrud prema svojoj braći... daje darežljiv... da čuva stara prijateljstva... da vodi računa о svojim prijateljima i susjedima... da je blag i popustljiv prema svojim prijateljima osim u vezi sa vjerskim pitanjima... da dopusti i omogući svojim prijateljima korištenje njegovom imovinom kao da je njihova vlastita... da poziva goste, časti ih hranom i daje gostoljubiv i gostoprimljiv... da poštuje svoje prijatelje... da je iskren i istinoljubiv... da je zadovoljan malim i da drugim uvijek želi više nego sebi... da braća žive u ljubavi jedni prema drugima i da provode mnogo vremena zajedno... da drži datu riječ, da ispunjava obećanja, i da vodi računa о onome što mu je povjereno... da razumije da je jedino što će i zaista zadržati upravo ono što dadne... da se učestvuje u radosti svoje braće... daje radostan, veseo i ljubazan sa svojom braćom... da о sebi i svojim dobrim djelima ne gaji previsoko mišljenje... da se prema ljudima odnosi onako kako bi htio da se ljudi prema njemu odnose... da vodi računa samo о svojim poslovima... da traži društvo dobrih i da izbjegava društvo loših“ (str. 89–91). O cilju i svrsi futuveta, inicijacijskim obredima i ceremonijama u neposrednoj vezi s njima, te vezi između futuveta i određenih zanatskih cehova, najbolje svedoče Knjige o futuvetu – futuvetname, u kojima je pohranjeno dragoceno dokumentarno nasleđe о ovom segmentu tradicionalnog islamskog znanja. One se mogu podeliti u tri grupe: 1. futuvetname opšteg karaktera sa opštim moralnim načelima (one su obično nastajale kao programi moralne obnove u periodima krize), 2. futuvetname koje su razrađivale opšta načela poslovnog morala (opšta pravila vezana za esnafske ceremonije i esnafski moral) i 3. šedžere i pimame tabaka koje su upućivale na duhovni lanac i hijerarhiju (na osnovu njih izdavane su skraćene futuvetname i pimame, kao delovi iz glavnog poslovnog statuta esnafima na području Sultanata). „Futuwetname su ustvari zbirke pravila, etičkih kodeksa, uputstava za ponašanje i vladanje ne samo u okvirima zavije; naprotiv. Moglo bi se reći da su futuwetname drevni bonton u općem smislu i na najvišoj mogućoj razini...“ (str. 44). Posebno mesto u povesti o futuvetu pripada zavijama, odnosno tekijama, koje su predstavljale prve punktove za napredovanje procesa islamizacije i utemeljenje islamske vlasti na Balkanu od 15. veka, a kasnije i centre islamske duhovnosti. S daljim razvojem gradskih središta i zanata, tekije su postajale mesta odakle je koordiniran i esnafsko-proizvodni sistem: „Prema tome, uloga tekija/zavija bila je organizacija obrazovanja i odgoja, te ekonomskog zanatskog privređivanja, što se vidi iz načina na koji su organizirani kompleksi džamija sa zavijama. Šejh prisutan u zaviji bio je koordinator i usmjeritelj i duhovnog i zanatskog modela organizacije života, kao i koordinator obrazovanja stanovništva metodom tesavvufa, prije svega obrazovanja onih snaga koje su bile aktivne i mobilne kakvi su bili pripadnici janičarskog i esnafskog odžaka preko kojih se potom provodio opći program širenja islama kao procesa koji se odvijao pod snažnim uplivom razvijenih privrednih središta, odnosno nosioca privrednog rasta i razvoja“ (str. 98). Funkcionisanje zavija bilo je zasnovano na strogom poštovanju hijerarhijske strukture. Centralna ahijska zavija u Kiršehiru, u Anadoliji, bila je nadležna za organizaciju zanatskog poslovanja i uspostavljanje veza s esnafima u raznim delovima Sultanata, ali je nadgledala i humanitarni rad. Ona je okupljala istaknute ličnosti duhovnog života, koji su se nazivali ahijama. „Ahija je šejh sljedbenik futuweta. Kasnije je najveći šejh u nekom gradu nazivan Ahi Babom. Ahijé su elitni derviši, organizatori duhovnog i socijalno-ekonomskog života“ (fus. 17, str. 98). „Ahi-baba je svoju funkciju obnašao preko svojih predstavnika, lokalnih Ahibaba, te iako je to u prvom redu bila vjerska pozicija s ciljem očuvanja i poštivanja izvornih običaja, obreda i ceremonija preuzetih iz futuvvetskih udruženja, Ahi-babe su bili uključeni i u praktične stvari cehova, poput izbora cehovskih zvaničnika, razrješavanja međucehovskih sporova ili kontrole kvaliteta proizvoda, a za svoj su rad primali svojevrsno obeštećenje ne u novcu, nego u sirovinama“ (str. 45). Putujući šejhovi glavne zavije obilazili su tzv. odžaci, abhcme, odnosno tabakhane-zavije koordinatori ili esnafske zavije, prenoseći po provincijama islamski model kulturnog i privrednog života. Unutrašnju autonomiju u organizaciji zavija je garantovao sultanski ferman i berat, ali je ona formalno bila obuhvaćena državnim sistemom. Politički značaj je dervišima oduzet s preuzimanjem uticaja na institucije vlasti od strane ortodoksne dvorske uleme, posebno u 18. i 19. veku, s ukidanjem janičara i esnafskih organizacija, nakon čega su oni prestali da javno nastupaju kao ahije. Posebnu pažnju autor tu poklanja analizi istorijskih izvora iz privatnih i zvaničnih arhiva, koji osiguravaju podatke о organizaciji i funkcionisanju osmanskih zanatskih cehova na teritoriju Bosne i Hercegovine i živu tradiciju futuveta u njima. S ciljem da poveže ovosvetovnu i duhovnu stranu Muhamedovih sledbenika, duhovno viteštvo je u prošlosti u jednoj ličnosti objedinjavalo derviša, ratnika i zanatliju, insistirajući na pobožnoj, moralnoj i fizičkoj čvrstini. Edin Urjan Kukavica, međutim, naglašava da je tarikatsko učenje, kao neprestano duhovno napredovanje, aktuelno i u savremenosti, kada se pred pojedincem pojavljuju brojna iskušenja u dostizanju moralne uravnoteženosti, pravednosti i pravičnosti. Kako god da ih čitamo kao dokumentarističko nastojanje da se za potonje generacije od zaborava sačuva sufijska misao, kao traganje za narušenom moralnom, etičkom vertikalom u vremenu poremećenih vrednosnih kodeksa, ili kao suštinsku žudnju za spoznajom božanskog autoriteta – Antropologiji tesavvufa i Antropologiji futuvveta predviđamo lep odziv među čitaocima. Ovim delima će se, sasvim sigurno, ljubitelji knjige vraćati kao pouzdanim „enciklopedijama“ svaki put kada treba razjasniti neki od pojmova ili problema vezanih za sufizam, islam i tradiciju duhovnog viteštva u Bosni i Hercegovini. Dragan Todorović, Univerzitet u Nišu, Filozofski fakultet, Milan Vukomanović, Univerzitet u Beogradu, Filozofski fakultet. ŠTA JE TESAWUF? Tesavvuf oslikava duhovna stanja ljudi. To je krajnja istina za svakog pojedinca koji se oslobodio materijalnih želja i koji je, strogo vodeći računa o svom duhovnom stanju, postao gospodar svoga ja (ego-nefsa). To je duhovna svjesnost - ruhanijet koja vodi čovjeka prema potpunosti; ukrasi insana sa lijepim ponašanjem i oslobađa ga zabrinutosti sa dunjalukom. Tek tada će insan stići do krajnjeg cilja, spajanje ili susret sa Voljenim, Allahom, dž.š. U tesavvufu se ogledaju sva unutarnja stanja insana, u kojima je čovjek u stalnoj borbi protiv svoga nefsa – ja. Ova borba se sastoji od čuvanja od dunjalučkih želja i skidanje perdi (zastora) koja su prouzorkovana željama tijela. Tek kada se čovjek oslobodi tih prepreka on počne da diše punim plućima a da živi život u svojoj cjelosti. Zato je osnov život sufije ovaj hadis-i kudsi: „Niti Moja nebesa niti zemlja ne mogu da Me sadrže, već samo srce Moga roba mu`mina“. Kao takav tesavvuf je od početka vezan sa objavom Kur`ana i islamskim propisima. Sufije smatraju da je tesavvuf suština Islama, i za to koriste Kur`an i hadis kao delil (dokaz). Sufjan es-Sevri, k.s., je upitan o futuvvetu, pa je dao sljedeći kratki odgovor: „Futuvvet je da opraštaš greške svoje braće.” Futuvvet mlade osobe ogleda se u sljedećih pet vrlina: emanet (pouzdanost) iffet (čednost) poštenje lijep bratski odnos čistoća srca Ko oskrnavi neku od pet nabrojanih vrlina, taj je izašao iz skupine posjednika futuvveta. Jedan mudri čovjek je kazao: Ako neko u svome ahlaku objedini sljedećih šest osobina, budi uvjeren da je ta osoba posjednik potpunog futuvveta: zahvalnost na blagodatima, makar ih bilo i malo strpljenje na velikim musibetima (nevolje) hilm (blagost) u predvođenju i podučavanju neznalice sposobnost odgajanja škrtice darežljivošću neočekivanje ništa zauzvrat zbog učinjenog dobročinstva, kao što to čine pojedini ljudi ustrajnost u ranije učinjenim dobročinstvima. Amr b. Ubejd, rah., je rekao: Osoba neće upotpuniti svojstvo muruvveta (plemenitost, dostojanstvo), sve dok u svome ahlaku ne objedini troje: dok ne prestane polagati nadu u ono što je u rukama ljudi dok ne počne tolerisati riječi koje je uznemiravaju dok ono što želi sebi ne bude željela i drugim ljudima. Neki sufija je bio upitan o muruvvetu, pa je odgovorio: „Muruvvet se ogleda u tome da nikoga ne spominješ po bilo čemu ružnom.” Neki od edeba futuvveta su sljedeći: Kada ti dođe musafir (gost), da ga dočekaš, da mu pomogneš da siđe sa jahalice i da ga lijepo ugostiš. Potom da mu prirediš jelo, te nakon toga, da se lijepo družiš i razgovaraš sa njim… Zar ne znaš kako je Ibrahim, a.s., odmah nakon selama, započeo sa pripremom jela za svoje musafire? Uzvišeni Allah u Časnom Kur’anu o tome kaže: „I Ibrahimu smo izaslanike Naše poslali da mu donesu radosnu vijest. ‘Mir!’ – rekoše; – ‘Mir!’ – odgovori on, i ubrzo im donese pečeno tele.” (Hud, 70) Muhammed b. Ali Tirmizi, rah., je kazao: „Nije od futuvveta da očekuješ nagradu za učinjeno dobro djelo. Ako osoba očekuje nagradu ili nadoknadu za učinjeno djelo, ona time pokazuje pretvornost i prezrenost svoga nefsa. Zar nisi čuo kako su čarobnjaci, kada su došli faraonu, rekli: ‘Da li ćemo, doista, nagradu dobiti ako budemo pobjednici?’ (A’raf, 113) I kao što se navodi u ajetu, čarobnjaci su tražili nagradu od faraona, međutim, njihov trud je bio uzaludan.” Muhammed b. Ali Tirmizi, rah., je također rekao: „Nije od futuvveta da svome sagovorniku govoriš o svome umijeću i ma’rifetu, te da to često ponavljaš. Zar ne vidiš kako je faraon odmah počeo da nabraja ono što je uradio? Budući da nije imao futuvveta, on je odmah počeo prigovarati Musau, a.s., govoreći: ‘Zar te među nama nismo gojili dok si dijete bio i zar među nama tolike godine života svoga nisi proveo?’ (Šu’ara, 18)” Hasan el-Basri, k.s., je rekao: „Kada učinjena dobra djela nadmašuju riječi, onda je to vrijedno poštovanja. A kada riječi nadmašuju djela, onda je to nepoželjno i pokuđeno stanje.” Suština futuvveta je u tome da čovjek, u svim stanjima, svojom vanjštinom i nutrinom, riječima i halovima, odražava jedno. Uz to, potrebno je kloniti se hvale učinjenim djelima, čuvati ono što vjera traži da se čuva, slijediti Sunnet i pokoravati se vjerskim propisima. Edin Urjan Kukavica (Sarajevo, 1967), bosanskohercegovački je književnik i kolumnista, šejh rifaijskog i nakšibendijskog tarikata. Životopis Edin Kukavica je rođen u Sarajevu 1967. godine. Bosanskohercegovački i bošnjački je književnik s četiri objavljena romana, autor nekoliko knjiga iz oblasti povijesti, islamske filozofije i duhovnosti, te tri knjige politološko-socioloških eseja, prijevoditelj knjiga iz oblasti islamske duhovnosti i lijepe književnosti, urednik nekoliko časopisa, zbornika radova sa znanstvenih skupova i knjiga, kolumnist i publicist s više od 800 objavljenih tekstova. Središnja područja njegovog zanimanja su filozofija, duhovnost, povijest i politička teorija, a posebno pitanja slobode i etike u svim spomenutim područjima. Aktivan je društveni i kulturni djelatnik i promatrač i kritičar suvremene stvarnosti Bosne i Hercegovine. Doktor je odgojnih znanosti i doktorand na Fakultetu političkih znanosti u Sarajevu. Edin Kukavica je učitelj islamske duhovnosti (šejh) dvije škole, dva tarikatska pravca, nakšibendijskom-husejnijskom i rifa`ijskom-sejjadijskom odakle i drugo ime Urjan. Nakon nekoliko godina predavanja iz fikha, akaida, kur’anske logike, hadisa i tefsira kod osnivača i direktora Instituta Mulla Sadra šejh Akbar Aydija, biva pozvan u blizinu Sejjida šejh Mesud ef. Hadžimejlića. Iniciran je (daje bejat) 2001. godine; 2006. godine promoviran u vekila (zamjenika) a 2008. u punopravnog učitelja (šejha) tarikat-i nakšibendijje-husejnijje, a 2009. godine prima hilafet (namjesništvo) tarikat-i rifa’ijje-sejadijje i još jedan hilafet tarikat-i nakšibendijje s ruku Sejjida šejha Husejna Dža’fera Tajjara. Djela Romani Prvorođeni Dun’ja (2001) Beš (Sarajevo, 2005) Vjernik (Sarajevo, 2012) Predoređenje (Sarajevo, 2021) Povijest, filozofija, duhovnost Bajramijje-melamijje – Hamzevijje (Sarajevo, 2009) Antropologija tesavvufa: tesavvuf iznutra (Sarajevo, 2011) Antropologija futuvveta: futuvvet iznutra (Sarajevo, 2011) Historijski putopis kroz Bosnu i Hercegovinu (Zagreb, 2012) Islam na Balkanu (Zagreb, 2012) Anatomija ibadeta: ibadet u šeri`atu, tarikatu i hakikatu (Sarajevo, 2015) Eseji Kamo dalje, rođače: izabrane kolumne 2012– 2016. (Sarajevo, 2017) Priručnik za revoluciju: dekonstrukcija etnonacionalističkog narativa u BiH kao uvjet za promjenu političke paradigme: (zajedničkim vrijednostima ka pozitivnoj kolektivnoj identifikaciji.) (Sarajevo, 2018) Fantom slobode: izabrane kolumne (Sarajevo, 2018) Prijevodi Živi sufizam: ogledi o sufizmu (Sarajevo, 2004) Islamska umjetnost i duhovnost (Sarajevo, 2005) Alkemija – znanost o kosmosu, znanost o duši (Sarajevo, 2005) Sveta umjetnost na Istoku i na Zapadu: njena načela i metodi (Sarajevo, 2005) Uvod u islamske kozmološke doktrine : koncepcija prirode i metodi njenoga proučavanja po Ikhwan al-Safa`, al-Biruniju i Ibn Sinau (Sarajevo, 2007) Sufijski kuhar – kako dočekati i ugostiti musafira (Sarajevo, 2008) Sejjid Husein Nasr, Islamska umjetnost i duhovnost, Lingua Patria, 2005, Sarajevo, (naslov izvornika: Seyyed Hossein Nasr, Islamic Art & Spirituality, State University of New York Press, 1987, Albany, USA); Titus Burkhardt, Alhemija, znanost o kosmosu - znanost o duši, Lingua Patria, Sarajevo, (naslov izvornika: Titus Burckhardt, Alchemy, Science of the Cosmos, Science of the Soul, Fons Vitae, 1997, Louisville, Kentucky, USA); Šejh Abbas Kumi, Kerbela – zemlja tuge i bola, 2005, tekija „Mesudija”, Kaćuni; (naslov izvornika: Shaykh Hajj Abbas, Nafasu’l-Mahmum fi Maqtal al-Husayn al-Mazlum); Behauddin Muhammed Husein Hatibi Belhi, Ma`arif – ekstatički zapisi Bahauddina, oca Mevlane Rumija, Dobra knjiga, Sarajevo; (naslov izvornika: Bahauddin Muhammad Hossain Khatibi Balkhi, Ma`arif - A Collection of Preaching and Sayings of the King of the Erudite, Bahauddin Muhammad Hossain Khatibi of Balkh known as as Bahauddin, Father of Rumi, Coleman Barks and John Moyne, Harper, San Francisco; knjiga historiografskih eseja Bajramijje-melamijje - Hamzevijje (Sedam, Sarajevo); Ma’arif – knjiga iz bunara (Sarajevo, 2008) 40 pravila o ljubavi: roman o Rumiju (Sarajevo, 2013) Čast (Sarajevo, 2014) Istanbulsko kopile (Sarajevo, 2015) Mimarov šegrt (Sarajevo, 2015) Crno mlijeko (naslov izvornika: The Black Milkč Elif Şafak), Buybook, (Sarajevo, 2017) MG146 (N)

Lepo očuvano za ovaj tip knjiga Aleksandar Zamurović - MITOLOGIJA GRKA I RIMLJANA I-II izdavač: Slavija, Novi Sad, 1936. Predgovor napisao: Dr Milan Petrović povez broš knjiga I+II. 463 str., ilustrovano, ćirilica, format : 18,5 x 12.cm Grčka mitologija naziv je za skupinu mitova koji pripadaju starim Grcima i govore o njihovim božanstvima i herojima, prirodi svijeta te o podrijetlu i značaju njihovih vlastitih kultova i vjerskih rituala. Mitologija je sastavni dio drevne grčke religije. Znanstvenici danas proučavaju ove mitove nastojeći ovijetliti religijske i političke ustanove stare Grčke i njezine civilizacije te razumjeti prirodu samog nastanka mita.[1] Grčko trojstvo i rasprostranjenost tri kraljevstva Zemlje: Zeusa Boga (Nebo), Posejdona (Seas i okeani) i Hada (Podzemlje). Teosi (manji bogovi) su djeca ovog trojstva. Bista Zeusa iz Otricolija (Museo Pio-Clementino, Vatikan). Grčka je mitologija obrađena u velikom broju priča, ali i u grčkim umjetničkim djelima kao što su slike na vazama i votivni darovi. Grčki mit nastoji objasniti podrijetlo svijeta i opisati život i doživljaje velikog broja bogova, božica, heroja, heroina i mitskih bića. Te su se priče prvibitno širile usmjenim putem, no danas su grčki mitovi uglavnom poznati iz grčkih književnih djela. Najstariji književni izvori, Homerovi epovi Ilijada i Odiseja, bave se trojanskim ratom i događajima koji su uslijedili neposredno nakon njega. Dvije pjesme Hezioda, koji je živio nedugo nakon Homera, Teogonija i Poslovi i dani, pričaju o postanku svijeta, smjeni božanskih vladara, smjeni ljudskih rodova, podrijetlu ljudskih nesreća i podrijetlu žrtvenih obreda. Drugi su mitovi sačuvani u homerskim himnama, u fragmentima pjesama koje su pripadale grčkom epskom ciklusu, u lirskoj poeziji, u djelima grčkih tragičara iz 5. stoljeća pne, u spisima učenjaka i pjesnika helenističkog razdoblja, kao i u tekstovima koje su u vrijeme rimske vlasti napisali autori kao što su Plutarh i Pauzanija. Jedan od važnih izvora o detaljima iz grčke mitologije predstavljaju i arheološki nalazi, budući da su mnogi artefakti ukrašeni predstavama bogova i heroja. Geometrijska keramika iz 8. stoljeća pne. sadrži scene iz trojanskog ciklusa, kao i iz Heraklovih pothvata. U idućim razdobljima ― arhajskom, klasičnom i helenističkom ― pojavljuju se razne druge mitološke scene, koje nadopunjuju postojeće književne izvore.[2] Grčka je mitologija izvršila snažan utjecaj na kulturu, umjetnost i književnost zapadne civilizacije i dio je zapadnog naslijeđa i jezika. Pjesnici i umjetnici o antike su do današnjih dana crpili inspiraciju iz grčke mitologije otkrivajući u njoj ono što je i u modernom vremenu zadržalo svoj značaj i važnost.[3] Izvori Uredi Grčka je mitologija danas prije svega poznata iz grčke književnosti i iz predstava na objektima materijalne kulture, od kojih najstariji potječu iz geometrijskog razdoblja oko 900–800. pne.[4] Zapravo, književni i arheološki izvori međusobno se nadopunjuju, pri čemu se ponekad međusobno slažu, a ponekad proturječe; međutim, u mnogim slučajevima postojanje ovog korupusa podataka predstavlja snažnu naznaku da mnogi elementi grčke mitologije imaju jake činjeničke i historijske korijene.[5] Književni izvori Uredi Mit je igrao važnu ulogu u gotovo svim žanrovima grčke književnosti. Međutim, iz grčke se antike do danas sačuvao samo jedan opći mitološki priručnik ― Pseudo-Apolodorova Biblioteka. To djelo nastoji pomiriti proturječne priče koje iznose pjesnici te daje izuzetno značajan i poduži sažetak tradicionalne grčke mitologije i herojskih legendi.[6] Apolodor iz Atene živio je od oko 180. do oko 125. pne. i napisao je mnoge spise na te teme. Možda su ti spisi i poslužili kao temelj za Biblioteku; međutim, u Biblioteci se spominju i događaji koji su se zbili dugo vremena nakon njegove smrti, pa se zato to djelo označava kao Pseudo-Apolodorovo. Prometej, Gustave Moreau, 1868). Mit o Prometeju prvi se puta spominje kod Hezioda, a potom je pslužio kao temelj za Eshilovu dramsku trilogiju, koju su činile tragedije Okovani Prometej, Oslobođeni Prometej i Prometej vatronoša. Među najstarijim književnim izvorima nalaze se dvije Homerove epske pjesme, Ilijada i Odiseja. Drugi su pjesnici pripadali tzv. epskom ciklusu, no ove poznije i kraće pjesme gotovo su u potpunosti izgubljene. Usprkos njihovom tradicionalnom nazivu, Homerske himne nemaju nikakve direktne veze s Homerom. To su korske pjesme i pripadaju starijem razdoblju grčke lirske poezije.[7] Heziod, koji je možda živio nedugo nakon Homera, u svojoj Teogoniji (`Postanku bogova`) daje najpotpuniji prikaz najstarijih grčkih mitova, koji se bave postankom svijeta, postankom bogova Titana i divova, a uključuju i detaljne genealogije, narodne priče i etiološke mitove. I Heziodovi Poslovi i dani, didaktička pjesma o životu na selu, obrađuju mitove o Prometeju, Pandori i naraštajima ljudskog roda. Pjesnik daje savjete o tome kako opstati u svijetu punom opasnosti, kojega njegovi bogovi čine još opasnijim.[2] Lirski pjesnici često su uzimali građu iz mita, no u njihovom je pristupu mitu s vremenom bilo sve manje narativnosti i sve više aluzija. Grčki liričari, među kojima su najznamenitiji Pindar, Bakhilid, Simonid Kejanin te bukolski pjesnici kao Teokrit i Bion iz Smirne, obrađuju pojedine detalje iz mitologije.[8] Mit je činio i središnji dio grčke tragedije. Dramatičari Eshil, Sofoklo i Euripid većinu su svojih zapleta uzimali iz mitova herojskog razdoblja i trojanskog ciklusa. Mnoge velike tragične priče (npr. o Agamemnonu i njegovoj djeci, o Edipu, Jazonu, Medeji itd.) svoj su klasični oblik dobili u ovim tragedijama. Na upotrebu mita nailazi se i u grčkoj komediji, npr. u Aristofanovim Pticama i Žabama.[9] Povjesničari Herodot i Diodor Sicilijski i geografi Pauzanija i Strabon, koji su proputovali grčkim svijetom i zapisali priče koje su na svojim putovanjima čuli, opisuju mnogobrojne lokalne mitove i legende te često daju slabo poznate alternativne verzije mitova.[8] Naročito je Herodot proučavao različita predanja koja je čuo i nastojao pronaći povijesne ili mitske korijene u sukobu Grčke i orijenta.[10][11] Herodot je pokušao izmiriti početke i miješanje različitih kulturnih koncepata. Pjesništvo helenističkog i rimskog razdoblja stvarano je prvenstveno kao umjetnička književnost, a ne obredne i kultne svrhe. Ipak, ono sadrži mnoge važne detalje za koje se inače ne bi znalo. Tu pripadaju grčki helenistički pjesnici (Apolonije Rođanin, Kalimah, Pseudo-Eratosten i Partenije iz Nikeje), zatim grčki pjesnici iz razdoblja pozne antike (Nono, Antonin Liberal i Kvint Smirnjanin), te rimski pisci kao što su Ovidije, Stacije, Valerije Flak, Seneka Mlađi i Vergilije sa Servijevim komentarom. Među proznim piscima koji u tom razdoblju u svojim djelima obrađuju i mitološke teme nalaze se Apulej, Petronije, Lolijan i Heliodor iz Emese. Važne prozne izvore predstavljaju i djela Priče (Fabulae) i Astronomija (Astronomica) rimskog pisva Higina, zatim Slike (Imagines) Filostrata Starijeg i Filostrata Mlađeg, kao i Kalistratovi Opisi. Napokon, neki bizantski pisci također daju važne detalje o grčkim mitovima, često na temelju antičkih grčkih tekstova koji su u međuvremenu izgubljeni. Među njima su Arnobije, Hezihije iz Aleksandrije, enciklopedija Suda, Ivan Ceces i Eustatije Solunski. Ti autori o mitologiji često pišu iz kršćanske moralizatorske perspektive.[12] Arheološki izvori Uredi Rimski pjesnik Vergilije, prikazan ovde na rukopisu iz 5. stoljeća koji se zove Vergilius Romanus, u svojim je djelima obradio mnoge detalje iz grčkih mitova. Schliemannovo otkriće mikenske civilizacije u 19. stoljeću i Evansovo otkriće minojske civilizacije na Kreti u 20. stoljeću pomogla su objasniti mnoga otvorena pitanja o Homerovim epovima i pružila su arheološke dokaze za mnoge mitološke detalje o bogovima i herojima. Nažalost, podaci o mitovima i ritualima na mikenskim i minojskim lokalitetima u potpunosti se sastoje iz objekata materijalne kulture, budući da se linearno B pismo (drevni oblik grčkog jezika zabilježen i na Kreti i u kopnenoj Grčkoj) rabio poglavito za zapisivanje inventara, premda su na tim zapisima identificirana i neka moguća imena božanstava i heroja.[2] Geometrijska keramika iz 8. stoljeća pne. sadrži scene iz trojanskog ciklusa, kao i iz Heraklovih pothvata.[2] Ove vizualne predstave mitova važne su iz dva razloga. Prvo, mnogi su grčki mitovi posvjedočeni na vazama prije nego u književnim izvorima: primjerice, od dvanaest Heraklovih pothvata, jedino je njegova borba s Kerberom zabilježena u nekom suvremenom književnom tekstu.[13] Drugo, na materijalnim su izvorima ponekad prikazani mitovi ili mitološke scene koje u sačuvanim književnim izvorima uopće nisu zabilježene. U nekim slučajevima prvi poznati prikaz nekog mita na geometrijskoj umjetnosti za nekoliko je stoljeća stariji od njegova prvog prikaza u arhajskom pjesništvu.[4] U arhajskom (oko 750–oko 500. pne.), klasičnom (oko 480–323. pne.) i helenističkom razdoblju (323–146. pne.) pojavljuju se razne druge mitološke scene, koje nadopunjuju postojeće književne izvore.[2] Pregled mitske povijesti Uredi Grčka se mitologija s vremenom mijenjala slijedeći evoluciju helenske kulture, čiji registar promjena upravo predstavlja i mitologija, kako otvoreno tako i u njezinim neizrečenim tezama. Grčka mitologija, onako kako je sačuvana u književnosti, uglavnom na kraju progresivnih promjena, inherentno je politička, kako tvrdi Gilbert Cuthbertson.[14] Drevne stanovnike Balkanskog poluotoka činilo je zemljoradničko stanovništvo koje je, prakticirajući animizam, pripisalo duh svakom aspektu prirode. Naposljetku, ti magloviti duhovi dobili su ljudska obličja i kao božanstva ušli u lokalnu mitologiju.[15] Kad su plemena sa sjevera prodrla na Balkanski poluotok, sa sobom su donijeli novi panteon, temeljen na osvajanju, snazi, ratničkom umijeću i borbenom heroizmu. Drugi stariji bogovi zemljoradničkog svijeta pomiješali su se s božanstvima moćnijih osvajača ili su prepušteni zaboravu.[16] Od polovine arhajskog razdoblja mitovi o ljubavnim odnosima bogova i heroja postaju sve prisutniji, što odslikava paralelni razvoj pederastične ljubavi u grčkom društvu (παιδικὸς ἔρως), eros paidikos), za koju se misli da je uvedena oko 630. pne. Do kraja 5. stoljeća pne. pjesnici su mnogobrojnim herojima i svakom važnom bogu, s iznimkom Aresa, pripisali odnos s barem jednim eromenosom, tj. adolescentom koji je bio njegov ljubavnik.[17] Mitovi koji su vć postojali, kao na primjer mit o Ahileju i Patroklu, tad su također promatrani u svijetlu pederastije.[18] U tom su svijetlu grčke mitološke ličnosti obrađivali i alksandrijski pjesnici, a potom i književni mitografi iz doba ranog Rimskog carstva. Epska je poezija stvorila cikluse priča, a time i razvila novi smisao mitološke kronologije. Tako se grčka mitologija odvija kao jedna od faza u razvoju svijeta i ljudskog roda.[19] Premda proturječnosti u ovim pričama onemogućuju iscrtavanje neke apsolutne kronologije, može se ocrtati jedna približna kronologija. Time se dolazi do mitske `povijesti svijeta`, koja se može podijeliti na tri ili četiri veća razdoblja: Mitovi o početku ili razdoblje bogova (teogonije, `rođenja bogova`): mitovi o postanku svijeta, bogova i ljudskog roda. Doba kad su se bogovi i smrtnici slobodno miješali: priče o prvim interakcijama između bogova, polubogova i smrtnika. Doba heroja (herojsko razdoblje), gdje je božanska djelatnost bila manja. Posljednju i najveću herojsku legendu predstavlja priča o `trojanskom ratu i onome nakon njega` (koju neki ispitivači smatraju zasebnim, četvrtim razdobljem).[20] Iako je razdoblje bogova često pobuđivalo veće zanimanje među modernim proučavateljima mita, grčki pisci arhajskog i klasičnog doba jasno su pokazivali veći interes za razdoblje heroja, pri čemu su uspostavljali kronologiju i popis čovjekovih dostignuća nakon što je pronađen odgovor na pitanja u vezi s postankom svijeta. Na primjer, herojske epopeje Ilijada i Odiseja zasjenile su i po veličini i po utjecaju Teogoniju i homerske himne, koje se usredotočuju na svijet bogova. Pod utjecajem Homera kult heroja vodi k restrukturiranju u duhovnom životu, što se izraženo u odvajanju područja bogova od područja mrtvih (heroja), odnosno htonskog od olimpskog.[21] U Poslovima i danima Heziod opisuje četiri naraštaja ljudskog roda: zlatni, srebrni, brončani i željezni. Ti su naraštaji zasebne tvorevine bogova: zlatni pripada Kronu, a ostali su naraštaji Zeusove tvorevine. Prisutnost zla u svijetu objašnjeno je mitom o Pandori, koja je otvorila veliki krčag, iz koga se istog trenutka stotine zala, nesreća i bolesti razmilelo po svijetu, s iznimkom slijepe Nade, koja nije mogla izleteti, jer je Pandora odmah zatvorila krčag.[22] Ovidije u Metamorfozama slijedi Heziodovu ideju o četiri naraštaja ljudskog roda.[23] Počeci svijeta i bogova Uredi Amor Vincit Omnia (Ljubav pobjeđuje sve), prikaz boga ljubavi, Erosa; Michelangelo Merisi da Caravaggio, oko 1601–1602. `Mitovi o podrijetlu` ili `mitovi o stvaranju` predstavljaju pokušaj da se ljudskim jezikom objasne počeci univerzuma.[24] Najraširenija varijanta u to doba, premda sadrži filozofske elemente, nalazi se u Heziodovoj Teogoniji. On započinje s Kaosom, zjapećim ništavilom. Iz praznine nastaje Geja (Zemlja) i druga primordijalna božanstva: Eros (Ljubav), Tartar (Podzemlje) i Ereb (Tama). Geja bez ikakvog muškog elementa rađa Urana (Nebo), koji je zatim oplodi, te iz te veze nastaju prvi Titani ― šest muških: Kej, Krij, Kron, Hiperion, Japet i Okean, te šest Titanki: Mnemosina, Feba, Reja, Teja, Temida i Tetija. Nakon Kronovog rođenja Geja i Uran odlučili su da više neće stvarati nove Titane. Za njima su slijedili jednooki Kiklopi i Hekatonhiri (`Storuki`), no i jedne i druge Uran je bacio u Tartar. To je razgnjevilo Geja. Kron (`lukav, najmlađi i najstrašniji od Gejine djece`) na majčin je nagovor kastrirao oca i potom postao vladar svijeta skupa s Rejom, svojom sestrom i suprugom, a drugi su Titani činili njegov božanski dvor.[25] Motiv sukoba oca i sina ponavlja se kad je protiv Krona ustao njegov sin, Zeus. Budući da je Kron izdao vlastita oca, bojao se da će neko od njegova potomstva učiniti isto, pa kad god bi Reja rodila neko dijete, Zeus bi joj ga uzeo i progutao. Reja je naposljetku prevarila Krona tako što je Zeusa sakrila, a u dječji pokrivač umotala jedan kamen, koji je zatim pružila Kronu i ovaj ga u neznanju progutao. Kad je Zeus odrastao, Zeus se s pomoću jednog napitka primorao Krona da povrati, pa je ovaj iz svoje utrobe izbacio kamen, a potom i svu ostalu Rejinu djecu koju je ranije progutao. Zatim je Zeus izazvao Krona na rat oko vlasti nad bogovima. Napokon, uz pomoć Kiklopa, koje je Zeus oslobodio iz Tartara, Zeus i njegova braća i sestre odnijeli su pobjedu, a Kron i Titani bačeni su u Tartar.[26] Atička crnofiguralna amfora s predstavom Atene koja se rađa iz Zeusove glave, koji je progutao njezinu majku, Metidu, božicu porođaja; kod porođaja pomaže Ilitija; oko 550–525. pne. (Louvre). Zeusa je mučila ista briga te, kad je njegova prva žena, Metida, trebala roditi božanstvo koje će biti `veće od njega`, Zeus ju je progutao.[27] Kako je Metida u maternici već nosila Atenu, ova se rodila iz Zeusove glave i iskočila iz nje već odrasla i u punoj ratnoj opremi.[28] Najstarija razmišljanja Grkâ o pjesništvu gledala su na teogonije kao na prototipski pjesnički žanr ― prototipski mythos ― i pripisivala mu gotovo magične moći. Orfej, arhetipski pjesnik, istodobno je bio i arhetipski pjevač teogonija, s pomoću kojih on umiruje mora i oluje u Apolonijevim Zgodama Argonauta te umekšava tvrda srca bogova podzemlja u Hadu. Kad Hermes izumi liru u Homerskoj himni Hermesu, prvo što s njim učini jest da opjeva rođenja bogova.[29] Heziodova je Teogonija ne samo najpotpuniji sačuvani prikaz bogova, nego i najpotpuniji sačuvani prikaz uloge drevnog pjesnika, sa svojom dugačkom uvodnom invokacijom Muza. Teogoniju su obrađivale i mnoge druge, danas izgubljene pjesme, uključujući i one koje su se pripisivale Orfeju, Muzeju iz Atene, Epimenidu, Abaridu Hiperborejcu i drugim legendarnim prorocima, a koje su korištene u privatnim obredima čišćenja i misterijama. Postoje naznake da su Platonu bile poznate neke varijante orfičke teogonije.[30] Međutim, od posvećenika u misterije očekivalo se da prakse i vjerovanja vezena za određeni kult drže u tajnosti. Kad je prestalo prakticiranje misterija, nestalo je i vjerovanja povezanih s njima, pa i znanja o njihovim obredima i ritualima; međutim, u izvorima se često javljaju aluzije o nekim njihovim aspektima koji su bili javno poznati. Na grčkim vazama i drugim umjetničkim delima javljaju se slike koje su tumačene, bilo ispravno bilo pogrešno, u raznovrsnim mitovima i pričama. Neki fragmenti ovih djela sačuvani su u citatima neoplatonskih filozofa i na papirusima otkrivenim u 20. stoljeću. Papirus iz Dervenija dokazuje da je jedna Orfejeva teogonijsko-kozmogonijska pjesma postojala barem još u 5. stoljeću pne.[31][30] Prve filozofske kozmogonije nastale su kao reakcija na popularne mitološke koncepcije koje su već neko vrijeme bile prisutne u grčkom svijetu. Neke od tih popularnih koncepcija naziru se u Homerovom i Heziodovom pjesništvu. Kod Homera Zemlja se smatra ravnom pločom koja pluta na rijeci Okeanu i nad kojom se nadvija hemisferično nebo sa suncem, mjesecom i zvijezdama. Sunce (Helije) prelazi preko neba u svojim kočijama, a noću plovi oko Zemlje u zlatnom plovilu. Sunce, zemlja, nebo, rijeke i vjetrovi prizivaju se u molitvama i od njih se traži da budu svjedoci. Pukotine i rascjepi u zemlji često su smatrani ulazima u Hadov podzemni svijet i stanište mrtvih.[2][32] Utjecaji drugih kultura uvijek su donosili nove teme. Grčki panteon Uredi Zeus, u obličju labuda, zavodi Ledu, spartansku kraljicu; kopija izgubljene Michelangeloove slike, 16. stoljeće. Prema mitologiji iz klasičnog razdoblja, nakon svrgavanja Titana ustanovljen je novi panteon bogova i božica. Glavna grčka božanstva bili su Olimpljani, koji nastanjuju planinu Olimp i nalaze se pod vrhovnom vlašću Zeusa. Čini se da utvrđivanje njihovog broja na dvanaest Olimpljana predstavlja relativno modernu ideju.[33] Pored olimpskih božanstava, Grci su štovali razne bogove prirode, kao što su satirski bog Pan, nimfe (božice rijeka), najade (koje su nastanjivale vodene izvore), drijade (duhove drveća), nereide (koje su nastanjivale mora), zatim riječne bogove, satire i druga bića. Osim toga, postojale su zlokobne sile podzemnog svijeta, kao što su Erinije, koje su proganjale zločince koji su na svojim rukama imali krv svojih srodnika.[2] U čast grčkog panteona pjesnici su sastavili 33 homerske himne.[34] Gregory Nagy duže homerske himne smatra uvodima (koji se mogu usporediti s Teogonijom), od kojih svaka priziva jedno božanstvo.[35] U velikoj raznolikosti mitova i legendi koji čine grčku mitologiju domaća božanstva opisuju se sa suštinski materijalnim, ali idealnim tijelima. Prema Walteru Burkertu, temeljno obilježje grčkog antropomorfizma jest da `grčki bogovi predstavljaju osobe, a ne apstrakcije, ideje ili koncepte`.[36] Bez obzira na njihovo temeljno obličje, grčka božanstva raspolažu mnogim fantastičnim sposobnostima; najznačajnije je to što na bogove ne utječu bolesti i što ih se može raniti samo pod nekim iznimno malo vjerojatnim uvjetima. Grci su besmrtnost smatrali glavnim razlikovnim obilježjem svojih nogova, a tu besmrtnost, kao i vječnu mladost, osiguravala je stalna konzumacija nektara i ambrozije, s pomoću kojih se krv bogova obnavljala u njihovim venama.[37] Svako božanstvo ima vlastitu genealogiju, vlastite interese i određeno područje djelovanja za koje je zaduženo te svoju jedinstvenu osobnost; međutim, ti opisi potječu iz mnogobrojnih drevnih lokalnih varijanti, koje se međusobno ne slažu uvijek. Kad se ti bogovi prizivaju u pjesništvu, za njih se koristi kombinacija njihovih imena i epiteta, koji povlače razliku između prizvanog božanstva i drugih pojavnih oblika i funkcija istog tog božanstva, na primjer `Apolon Muzaget` je `Apolon, [kao] vođa Muza`. Ponekad se epitet koristi kao oznaka nekog posebnog i lokaliziranog aspekta božanstva, od kojih su neki već u klasičnom razdoblju smatrani vrlo drevnim. Većina je bogova povezana s posebnim aspektima života. Primjerice, Afrodita je božica ljubavi i ljepote, Ares je bog rata, Had je vladar podzemnog svijeta, a Atena je božica mudrosti i hrabrosti.[38] Neka božanstva, na primjer Apolon i Dioniz, pokazuju složenu osobnost i mješavinu različitih funkcija, dok druga, na primjer Hestija (doslovno: `ognjište`) i Helije (`sunce`), nisu ništa drugo do personifikacije. Velelepni hramovi bili su uglavnom posvećeni ograničenom broju božanstava, koji su se nalazili u središtu velikih panhelenskih kultova. Ipak, pojedine oblasti i naselja njegovali su svoje posebne kultove posvećene manjim božanstvima. U mnogim su se gradovima i poznata božanstva štovala kroz neuobičajene lokalne obrede i za njih se vezivali čudni mitovi koji su na drugim mjestima bili nepoznati. Tijekom herojskog doba kult heroja (ili polubogova) razvio se usporedo s kultom bogova. Doba bogova i smrtnika Uredi Premošćujući razdoblje kad su bogovi živjeli sami i razdoblje kad je utjecaj bogova na život ljudi bio ograničen, pjesnici su stvorili jedno prijelazno razdoblje u kojem su se bogovi i smrtnici skupa kretali. To su drevni dani u povijesti svijeta, kad su se bogovi i smrtnici međusobno miješali slobodnije neko u kasnijim vremenima. Većinu tih priča nalazimo u Ovidijevim Metamorfozama i one se često dijele na dvije tematske cjeline: priče o ljubavi i priče o kazni.[39] Dioniz sa satirima; unutrašnjost kupa slikara Briga, Cabinet des Médailles. Priče o ljubavi često uključuju incest ili, pak, zavođenje ili silovanje smrtnice od strane boga, a iz te veze nastaje herojsko potomstvo. Te priče uglavnom ukazuju na to da odnos između boga i smrtnika predstavlja nešto što treba izbegavati; čak i dobrovoljni odnosi retko imaju sretan svršetak.[40] U nekoliko slučajeva žensko se božanstvo udaje za smrtnog muškarca, kao u Homerskoj himni Afroditi, gde ta božica spava s Anhizom i zatim mu rađa Eneju.[41] Priče o kazni opisuju stjecanjem ili otkrićem nekog važnog kulturnog artefakta, kao, na primjer, kad Prometej od bogova ukrade vatru, kad Tantal sa Zeusovog stola ukrade nektar i ambroziju i dadne ih svojim podanicima ― otkrivajući tako tajne bogova, kad Prometej ili Likaon otkriju žrtvovanje, kad Demetra poduči Triptolema zemljoradnji i misterijama ili kad Marsija izumi aulos i stane se u glazbi nadmetati s Apolonom. Ian Morris na Prometejeve podvige gledao kao na `mjesto između povijesti bogova i povijesti ljudi`.[42] Jedan papirusni fragment nepoznatog autora, koji se datira u 3. stoljeće, daje živo opisuje kako Dioniz kažnjava tračkog kralja Likurga, jer je ovaj isprva odbijao priznati novog boga, a njegove strašne kazne protežu se i na vrijeme nakon kraljeve smrti.[43] Priča o Dionizovom dolasku u Trakiju, da tamo ustanovi novi kult, predmet je i jedne Eshilove dramske trilogije.[44] U Euripidovoj tragediji Bakhe Dioniz kažnjava tebanskog kralja Penteja jer je ovaj iskazao prezir prema bogu i uhodio njehove štovateljice ― meneade.[45] Demetra i Metanira, detalj na apulijskoj crvenofiguralnoj hidriji, oko 340. pne. Altes Museum, Berlin. U jednoj drugoj priči, koja se temelji na drevnom pučkom motivu[46] i obrađuje sličnu temu, Demetra traga za svojom kćerkom, Perzefonom, uzevši na sebe obličje smrtne starice po imenu Doso; ljubazno je prima Celej, kralj Eleuzine u Atici. U znak zahvalnosti Demetra želi kraljevog sina Demofonta učiniti besmrtnim, no nije stigla završiti potrebni ritual jer je u sobu iznenada ušla dječakova majka Metanira, koja je, ugledavši sina u plamenu, vrisnula od straha; to je razgnjevilo Demetru, koja se potužila da budalasti smrtnici ne razumiju taj koncept i obred.[47] Herojsko doba Uredi Razdoblje u kojem su živjeli heroji poznato je kao herojsko doba.[48] Epsko i genealoško pjesništvo stvorilo je cikluse priča grupirane oko pojedinih heroja ili događaja te utvrdilo obiteljske odnose između heroja koji se javljaju u različitim mitovima; tako su pjesnici nastojali definirati kronološki slijed priča. Prema Kenu Dowdenu, `tu čak ima i elemenata sage: sudbinu nekih obitelji možemo pratiti kroz nekoliko generacija`.[19] Nakon uspona kulta heroja bogovi i heroji učvrstili su se u sakralnoj sferi i skupa se prizivaju u zakletvama i molitvama koje im se upućuju.[21] Za razliku od razdoblja bogova, tijekom herojskog doba nema utvrđenog konačnog popisa heroja; nova se božanstva više ne rađaju, ali novi heroji uvek se mogu regrutirati među pokojnicima. Druga važna razlika između kulta heroja i kulta bogova jest to što mrtvi heroj postaje središte identiteta jedne lokalne zajednice.[49] Veličanstveni Heraklovi podvizi smatraju se početkom herojskog doba. Tom razdoblju pripadaju i pohod Argonauta, tebanski ciklus i trojanski rat sa svojim ciklusom.[48][50] Heraklo i Heraklidi Uredi Heraklo sa svojim mladim sinom Telefom, Louvre. Neki ispitivači vjeruju da se iza komlicirane mitologije o Heraklu najvjerojatnije skriva neki čovjek koji je doista postojao, možda neki plemenski starješina koji se nalazio pod vlašću grada Arga.[51] Drugi su iznijeli tezu da je priča o Heraklu alegorijski prikaz Sunčevog godišnjeg prolaza kroz dvanaest zviježđa zodijaka.[52] Neki, pak, ukazuju na drevne mitove iz drugih kultura te smatraju da priča o Heraklu predstavlja lokalnu adaptaciju već ukorijenjenih herojskih mitova. Prema tradiciji, Heraklo je bio sin Zeusa i Alkmene, unuje Perzejeve.[53] Njegovi fantastični podvizi, koje je poduzeo sam i koji sadržavaju mnoge folklorne elemente, pružili su obilje materijala za popularne legende. Heraklo se prikazuje kao utemeljitelj žrtvenika i žrtvovanja, ali i kao netko tko i sam voli halapljivo jesti; upravo se u toj ulozi Heraklo pojavljuje u grčkoj komediji, dok je njegov tragični svršetak dao obilje materijala za tragediju ― Euripidovog Herakla Thalia Papadopoulou smatra `komadom od velikog značaja u proučavanju drugih Euripidovih drama`.[54] U umjetnosti i književnosti Heraklo je prikazivam kao čovjek iznimno velike tjelesne snage, premda tek umjerene visine; njegovo karakteristično oružje jesu luk i strijele, ali se često koristi i batinom. Slike na vazama ukazuju na jedinstvenu Heraklovu popularnost, pri čemu je samo njegova borba s lavom prikazana više stotina puta.[55] Heraklo je ušao i u etruščansku i rimsku mitologiju, a uzvik `tako mi Herakla` (latinski: mehercule) postao je među Rimljanima jednačko čest kao što je među Grcima bio uzvik `oj Heraklo` (Ἡράκλεις).[55] U Italiji je štovan kao bog-zaštitnik trgovaca, ali bilo je i onih koji su od njega molili sreću i pomoć u opasnostima.[56] Heraklo je stekao najviši društveni status kad je priznat za zvaničnog pretka dorskih kraljeva. To je vjerojatno služilo kao objašnjenje za selidbu Dorana na Peloponez. Hil, eponimni heroj jedne dorske file, postao je sin Heraklov i jedan od `Heraklida` ― brojnih potomaka Herakla i, naročito, Hila, među kojima su bili i Makarija, Lam, Manto, Bijanor, Tlepolem i Telef. Heraklidi su osvojili peloponeska kraljevstva Mikene, Sparte i Arga tvrdeći, prema legendi, da preko svog pretka, Herakla, polažu pravo na njih. Njihov uspon često se naziva `dorskom najezdom`. Liđanski i potom makedonski kraljevi, kao vladari istog ranga, također su tvrdili da pripadaju Heraklidima.[57][55] Drugi pripadnici ove najstarije generacije heroja, kao što su Perzej, Deukalion, Tezej i Belerofont, imaju mnoge odlike zajedničke s Heraklom. I oni svoje pothvate poduzimaju sami, ti su pothvati fantastični i sadržavaju mnoge bajkovite elemente, primjerice kad svladavaju čudovišta kao što su Himera i Meduza. Belorofontovi podvizi pripadaju uobičajenoj vrsti i nalikuju Heraklovim i Tezejevim. Jedna od čestih tema u ranom herojskom predanju jest i davanje heroju nekog zadatka za koji se očejuje da će ga odvesti u smrt, kao u primjerima Perzeja i Belerofonta.[58] Argonauti Uredi Jedini sačuvani helenistički spjev, Zgode Argonauta Apolonija Rođanina, pjesnika, filologa i knjižničara Aleksandrijske knjižnice, pipovijeda mit o pohodu Jazona i Argonauta u potrazi za zlatnim runom u mitskoj zemlji Kolhidi. U Zgodama Argonauta Jazona na taj put šalje kralj Pelija, kome je prorečeno da će stradati od čovjeka s jednom sandalom. Jazon u jednoj rijeci izgubi svoju sandalu, stiže na Pelijin dvor i tako započinje epska radnja. Gotovo svi pripadnici iduće generacije heroja, uz Herakla, isplovili su s Jazonom u lađi Argo i krenuli po zlatno runo. Ovoj generaciji pripadaju i Tezej, koji je otišao na Kretu ubiti Minotaura, kao i heroina Atalanta i Meleagar, koji je nekoć bio opijevan u zasebnom epskom ciklusu. Pindar, Apolonije Rođanin i Biblioteka nastoje pružiti potpun popis Argonauta.[59][60][61] Premda je Apolonije svoju pjesmu napisao u 3. stoljeću pne., priča o Argonautima je starija od Odiseje, čiji je autor već upoznat s Jazonovim podvizima (Odisejeva su lutanja možda čak djelomično temeljena na toj priči).[62][63] U antici se pohod Argonauta držao povijesnom činjenicom, događajem koji je Crno more otvorio za grčku trgovinu i kolonizaciju.[62] Priča o Argonautima bila je iznimno popularna i predstavljala je zaseban ciklus mitova, kojima su s vremenom dodavane razne lokalne legende. Naročito je mit o Medeji privukao pažnju grčkih tragičkih pjesnika.[63] Atrej i tebanski ciklus Uredi Između pohoda Argonauta i trojanskog rata živjela je jedna generacija koja je bila poznata poglavito po svojim strašnim zlodjelima. Tu pripadaju Atrej i Tijest u Argu. Iza mita o Atrejevoj dinastiji (jednoj od dvije glavne herojske dinastije ovog doba, uz Labdakovu) leži problem devolucije vlasti i načina stjecanja suvereniteta. Blizanci Atrej i Tijest sa svojim su potomcima igrali vodeću ulogu u tragediji kojaje pratila prijenos vlasti u Mikeni.[64] Tebanski ciklus bavi se događajima koji su povezani s Kadmom, utemeljiteljem Tebe, a potom i s djelima Laja i Edipa u tom gradu; tu pripada cijeli niz priča koje naposljetku dovode do uništenja grada u pohodu Sedmorice protiv Tebe i njihovih Epigona.[65] Nije poznato je li priča o pohodu sedmorice bila obrađena u najstarijem epskom pjesništvu. Što se tiče Edipa, izgleda da je, prema predanju u najstarijoj epici, on nastavio da vlada Tebom i nakon otkrića da mu je njegova supruga Jokasta istodobno i majka, te da se kasnije oženio drugom ženom koja mu je rodila djecu ― što se znatno razlikuje od predanja koje nam je poznato iz atenske tragedije, npr. iz Sofoklovog Kralja Edipa, ali i iz kasnijih mitoloških prikaza.[66] Trojanski ciklus Uredi Parisov sud, slika Enriquea Sinmoneta, 1904. Paris u desnoj ruci drži zlatnu jabuku dok istovremeno ispitivački gleda tri božice. Na Ahilejevu gnjevu, slici Giovannija Battiste Tiepola (1757, Villa Valmarana, Vicenza) Ahilej se razgnjevio jer mu je Agamemnon zaprijetio oduzeti ratnu zarobljenicu Brizeidu, te potzeže mač ubiti Agamemnona; iznenadna pojava božice Atene, koja ovdje grabi Ahileja za kosu, sprečava naumljeno ubojstvo. Grčka mitologija svoju kulminaciju doseže u trojanskom ratu, u kojem su se sukobili Grci i Trojanci u Maloj Aziji, i u događajima koji su iza njega uslijedili. U Homerovim epovima, kakva je Ilijada, glavne su priče već oblikovane i u po formi i po suštini, dok su pojedinačne teme razrađene kasnije, naročito u epskom ciklusu i grčkoj drami. Trojanski je rat pobudio i veliko zanimanje kod Rimljana, osobito zbog priče o Eneji, trojanskom junaku čiji je bijeg iz porušene Troje u konačnici rezultirao osnivanjem grada koji će jednom postati slavni Rim, kako se priča u Vergilijevoj Eneidi, čije drugo pjevanje sadržava najpoznatiji prikaz o razorenju Troje.[67][68] Napokon, o trojanskom su ratu na latinskom jeziku sačuvane i dve pseudo-kronike pod imenima Diktisa Krećanina i Daresa Frižanina.[69] Na početku trojanskog ciklusa, zbirke danas izgubljenih epskih pjesama, opsisani su događaji koji su prethodili ratu: Erida i zlatna jabuka razdora, Parisov sud, otmica Helene, žrtvovanje Ifigenije u Aulidi. Da bi vratili Helenu, Grci kreću na veliki pohod pod vrhovnim zapovjedništvom Menelajevog brata Agamemnona, kralja Arga ili Mikene, no Trojanci odbijaju predati im Helenu. Ilijada, koja opisuje desetu godinu ratovanja, govori o svađi između Agamemnona i Ahileja, najboljeg grčkog ratnika, kao i potonjim pogibijama Ahilejevog voljenog druga Patrokla i Prijamovog najstarijeg sina, Hektora. Nakon Hektorove smrti Trojancima u pomoć dolaze ponešto egzotični saveznici, Pentezileja na čelu Amazonki i Memnon, sin Eje, božice zore, i kralj Ethiopljana.[68] Oboje stradaju od Ahilejeve ruke, no tad Paris uspije ubiti Ahileja pogađajući ga strijelom u petu, koja je bila jedini dio njegova tijela koji je ljudsko oružje moglo ozlijediti. Pre no što su mogli zauzeti Troju, Grci su morali iz utvrde oteti drveni kip Palade Atene, tzv. paladij. Napokon, s pomoću Atene, izgradili su trojanskog konja. Usprkos upozoranjima Prijamove kćerke Kasandre, Trojance je Sinon, Grk koji je hinio da je prebjegao iz grčkog tabora na trojansku stranu, nagovorio da unesu konja unutar zidina Troje kao zavjetni dat božici Ateni; svećenika Laokoonta, koji pokušao uništiti konja, ubile su morske zmije. Kad je pala noć, grčka se flota vratila do trojanske obale, a grčki ratnici koji su bili skriveni u drvenom konju otvorili su kapije Troje. Uslijedilo je potpuno uništenje grada, tijekom kojeg su stradali Prijam i njegovi preostali sinovi, a žene su kao robinje odvedene u razne gradove Helade. Povratak grčkih junaka, ispunjen raznovrsnim pustolvinama, uključujući i povratak Odiseja i Eneje te ubojstvo Agamemnonovo, opisan je u dva epa, Povratku i Odiseji.[67] Trojanski je ciklus obuhvaćao i doživljaje djece trojanske generacije, primjerice Oresta i Telemaha.[68] Trojanski je rat obrađivao čitav niz različitih tema i postao je jedan od glavnih izvora inspiracije za grčke umjetnike, kao što su, na primjer, metope na Partenonu, na kojima je prikazano razorenje Troje; ova umjetnička sklonost temama koje potječu iz trojanskog ciklusa ukazuje na važnost trojanskog mita u grčkoj civilizaciji.[67] Iz tog su ciklusa svoju inspiraciju crpili i kasniji europski pisci. Na primjer, srednjovjekovni europski pisci koji su pisali o trojanskom ratu, a koji nisu poznavali homerove pjesme iz prve ruke, pronašli su u legendi o Troji bogati izvor materijala za herojske i romantične priče i pogodan okvir u koji su mogli smjestiti vlastite dvorske i viteške ideale. Autori iz 12. stoljeća, kao Benoît de Sainte-Maure (Roman de Troie = Roman o Troji, 1154–1160) i Joseph iz Exetera (De bello Troiano = O trojanskom ratu, 1183), opisuju taj rat i istovremeno unose živost u suhoparnu standardnu varijantu tog mita koju su pronašli kod Diktisa Krećanina i Daresa Frižanina.[70] Na taj način slijede Horacijev savjet i Vergilijev primjer: oni, naime, prerađuju pjesmu o Troji umjesto da pišu o nečemu posve novom.[71] Antička tumačenja mita Uredi Rafaelov Platon na slici Atenskoj školi (nacrtan vjerojatno prema liku Leonarda da Vinija); Platon je iz svoje utopijske Države izbacio proučavanje Homera, tragedija i s njima povezanih mitoloških predanja. Mit se nalazio u središtu života starih Grka.[72] Grci su mitologiju smatrali dijelom svoje povijesti i s pomoću mita nastojali su objasniti prirodne pojave, kulturne varijetete te tradicionalna prijateljstva i neprijateljstva. Uspostaviti podrijetlo od nekog mitskog heroja ili božanstva predstavljalo je za čovjeka izvor ponosa. Gotovo da nije bilo onih koji su sumnjali u istinitost trojanskog rata u Ilijadi i Odiseji. Prema Victoru Davisu Hansonu, stručnjaku za vojnu povijest i nekadašnjem profesoru klasičnih studija, i Johnu Heathu, profesoru klasične filologije na Sveučilištu Santa Clara, dubinsko poznavanje homerskih spjevova smatrano je kod Grka temeljem njihove akulturacije. Homer je bio `odgajatelj Grčke` (Ἑλλάδος παίδευσις), a njegovo pjesništvo ― `Knjiga`.[73] Filozofija i mit Uredi Nakon uspona filozofije, historiografije, proze i racionalizma u drugoj polovini 5. stoljeća pne. sudbina mita postala je neizvjesna, a mitološke genealogije ustupile su mjesto konceptu povijesti koja je nastojala isključiti natprirodne elemente i kakva se, primjerice, nalazi u Tukididovoj Povijesti peloponeskog rata.[74] Dok su pjesnici i dramatičari prerađivali mitove, grčki su ih historiografi i filozofi počeli kritizirati.[7] Neki su filozofi, na primjer Ksenofan iz Kolofona, već u 6. stoljeću počeli priče pjesnikâ označivati bogohulnim lažima; Ksenofan je govorio da su Homer i Heziod `pripisali bogovima sve što je kod ljudi sramotno i pokudno: krađu, preljubu i obostranu prevaru`.[75] Parmenid (oko 500. pne.), najistaknutiji predstavnik elejske škole, svojom je temeljnom idejom o jedinstvu i nepromjenjivosti bitka posredno doveo u sumnju mitske kozmogonije, a Heraklit iz Efeza (oko 535–475. pne.), premda nije odbacio bogove i heroje, smatrao je da Homer i Heziod o njima pogrešno govore, pa su iza njega ostali i takvi fragmenti kao što su ovi: `Homer je zaslužio batine` i `[ljudi] vjeruju da [Heziod] najviše zna, a on sam nije razlikovao dan i noć, a to je jedno`.[76] Alegorijska tumačenja mita mogu se naći kod Teagena iz Regija (oko 525. pne.), koji je u borbi bogova u Ilijadi vidio sukob suprotnih prirodnih elemenata, na primjer vatre (Apolon, Helije, Hefest) i vode (Posejdon, Skamandar, a u likovima bogova pojedine fizičke ili moralne principe: Artemida je Mjesec, Hera je zrak, Atena je mudrost itd.; na tragu alegorijskog tumačenja mita nalaze se i Empedokle iz Akraganta (483–424. pne.) i Anaksagora iz Klazomene (oko 500–428. pne.).[77] Utemeljiteljem historijske i usporedne metode u tumačenju mita može se smatrati Herodot,[77] koji na samom početku svoje Povijesti priče o Iji, Europi, Medeji i Heleni tumači racionalistički smatrajući ih odjecima sjećanja na otmice žena koje su u davnini doista izvršili Feničani, Grci i Trojanci,[78] a pripovijedajući običaje raznih naroda uočava sličnosti s vjerovanjima Grka, pa je, primjerice, Zeus isto što i Amon, a Atena isto što i Neit.[79] Tukidid je mit u potpunosti isključio iz svoje Povijesti peloponeskog rata, dok je, istodobno, u filozofiji kritika tradicionalnih mitova svoj najsnažniji izraz našla u Platonovim dijalozima Država i Zakoni. Platon je stvorio vlastite mitove (kao što su mit o Eru i o Atlantidi u Državi), tradicionalne priče o lukavstvima, otmicama i preljubama koje izvršavaju bogovi krizirirao je kao nemoralne i prigovarao središnjoj ulozi koju su zauzeli u književnosti.[7] Platonova je kritika predstavljala prvi sistemski napad na homersko predanje[73] i mitove je nazivala `bapskim pričama` (γραῶν ὕθλος).[80] Ipak, čak ni Platon nije uspio osloboditi sebe i društvo utjecaja mita; način na koji on u svojim dijalozima oblikuje lik Sokrata temelji se na homerskim i tragičkim obrascima, koje Platon koristi da bi hvalio pravdoljubiv život svog učitelja: Kastriranje Urana, Giorgio Vasari, 16. stoljeće. Pad Titana, Cornelis van Haarlem, oko 1588. Ali možda bi ko rekao: `E zar se ti ne stidiš, Sokrate, što si se predao takvom zanimanju s koga si sada u opasnosti da ćeš glavu izgubiti?` Ja bih takvom čoveku pravom rečju odgovorio: Ne govoriš mudro, čoveče, ako misliš da jedan čovek, ako nešto i malo ima koristi od njega, mora da računa sa opasnostima života ili smrti, a da u svome radu i delanju ne mora da gleda samo na to da li radi pravo ili nepravo, i da li vrši posao dobra ili zla čoveka. Jer, bar po tvome sudu, bili bi budale svi oni od polubogova što su pod Trojom poginuli, i svi ostali i sin Tetidin, koji je toliko prezreo opasnost samo da ne bi ostao pod kakvom sramotom. Kad je goreo od želje da ubije Hektora, mati njegova, boginja, ovako mu je nekako, čini mi se, kazala: `Sine, ako osvetiš smrt drugara svoga Patrokla i ubiješ Hektora, sam ćeš poginuti, jer`, kaže ona, `posle Hektora odmah i tebe sudbina čeka`.[81] Mada je on to čuo, ipak je malo pazio na smrt i opasnost. Mnogo više uplašio se od toga da živi kao kukavica i da ne osveti svoje prijatelje, pa je rekao: `Neka poginem odmah kad kaznim krivca, samo da ne boravim kao sramota i da ne sedim kod lađa, zaludno breme zemaljsko!`[82] Hanson i Heath procjenjuju da Platonovo odbacivanje homerske tradicije nije bilo dobro primljeno među širom grčkom publikom.[73] Stari su mitovi i dalje živjeli u lokalnim kultovima, nastavili su utjecati na poeziju i bili glavna tema u kiparstvu i slikarstvu.[74] Aristotel je, sa svoje strane, kritizirao presokratski polumitski filozofski pristup i naglasio da `Heziod i teološki pisci zanimali su se samo onim što se njima činilo vjerojatnim i nisu imali u vidu nas [...] No ne treba uzimati za ozbiljno pisce koji obiluju mitskim pričama; a što se tiče onih koji nastoje dokazati svoje tvrdnje, moramo ih preispitati`.[74] Ipak, on je smatrao da mit u svom osnovu sadržava prave istine,[77] te u svojoj Metafizici kaže: A predanje, primljeno iz drevne prošlosti i kao mit ostavljeno budućnosti uči nas da su prve supstance bogovi i da ono što je božansko obuhvata čitavu prirodu. Sve ostalo u vezi sa ovim predanjem bilo je dodato kasnije u vidu mita, da bi ubedilo mase i da bi poslužilo zakonima i opštoj koristi: tako se bogovima daje ljudski lik ili se oni prikazuju kao da liče na neke životinje i ovome se dodaju svakovrsne pojedinosti ove prirode. Ako se od ovih tumačenja odvoji ono što predstavlja njihovu početnu osnovu i ako se ona razmotre zasebno, to jest da su sve supstance bogovi, onda će se pomisliti da je to zaista božanska tvrdanja. S druge strane, mogućno je, kao što izgleda, da su se razne umetnosti i filozofija razvijale u više mahova u najvećoj mogućnoj meri i svaki put se gubile, a ova mišljenja su, u stvari, ostaci drevne mudrosti koji su se sačuvali do našeg doba. S ovakvim ograničenjem mi prihvatamo predanja naših otaca i naših najstarijih prethodnika.[83] Zanimljiv je način na koji mitu pristupa Euripid, atenski tragički pjesnik iz 5. stoljeća pne. On se često poigrava starim predanjima, ismijava im se i kroz svoje likove u njih unosi dozu sumnje. Ipak, sve njegove tragedije, bez iznimke, za temu imaju neku priču iz grčke mitologije, a mnoge su napisane kao reakcija na način na koji je neki drugi pjesnik obradio isti ili sličan mit. Euripid uglavnom osporava tradicionalne mitove o bogovima i svoju kritiku započinje primjedbom nalik onoj koju je ranije izrazio Ksenokrat: bogovi, kako ih se tradicionalno prikazuje, previše su i bez mjere antropomorfizirani.[75] Helenističko-rimski racionalizam Uredi Ciceron je na sebe gledao kao na branitelja zakonitog poretka, usprokos svojoj osobnoj skepsi prema mitu i tendenciji da božansku prirodu tumači s više filozofskog gledišta. Tijekom helenističkog razdoblja mitologija je ušla o korpus prestižnih znanja karakterističnih za kulturnu elitu. Istovremeno, skepsa koja se počela razvijati u klasičnom razdoblju postala je još izraženija.[84] Epikur sa Sama (341–270. pne.) smatrao je pučku vjeru u bogove izrazom straha od nepoznatog i, u konačnici, straha od smrti:[85] Pre svega, treba da boga smatraš neprolaznim i blaženim bićem, u saglasnosti s predstavom o bogu koja ima opštu važnost, i ne pripusuj mu ništa što se ne slaže sa besmrtnošću i što ne odgovara blaženstvu. Veruj o njemu sve ono što u vezi s besmrtnošću može podržavati njegovo blaženstvo. Jer bogovi postoje; to saznanje je očigledno. Ali oni nisu onakvi kao što ih zamišlja gomila ljudi, jer takvi bogovi uopšte ne mogu da postoje. Nije bezbožan onaj koji odbacuje bogove, već onaj koji im pripisuje mišljenja gomile o njima. Jer, ono što većina kaže za bogove ― ne oslanja se na pouzdane predstave o njima, nego na lažne pretpostavke. Odatle potiče verovanje da bogovi nanose zlim ljudima veću štetu, jer ljudi su uvek skloni svojim sopstvenim vrlinama, te zato onima koji su im jednaki žele dobro, a kao strano odbacuju sve što nije kao što su oni.[86] Nakon Epikura u antici više nije bilo filozofa koji su se ozbiljnije bavili odnosom mita prema religijskoj i znanstvenoj misli, ali zanimanje za mit nije ugaslo, pa se u daljem historijatu proučavanja mita izdvajaju dvije struje: jedna koja produžuje starija tumačenja i jedna koja se usredotočuje na prikupljanje i sistematizaciju mitske građe (mitografija).[85] Racionalističkom metodom poslužio se Palefat, koji je krajem 4. stoljeća pne. u spisu Nevjerojatne povijesti tumačio mitske priče smatrajući da su one temeljene na stvarnim povijesnim zbivanjima, koji su potom preuveličani i zaodenuti u ruho fantasitike: imena heroja nisu ništa drugo do nazivi pojedinih mjesta ili imena drevnih kraljeva; mit o Niobi, primjerice, koja se pretvorila u kamen od boli za svojom pobijenom djecom, navodno je bio inspiriran jednim običnim nadgrobnim kipom.[87] Isti racionalistički metod slijedi i Euhemer (3–2. stoljeće pne.), koji je u djelu Sveti zapis razradio ideju da su neki smrtnici zahvaljujući svojim vrlinama i dobrim djelima uzdignuti na rang božanstva, pa su tako i Uran, Kron i Zeus nekada bili veliki kraljevi koje je zahvalni narod proglasio bogovima.[87] Tako je Euhemer razvio tradiciju potrage za nekom stvarnim povijenim osnovom mitskih bića i događaja.[88] Njegovo izvorno djelo nije sačuvano, ali dosta obavijesti o njemu nalazi se kod Diodora Sicilijskog i Laktancija.[89] Isti `plitki racionalizam` naći će svojih sljedbenika i u moderno doba, primjerice u popularnoj knjizi Grčki mitovi Roberta Gravesa.[87] Druga, mitografska struja dosegla je u helenizmu svoje vrhunce kad se počeo koristiti bogati materijal Aleksandrijske biblioteke, pri čemu učeni gramatičari nisu samo kompilirali zbornike mitskih priča iz drevnih spjevova i tragedija, nego su se naročito zanimali za slabo poznate lokalne varijante mitova, što je rezultiralo monografskim zbirkama mitova karakterističnih za pojedine gradove i oblasti.[90] Gotovo su sva ta dela izgubljena, ali se o njihovoj sadržini možde nešto zaključiti na temelju sličnih anonimnih spisa iz rimskog razdoblja, kao i iz onoga što o takvim zbornicima piše rimski filozof Seneka: Didim je napisao 4.000 knjiga; ja bih stvarno žalio onoga koji bi toliko suvišnih knjiga pročitao. U tim knjigama se istražuje gde je bila Homerova domovina, u njima se raspravlja o pravoj Enejinoj majci [...] i o mnogo čemu što bi čovek trebalo da zaboravi i kad bi znao [...] Gramatičar Apion [...] tvrdio je da je Homer, tek pošto je završio oba speva, Ilijadu i Odiseju, svome delu dodao i početak u kome je ukratko obradio trojanski rat. Kao dokaz za to tvrđenje navodio je da je pesnik namerno počeo svoj prvi stih sa dva slova koja obeležavaju broj njegovih knjiga.[91] Racionalistička hermeneutika stekla je veliku popularnost i u starom Rimu, zahvaljujući fizikalnim teorijama stoičkih i epikurejskih filozofa. Stoičari su bogove i heroje objašnjavali prirodnim pojavama, dok su ih sljedbenici euhemerizma racionalizirali kao povijesne osobe. Istovremeno, stoičari i neoplatoničari promovirali su etički značaj mitske tradicije, često se koristeći grčkim etimologijama.[92] Šireći Epikurovu filozofiju Lukrecije je nastojao ljude osloboditi praznovjerja i straha od smrti.[93] I Tit Livije pokazuje skepsu spram mitološkog predanja i tvrdi da nema namjeru prosuđivati takve legende (fabulae).[94] Rimljani su su posjedovali snažan i apologetski smisao za religijsku tradiciju, pa im je predstavljalo izazov braniti tu tradiciji i istodobno priznati da je ona često plodno tle za razvoj praznovjerja. Polihistor Marko Terencije Varon, koji je religiju smatrao ljudskom ustanovom od velike važnosti za očuvanje dobroga u društvu, proučavao je podrijetlo i početke vjerskih kultova. U svojim Vjerskim starinama (Antiquitates rerum divinarum) ― koje nisu sačuvane, ali se njihov opći koncept daje u Augustinovoj Državi Božjoj ― Varon kaže da se praznovjeran čovjek plaši bogova, a onaj istinski religiozan štuje ih kao roditelje; on razlikuje tri vrste bogova: bogovi prirode su perzonifikacije prirodnih pojava, pjesničke bogove izmislili su beskrupulozni pjesnici da bi uzbudili strasti, a državne bogove izmislio je zakonodavac kako bi umirio i prosvjetio puk.[93] Rimski akademičar Gaj Aurelije Kota ismijavao je i doslovno prihvaćanje mita i njegova alegorijska tumačenja, smatrajući da mitovima nema mjesta u filozofiji.[95] I Ciceron općenito pokazuje prezir prema tradicionalnom mitu, ali, kao i Varon, snažno podupire državnu religiju i njezine ustanove. Teško je reći koliko je duboko ovaj racionalizam zahvatao niže društvene slojeve.[94] Ciceron tvrdi da nitko, pa ni dječaci i starice, nisu tako glupi da bi mogli povjerovati u užase Hada ili u postojanje Scile, Kentaura i drugih takvih bića,[96] no, s druge strane, na drugom mjestu žali se na praznovjerje i lakovjernost puka.[97] Ciceronova su viđenja o religiji najpotpunije izložena u njegovu djelu O prirodi bogova.[98] Sinkretizam Uredi Apolon (rimska kopija grčkog izvornika iz 4. stoljeća pne.), Louvre. U starom Rimu mitologija se razvila kroz sinkretizam brojnih grčkih i drugih tuđinskih božanstava. Do toga je došlo jer je domaća rimska mitologija bila dosta siromašna, a snažnim djelovanjem grčke mitološke tradicije najvažniji su rimski bogovi poprimili obilježja svojih grčkih ekvivalenata, kao u primjeru Zeusa i Jupitera.[94] Pored preplitanja ove dvije mitološke tradicije, veza Rimljana s istočnjačkim religijama proizvela je dodatne sinkretističke procese.[99] Kult Sunca bio je, primjerice, uveden u Rim nakon Aurelijanovih uspješnih pohoda u Siriji. Orijentalni bogovi Mitra i Baal spojeni su s Apolonom i Helijem u jedno Nepobjedivo Sunce (Sol Invictus), koje je predstavljalo kombinaciju različitih funkcija i obrednih i rituala.[100] U religiji je Apolon možda i sve više poistovjećivan s Helijem ili čak Dionizom, no taj se razvoj rijetko uočava u tekstovima koji pripovijedaju mitove o njemu. Tradicionalna književna mitologija sve se više udaljavala od religijskih obreda koji su prakticirani u svakodnevnom životu. Štovanje Sunca kao osobitog zaštitnika cara i carstva ostalo je glavnom carskom religijom sve dok ga nije istisnulo kršćanstvo. Orfičke himne sačuvane u jednom zborniku iz 2. stoljeća nove ere i Makrobijeve Saturnalije iz 5. stoljeća također su prožete racionalističkim teorijama i sinkretističkim tendencijama. Orfičke himne pripisivane su drevnom grčkom heroju Orfeju, no zapravo su ih sastavljalo više različitih pjesnika i sadržavaju dosta korisnih tragova o prapovijesnoj europskoj mitologiji. Makrobije, pak, svoje Saturnalije piše kako bi predstavio helensku kulturu kakvu ju je upoznao čitajući antičke autore, iako je njegov prikaz bogova velikim dijelom obojen egipatskom i sjevernoafričkom mitologijom i teologijom (čiji se utjecaji nalaze već kod Vergilija). U Saturnalijama ponovo se nalaze mitografske opaske karakteristične za sljedbenike euhemerizma, stoicizma i neoplatonizma.[92] Mitološka je građa neprestano prikupljana i komentirana u brojnim priručnicima, katalozima i sholijama počev od 3. stoljeća pne. (Kalimah, Filostefan, Aristofan Bizantinac), tijekom pozne antike (Hezihije) do duboko u srednji vijek (Eustatije, Fotije, Suda), no u toj antikvarskoj djetanosti nije postojao znanstveno utemeljeni metod za proučavanje mita.[101] S pobjedom kršćanstva crkveni oci i drugi apologeti nove vjere poistovjetili su mit s poganskom religijom te onda ismijavali njezin svijet bogova i heroja, a podudarnosti koje su uviđali između starih mitova i biblijskih priča držali su dokazom naslućivanja Kristovog dolaska ili su, pak, nastojali dokazati (npr. Bazilej Amasijski i Augustin) da poganstvo nije ništa drugo do kršćanstvo koje je iskvario vrag.[102] U stoljećima koja su uslijedila u ova se tvrđenja nije sumnjalo, a grčki je mit pjesnicima i umjetnicima ponajviše služio kao ornament ili se, pak, tumačio na tradicionalni euhemeristički ili alegorijski način, pa je takav slučaj i s Boccacciovim djelom Rodoslovi poganskih bogova (De genealogiis deorum gentilium), koje je stoljećima služilo kao neka vrsta mitološke enciklopedije.[103] Moderna tumačenja mita Uredi Osamnaesto stoljeće Uredi Početak modernog razumijevanja grčke mitologije neki istraživači smatraju dvostrukom reakcijom koja se krajem 18. stoljeća razvila protiv `tradicionalnog kršćanskog neprijateljstva`, u kojem je bilo zadržano kršćansko tumačenje mita kao `laži` ili bajke.[104] U Njemačkoj se do oko 1795. razvilo živo zanimanje za Homera i grčku mitologiju. U Göttingenu je Johann Matthias Gesner počeo oživljavali grecistički studij, a njegov nasljednik, Christian Gottlob Heyne, radio je s Johannom Joachimom Winckelmannom i postavio temelje za proučavanje mitologije i u Njemačkoj i drugdje.[105] U 18. stoljeću proučavanje mita oslobađa se kršćanskih dogmi i pomiče u oblast znanosti, pri čemu se uočavaju dva različita pristupa: prosvetiteljski (koji teži demitologizaciji) i romantičarski (koji teži remitologizaciji kulture).[103] Već početkom 18. stoljeća Joseph-François Lafitau i Bernard Le Bovier de Fontenelle upozorili su na sličnost grčkih mitova s vjerovanjima zaostalih zajednica, a potom je Giambattista Vico, koji se drži prvim velikim filozofom mita i utemeljiteljem svih suvremenih pravaca u proučavanju mitologije, u svom djelu Nova znanost (Scienza nuova, 1725) istaknuo da se mit rađa iz naslućivanja božanstva i umjetničke fantazije te mitotvorstvo usporedio s `djetinjstvom` čovječanstva, proglašavajući mit trajnom odlikom ljudske kulture.[106] Pjesnici i filozofi epohe romantizma oduševljavaju se narodnim običajima i umotvorinama te svoje zanimanje usredotočuju na praizvore ljudske kulture, uključujući i grčke i istočnjačke mitove; tako je Schelling, `najveći apologeta mita`, kao i Herder, smatrao da mitologija nastaje iz poetske imaginacije, ali i da je suprotstavljenost mita i logosa samo prividna.[107] Pored onih koji se nekritički oduševljavaju mitom, u razdoblju romantizma pojavljuju se i oni koji sasvim trezveno pristupaju mitologiji ― Hegel u filozofiji, Christoph Martin Wieland u poeziji i Karl Otfried Müller u filologiji ― i koji su pripremili teren istraživačima koji će od polovine 19. stoljeća pristupiti proučavanju mita s pomoću metoda pozitivne znanosti, na temelju historiografskih, filoloških, etnoloških i arheoloških podataka.[108] Devetnaesto i dvadeseto stoljeće Uredi Max Müller smatra se jednim od utemeljitelja komparativne mitologije; u knjizi Komparativna mitologija (1867) Müller je analizirao `uznemirujuću` sličnost između mitologije `divljih rasa` i mitologije drevnih Europljana. Razvoj usporedne filologije u 19. stoljeću, skupa s etnološkim istraživanjima u 20. stoljeću, zasnovao je znanost o mitu. Od vremena romantizma proučavanje mita uvijek se zemeljilo na usporednoj metodi. Wilhelm Mannhardt, James Frazer i Stith Thompson primijenili su usporedni pristup da bi prikupili i klasificirali teme s područja folklora i mitologije.[109] U 19. i 20. stoljeću uočava se pet glavnih pravaca u proučavanju mita, ovisno o tome objašnjava li se mitologija pojavama iz prirode (škola mitologije prirode), povijesti (historijsko-filološka škola), kulture (entološko-antropološka škola), društva (sociološka škola) ili ljudskog duha (psihološko-filozofska škola).[108] Škola mitologije prirode svodi mit na odraz nebeskih pojava, a zaključci joj se uglavnom temelje na usporednom proučavanju indoeuropskih jezika i imena bogova, za koje se vjerovalo da precizno označuju pravu bit mita; premda su se gotovo sve etimologije ove škole pokazale pogrešnim, njezin usporedni pristup proučavanju indoeuropskih religija i mitologija pokazao se dugovječnim.[110] Za izučavanje grčke mitologije mnogo su važniji rezultati historijsko-filološke škole, koja nastoji utvrditi podrijetlo, širenje i razvoj mitoloških motiva; temelje ove škole postavio je još Karl Otfried Müller, koji je dokazivao da je grčke mitove stvorio sam grčki narod kako bi osmislio i ovjekovječio svoju povijest, te da je mit, kao historijska tvorevina, podložan promjenama, pa čak i tendencioznim dopunama i izmjenama.[111] Da je homerski svijet bogova i heroja `daleko od vremena kad se mit stvarao` vjerovao je Walter F. Otto, koji je trvdio da od književnog predanja treba razdvojiti pravu mitsku riječ, onu sirovu mitsku građu koja je, prema njegovom mišljenju, istovrsna kao i mitologija zaostalih zajednica.[111] Etnološko-antropološka škola, čije su temelje u 18. stoljeću postavili Lafitau i Brosses, vrlo je heterogena, a započinje s E. B. Tylorom, koji mitove smatra fantazmima što se rađaju u snovima, bolestima i vizijama, i s J. G. Frazerom, koji je u svom monumentalnom djelu Zlatna grana prikupio etnološku građu iz čitavog svijeta te dokazivao da je ljudski duh istorodan, da je magija starija od religije te da je mit tijesno povezan s ritualom.[112] Godine 1871. Tylor je objavio svoju knjigu Primitive Culture (sh. Primitivna kultura), u kojoj je primjenio komparativni metod i nastojao objasniti podrijetlo i evoluciju religije.[113][114] Tylorov postupak prikupljanja obavijesti o materijalnoj kulturni, obredima i mitovima daleko razdvojenih kultura utjecao je i na Carla Junga i na Josepha Campbella. Max Müller primijenio je isti metod i u mitu otkrio izobličene ostatke arijskog obožavanja prirode. Bronisław Malinowski istaknuo je načine na koje mit ispunjava zajedničke društvene funkcije. Claude Lévi-Strauss i drugi strukturalisti usporedili su formalne odnose i obrasce u mitovima širom svijeta.[109] Do zaokreta u okviru ove škole dolazi 1926. godine, kad je njemački etnolog Wilhelm Schmidt objavio prvi tom djela Podrijetlo ideje božanstva, a engleski antropolog Bronislaw Malinowski izdao svoju studiju Mit u primitivnoj psihologiji. Prema Schmidtu, na početku religije u svim ljudskim zajednicama stoji ideja o jednom bogu, koja se potom, pod utjecajem animizma i magije, izopačila, a religijska shvaćanja ovise o tome koji je tip kulture u određenom vremenskom trenutku u danoj zajednici dominantan ― lovački, zamljoradnički ili stočarski, pri čemu se mitologija razvila tek u okvirima patrijarhalnih stočarskih kultura.[115] Malinowski napušta opći povijesni razvoj i promatra mit u okviru konkretnih društava i kultura; prema njemu, mit je `sastavni i aktivni dio primitive kulture`, koji `nastaje kad obred, ceremonija ili društveno, odnosno moralno pravilo zahtjevaju opravdanje, potvrdu`; tako mit predstavlja opis iskonske, obimnije i značajnije stvarnosti koja određuje život, on je motiv za ritualne akcije, koji ništa ne objašnjava, ali sve opravdava.[116] Na tragu njegovih ideja nalaze se Sergej Tokarev, Mircea Eliade i Claude Lévi-Strauss.[117] Bronislaw Malinowski Sociološka škola nastaje u drugoj polovini 19. stoljeća, kad je švicarski pravnik Johann Jakob Bachofen iskoristio mit za rekonstrukciju razvoja obitelji i društvene strukture te, na temelju mita o Orestu, u djelu Materinsko pravo definirao matrijarhat kao sociološki pojam i razvio ideju o matrijarhalnim božanstvima koja su prethodila patrijarhalnim. Stvarni sociološki pristup mitu stvorio je početkom 20. stoljeća Emil Durkheim, koji tvrdi da je mit odraz čovjekovog društvenog, a ne individualnog iskustva, da je on dio kolektivne svijesti i obilježje primitivnog mentaliteta, te da između logičkog i mitskog mišljenja postoji nepremostiva razlika.[118] Georges Dumézil politeizam indoeuropskih naroda promatara kao zatvoreni, statični sustav, koji odražava raslojenost društva i u okviru kojega postoje hijerarhijski uređene funkcije bogova ― vladarska, ratnička i zemljoradnička.[119] Najutjecajnija, najaktualnija i istodobno najheterogenija i znanstveno najutemeljenija jest psihološko-filozofska škola, koja mitotorstvo objašnjava prirodom ljudskog duha.[119] Sigmund Freud uveo je transhistorijski i biološki koncept čovjeka i definiciju mita kao izraza potisnutih ideja. Tumačenje snova temelj je frojdističke interpretacije mita, a Freudov koncept mita priznaje važnost kontekstualnih odnosa za tumačenje svakog pojedinog elementa u jednom snu. Ta će teza, po Freudovom mišljenju, predstavljati važnu točku zbližavanja strukturalističkog i psihoanalitičkog pristupa mitu.[120] Carl Jung dodatno je proširio ovaj tranhistorijski, psihološki pristup svojom teorijom o `kolektivnom nesvesnom` i arhetipima (nasljeđenim `arhajskim` obrascima), često skrivenim u mitu, koji iz njega izniču.[1] Prema Jungu, `strukturalni elementi za formiranje mita moraju biti prisutni u nesvesnom ijelu psihe`.[121] Uspoređujući Jungovi metodologiju s teorijom Josepha Campbella Robert A. Segal zaključuje da `za tumačenje mita Campbell jednostavno u njemu identificira arhetipe. Tumačenje Odiseje, primjerice, pokazalo bi kako se Odisejev život uklapa u herojski obrazac. Nasuprot tome, za Jung identificiranje arhetipa predstavlja samo prvi korak u tumačenju mita`.[122] Karl Kerényi, jedan od utemeljitelja modernih studija grčke mitologije, odustao je od svojih starijih teza o mitu, kako bi na grčki mit primijenio Jungove teorije o arhetipima.[123] Traganje za porijeklom Uredi Oplakivanje Ikara, Herbert James Draper, 1898. Botticellijevo Rođenje Venere (oko 1485–1486, ulje naplatnu, Uffizi, Firenca) — oživljena Venus Pudica za nov pogled na pogansku antiku ― često se smatra sažetim vizualnim prikazom duha renesanse.[2] Max Müller nastojao je u mitu otkriti tragove `izvornih` praindoeuropskih (odnosno, u njegovo doba, `arijskih`) vjerovanja. Godine 1891. zapisao je da `najvažnije otkriće u 19. stoljeću u vezi s drevnom historijom čovječanstva [...] jest ova prosta jednadžba: sanskritski Dyaus-pitar = grčki Zeus = rimski Jupiter = staronordijski Tyr`.[124] Nakon Müllera pitanje o mjestu grčke mitologije u indoeuropeistici potaklo je mnogobrojne radove. Na primjer, filolog Georges Dumézil uspoređuje grčkog Urana sa sankritskim Varunom, premda nema naznaka da je on vjerovao u njihovu izvornu povezanost.[125] U drugim slučajevima podudarnosti u tipu i funkciji ukazuju na zajedničko nasljeđe, ali nepostojanje lingvističkog materijala otežava povlačenje pouzdane veze, kao u slučaju grčkih Mojra i Norna u nordijskoj mitologiji.[126] Arheologija i mitografija, s druge strane, otkrile su da su Grci inspiraciju pronašli i u nekim civilizacijama Male Azije i Bliskog istoka. Čini se, primjerice, da je Adonis ― više u kultu no u mitu ― grčki pandan bliskoistočnog `umirućeg božanstva`. Kibela ima svoje korijene u anadolijskoj kulturi, dok znatan dio Afroditine ikonografije možda potječe od semitskih božica. Ima i mogućih paralela između najstarijih generacija božanskih bića (Kaosa i njegove djece) i Tiamata iz babilonskog teksta Enuma Eliš koji govori o postanku svijeta.[127][128] Prema Meyeru Reinholdu, `bliskoistočni teogonijski koncepti, u kojima se božanstva smjenjuju putem nasilja i sukoba među generacijama, našli su svoj put [...] u grčku mitologiju`.[129] Neki znanstvenici iznose teze i o tome da grčka mitologija, osim indoeuropskim i bliskoistočnim, duguje nešto i prethelenskim društvima na Kreti, u Mikeni, Pilu, Tebi i Beociji.[130] Povjesničare religije fascinirao je veći broj očito drevnih mitskih konstrukcija povezanih s Kretom, među kojima su, primjerice, božanstvo u obličju bika, Zeus i Europa, Pasifaja koja se predaje biku i rađa Minotaura itd. Martin P. Nilsson zaključio je da su svi veliki klasični grčki mitovi bili povezani sa središtima mikenske kulture i da su ukorijenjeni u prapovijesnim vremenima.[131] Ipak, kako primjećuje Burkert, kretska ikonografija iz razdoblja palača nije dala gotovo nikakvih dokaza za ove teorije.[132]