Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ilustracije: Milan Rakic Selma Otila Lovisa Lagerlef (šved. Selma Ottilia Lovisa Lagerlöf), rođena 20. novembra 1858. na porodičnom imanju Morbaka u Vermlandu, Švedskoj, umrla 16. marta 1940. u istom mestu; švedska, bila je švedska književnica. Detinjstvo Selma Lagerlef je rođena 1858. godine u Vermlandu. Bila je četvrto dete pukovnika Erika Lagerlefa i Luise Lagerlef, rođene Valrut. Rođena je sa teškom povredom kuka. Kada je imala tri i po godine razbolela se i ostala paralizovana u obe noge ali ova bolest nestaje isto tako tajanstveno kako je i nastala. Kao i mnoga druga deca tog vremena u Švedskoj braća i sestre Lagerlef dobile su kućno obrazovanje pošto novi sveobuhvatni školski sistem nije bio izgrađen potpuno. Učila je i engleski i francuski. Bila je ozbiljnija, tiša i mirnija od svoje braće, sestara i vršnjaka, delimično zbog noge. Međutim, bila je nadarena i volela je da čita. Prvi roman pročitala je u sedmoj godini i već tada se odlučila da postane pisac. U desetoj je pročitala celu Bibliju. Otac joj je tada bio jako bolestan i verovala je da može ozdraviti samo ako pročita celu Bibliju. U dvanaestoj je napisala jednu dužu pesmu o rodnom kraju. U četrnaestoj godini provodi neko vreme u Stokholmu zbog fizioterapija, i ta poseta je za nju imala veliki značaj Učiteljica Posle završenog osnovnog obrazovanja, provela je nekoliko godina kod kuće da bi u jesen 1881. upisala učiteljsku školu u Stokholmu protiv očeve volje. Tokom obrazovanja, porodica zapada u ekonomske probleme i posed Morbaka se prodaje. Otac joj umire 1885. Tokom svog obrazovanja, shvatila je da su ljudi iz njenog rodnog kraja podjednako zanimljivi i važni kao oni o kojima je čitala na časovima istorije književnosti i tada odlučuje da će upravo o njima pisati u budućnosti. Po završetku studija dobija posao u osnovnoj školi u Landskruni. Volela je svoj posao a i učenici su je cenili. Književnica 1891. debitovala je knjigom „Gesta Berling“ koja se danas smatra jednim od klasičnih dela švedske književnosti. Tadašnji kritičari su je različito primili budući da je kršila popularne stilske ideale realizma. Krajem 19. veka napušta učiteljski posao i izdržava se isključivo pisanjem. 1897. godine seli se u Falun da bi bila bliže sestri Gerdi. Selma je zajedno sa Sofi Elkan, životnom saputnicom, u više navrata putovala po Evropi i Bliskom istoku. Posle jednog puta napisala je roman „Jerusalim“ sa kojim je postala i međunarodno poznata. Njenim najčuvenijim delima pripada „Čudnovato putovanje Nilsa Holgersona kroz Švedsku“ prvobitno zamišljeno kao udžbenik geografije u kojem jedan mali dečak proputuje celu Švedsku na leđima jedne guske. Nobelova nagrada Nobelovu nagradu je dobila 1909.[2] Dobila ju je za mnoga svoja dela i jer je njima širila glas o Švedskoj po svetu. Prva je žena kojoj je nagrada uručena. Predsednica Švedske akademije Godine 1914. izabrana je za prvog ženskog člana Švedske akademije. Politička aktivnost Bila je aktivna učesnica u borbi žena za dobijanje prava glasa i jedna je od osnivača Narodne stranke - Folkpartiet. Zanimljivosti Godine 1992. postala je prva žena koja se našla na jednoj švedskoj novčanici. Dela Saga o Gesti Berlingu (1891) Osynliga länkar (1894) Antikrists mirakler (1897) Drottningar i Kungahälla (1899) En herrgårdssägen (1899) Jerusalim (del 1-2, 1901-1902) Blago gospodina Arna (1904) Legende o Hristu (1904) Čudnovato putovanje Nilsa Holgersona kroz Švedsku (deo 1-2, 1906-1907) En saga om en saga och andra sagor (1908) Liljecronas hem (1911) Körkarlen (1912) Kejsarn av Portugallien (1914) Troll och människor (del 1-2, 1915-1921) Bannlyst (1918) Zachris Topelius (1920) Mårbacka (1922) Löwensköldska ringen (1925) Charlotte Löwensköld (1925) Ana Sverd (1928) Ett barns memoarer (1930) Dagbok för Selma Ottilia Lovisa Lagerlöf (1932) Höst (1933) Från skilda tider (del 1-2, 1943-1945, posthumno)

Četiri knjige za decu kao na slici, dobro stanje... Аутор - особа Дизни, Волт Наслов Снежана и седам патуљака / [Walt Disney ; превела Ивана Шћепановић] Врста грађе кратка проза Језик српски Година 1976 Издавање и производња Београд : Политикин забавник : `Вук Караџић`, 1976 (Београд : Београдски издавачко графички завод) Физички опис 120 стр. : илустр. ; 18 cm Други аутори - особа Шћепановић, Ивана Збирка Забавникова библиотека. коло 1 ; књ. 2 Напомене Превод дела: Snow White and the seven dwarfs Податак о аутору преузет с полеђине насл. листа.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ilustracije: Branko Vujanovic PIRGO - Anđelka Martić Priča o prijateljstvu dečaka i laneta u danima Drugog svetskog rata. Zagreb 1979 god, 115 str, tvrd povez Anđelka Martić (Zagreb, 1. svibnja 1924. – Zagreb, 11. studenoga 2020.) hrvatska je književnica i prevoditeljica, poznata po svojim djelima za djecu. [1] [2] [3] Najčitanije joj je djelo kratki roman Pirgo, priča o prijateljstvu dječaka i laneta u danima Drugog svjetskog rata. Rođena je u Zagrebu 1. svibnja 1924. godine. Odrasla je na zagrebačkoj Trešnjevci, u obitelji s troje djece od kojih je ona bila srednje. Otac joj umire 1933. godine, a majka često zbog bolesti izbiva pa Anđelka provodi vrijeme kod očinskih bake i djeda na selu. To djetinjstvo između sela i grada kasnije će joj postati jedan od glavnih motiva i inspiracija te će ga opisati u mnogima od svojih knjiga. Početkom Drugoga svjetskog rata završava tadašnju Srednju trgovačku školu u Zagrebu. Nakon što joj je, kao aktivni ilegalac i član Komunističke partije, 1941. u Zagrebu uhvaćen te 1942. u Jasenovcu ubijen stariji brat Ivica, Anđelka Martić se pridružuje partizanima i radi kao ratna dopisnica 28. slavonske divizije. Prve pjesme objavljuje joj Grigor Vitez u časopisu Kulturni prilozi koji je izlazio na Papuku.[3] Sudjeluje u oslobođenju Beograda, pri čemu zarađuje Orden za hrabrost spasivši ranjenog kapetana ispred neprijateljskog tenka. Nakon oslobođenja Beograda postaje član uredništva lista jugoslavenske Prve armije, Za pobedu. Poslije rata radi kao novinarka u listovima Vjesnik i Omladinski borac te u dječjem časopisu Pionir. Bila je glavna i odgovorna urednica dječjeg časopisa Radost i glavna urednica nakladničke kuće Naša djeca u Zagrebu. Od 1954. bila je član Društva hrvatskih književnika.[4] Književni rad Pisala je pjesme, crtice, dječje priče i tekstove za slikovnice; izdana joj je i knjiga proze za odrasle. Najznačajniji je autor hrvatske ratne proze za djecu,[1] a piše i autobiografska djela te fantastičnu prozu u stilu Ivane Brlić-Mažuranić. U romanu Pirgo, pisanome u prvom licu, lirskom toplinom priča o ratu u kojem bez razlike stradaju sva bića.[1] Djela su joj prevođena na mnoge strane jezike, od poljskog, češkog, ruskog i talijanskog do esperanta, kineskog i farsija.[2] Ona sama je prevela i veći broj knjiga sa slovenskog jezika. Knjige za djecu: Mali konjovodac i druge priče – Zagreb 1951. Bjelkan – Zagreb 1951. Pirgo – Zagreb 1953. (40 hrvatskih izdanja i prijevodi na mnoge svjetske jezike) Jezero u planini – Zagreb 1956. Vuk na Voćinskoj cesti – Zagreb 1956. U vihoru – Zagreb 1958. Dječak i šuma – Zagreb 1960. Kurir Dragan i njegovo konjče – Sarajevo 1961. Neugasivi životi – Zagreb 1961. Mali borac – Zagreb, 1964. Proljeće, mama i ja –Zagreb, 1968. Baba Kata – Zagreb 1971. Djedica Pričalo i čarobni vrutak – Zagreb, 1977. Šašavi dani – Zagreb 1978. Mali konjovodac – Zagreb, 1985. Izabrana djela u Pet stoljeća hrvatske književnost, knj. 181/1 – Zagreb, 1991. Zarobljenik šumske kuće – Zagreb, 1999. Tri lisice i šumski car – Zagreb, 2002. Dječak div i druge bajke – Zagreb, 2002. Nagrade i priznanja Poljski Orden osmijeha Za svoj književni rad Anđelka Martić odlikovana je Ordenom rada sa zlatnim vijencem. Godine 1969. dobila je nagradu Ivan Goran Kovačić, 1971. nagradu festivala Kurirček u Mariboru, a 1972. nagradu Kurir Jovica koju je dodjeljivao Savet za vaspitanje i zaštitu dece Jugoslavije.[5] 1973. u Poljskoj je odlikovana Ordenom osmijeha, jedinstvenim odlikovanjem koje Republika Poljska u ime djece Poljske dodjeljuje ljudima posebno zaslužnima za njihovo vedrije i ljepše djetinjstvo.[6] Godine 1975. dobila je nagradu Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije 4. juli za svoje književno stvaralaštvo, a 1984. povelju Zmajevih dečjih igara za životno djelo. Nagrada Ivan Goran Kovačić – 1969. Nagrada festivala Kurirček – 1971. Nagrada Kurir Jovica – 1972. Orden osmijeha – 1973. Nagrada 4. juli – 1975. Nagrada Ivana Brlić Mažuranić za knjigu Djedica pričalo i čarobni vrutak – 1977. Povelja Zmajevih dečjih igara – 1984. Biblioteka Vjeverica

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ilustracije: Slavko MAric Omot: Raul Goldoni PIRGO - Anđelka Martić Priča o prijateljstvu dečaka i laneta u danima Drugog svetskog rata. Zagreb 1964 god, 115 str, tvrd povez Anđelka Martić (Zagreb, 1. svibnja 1924. – Zagreb, 11. studenoga 2020.) hrvatska je književnica i prevoditeljica, poznata po svojim djelima za djecu. [1] [2] [3] Najčitanije joj je djelo kratki roman Pirgo, priča o prijateljstvu dječaka i laneta u danima Drugog svjetskog rata. Rođena je u Zagrebu 1. svibnja 1924. godine. Odrasla je na zagrebačkoj Trešnjevci, u obitelji s troje djece od kojih je ona bila srednje. Otac joj umire 1933. godine, a majka često zbog bolesti izbiva pa Anđelka provodi vrijeme kod očinskih bake i djeda na selu. To djetinjstvo između sela i grada kasnije će joj postati jedan od glavnih motiva i inspiracija te će ga opisati u mnogima od svojih knjiga. Početkom Drugoga svjetskog rata završava tadašnju Srednju trgovačku školu u Zagrebu. Nakon što joj je, kao aktivni ilegalac i član Komunističke partije, 1941. u Zagrebu uhvaćen te 1942. u Jasenovcu ubijen stariji brat Ivica, Anđelka Martić se pridružuje partizanima i radi kao ratna dopisnica 28. slavonske divizije. Prve pjesme objavljuje joj Grigor Vitez u časopisu Kulturni prilozi koji je izlazio na Papuku.[3] Sudjeluje u oslobođenju Beograda, pri čemu zarađuje Orden za hrabrost spasivši ranjenog kapetana ispred neprijateljskog tenka. Nakon oslobođenja Beograda postaje član uredništva lista jugoslavenske Prve armije, Za pobedu. Poslije rata radi kao novinarka u listovima Vjesnik i Omladinski borac te u dječjem časopisu Pionir. Bila je glavna i odgovorna urednica dječjeg časopisa Radost i glavna urednica nakladničke kuće Naša djeca u Zagrebu. Od 1954. bila je član Društva hrvatskih književnika.[4] Književni rad Pisala je pjesme, crtice, dječje priče i tekstove za slikovnice; izdana joj je i knjiga proze za odrasle. Najznačajniji je autor hrvatske ratne proze za djecu,[1] a piše i autobiografska djela te fantastičnu prozu u stilu Ivane Brlić-Mažuranić. U romanu Pirgo, pisanome u prvom licu, lirskom toplinom priča o ratu u kojem bez razlike stradaju sva bića.[1] Djela su joj prevođena na mnoge strane jezike, od poljskog, češkog, ruskog i talijanskog do esperanta, kineskog i farsija.[2] Ona sama je prevela i veći broj knjiga sa slovenskog jezika. Knjige za djecu: Mali konjovodac i druge priče – Zagreb 1951. Bjelkan – Zagreb 1951. Pirgo – Zagreb 1953. (40 hrvatskih izdanja i prijevodi na mnoge svjetske jezike) Jezero u planini – Zagreb 1956. Vuk na Voćinskoj cesti – Zagreb 1956. U vihoru – Zagreb 1958. Dječak i šuma – Zagreb 1960. Kurir Dragan i njegovo konjče – Sarajevo 1961. Neugasivi životi – Zagreb 1961. Mali borac – Zagreb, 1964. Proljeće, mama i ja –Zagreb, 1968. Baba Kata – Zagreb 1971. Djedica Pričalo i čarobni vrutak – Zagreb, 1977. Šašavi dani – Zagreb 1978. Mali konjovodac – Zagreb, 1985. Izabrana djela u Pet stoljeća hrvatske književnost, knj. 181/1 – Zagreb, 1991. Zarobljenik šumske kuće – Zagreb, 1999. Tri lisice i šumski car – Zagreb, 2002. Dječak div i druge bajke – Zagreb, 2002. Nagrade i priznanja Poljski Orden osmijeha Za svoj književni rad Anđelka Martić odlikovana je Ordenom rada sa zlatnim vijencem. Godine 1969. dobila je nagradu Ivan Goran Kovačić, 1971. nagradu festivala Kurirček u Mariboru, a 1972. nagradu Kurir Jovica koju je dodjeljivao Savet za vaspitanje i zaštitu dece Jugoslavije.[5] 1973. u Poljskoj je odlikovana Ordenom osmijeha, jedinstvenim odlikovanjem koje Republika Poljska u ime djece Poljske dodjeljuje ljudima posebno zaslužnima za njihovo vedrije i ljepše djetinjstvo.[6] Godine 1975. dobila je nagradu Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije 4. juli za svoje književno stvaralaštvo, a 1984. povelju Zmajevih dečjih igara za životno djelo. Nagrada Ivan Goran Kovačić – 1969. Nagrada festivala Kurirček – 1971. Nagrada Kurir Jovica – 1972. Orden osmijeha – 1973. Nagrada 4. juli – 1975. Nagrada Ivana Brlić Mažuranić za knjigu Djedica pričalo i čarobni vrutak – 1977. Povelja Zmajevih dečjih igara – 1984. Biblioteka Vjeverica

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Anđelka Martić (Zagreb, 1. svibnja 1924. – Zagreb, 11. studenoga 2020.) hrvatska je književnica i prevoditeljica, poznata po svojim djelima za djecu. [1] [2] [3] Najčitanije joj je djelo kratki roman Pirgo, priča o prijateljstvu dječaka i laneta u danima Drugog svjetskog rata. Rođena je u Zagrebu 1. svibnja 1924. godine. Odrasla je na zagrebačkoj Trešnjevci, u obitelji s troje djece od kojih je ona bila srednje. Otac joj umire 1933. godine, a majka često zbog bolesti izbiva pa Anđelka provodi vrijeme kod očinskih bake i djeda na selu. To djetinjstvo između sela i grada kasnije će joj postati jedan od glavnih motiva i inspiracija te će ga opisati u mnogima od svojih knjiga. Početkom Drugoga svjetskog rata završava tadašnju Srednju trgovačku školu u Zagrebu. Nakon što joj je, kao aktivni ilegalac i član Komunističke partije, 1941. u Zagrebu uhvaćen te 1942. u Jasenovcu ubijen stariji brat Ivica, Anđelka Martić se pridružuje partizanima i radi kao ratna dopisnica 28. slavonske divizije. Prve pjesme objavljuje joj Grigor Vitez u časopisu Kulturni prilozi koji je izlazio na Papuku.[3] Sudjeluje u oslobođenju Beograda, pri čemu zarađuje Orden za hrabrost spasivši ranjenog kapetana ispred neprijateljskog tenka. Nakon oslobođenja Beograda postaje član uredništva lista jugoslavenske Prve armije, Za pobedu. Poslije rata radi kao novinarka u listovima Vjesnik i Omladinski borac te u dječjem časopisu Pionir. Bila je glavna i odgovorna urednica dječjeg časopisa Radost i glavna urednica nakladničke kuće Naša djeca u Zagrebu. Od 1954. bila je član Društva hrvatskih književnika.[4] Književni rad Pisala je pjesme, crtice, dječje priče i tekstove za slikovnice; izdana joj je i knjiga proze za odrasle. Najznačajniji je autor hrvatske ratne proze za djecu,[1] a piše i autobiografska djela te fantastičnu prozu u stilu Ivane Brlić-Mažuranić. U romanu Pirgo, pisanome u prvom licu, lirskom toplinom priča o ratu u kojem bez razlike stradaju sva bića.[1] Djela su joj prevođena na mnoge strane jezike, od poljskog, češkog, ruskog i talijanskog do esperanta, kineskog i farsija.[2] Ona sama je prevela i veći broj knjiga sa slovenskog jezika. Knjige za djecu: Mali konjovodac i druge priče – Zagreb 1951. Bjelkan – Zagreb 1951. Pirgo – Zagreb 1953. (40 hrvatskih izdanja i prijevodi na mnoge svjetske jezike) Jezero u planini – Zagreb 1956. Vuk na Voćinskoj cesti – Zagreb 1956. U vihoru – Zagreb 1958. Dječak i šuma – Zagreb 1960. Kurir Dragan i njegovo konjče – Sarajevo 1961. Neugasivi životi – Zagreb 1961. Mali borac – Zagreb, 1964. Proljeće, mama i ja –Zagreb, 1968. Baba Kata – Zagreb 1971. Djedica Pričalo i čarobni vrutak – Zagreb, 1977. Šašavi dani – Zagreb 1978. Mali konjovodac – Zagreb, 1985. Izabrana djela u Pet stoljeća hrvatske književnost, knj. 181/1 – Zagreb, 1991. Zarobljenik šumske kuće – Zagreb, 1999. Tri lisice i šumski car – Zagreb, 2002. Dječak div i druge bajke – Zagreb, 2002. Nagrade i priznanja Poljski Orden osmijeha Za svoj književni rad Anđelka Martić odlikovana je Ordenom rada sa zlatnim vijencem. Godine 1969. dobila je nagradu Ivan Goran Kovačić, 1971. nagradu festivala Kurirček u Mariboru, a 1972. nagradu Kurir Jovica koju je dodjeljivao Savet za vaspitanje i zaštitu dece Jugoslavije.[5] 1973. u Poljskoj je odlikovana Ordenom osmijeha, jedinstvenim odlikovanjem koje Republika Poljska u ime djece Poljske dodjeljuje ljudima posebno zaslužnima za njihovo vedrije i ljepše djetinjstvo.[6] Godine 1975. dobila je nagradu Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije 4. juli za svoje književno stvaralaštvo, a 1984. povelju Zmajevih dečjih igara za životno djelo. Nagrada Ivan Goran Kovačić – 1969. Nagrada festivala Kurirček – 1971. Nagrada Kurir Jovica – 1972. Orden osmijeha – 1973. Nagrada 4. juli – 1975. Nagrada Ivana Brlić Mažuranić za knjigu Djedica pričalo i čarobni vrutak – 1977. Povelja Zmajevih dečjih igara – 1984. Biblioteka Vjeverica

62595) Zabavne priče o bogovima Nibelunzi Kalevala Legende o narodima i junačkim delima : Komplet 3 knjige mitoloških priča , Nolit Beograd 1975 1: Zabavne priče o bogovima , Ćiro Pođali 2: Nibelunzi legende o Sigfridu i Loengrinu - Elena Primićerio 3: Kalevala Finska, zemlja junaka- Elena Primićerio tri knjige , format 19,5 x 25 cm , zaštitna kartonska kutija , ilustrovano, 146 + 134 + 155 strana

Lav Nikolajević Tolstoj Ana Karenjina, dve knjige, prvi i drugi deo, u odličnom stanju. Biblioteka izabranih djela Svjetlost, Sarajevo, 1989. Tvrd povez, 20 cm

Neotkrivene misterije mumija – istražite sve o mumijama, počevši od drevnog egipatskog procesa balsamovanja preko ledenog čoveka u Alpima pa sve do obrednih žrtava u Peruu. Krenite na uzbudljivu avanturu otkrivanja tajni Podzemnog sveta. Jedinstveni spoj knjige i ekskluzivnog vebsajta, kreiran u saradnji s Google™, najvećim svetskim pretraživačem. Savršena za školske zadatke a nezamenjiva za dobru zabavu! Uz ovu knjigu domaći zadaci više nikada neće biti dosadni! Sve najnovije informacije sada su nadohvat ruke - od uzbudljive avanture vas deli samo nekoliko koraka: 1. Ukucajte veb adresu 2. Pronađite ključnu reč u knjizi 3. Ukucajte je na vebsajtu 4. Kliknite na željeni link, preuzmite fantastične slike ili produžite dalje ka Google bazi 5. Vratite se knjizi za svaku novu temu koju poželite da istražite Sjajni DK/Google linkovi vas vode do animacija, filmova, zvukova, virtualnih tura, inteaktivnih kvizova, baza podataka, vremenskih linija, najnovijih izveštaja!

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Posveta! Majmun i naocale Gustav Krklec Biblioteka Vjeverica Mladost, Zagreb, 1987. Ilustracije: Nives Kavuric - Kurtovic Nagrada `Grigor Vitez` 1967. Nagrada `Maldo pokolenje` 1969. Povelja `Zmajevih decjih igara` 1976. Gustav Krklec (Udbinja kraj Karlovca, 23. lipnja 1899. – Zagreb, 30. listopada 1977.), bio je hrvatski književnik, prevoditelj s ruskog, češkog, slovenskog i njemačkog jezika, prvi predsjednik Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Jedan od najvažnijih hrvatskih književnika 20. stoljeća. Gustav Krklec rodio se u mjestu Udbinja kraj Karlovca kao prvo dijete u obitelji Augusta i Hermine Krklec rođ. Wells.[1] Djetinjstvo je proveo u Maruševcu, u Hrvatskom zagorju, što je ostavilo trajan trag u njegovu poetskom opusu. Gimnaziju je polazio u Varaždinu, Zagrebu i na Sušaku, a u Zagrebu je studirao filozofiju. Drugi svjetski rat zatječe ga u Beogradu gdje doživljava bombardiranje grada, zatim se u rujnu 1941. godine preselio u Zemun.[1] U Zemunu je radio kao državni činovnik i surađivao u listu Graničar sve do bombardiranja Zemuna, u ožujku 1944. godine.[1] Bio je predsjednikom Veslačkog kluba Zemun.[2] Nakon toga se sa suprugom Mirjanom nakratko preselio u Slankamen, a kraj rata dočekao je u Samoboru. U rujnu 1945. godine u Zagreb dolazi i njegova supruga, te od tada Krklec živi i radi u Zagrebu sve do smrti 30. listopada 1977. godine.[1] Književno stvaralaštvo Najvažniji dio Krklecova književnoga djela čine stihovi. Njegovo antologijsko pjesništvo konciznog, neposrednog i jasnog izraza očituje vedrinu i životnu radost, ali i metafizičku tjeskobu. Pisao je i eseje, kritike, putopise, feljtone i aforizme. Mnogo je prevodio, najviše s ruskoga, njemačkog, ali i sa slovenskoga i češkoga jezika. Krklec se bavio i takozvanom dnevnom kritikom. Posebno se ističu njegovi prijevodi Puškina, Prešerna i Brechta. Pod pseudonimom Martin Lipnjak napisao je niz kritičkih zapisa i eseja. Nepotpun popis: Lirika, Zagreb, 1919. Grobnica: rapsodija u tri djela, Zagreb, 1919. Srebrna cesta, 1921. Beskućnici: roman izgubljenog naraštaja, 1921. Nove pjesme, 1923. Ljubav ptica, 1926. Izlet u nebo, 1928. San pod brezom, 1940. (digitalizirano izdanje) Darovi za bezimenu, 1942. (Mladinska knjiga, Zagreb, 1991.) (digitalizirano izdanje) Ranjeni galeb: pjesme šestorice, Naklada `Hrvatski orač`, Zagreb, 1942. (suautori Frano Alfirević, Salih Alić, Nikola Šop, Vlado Vlaisavljević i Ivo Balentović)[3] Tamnica vremena, 1944. Izabrane pjesme, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1947. Telegrafske basne, 1952. (2. izd., Školska knjiga, Zagreb, 2003.) Lica i krajolici, 1954. Pisma Martina Lipnjaka iz provincije, 1956. Zagorski vinograd, 1958. Noćno iverje, 1960. Izabrane pjesme, uredio Dragutin Tadijanović ; izbor i pogovor Saša Vereš, Matica hrvatska, Zagreb, 1961. Izabrani epigrami, Zora, Zagreb, 1963. Drveni bicikl, Naša djeca, Zagreb, 1964. Drveni klinci: izabrani epigrami, aforizmi i telegrafske basne, `August Cesarec`, Zagreb, 1973. Crni kos: izabrane pjesme, Nolit, Beograd, 1974. Odabrana djela Gustava Krkleca, Alfa, Zagreb, 1977. Knjiga 1: Srebrna cesta: pjesme Knjiga 2.: Žubor života: pjesme Knjiga 3.: Lica i krajolici Knjiga 4.: Pisma iz provincije Knjiga 5.: Noćno iverje Knjiga 6.: Majmun i naočari Izbor iz djela, priredio Cvjetko Milanja, Riječ, Vinkovci, 2000. Bog u noćnim ulicama, priredio Branko Maleš, Riječ, Vinkovci, 2007. Nagrade 1944.: Antunovska nagrada[2] 1968.: Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo Spomen Prigodom stote obljetnice piščeva rođenja 23. lipnja 1999. godine, na pročelju kuće u Maruševcu u kojoj je hrvatski pjesnik proživio sretno djetinjstvo, Matica hrvatska u Varaždinu i Općina Maruševec postavile su mu spomen-ploču.[1] U varaždinskoj Gradskoj knjižnici nalazi se i spomen-soba Gustava Krkleca.[1] Osnovna škola Gustava Krkleca, Zagreb[4] Osnovna škola Gustav Krklec, Maruševec[5] Gradska knjižnica i čitaonica Gustav Krklec, Ivanec

Otkrijte svaki aspekt drevne Grčke od njenih čuvenih vladara pa sve do očaravajuće arhitekture a onda odšetajte dalje do selekcije najboljih sajtova na internetu i uživajte u preko 1.000 linkova i mnoštvu živopisnih fotografija koje možete i besplatno preuzeti. Jedinstveni spoj knjige i ekskluzivnog vebsajta, kreiran u saradnji s Google™, najvećim svetskim pretraživačem. Savršena za školske zadatke a nezamenjiva za dobru zabavu! Uz ovu knjigu domaći zadaci više nikada neće biti dosadni! Sve najnovije informacije sada su nadohvat ruke - od uzbudljive avanture vas deli samo nekoliko koraka: 1. Ukucajte veb adresu 2. Pronađite ključnu reč u knjizi 3. Ukucajte je na vebsajtu 4. Kliknite na željeni link, preuzmite fantastične slike ili produžite dalje ka Google bazi 5. Vratite se knjizi za svaku novu temu koju poželite da istražite Sjajni DK/Google linkovi vas vode do animacija, filmova, zvukova, virtualnih tura, inteaktivnih kvizova, baza podataka, vremenskih linija, najnovijih izveštaja!

U knjizi "Dnevnik štreberke 3 1/2 ‒ Kako da uštrebaš svoj dnevnik" autorke Rejčel Rene Rasel, Niki Maksvel se suočava sa svojom najgorom noćnom morom - njen dnevnik je nestao! Dok pokušava da pronađe nestali dnevnik, Niki deli listu korisnih saveta kako napisati dnevnik. Ova knjiga predstavlja interaktivni dodatak najpoznatijem dečjem serijalu knjiga Dnevnik štreberke. Kroz zabavne i interaktivne savete, čitaoci će saznati kako odabrati odgovarajući stil pisanja za svoj dnevnik, kako koristiti šifre za tajne zapise i dobijati uvid u Nikiine smešne i uobičajene dogodovštine sa svojim prijateljicama Kloi i Zoi, simpatijom Brendonom i suparnicom Makenzi. Ova knjiga pruža priliku čitaocima da se zabave i istovremeno nauče kako da kreativno i zanimljivo vode svoj dnevnik. br. str.: 184 povez: broširan Format: 135 x200 mm Pismo: latinica

Pratite tok svoje krvi na ovom putovanju kroz ljudsko telo, ili jednostavno – saznajte gde odlazi sav taj sladoled koji pojedete! Otkrijte na koji način DNA određuje to ko ste vi, vidite kako se formiraju vaše ćelije i kako se drži vaš skelet. Nastala na temeljima najsavremenijih naučnih dostignuća e.istraži: Ljudsko telo objašnjava kako je to ljudsko telo neverovatnije i kompleksnije nego bilo koja stvorena mašina. Jedinstveni spoj knjige i ekskluzivnog vebsajta, kreiran u saradnji s Google™, najvećim svetskim pretraživačem. Savršena za školske zadatke a nezamenjiva za dobru zabavu! Uz ovu knjigu domaći zadaci više nikada neće biti dosadni! Sve najnovije informacije sada su nadohvat ruke - od uzbudljive avanture vas deli samo nekoliko koraka: 1. Ukucajte veb adresu 2. Pronađite ključnu reč u knjizi 3. Ukucajte je na vebsajtu 4. Kliknite na željeni link, preuzmite fantastične slike ili produžite dalje ka Google bazi 5. Vratite se knjizi za svaku novu temu koju poželite da istražite Sjajni DK/Google linkovi vas vode do animacija, filmova, zvukova, virtualnih tura, inteaktivnih kvizova, baza podataka, vremenskih linija, najnovijih izveštaja!

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ilustrovao: Eugen Kokot Arsen Diklić (Staro Selo, 14. novembar 1922 — Beograd, 4. jul 1995[2]) bio je srpski pisac, filmski i televizijski scenarista. Svojim književnim stvaralaštvom svrstao se u red najznačajnijih srpskih pisaca za decu i omladinu. Arsen Diklić je rođen 14. novembra 1922. godine u Starom Selu, pokraj Otočca, u Lici.[4] Otac Rade i majka Marija bavili su se zemljoradnjom. Godine 1933. Arsen je završio osnovno obrazovanje u Otočcu, srednje je stekao u Bihaću, a fakultetsko u Osijeku. Maturirao je u Sarajevu 1941. godine. Nakon maturiranja preselio se u Beograd gde je studirao istoriju umetnosti. U NOB-u je učestvovao od 1943. godine, boreći se uglavnom po Vojvodini. Godine 1945. služio je bio član Sremskog komiteta SKJ u Jaši Tomiću. Od tada se sve više uključivao u kulturnu delatnost i stasao u poznatog pisca i scenaristu. Od 1946. uređivao je časopis za decu Pionir, bio novinar u listovima za decu, urednik dečije strane u Borbi. Od 1954. godine postaje jedan od agilnijih pokretača i urednika dečijeg lista Zmaj. Književnim radom profesionalno se bavio od 1953. godine.[5] Umro je u Beogradu 4. jula 1995. godine.[2][6] Autorska dela i nagrade Književna dela Kao dete, Arsen Diklić je zavoleo reku Gacku na kojoj je imao i svoj skriveni čamac, a kad je odrastao, najlepše dane proveo je na Dunavu i Savi. Iz te ljubavi i snova na rekama ponikle su mnoge njegove priče i pesme, a jedna od najlepših je poema „Plavi kit“, uzbudljiva pripovest o mornaru svađalici i velikom, plavom kitu.[7][8] Diklić je pisao pesme, pripovetke i romane za decu. Najpoznatija dela su „Salaš u Malom Ritu“ (roman u tri dela), „Ne okreći se, sine“ (roman), „Plava ajkula“ (roman), i pesme „Plavi kit“, „Čika s bradom“, „Selo kraj Tamiša“, „Dunavske balade“ i druge.[9] U romanima Diklić opisuje zbivanja za vreme Drugog svetskog rata. U saradnji sa Brankom Bauerom, napisao je filmski scenario istoimenog filma „Ne okreći se, sine“. Film je dobio ”Zlatnu arenu za režiju“ na festivalu u Puli 1956. godine.[9] Dela mu se odlikuju vešto građenim zapletima, uspelim karakterizacijama likova, emotivnošću i neposrednim odnosom prema prirodi.[1] Scenariji za filmove Diklić je napisao više scenarija za filmove i televizijske serije, kao i jednu TV dramu[3]: 1955. — „Milioni na otoku“ 1956. — „Ne okreći se, sine“ 1957. — „Samo ljudi“ 1960. — „Diližansa snova“ 1963. — „Radopolje“ 1964. — „Muški izlet“ 1964. — „Marš na Drinu“ 1968. — „Sunce tuđeg neba“ 1974. — „Užička republika“ 1975. — „Zimovanje u Jakobsfeldu“ 1976. — „Salaš u Malom Ritu“ 1977. — „Hajdučka vremena“ 1983. — „Veliki transport“[10] Nagrade Dobitnik je značajnih priznanja i nagrada: Nagrada Vlade NR Srbije za dečiju književnost (1948); Dečije knjige za roman Salaš u Malom Ritu (1953); Zlatne Pulske arene za scenario Radopolje (1963); Oktobarske nagrade za scenario filma Marš na Drinu (1964) i druge.... Biblioteka Vjeverica

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Salaš u malom ritu - Arsen Diklić Izdavač: Mladost, Zagreb Godina: 1985. Broj strana: 140 Tvrdi povez Format: 17 x 21 cm, ilustrovano,ćirilica Biblioteka: Biblioteka Vjeverica Ilustracije: Eugen Kokot Arsen Diklić (Staro Selo, 14. novembar 1922 — Beograd, 4. jul 1995[2]) bio je srpski pisac, filmski i televizijski scenarista. Svojim književnim stvaralaštvom svrstao se u red najznačajnijih srpskih pisaca za decu i omladinu. Arsen Diklić je rođen 14. novembra 1922. godine u Starom Selu, pokraj Otočca, u Lici.[4] Otac Rade i majka Marija bavili su se zemljoradnjom. Godine 1933. Arsen je završio osnovno obrazovanje u Otočcu, srednje je stekao u Bihaću, a fakultetsko u Osijeku. Maturirao je u Sarajevu 1941. godine. Nakon maturiranja preselio se u Beograd gde je studirao istoriju umetnosti. U NOB-u je učestvovao od 1943. godine, boreći se uglavnom po Vojvodini. Godine 1945. služio je bio član Sremskog komiteta SKJ u Jaši Tomiću. Od tada se sve više uključivao u kulturnu delatnost i stasao u poznatog pisca i scenaristu. Od 1946. uređivao je časopis za decu Pionir, bio novinar u listovima za decu, urednik dečije strane u Borbi. Od 1954. godine postaje jedan od agilnijih pokretača i urednika dečijeg lista Zmaj. Književnim radom profesionalno se bavio od 1953. godine.[5] Umro je u Beogradu 4. jula 1995. godine.[2][6] Autorska dela i nagrade Književna dela Kao dete, Arsen Diklić je zavoleo reku Gacku na kojoj je imao i svoj skriveni čamac, a kad je odrastao, najlepše dane proveo je na Dunavu i Savi. Iz te ljubavi i snova na rekama ponikle su mnoge njegove priče i pesme, a jedna od najlepših je poema „Plavi kit“, uzbudljiva pripovest o mornaru svađalici i velikom, plavom kitu.[7][8] Diklić je pisao pesme, pripovetke i romane za decu. Najpoznatija dela su „Salaš u Malom Ritu“ (roman u tri dela), „Ne okreći se, sine“ (roman), „Plava ajkula“ (roman), i pesme „Plavi kit“, „Čika s bradom“, „Selo kraj Tamiša“, „Dunavske balade“ i druge.[9] U romanima Diklić opisuje zbivanja za vreme Drugog svetskog rata. U saradnji sa Brankom Bauerom, napisao je filmski scenario istoimenog filma „Ne okreći se, sine“. Film je dobio ”Zlatnu arenu za režiju“ na festivalu u Puli 1956. godine.[9] Dela mu se odlikuju vešto građenim zapletima, uspelim karakterizacijama likova, emotivnošću i neposrednim odnosom prema prirodi.[1] Scenariji za filmove Diklić je napisao više scenarija za filmove i televizijske serije, kao i jednu TV dramu[3]: 1955. — „Milioni na otoku“ 1956. — „Ne okreći se, sine“ 1957. — „Samo ljudi“ 1960. — „Diližansa snova“ 1963. — „Radopolje“ 1964. — „Muški izlet“ 1964. — „Marš na Drinu“ 1968. — „Sunce tuđeg neba“ 1974. — „Užička republika“ 1975. — „Zimovanje u Jakobsfeldu“ 1976. — „Salaš u Malom Ritu“ 1977. — „Hajdučka vremena“ 1983. — „Veliki transport“[10] Nagrade Dobitnik je značajnih priznanja i nagrada: Nagrada Vlade NR Srbije za dečiju književnost (1948); Dečije knjige za roman Salaš u Malom Ritu (1953); Zlatne Pulske arene za scenario Radopolje (1963); Oktobarske nagrade za scenario filma Marš na Drinu (1964) i druge.... Biblioteka Vjeverica

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ilustrovao: Eugen Kokot Arsen Diklić (Staro Selo, 14. novembar 1922 — Beograd, 4. jul 1995[2]) bio je srpski pisac, filmski i televizijski scenarista. Svojim književnim stvaralaštvom svrstao se u red najznačajnijih srpskih pisaca za decu i omladinu. Arsen Diklić je rođen 14. novembra 1922. godine u Starom Selu, pokraj Otočca, u Lici.[4] Otac Rade i majka Marija bavili su se zemljoradnjom. Godine 1933. Arsen je završio osnovno obrazovanje u Otočcu, srednje je stekao u Bihaću, a fakultetsko u Osijeku. Maturirao je u Sarajevu 1941. godine. Nakon maturiranja preselio se u Beograd gde je studirao istoriju umetnosti. U NOB-u je učestvovao od 1943. godine, boreći se uglavnom po Vojvodini. Godine 1945. služio je bio član Sremskog komiteta SKJ u Jaši Tomiću. Od tada se sve više uključivao u kulturnu delatnost i stasao u poznatog pisca i scenaristu. Od 1946. uređivao je časopis za decu Pionir, bio novinar u listovima za decu, urednik dečije strane u Borbi. Od 1954. godine postaje jedan od agilnijih pokretača i urednika dečijeg lista Zmaj. Književnim radom profesionalno se bavio od 1953. godine.[5] Umro je u Beogradu 4. jula 1995. godine.[2][6] Autorska dela i nagrade Književna dela Kao dete, Arsen Diklić je zavoleo reku Gacku na kojoj je imao i svoj skriveni čamac, a kad je odrastao, najlepše dane proveo je na Dunavu i Savi. Iz te ljubavi i snova na rekama ponikle su mnoge njegove priče i pesme, a jedna od najlepših je poema „Plavi kit“, uzbudljiva pripovest o mornaru svađalici i velikom, plavom kitu.[7][8] Diklić je pisao pesme, pripovetke i romane za decu. Najpoznatija dela su „Salaš u Malom Ritu“ (roman u tri dela), „Ne okreći se, sine“ (roman), „Plava ajkula“ (roman), i pesme „Plavi kit“, „Čika s bradom“, „Selo kraj Tamiša“, „Dunavske balade“ i druge.[9] U romanima Diklić opisuje zbivanja za vreme Drugog svetskog rata. U saradnji sa Brankom Bauerom, napisao je filmski scenario istoimenog filma „Ne okreći se, sine“. Film je dobio ”Zlatnu arenu za režiju“ na festivalu u Puli 1956. godine.[9] Dela mu se odlikuju vešto građenim zapletima, uspelim karakterizacijama likova, emotivnošću i neposrednim odnosom prema prirodi.[1] Scenariji za filmove Diklić je napisao više scenarija za filmove i televizijske serije, kao i jednu TV dramu[3]: 1955. — „Milioni na otoku“ 1956. — „Ne okreći se, sine“ 1957. — „Samo ljudi“ 1960. — „Diližansa snova“ 1963. — „Radopolje“ 1964. — „Muški izlet“ 1964. — „Marš na Drinu“ 1968. — „Sunce tuđeg neba“ 1974. — „Užička republika“ 1975. — „Zimovanje u Jakobsfeldu“ 1976. — „Salaš u Malom Ritu“ 1977. — „Hajdučka vremena“ 1983. — „Veliki transport“[10] Nagrade Dobitnik je značajnih priznanja i nagrada: Nagrada Vlade NR Srbije za dečiju književnost (1948); Dečije knjige za roman Salaš u Malom Ritu (1953); Zlatne Pulske arene za scenario Radopolje (1963); Oktobarske nagrade za scenario filma Marš na Drinu (1964) i druge.... Biblioteka Vjeverica

Magična vodena bojanka doneće pregršt zabave svim malim kreativcima! Paleta boja nalazi se na svakoj strani, a uz bojanku dolazi i četkica. Biće vam potrebno samo malo vode i zabava može da počne! 1. Nakvasite četkicu vodom. 2. Umočite četkicu u boju. 3. Obojte! Kada završite svoje umetničko delo, možete ga istrgnuti iz bojanke i uramiti ili nekome pokloniti! Važne napomene: - bojanka sa paletom boja na svakoj strani - uz bojanku dolazi i četkica za bojenje - strane se lako mogu istrgnuti iz bojanke, pa se obojeni crtež može uramiti ili pokloniti - bojanka je idealna i za aktivnosti van kuće, jer je potrebno dodati samo malo vode, pa se mališani mogu zabaviti gde god da se nalazite

Magična vodena bojanka doneće pregršt zabave svim malim kreativcima! Paleta boja nalazi se na svakoj strani, a uz bojanku dolazi i četkica. Biće vam potrebno samo malo vode i zabava može da počne! 1. Nakvasite četkicu vodom. 2. Umočite četkicu u boju. 3. Obojte! Kada završite svoje umetničko delo, možete ga istrgnuti iz bojanke i uramiti ili nekome pokloniti! Važne napomene: - bojanka sa paletom boja na svakoj strani - uz bojanku dolazi i četkica za bojenje - strane se lako mogu istrgnuti iz bojanke, pa se obojeni crtež može uramiti ili pokloniti - bojanka je idealna i za aktivnosti van kuće, jer je potrebno dodati samo malo vode, pa se mališani mogu zabaviti gde god da se nalazite

Magična vodena bojanka doneće pregršt zabave svim malim kreativcima! Paleta boja nalazi se na svakoj strani, a uz bojanku dolazi i četkica. Biće vam potrebno samo malo vode i zabava može da počne! 1. Nakvasite četkicu vodom. 2. Umočite četkicu u boju. 3. Obojte! Kada završite svoje umetničko delo, možete ga istrgnuti iz bojanke i uramiti ili nekome pokloniti! Važne napomene: - bojanka sa paletom boja na svakoj strani - uz bojanku dolazi i četkica za bojenje - strane se lako mogu istrgnuti iz bojanke, pa se obojeni crtež može uramiti ili pokloniti - bojanka je idealna i za aktivnosti van kuće, jer je potrebno dodati samo malo vode, pa se mališani mogu zabaviti gde god da se nalazite

Magična vodena bojanka doneće pregršt zabave svim malim kreativcima! Paleta boja nalazi se na svakoj strani, a uz bojanku dolazi i četkica. Biće vam potrebno samo malo vode i zabava može da počne! 1. Nakvasite četkicu vodom. 2. Umočite četkicu u boju. 3. Obojte! Kada završite svoje umetničko delo, možete ga istrgnuti iz bojanke i uramiti ili nekome pokloniti! Važne napomene: - bojanka sa paletom boja na svakoj strani - uz bojanku dolazi i četkica za bojenje - strane se lako mogu istrgnuti iz bojanke, pa se obojeni crtež može uramiti ili pokloniti - bojanka je idealna i za aktivnosti van kuće, jer je potrebno dodati samo malo vode, pa se mališani mogu zabaviti gde god da se nalazite

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! U Lovrakovim djelima često nalazimo ljubav prema deci, težnju za jednom vrstom socijalne pravde i lepotama prirode, stoga ne čudi zašto su Lovrakovi romani Družina Pere Kvržice i Voz u snegu na popisu školske lektire. U oba dela Lovrak fokus stavlja na decu koja se udružuju i zajedničkim delovanjem savladavaju spoljne i unutrašnje otpore i poteškoće. Fabula se temelji na životnoj stvarnosti i ukorenjena je u realnost dečjeg sveta, a posebno naglašava optimističke, humanističke i socijalne odrednice. S obzirom na to da je svoju poetiku utemeljio na sredstvima koja su pretežno konvencionalna, rečenice koje koristi u svojim delima su kratke, jezik je jednostavan, a pripovedanje humoristično. Roman je dinamičan sa stalnom akcijom, a likovi su kroz celo delo u pokretu. Razlog zašto je roman još uvek popularan među mlađim čitateljima je njegova pouka i vrednosti koje prenosi mladima, a o kojima ne znaju ništa. Dok u svetu odraslih vladaju svađe, nesloga i pohlepa, dečja se družina stavlja u službu opšteg dobra, a to je popravljanje starog mlina što postaje jedna vrsta utopijskog projekta, dela koji označava jedan nesebičan, novi svet. Družina dece zapravo radi ono što odrasli ne mogu čime se dokazuju kao vredniji, sposobniji i pametniji. Ali, ono što je zapravo najvažnije je sama pouka dela – solidarnost i zajedništvo za bolji svet. Sve karakteristike dela uključene su u svrhu usklađivanja radnje s dečjim viđenjem sveta, pa nas tako ne čudi što su oba romana dobila i svoja filmska ostvarenja koja su i danas popularna, a u književnost su unela novu vrstu romana koju najmlađi i danas vrlo rado čitaju. Ilustracije: Danica Rusjan Mato Lovrak (Veliki Grđevac, 8. mart 1899 — Zagreb, 13. mart 1974) bio je jugoslovenski i hrvatski dečji pisac i učitelj.[1] Biografija i karijera Rođen je u Velikom Grđevcu, selu kod Bjelovara, u šestočlanoj porodici krojačkog radnika Mate i majke Ane. Četvorogodišnju pučku školu završio je u rodnom selu, a nakon četiri razreda niže realne gimnazije u Bjelovaru upisao se u Učiteljsku školu u Zagrebu koju je završio 1919. godine.[2] Nakon završetka škole službovao je kao učitelj u Kutini, Klokočevcu, Velikom Grđevcu i Velikim Zdencima, a od 1934. godine do penzije 1954. godine u Zagrebu. Pisao je i pripovetke, ali je popularnost stekao romanima tematski vezanim za detinjstvo. Gradio je zanimljivu fabulu s elementima pustolovine, ali i s didaktičkim naglascima.[3] Izuzetno plodan, autor je tridesetak knjiga, Lovrak je nekoliko decenija zabavljao i odgajao mlade čitatelje izrazom koji svedoči o vremenu, a odlikuje se maštovitošću i humorom. Dela su mu prevedena na mnoge jezike.[3] Pisao je i stručne članke u pedagoškim časopisima.[3] Lovrak je napisao nekoliko desetina pripovetki i romana za decu, kao i tri romana za odrasle koji nemaju veće značenje. Prvi je u hrvatskoj dečjoj književnosti uveo seosku decu kao glavne protagoniste, a u romanima i pripovetkama dao prednost akciji. Gradska deca u njegovim delima se pojavljuju retko i njihovi su portreti beživotni i formalni.[3] Lovrak nije težio stvoriti idealan tip bezbrižnog deteta. U pripovetkama i romanima dao je sliku dece svog doba. Naročito je živo njegovo zanimanje za skupine seoske dece i njihove igre..[3] Lovrakovi romani su kratki, sažeta izraza, ispripovedani jednostavno, ali nekad vrlo uspješno poniru u psihologiju detinjstva. Neretko se u njegovim delima ogleda i vreme u kojem su nastala sa blagom kritikom svita odraslih. Zameriti se može prenaglašena pedagoška tendencija, socijalno angažovanje i insistiranje na srećnim završetcima..[3] Preminuo je 13. marta 1974. godine u Zagrebu, a sahranjen je u rodnom Velikom Grđevcu. Biblioteka Vjeverica

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ilustracije: Nives Kavuric - Kurtovic Iris Supek Tagliaferro (Zagreb, 4. kolovoza 1946.), hrvatska književnica i povjesničarka umjetnosti. Živjela je i radila u Zagrebu, ali se pri kraju svojeg radnog perioda preselila u Rijeku.[1] Život i djelo Diplomirala je na Filozofskom fakultetu. Po zanimanju je povjesničarka umjetnosti. Potječe iz zagrebačke obitelji znamenitog fizičara, filozofa i akademika Ivana Supeka i njegove supruge Zdenke Tagliaferro.[2] Radila je kao urednica i dramaturginja Dramskog programa Hrvatskog radija. Piše poeziju, romane te kazališne i radio-drame. U produkciji Hrvatskog radija je izvedeno dvadesetak njenih radio-drama i igara, kao i mnogi prijevodi i adaptacije dramskih tekstova i priča. Za `Kraj svijeta počinje kihanjem` osvojila je drugu nagradu Ksaver Šandor Gjalski 1983.[3] Njen zapaženi roman `Hope Bleu` je ostvarenje vrlo složene kompozicije, neobičnih likova i tema, u kojem se miješaju žanrovi, geografske lokacije i povijesne epohe, a djelo odaje `osebujni senzibilitet, imaginaciju i popriličnu autoričinu čitateljsku kulturu` (V. Visković, 2000). Biblioteka Vjeverica

„PLAVA PTICA“ Knj. 2–3. ODLIČNO OČUVANO! Karl Maj BLAGO U SREBRNOM JEZERU Autor - osoba Maj, Karl Naslov Blago u srebrnom jezeru : roman sa divljeg zapada / napisao Karl Maj ; [preveo V. F. Zebić ; ilustracije I. Šenšin] Vrsta građe roman Jezik srpski Godina 1981 Izdanje [1. izd.] Izdavanje i proizvodnja Beograd : Prosveta, 1985 Fizički opis 2 knj. (314; 306 str.) : ilustr. ; 20 cm Drugi autori - osoba Zebić, V. F. Šenšin, I. Zbirka Plava ptica : knjige za mlade i stare ; knj. 2, 3 Napomene Prevod dela: Der Schatz im Silbersee. Pozornica na koju Karl Maj smešta radnju svojih romana – i mitska i istorijska u ista mah – bez sumnje predstavlja čvrstu, punokrvnu osnovu, ali, istovremeno, samo polaznu tačku. Kao takva, ona je, bez sumnje, puna obećanja. Međutim, ono što u očima niza čitalačkih generacija daje romanima Karla Maja onaj njihov neodoljivi šarm, ono što čini njihovu nepresušnu privlačnost i za mlade i za stare, jesu njegovi snažno, živopisno i maštovito izvajani karakteri. Istina je da im se može prigovoriti zbog jednosmernosti, jednoznačnosti, pa čak i jednoličnosti; međutim, njihova vrednost je u postojanosti, uverenosti i doslednosti s kojom zastupaju stvar Vrline, suprotstavljajući se, bez ostatka i bez oklevanja, motivima i manifestacijama Zla. Velikim ciklusom Karla Maja o Divljem zapadu dominiraju plemeniti i vrli junaci poput Old Šeterhenda, Vinetua, Old Fajerhenda, koji, po pravilu, za sebe zadržavaju glavne uloge, pored niza drugih, u sporednim rolama. Lako je primetiti kako romani Karla Maja – a Blago u Srebrnom jezeru jedan je, u tom pogledu, od najuspelijih – sa samom pojavom ovih junaka dobijaju u dramatici, u čvrstini, pa čak i u smislu: gotovo kao da samo njihovo prisustvo, njihova delatnost, daju ton i opravdanje svemu što se zbiva. Blago u Srebrnom Jezeru, u tom smislu zaista je po svemu izuzetno delo: kao da je pisac želeo da jednom, na jednom mestu, i sa jednim ciljem, okupi sve svoje najživopisnije ličnosti, kako bi im omogućio da, na najbolji način, ispolje sve bogatstvo koje u sebi nose! Karl Maj (1842–1912), bio je nemački pisac koji je živeo svoju maštu tako što je bio šta god poželi: policajac, doktor, poznavalac Divljeg zapada. U javnom životu kada je postao u tom trenutku najčitaniji pisac (Vinetu, Na dalekom zapadu, Blago u srebrnom jezeru, U Balkanskim gudurama), imao je puno više moćnih neprijatelja nego prijatelja. Ali ono što mu niko ne može oduzeti jeste činjenicu da je milionima svojih čitatelja uneo saosećanje prema Indijancima, naterao ih da osete njihov senzibilitet i da ih posmatraju kao heroje, on je i prvi uveo bitku protiv rasne i verske netolerancije. Izgleda da ga je zapravo život u bedi i po zatvorima naveo na pomisao da piše o Divljem zapadu, o prerijama, o najslobodnijim ljudima koji su koračali zemljom, o Indijancima, dok je razmišljao o smislu svog života. Rodio se u porodici od 14 dece i čim je postao svesno biće, počeo je da pravi gluposti. Prvo je bio izbačen iz škole u Valdenburgu zbog krađe sveća. Onda se upisao u drugu školu u Plauenu, ali stanodavac ga je isterao jer mu je ženu nagovarao na blud. Nakon što je izbačen i iz učiteljske škole, našao se u zanatskoj školi. I tu je prvi put opasno zaglavio: svom je školskom prijatelju ukrao sat i dobio šest nedelja zatvora. Ali bio je to tek početak Karlovog zatvorskog života. Kako sad već kao mladić s dosijeom nije mogao pronaći posao, odlučio je postati prevarant i lopov: to ga je uskoro odvelo u zatvor, i to na četiri godine. U zatvoru još nije počeo pisati, ali tada je napravio sinopsis s popisom priča koje će jednog dana napisati. I koje će ga proslaviti kao pisca čije je vreme ispunjeno novim šarmantnim prevarama i provalama koje je u mladosti pravio jedan od najčitanijih svetskih pisaca. Četiri godine zatvora nisu ga, dakle, izmenile. Jer čim je skinuo prugastu odeću, navukao je lažno policijsko odelo. Posetio je tako obučen jednog sitnog trgovca u jednom nemačkom gradiću i rekao mu da je u policijskoj misiji potrage za falsifikovanim novčanicama. Otvorio je trgovčevu blagajnu, izvadio novac i proglasio ga falsifikatorom. I naravno – zaplenio. Nastavio je da krade tu je već složio impresivnu galeriju svega i svačega: ukrao je konja (pre bi se reklo ragu), dečja kolica, naočare, biljarske kugle... Čoveku zaista nije jasno šta mu je to sve trebalo. Doduše, konja je pokušao prodati, ali mu ga je pre toga ukrao drugi, spretniji lopov. Ali šta će mu biljarske kugle? On sam za takvo je ponašanje optužio „demone koji su ga opseli kako bi se osvetio ljudima“. Ponovno je dobio četiri godine zatvora. Taj novi boravak iza rešetaka učinio je konačno svoje jer je Karl Maj tada naprosto doživeo preokret. Zatvorskom se svešteniku jedne noći ispovedio: maštao je kako jaše na mustangu kroz zemlju Indijanaca i kako doživljava avanture. Sveštenik ga je ohrabrio da to pokuša napisati. Na konju Svolov o kojem je maštao uskoro će jahati Old Šaterhend. Tako je Karl Maj ušao u legendu... Pisao je, a reči su mu tekle poput potoka, slatke, umiljate, kičaste... Bio je to neobičan spoj vitezova, junaka i pobožnosti. Izdavači su trljali ruke, a bogami i on: pisao je pod pseudonimima, pa je više puta prodavao istu priču različitim izdavačima. Njegovi junaci su imali ogromne mišiće i tada nepostojeće oružje. Recimo, Old Šaterhend je nosio pušku henrijevku koja je rafalom mogla ispaliti 24 metka. Međutim, sve ono što su bili njegovi junaci, Karl Maj nije bio. On je, zapravo, postao potpuna suprotnost. Dugo se mučio da postane priznat, da stekne glas poštenog čoveka, da bude poštovan. Zato je, kako bi bar u svojim očima bio veći, sebi dodelio titulu doktora (koja mu je kasnije oduzeta). Počeo se predstavljati kao dr. Karl Maj, a u javnosti je nastojao dokazati da je prošao sve te pustolovine koje je tako slatkorečivo opisivao. Kad je konačno zaradio dosta novca, s prvom suprugom Emom kupio je kuću koju je nazvao Vila Šaterhend. Uredio ju je krznima divljih zveri i tvrdio da ih je sam pobio. Pored njegovog stola s pisaćom mašinom stajao je preparirani lav i čuvao ga. Počeo je držati predavanja na kojima je govorio o svojim poduhvatima. Publika je hipnotisano slušala ne sluteći da Karl Maj zapravo nikada nije ni uzjahao konja. Novinari su govorili da je lažov i lešinar, i da iskorišćava lakomislenost dece. Međutim on je zbog svega toga otputovao u Severnu Ameriku pred kraj života prvi put, a deca su ga obožavala, kao i Indijanci.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ilustrovao: Zlatko Bourek Dušan „Duško“ Radović (Niš, 29. novembar 1922 — Beograd, 16. avgust 1984) je bio srpski pesnik, pisac, novinar, aforističar i TV urednik. Rođen je u Nišu, otac Uglješa bio je mašinovođa poreklom iz Čačka, a majka Sofija rođena Stefanović bila je iz Niša.[1] Bio je glavni urednik „Pionirskih novina“, urednik Programa za decu Radio Beograda, urednik Programa za decu Televizije Beograd, urednik lista „Poletarac“, novinar „Borbe` i (od 1975. godine) urednik Studija B. Njegova emisija „Beograde dobro jutro” počela je da se emituje jula 1975. godine na Studiju B.[2] Bila je ukinuta 1982. godine, kada su određeni članovi vladajuće partije okarakterisali Duškove aforizme kao `političke poruke sa izraženom moralističkom i demagoškom pozadinom`. U Beogradu se dugi niz godina održava atletska trka `Sećanje na Duška Radovića“. Duškov brat je poznati atletski trener Branimir `Brana` Radović. Umro je 16. avgusta 1984. godine u Beogradu. Njegov sin je Miloš Radović. Najširoj publici je poznat po aforizmima kojima je budio Beograđane na talasima Radija „Studio B“, koji su kasnije objavljeni u tri knjige „Beograde dobro jutro“. Bio je veliki ljubitelj fudbala i navijač FK Partizan.[3] Neke od njegovih pesama su postale hitovi za decu u izvođenju Dečjeg hora `Kolibri“: Mrak Plavi zec Strašan lav Šta je na kraju Pesma o mleku Tatin muzičar Zdravica (Sve što raste htelo bi da raste...) Poznatija dela Kapetan Džon Piplfoks (1953), radio-drama Poštovana deco (1954), pesme Smešne reči (1961), pesme Pričam ti priču (1963), pesme i priče Na slovo, na slovo (1963—1965), televizijska serija Če, tragedija koja traje (1969. sa M. Bećkovićem), poema Vukova azbuka (1971), pesme Zoološki vrt (1972), pesme Beograde, dobro jutro 1 (1977), aforizmi Beograde, dobro jutro 2 (1981), aforizmi Ponedeljak, Utorak, Sreda, Četvrtak (1983), poezija i proza za decu u četiri knjige Dela ovog autora prevođena su na sve značajnije svetske jezike. Radović je dobitnik naših najuglednijih nagrada: Neven, Mlado pokolenje, Nagrade zmajevih dečjih igara, Nagrade sterijinog pozorja, Sedmojulske nagrade, kao i diplome Međunarodne organizacije za dečju književnost Hans Kristijan Andersen. Poznati aforizmi „Roditelji, tucite svoju decu čim vidite da liče na vas.“ „Teško je biti dete i biti dobar.“ „Ako rešite sve probleme svoje dece, oni neće imati drugih problema sem vas.“ „Imati prijatelje, to znači pristati na to da ima lepših, pametnijih i boljih od vas. Ko to ne može da prihvati, nema prijatelja.“ `Lopta je kao udavača. Ne muvaj se oko nje ako nemaš ozbiljne namere. Ako ne misliš da je uzmeš.` `Kad neko nema šta da kaže o tome šta jeste najčešće govori o tome što nije. Nije blesav, nije sisao vesla, nije mačiji kašalj, nije naivan, nije čuvao ovce...` Biblioteka Vjeverica

Izdavač: Bigz, Beograd,1975. Manji format, ćirilica, 16 strana. 1. Ježić Boca Na dva središnja lista gornji ćošak je malo okrzan i na zadnjem listu je malo škrabano hemijskom olovkom. 2. Bojko-Stobojko Potpis hemijskom na prvoj unutrašnjoj strani, na središnjem dvolistu malo škrabano hemijskom olovkom. Na unutrašnjem delu korica od dole vidljiva manja flekica. 3. Damjan i Riđa Na prvoj unutrašnjoj strani upisana dva slova olovkom. 4. Svetlana i lijan Na prvoj i poslednjoj strani potpis hemijskom olovkom. Na drugoj i trećoj strani pisana slova hemijskom olovkom a na četvrtoj strani je malo škrabano. Spajalice su uglavnom zarđale.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Redje u ponudi! Anto Staničić (Tivat, 18. prosinca 1909. - 1991.), crnogorski[1]dječji pisac i novinar, hrvatske nacionalnosti.[2] Jedan je od najpoznatijih pisaca dječjih knjiga, romana i pripovijetki. Među malobrojnim je Bokeljima koji je uspio ući u školsku lektiru za osnovne škole. Poznato mu je djelo roman Mali pirat, koji je bio rado čitan u drugoj polovini 20. stoljeća u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Srbiji i Slovačkoj, te je doživio nekoliko izdanja. Poznati su mu i romani Galebovo gnijezdo i Bambusov štap.[2] 26. studenoga 2019. postavljena mu je spomen ploča na zidu kuće u Tivtu gdje je pisac rođen.[3] Živio je u Beogradu te je stvarao na srpskom jeziku. Rođen u Tivtu 1909. godine. U Dubrovniku je završio osnovnu i srednju školu. U Zagrebu je počeo studirati ekonomiju. Godine 1937. zaposlio se u Agrarnoj banci u Beogradu. Godine 1948. u Radio-Beogradu se zaposlio kao novinar. Na Radio-Beogradu radio je u uredništvu emisija za djecu, potom u Radio-školi, te drugim uredništvima u kojima je stalno radio do 1978. godine. Većinom je živio u Beogradu, ali je nadahnuće za djela nalazio na obali Jadranskog mora i tamošnjim ljudima, koje je smatrao vrlo hrabrima. Ugledao se na djeda Peru, mornara, pa je pisao uglavnom o svom zavičaju plemenitih i jednostavnih ljudi i njihovom mornarskom životu. Prvu knjigu objavio je 1951. godine, Priče na granici istine. Slijedi mu uspješnica Mali pirat, čiji motiv je prošlost stare Boke i kroz nju je prikazao svoje uspomene iz djetinjstva. Doživjela je prijevode na slovenski, makedonski, mađarski i češki. Roman Bambusov štap preveden je na slovački. Nastavio je stvarati i novo veliko priznanje dobio je 1981. za Galebovo gnijezdo te 1991. godine. Umro je 1991. godine.[1] Djela Djela:[1] Priče na granici istine, Zagreb: Mladost, 1951. Mali pirat, Zagreb: Mladost, 1956. Bambusov štap, Zagreb: Mladost, 1959. Ratni brod Velika sultanija, Zagreb: Mladost, 1964. Tamo gdje se talasi razbijaju, Zagreb: Mladost, 1964. Afrikanac i druge pripovijesti, Zagreb: Mladost, 1971. Nojeva barka, Gornji Milanovac: Dječje novine, 1974. Binga, Minuš Đerdan priča za djecu Galebovo gnezdo, Beograd: Nolit, 1980. Kojim putem, Afrikanče, Beograd: Nolit, 1984. Priča o Sunici, Beograd: Nolit, 1985. Beskućne kuće, Beograd: Nolit, 1987. Tajne Veriga, Beograd: Nolit, 1988.