Marko Ristić i Dušan Matić - Pozicija nadrealizma Signatura rerum, Beograd, 1931. Nadrealističko izdanje! Tematika: proglas 1. Izdanje Sa tekstom se složili: Aleksandar Vučo, Oskar davičo, Milan Dedinac, Vane Živadinović-Bor, Živanović - Noe, Đorđe Jovanović, Đorđe Kostić, Dušan Matić, Koča Popović, Petar petrović i marko Ristić. Ima najava da ga je policija zabranila! Stanje: meki povez, korice krte, listovi dobri, strana (16) Lično preuzimanje knjige je moguće (po dogovoru) u ulici Braće Jerković

Marko Ristić i Dušan Matić - Pozicija nadrealizma Signatura rerum, Beograd, 1931. Nadrealističko izdanje! Tematika: proglas 1. Izdanje Sa tekstom se složili: Aleksandar Vučo, Oskar davičo, Milan Dedinac, Vane Živadinović-Bor, Živanović - Noe, Đorđe Jovanović, Đorđe Kostić, Dušan Matić, Koča Popović, Petar petrović i marko Ristić. Ima najava da ga je policija zabranila! Stanje: meki povez, korice krte, listovi dobri, strana (16) Lično preuzimanje knjige je moguće (po dogovoru) u ulici Braće Jerković

Vogel crni taktički ranac 40L Veoma je koristan za planinarenje, vojsku, policiju i pripadnike obezbeđenja. Poseduje dva čička za amblem jedinice ili zastavicu Srbije, a ispod za inicijale ID ili krvnu grupu. Naramenice su ergonomskog oblika, širine 5 cm i podesive dužine. Ima modularni sistem. Ima kopču na pojasu koja se može podesiti po dužini. Na vrhu torbe nalazi se ručka za nošenje. Ima 1 veliki odeljak za mape ili dokumentaciju. Ima veliki džep koji omogućavaju stavljanje ostalog materijala, opreme, garderobe ili hrane za put. Njegovi odeljci su korisniji sa dvosmernim patentnim zipperom. Na bočnim i donjim stranama nalaze se trake za sabijanje. Na taj način se obim vreće proširuje / smanjuje. Zahvaljujući kaiševima omogućava pričvršćivanje dodatne opreme na dno ili bokove torbe. Spoljni deo je napravljen od 100% poliestera, materijala obloženog polivinilhloridom. Na ovaj način proizvod ima robusniju i trajniju strukturu. Zapremina: 40L Dimenzije: 50 x 20 x 37 cm Težina: 500 gr

Napomena: Ovaj model gusala nemamo na lageru. Mogu se poručiti zvaničnom uplatom 100% avansa na račun naše proizvodnje etno-muzičkih instrumenata. Krajnji rok izrade je 3 meseca, ali često bude i znatno kraći.  Karakteristike instrumenta: Ovo su gusle, dužine 101 cm. Kao instrument, u okviru svoje kategorije profesionalnih gusala, ove gusle imaju ocenu 10 od 10.  Gusle su od kvalitetnog javorovog drveta. Koža je jareća. Struna na guslama je najlonska. Struna na gudalu je od konjskog repa (konjska dlaka). Sa ovim guslama poklanjamo Vam i jedan naš kalafonijum "GUSLAR" koji služi za odmašćivanje struna na gudalu i guslama. SLANJE POŠILJKI:  Proizvode šaljemo brzom poštom, najčešće preko Daily-express-a, sa kojima imamo ugovor, tako da se plaća pouzećem, odnosno platite na ruke kuriru koji Vam donese pošiljku, a onda Daily-expres uplati nama na račun naše firme.     Mi smo zvanično preduzeće, dobijate račun, pošiljka je adekvatno upakovana kako se ne bi nešto oštetilo.  Šaljemo instrumente godinama i po Srbiji i izvozimo instrumene za inostranstvo, tako da imamo dosta iskustva u slanju instrumenata, a i pakovanja smo posebno izrađivali, kako bi sve što šaljemo kupcima stiglo neoštećeno.  Kada predamo kurirskoj službi pošiljku za Vas, u 80% slučajeva već sutra dobijate paket (jer mi označimo poštansku uslugu "danas za sutra"),   međutim, retko, ali ipak ponekad prođe dva-tri-četiri dana, sve u zavisnosti od puno faktora, a najčešće jer su brze pošte u Srbiji opterećene sa dosta posla. Ipak, kao što smo naveli, u 80% slučajeva već za 24 časa pošiljka stiže na Vašu adresu.  Želimo Vam prijatnu kupovinu u našoj prodavnici. S poštovanjem,  Dragan Jovanovićvlasnik proizvodnje etno-muzičkih instrumenatai menadžer škole gusala u KUD "Svetozar Marković" Novi Sad064 / 146 46 36021 / 651 83 01frula. info-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Sve naše gusle pogledajte na:   GUSLE. INFO Mi smo proizvodnja etno-muzičkih instrumenata iz Novog Sada.  BITNO:  ODLIČNO PAKUJEMO GUSLE da se ne oštete prilikom transporta. Šaljemo godinama i po Srbiji i izvozimo u Australiju, SAD, itd.  (fotografija pakovanja u prilogu), a možete da potražite video zapis na YouTube-u, da vidite kako pakovanje izgleda. Potražite ovaj video na You-Tube-u:    GUSLE - NAŠE TRANSPORTNO PAKOVANJEU SVAKOM TRENUTKU imamo minimum 30 gusala spremnih za prodaju (standardnih, polu-profesionalnih, kao i profesionalnih modela gusla) , koje uvek možete pregledati na našoj prezentaciji na:   gusle. info (tu imamo sve fotografije, cene, opise, itd).  Takođe Vas pozivamo da pregledate malo naš YouTube kanal, koji je jedan od najgledanijih što se tiče etno-muzičkih instrumenata sa ovih prostora.  YouTube kanal se zove:   FRULA - GUSLE Dragan JovanovicIz svih ovih razloga, ne žurite sa kupovinom, imamo puno toga na gusle. info pa strpljivo, polako sve pregledajte. Naravno, ukoliko želite da kupite ove gusle i žurite jer je neki poklon u pitanju, ili prosto osećate da ste dosta čekali u životu i da je sad taj trenutak "sad il nikad" što se tiče Vaše kupovine gusala, onda, naravno, ohrabrujemo Vas u tom smislu.  Naše internet adrese su: frula. infogusle. infoetnopokloni. comINSTA:   @  frula. info U svom proizvodnom programu imamo razne proizvode: gusle, torbe za gusle, kalafonijum, strune za gusle, konjice-kobilice, zatim frule, bas frule, dvojnice, kavale, itd. NAŠE REFERENCE: Moje gusle ima i Ambasador Ruske Federacije u Srbiji, Gospodin Čepurin, zatim direktor privredne komore Ruske Federacije za Zapadni Balkan, Gospodin Hripunov,  kao i mnogi visoko rangirani pripadnici Policije, Žandarmerije i Vojske Srbije. Jedne moje gusle nalaze se i na Hilandaru, u keliji Svetog Stefana. Od svetski poznatih osoba, Novak Đoković ima gusle iz naše proizvodnje.   Želimo Vam prijatnu kupovinu u našoj prodavnici. Za sva pitanja, nedoumice i informacije, pozovite odmah: 064 / 146 46 36 - Dragan Jovanović

. the certificate of the conversion of a heathen, schismatic or heretic to the Catholic (conversio gentilium) in the World War II, exceptionally & extremely rare document. it appears as if there are bloody fingerprints laid down on verso. `vlasti (sada) ne mogu protiv Vas nista....(bez raz?) loga.` `omoguceno slobodno kretanje` obitelji Todorovic, Grozda, Dobrila i Stole. Originalni dokument sa naizgled vise krvavih otisaka prstiju na poledjini (bio preklopljen na cetri dela, jedna cetvrtina nedostaje) o prekrstavanju srpske porodice sa podrucja Sanskog Mosta u Rimokatolicku vjeru - izdat 22.VIII 1941. godine od strane Ustaskog Stana - Sanski Most i potpisan od strane ustaskog logornika Mileta Ljevara a na poledjini i faksimilom potpisa i pecatom fratra (zupnika) Fra Ante Seremeta. Katolicki zupni ured - Sanski Most odlomak iz teksta Sofije Praće – Veljović, Genocid u Sanskom Mostu : ... Zavedeni klerikalci sela: Kruhara, Poljaka, Krkojevaca, Kljevaca, Čaplja i drugih, odlaze kućama kandidata za pokrštavanje da ih uče molitve: Zdravo Marija, Oče naš i preslušavali su ih, jer je to bio jedan od uslova za prijem u katoličku vjeru. Za ovakvu sramnu akciju ovi agenti su dobili uputstva od biskupskog ordinijata pov.br. 9259/41, potpisana od nadbiskupa Stepinca, gdje su bila propisana pravila ko može biti primljen u katoličku vjeru, a koja su pored ostalih glasila: “Da je gospodin Isus Krist, da je jedan pastir, jedan ovčinjak. Stanovnici grko-istočne vjere, čuvajte ovaj savjet. Biskup đakovački primio je hiljade vaših, koji su od državne vlasti dobili svjedočanstvo o čestitosti. Ugledajte se na ovu svoju braću pa se što prije prijavite za prelaz u katoličku vjeru. Vi će te kao katolici moći ostati u svojim domaćinstvima, nesmetano moći unapređivati svoje domaćinstvo, i odgajati svoju mladež za Boga i državu Hrvatsku. Vi ćete u katoličkoj crkvi osigurati spas neumrlih duša, prema onoj svetoj opomeni, spasitelja našeg Isusa Krista.” Ova akcija trajala je duže od dva mjeseca, nakon čega se vodila budna kontrola da li se redovno ide u crkvu, da li se krste djeca koja se rađaju u katoličkoj crkvi, jer je trebalo postati pravi vjernik katoličanstva. Ovoj akciji se pokorila većina stanovnika Srba pomenutih sela, jer je bio velik strah od zločina, mjera koje su preduzimane, kao i kontrola od strane komšija koji su preduzimali ovu akciju. Neprijatelj je bio uporan u akcijama koje su planirali i od kojih nisu odustajali. Tužno je bilo gledati kad za katoličkih praznika tužne povorke kreću prema katoličkoj crkvi, i nose preko ruku krunice (brojanice) koje su se prodavale u crkvi, sa kojima se molilo Bogu prema propisima katoličke crkve. Mora se spomenuti da mnogi stanovnici Srbi nisu ravnodušno gledali sve ove događaje, Srbi se odmeću u šumu, talas ustanka se naglo širi, jer je to bio jedini spas da se opstane. Neprijatelj je bio uporan i dalje provodi svoje planove na ovom terenu kao i na ostalim. … Situacija se mijenja iz časa u čas, ni na jednom mjestu nije isto. Noću se moglo zapaziti da srlja neka vojska, a to je bio banjalučki puk u rasulu. Pukovnik Stefanović je na vrijeme zapazio rasulo naše vojske, i na vrijeme je sazvao nekoliko građana svih nacija i saopštio sljedeće: ,,Neprijatelj se približava, mi se moramo povući ne bi bilo loše da se formira jedan odbor od vas i da držite red u gradu dok ga ne predate neprijatelju. Potrebno je da se izabere jedan starješinameđu vama.” Na to se javio Luka Minigo, koji sam sebe predlaže, izjavljujući da je zakleti ustaša od 1925. ( ubijen je 1943. g. u Grmeču). Takođe, ovaj oficir reče da bi bilo dobro minirati most preko Sane, ali na intervenciju građana iz ovog odbora od toga se odustalo. Sutradan su se ovaj oficir i vojska povukli u pravcu Ključa, kojima se pridružila i sanska žandarmerija. Danju, a naročito noću, moglo se zapaziti da naša vojska iz pravca Banje Luke prolazi kroz Sanski Most i kreće prema jugu, tu je bilo najviše pješadije, vojnici su nosili oružje sa sobom. Na betonskom mostu preko Sane nalazila se jedna prepreka od drveta, koju je stavio Grga Maričić, da bi mogao da zaustavi vojnike koji su se u rasulu i bjekstvu vraćali iz jedinica i da bi ih razoružavao. Da bi svoje dejstvo ojačali, samoinicijativno su već postojeće ustaše formirale jedan odbor za hvatanje vojnika u rasulu, a u taj odbor su ušli: dr Josip Cerjan, dr Ibrahim Pašić, Luka Miniga, Himzo Pašić Rešić i Grga Maričić, i dadoše mu naziv ,,Hrvatska zaštita”. Ovaj odbor je pojedinačne vojnike hvatao, oduzimao im oružje i skidao vojnu odjeću, a poznat je po neviđenoj pljački rezervne hrane iz velikog magacina. Formiran je u ratne svrhe. Naprijed pomenuta lica, iz tzv. ,,Hrvatske zaštite,, uzimaju vlast u svoje ruke i legitimišu se kao legalne ustaše. Mile Krunić, opštinski dobošar, iz časa u čas izlazi na određena mjesta i najavljuje sljedeće: ,,Čujte, počujte, narode, ustaška vlast izdaje naredbu da svi stanovnici iz drugih banovina ima da napuste Vrbasku banovinu i da se sele u svoje banovine,,. Tako se Dragoljub Popović iz Čačka odmah iselio, a za njim i drugi. Da bi se prepoznali pomenuti vlastodržci, prvo su nosili bijele trake iznad nadlaktice, a kasnije hrvatsku trobojnicu. Dolazak Nijemaca u grad U gradu se saznaje da Nijemci nadiru preko Maribora dalje u našu zemlju. Zadatak im je bio da ove krajeve okupiraju bez borbe, jer su im to ustaše garantovale. Dobošar Mile Krunić oglašava: ,,Čujte i počujte, građani Sanskog Mosta, Njemačka vojska ulazi u naš grad, treba ih mirno dočekati, Hail Hitler – Hrvatska zaštita,,. Jedna njemačka divizija prvo šalje izvidnicu, koja ulazi u Sanski Most, 9. aprila 1941.godine, između 15 i 16 sati, poslije podne – jedan motorbicikl sa prikolicom, na kome je bio montiran mitraljez, za njima nailaze dvoja-troja borna kola sa naoružanim njemačkim vojnicima, dok su prethodnici nosili naše topografske karte, i prvo je bilo pitanje: ,,Wo ist Kula Tomina?“ Kako su na trgu bili prisutni oni koji su ih jedva čekali, neko pokaza u pravcu Ključa, i oni krenuše. Iza ove izvidnice nailaze druge kolone koje se kreću do Čekića bara i kruže po gradu, a veliki broj onih koji su željeli da Nijemci dođu izašli su i klicali im. Veliki broj izviđačke njemačke vojske smjestio se oko zgrade novoizgrađene bolnice, gdje je odmah obješena velika njemačka zastava sa kukastim krstom, i svako ko bi naišao kad se zastava podiže, morao je stati i dignuti ruku u znak pozdrava; ko to ne bi uradio, stražar bi ga sprovodio na batine. I dalje se organizuje mreža za hvatanje vojnika u rasulu. Tako se postavljaju straže na raskrsnice puteva kako bi ih dočekivali i predavali Nijemcima koji su ih transportovali u ropstvo. Ustaške vlasti na čelu sa dr Josipom Cerjanom pripremaju svečan doček njemačkim vojnicima. Svaki dan izlazi naredba za naredbom, koju oglašava opštinski dobošar, pozivajući se na njemačku komandu, prijeteći kaznama. Grad je bio oblijepljen plakatima i kukastim krstovima. Uveden je i policijski čas, prijetilo se da će ko se nađe na ulici van policijskog časa biti strijeljan. Njemački vojnici zaposjeli su najbolje stanove u gradu, iz trgovina Jevrerja i Srba iznosili su hranu, odjeću i obuću i transportovali za Njemačku svojim porodicama. Poznato je da su iznosili sanduke šećera i davali svojim konjima. Za svog tumača su uzeli Jozu Klapića zv. Patašon, koji je živio poslije rata u Petrinji. Aktivnost ustaške vlasti Pomenuti predstavnici hrvatske vlasti održali su svečanu sjednicu u čast uspostave tzv. NDH 10. aprila 1941. godine, u današnjoj zgradi opštine, na kojoj su prisutni bili: dr Cerjan Josip, Rešić-Pašić Himzo, Talić Juso, Miniga Luka, Šeremet fra Ante, župnik iz Sanskog Mosta, Tojčić Nikola, župnik iz Stare Rijeke, Tešić fra Luka, župnik iz Sasine, nakon čega su otišli u katoličku crkvu, radi blagoslova za vječno postojanje nove ustaške vlasti. Sad se kreće u druge akcije, formiraju se ustaške grupe, na čelu logora ustaških grupa nalazi se logornik Ljevar Mile iz Sasine. Odmah je krenuo u sela naseljena katoličkim življem, tražeći sebi privržena lica, koje je oblačio u ustašku uniformu i naoružavao ih, te ih privodio fratrima na zakletvu i vjernost NDH, ko od službenika nije prihvatio zakletvu bio je otpušten iz državne službe. Poznat je slučaj ing. Nedimović Drage koji nije prihvatio zakletvu, pa je na zvjerski način, nakon mučenja ubijen. Sve se to dešava za vrijeme vlasti dr Ante Merkredića koji je primio od dr Cerjan Josipa. Poznate su razne represalije nad trgovcima Srbima i Jevrejima, koji su ucjenjivani novčano iznosom od 1 000 do 5 000 hiljada dinara. Radi kontrole prihoda postavljani su tzv. komesari, da bi se kontrolisao prihod, kako bi ubiranje za njih bilo veće. Od prihoda uzimano je 50 do 100 hiljada dinara od svakog pojedinačnog trgovca, a taj novac je predavan u ustaški logor, kojeg su međusobno dijelili kao i svu pljačku. Dolazak zagrebačke policije Mjesec maj 1941. godina Kako novoformirana vlast aktivno sarađuje sa Zagrebom, u svim planovima, početkom maja u Sanski Most stiže policija iz Zagreba, na čelu te policije bio je Horvat Konrad i sa njim šest policajaca, zadržali su se u Sanskom Mostu cijelo vrijeme pokolja i učestvovali u njemu. Njima su se pridružili Barać Jandre iz Sasine, Nalić Ibrahim, Krupić Fehrat, Kuršumović Salko i Alagić Mustafa Omerov, koji su vršili hapšenja, maltretiranja i odvođenja Srba u zatvor. Prvi taoci Rano ujutro 7. maja 1941 .g. ustaška vlast je poslala pozive uglednijim Srbima da se jave u ustaški logor, među kojima su: Marjanović Milan, Delić Jovo, trgovac, Gvozden Pero, trgovac, Brajić Petar, trgovac, pravoslavni sveštenici Grbić Đuro i Marjanović Jovo, njih je primio dr Ante Merkradić i rekao im da će biti taoci zato što je dignut ustanak u selu Kijevu, i ako i jedan njemački vojnik ili ustaša pogine, ustaše će strijeljati pomenute taoce. Odmah poslije hapšenja ovih taoca, koji su zatvoreni u barakama na željezničkoj stanici, dobošar Mile Krunić, oglašava sledeće: ,,Ako i jedan Srbin napadne Hrvata ili muslimana, odmah će biti strijeljani taoci u zatvoru”, pominjući njihova imena. Ostali Srbi koji su bili na slobodi, osjetili su strah od domaćeg i stranog neprijatelja, uočivši da je glava svakog taoca, a i ostalih, unaprijed određena za odmazdu. Iz dana u dan je sve gore, oglašavaju se naređenja i prijeti se smrtnom kaznom. Napad ustaša na nedužne stanovnike sela Kijeva Šestog maja, na Đurđevdan, ustaše su napale nedužne stanovnike sela Kijeva. Dobro su znale da većina stanovnika slavi krsnu slavu toga dana, pa su dan ranije dobili puške u oružničkoj postaji Ilidža- Tomina od komandira stanice Durakovića, koji je oformio jednu grupu koju su sačinjavali: Osmančević Ragib, Kurbegović Hamdija, Barać Jandre i drugi. Oni su obukli ustaške uniforme i počeli da pljačkaju stanovnike sela Kijeva, pale kuće i da tuku bez ikakvog razloga. Najprije su došli u kuću Stojanović Veljka, bivšeg trgovca, tukli ga, vezali konopcem i ucjenjivali za novac. Istina je da je dana 4. maja Kurbegović Hamdija uhapsio Veljkova brata Rajka Stojanovića, da bi zadali strah drugim viđenijim stanovnicima, pa su krenuli prema kućama: Kondića, Borenovića i Miladinovića Marka. TačnonaĐurđevdan, ustaše su uznemirile slavljenike uKijevu, gazećiim svijeće, izvrćući sofre, psujući i razgoneći goste, zapalili kućuDomazeta Đurđa, tukli ga i tražili novac i najzad ga izmrcvarena ubili. Sve to nije im bilo dovoljno, otišli su kući Kovačevića Dane, uglednog seoskog trgovca, bolesnog ga premlatili tražeći od njega novac i žito, a tako je prošao i Ćeranić Mile. Kako od ovih starijih ljudi niko nije davao otpor, razbjesnjele i pijane ustaše otišle su kući Stojanović Rajka i Miladinović Mirka i njegova sina Marka, maltretirali ih, vezali i tako izmučene dotjerali u kasarnu u Sanskom Mostu i sutradan, 7. maja, ispred same kasarne, na očevid okupljenog stanovništva, vezali im oči maramama i po jednim metkom ubili ih; tu je bilo mnogo ustaša a među njima logornik iz Sasine Ljevar Mile. ONI SU BILI PRVE ŽRTVE KOJE SU PALE U SANSKOM MOSTU. Ustaška banda nije bila zadovoljna tim, nego su i dalje organizovano, a prema uputstvima zagrebačke policije, zalazili u sela i pljačkali, palili i ucjenjivali. Tako je grupa istomišljenika, u čijem sastavu su bili: Pašić Rešić Himzo iz sela Čaplja, Talić Juso, obućar iz Sanskog Mosta, dr Cerjan Josip, Miniga Luka, Banović Ante, Vajzović Džemal i Božić Joso, improvizirali tobožnji ustanak na rejonu Kijevo – Tomina, samo da bi uzbunili i uplašili već uplašeni narod ovih sela, među kojima se je naročito istakao Husejin Šabić, koji je sam sebe ranio u nogu, kako bi prikazao da ustanici pucaju iz Kijevske Gore, za što je od dr Gutić Viktora dobio novčanu nagradu od 2 000 dinara. Dolazak njemačke kaznene ekspedicije Prema smišljenom planu i instrukcijama, ustaške vlasti su pozvale njemačku vojsku iz Prijedora, Bosanskog Novog i Banje Luke da bi ih uvjerili da na ovom terenu ima pobunjenika, jer se stanovništvo uplašilo od prethodnih maltretiranja, pa su zajedno sa porodicama, goneći stoku pred sobom, krenuli u brda prema Kozici i Tramošinji, da bi izbjegli maltretiranja i ubistva. Sutradan u 9 sati ujutro, moglo se zapaziti da su kamionima došli njemački vojnici iz Prijedora, Bosanskog Novog i Banje Luke. Odmah su se razdijelili u strijelice sa puškama na gotovs i krenuli prema selima: Čaplje, Tomina i Kijevo, i počeli da tuku i pale kuće stanovnika Kijeva, Tramošinje i Kijevske Gore. U ovim selima nalazilo se mnogo stanovnika koji su bježali u panici i strahu, goneći stoku sa sobom, bježeći ispred ustaškog terora, a kasnije i njemačkog, malo je ko imao oružje, jer ga neprijatelj ranije oduzimao razoružavajući naše vojnike. Ustaše su zajedno sa Nijemcima napale ovo jadno i nedužno stanovništvo iz Crvenih Lokava na Jasenik, gdje su navodno ranjena dva njemačka vojnika. Kako njemačka vojska nije mogla nikog od ”ustaničara” da uhvati, uzeli su nedužne seljake koji su radili na putu da im nose oružje kad su oni tukli pomenuta sela. Doveli ih u Sanski Most i posebno zatvorili u zgradu stare Osnovne škole, u kojoj se već nalazilo na stotine zatvorenika Srba iz sela Zdene, Podluga, Kljevaca, Krkojevaca, Husimovaca, Šehovaca, te samog grada Sanskog Mosta. Da bi ostvarili svoj plan, gradski dobošar Klepić Mile poziva stanovnike Sanskog Mosta da se svi od 16 do 60 godina jave radi popisa, a ko se ne javi, BIT ĆE SRIJELJAN. Po gradu su raspoređene straže njemačkih vojnika, niko iz kuća ne izlazi, grad je oblijepljen ustaško-njemačkim plakatima i samo se njemačka zastava vijori sa crnim kukastim krstom. Na ulici Krunić Mile sa bubnjem. Istina, kradomice se iza zavjesa viri i svako je ponešto mogao vidjeti. Tako je u podrumu Osnovne škole u nehigijenskim prilikama zbijeno, odnosno bilo zatvoreno oko 360 Srba i 13 Jevreja. Niko se nije mogao kretati, i za lične potrebe su išli u pratnji stražara. U zatvoru su postavili po jedan puškomitraljez u svaki ugao, tako jedan od zatvorenika, Perica Zurunić, upita njemačkog stražara: “Zašto smo mi ovdje zatvoreni?” na što mu je njemački vojnik srdito odgovorio: ,,Vi ćete biti strijeljani još danas, jer su ranjena tri Nijemca a vas je trista.” Poslije ovakvog odgovora, Perica Zurunić se povukao i svi su uplašeno očekivali šta će da bude dalje. Za kratko vrijeme zatvorenici u podrumu su saznali da su Nijemci uz maltretiranje pohapsili nedužne seljake koji su im nosili municiju da tuku u kuće sela Tramošinje, Kijeva i Kijevske Gore, jer nikoga nisu mogli uhvatiti, budući da su se stanovnici ovih sela zaplašeni povukli u brda i šumu. Nijemci su tvrdili da su te nedužne seljake uhvatili kao pobunjenike: četnike-ustaničare, bandite. U zatvoru je stanje neopisivo, približavala se noć, trebalo je napraviti nekakav raspored za spavanje, jer su podrumi krcati od nedužnih seljaka i da se postave nove straže, tako priča Toma Šević, trgovački pomoćnik iz Krkojevaca. Stiže jedna grupa civila u školsko dvorište i to: Rešić Pašić Himzo, trgovac iz Čaplja, Ibrahimpašić Ibrahim, sudija iz Sanskog Mosta, Miniga Luka, trgovac, sa nekoliko njemačkih oficira. Preko tumača Joze Klepića zv. Patašona pozvaše sve zatvorenike da izađu u dvorište, a kako ih je bilo više od 360, nisu svi mogli stati u jedan red, nego se formiralo više redova. Prilikom postrojavanja nedužni seljaci su počeli da se prebacuju jedan do drugoga, na što su im njemački vojnici počeli prijetiti, psovati i tući kundacima. Strah je zavladao među ljudima, a oni Srbi koji su dovezeni kao pobunjenici bili su u posebnom stroju, ali je nad njima bio veći nadzor njemačkih vojnika. Svi su sa strahom očekivali šta će dalje biti. Tada se pojavi jedan njemački oficir i poče da govori, što prevodi tumač Klepić Jozo zv. Patašon: “Riješeno je da se sva lica do 16 godina i starija od 60 godina puste kućama.” Te večeri pušteno je oko 100 zatvorenika, a drugi su i dalje ostali u podrumima, puni zebnje, straha i iščekivanja šta će dalje biti sa njima. Najteži dan za zatvorenike iz sela Tomine i Sanskog bio je 8.maj 1941.godine. Nastaje pratnja zatvorenika za umivanje koja je trajala do 10 sati, zatim primanje hrane koju su donijeli roditelji i djeca za svoje nedužno zatvorene, ali se hrana morala odložiti, tako da jedni sa drugima ne bi imali kontakte, i da se ne bi međusobno vidjeli, jer su zatvorenici bili prljavi od krvi koja je tekla iz njihovih tijela, budući da su ih nemilosrdno tukli Nijemci i ustaše i nagonili ih da jedni druge tuku. Zatvorenici iz Tomine, koji su nedužni pokupljeni na putu, bili su posebno zatvoreni sa sveštenikom Grbić Đurom, Vezmar Đurom i Martinović Jozom, žandarmerijskim narednicima, te Gvozden Milanom. Oni su pušteni kasnije da se prošetaju, a vodu za piće nisu dobili za tri sata. Sad se ponovo pojavljuje grupa civila. Opet se naređuje da se postrojavaju, niko ništa ne zna, ljudskim patnjama nema kraja. Opet tumač Klepić Jozo zv. Patašon saopštava: “Naređenje je da se puste kućama oni koji su mirni i vrijedni poljoprivrednici, ali da moraju stalno biti kod svojih kuća, u protivnom će im biti pohapšene porodice i poubijane.” Nedužni srpski seljaci iz Tomine ostali su i dalje u zatvoru, njih oko 25, koji su osumnjičeni kao pobunjenici-četnici i 13 Jevreja, kao taoci, uvijek izolovani od drugih zatvorenika, u psihičkim mukama. Dvadeset sedam strijeljanih Treći dan po zatvaranju, mučenju i batinjanju, bio je najteži dan u životu zatvorenika sela Tomine. Predosjećali su da neće dobro proći. Njemački vojnici su rano počeli da psuju, vrijeđaju, najčešće se čula riječ “bandit” i spominjali su napad na neke njemačke oficire prema Ključu. To veče nisu dobili večeru, tako da su tek 8. maja dozvolili unošenje hrane oko 10 sati, ali pod strogom kontrolom i pregledom, jer je rodbina donijela hranu rano ujutro. Devetog maja oko 1 sat poslije podne, osjetilo se neko komešanje u školskom dvorištu, tu su se našli njemački oficiri, vojnici, ustaše i civili. Oko 2 sata poslije podne 30 njemačkih vojnika, 10 oficira i 30 italijanskih vojnika sa 6 oficira, 30 ustaša sa 8 oficira. Njemačke patrole se rasporediše pravo pred podrum gdje su se nalazili zatvorenici iz Tomine. Preko tumača Joze Klapića zv. Patašon pade komanda da zatvorenici iz Tomine izađu iz podruma i da se postroje tri po tri, tada nastaje psovanje, i udarci, a udarali su koga su mogli i htjeli. Italijanska vojska se nije miješala u postrojavanje. Na čelu kolone su se nalazile patrole od po tri Nijemca, ustaše i Italijana, kao i pozadi, a sa strana su se nalazili patrole od po 6 njemačkih vojnika sa mitraljezima. Ovakva kolona nedužnih Srba krenula je iz školskog dvorišta, kroz gradski park ključkom ulicom uz pjesmu “LILI MARLEN” koju su gromko pjevali njemački vojnici. Na ulicama se nije moglo vidjeti živo biće osim ustaša i gradske policije. Neki seljaci počeše bacati novčanike ispred kuće Vlatka Živkovića i Jovice Stojakovića, kako bi im porodicama uručili, jer su u njima imali novca. Poslije prelaska preko Mašinskog mosta (preko je išla pruga uskotračne željeznice za Srneticu-Drvar-Knin) mogle su se uočiti pripreme za strijeljanje, jer je velika grupa znatiželjnika došla da posmatra muke nevinih Srba. Kako priča preživjeli Šević Toma, stanje među zatvorenicima bilo je više nego teško. Tada je propao svaki pokušaj spasavanja, o čemu se ranije razmišljalo i dogovaralo. Čamber Pero, prelazeći preko mosta, htjede skočiti u rijeku Sanu, ali odustade. Čim se stiglo na mjesto strijeljanja, Nijemci odvojiše Tominjane od ostalih zatvorenika. U tom času se pojavi jedan njemački oficir, koji je rekao nekoliko riječi, na što sveštenik Grbić Đuro reče tiho: “Braćo, sa nama neće biti dobro.” Tumač Jozo Patašon prevodi riječi njemačkog oficira: “Ljudi, ovaj njemački oficir reče: Juče je napadnut jedan motor sa tri njemačka vojnika na putu od Sanskog Mosta prema Ključu. Tom prilikom poginuo je jedan njemački oficir. Zbog toga, da bi se spriječili daljnji napadi, danas se mora strijeljati 10 zatvorenika za jednog Nijemca, odnosno za dvojicu napadnutih i jednog poginulog . Hajl Hitler!” Ovaj isti njemački oficir, preko tumača, pozvao je sveštenika Grbić Đuru da daje poslednji blagoslov Tominjanima koji su određeni za strijeljanje. Tog časa na strelištu se pojavljuje Katica Gvozden, snaha Milana Gvozdena, moleći oficira da joj ostavi djevera Milana, iako se već skinuo za strijeljanje. U međuvremenu sveštenik je zbunjeno očitao molitvu ,,VJEČNAJA PAMJAT… VJEČNAJA… Jedan broj prisutnih je popadao u nesvijest, Jevreji svi. Uočivši situaciju u kojoj su se našli, jedni su se opraštali sa drugima, a jedan od devet Vidovića molio je oficira da barem jedan ostane jer imaju mnogo djece; njemački oficir je bio nemilosrdan i neumoljiv. Sad nastaje ono najgore što se moglo očekivati: KOMANDA njemačkog oficira je da jedan streljački vod od 24 njemačka vojnika stane osam metara daleko od žrtava iza kojih se je postrojilo toliko ustaša. A iza njih isto toliko italijanskih vojnika. Tumač Patašon prevodi komandu oficira da se izvodi 8 po 8 žrtava, s tim da dva vojnika tuku, jedan u srce, a jedan u čelo. Tako su se grupe redale. Došla je treća grupa u kojoj se nalazio Vidović Mitar, koji je pokušao da bježi, ali su ga stigli njemački meci na prelazu preko grabe, a upravo tada je nailazio putnički voz iz Drvara za Sanski Most, koji ga je omeo te nije prešao prugu, priča Šević Toma, preživio strijeljanje i umro od karcinoma jetre poslije oslobođenja zemlje. U posljednjoj grupi strijeljan je Vezmar Đuro, koji je bio ranije uhapšen, jer je zajedno sa svojim kolegom Jozom Martinovićem, žandarmerijskim narednikom, skrivao oružje za potrebe ustanka, a prijavila ga je Mara Šašić iz Sanskog Mosta. Prilikom streljanja, Vezmar i Martinović psovali su njemcima što je grđe i Martinović je rekao: ,,Ubijte me ja sam kraljev vojnik dok stojim na nogama,,. Tako je njemački oficir komandovao da cijeli streljački vod nišani u njih dvojicu. U Martinovića je ispucano 17 metaka, tako da su mu sva leđa bila raznešena, zatim je njemački vojnik išao od jedne do druge žrtve, pucao u svakog ko je davao znake života. Tada su ubijeni prema spisku. Poslije ovog streljanja, zatvorenici nisu dugo mogli doći sebi, jer se ovaj zločin ne može riječima opisati, naređeno je ponovno postrojavanje. Sad je trebalo streljane Srbe prenijeti preko mosta, koji je bio od drvene konstrukcije a sa druge strane bila je željeznička pruga, a na putu su ih čekala zaprežna kola na koja su se morele žrtve natovariti, tako je bilo oko četvero-petoro kola na kojima je prostrta slama. Cijeli je put od streljišta do gradskog parka gdje će se vješati streljane žrtve bio svjež od nevine Srpske krvi, koja je takla iz njihovih tijela. Ovakva i još žalosnija povorka od mašinskog mosta kretala se je prema gradskom parku isto onako opkoljena njemačkim vojnicima kao kad su išli na streljanje uz pjesmu: ,,LI LI MARLEN,,. Vješanje mrtvih drugova Preživjeli zatvorenici koji su prenosili svoje mrtve drugove, vjerovali su da idu na gradsko groblje, ali pri ulasku u grad, osjetilo se je neko komešanje u centru grada, zapazila su se na električnim stubovima kao i na stablima lipa i kestena okačeni konopci. tada je naređeno od strane njemačkih oficira da se streljani Srbi vješaju na ta stabla, tako da je naređeno Grbić Đuri svešteniku i parohu ovih Srba iz sela Tomine da ih vješa, te Šević Tomi i najvećim dijelom Jevreji kao i koji jači zatvorenik. U tome času, kako su talijani već bili u gradu, fotografišu vješane žrtve, što dokumentujemo ovim snimcima, a što je služilo njemačkoj propagandi. Slika koja prikazuje ulazak talijanske vojske u Sanski Most. Talijanska vojska nije imala neki utjecaj na zlikovačku politiku prema srpskom narodu, to se je odmah osjetilo i moglo se je slobodno kretati gradom, čak su upućivali na groblja da ih obilazimo, što je srpski živalj i činio. Poslije ovog najvećg zla, preživjele zatvorenike neprijatelj je ponovo otjerao u zatvor. Psihoza koja je vladala kod svakog od ovih zatvorenika bila je više nego teška, niko nije mogao ni sa kim da razgovara, jer su bili izbezumljeni od prizora koji su im stalno bili pred očima, i mislili su šta im se još može desiti. Osjećaj gladi i žeđi nije postojao, nije bilo ni sna na oči. Sutradan 10.maja1941.g. neprijatelj je dozvolio da zatvorenici prime hranu, koju su donijeli roditelji i prijatelji ali uz pregled i kontrolu njemačke straže. Negdje oko 2 sata poslije podne, uđe jedan njemački oficir u zatvor i počinje nešto da govori. Neko reče: ,,Opet napolje i postrojavanje,,. Tako se je po drugi put u pratnji njemačkih vojnika krenulo prema parku, sada je naređenje da se jadna, izmučena ljudska tijela skidaju sa drveća na koja su vješana i ponovo stavljaju na zaprežna kola uz istu pratnju njemačkih vojnika uz pjesmu ,,LI LI MARLEN…,,i ,,Fon der kaserne…,, kreće se prema groblju, to je bila najtužnija slika koja se mogla vidjeti, jer su tijela bila ukočena iskrivljena i izdužena od vješanja. Dana 11.maja 1941.g. oko 9.30 sati, u školskom dvorištu osjeti se neki žamor. Opet vojnici, civili i neke pripreme. Ulazi jedan njemački oficir u zatvor i reče da se izlazi a u dvorištu se je moglo zapaziti više talijanske nego njemačke vojske i ustaša. U zatvoru se je već saznalo da je u grad stiglo nešto oko 2000 talijjanske vojske i da će preuzeti vlast u gradu. Njemački oficir govori: a prevodi Oto Goldberger apotekar iz Sanskog Mosta, živi u Izraelu. ,,LJUDI, ovaj oficir reče, da od danas talijanska kavalerija preuzima vlast u gradu i upravu nad vama, te da se njemačka vojska povlači na drugi položaj, da su se dogovorili da sve zatvorenike puste kućama do daljnjeg,,. Poslije toga govora svi ostali zatvorenici krenuli su kućama. Jedva su se kretali od iznemoglosti, straha i mučenja i svega što su preživjeli i vidjeli strahote nad njihovim sugrađanima. Dolazak i odlazak italijanske vojske Prvih dana okupacije Bosne i Hercegovine t.j. Vrbaska banovina, postala je sporna oblast između talijana i ustaša. Sporazum je postignut 10.maja 1941. g. Granica se je protezala od Slovenije do Kosova, presijecajući dijagonalno Bosansku Krajinu, prolazeći preko bivšeg sanskog sreza kroz sela: Fajtovci, Trnava-Behremaginica planina. Na putevima su postojale rampe. Talijanska vojska iz pravca Ključa ušla je u Sanski Most 10.maja 1941. g. sa kavalerijskim pukom SAVOIJA, prvim divizionom III artiljerijskog puka, koji je brojao oko 2000 vojnika. Odmah su zaposjeli zgradu novoizgrađene gradske bolnice, žandarmerijsku stanicu i okolne kuće. … … Trijumfalni put stožernika GUTIĆA kako njegov reporter kaže da je od velikog značaja kako za Sanski Most tako za cijeli hrvatski narod. Tako sva uputstva koje je dr Viktor dao doslovno su prihvaćena, i odmah se je krenulo u akciju, bez milosti, uključili i katolički svećenici, koji su aktivno učestvovali. Mnogi Srbi iz Sanskog Mosta, bježali su bez proputnica, a i sa proputnicama koje su se dobijale za velike novce, da ih zora ne zateče u Sanskom Mostu. Oni Srbi koji su vjerovali,te nisu pobjegli, ustaška banda ih je ubijala na svakom mjestu, što govore velike tri humke u Šušnjaru, iz kojih je tekla krv, jer nisu duboko ukopani, te tri humke na stočnoj pijaci, Milinom Birtu, Čaplju Kljevcima i drugim stratištima gdje su kosti 5.500 nevinih ljudi koja su obilježena krstovima i spomenicima. Koliko je još ostalo korijenja ustaša, govore činjenice da sad mudžahedini i lokalni vandali ruše spomenike na grobovima Srba-mučenika. Ivica Simeon, kotarski prestojnik, davao je propusnice nekim Srbima, to je radio i Jozo Klepić zv. Patašon. Mnogi izbezumljeni Srbi nisu pitali pošto su proputnice nego su davali koliko se traži. Sve moguće represalije su vršene, tako je organizovano da izbjeglice iz okolnih sela dolaze u Sanski Most, kako bi vršili pritisak na autohtono stanovništvo da ih prime u svoje stanove, kako bi kasnije ostali u srpskim kućama, ucjenjivali su srpske i jevrejske porodice da izbjeglicama daju hranu, ogrjev, odjeću i sve što im treba, mnogi su imali ulogu špijunaže. Kako je planski vršeno pomjeranje cjelokupnog stanovništva od sjevera do juga zemlje, tako je njemačka vlast deportovala oko 500 porodica iz Mariborske oblasti, gdje su se naselili Nijemci, sve se to događa drugom polovinom mjeseca jula, a stanovnici Srbi Sanskog Mosta, čas su u zatvoru, čas pušteni. Uveden je i policijski čas. Kasnije deportirani Slovenci odlaze u sabirni centar Banja Luka. … … Poznat je slučaj braće Borenovića, koji su došli sami, navodno su im rekli, idite javite se u ustaški logor, jer ko se nađe kod kuće a da se ne javi biće strijeljan, tako su uradili i više nisu vidjeli bijela dana. Istog dana, 27. jula 1941.godine, ustaše su dovele vezanog Majkić Gojka iz Lušici Palanke, koji je bio i ranije proganjan, zbog naprednog shvatanja ležao je i u mitrovačkom zatvoru, i on je ubijen u Sanskom Mostu. U ovom masovnom hapšenju, desetine i desetine mirnih neiskusnih srpskih seljaka ustaše su dovodile i trpale u zatvor. Varali su ih na sve načine što su ih preko svojih doušnika pozivali da se mirno sklone kod vlasti, a i slali su im pozive što su mnogi prihvatili. Poznato je da je selo Dabar dobilo oko 700 poziva, da bi ih na prevaru dovukli u grad da ih pobiju. U pozivima je pisalo da se dijele kafa, šećer, so i druge potrepštine u kojima je narod oskudijevao, ali se na ovaj poziv stanovnici Dabra nisu odazvali. Dana 28, 29. i 30. jula 1941.godine ustaše su vozom uskotračne pruge u stanicu Sanski Most dovezli i na prevaru utrpali Srbe seljake iz sela: Korijenova, Sanice, Kljevaca, a kasnije iz drugog pravca Busnova, Tomašice, sreza Prijedor, zatvarali ih u prostorije stare Osnovne škole, žandarmerijske kasarne, te velikog žitnog magacina koji je predstavljao poznato mučilište jadnih, gladnih i žednih nedužnih srpskih seljaka. Prevare su kružile na sve strane, tako su govorili da se ide u grad, javiti vlasti, da ponesu sa sobom hranu i odjeću, da će mnogi od njih biti transportovani za Njemačku ili u Srbiju. Mnoge od ovih prevarenih mučenika ustaše su zaustavljale na Rešića strani, Kumalića strani i Čapljinskim barama i odmah ih poubijali, jer su znali da u gradu nemaju gdje da ih smjeste, zatvori su bili krcati. Sad počinje još veće zlo nad ovim izmučenim Srbima. Ranom zorom izvode ih iz zatvora, vežu ih po četvoro žicom za ruke, stavljaju im list od lipe u usta da ne progovore, i u pratnji ustaša vode na strijeljanje u Šušnjar. Prethodno su ih u zatvoru mnogo tukli i mučili, kako priča Miljatović Stojanka, da su se ljudi jedva kretali putem. U tim žalosnim povorkama kretali su se vezani, gladni, žedni, izubijani i krvavi na put bez povratka, uz urlanje i psovku pobjesnjelih pijanih ustaša, koje su uz put govorili: Ideš u Srbiju, majku Rusiju i Crvenu armiju. U mukama su gubili kape, šešire, cipele. Pored svih muka, zlikovci su ih nagonili da pjevaju ustaške pjesme “Paveliću, živila ti ruka, kad ti ubi srpskog hajduka”. Onda nastaje tuča kundacima i toljagama, koje su se mogle vidjeti i poslije 1941. godine kraj humki, a najžalosnije je što su tako mučeni morali da sami kopaju grobnice u koje će ih krvnici sahranjivati. Do strelišta su ih pratile ustaše u maslinastoj boji uniformi sa puškama na gotovs, kojima su ih tukli. Bilo je i pojedinačnih ubijanja, tako je u grad došla jedna Srpkinja da se žali Horvat Konradu, on ju je odmah iz pištolja ubio. Poznat je slučaj žene porodilje, zatvorene u zgradi opštine, kukala je i vikala i niko ne zna šta je s njom bilo. Tako je zdenskom ulicom jedna žena nosila novorođenče, a ustaše su se nadmudrivale da li da pucaju u dijete ili u srce žene, pogodili su dijete a kasnije ženu ubili. Život svakog Srbina bio je u rukama ustaških krvnika. Mnogo zatvorenika ubijano je u magacinu, na Stočnoj pijaci, te na ivici potoka koji se je ulivao u rijeku Sanu, gdje su mučenički pobijeni građani grada Sanski Most, koji su bili taoci, njih peko 107, dok su preživjeli Čučak Vojin i Starčević Jovan. Pucanj oružja mogao se čuti cijeli dan, a naročito ujutro. Kako ih svirepost nije popustila, krenuli su po kućama, tako su uhapsili Dodik Veljka i Miladinović Boška, koji nisu imali ni 15 godina, i ubili ih. Dalje, improvizirali su tobožnji napad četnika nad zaseokom Milinkovićima, ubili Milinković Đurđa, svu njegovu porodicu, a sinu mu Vici odsjekli glavu i bacili u potok. Pobili Deliće, Dušana i Dragu, te njihove žene Vukosavu i Dragicu, a djecu ostavili, čija se kuknjava čula do grada. Ubili su bolesnog Štrbac Stanka i njegovu ženu Milicu, te djecu i Maru i Dušana – Duću, a naveo ih je komšija Corić Stipe, kao i Apaća Mihajla. Teškog i nezaboravnog dana, na sv. Iliju, 2. avgusta 1941.godine, ustaše izvode 107 talaca iz stare Osnovne škole i kroz park tjeraju ih put Stočne pijace, prema grabama kraj potoka, gdje su ih uz batine pobili, sem dvojice koji su nekako u krvi, među ostalima, preživjeli ta ubistva. Ubijanje Zurunić Drage (zv. Duduković Šemse), učiteljice iz Tuzle, koja je službovala u Fajtovcima, a poslije u Sanskom Mostu: Tačno 3. avgusta 1941. godine ustaše dolaze u kuću Zurunića i traže učiteljicu Dragu, jer je ona muslimanka prešla na pravoslavnu vjeru, da bi se mogla vjenčati sa Zurunić Pericom. Bosu je odvode do Mašinskog mosta, gdje su strijeljani Vidovići, maltretiraju je dok ona skače u Sanu, oni je vade, rasijecaju joj grudi i stavljaju na rane so i tako krvavu bacaju u rijeku, pucaju u nju, ubijaju je i u klečećem položaju je zakopavaju. To je činio ustaša Zukić Himzo zv. Čiko. Iza nje su ostali sinovi Predrag (7), živi u Australiji i Simo (5), živi u Ljubljani. Sva imovina im je opljačkana i tako je Zurunića u Sanskom Mostu nestalo. U međuvremenu, dok se još ubijaju nevini Srbi u Sanskom Mostu, nastavlja se pokolj i tuča nevinih Srba u selima Čaplju, Podlugu, Šehovcima. Istog dana dobošar kao i uvijek oglašava: “Čujte i počujte, narode, ustaška vlast je izdala naredbu da se jave svi muškarci – dječaci iznad 12 godina. Ko se ne javi čeka ga smrtna kazna.” Pokrštavanje srpskog stanovništva Poslije neviđenih zvjerstava Gutićevi agenti krenuli su sa spremljenim izjavama u agitaciju za prelaz iz pravoslavne u katoličku vjeru. Izbezumljeni od svega što su doživjeli i vidjeli, oni su te formulare bez otpora prihvaćali. Tadašnji ustaški ministar dr Tuk, izdao je naredbu i zabranio naziv srpsko-pravoslavna, a umjesto tog naziva grko-istočna vjera. Proganjanja sveštenika, te mijenjanje naziva vjere, sve je prisililo uplašeni narod, te je krenuo na tzv. pokrštavanje. Takođe otpuštanje sa posla i zatvaranje crkava, ubrzalo je ovaj proces pokrštavanja. Sveštenici su preko svojih raznih agenata, kako u selu tako i u gradu, razvijali podmuklu akciju u vezi sa pokrštavanjem. Poznati su agitatori Stanko Topić ,fotograf iz Kruhara, Paula Cerjan supruga dr Cerjan Josipa, Marija Grgić iz Poljaka. Oni su dijelile pozive za pokrštavanje, u to ime uzimali su i novčanu nagradu. U zv. Kotarskom predsjedništvu, molbe za pokrštavanje primao je ustaša u fesu po imenu Ivica Bračić. Zavedeni klerikalci sela: Kruhara, Poljaka, Krkojevaca, Kljevaca, Čaplja i drugih, odlaze kućama kandidata za pokrštavanje da ih uče molitve: Zdravo Marija, Oče naš i preslušavali su ih, jer je to bio jedan od uslova za prijem u katoličku vjeru. Za ovakvu sramnu akciju ovi agenti su dobili uputstva od biskupskog ordinijata pov.br. 9259/41, potpisana od nadbiskupa Stepinca, gdje su bila propisana pravila ko može biti primljen u katoličku vjeru, a koja su pored ostalih glasila: “Da je gospodin Isus Krist, da je jedan pastir, jedan ovčinjak. Stanovnici grko-istočne vjere, čuvajte ovaj savjet. Biskup đakovački primio je hiljade vaših, koji su od državne vlasti dobili svjedočanstvo o čestitosti. Ugledajte se na ovu svoju braću pa se što prije prijavite za prelaz u katoličku vjeru. Vi će te kao katolici moći ostati u svojim domaćinstvima, nesmetano moći unapređivati svoje domaćinstvo, i odgajati svoju mladež za Boga i državu Hrvatsku. Vi ćete u katoličkoj crkvi osigurati spas neumrlih duša, prema onoj svetoj opomeni, spasitelja našeg Isusa Krista.” Ova akcija trajala je duže od dva mjeseca, nakon čega se vodila budna kontrola da li se redovno ide u crkvu, da li se krste djeca koja se rađaju u katoličkoj crkvi, jer je trebalo postati pravi vjernik katoličanstva. Ovoj akciji se pokorila većina stanovnika Srba pomenutih sela, jer je bio velik strah od zločina, mjera koje su preduzimane, kao i kontrola od strane komšija koji su preduzimali ovu akciju. Neprijatelj je bio uporan u akcijama koje su planirali i od kojih nisu odustajali. Tužno je bilo gledati kad za katoličkih praznika tužne povorke kreću prema katoličkoj crkvi, i nose preko ruku krunice (brojanice) koje su se prodavale u crkvi, sa kojima se molilo Bogu prema propisima katoličke crkve. Mora se spomenuti da mnogi stanovnici Srbi nisu ravnodušno gledali sve ove događaje, Srbi se odmeću u šumu, talas ustanka se naglo širi, jer je to bio jedini spas da se opstane. Neprijatelj je bio uporan i dalje provodi svoje planove na ovom terenu kao i na ostalim. Kada su ustanici u reonu Drvara ubili domobranskog majora Ferdinanda Konrada na Pasjakovcu, koji se vraćao iz Bravska za Prijedor, ustaše su opet počele da hapse i ubijaju Srbe do kojih su mogli doći. Odmah poslije ubistva ovog domobranskog majora stigla je domobranska vojska u selo Dabar kod Sanskog Mosta i popalila naselja: Sekule, Dašiće, Banjce, Udovčiće i dio Đedovače. Tako su u jednom danu popalili 104 kuće i pobili dosta staraca i djece. Dobar dio učesnika ovih nedjela krenuo je u pljačku sela Dabra, goneći stoku i sve što su našli za sebe. Poznato je da je u ovoj pljački učestvovao i svećenik fra Luka Tešić iz Sasine, koji je prednjačio i za sebe uzeo dva dobra konja.

Tex Willer 1-747, hronoloski italijanski redosled kompletna kolekcija ocuvano Teks Viler MOGUĆA ZAMENA SPISAK EPIZODA: 001. Crvena ruka 002. Jedan protiv dvanaest 003. Odmetnik 004. Heroj Meksika 005. Satania 006. Dvostruka igra 007. Krvni savez 008. Dvojica protiv stotinu 009. Poslednja bitka 010. Klopka 011. Indijanski znak 012. Texov sin 013. Tex neustrasivi 014. Tajni klanac 015. Misteriozna planina 016. Vatra 017. Sakali iz Kanzasa 018. Dodge City 019. Kraj Belog Vuka 020. Hrabar plan 021. Krvava zora 022. Yampa Flat 023. Piutes 024. Tajna fetisa 025. Zaseda 026. Crne strele 027. Opsada baze broj 6 028. Podli napad 029. Crni kojot 030. Old Pawnee Bill 031. Mesa Verde 032. Smrt vreba iz mraka 033 Tragična dolina 034 Zlokobni susreti 035 Rizicna karta 036 Selo duhova 037 Lazna optuzba 038 Zivi pesak 039 Klanac smrti 040 Kobni most 041 Otpadnik 042 Pozar na Star 0 043 Borba za zivot 044 Drska pljacka 045. Misteriozni glas 046. Ubica 047 Teritorijaponora 048 DvobojuLaredu 049 Vrac 050 Sinovinoci 051 KrvNavaja 052 Gerila 053 Velikikralj 054 Grimiznojezero 055 Izdaja 056. Pobuna 057. Tragicna noc 058. Trka do smrti 059. Dvoboj u zoru 060. Le Rey 061. Smrt u snegu 062. Morski psi 063. Vigilantes 064. Mexico 065. Gvozdena zavesa 066. Drama u cirkusu 067. Zuta ruka 068. Apacki dvoboj 069. Vruce olovo 070. Poslednji juris 071. Pueblo Bonito 072. New Orleans 073. Pony Express 074. Krv na putu 075. Oluja 076. Bela pustinja 077. Blago hrama 078. Nocna mora 079. Crveni zmaj 080. Utvare 081. Banda vukova 082. Izazov 083 Texova proslost 084 Kralj rodea 085 Obala varvara 086 Rio Verde 087 Yuma 088 Nemilosrdni 089 Smrt vojnika 090. Bekstvo kroz noc 091. Indijanska osveta 092. Pravda 093. Teror u savani 094. Black Baron 095. Karavan sa zlatom 096. Lov 097. Stranac 098. Jahaci 099. Poraz 100. Super Teks 101. El Morisco 102. Siera Encantada 103. Gospodar ponora 104. Zakletva 105. Neumoljivi 106. Judina placa 107. Gilas 108. Pakao u Robber Cityiju 109. Masakr 110. Chinatown 111. As u rukavu 112. Krug se zatvara 113. Izmedju dve zastave 114. Kad top zagrmi 115. Krvavi sumrak 116. Pikova dama 117. El Paso 118. Zakon jacega 119. Bez predaha 120. Na obalama Pecosa 121. Bandit Dugan 122. Putevima severa 123. Ratni bubnjevi 124. Crveni mundiri 125. Mefistov sin 126. Cetiri amajlije 127. Crna magija 128. Ukleti jedrenjak 129. Silver Star 130. Lovac na ucene 131. Wanted 132. Lice s oziljkom 133. Conestoga 134. Condor Pass 135. Diablero 136. Kraljica noci 137. Povratak Montalesa 138. Tragicna opsada 139. Adios amigos 140. Arizona 141. Klopka 142. U ime zakona 143. Celija smrti 144. Mohaves 145. Senka vesala 146. Obecana zemlja 147. Cheyennes 148. Kento ne oprasta 149. Trading post 150. Sunset ranch 151. Poslednji poker 152. Mrznja bez kraja 153. Pljackasi sa Sierre 154. Zvono za Lucera 155. San Francisco 156. Borba na moru 157. Tiranin na ostrvu 158. Lovci na glave 159. Serif Duranga 160. Killers 161. Cvet smrti 162. Yamin povratak 163. U kraljevstvu Maya 164. Ples vatre 165. Apache Kid 166. Kraj Comancherosa 167. Noc ubojica 168. Smaragdni idol 169. Juris Navaja 170. Na tragu Toma Fostera 171. Bijeli indijanac 172. Crna uzica 173. Vrijeme nasilja 174. Pandza je udarila! 175. Lovci na sklapove 176. Mrtvi grad 177. Sablasti u pustinji 178. Konjanici osvete 179. Pljačka vlaka 180. Peti covjek 181. Zvezda za Teksa 182. Canyon Diablo 183. Lov na covjeka 184. Pobunjenik Mingo 185. Sudac Maddox. Privedite Texa Willera 186. Čovjek sa stotinu lica. Little Rock 187. Tajna rudnika 188. Staza Broncosa 189. Visoravan Kostura 190. El Muerto 191. Boot Hill 192. Victorijevo blago 193. Traper 194. Ljudi bez straha 195. Utrka strijele 196. Dakotas 197. Razbojnici sa Rio Grandea 198. U jazbini bandita 199. Juzno od Nogalesa 200. Kristalni idol 201. Zlato Kolorada 202. Veliki kanjon 203. Bezimeni kauboj 204. Kanadski pobunjenici 205. Crna litica 206. Mucenje 207. Orao i Munja 208. Zmijsko gnijezdo 209. Kuca na rijeci 210. Linč 211 Tucson 212 Trgovci oružjem 213 Noćni napad 214. Dva suparnika 215. Santa Cruz 216. Trojica ubojica 217. Ruka sudbine 218. Rat na pašnjacima 219. Rekvijem za hulju 220. Zavjera 221. Šuma totema 222. Čovjek i zvijer 223. Sasquatch 224. Samoubilacka misija 225. Ubiti ili umrijeti 226. Ucjena 227. Put Apasa 228. Tajanstvena piramida 229. Strasna carolija 230. Kubanski klan 231. Otok mrtvih 232. Zeljezna maska 233. Sah mat 234. Junaci devil passa 235. Vatre u noci 236. Krug krvi 237. Protiv svih 238. Trgovci smrcu 239. Otvorene karte 240. Sjene proslosti 241. Sati ocaja.. 242. Cetiri bjegunca 243. Cruzadov znak 244. Lovci i lovina 245. Put bez povratka 246. Cochiseov sin 247. Okrsaj u kanjonu 248. Sotonin znak 249. Paklenski bijes 250. Operacija Panama 251. Okrutna dzungla 252. Izdajnik 253. Pandze u tami 254. Otok uzasa 255. Uzarena dolina 256. Agencija za indijanska pitanja 257. Nebeski put 258. Skok u ponor 259. Žeđ za osvetom 260. Dimni signali 261. Slomljena strela 262. Zloduh plavih brda 263. Vruce zemlje 264. Opasna istraga 265. Sjena Mefista 266. Vjestica 267. Tex protiv Jame 268. Sinovi sunca 269. Tajna Sierra Madre 270. Grobnica Azteca 271. Bandoleros 272. Dezerter 273. Opasni saveznici 274. Djavolska spletka 275. Dinamit 276. Velika prijetnja 277. Maskirani osvetnik 278. Okamenjena suma 279. Divlji pohod 280. Povratak Carnicera 281. Dzelat 282. Izgubljeni svet 283. Vatrena kola 284. Geronimo 285. Rendzer iz Teksasa 286. Zlocin na zaledjenom jezeru 287. Covek iz senke 288. Ratni poklic 289. Osveta Tiger Jacka 290. Gospodari doline 291. Pukovnik Watson 292. Podla prevara 293. Taoci 294. Unakrsna vatra 295. Tajni prolaz 296. Mesec Comanchea 297. Lesinari 298. Neprijateljska teritorija 299. Bekstvo iz AnderVillea 300. Vatreno Koplje 301. Sablasna gostionica 302. Zatvorena vrata 303. Glasnik smrti 304. Nocni orao 305. Krcma u luci 306. Zaverenici 307. Dan straha 308. Povratak Crvene Ruke 309. Voda do grla 310. Nevidljiva pretnja 311. Ranc izgubljenih ljudi 312. Davitelji 313. Pecina Thugsa 314. Lavirint smrti 315. Krv na reci 316. Beli bizon 317. Neuhvatljivi Proteus 318. Zaseda u Black Canyonu 319. Divlji decak 320. Gringos 321. Oruzje masakra 322. Skriveni Pueblo 323. Korumpirani grad 324. Atentat u Washingtonu 325. Smrt dolazi sa neba 326. Meta Tex Willer 327. Pljackasi sa Missourija 328. Napusteni mlin 329. Pustinjski duhovi 330. Podzemna reka 331. U mocvarama Louisiane 332. Smrtonosne vode 333. Noc zasede 334. Legenda o staroj misiji 335. Prokletstvo Escondide 336. Rudnik uzasa 337. Covek zmija 338. Dokaz optuzbe 339. Crveni Đavoli 340. Bez izlaza 341. Zemlja nasilja 342. Indijanska policija 343. West Fork 344. Brzaci Red Rivera 345. Jazbina ubice 346. Grabezljivci velikog severa 347. Zhenda 348. Gavranova stena 349. Ponor 350. Plameni krst 351. Sekta tri K 352. Banda lobanje 353. Jazbina u mocvari 354. Urota 355. Alcatraz 356. Zarobljenik s Albatrosa 356. Zarobljenik s Albatrosa 357. Ruka medju stijenama 358. Blago izgubljenog grada 359. Sioux 360. Planine vjetra 361. Sveta planina 362. Desperados 363. Stope u pijesku 364. Spanjolski medaljon 365. Covjek sa bicem 366. Sastanak sa Smrću 367. Klopka u Rudniku 368. Bljeskovi nad Meksikom 369. Chihuahua! 370. Kradljivci stoke 371. Uhoda 372. Thonga tiranin 373. Lažna uzbuna 374. Skriveni pištolj 375. Preko granice 376. Pozlaćeni ranč 377. Konjanici 378. Pravda za Navahose 379. Ratnik Apaca 380. Zakon oruzja 381. Kraljevstvo tisine 382. Crni tigar 383. Malajska tvrđava 384. Paklenski prolaz 385. Pakleni indijanac 386. Kazna 387. Vrijeme za ubijanje 388. Moriscova tajna 389. Ljudi jaguari 390. Astečki bog 391. Selo prokletih 392. Ljudska žrtva 393. Spletka u Santa Feu 394. Atentat 395. Svjedok 396. Zločinački sporazum 397. Oštrica u mraku 398. Topeka! 399. Spaljeno pismo 400. Glas u oluji 401. Zlato Klaatua 402. Krv u snijegu 403. Suparničke bande 404. Sjeme mržnje 405. Poruka 406. Okrutni ljudi 407. Carsonova prošlost 408. Razbojnici iz Montane 409. Posljednji okršaj u Bannocku 410. Strah 411. Neprijatelj bez lica 412. Divljina 413. Zatočenica svjetionika 414. Buđenje vulkana 415. Zločin u luci 416. Krijumčari 417. Čitači tragova 418. Smrt na rijeci 419. Na stazi osvete 420. Tisuću dolara za smrt 421. Prijetnja u pustinji 422. Strava u Silver Bellu 423. Čovjek bez prošlosti 424. U zemlji plemena Uta 425. Pakleni izazov 426. Jukatan 427. Žrtveni bunar 428. Vukovi Kolorada 429. Smrt prijatelja 430. Ubojice 431. Pokolj u Red Hillu 432. policijska konjica 433. Dva revolveraša za Jasona 434. Napad na utvrdu 435. Cijena pobjede 436. Wild west show 437. Kineske sjene 438. Nepobjedivi 439. Careva tajna 440. Okršaj u Sierri 441. Springfield kalibar 58 442. Rendžer u opasnosti 443. Povratak Crnog Tigra 444. mrtva laguna 445. Noć zombija 446. Oluja na stjenovitim brdima 447. Oružana pratnja 448. Lov na dijamante 449. Ljudi koji su ubili Lincolna 450. Specijalna misija 451. Opijum 452. Moriscov povratak 453. Zdenci Agua Prieta 454. Buđenje mumije 455. Navajska osveta 456. Iznad zakona 457. Lanac ubojstava 458. Na putu za utvrdu Apache 459. Mescalerosi 460. Do zadnje kapi krvi 461 Dragulj Akbara 462. Rijeka straha 463. Sedmorica Ubojica 464. Helltown 465. Neumoljivi Jack Thunder 466. Golden pass 467. Bezimeni grad 468. Pucnji u noći 469. Granica 470. Vrag sa Sierre 471. Brijeg smrti 472. Svjedoci optužbe 473. Dugo putovanje 474. Šerif u nevolji 475. Predznak 476. Čovjek koji je došao s rijeke 477. Divlji izazov 478. Sablasni rudnik 479. Prokleta brda 480. Brežuljci Siouxa 481. Vjetar mržnje 482. Bijeli oblak 483. Hladnokrvno ubistvo 484. Krivci 485. Jahači iz Wyominga 486. Bodljikava žica 487. Anđeo osvete 488. Matador 489. Srdžba Montoya 490. Urota protiv Custera 491. Velike prerije 492. Little Bighorn 493. Crna smrt 494. Maska užasa 495. Zasjeda na jezeru 496. Bubnjevi u šumi 497. Velika invazija 498. Rat na granici 499. Junaci Teksasa 500. Ljudi u bekstvu 501. Mefisto 502. Zamka za Karsona 503. Noć tame 504. Jazbina zla 505. Rat u pustinji 506. Južno od Rio Grandea 507. Rendžer je izdajnik 508. Francuski trgovac 509. Snejk Bil 510. U neprijateljskom logoru 511. Povratak u Kalver Siti 512. Grad straha 513. Šume Oregona 514. Šenonove puške 515. Dug put 516. Kripta 517. Pernata zmija 518. Kiša 519. Madi Krik 520. Zaseda u ponoć 521. Kajove 522. Lovci na bizone 523. Crveni vukovi 524. Dvojica neprijatelja 525. Pravda na granici 526. Braća Donegan 527. Obeležje moći 528. Indijanska dijadema 529. Sveto mesto 530. Jezero Atabaska 531. Rečni pljačkaši 532. Golden Erou 533. Mesto blokade 534. Dolina mržnje 535. Udarac za udarac 536. Neumoljivi Tumak 537. Anasazi 538. Kolorado Bel 539. Banditi iz grada duhova 540. Đavolja vrata 541. Blago iz rudnika 542. Beli brat 543. Sramna ucena 544. Nameštaljka u Klondajku 545. Potera po vellikom severu 546. Poslednja diližansa 547. Napušteni put 548. Dokazivanje optužbe 549. Vojni sud 550. Voz za Redvil 551. Blokirani put 552. Selo pod opsadom 553. Pucanj u metu 554. Tročlana banda 555. Tajanstveni ubica 556. Smrt u magli 557. Ubijte Kita Vilera 558. Bekstvo 559. Odbrojani minuti 560. Moktezuma 561. Prljavi novac 562. Peščani zdenac 563. Misija u Meksiku 564. Ruralesi 565. Stražar 566. Vojnik se vraća kući 567. Deset godina kasnije 568. Krv u raju 569. Vojnici bizoni 570. Deseti konjički puk 571. Opsada Juta 572. Begunac 573. Prokleta zemlja 574. Tornado 575. Na stazi sjecanja. KOLOR 576. Ubojstvo u ulici Bourbon 577. Ponocni starac 578. Alkemicareva kuca 579. Montalesova osvevta 580. Zvona San Rafaela 581. Indijanski serif 582. Ljudska lovina 583. Missouri 584. Dva gerilca 585. Velika žeđ 586. Igre moci 587. Pandza crnog tigra 588. Crni dvorac 589. Pobuna Cheyennea 590. Tri duga dana 591. Covjek iz Baltimorea 592. Isprepletene sudbine 593. Mrtvaceva ruka 594. Podnevni vlak 595. Deadwood 596. Preko rijeke 597. Kameni most 598. Vatreno iskusenje 599. Rendzer za neprijatelja 600. Demoni sa severa 601. Krvnici iz Vegasa 602. Dvoboj kod korala 603. Kožna maska 604. Napad na diližansu 605. Velika izdaja 606. Pakleni lov 607. Dolina bogova 608. U prorokovoj jazbini 609. Šest odora u prašini 610. Hrana za lešinare 611. Traperi iz Yellowstonea 612. Kiša olova 613. U zemlji vulkana 614. Saboteri 615. Traka u ponor 616. Pod pratnjom 617. Junaci utvrde Kearny 618. Trgovci robljem 619. U rudnicima Canaana 620. Espectrova jazbina 621. Melez 622. Makuova osveta 623. Opkoljen 624. Prljava igra 625. Okovi krivnje 626. Između neba i pakla 627. Salt river 628. Zarobljenica 629. Pracenje 630. Borba bez predaha 631. Zlato planine San Juan 632. Hermanovi dobrovoljci 633. Tombstone Epitaph 634. Profesionalci 635. Tajna suca Beana 636. Zamka u San Antoniju 637. El Supremo 638. Snajperisti 639. Na ulicama San Francisca 640. Otok magle 641. Mlade ubojice 642. Sastanak s osvetom 643. Nesavladivi 644. Očajnički bijeg 645. Bijes komanča 646. Besmrtni ratnik 647. Sladeova ucjena 648. Pod opsadom 649. Sinovi ponora 650. Tajne vile Diago 651. Krvavi mjesec 652. Okrutni Charvez 653. Znaci smrti 654. Crno zlato 655. Pakao u Oil Springsu 656. Omča 657. Ubojica iz sjenke 658. Winnipeg 659. Crkva na brežuljku 660. Spletke i otrovi 661. Trazi se ziv ili mrtav 662. Karava hrabrih 663. Ghost town 664. Opasna igra 665. Zasjeda 666. Čast ratnika 667. Dugo koplje 668. Rendzeri iz Lost Valley 669. Pukovnik Zla ruka 670. Meckenzijevi jahaci 671. Banda zmija 672. Na putu ya Sacramento 673. Yamin povratak 674. Četiri jahača 675. Pakleno grotlo 676. Oteti dečak 677. Obračun u Madison Creeku 678. Jethro 679. Maskirani klan 680. Staza Forresterovih 681. Tabla Sagrada 682. Povratak Lupe 683. Zarobljenica pustinje 684. Wolfman 685. Branioci Silver Bowa 686. Skriveni grad 687. Stranci 688. Kineski glasnik 689. Strah u San Dijegu 690. Meksicke robinje 691. Apasko srce 692. Divlji Johnny 693. Povratak Proteusa 694. Kit protiv Kita 695. Konačna osveta. KOLOR 696. Sjenka maestra 697. Manhattan 698. Panika u kazalištu 699. Prijetnja nad New Yorkom 700. Zlato Powneeja 701. Kraljica vampira 702. Hram u džungli 703. Bowenov drugi život 704. Priterani uza zid 705. Voštana maska 706. Klub Trinaestorice 707. Kći Satanie 708. Pleme prokletih 709. Bes Makue 710. Opsada Mezcala 711. Kukavice i heroji 712. Osuđenici iz Dryforka 713. Umri muški 714. Đavolja litica 715. Odiseja Belle Star 716. Netdahe 717. Seoska straža 718. Sinjora sa Ranca Verde 719. Konačni obracun 720. Na lošem putu 721. Atentat na Montalesa 722. Guatemala 723. Crna smrt 724. Državni udar 725. Monah ratnik 726. Vudu revolveraš 727. Veštica iz močvare 729. BIS - Indijanski agent

Stanje kao na fotografijama! Nacrtao: V. Badrov Proizvodnja Bosna Film 1951 god. Dimezije: 70cm x 100cm Veoma retko !!! Plakat u dobrom stanju! Scenario: - Drago Mazar - Bosko Kosanovic Rezija: - Bosko Kosanovic Snimio: - Aleksandar Sekulovic Muzika: - Boris Papandopulo U glavnoj ulozi - Dragomir Felba Na granici je jugoslovenski crno-beli kratki igrani film snimljen 1951. godine u režiji Boška Kosanovića, kome je to predstavljao režijski debi. Scenario za film su napisali Kosanović i Drago Mazar. Boško Kosanović (1913 - 1974) bio je jugoslavenski filmski režiser, najpoznatiji kao autor igranog filma Kuća na obali koja je 1954. godine predstavljala prvu važniju koprodukciju jugoslavenske i neke od zapadnih kinematografija. Kosanović je u filmski svijet ušao nakon kratke karijere u jugoslavenskoj tajnoj policiji OZNA, tokom koje je bio zadužen za ispitivanje zarobljenih škripara i drugih paravojnih formacija koji su pokušavali srušiti komunističku Jugoslaviju neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Njegov filmski opus se uglavnom sastojao od dokumentarnih filmova. Filmografija Boško je uglavnom radio na dokumentarnim filmovima, a njegova najpoznatija ostvarenja u režiranju su filmovi Kuća na obali (1954) i film Male stvari (1957). Za sva svoja ostvarenja u režiji je pisao scenario, osim za film Male stvari. Dragomir Felba (7. jul 1921 — 13. jul 2006) je bio jugoslovenski i srpski filmski, pozorišni i televizijski glumac. Studirao je tehnički i pravni fakultet, a kasnije i Visoku filmsku školu u Beogradu koju je i završio 1950. Debitovao je u kragujevačkom Narodnom pozorištu ali je već 1952. godine prešao u Jugoslovensko dramsko pozorište. Već od 1956. godine ima status slobodnog umetnika. Prvu filmsku ulogu odigrao je 1948. godine u filmu „Sofka“ a proslavio se ulogom u filmu „Barba Žvane“. Za ulogu u filmu „Kozara“ je, na pulskom filmskom festivalu, nagrađen specijalnom diplomom. Aleksandar Stojković (1915 — 1972) bio je pozorišni i filmski glumac. Biografija Bio je brat poznatog glumca Danila Bate Stojkovića i suprug glumice Rahele Ferari. Boris Papandopulo (Honnef na Rajni, 25. veljače 1906. - Zagreb, 16. listopada 1991.), hrvatski skladatelj i dirigent; sin operne pjevačice Maje Strozzi-Pečić i oca grčkog plemenitaša Konstantina Papandopula. Kompoziciju je studirao u Zagrebu, a dirigiranje u Beču. Bio je zborovođa Kola u Šibeniku i Zvonimira u Splitu, te ravnatelj opere HNK i dirigent simfonijskog orkestra Hrvatskoga radija, ravnatelj opere u Rijeci, dirigent opere u Sarajevu, Zagrebu i Splitu. Autor je jednog od najvećih (oko 440 djela) opusa u hrvatskoj glazbi. Boris Papandopulo rođen je u Bad Honnefu na Rajni 1906. Papandopulo je u Zagrebu od 1921. studirao kompoziciju na Muzičkoj akademiji (teorijske predmete u razredu Frana Lhotke i Franje Dugana starijeg, glasovir u razredu Antonije Geiger-Eichhorn) i diplomirao u razredu Blagoja Berse 1929. U međuvremenu, na preporuku obiteljskoga prijatelja Igora Stravinskoga, 1925–28. u Beču studirao dirigiranje, isprva privatno u D. Focka, potom na Novom bečkom konzervatoriju u R. Niliusa. Zarana počeo skladati – glasovitu je Contradanzu za glasovir, prema vlastitoj izjavi, skladao za studija, a skladbu s oznakom op. 1, In petto degli amanti za sopran i komorni orkestar, 1924. kad i Prvi gudački kvartet (revidirao ga je 1927.). Godine 1928. u Beču mu je uspjelo praizvedena kantata Slavoslovije (Laudamus) za sole, mješoviti zbor i orkestar, a 1930. u Hrvatskom glazbenom zavodu održan je njegov prvi autorski skladateljski koncert: Antonija Geiger-Eichhorn praizvela je Prvu sonatu za glasovir op. 10, a Maja Strozzi-Pečić sudjelovala je u praizvedbi za nju skladanoga antologijskoga djela Concerto da camera op. 11. Kao dirigent je debitirao 1927. u Zagrebu ravnajući izvedbom vlastite skladbe Veče mladosti za mješoviti zbor i orkestar s Hrvatskim pjevačkim društvom »Kolo« i Zagrebačkom filharmonijom. Od 1929. do 1934. bio je umjetnički voditelj i dirigent »Kola«, ujedno 1930–35. dirigent Društvenoga orkestra HGZ-a i 1932–35. Učiteljskoga pjevačkoga zbora »Ivan Filipović«. Često je nastupao i kao pijanist u komornim sastavima, a ponajviše kao glasovirski pratilac pjevača. Nezadovoljan statusom u Zagrebu, odlazi u Split, gdje je 1935–38. nastavnik u Gradskoj glazbenoj školi i zborovođa Splitskoga muzikalnoga društva »Zvonimir«, ujedno 1936–38. nastavnik glazbe u dominikanskoj gimnaziji u Bolu. U Zagrebu 1938–46. ponovo vodi HPD »Kolo«, istodobno je u HNK od 1938. korepetitor, 1940–45. dirigent i 1943–45. ravnatelj Opere te na Hrvatskom krugovalu 1942–45. dirigent Simfonijskoga orkestra. Zaposlen na Radio-stanici Zagreb od kolovoza 1945. do svibnja 1946. kad mu je, zbog dužnosti koje je obnašao ratnih godina, odlukom Suda časti Udruženja kompozitora Hrvatske četiri mjeseca zabranjeno javno djelovanje. Potom je pozvan da preuzme neku od ponuđenih funkcija. Odlučio se za mjesto direktora Opere Narodnoga kazališta »Ivan Zajc« u Rijeci, gdje je za prvoga mandata 1946–48. obnovio ansambl i postavio opsežan repertoar. Godine 1948. imenovan je direktorom Opere Narodnoga kazališta u Sarajevu, gdje je, zadržavši se do 1953., ostavio trag na svim glazbenim područjima. Od 1949. bio je i nastavnik u sarajevskoj Državnoj muzičkoj školi. U Rijeci je ponovno na čelu Opere 1953–59.: iznimno pridonosi glazbenomu životu grada, usmjeruje opernu i koncertnu repertoarnu politiku i prema manje poznatim djelima, intenzivno sklada, često nastupa kao dirigent i pijanist te drži predavanja kako bi glazbenu umjetnost približio što većemu broju slušatelja. Od 1959. do 1965. dirigent je Opere HNK u Zagrebu, 1968–74. Opere HNK u Splitu, a istodobno gostuje ravnajući različitim ansamblima u nas (Simfonijski i Tamburaški orkestar RTV Zagreb, orkestar Zagrebačkoga gradskoga kazališta »Komedija«) te u Mostaru, Beogradu, Sarajevu i Kairu. Posljednjih desetljeća života bio je aktivan podjednako kao skladatelj i dirigent. Boris Papandopulo kao mladi umjetnik Skladajući nesmanjenim intenzitetom gotovo šest desetljeća, stvorio je opus od približno 440 djela. Skladao je orkestralnu (simfonijske pjesme, baletne suite, dvije simfonije), koncertantnu (za glasovir, violinu, fagot, čembalo, kontrabas, timpane), komornu, glasovirsku, vokalnu (solo-popijevke, zborovi), vokalno-instrumentalnu (16 kantata), glazbeno-scensku (osam opera, 12 baleta) i filmsku glazbu. Snažnu potrebu za istraživanjem zvukovnosti iskazuje zarana u trima tematskim krugovima: folklornom, sakralnom te onom temeljenom na tradicionalnim oblikovnim uzorima (ta će se načelna podjela vidjeti u cijelom opusu, premda ima i znakovito vrijednih otklona). Kompleksnost postupanja s glazbenom građom te niz rješenja netipičnih u usporedbi s djelima proizašlim iz folklorne tematike drugih hrvatskih skladatelja istoga razdoblja temelj su strukture njegovih vokalnih i vokalno-instrumentalnih djela. Tretirajući glazbeni folklor kao samo jedan od izvora različitih elemenata glazbe, nikad se nije podvrgnuo ideološkim pravilima koja su bitno obilježila neonacionalni stil u hrvatskoj glazbi između Prvoga i Drugoga svjetskoga rata. Ta neobvezatnost odnosa dopustila mu je mogućnost odabira, vlastitost što će se očitovati u svim etapama, od melodijske i ritamske invencije do konačnoga oblika partiture (romantični ep Utva zlatokrila, tekst V. Nazor, 1932.). Tijekom godina njegov će odnos prema glazbenom folkloru sve više apstrahirati tako što će se ishodišni predložak prepoznavati isključivo kao zvukovna, tonska građa lišena izvanglazbenoga sadržaja i razloga, ali često vezana uz kakvu specifičnu temu (Istarske freske iz Berma, 1973.; Osorski requiem, 1977.). Njegovo se stvaralaštvo temeljilo na uvjerenju da sve »stvari života« uvijek mogu biti i »stvari glazbe« i to je neprestano interferiranje funkcioniralo neovisno o tom je li pojedino djelo imalo i vlastitu, autonomnu priču. Komorni mu opus podrazumijeva skladbe za tradicionalne sastave, ali i djela s neobičnim sastavima, kojima kao da je uloga realizirati neku posve novu predodžbu zvučnosti. Istraživački poriv prema zvukovnoj boji iskazivao je već 1930-ih, što će, pokazat će se poslije, biti jedno od temeljnih obilježja njegova svekolikoga opusa. Zvučanje kao temeljni zakon podvrgava se jedino kretanju kao svojoj vremenskoj koordinati. U kretanju se sažimlju parametri melodijskoga crteža i njegove ritamske razvedenosti te čine ustroj skladbe unutar formalnoga okvira. Taj pak okvir iskazuje stanovitu dvoznačnost iz koje se na jednoj strani raspoznaju temelji tradicionalnoga oblika, a na drugoj oblik ovisi o izdržljivosti, o kapacitiranosti tematske građe, katkad čak i motiva, da reproducira, mijenja, obrađuje, transponira vlastite elemente. Česta je procjena njegove glazbe kao izrazito motorične, iako intencija prema ponavljanju segmenata građe može biti i u svezi s tradicijom ponavljanja kao obilježja folklornoga glazbenoga idioma. Izazov zvučanja svakako je nadređen svim skladateljskim postupcima bez obzira na to o kakvu je parametru riječ i jesu li posrijedi folklorom obojeni stavci ili se temelje na kakvu modusu ili možda čak i na dvanaestotonskom redoslijedu. Često se to vidi i u izboru glazbala, jedinstvenom za onodobnu skladateljsku praksu. U nekonvencionalne instrumentalne kombinacije upuštao se već u ranim djelima, a osobito je u tom bio inventivan u poslijeratnim godinama (Concertino za trubu i timpane, 1950.; Na teferiču za zbor, klarinet i veliki bubanj, 1952.; kantata Romaniji za zbor, četiri trube, četiri trombona i dva para timpana, 1953.; Groteska za tubu, glasovir i udaraljke, 1964.; Razgovor ugodni za flautu i čembalo, 1969.). Osim neobičnih zvukovnih kombinacija, prostor zvučnosti proširuje i čestim odabirom velikih vokalno-instrumentalnih sastava, poduprtih neuobičajenim glazbalima, većim brojem solista, otvarajući pritom i mnogobrojne mogućnosti u realizaciji formalnih zamisli. U istoj su ovisnosti o zvučnom učinku posljedično i česte promjene tonaliteta, njegovo proširenje ili pak potpuno napuštanje, uravnoteženo, ekonomično, ali i potpuno korištenje opsega i mogućnosti pojedinih glazbala, dok se od izvođača zahtijeva maksimum, jednako na razini umijeća kao i na suptilnijoj, kreativnijoj razini, koja će igri sa zvukovnom bojom udahnuti umjetnički život. Oblik u Papandopulovu djelu ovisi o njegovoj potrebi da sitnjenjem i ponavljanjem motiva, ili čak njegovih dijelova, u doslovnom, a češće u variranom obliku postigne dinamizam kretanja (neobarokna motoričnost). Očituje se to i u građenju velike forme nizanjem malih, u sebi zatvorenih oblika. Rijetko će se u tom golemom opusu susresti sonatni oblik, a uočljivo je pretežno baratanje s malim oblikom vrlo često jednostavnoga trodijelnoga ustroja. Slijed malih cjelina nerijetko je povezan u zbroj međusobno korespondentnih, gotovo samostalnih, zaokruženih odjeljaka kakva velikoga vokalno-instrumentalnoga djela. Živost glazbenoga protoka katkad zaokuplja pozornost na štetu melodijskoga tijeka, osobito kad se služi plesnim pokretom kao polazištem, a svaka ritamski složenija vodoravna linija teži ornamentiranju (triole, kvintole, sekstole, septole). Načelu okomitoga ritmičkoga kontrastiranja pogoduje intenzivna i gusta promjena metra, njegov omiljeni postupak, a krajnji je učinak na trenutke upravo fascinantna dinamičnost. Sve te sastavnice skladateljskoga izraza moguće je slijediti u njegovu stvaralaštvu koje sadržava gotovo sve tradicijom naslijeđene oblike, ali i mnoge nestandardne formacije koje su pokrenule spoznajne skladateljske vizure u hrvatskoj glazbi prve polovice 20. stoljeća, a da nisu zakoračile u prostore avangardnih glazbenih procesa koji su prodrli u hrvatsku glazbu potkraj 1950-ih. Boris Papandopulo uz pijanino Papandopulov opus, jedan od najvećih u cjelokupnoj hrvatskoj glazbenoj povijesti, ne samo opsegom nego i umjetničkom vrijednošću snažno je obilježio hrvatsku glazbenu umjetnost 20. stoljeća. Skladao je glazbu za igrane filmove Barok u Hrvatskoj i Lisinski (O. Miletić, 1942., 1944.), Bakonja fra Brne i Stojan Mutikaša (F. Hanžeković, 1951., 1954.), U oluji (V. Mimica, 1952.), Milioni na otoku (B. Bauer, 1955.) i Pustolov pred vratima (Š. Šimatović, 1961.), za 14 dokumentarnih filmova (Vlak broj 51, R. Sremec, 1947; Jadran kroz vjekove, Melita Filipović, 1948; Vincent iz Kastva, M. Katić, 1956) te animirani Susret na pijesku (B. Brajković, 1959.). Obrađivao je božićne pjesme za zbor i orkestar, redigirao djela Vatroslava Lisinskoga i Ivana pl. Zajca, skladatelja koje je promovirao i kao dirigent. U fonoteci Hrvatskoga radija sačuvano je više od 300 snimka njegovih skladba i oko 200 snimka njegovih dirigentskih interpretacija s različitim orkestrima i ansamblima. Ostavština mu se od 2006. čuva u knjižnici Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu. Bio je redoviti član JAZU (današnja Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) od 1965., počasni član Hrvatskoga glazbenog zavoda od 1977. Umro je u Zagrebu 1991. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju. Drago Mažar (Bosanski Petrovac, 16. avgust 1918 — Banja Luka, 10. novembar 1991) bio je učesnik Narodnooslobodilačke borbe, društveno-politički radnik SFR Jugoslavije i SR Bosne i Hercegovine i narodni heroj Jugoslavije. Biografija Rođen je 16. avgusta 1918. godine u Bosanskom Petrovcu. Ostao je bez oca s devet godina, kada se porodica već doselila u Banjaluku. Posle jednog đačkog incidenta sa nastavnicom francuskog jezika, Drago je iz gimnazije prešao na zanatsku školu. Pod uticajem starijeg brata Ivice, počeo je da se interesuje za revolucionarnu literaturu, a uskoro je bio i jedan od organizatora aktiva revolucionarno orijentisane srednjoškolske i radničke omladine u zanatskoj školi. Već 1937, postao je rukovodilac skojevske grupe. Pored aktivnosti u muzičkoj sekciji „Pelagić“ stizao je da se angažuje u raznovrsnim akcijama Kluba akademičara Banjaluke, te sportskog društva „Borac“. Isticao se i učešćem u demonstracijama, protestnim zborovima i štrajkovima. Tada je kuća Mažarovih bila sastajalište radničkih aktivista, skojevaca i komunista. U godinama početka Drugog svetskog rata u Evropi, vlada Cvetković-Maček formirala je tzv. radne vojne logore da bi neutralisala komuniste. U jedan od njih, koji se nalazio kod Ivanjice u Srbiji, bio je deportovan i Drago Mažar. Posle puča u martu 1941, ovaj logor bio je raspušten. Posle puča, Drago je na proputovanju kroz Beograd uhvatio vezu sa Veselinom Maslešom, koji mu je preneo direktivu KPJ da se javi u vojsku. Sa svojom jedinicom dočekao je kapitulaciju Jugoslavije u Sarajevu, bio zarobljen, ali je istog dana uspeo da pobegne. S KPJ i ilegalcima Sarajeva uhvatio je vezu preko Nisima Albaharija i uključio se u pripremu za oružanu borbu. Predstavljajući se nemačkoj komandi kao šef orkestra u hotelu „Evropa“, uspeo je da dobije propusnicu za slobodno kretanje noću, pa je iz nemačkog skladišta iznosio vojnička odela i drugu ratnu opremu. Krajem aprila 1941, kada se vratio u Banjaluku, četiri brata Mažara našli su se nakratko na okupu kod kuće i ubrzo je svaki krenuo na izvršenje svog zadatka koji je odredila KPJ. Prikupljajući oružje kao rukovodilac diverzantske grupe u gradu, jednom je prilikom obukao uniformu domobranskog narednika i tako ušao u Kastel, odakle je izneo municiju, a desetak pušaka bacio u Vrbas, koje je Karlo Rojc izvadio i sakrio na groblju. S ovim su oružjem u rukama prvi lokalni partizani otpočeli ustanak u Banjaluci. Drago Mažar se krajem juna 1941. nalazio među prvim partizanskim borcima iz Banjaluke koji su se okupili na Starčevcu iznad grada. Učestvovao je u borbama na relaciji Jajce–Mrkonjić grad. U avgustu je bio izabran za komandira čete, odnosno komandanta partizanskog štaba Prve čete za Bosansku krajinu. Tih su dana ustaše uhvatile u Jajcu njegovog brata Ivicu i streljale ga. Upravo je tada u njegovu četu iz Banjaluke došla sestra Nada. Tokom septembra i oktobra 1941, operisao je sa svojom jedinicom po centralnoj Bosni, koja je tada izvela niz uspešnih akcija kod Krupe na Vrbasu, Skender-Vakufa, na Čelincu i u Crnoj Rijeci. U jesen 1941, Drago je bio izabran za komandanta bataljona u Trećem, kasnije preimenovanom u Četvrti krajiški partizanski odred, koji je tokom zime 1941. i 1942. razvio veliku aktivnost u blizini Banjaluke. Kada je jednom posetio svoju majku, koja je još uvek živela na periferiji Banjaluke, a njena kuća bila ilegalno partizansko uporište, Drago je uspostavio saradnju s domobranskim satnikom Majerom, zapovjednikom domobranske jedinice, kojeg je majka Marija na to pripremila. Zahvaljujući tim okolnostima, Drago je 5. februara 1942. godine izveo jednu od najsmelijih akcija u Bosanskoj krajini. Majer je, po dogovoru, neutralisao svoju posadu u Debeljacima, obezbedio uniforme i ugovorene znake raspoznavanja, tako da je Drago sa 22 odabrana partizanska borca, preobučena u domobranske uniforme, došao usred dana pred žandarmerijsku kasarnu u Vrbanji. Posle borbe koja je trajala samo nekoliko trenutaka, poginulo je i ranjeno više žandara i domobrana, a 40 ih je zarobljeno. Kasarna je zapaljena, a kolona sa zarobljenim neprijateljskim vojnicima, koji su nosili plen, i dva poginula a dva teže ranjena partizana, uputila se na prevoje Ponira iznad grada. Ubrzo se nakon toga i majka Marija pridružila partizanima, sredinom februara 1942, noseći u naručju šestogodišnju unuku Nenu, ćerku najstarijeg sina Boška. Početkom maja 1943. godine, Drago je bio postavljen za komandanta Šestog partizanskog odreda, a po oslobođenju Prijedora za komandanta mesta Ljubija. Učestvovao je i u prvim borbama za vreme neprijateljske ofanzive na Kozaru, juna 1942. godine. Krajem jula ponovno je bio postavljen za komandanta Šestog partizanskog odreda, ali je već septembra iste 1942. preuzeo funkciju obaveštajnog oficira u Operativnom štabu za Bosansku krajinu. Od leta 1943, kao obaveštajni oficir Prvog bosanskog korpusa NOVJ, izveo je na čelu grupe obaveštajaca niz akcija u istočnoj Bosni. Kao major, Mažar je, 1944. u svojstvu šefa obaveštajnog odseka rukovodio kursom obaveštajaca. Do kraja rata, pretrpeo je još nekoliko gubitaka u užoj porodici; majka mu je umrla od tifusa, poginuo mu je drugi brat Josip, i naposletku najstariji brat Boško. Po završetku rata, Drago Mažar je radio u Upravi državne bezbednosti do 1952. godine, a po demobilizaciji, u činu pukovnika, obavljao je niz društveno-političkih funkcija na republičkoj i saveznom nivou. Bio je aktivan i u razvoju kulture i kao pisac i kao dugogodišnji upravnik Narodnog pozorišta Bosanske krajine. Umro je 10. novembra 1991. godine u Banjaluci, gde je i sahranjen. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i mnogih drugih jugoslovenskih odlikovanja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 27. novembra 1953. godine.