Detalji predmeta Stanje Polovno Avanturističko putovanje kroz moje sobe Karl Markus Gaus(autor) Emina Peruničić(prevod) Izdavač: Akademska knjiga Naslov originala: Abenteuerliche Reise durch mein Zimmer Avanturističko putovanje kroz moje sobe je dnevnik, istraživačko putovanje, sećanje na preminule prijatelje, krajnje lična odiseja kroz prostor i vreme koja prevazilazi književne i druge granice. Ko pročita ovu knjigu mogao bi gotovo naslepo da se snalazi po prostorijama stana nedaleko od salcburškog Zigmundstora: klimava drvena polica, zastakljen tekst pesme Alberta Erenštajna ispisan rukom pesnika pored ulaznih vrata, kosi plafon sobe na gornjem spratu. Mnogo je sveta u toj knjizi smešteno u stan srazmerno male kvadrature, a Gaus pravi asocijativna skretanja i ekskurzije, preskače epohe i granice i sa tog putovanja se vraća sa ogromnim prtljagom. Volfgang Paterno *26 --- 03.03. 23:56 prodavac je promenio načine slanja ---

Detalji predmeta Stanje Polovno Skrivena kamera Zoran Živković(autor) Izdavač: Laguna Pogrebnik pred penzijom zatiče u ulaznim vratima koverat bez ikakvog ispisa, u kome se nalazi bioskopska ulaznica. Ova karta uputiće ga u pustolovinu koja će potrajati sve do poznih noćnih sati i koja će ga voditi na sve neobičnija mesta. Uveren da je žrtva skrivene kamere, protagonista pokušava da se snađe u zamkama koje ga vrebaju sa svih strana, ali samo se beznadežno zapliće u složenu, nerazmrsivu igru Tanatosa i Erosa. Srpski majstor spekulativne proze Zoran Živković napisao je možda najlepši roman detekcije još od vremena remekdela Stanislava Lema Istraga (1974). Za razliku od Le movog romana, međutim, Poslednja knjiga takođe je diskretna, duhovita ljubavna priča... Publishers Weekly, SAD Iako je možda još rano da ga proglasimo novim Borhesom, njegov mozaički roman Sedam dodira muzike svakako ga čini vodećim kandidatom za tu titulu. New York Times Book Review, SAD Zoran Živković čudesno je ironičan autor čije se nadasve osobene vizije savršeno slažu s njegovom sumornom duhovitošću punom apsurda. Guardian, Velika Britanija Kao i uvek, Živković je izbrušen i zastrašujuće inteligentan. Ljubitelji dobre književnosti biće očarani raskošnim domišljatostima i sugestivnošću njegovog proznog pera. Lokus, SAD Poput Horhea Luisa Borhesa, Živković je majstor u sazdavanju čudesnih, alternativnih svetova. Poput Dejvida Linča on uspeva da spoji napetost i setu – da bude okrutan i duhovit u isto vreme. The Seattle Times, SAD Kao u Kafkinim delima, velike zamisli kod Živkovića ne nameću se odozgo, već moćno niču iz samog pripovednog tla. TimeOut, SAD Živkovićevo pisanje prividno je jednostavno i predivno elegantno u isti mah. Svakom novom knjigom srpski pisac nadmoćno pokazuje zašto je jedan od najvećih majstora savremene svetske fantastike. Revolution SF, SAD Živkovićeva proza postiže istinsku bezgraničnost. Podjednako se razumljivo obraća čitaocima u Helsinkiju ili Meksiko Sitiju, kao i onima u Tokiju ili Njujorku. Ona uspeva da dirne ljude od Kejptauna do Osla. Nova Express, SAD *25 --- 03.03. 21:14 prodavac je promenio načine slanja ---

Detalji predmeta Stanje Polovno Bilješke o piscu: August Šenoa rođen je 14. studenoga 1838. godine u Zagrebu. U roditeljskom domu stekao je ljubav prema umjetnosti: Otac mu je rado išao na koncerte i u kazalište, a mati je voljela književost. Poslje smrti majke 1848. god., svršivši u Zagrebu osmi razred, odlazi u Pečuh k rođacima, gdje završava prvi razred gimnazije 1850. god. Vraća se u Zagreb gdje maturira 1857. god. u gornjogradskoj gimnaziji, i upisuje se na Pravoslovnu akademiju. Od početka listopada 1859. god. nastavlja pravni studj u Pragu. Tu ostaje do 1865. godine. Ne položivš na vrijeme odrđene spite bio je prisiljen baviti se žurnalistikom, te se vraća u Zagreb i radi u redakciji “Pozor”. 1868. godine postaje gradski bilježnik. Iste godine vjenča se sa Slavom pl. Ištvanić. Postaje ravnatelj hrvatskoga zemaljskog kazališta 1870. god. Postaje i dramaturg. Njegov prvi roman Zlatarevo zlato izlazi 1871. god. Dvije godine kasnije, 1873. godine, postao je gradski senator i napušta kazalište. Od 1874. godine do smrti uređuje hrvatski književni časopis “Vijenac”. Umro je 13. prosinca 1881. godine. Ležeći bolestan diktirao je “Kletvu” i rekao je “Nedajte mi umrjeti, imam još toliko toga za napisati”. Najpoznatija djela su mu: “Seljačka buna”, ”Zlaterovo zlato”, “Prosjak Luka”, “Mladi gospodin”, “Prijan Lovro”, “Diogenes”, “Kanarinčeva ljubovca”, “Vječni Žid” i “Zagrebulje”. Zlatarevo zlato Kratki sadržaj: Radnja se odvija u 16 st. u Zagrebu. Plemić Pavao Gregorijanec spašava Doru Krupićevu prilikom jedne gužve u gradu i odvodi je njenom ocu, zlataru Petru Krupiću. Pavao se odmah u nju zaljubio. Prilikom iste nevolje u gradu smili mu se nijemi prosijak Jerko i zamoli svoje sluge da ga odnesu na njegove dvore da se izliječi. Dora je slovila kao lijepa, vrijedna, skrušena i vjerna bogu i domu, iako je rano ostala bez majke pa ju je uz oca odgajala kuma Magda. Brijač Grga Čokolin nije uspio isprositi Doru za ženu pa se zakleo da će Krupićevoj obitelji nanijeti sva zla. Pokušao je djevojku u gradu oklevetati zbog čega ju je otac otjerao kod rođaka van grada. Putem su ju presreli plaćenici Stjepka Gregorijanca s namjerom da ju otmu i osramote, ne bi li tako onemogućili da se Pavao njome vjenča. Kao što je brijač Grga bio doušnik Stjepku, tako se prosjak Jerko zajedno sa plemićem Pavlom urotio protiv Grge i oca Gregorijanca. Dodatnu nevolju čini barunica Klara koja je rano ostala samoborska udovica i smrtno se zaljubila u lijepog Pavla. Jerko je objasnio Pavlu da nije nijem, da imaju zajedničkog oca, da mu je majka bila služavka na očevom dvoru, da ju je Stjepko napastovao i kad je vidio da je trudna protjerao ju je sa dvora. Umrla je u teškoj bjedi, a on joj se zakleo da će cijeli život šutjeti, kako nitko ne bi saznao ništa o njemu. Do sada mu je pomagao rođak fratar u samostanu. Kad su nastale svađe između vlastele i građana, u vrijeme kad je Petar bio na ratištu protiv turaka, Klara je unajmila jednog zlobnika koji se pojavio u Dorinoj kući za vrijeme dok je bila sama. Prethodno je taj zlobnik ranio Janka koji je čuvao Dorina ulazna vrata. Dori se predstavio kao čovjek koji traži zaštitu, u nevolji je i bježi. Smilio se Dori, donijela mu je vode i dok je gledala kroz prozor zlobnik joj je podmetnuo otrov. Kratko nakon što je probala tu vodu preminula je. U taj čaš došao je nesretni Pavao koji nije ništa mogao napraviti protiv toga. Idućeg dana Dora je bila sahranjena. Za vrijeme dok je ležala na odru u crkvi Pavao se sreo sa Klarom i obećao joj najljuće nevolje za sve što je učinla. Pavao je otišao na ratište sa turcima. Vratio se tek na samrti oca Stjepa, kojeg ispovijeda svećenik Jerko. Otac se na samrti ispovijeda svećeniku i kaje se za vanbrčnog sina. Svećenik otkriva da je on taj sn. Iza obitelji Gregorijanec u kojoj su bila tri sina nije ostao niti jedan nasljednik. Pavao se nije ženio i pognuo je na ratištu. Niko je mao samo jednu kćerku, a Jerko je bio svećenik.

Detalji predmeta Stanje Polovno Opis oglasa Osijek : Galerija likovnih umjetnosti, 1987 Materijalni opis143 str. : ilustr. ; 22 cm medalje, medaljerstvo, periodizacija, plaketa, semiologija medalje, savremeno medaljerstvo, patetični realizam, zelimir janes, kosta angeli, transmedijalna medalja, ekspresionizam, veličina medalje, istorija medalje, ... AutorMemorijal Ive Kerdića (3 ; 1987 ; Osijek) Ostali autoriGoll, Predrag [urednik] Mesinger, Bogdan [autor teksta] NakladnikOsijek : Galerija likovnih umjetnosti, 1987 Materijalni opis143 str. : ilustr. ; 22 cm NapomenaKatalog izložbe. Summary. Klasifikacijska oznaka737 Numizmatika. Kovanice. Medalje Jezikhrvatski – neformalna umjetnička (i društvena) inicijativa za izdavaštvo, kazalište, multimediju i edukaciju – O NAMA NOVOSTI Književnost Kazalište MULTIMEDIJA Kontakt TRAKTAT O MEDALJI Samostalna izložba Luke Petrinjaka obilježena je radovima koji pripadaju kategoriji transmedijalne medalje, odnosno hibridne medalje – „medaljoplastike“. Pojam transmedijalne medalje uveo je stručnjak i teoretičar medalje dr. Bogdan Mesinger 1987. godine u svojemu Traktatu o medalji opisujući novo oblikovanje i ulogu medalje koja se javlja potkraj 60-ih i tijekom 70-ih godina 20. stoljeća kao arhitektualiziranu, skulpturiziranu i modificiranu medalju koja prelazi svoje značenjske granice i stapa se s „taktilom“ i malom plastikom, prelazeći u „medaljoplastiku“. U razgovoru za Slobodni pokret Luka Petrinjak uvodno se predstavio te se osvrnuo na rad i pripremu skultpura. Slobodni pokret: Za početak možete li reći nešto o sebi, te kako započinjete rad na skulpturi, kako teče priprema? Od djetinjstva sam obične predmete uvijek nešto prepravljao, mijenjao, dograđivao. Mijenjao sam oblik i namjenu poklonjenih igračaka, na pseću kućicu dodao TV antenu i ulazne stepenice. Nije mi bilo dovoljno da stvari samo funkcioniraju. Bilo je jasno da nakon osnovne škole, uz podršku roditelja (oboje su arhitekti) umjesto gimnazije odaberem Školu primijenjene umjetnosti, kasnije Odjel metala. Taj imperativ “stvarati novo iz postojećeg” odnosno obrnutim putem da “nova ideja oblikovanjem asocira na postojeće, svakodnevno” pratila me kroz sve faze odgoja i obrazovanja. Kraljevska akademija u Antwerpenu, pa Bruxelles, pa Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, nisu me demantirale, slijedim tu misao i danas. Sama ideja oblikovanja novog, do sada neviđenog, bliska je definiciji umjetnosti. (Između ostalih i Matko Peić ” Pristup likovnom djelu”, 1971. ) Slobodni pokret: Odakle crpite inspiraciju za svaku pojedinu skulpturu? Rad na skulpturi kod mene započinje konfuzno. Na početku je ideja, program, zadaća. Recimo, odlučio sam povezati više medija, pa sam na stripovski način, u nekoliko slika predočio neki događaj, priču ili ideju: prikazao sam tri skulpture povezane u jednu. Svaki si puta zadajem i neku novu tehničku zadaću, tako sam slikama rješavao različite tehnologije- uporabu legure, tehnike granulacije… Ne volim lijevanje, draže mi je direktno, u potpunosti utjecati na konačni proizvod, na njegovu teksturu i završnu obradu. Sam rad na objektu vrlo mi je važan. Volim fizičku komponentu stvaranja. Prethodno crtežom izrađenu studiju forme prenesem u računalo, da ubije ljepotu i šarm crteža. Crtež može biti odličan, a da konačni proizvod bude loš. Jako me zanimaju forma i poruka, funkcija u doslovnom smislu me ne zanima. Dovoljna funkcija su ljepota i poruka. Slobodni pokret: Od kuda poriv baš za medaljerstvo? Današnjim svijetom vlada megalomanija i senzacionalizam. Sve mora biti “naj”. Najveći avion, najviši poslovni toranj, najveći kruzer za najviše putnika, najveći stadion ili koncertna dvorana, najveći provokator najvećeg broja ljudskih individua, pa tako čak i u umjetnosti općenito. Medalja je mala skulptura. Ima široko polje primjene (amblemi, pripadnost Društvima, nagrade, oznake statusa) ali uvijek zadržava ideju pojedinca, privatnosti, intime. Raduje me pomisao da ostvarujem direktni kontakt sa nepoznatom ali konkretnom osobom. Slobodni pokret: Je li za Vas ova izložba bila težak projekt, koliko ste se dugo pripremali? Ne mogu priznati da je ova samostalna izložba “težak” projekt u doslovnom smislu. Radost stvaranja nadilazi sve obične poteškoće: 10 godina okupacije, odbacivanje svakodnevnih egzistencijalnih, osobnih, obiteljskih briga, stvaralačke dileme, nužna selekcija ideja i objekata, dobava adekvatnih materijala itd. Obožavam samu realizaciju. Aktualnu izložbu doživljavam kao predstavljanje i pozdrav svakom pojedincu u publici i umjetničkoj zajednici, a ne kao osobnu satisfakciju. Slobodni pokret: Osim preciznosti, koje još kvalitete mora posjedovati kipar za izradu ovakvih skulptura ? Sve obrazovne ustanove, škole i likovne akademije značajnim dijelom educiraju polaznike o osnovnim, stručnim, široko shvaćenim tehnologijama realiziranja umjetničkih objekata. Neusporedivo važniji segment kreiranja je intelektualni pristup. Ovdje mislim na unutrašnji poriv , upornost, širinu shvaćanja i prihvaćanja pojedinca-autora bez obzira na društvene i osobne uvjete života. Slobodni pokret: Premda ste dugo živjeli u Belgiji, možete li reći koja je razlika u percepciji medaljerstva i male plastike između Hrvatske i europskih zemalja? Tijekom studija u Antwerpenu i kasnijeg u Bruxsellesu bio sam zadivljen tradicijom poštovanja umjetničkog izraza u plemenitim kovinama najširih slojeva stanovništva, i to posebno u srebru. To je očito svijena distinkcija umjetnosti od trgovačke vrijednosti isto tako plemenitog metala – zlata. A možda je u bogatoj zemlji jednostavno nepristojno razmetati se osobnim bogatstvom. Možda ta egzistencijalna razlika između tradicionalne socijalne demokracije u Belgiji i “prvobitne akumulacije kapitala” i “osobnog blagostanja” kod nas rezultira jačim grčem umjetničke produkcije općenito, Divljenje zaslužuje djelovanje Klase male plastike i medaljerstva u sklopu nastave kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti-Zagreb pod vodstvom akademskog kipara Damira Mataušića, redovitog profesora na ALU u Zagrebu. Prati ga i značajan broj stranih studenata. Posebno treba naglasiti i cijeniti kontinuitet “Memorijala Ive Kerdića” u Osijeku kroz gotovo 40 godina. RAZGOVARALA: Marija Mičić Ivo Kerdić Prijeđi na navigacijuPrijeđi na pretraživanje Ivo Kerdić Ivo Kerdić Ivo Kerdić (1940.) Rođenje 19. svibnja 1881. Smrt 27. listopada 1953. Portal o životopisima Ivo Kerdić (Davor, 19. svibnja 1881. – Zagreb, 27. listopada 1953.), hrvatski medaljer i kipar. Sadržaj 1 Životopis 2 Galerija 3 Literatura 4 Vanjske poveznice Životopis Školovao se u Zagrebu i Beču, radio kao cizeler u Parizu, a u Beču je nastavio školovanje i cizelirao srebrne predmete. Vratio se u Zagreb i radio kao predavač na Višoj školi za umjetnost i obrt. Vodio je ljavaonicu bronce pri Akademiji likovnih umjetnosti. Predavao na Akademiji obradu metala (1923. – 1947.). Izveo je mnogobrojne predmete primjenjene umjetnosti (vrčevi, pladnjevi, pepeljere, nakit ,rektorski lanac Zagrebačkog sveučilišta, lanac Velikoga meštra Družbe »Braće Hrvatskoga Zmaja« ), portrete, aktove i figuralne kompozicije. Iako se bavio gotovo svim kiparskim granama, najviše je dosege postigao u medaljarstvu. Pored medaljarstva, radovi su mu i glavni i bočni oltar crkve sv. Blaža u Zagrebu, oltar sv. Nikole Tavelića u crkvi sv. Ćirila i Metoda u Jeruzalemu. U Zagrebačkoj četvrti Trnje, Vrbik, na Miramarskoj cesti kbr. 100 nalazi se Kerdićevo raspelo. Tvorac je rektorskog lanca Zagrebačkog sveučilišta i lanca Velikog meštra Družbe "Braće Hrvatskog Zmaja". Kerdić je i tvorac dva odlikovanja NDH: Kolajne krune kralja Zvonimira i Kolajne poglavnika Ante Pavelića za hrabrost. Galerija Pieta na Mirogoju Dora Krupićeva, kip u Kamenitim vratima Raspelo u Zagrebu, Miramarska cesta 100 Aleksandar Freudenreich i Ivo Kerdić- Izrada skulpture za Sokolsku mogilu u Zagrebu, oko 1926. Literatura Hrvatska enciklopedija: tom 5., Hu-Km, Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb, 2003., str. 627. Vanjske poveznice LZMK / Hrvatska enciklopedija: Kerdić, Ivo LZMK / Hrvatski biografski leksikon: Kerdić, Ivo Ivan Mirnik: »Ivo Kerdić: umjetnik i njegov model« Peristil 51/2008 (71-88) Ivo Kerdić (1881-1953) – medalje i plakete iz fundusa Arheološkog muzeja u Zagrebu Kategorije: Hrvatski kipariŽivotopisi, Zagreb Autor: Uredništvo Objavljeno: 16. studenoga 2015 Ažurirano: 3. prosinca 2018 medaljerstvo, izradba medalja, reljefom ukrašenih metalnih pločica kružna ili drugog oblika od zlata, srebra, bronce, olova i različitih legura. Prva tehnika izradbe bilo je lijevanje s pomoću kalupa, potom od XVI. st. i kovanje, a od XIX. st. galvanoplastički postupak. Medalja s likom A. Starčevića, avers, rad V. Radauša, 1943., Arheološki muzej, Zagreb Medalja s likom A. Starčevića, revers, rad V. Radauša, 1943., Arheološki muzej, Zagreb Prve medalje izrađene od bronce nastale su u doba kasnoga Rimskoga Carstva (IV–V. st.), a medaljerstvo se intenzivno razvija u doba renesanse u Italiji. Prvi hrvatski medaljer bio je Pavko Antojević, poznatiji kao Pavao Dubrovčanin, koji je oko 1450. djelovao u Napulju. U Hrvatskoj se medaljerska umjetnost javila razmjerno kasno. Prvu sačuvanu medalju kovanu na hrvatskom tlu izradio je 1707. kalupar dubrovačke kovnice novca Talijan Pavao Lonciares, podrijetlom iz Napulja, kao spomen na svečano polaganje temeljnoga kamena crkve sv. Vlaha. Svojim promjerom (37 mm) i strukturom izravno je slijedila dubrovački novac. Strani su umjetnici podmirivali domaće narudžbe do sredine XIX. st., kada je Franjo Karress (?–1889) osnovao prvu domaću graversku radionicu u Zagrebu. U njegovoj je radionici zanat izučio Josip Radković (1860–1924), autor prve hrvatske gospodarske medalje; on je 1881. otvorio vlastitu radionicu koja je s vremenom postala najveća u zemlji. Zagrebačko je medaljerstvo dosegnulo vrhunac pojavom velikih majstora Rudolfa Valdeca (1872–1928), koji se kao izraziti portretist ograničio na prikazivanje portreta na medaljama u formi p