Bertolt Brecht Furcht und Elend des Dritten Reiches Bertolt Breht Strah i beda Trećeg rajha „Strah i beda od Trećeg rajha je drama nemačkog dramskog pisca Bertolta Brehta, koju je napisao u egzilu između 1935. i 1943. Margarete Štefin i Breht su počeli da prikupljaju materijal o svakodnevnim događajima u nacionalsocijalističkoj Nemačkoj 1934. godine. Krajem 1937. pet scena koje su sažete pod naslovom Strah Dalje scene su pisane brzo, maja 1938. bilo ih je već 25, od kojih je osam prikazano na pariskoj premijeri 21. maja 1938. Do juna 1938. broj scena se povećao na 27. Breht je kompilaciju opisao kao `montažu`, koja testira umetnički metod koji je razvio u novim uslovima. Godine 1942/43. stvorena je verzija za američko tržište, koja je uključivala još jednu scenu i dobila je naslov Privatni život glavne rase (prevod je uradio Erik Bentli).U scenama, kojima prethodi kratka pesma, nacionalsocijalizam je prikazan u svakodnevnom nemačkom životu. Scene nemaju direktnu vezu; protagonisti se pojavljuju samo u jednoj sceni. Sve u svemu, oni ilustruju kako nacionalsocijalistička diktatura prodire u sve društvene klase i oblasti života ljudi i širi strah i nepoverenje. Produkcija Henrija Šniclera 7. juna 1945. na Univerzitetu u Kaliforniji i produkcija Berthold Kuarter-a 12. juna 1945. u Polin Edvards teatru Gradskog koledža Njujorka više nisu nailazile na neko posebno interesovanje publike mesec dana. po završetku rata . Osam scena iz predstave izašlo je 21. maja 1938. godine. premijerno prikazan u Parizu pod naslovom 99% (podnaslov: Slike iz Trećeg Rajha). Režiser je bio Slatan Dudov. Prvo izvođenje američke adaptacije odigralo se 7. juna 1945. u Berkliju. (U programu osnivačkog kongresa UN prikazana je produkcija Henrija Šniclera sa 17 scena.) Švajcarska premijera bila je novembra 1946. Turska premijera bila je u sezoni 1971/72. Režiser je bio Jilmaz Onaj. Posle pet izvođenja predstava je zabranjena. . Delo je prvi put objavljeno 1938. godine u Izdavačkoj kući Malik u Pragu, ali je gotov za štampu verovatno uništen krajem 1938. u vezi sa političkim događajima. Američka adaptacija objavljena je u SAD septembra 1944. godine, prvo izdanje na nemačkom jeziku, koje je sadržalo 24 scene, takođe je objavljeno u SAD u Njujorku 1945. godine. U Nemačkoj je komad objavio Aufbau-Verlag 1948.` sa vikipedia ____ `U scenama, kojima prethodi kratka pesma, nacionalsocijalizam je prikazan u svakodnevnom nemačkom životu. Scene nemaju direktnu vezu; protagonisti se pojavljuju samo u jednoj sceni. Sve u svemu, oni ilustruju kako nacionalsocijalistička diktatura prodire u sve društvene klase i oblasti života ljudi i širi strah i nepoverenje.` sa vikipdia SADRŽAJ: Nacionalna zajednica - Izdaja - Krst od krede - Mavrski vojnici - Služba narodu - Pronalaženje Pravo - Profesionalna bolest - Fizičari - Jevrejka - Doušnik - Crne cipele - Radna služba - Čas radnika - Kutija - Otpušteni - Zimska pomoć - Dva pekara - Seljak hrani krmaču - Stari borac - Beseda na gori - Reč upozorenja - Pucanje se odvija u kasarni poznatoj iz Almerije - otvaranje radnih mesta - referendum - odlično očuvana DEUTSCH.9

PRISTUPAČAN UVOD U 2000 GODINA EKONOMSKE MISLI! Ekonomija je znanost o društvu i ljudima i njihovoj upotrebi resursa – zemlje, ugljena, rada i strojeva – koji su uključeni u proizvodnju korisnih dobara kao što su kruh i cipele. Ekonomija pokazuje da je poprilično pogrešno reći da su ljudi u Burkini Faso siromašni zato što su lijeni, kao što neki govore. Mnogi od njih naporno rade, ali su rođeni u ekonomiji koja kao cjelina nije jako uspješna u proizvodnji stvari. Zašto Britanija ima zgrade, knjige i učitelje potrebe za obrazovanje djece dok Burkina Faso nema? To je iznimno teško pitanje i nitko još nije uspio doći do njegove suštine. Ekonomija se trudi. Evo snažnijeg razloga za fasciniranost ekonomijom i možda za dobivanje vlastite ideje o njoj. Ekonomija je pitanje života i smrti. Dijete rođeno danas u bogatoj zemlji ima jako male šanse umrijeti prije pete godine. Smrt malog djeteta je rijedak i šokantan slučaj kada se dogodi. U najsiromašnijim zemljama svijeta, ipak, više od 10 posto djece nikad ne doživi petu godinu zbog manjka hrane i lijekova. Tinejdžeri u tim zemljama mogu se smatrati sretnima što su preživjeli. Riječ ‘ekonomija’ može zvučati pomalo suhoparno i navesti vas na mišljenje da je riječ o hrpi dosadne statistike. A zapravo je njezina bit u pronalasku načina kako da ljudi prežive i da budu zdravi i obrazovani. Riječ je o načinu na koji ljudi dolaze do onog što im je potrebno kako bi živjeli sretan i ispunjen život – i zašto neki to ne pronalaze. Ako možemo riješiti osnovno ekonomsko pitanje, možda možemo svima pomoći da žive bolji život. Osnovno pitanje ekonomije je kako društvo prevladava najgore efekte oskudnosti – te zašto neki to ne uspijevaju ni približno brzo koliko bi trebali. Pokušaj dobrog odgovora treba više od poznavanja pojma oportunitetnog troška – biti dobar u donošenju odluke trebamo li novu bolnicu ili nogometno igralište ili bismo li trebali kupiti novi iPad ili sat. Vaš odgovor trebao bi sadržavati razne ekonomske teorije i duboko poznavanje toga kako različite ekonomije uistinu funkcioniraju u stvarnom svijetu. Upoznavanje povijesnih ekonomskih mislioca u ovoj knjizi odlična je polazna točka; njihove ideje pokazuju koliko su raznoliki pokušaji ekonomista bili. Riječ ekonomija dolazi od grčke riječi oeconomicus (oikos, kuća i nomos, zakon ili pravilo). Stoga je za stare Grke ekonomija bila način na koji kućanstva upravljaju svojim resursima. Danas ekonomija uključuje i proučavanje tvrtki i industrija. Kućanstva i ljudi koji ih čine i dalje su osnova. Nakon svega, pojedinci su ti koji kupuju stvari i čine radnu snagu. Stoga je ekonomija studija o ljuskom ponašanju u gospodarstvu. Ako dobijete dvadeset funti za rođendan, kako odlučujete na što ćete ih potrošiti? Što potiče radnika da prihvati posao za određenu plaću? Zašto neki ljudi oprezno štede novac dok ga drugi razbacuju na novi dvorac za psa? Ekonomisti pokušavaju pristupiti ovim pitanjima na znanstveni način. Zapravo, ekonomisti pokušavaju objasniti gospodarstvo kao što znanstvenici pokušavaju objasniti let rakete. Znanstvenici traže fizičke zakone – kako jedna stvar uzrokuje drugu – poput toga kako težina rakete utječe na to koliko visoko će ići. Ekonomisti tragaju za ekonomskim zakonima, na primjer kako veličina stanovništva utječe na količinu dostupne hrane. To se naziva pozitivna ekonomija. Zakoni nisu dobri ili loši. Oni samo opisuju ono što jest. Današnja ekonomija, kakvu studenti uče na sveučilištima, pojavila se relativno nedavno u tisućama godina staroj ljudskoj civilizaciji. Pojavila se prije nekoliko stoljeća, kada se kapitalizam, vrsta ekonomije koju danas pronalazimo u većini zemalja, rodio. Većina ekonomije bavi se o stvarima koje zabrinjavaju kapitaliste: kupnjom, prodajom i cijenama. Dosta toga u ovoj knjizi je o tome. Također ćemo promotriti i neke ekonomske ideje koje sežu daleko ranije. Nakon svega, svako društvo, kapitalističko ili ne, mora se boriti s problemom kako nahraniti ili odjenuti svoje stanovništvo. Proučit ćemo različite ideje o gospodarstvu i vidjeti kako se samo gospodarstvo mijenjalo. Proučavanje povijesti ekonomije pomaže nam jer učeći o tome kako su ideje ranijih mislioca proizašle iz njihovih osobnih zabrinutosti i okolnosti omogućuje nam jasnije vidjeti naše. Zato je spajanje povijesti s idejama tako fascinantno – i toliko važno za stvaranje svijeta u kojem bi više nas moglo dobro živjeti. NIALL KISHTANY predaje povijest ekonomije na Londonskoj školi ekonomije te je bio savjetnik za ekonomsku politiku Vladi Velike Britanije i Ekonomskoj komisiji Ujedinjenih naroda za Afriku. Autor je knjige Economics in Minutes i suautor knjige The Economics Book.

PRISTUPAČAN UVOD U 2000 GODINA EKONOMSKE MISLI! Ekonomija je znanost o društvu i ljudima i njihovoj upotrebi resursa – zemlje, ugljena, rada i strojeva – koji su uključeni u proizvodnju korisnih dobara kao što su kruh i cipele. Ekonomija pokazuje da je poprilično pogrešno reći da su ljudi u Burkini Faso siromašni zato što su lijeni, kao što neki govore. Mnogi od njih naporno rade, ali su rođeni u ekonomiji koja kao cjelina nije jako uspješna u proizvodnji stvari. Zašto Britanija ima zgrade, knjige i učitelje potrebe za obrazovanje djece dok Burkina Faso nema? To je iznimno teško pitanje i nitko još nije uspio doći do njegove suštine. Ekonomija se trudi. Evo snažnijeg razloga za fasciniranost ekonomijom i možda za dobivanje vlastite ideje o njoj. Ekonomija je pitanje života i smrti. Dijete rođeno danas u bogatoj zemlji ima jako male šanse umrijeti prije pete godine. Smrt malog djeteta je rijedak i šokantan slučaj kada se dogodi. U najsiromašnijim zemljama svijeta, ipak, više od 10 posto djece nikad ne doživi petu godinu zbog manjka hrane i lijekova. Tinejdžeri u tim zemljama mogu se smatrati sretnima što su preživjeli. Riječ ‘ekonomija’ može zvučati pomalo suhoparno i navesti vas na mišljenje da je riječ o hrpi dosadne statistike. A zapravo je njezina bit u pronalasku načina kako da ljudi prežive i da budu zdravi i obrazovani. Riječ je o načinu na koji ljudi dolaze do onog što im je potrebno kako bi živjeli sretan i ispunjen život – i zašto neki to ne pronalaze. Ako možemo riješiti osnovno ekonomsko pitanje, možda možemo svima pomoći da žive bolji život. Osnovno pitanje ekonomije je kako društvo prevladava najgore efekte oskudnosti – te zašto neki to ne uspijevaju ni približno brzo koliko bi trebali. Pokušaj dobrog odgovora treba više od poznavanja pojma oportunitetnog troška – biti dobar u donošenju odluke trebamo li novu bolnicu ili nogometno igralište ili bismo li trebali kupiti novi iPad ili sat. Vaš odgovor trebao bi sadržavati razne ekonomske teorije i duboko poznavanje toga kako različite ekonomije uistinu funkcioniraju u stvarnom svijetu. Upoznavanje povijesnih ekonomskih mislioca u ovoj knjizi odlična je polazna točka; njihove ideje pokazuju koliko su raznoliki pokušaji ekonomista bili. Riječ ekonomija dolazi od grčke riječi oeconomicus (oikos, kuća i nomos, zakon ili pravilo). Stoga je za stare Grke ekonomija bila način na koji kućanstva upravljaju svojim resursima. Danas ekonomija uključuje i proučavanje tvrtki i industrija. Kućanstva i ljudi koji ih čine i dalje su osnova. Nakon svega, pojedinci su ti koji kupuju stvari i čine radnu snagu. Stoga je ekonomija studija o ljuskom ponašanju u gospodarstvu. Ako dobijete dvadeset funti za rođendan, kako odlučujete na što ćete ih potrošiti? Što potiče radnika da prihvati posao za određenu plaću? Zašto neki ljudi oprezno štede novac dok ga drugi razbacuju na novi dvorac za psa? Ekonomisti pokušavaju pristupiti ovim pitanjima na znanstveni način. Zapravo, ekonomisti pokušavaju objasniti gospodarstvo kao što znanstvenici pokušavaju objasniti let rakete. Znanstvenici traže fizičke zakone – kako jedna stvar uzrokuje drugu – poput toga kako težina rakete utječe na to koliko visoko će ići. Ekonomisti tragaju za ekonomskim zakonima, na primjer kako veličina stanovništva utječe na količinu dostupne hrane. To se naziva pozitivna ekonomija. Zakoni nisu dobri ili loši. Oni samo opisuju ono što jest. Današnja ekonomija, kakvu studenti uče na sveučilištima, pojavila se relativno nedavno u tisućama godina staroj ljudskoj civilizaciji. Pojavila se prije nekoliko stoljeća, kada se kapitalizam, vrsta ekonomije koju danas pronalazimo u većini zemalja, rodio. Većina ekonomije bavi se o stvarima koje zabrinjavaju kapitaliste: kupnjom, prodajom i cijenama. Dosta toga u ovoj knjizi je o tome. Također ćemo promotriti i neke ekonomske ideje koje sežu daleko ranije. Nakon svega, svako društvo, kapitalističko ili ne, mora se boriti s problemom kako nahraniti ili odjenuti svoje stanovništvo. Proučit ćemo različite ideje o gospodarstvu i vidjeti kako se samo gospodarstvo mijenjalo. Proučavanje povijesti ekonomije pomaže nam jer učeći o tome kako su ideje ranijih mislioca proizašle iz njihovih osobnih zabrinutosti i okolnosti omogućuje nam jasnije vidjeti naše. Zato je spajanje povijesti s idejama tako fascinantno – i toliko važno za stvaranje svijeta u kojem bi više nas moglo dobro živjeti. NIALL KISHTANY predaje povijest ekonomije na Londonskoj školi ekonomije te je bio savjetnik za ekonomsku politiku Vladi Velike Britanije i Ekonomskoj komisiji Ujedinjenih naroda za Afriku. Autor je knjige Economics in Minutes i suautor knjige The Economics Book.

Opis proizvoda PRISTUPAČAN UVOD U 2000 GODINA EKONOMSKE MISLI! Ekonomija je znanost o društvu i ljudima i njihovoj upotrebi resursa – zemlje, ugljena, rada i strojeva – koji su uključeni u proizvodnju korisnih dobara kao što su kruh i cipele. Ekonomija pokazuje da je poprilično pogrešno reći da su ljudi u Burkini Faso siromašni zato što su lijeni, kao što neki govore. Mnogi od njih naporno rade, ali su rođeni u ekonomiji koja kao cjelina nije jako uspješna u proizvodnji stvari. Zašto Britanija ima zgrade, knjige i učitelje potrebe za obrazovanje djece dok Burkina Faso nema? To je iznimno teško pitanje i nitko još nije uspio doći do njegove suštine. Ekonomija se trudi. Evo snažnijeg razloga za fasciniranost ekonomijom i možda za dobivanje vlastite ideje o njoj. Ekonomija je pitanje života i smrti. Dijete rođeno danas u bogatoj zemlji ima jako male šanse umrijeti prije pete godine. Smrt malog djeteta je rijedak i šokantan slučaj kada se dogodi. U najsiromašnijim zemljama svijeta, ipak, više od 10 posto djece nikad ne doživi petu godinu zbog manjka hrane i lijekova. Tinejdžeri u tim zemljama mogu se smatrati sretnima što su preživjeli. Riječ ‘ekonomija’ može zvučati pomalo suhoparno i navesti vas na mišljenje da je riječ o hrpi dosadne statistike. A zapravo je njezina bit u pronalasku načina kako da ljudi prežive i da budu zdravi i obrazovani. Riječ je o načinu na koji ljudi dolaze do onog što im je potrebno kako bi živjeli sretan i ispunjen život – i zašto neki to ne pronalaze. Ako možemo riješiti osnovno ekonomsko pitanje, možda možemo svima pomoći da žive bolji život. Osnovno pitanje ekonomije je kako društvo prevladava najgore efekte oskudnosti – te zašto neki to ne uspijevaju ni približno brzo koliko bi trebali. Pokušaj dobrog odgovora treba više od poznavanja pojma oportunitetnog troška – biti dobar u donošenju odluke trebamo li novu bolnicu ili nogometno igralište ili bismo li trebali kupiti novi iPad ili sat. Vaš odgovor trebao bi sadržavati razne ekonomske teorije i duboko poznavanje toga kako različite ekonomije uistinu funkcioniraju u stvarnom svijetu. Upoznavanje povijesnih ekonomskih mislioca u ovoj knjizi odlična je polazna točka; njihove ideje pokazuju koliko su raznoliki pokušaji ekonomista bili. Riječ ekonomija dolazi od grčke riječi oeconomicus (oikos, kuća i nomos, zakon ili pravilo). Stoga je za stare Grke ekonomija bila način na koji kućanstva upravljaju svojim resursima. Danas ekonomija uključuje i proučavanje tvrtki i industrija. Kućanstva i ljudi koji ih čine i dalje su osnova. Nakon svega, pojedinci su ti koji kupuju stvari i čine radnu snagu. Stoga je ekonomija studija o ljuskom ponašanju u gospodarstvu. Ako dobijete dvadeset funti za rođendan, kako odlučujete na što ćete ih potrošiti? Što potiče radnika da prihvati posao za određenu plaću? Zašto neki ljudi oprezno štede novac dok ga drugi razbacuju na novi dvorac za psa? Ekonomisti pokušavaju pristupiti ovim pitanjima na znanstveni način. Zapravo, ekonomisti pokušavaju objasniti gospodarstvo kao što znanstvenici pokušavaju objasniti let rakete. Znanstvenici traže fizičke zakone – kako jedna stvar uzrokuje drugu – poput toga kako težina rakete utječe na to koliko visoko će ići. Ekonomisti tragaju za ekonomskim zakonima, na primjer kako veličina stanovništva utječe na količinu dostupne hrane. To se naziva pozitivna ekonomija. Zakoni nisu dobri ili loši. Oni samo opisuju ono što jest. Današnja ekonomija, kakvu studenti uče na sveučilištima, pojavila se relativno nedavno u tisućama godina staroj ljudskoj civilizaciji. Pojavila se prije nekoliko stoljeća, kada se kapitalizam, vrsta ekonomije koju danas pronalazimo u većini zemalja, rodio. Većina ekonomije bavi se o stvarima koje zabrinjavaju kapitaliste: kupnjom, prodajom i cijenama. Dosta toga u ovoj knjizi je o tome. Također ćemo promotriti i neke ekonomske ideje koje sežu daleko ranije. Nakon svega, svako društvo, kapitalističko ili ne, mora se boriti s problemom kako nahraniti ili odjenuti svoje stanovništvo. Proučit ćemo različite ideje o gospodarstvu i vidjeti kako se samo gospodarstvo mijenjalo. Proučavanje povijesti ekonomije pomaže nam jer učeći o tome kako su ideje ranijih mislioca proizašle iz njihovih osobnih zabrinutosti i okolnosti omogućuje nam jasnije vidjeti naše. Zato je spajanje povijesti s idejama tako fascinantno – i toliko važno za stvaranje svijeta u kojem bi više nas moglo dobro živjeti. NIALL KISHTANY predaje povijest ekonomije na Londonskoj školi ekonomije te je bio savjetnik za ekonomsku politiku Vladi Velike Britanije i Ekonomskoj komisiji Ujedinjenih naroda za Afriku. Autor je knjige Economics in Minutes i suautor knjige The Economics Book.

Opis proizvoda PRISTUPAČAN UVOD U 2000 GODINA EKONOMSKE MISLI! Ekonomija je znanost o društvu i ljudima i njihovoj upotrebi resursa – zemlje, ugljena, rada i strojeva – koji su uključeni u proizvodnju korisnih dobara kao što su kruh i cipele. Ekonomija pokazuje da je poprilično pogrešno reći da su ljudi u Burkini Faso siromašni zato što su lijeni, kao što neki govore. Mnogi od njih naporno rade, ali su rođeni u ekonomiji koja kao cjelina nije jako uspješna u proizvodnji stvari. Zašto Britanija ima zgrade, knjige i učitelje potrebe za obrazovanje djece dok Burkina Faso nema? To je iznimno teško pitanje i nitko još nije uspio doći do njegove suštine. Ekonomija se trudi. Evo snažnijeg razloga za fasciniranost ekonomijom i možda za dobivanje vlastite ideje o njoj. Ekonomija je pitanje života i smrti. Dijete rođeno danas u bogatoj zemlji ima jako male šanse umrijeti prije pete godine. Smrt malog djeteta je rijedak i šokantan slučaj kada se dogodi. U najsiromašnijim zemljama svijeta, ipak, više od 10 posto djece nikad ne doživi petu godinu zbog manjka hrane i lijekova. Tinejdžeri u tim zemljama mogu se smatrati sretnima što su preživjeli. Riječ ‘ekonomija’ može zvučati pomalo suhoparno i navesti vas na mišljenje da je riječ o hrpi dosadne statistike. A zapravo je njezina bit u pronalasku načina kako da ljudi prežive i da budu zdravi i obrazovani. Riječ je o načinu na koji ljudi dolaze do onog što im je potrebno kako bi živjeli sretan i ispunjen život – i zašto neki to ne pronalaze. Ako možemo riješiti osnovno ekonomsko pitanje, možda možemo svima pomoći da žive bolji život. Osnovno pitanje ekonomije je kako društvo prevladava najgore efekte oskudnosti – te zašto neki to ne uspijevaju ni približno brzo koliko bi trebali. Pokušaj dobrog odgovora treba više od poznavanja pojma oportunitetnog troška – biti dobar u donošenju odluke trebamo li novu bolnicu ili nogometno igralište ili bismo li trebali kupiti novi iPad ili sat. Vaš odgovor trebao bi sadržavati razne ekonomske teorije i duboko poznavanje toga kako različite ekonomije uistinu funkcioniraju u stvarnom svijetu. Upoznavanje povijesnih ekonomskih mislioca u ovoj knjizi odlična je polazna točka; njihove ideje pokazuju koliko su raznoliki pokušaji ekonomista bili. Riječ ekonomija dolazi od grčke riječi oeconomicus (oikos, kuća i nomos, zakon ili pravilo). Stoga je za stare Grke ekonomija bila način na koji kućanstva upravljaju svojim resursima. Danas ekonomija uključuje i proučavanje tvrtki i industrija. Kućanstva i ljudi koji ih čine i dalje su osnova. Nakon svega, pojedinci su ti koji kupuju stvari i čine radnu snagu. Stoga je ekonomija studija o ljuskom ponašanju u gospodarstvu. Ako dobijete dvadeset funti za rođendan, kako odlučujete na što ćete ih potrošiti? Što potiče radnika da prihvati posao za određenu plaću? Zašto neki ljudi oprezno štede novac dok ga drugi razbacuju na novi dvorac za psa? Ekonomisti pokušavaju pristupiti ovim pitanjima na znanstveni način. Zapravo, ekonomisti pokušavaju objasniti gospodarstvo kao što znanstvenici pokušavaju objasniti let rakete. Znanstvenici traže fizičke zakone – kako jedna stvar uzrokuje drugu – poput toga kako težina rakete utječe na to koliko visoko će ići. Ekonomisti tragaju za ekonomskim zakonima, na primjer kako veličina stanovništva utječe na količinu dostupne hrane. To se naziva pozitivna ekonomija. Zakoni nisu dobri ili loši. Oni samo opisuju ono što jest. Današnja ekonomija, kakvu studenti uče na sveučilištima, pojavila se relativno nedavno u tisućama godina staroj ljudskoj civilizaciji. Pojavila se prije nekoliko stoljeća, kada se kapitalizam, vrsta ekonomije koju danas pronalazimo u većini zemalja, rodio. Većina ekonomije bavi se o stvarima koje zabrinjavaju kapitaliste: kupnjom, prodajom i cijenama. Dosta toga u ovoj knjizi je o tome. Također ćemo promotriti i neke ekonomske ideje koje sežu daleko ranije. Nakon svega, svako društvo, kapitalističko ili ne, mora se boriti s problemom kako nahraniti ili odjenuti svoje stanovništvo. Proučit ćemo različite ideje o gospodarstvu i vidjeti kako se samo gospodarstvo mijenjalo. Proučavanje povijesti ekonomije pomaže nam jer učeći o tome kako su ideje ranijih mislioca proizašle iz njihovih osobnih zabrinutosti i okolnosti omogućuje nam jasnije vidjeti naše. Zato je spajanje povijesti s idejama tako fascinantno – i toliko važno za stvaranje svijeta u kojem bi više nas moglo dobro živjeti. NIALL KISHTANY predaje povijest ekonomije na Londonskoj školi ekonomije te je bio savjetnik za ekonomsku politiku Vladi Velike Britanije i Ekonomskoj komisiji Ujedinjenih naroda za Afriku. Autor je knjige Economics in Minutes i suautor knjige The Economics Book.

Autor: Nial KishtainyPRISTUPAČAN UVOD U 2000 GODINA EKONOMSKE MISLI!Ekonomija je znanost o društvu i ljudima i njihovoj upotrebi resursa – zemlje, ugljena, rada i strojeva – koji su uključeni u proizvodnju korisnih dobara kao što su kruh i cipele. Ekonomija pokazuje da je poprilično pogrešno reći da su ljudi u Burkini Faso siromašni zato što su lijeni, kao što neki govore. Mnogi od njih naporno rade, ali su rođeni u ekonomiji koja kao cjelina nije jako uspješna u proizvodnji stvari. Zašto Britanija ima zgrade, knjige i učitelje potrebe za obrazovanje djece dok Burkina Faso nema? To je iznimno teško pitanje i nitko još nije uspio doći do njegove suštine. Ekonomija se trudi.Evo snažnijeg razloga za fasciniranost ekonomijom i možda za dobivanje vlastite ideje o njoj. Ekonomija je pitanje života i smrti. Dijete rođeno danas u bogatoj zemlji ima jako male šanse umrijeti prije pete godine. Smrt malog djeteta je rijedak i šokantan slučaj kada se dogodi. U najsiromašnijim zemljama svijeta, ipak, više od 10 posto djece nikad ne doživi petu godinu zbog manjka hrane i lijekova. Tinejdžeri u tim zemljama mogu se smatrati sretnima što su preživjeli.Riječ ‘ekonomija’ može zvučati pomalo suhoparno i navesti vas na mišljenje da je riječ o hrpi dosadne statistike. A zapravo je njezina bit u pronalasku načina kako da ljudi prežive i da budu zdravi i obrazovani. Riječ je o načinu na koji ljudi dolaze do onog što im je potrebno kako bi živjeli sretan i ispunjen život – i zašto neki to ne pronalaze. Ako možemo riješiti osnovno ekonomsko pitanje, možda možemo svima pomoći da žive bolji život.Osnovno pitanje ekonomije je kako društvo prevladava najgore efekte oskudnosti – te zašto neki to ne uspijevaju ni približno brzo koliko bi trebali. Pokušaj dobrog odgovora treba više od poznavanja pojma oportunitetnog troška – biti dobar u donošenju odluke trebamo li novu bolnicu ili nogometno igralište ili bismo li trebali kupiti novi iPad ili sat. Vaš odgovor trebao bi sadržavati razne ekonomske teorije i duboko poznavanje toga kako različite ekonomije uistinu funkcioniraju u stvarnom svijetu. Upoznavanje povijesnih ekonomskih mislioca u ovoj knjizi odlična je polazna točka; njihove ideje pokazuju koliko su raznoliki pokušaji ekonomista bili.Riječ ekonomija dolazi od grčke riječi oeconomicus (oikos, kuća i nomos, zakon ili pravilo). Stoga je za stare Grke ekonomija bila način na koji kućanstva upravljaju svojim resursima. Danas ekonomija uključuje i proučavanje tvrtki i industrija. Kućanstva i ljudi koji ih čine i dalje su osnova. Nakon svega, pojedinci su ti koji kupuju stvari i čine radnu snagu. Stoga je ekonomija studija o ljuskom ponašanju u gospodarstvu. Ako dobijete dvadeset funti za rođendan, kako odlučujete na što ćete ih potrošiti? Što potiče radnika da prihvati posao za određenu plaću? Zašto neki ljudi oprezno štede novac dok ga drugi razbacuju na novi dvorac za psa?Ekonomisti pokušavaju pristupiti ovim pitanjima na znanstveni način. Zapravo, ekonomisti pokušavaju objasniti gospodarstvo kao što znanstvenici pokušavaju objasniti let rakete. Znanstvenici traže fizičke zakone – kako jedna stvar uzrokuje drugu – poput toga kako težina rakete utječe na to koliko visoko će ići. Ekonomisti tragaju za ekonomskim zakonima, na primjer kako veličina stanovništva utječe na količinu dostupne hrane. To se naziva pozitivna ekonomija. Zakoni nisu dobri ili loši. Oni samo opisuju ono što jest. Današnja ekonomija, kakvu studenti uče na sveučilištima, pojavila se relativno nedavno u tisućama godina staroj ljudskoj civilizaciji. Pojavila se prije nekoliko stoljeća, kada se kapitalizam, vrsta ekonomije koju danas pronalazimo u većini zemalja, rodio. Većina ekonomije bavi se o stvarima koje zabrinjavaju kapitaliste: kupnjom, prodajom i cijenama. Dosta toga u ovoj knjizi je o tome. Također ćemo promotriti i neke ekonomske ideje koje sežu daleko ranije. Nakon svega, svako društvo, kapitalističko ili ne, mora se boriti s problemom kako nahraniti ili odjenuti svoje stanovništvo. Proučit ćemo različite ideje o gospodarstvu i vidjeti kako se samo gospodarstvo mijenjalo.Proučavanje povijesti ekonomije pomaže nam jer učeći o tome kako su ideje ranijih mislioca proizašle iz njihovih osobnih zabrinutosti i okolnosti omogućuje nam jasnije vidjeti naše. Zato je spajanje povijesti s idejama tako fascinantno – i toliko važno za stvaranje svijeta u kojem bi više nas moglo dobro živjeti.NIALL KISHTANY predaje povijest ekonomije na Londonskoj školi ekonomije te je bio savjetnik za ekonomsku politiku Vladi Velike Britanije i Ekonomskoj komisiji Ujedinjenih naroda za Afriku. Autor je knjige Economics in Minutes i suautor knjige The Economics Book.

PRISTUPAČAN UVOD U 2000 GODINA EKONOMSKE MISLI! Ekonomija je znanost o društvu i ljudima i njihovoj upotrebi resursa – zemlje, ugljena, rada i strojeva – koji su uključeni u proizvodnju korisnih dobara kao što su kruh i cipele. Ekonomija pokazuje da je poprilično pogrešno reći da su ljudi u Burkini Faso siromašni zato što su lijeni, kao što neki govore. Mnogi od njih naporno rade, ali su rođeni u ekonomiji koja kao cjelina nije jako uspješna u proizvodnji stvari. Zašto Britanija ima zgrade, knjige i učitelje potrebe za obrazovanje djece dok Burkina Faso nema? To je iznimno teško pitanje i nitko još nije uspio doći do njegove suštine. Ekonomija se trudi. Evo snažnijeg razloga za fasciniranost ekonomijom i možda za dobivanje vlastite ideje o njoj. Ekonomija je pitanje života i smrti. Dijete rođeno danas u bogatoj zemlji ima jako male šanse umrijeti prije pete godine. Smrt malog djeteta je rijedak i šokantan slučaj kada se dogodi. U najsiromašnijim zemljama svijeta, ipak, više od 10 posto djece nikad ne doživi petu godinu zbog manjka hrane i lijekova. Tinejdžeri u tim zemljama mogu se smatrati sretnima što su preživjeli. Riječ ‘ekonomija’ može zvučati pomalo suhoparno i navesti vas na mišljenje da je riječ o hrpi dosadne statistike. A zapravo je njezina bit u pronalasku načina kako da ljudi prežive i da budu zdravi i obrazovani. Riječ je o načinu na koji ljudi dolaze do onog što im je potrebno kako bi živjeli sretan i ispunjen život – i zašto neki to ne pronalaze. Ako možemo riješiti osnovno ekonomsko pitanje, možda možemo svima pomoći da žive bolji život. Osnovno pitanje ekonomije je kako društvo prevladava najgore efekte oskudnosti – te zašto neki to ne uspijevaju ni približno brzo koliko bi trebali. Pokušaj dobrog odgovora treba više od poznavanja pojma oportunitetnog troška – biti dobar u donošenju odluke trebamo li novu bolnicu ili nogometno igralište ili bismo li trebali kupiti novi iPad ili sat. Vaš odgovor trebao bi sadržavati razne ekonomske teorije i duboko poznavanje toga kako različite ekonomije uistinu funkcioniraju u stvarnom svijetu. Upoznavanje povijesnih ekonomskih mislioca u ovoj knjizi odlična je polazna točka; njihove ideje pokazuju koliko su raznoliki pokušaji ekonomista bili. Riječ ekonomija dolazi od grčke riječi oeconomicus (oikos, kuća i nomos, zakon ili pravilo). Stoga je za stare Grke ekonomija bila način na koji kućanstva upravljaju svojim resursima. Danas ekonomija uključuje i proučavanje tvrtki i industrija. Kućanstva i ljudi koji ih čine i dalje su osnova. Nakon svega, pojedinci su ti koji kupuju stvari i čine radnu snagu. Stoga je ekonomija studija o ljuskom ponašanju u gospodarstvu. Ako dobijete dvadeset funti za rođendan, kako odlučujete na što ćete ih potrošiti? Što potiče radnika da prihvati posao za određenu plaću? Zašto neki ljudi oprezno štede novac dok ga drugi razbacuju na novi dvorac za psa? Ekonomisti pokušavaju pristupiti ovim pitanjima na znanstveni način. Zapravo, ekonomisti pokušavaju objasniti gospodarstvo kao što znanstvenici pokušavaju objasniti let rakete. Znanstvenici traže fizičke zakone – kako jedna stvar uzrokuje drugu – poput toga kako težina rakete utječe na to koliko visoko će ići. Ekonomisti tragaju za ekonomskim zakonima, na primjer kako veličina stanovništva utječe na količinu dostupne hrane. To se naziva pozitivna ekonomija. Zakoni nisu dobri ili loši. Oni samo opisuju ono što jest. Današnja ekonomija, kakvu studenti uče na sveučilištima, pojavila se relativno nedavno u tisućama godina staroj ljudskoj civilizaciji. Pojavila se prije nekoliko stoljeća, kada se kapitalizam, vrsta ekonomije koju danas pronalazimo u većini zemalja, rodio. Većina ekonomije bavi se o stvarima koje zabrinjavaju kapitaliste: kupnjom, prodajom i cijenama. Dosta toga u ovoj knjizi je o tome. Također ćemo promotriti i neke ekonomske ideje koje sežu daleko ranije. Nakon svega, svako društvo, kapitalističko ili ne, mora se boriti s problemom kako nahraniti ili odjenuti svoje stanovništvo. Proučit ćemo različite ideje o gospodarstvu i vidjeti kako se samo gospodarstvo mijenjalo. Proučavanje povijesti ekonomije pomaže nam jer učeći o tome kako su ideje ranijih mislioca proizašle iz njihovih osobnih zabrinutosti i okolnosti omogućuje nam jasnije vidjeti naše. Zato je spajanje povijesti s idejama tako fascinantno – i toliko važno za stvaranje svijeta u kojem bi više nas moglo dobro živjeti. NIALL KISHTANY predaje povijest ekonomije na Londonskoj školi ekonomije te je bio savjetnik za ekonomsku politiku Vladi Velike Britanije i Ekonomskoj komisiji Ujedinjenih naroda za Afriku. Autor je knjige Economics in Minutes i suautor knjige The Economics Book. Naslov: KRATKA POVIJEST EKONOMIJE Izdavač: iLearn Strana: 250 (cb) Povez: meki Pismo: latinica Format: 15 x 21 cm Godina izdanja: 2021 ISBN: 9789532464634

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Bleak House se otvara u sumrak maglovitog Londona, gde magla najgušće zahvata grad u Dvoru kancelarije. Opskurni slučaj Jarndajs i Jarndajs, u kojem nasledstvo postepeno gutaju sudski troškovi, romansa Ester Sammerson i tajne njenog porekla, otkrivanje detektiva inspektora Baketa i sudbina Džona, čistača prelaza, ovo su neki života koje Dikens poziva da bi prikazao londonsko društvo, bogato i siromašno, kao što to nije učinio nijedan drugi pisac. Bleak House, po svojoj atmosferi, simbolici i veličanstvenoj sumornoj komediji, često se smatra najboljim od Dikensa. „Veliki viktorijanski roman“, toliko je inventivan u svojim konkurentskim zapletima i stilovima da izmiče tumačenju. Čarls Džon Hafem Dikens (engl. Charles John Huffam Dickens; Lendport, 7. februar 1812 — Hajam, 9. jun 1870) je bio najznačajniji engleski romanopisac XIX veka. Njegova dela pripadaju ranoj fazi realizma.[1] Dikens se danas smatra osnivačem socijalnog romana, a možda je njegova najveća zasluga što je malograđansku publiku pridobio za literaturu. Takođe je najpoznatiji pripovedač viktorijanskog vremena.[2][3] Dok je bio djete njegova porodica je često menjala mesto boravka u potrazi za poslom. Na kratko se školovao u privatnoj školi. Nakon što mu je otac uhapšen zbog nevraćanja dugova, Čarls 10 sati dnevno radi u fabrici paste za cipele. Kad je odrastao počeo je da radi kao novinar. Napisao je više obimnih romana. O tome koliko je njegov rad bio popularan u njegovo vreme govori to da se sva njegova dela, od prvog objavljivanja, stalno nadoštampavaju.[4] Novela Oliver Tvist je najpoznatije Dikensovo delo. Iako govori o jako ozbiljnoj temi, Oliver Tvist je pun sarkazma i crnog humora. Dikens je za svoje najbolje delo smatrao Dejvida Koperfilda,[5] roman koji sadrži dosta autobiografskih elemenata. Zagonetnost i tajanstvenost fabula njegovih romana tragovi su prethodne stilske formacije romantizma.[6] Dikens je slikar engleskog srednjeg i nižeg građanskog staleža i osnivač socijalnog romana. Njegova dela odražavaju sklonost humoru i satiri, ali i primesa romantičnog i sentimentalnog Rođen je 7. februara 1812. u Landportu, Portsi, kao drugo od osmoro dece Džona i Elizabet Dikens. Otac mu je bio činovnik. Ubrzo nakon Čarlsovog rođenja porodica se seli u Norfolk Strit, Blumsberi, te kada mu je bilo četiri godine u Čatam,[9] pa u Kent, gde je boravio sve do uzrasta od 11 godina. Puno vremena je provodio napolju, ali je i vrlo rado čitao, naročito romane Tobajas Smoleta i Henrija Fildinga.[10] Kratko vreme u kome je otac radio kao činovnik u mornaričkoj postaji za plate (engl. `Navy Pay Office`),[11] školovao se u privatnim školama. Njegovo školovanje u privatnim školama naglo je prekinuto, zbog finansijskih problema u porodici, zbog kojih se porodica preselila iz Kenta u Kamden Taun u Londonu 1822. godine. Sklon životu iznad svojih mogućnosti Xon Dikens je zatvoren zbog dugova u Sautvarku u Londonu 1824.[12] Ubrzo su s njime zatvorena njegova supruga i najmlađa deca, kao što je bio običaj u to vreme.[13] Čarls tada star 12 godina dodeljen je porodičnoj prijateljici Elizabeti Rojlans u Kamden Taunu.[14] Kasnije je stanovao na tavanu kuće agenta za insolvenciju Arčibald Rasela.[15] Obe su mu kasnije poslužili kao obrasci za likove.[16][12] Nedelje je sa sestrom Francis, kada je bila slobodna od obaveza na Kraljevskoj muzičkoj akademiji, provodio u zatvoru Maršalsi.[17] Da bi platio svoj smeštaj i pomogao porodici bio je primoran napustiti školu i da radi po 10 sati na dan u fabrici lepeći nalepnice na posude crnila za cipele, za 6 šilinga nedeljno. Teški, a često i okrutni radni uslovi ostavili su trajan trag na Dikensa, što je kasnije uticalo na njegove romane i eseje, te postalo osnova za njegov interes u socioekonomsku reformu i uslove rada. Nakon nekoliko meseci u zatvoru Maršalsi, preminula je Elizabeta Dikens, baka Džona Dikensa po ocu i ostavila mu imetak od 450 £. Zbog preuzimanja Džon je pušten iz zatvora. Podmiriviši svoja dugovanja, porodica Dikens je napustila zatvor.[18] Iako je Čarls počeo da pohađa školu Wеллингтон Хоусе Ацадемy u severnom Londonu, majka ga nije odmah izvukla iz fabrike.[19] Taj događaj razvio je kod Dikensa osećaj da bi očevi morali da vladaju porodicom, dok bi majke svoj deo uticaja trebalo da zadrže unutar doma. Odbijanje njegovog zahteva da se vrati iz fabrike bio je značajan faktor u njegovom odnosu prema ženama.[20] Pravednički gnev prema situaciji i uslovima u kojima je radna klasa ljudi živela postala je glavna tema njegovih dela. Radio je u pravnoj kancelariji advokata Elisa i Blekmora, kao mlađi činovnik od maja 1827. do novembraa 1828. Tada je napustio kancelariju i postao novinar. Dalji rođak Tomas Čarlton, bio je izveštač na sudu engl. „Doctors` Commons“ (građanski sud), te je Dikens s njim delio mesto, te pisao četiri godine izveštaje sa sud. Ova iskustva preneo je u svoja dela (romani „Nicholas Nickleby“, „Dombey and Son“, te posebno „Bleak House“), te u njima prikazao makinacije i birokraciju pravnog sistema širem broju ljudi, te preneo svoje stavove o teškom teretu koji čeka siromašne ljude ako su primorani da idu na sud. Godine 1830, Dikens je upoznao svoju prvu ljubav, Mariju Bidnel, za koju se smatra da je bila model za lik Dore u romanu „David Koperfild“. Marijini roditelji nisu odobrili udvaranje, te su Mariju poslali na školovanje u Pariz što je prekinulo vezu.[21] Novinarstvo i rani romani Godine 1832, s uzrastom od 20 godina, Dikens je bio energetičan, pun dobrog humora, uživao u poplarnim zabavama, bez jasne vizije šta želi da postane. Znao da želi da bude slavan. Privlačilo ga je pozorište, te je uspio da dobije audiciju u Kovent Gardenu, za koju se je dobro pripremio, ali ju je propustio zbog prehlade, čime su prekinute aspiracije o karijeri na pozornici. Godinu dana kasnije predao je svoju prvu priču „A Dinner at Poplar Walk“ u londonski časopis „Monthly Magazine“. Stanovao je u iznajmljenoj sobi u prenoćištu „Furnival`s Inn“, postao je novinar koji prati politiku, izveštavajući sa parlamentarnih rasprava i putujući Britanijom prateći izborne kampanje za novine „Morning Chronicle“. Njegovo novinarstvo u obliku crtica u časopisima, oblikovalo je u njegovu prvu zbirku dela engl. Sketches by Boz 1836. (Boz je bio njegov porodični nadimak koji je koristio kao pseudonim). Dikens je navodno pseudonim preuzeo od nadimka Mozes koji je on dao najmlađem bratu Augustusu Dikensu, prema liku iz dela Olivera Goldsmita engl. The Vicar of Wakefield. Kada je neko prehlađen htio da izgovori Mozes izgovorio bi Bozes, što je kasnije skraćeno u `Boz`. Naime Dikens je korišteno u to vreme u smislu engl. What the Dickens! u kojem Dikens zamenjuje reč „devil“, što bi se moglo prevesti na kao `Kog đavola!` (prvi je to koristio Šakespir u komediji „Vesele žene vindsorske“). Koristilo se i u frazi engl. to play the Dickens` (kao „uzrokovati haos/napakostiti“). Časopisima je pisao i uređivao ih do kraja života. Nakon uspjeha skica izdavači „Chapman and Hall“ ponudili su Dikensu da piše tekst uz ilustracije Roberta Sejmoura u mesečnom časopisu. Nakon drugog izdanja Sejmour je izvršio samoubistvo, te je Dikens zaposlio Hablot Najt Brauna da radi ilustracije. Iz te saradnje nastao je roman „The Pickwick Papers“ koji se izdavao u nekoliko poglavlja mesečno, te je u zadnjem nastavku prodan u 40000 kopija. U novembru 1836. Dikens je prihvatio radno mesto urednika u „Bentley`s Miscellany“, na kome je ostao tri godine dok se nije posvađao sa vlasnikom. Godine 1836. kada je izdao zadnji nastavak Pikvika počeo je da radi delove Oliver Tvista, uz sav posao u Bentliju koji je obuhvatao pisanje četiri predstave i nadgledanje njihove produkcije. Oliver Tvist, objavljen 1838. postao je jedna od bolje poznatih Dikensovih priča, koje je uspešno adaptirana za pozorište, te je bila prvi viktorijanski roman u kojem je dete bilo glavni lik. Dana 2. aprila 1836. oženio je Katarinu Tomson Hogart (1816–1879), kćerku Džordža Hogarta, urednika „Evening Chronicle“. Nakon kratkog medenog meseca u Čoku, Kent, vratili su se u Furnivalovu gostionicu. U januaru 1837. dobio je prvo od desetero dece, sina Čarlija, a nekoliko meseci kasnije porodica se smestila u Blumsberiju, na adresi 48 Doughty Street, London (Čarls je imao trogodišnji najam za 80 £ godišnje, od 25. marta 1837. do decembra 1839). Dikensov mlađi brat Frederik i Katarinina 17-godišnja sestra Mari doselili su s njima. Dikens se vrlo vezao uz Mary, koja je preminula u njegovom naručju nakon kratke bolesti 1837. Dikens je Mari idealizirao, te se smatra da su prema njoj stvoreni kasniji opisi likova Rose Maylie, Little Nell i Florence Dombey. Njegova tuga je bila tolika velika da je zakasnio sa pisanjem junskog odlomaka u Pickwick Papers i morao je da otkaže nastavke Oliver Tvista za taj mesec. U isto vreme se je nastavio njegov uspeh sa delima „Nicholas Nickleby“ (1838–39), „The Old Curiosity Shop“ i „Barnaby Rudge: A Tale of the Riots of `Eighty“ kao deo „Master Humphrey`s Clock“ serije (1840–41) - koji su se izdavali u nastavcima, a kasnije su izdani kao knjige. Prva poseta SAD Godine 1840. sa suprugom je prvi put posetio SAD i Kanadu. U to vreme još jedna mlađa sestra njegove supruge Katarina, Džeordžina Hogart, uselila se kako bi se brinula o mladoj porodici dok su roditelji bili na putu. Sa njima je ostala sve do Dikensove smrti. Svoja zapažanja i utiske zabeležio je u putopisu engl. American Notes for General Circulation. U delu je u nekoliko navrata oštro osudio robovlasništvo, koje je i ranije napao u delu „The Pickwick Papers“. U Njujorku se zadržao mesec dana, te je držao brojna predavanja. Često je postavljao i pitanje međunarodnog prava o autorstvu zbog svojih dela koja su objavljivana u američkim novinama. Po povratku u Englesku počeo je raditi na svojim božićnim pričama (1843. napisao je „A Christmas Carol“, 1844. „The Chimes“, a 1845. „The Cricket on the Hearth“). Nakon što je kratko živeo u Italiji (1844), putovao je u Švajcarsku (1846) gde počeo da radi na delu „Dombey and Son“ (1846–48).[11] To delo i „Dejvid Koperfild“ (1849–50) učinili su značajan umetički bileg u Dikensovoj karijeri i njegovi romani postali su ozbiljniji u temi i brižnije planirani od ranijih dela. Čovekoljublje U maju 1846. Angela Bardet Kots, nasledinica bogatstva bankarske porodice Kuts, predložila je Dikensu izgradnju prihvatlišta za „posrnule žene“ (prostitutke) iz radne klase. Iako je prvotno odbio, Dikens je osnovao utočište „Urania Cottage“ kojim je upravljao deset godina. Srednje godine U novembru 1851. Dikens se preselio u engl. Tavistock House, gde je napisao „Bleak House“ (1852–53), „Hard Times“ (1854) i „Little Dorrit“ (1857). U novom domu zabavljao se amaterskim pozorištem. Godine 1856. njegova primanja od pisanja bila su dovoljna da kupi Gad`s Hill Place u Highamu, Kent, gde je kao dete često prolazio i sanjao da će jednom živeti na takvom mestu. Neki događaji iz Šekspirovog „Henrija IV“, prvog dela, odvijala su se na tome mestu što je Dikensa takođe veselilo. Godine 1857. Dikens je iznajmio profesionalne glumice za predstavu „The Frozen Deep“ koju je napisao njegov štićenik Vilki Kolins. Dikens se zaljubio u jednu od njih. Ljubav prema Elen Ternan trajala je do kraja života. Dikens je bio star 45 godina, dok je Ternan imala 18 kada se je Dikens 1858. odlučio da se odvoji od supruge, što je po tadašnjim viktorijanskim konvencijama bilo vrlo neprimereno, dok je razvod bio nezamisliv. Kada je Katarina otišla iz doma povela je jedno dete, supruga ga nije više nikada videla, a decu je poverila sestri Džeordžini koje odlučila da ostane u Gad`s Hill Place. U to vreme iako se dvoumio da uzme učešća u javnim čitanjima, Dikensa su iz jedne bolnice (Great Ormond Street Hospital) zamolili da sujeluje u prikupljanju sredstava kako bi izvukao bolnicu iz financijske krize. Čarls Vest, Dikensov prijatelj koji je bio u upravnom odboru bolnice, zamolio ga je za pomoć, na što je Dikens pristao, te svojim javnim čitanjima prikupio dovoljna sredstva da osigura financijsku stabilnost bolnice za duže vreme. Tako je npr. samo 9. februara 1858. prikupio 3000 £. Nakon odvajanja od Katarine, Dikens je započeo niz vrlo popularnih turneja kroz Englesku, Škotsku i Irsku na kojima je čitao svoja dela, što je u sledećoj deceniji zaokupilo veći deo njegove energije, te je u to vreme napisao samo dva romana. Važnija dela „A Tale of Two Cities“ (1859) i „Velika očekivanja“ („Great Expectations“) bila su veliki uspeh. U to vreme bio je urednik, izdavač i autor u časopisima „Household Words“ (1850–1859) i „All the Year Round“ (1858–1870). U septembru 1860. u polju kod svoje kuće, Dikens je naložio veliku lomaču u koje je spalio većinu pisama, preživela su samo ona poslovne prirode. Kako je Elen Ternan takođe spalila sva Dikensova pisma trajanje i dubina njihove veze nije poznata. Tomas Rajt je tokom 1930-ih prisetio da je Ternan možda imala ljubavnu vezu sa Kanonom Benhamom, a da je par imao i sina koji je umro kao novorođenče, napomenula je Kate Peruđini, Dikensova kćerka, u razgovoru pred smrt 1929, koji je objavljen. Dokazi ne postoje. Na samrti Dikens je odredio isplatu anuiteta za Ternan koji ju je učinio financijski nezavisnom. U knjizi Klare Tomalin „The Invisible Woman“, navodi se da je Ternan tajno žvjela sa Dikensom barem 13 godina. Knjiga je kasnije pretvorena u predstavu „Little Nell“ autora Simona Greja. U to vreme Dikens je pokazivao pojačano zanimanje za paranormalno, te je postao jedan od prvih članova organizacije engl. The Ghost Club. Kasne godine Dana 9. juna 1865. na povratku iz Pariza sa Ternan, voz u kojem je Dikens putovao je učestvovao u saobraćajnoj nesreći. Prvih sedam vagona skliznulo je sa željeznog mosta koji je bio u popravci. Jedino je na koloseku ostao vagon prvog razreda u kojem je bio Dikens. Pre nego što su stigli spasioci, Dikens je pomagao unesrećenima sa vodoma i brendijem. Pre odlaska setio se rukopisa za nedovoršeno delo „Our Mutual Friend“ koje mu je ostalo u vagonu, te se vratio po njega. To iskustvo je kasnije iskoristio u kratkoj priči o duhovima „The Signal-Man“, u kojoj glavni lik predoseća vlastitu smrt u željezničkoj nesreći. Priča se bazira i na nekoliko pređašnjih željezničkih nesreća. Dikens je uspeo da izbegne da se pojavi pred istragom o nesreći, jer kako je putovao sa Ternana i njenom majkom, to saznanje bi izazvalo skandal. Iako nije zadobio nikakve ozlede, Dikens se nikada nije oporavio od traume željezničke nesreće. Njegov rad se sveo na završavanje započetog „Our Mutual Friend“ i započinjanje nikad završenog „The Mystery of Edwin Drood“. Druga poseta SAD Dana 9. novembra 1867. Dikens je iz Liverpula zaplovio na drugu američku turneju. Nakon što se iskrcao u Bostonu veći dio meseca posvetio je brojnim večerama sa prominentnim ličnostima kao što su npr. Ralf Valdo Emerson, Henri Vadsvort Longfelou i njegov američki izdavač Džejms Tomas Filds. U decembru su započela čitanja, trebalo je održati 76 nastupa uz zaradu od 19000 £, a trebalo je da traju do aprila 1868. Turneja je bila naporna, te iako bolestan, uspeo je da održi čitanja, a 23. aprila je isplovio na put kući. Oproštajna čitanja Između 1868. i 1869. Dikens je organizovao turneju „oproštajnih čitanja“ u Engleskoj, Škotskoj i Irskoj. Uspeo je odraditi 75 od dogovorenih 100 čitanja. Zbog napada vrtoglavice i paralize, na savet lekara, turneju je otkazao 22. aprila 1869. Nakon što se dovoljno oporavio dogovorio je posljednji niz čitanja, kako bi nadoknadio sponzorima ono što su izgubili zbog prekida turneje. Zadnje čitanje u turneji bilo je u Londonu St. James`s Hall. Zadnji javni nastup mu je bio na banketu Kraljevske akademije uz prisutvu Prica i Princeze od Valsa, gde je odao počast pokojnom prijatelju, ilustratoru Danielu Maklisu. Smrt Dana 8. juna 1870. Dikens je u svome domu doživeo još jedan moždani udar, nakon celog dana rada na delu „Edvin Drud“. Nije se osvestio te je sledećeg dana 9. juna, tačno pet godina nakon željezničke nesreće preminuo. Suprotno željama nije sahranjen u jeftinom, skromnom, i strogo privatnom pogrebu u katedrali u Ročesteru, već u Vestminsterskoj opatiji.

Odlomak iz Radnika i seljaka: HISTORY CHANNEL (Lora pro nobis – 3) Obratite pažnju u Kapou na kadar u kome Riva izvršava samoubistvo bacivši se na električnu ogradu: čovek koji se u tom trenutku odluči za vožnju kamere unapred, kako bi što bolje kadrirao mrtvo telo – pažljivo smeštajući podignutu ruku u ćošak finalne kompozicije – taj je čovek vredan najdubljeg prezira. Jacques Rivette From: [email protected] To: [email protected] Date: 25. Jan. 23:55 Štovani gospodine Krez, Već punih mjeseca dana nadzirem Vašu nadzornu kameru. Mogao bih Vam o njoj sastaviti detaljan izvještaj, uključujući fotografije koje sam načinio u različita doba dana i iz različitih uglova da posluže kao dokazni materijal. Koliko god izgledalo infantilno, snimati napravu za snimanje predstavljalo je za mene stanoviti, mada tjeskoban, izazov. Dosad sam u tri navrata pismenim putem prosvjedovao, a jednom čak i osobno došao u policijsku upravu, tražeći da se dotična sprava ukloni ili preusmjeri tako da ne vrši agresiju na moju intimu. Budući da sam svaki put bio ignoriran ili nepristojno odbijen, odlučio sam preskočiti niže stepenice i obratiti se direktno Vama, načelniku policijske uprave, iako bez realne nade da ćete ovaj dopis uopće pročitati, a kamoli poduzeti nešto u smislu uvažavanja mojeg zahtjeva. To, međutim, ne znači da ću odustati. S vremenom sam shvatio kako se vrijeme – nasuprot raširenom uvjerenju – najbrže troši uz fatalističko prihvaćanje datosti i meku socijalnu prilagodbu. Ukratko, da ponovim ono što sam već tri puta naglasio Vašim blaziranim i neotesanim službenicima: nadzorna kamera u Ulici oslobođenja, u neposrednoj blizini križanja s Goličkom, postavljena je na fasadi peterokatnice otprilike po sredini drugoga kata (ili možda malo više) i usmjerena je – nominalno – prema podružnici Sberbank-a koja se nalazi u prizemlju na suprotnoj strani ceste. Do ostakljene podružnice Sberbank-a, hiperdizajnirana interijera, neukusnog do povraćanja, nalaze se još dopadljiva mala pekara, odakle se šire topli i slani mirisi nepodložni videorecepciji, prodavaonica talijanskih cipela, sva u žućkastim tonovima, i haustor zgrade u kojoj živim, službena adresa: Ulica oslobođenja br. 28. No potpuno je jasno da se u vidokrugu Vaše nadzorne kamere nalazi i prozor moga stana na prvome katu, smješten malo ulijevo iznad spomenute bankarske ispostave. Za nevolju je to dvostruki francuski prozor, širok gotovo dva metra, pa shodno tome objektiv Vašeg sigurnosnog uređaja prodire i obuhvaća (bilježi, kontrolira, špijunira, registrira, snima) dobru trećinu sobe koju koristim kao radni prostor, a to ne mogu doživjeti drugačije nego kao bezočan akt nasilja nad mojom privatnošću. Ne znam koliko je takav stav dostupan Vašem policijskom umu (zamišljam ga kao nedovoljno skuhano jaje, s meckavim žutanjkom), ali kada okolnosti nastupe tako da se putanje javne sigurnosti i moje privatnosti neopravdano ukrste, bez razmišljanja se stavljam na svoju stranu. To da Vaši podređeni, pretpostavljam školovani špiclovi, ili (još gore) lica na dežurstvu s par razreda pučke škole i kvocijentom inteligencije mahovine, uz pomoć banalnoga tehničkog pomagala ulaze kroz moj prozor i promatraju na ekranu što ja činim unutar svoja četiri zida – čak i kada ništa ne činim, jer je dovoljno već to što mi nije dopušteno da se osjećam samim – za mene je potpuno neprihvatljivo. Da ne govorim koliko mi je gadljivo. Koliko mi je uvredljivo. A k tome ne mogu podnijeti zavjese. Ne želim zbog imbecilne policijske samovolje na svoj prozor navlačiti teške zastore, gospodine načelniče, jer bih se bez danje svjetlosti vjerojatno ugasio, ona mi je nužna kao opozicija mojem unutrašnjem mraku, s kojim Vas – budite bez brige – nemam namjeru upoznavati. Moj je dakle zahtjev krajnje jednostavan: premjestite Vašu nadzornu kameru na primjerenije mjesto, ili je u najmanju ruku zakrenite prema dolje za 20 do 25 stupnjeva (postupak od nekoliko minuta), tako da podružnica Sberbank-a i dalje bude u njenom fokusu, a da moja malenkost i prostor moje intime ostanu izvan domašaja Vašega brižnog elektronskog oka. Zar to nije prosto? Zar to ne iziskuje najmanji mogući napor s Vaše strane? Ja doista nemam ništa protiv toga da bdijete nad dnevnim utrškom bandita koji gule ovaj narod po visokim kamatnim stopama, niti da pod firmom tobožnje zaštite nacionalne sigurnosti kontrolirate ponašanje općinstva na javnim mjestima (jer je, koliko sam se uspio informirati, nekoliko stotina ovakvih kamera raspoređeno po čitavom gradu), no nisam toliko solidaran građanin da bih zbog toga podnosio policijsku invaziju na svoju ličnu autonomiju. Uvjeravam Vas, gospodine načelniče, da sa svoga prozora ne mogu niti ozbiljnije remetiti javni red i mir, a kamoli ugroziti sigurnosne prilike i opću stabilnost ovoga dijela grada. Nemam ekshibicionističkih sklonosti. Ne spadam među poremećene tipove koji će se iz čista mira razgaćiti i privlačiti pozornost prolaznika. Čak ni Vaš istrenirani policijski mozak ne bi uspio smisliti sablazan koju bih ja odavde mogao izvesti i koja bi bila dostatan razlog da me se drži na oku. U ovim godinama više nisam u stanju ni zdušnije dahtati nad djevojkama koje ponosno, najčešće s nespretnom vulgarnošću, šeću guzičice Ulicom oslobođenja. I dalje promatram, to da, ali sada bez traga žudnje, gospodine načelniče, jedva da još uspijevam dodati notu sjete na ravnodušnost. Ipak, pošto se uporno oglušujete na moju molbu, zaključujem da Vam je moj slučaj zbog nečeg interesantan. Nečim očigledno privlačim Vašu pozornost. Zbog nečega Vam je naročito stalo da sitničavo njuškate po mojoj osobnoj sferi, u koju nitko – a pogotovo ne elektronski opremljene snage državnog redarstva – ne bi smio imati pravo uvida. Kako da Vas privolim da me skinete s nišana? Kako da utolim Vašu voajersku glad? Bi li pomoglo ako Vas kratko uputim u svoje sasvim konvencionalne stambene prilike (i prema tome dnevne navike), ako Vam predočim nekoliko kadrova koje Vaša nadzorna kamera – u čijem je optičkom polju tek trećina moje radne sobe – nije u stanju registrirati? Pa dobro, pokušajmo. Desno od prozora, iz perspektive Vašeg osujećenog teleskopa, nalazi se pisaći stol od potamnjele hrastovine, mjestimično izbrazdan po obodima, s blago ulegnutom radnom plohom, na njemu dvije-tri nesređene hrpe papira i knjiga, te laptop demodirane serije (toshiba) na čijem se poklopcu mogu vidjeti tragovi cigaretnog pepela i skorenih kapljica kave; do njega je biblioteka koja se podiže do stropa, također nesređena, uglavnom biografije i historiografski naslovi (prikladno mojem zapostavljenom zvanju), više fotografija raspoređenih po policama, izdvajam uspomenu s vjenčanja mojih roditelja u okviru od lažnog mahagonija; prva vrata iz hodnika vode u skučenu kuhinju, stol ispod prozora s kariranim (crveno-bijelim) plastičnim stolnjakom, na njemu košara za voće od pletenoga pruća u čijim se žljebovima gnijezdi višegodišnja, slijepljena prašina, plinski šporet, blijedozeleni kuhinjski elementi koji su u donjem dijelu impregnirani tankim slojem masnoće, balkončić veličine četiriju ljudskih stopa što gleda na vežu; sljedeća su vrata od spavaće sobe moje kćerke u koju Vas ne kanim uvoditi, a do njih ulaz u moju spavaonicu gdje nema ničega vrijednog spomena (osim ako Vas zanima tragično škripavi krevet od orahovine i čaša za protezu na noćnom ormariću); samim hodnikom dominira starinski samostojeći čiviluk, obiteljsko naslijeđe, ukrašen s više stotina rupica koje su udarničkim radom izbušili nevidljivi drvožderi, na zidovima opet fotografije, fotografije, mrtvi, mrtvi; naposljetku jednostavno kupatilo u bijelim pločicama, ovalni lavabo, slavina obrasla brdašcima kamenca, ogledalo bez rama, solidna kada u kojoj, s jednom nogom prebačenom preko ruba, nahereno leži leš krupnijeg muškarca, čini se prerezana grla. S osobitim štovanjem, Milorad Baranovski, prof. povj. umr.

Vujica Rešin Tucić-STRUGANJE MAŠTE,vojvođ.avangarda *6156*09-2022 Struganje mašte 407.strana+ prikaz iz časopisa Student iz 1971.-80.strana Struganje mašte / Vujica Rešin Tucić-autor ; priredio i predgovor napisao Ostoja Kisić ; [crteži i ilustracije : Duško Kirćanski] izdavač: Novi Sad : Dnevnik, 1991.g (Bački Petrovac : Kultura) YU ISBN 86-7011-146-2 Tvrd povez-omot,latinica,LXXX + 407 str. + prikaz iz časopisa Student iz 1971. god. Ilustrovano,format: 20 x 13 cm, težina 600.grama stanje: stranice vrlo očuvane-čiste uredne, korice sanirane s čela-fleka od slova-naslova od stajanja-presvučena alu lepljivom folijom,omotnica-presvučena i ojačana ispod sadržaj: - poglavlja-naslovi Sadržaj: - Pamfleti - Jaje u čeličnoj ljusci - San i kritika - Prostak u noći - Reform Grotesk (Poema) - Struganje mašte (Vizuelni roman) S a d r ž a j: pun Vujica Rešin Tucić lirski pesnik iz vremena procvata samoupravljanja / Ostoja Kisić (VII-LXXX). - Pamfleti (3-6): Ja vas cenim, ne cenjkam se (5-6). - Jaje u čeličnoj ljusci (7- 84): Poslednje zdravo (9); Dobra komovica (10); Long size! Zima! Zima! (11); Evo došli (12); Meni je teško da živim (13-14); Cipele (15); Zatvori prozor i nemoj plakati! (16); Goli zagrljeni noćni portiri (17); Jedan deran srcu veran (18); O kako lepo bicikl teram ja (19); Ah, ja sam tako buđav (20); Zdravo gradovi! Zdravo selo! (21); Vampiri jedu sveže voće (22); Trotinet (23); Onaj što se smejao ispred Obilićevog venca (24); Neko veče (25); Kupanje belih miševa (26); Kraljica peći (27-28); Jedan drugi grad (29); Stanovao sam u Beogradu (30); Poslao sam te da ne dođeš (31); Furije kroz čapurije (32); Crni bez (33); Prvi lopovluk u životu i smrti (34); Ah, poduzmimo najzad to putovanje drsko (35-36); Mi smo izrjadni! (37); Pošo Goethe da se šethe (38); Kad čoveku dođe teško ko olovo (39-40); Dojilje smrti (41); Budžak uspomena (42-43); Olko-ol! Taj strašni olko-ol! (44); Jaje u čeličnoj ljusci (45-46); Okrenimo se kredencu sirotinjskom (47-50); Neke ženske su prošle (51); Alade o mertvime (52); Kod okružnog javnog tužilaštva desilo mi se (53); Spavanje u kauču (54); Pesma rastanka (55); Duša duši luftbalon probuši (56-58); Neprijatelji (59); Muf! Pazite, pištolj je u mufu! (60-61); Cigarillos sonet (62); Kako su me optužili za ubistvo (63-64); Svirka na crna dirka (65); Kupiću ti malog magarca (66); Gospođica sa naslonom za registrator `Hermes` (67); Prekidač za svetlo (68); Zalud se meni nebo plavi! (69); Uče-če (70); Moj stari špajz, ti si duši šlajz (71-72); Zastave su ispeglane (73); Kelneri moje duše (74); Alan Po (75); Restoranska jesen (76); Pucaju plućni kombinezoni (77); Izašao je novi ČIK! (78-79); Glavu sam udarao često o neke tvrde stvari (80); Ne budi grub, nauči da ljub! (81-82); Mene niko nikad nije voleo jer sam jako nezgodan za voljenje (83); Alade o mertvime II (84). - San i kritika (85-130): Knjiga je otvorena, čovek je zatvoren (87-88); Zatrči pucka nastavljen (89); Rasečen klupko, njuškao sleđen (90); Ono li, te uz (91); Dlaka paradajz miš, brdo vatra magla (92); Satima kašika juče, ponekad suza sutra (93); Glad kasni, srce peva (94); Sumrak jesen oluja, vetar pustoš san (95); Rapavo mlako lepljivo, svučeno uspravno duboko (96); Posao cveta, brda su daleka (97); Zeleno lupiti, pisano klonuti (98); Sirovo kuvano, plašljivo hrabro (99); Munju šušti boleo, nemirna stolu zevala (100); Suknja vuna led, čep olovo breg (101); Kupljen ne crevo, strog ne mokraća (102); Mahati mokriti plakati (103); Vruć divalj dlakav, vlažan stisnut pust (104); O suza i, i brašno o (105); Zeleno tačan liže, komotno stegnut curi (106); Kašika je puna, orman je prazan (107); Krevet ispečen, lonče savijen (108); Govori brzo, putuj oprezno (109); Ekser mozak voda, dleto lobanja surutka (110); Kukavica hrabar, lep ružan (111); Sneg veje, ljubav je večna (112); Kako dam nije, odaje dasku cedi (113); Otrovni drht, sjurni sev (114); Koža dodir, zima sneg (115); Otišao nestao izgubljen (116); Nokti rastu, kosa opada (117); Ovamo tamo onde daleko (118); Daska proliv, udarac san (119); Od koliko od, od zariven od (120); Ušle vodu stisak (121); Nokat ako nokat, zanat ako zanat (122); Čašu naprstak, kantu džak (123); Pije cepti čačka trese (124); Mikser voćnjak, grejalica san (125); Pljuni žuri vuci, sisaj čupaj kmeči (126); Klone stara micali (127); Staza cigla šibica, jelen kaput jezik (128); Ubica sam, zanos modar (129); Čovek zdravlje srce (130). - Prostak u noći (131-184): Pijem kuvano vino (133); U vozu Trst - Venecija (134); Izađem na led (135); Brojim, kad god seva (136); Kod književnika Bore Ćosića (137); Na radnoj akciji u Makedoniji (138); Upišao sam se od straha (139); Na autobuskoj stanici, u Beogradu (140-141); Slikao sam se (142-143); Pesnik Branko Andrić (144); Ležim u sobi (145); Jednog leta, u ponoć (146); U autobusu za Beograd (147); Odem u banju Rusandu (148-149); Tiho se cerim (150-151); Polako sam je podizao (152-153); Kopao sam sedam dana (154); Pođemo noću (155); Odvede me mati (156); Igrač u svim pravcima (157-158); Pred hotelom Jugoslavija (159); Odem da treniram boks (160); Na Velikom Lošinju (161); Ko može jače da prdne (162-163); Ujutro, po vejavici (164); U jednom časopisu (165); Gledamo se u oči (166); Na Ohridu, s Josipom Severom (167); Čučnem pored nekog psa (168); U travi, na dnu jarka (169-170); Dok sipi jesenja kiša (171); Kao dete plašio sam se (172-173); Zaletim se i skočim (174); Ćele-kula (175); U klozetu Filozofskog fakulteta (176); Dok sam prao noge (177); Na vratima kupatila (178); U radnoj sobi pesnika Vaska Pope (179); Igrali smo se doktora (180); Ustanem i pitam (181); Prostak u noći (182); Petokraka (183-184). - Reform grotesk (185-226): Svi smo bili mladi, svi se sećamo (187); O zamenice i prilozi, o usklici (188); Gubimo se u tekstovima (189); Otvaram sklopljenu sintaksu (190); Pogledi se čuvaju (191); Umetnost spava (192); Govorim tiho (193); Gde smo, o naša sjajna zvezdo (194); Udrite decu, tucite svoju smrt (195); Vi, koji ste mladi (196); Sva su vrata zaključana (197); Usta mi se stisnu (198); Jutarnje jaje (199); Sam i lep, posut mladežima (200); Ovo je vreme zemlje (201); Deca imaju dušu (202); Šetaćemo i mi nekad (203); Gledaj, i pamti (204); Prokleti pesnici, Verlenov termin (205); Vrebajte oči svojih očeva (206); Opojne, poletne su parole (207); Zagrli me (208); Ledeni vetar zatvara nam put (209); Naslonjen na polivinil (210); Šljapče je ljapka moj svet (211); Hartija: blizina i daljina (212-213); Jutro (214); U davno vreme jedan je general (215); Smrt je večita životna potreba (216); O zvezde, raspoređene u večnosti (217); Ponekad, odem na odmor (218); Jesam li ja dete revolucije (219); U Kosmosu, u pustinji (220); Peva mi se, do smrti (221); Odgurnuo sam tanjir, svim vremenima (222); Poljubio sam ružu i komad belog hleba (223); Blagom licu prijatelja (224-226).- Reform grotesk : poema (227-249). - Struganje mašte : vizuelni roman - esej - poema (251-393). Napomena priređivača / O.K. (395); Registar (397-402). * * * Vujica Rešin Tucić Vujica Rešin Tucić tvorac je teoretskog pojma tradicija avangarde, u okviru koje je objavio dvanaest knjiga poezije, proze i eseja: Jaje u čeličnoj ljusci (1970), San i kritika (1977), Slovo je puklo (1978), Prostak u noći (1979), Reform grotesk (1983), Hladno čelo (1983), Sneg veje, ljubav je večna (1990), Strahote podzemlja (1990), Struganje mašte (1991), Igrač u svim pravcima (2001) i Gnezdo paranoje (2006)... Realizovao je niz umetničkih poduhvata i projekata, delujući na širokom prostoru, od Zrenjanina (izdavač i urednik publikacije Pamfleti, 1968), preko Beograda (časopis Rok, 1969), Novog Sada (časopis Polja i umetnička grupa Januar-Februar 1971), do Zagreba (časopisi Pitanja i Oko), Splita (Vidik), Rijeke (Dometi) i Kranja. Uređivao je časopise Ulaznica (Zrenjanin) i Dalje (Sarajevo). Pokrenuo je 1977. godine i privatni časopis Adresa kao jedno od najznačajnijih neoavangardnih glasila na bivšejugoslovenskom kulturnom prostoru. Bio je osnivač i autor književne škole Tradicija avangarde (Beograd 1993-95), iz koje je nastala umetnička grupa Magnet. Dobitnik je brojnih književnih nagrada i priznanja, preminuo je 28 novembra 2009. godine u Novom Sadu.

Odlično stanje Mladinska knjiga 2009 `Mađioničarski trik je sam po sebi fascinantan. To je magija koja nas prati od detinjstva, kada smo prvi put otvorenih očiju i zaprepašćeni videli zeca kako izlazi iz šešira. Osnovni princip mađioničarske umetnosti, naravno, jeste da se prikuje pažnja publike za neki detalj, te da se tako ona odvrati od onog što je bitno, da se stvori iluzija kako se radi jedna stvar dok se, u stvari, izvodi nešto sasvim drugo. U svom romanu IGRA OGLEDALIMA Agata Kristi uspešno pokazuje kako oštrouman kriminalac može da primeni takvu taktiku da bi prošao nekažnjeno zbog ubistva.Gospođa Marpl, ta naoko krotka i blaga usedelica, nalazi se u poseti kod svoje stare školske drugarice Kari Luiz Serokold, u Stonigejtsu, seoskoj kući koja je prtvorena u koledž za maloletne delikvente. Koledžom upravlja njen suprug Luis Serokold, energični idealista, čija je pasija da preobraćuje mlade kriminalce. Kad Kristijan Galbrabdsen, pastorak Keri Luiz, dođe u posetu Luisu Serokoldu i biva ubijen ubrzo nakon dolaska, izgleda nemoguće da je bilo ko iz domaćinstva mogao da ima priliku da izvrši zločin. Ipak, samo jedna osoba među njima mogla je imati verovatan motiv. Kroz niz dramatičnih situacija bistra, dalekovida gospođica Marpl probija veoma vešto smišljenu dimnu zavesu i otkriva potpuno neočekivanog ubicu.` Dama Agata Kristi (engl. Agatha Christie; Torki, 15. septembar 1890 — Volingford, 12. januar 1976) bila je britanska književnica. Autorka je brojnih kriminalističkih odnosno detektivskih romana. Kao najpoznatiju svetsku spisateljicu misterija, nazivaju je i „kraljicom zločina”. Agata Kristi Agata Kristi Lični podaci Datum rođenja 15. septembar 1890. Mesto rođenja Torki, Ujedinjeno Kraljevstvo Datum smrti 12. januar 1976. (85 god.) Mesto smrti Volingford, Ujedinjeno Kraljevstvo Književni rad Najvažnija dela Mišolovka Potpis Tokom svoje književne karijere, koja je trajala više od pola veka, napisala je 79 knjiga (od čega 66 kriminalističkih romana) i više zbirki kratkih priča i drugih dela, koja su prodata do sada u više od dve milijarde primeraka širom sveta i prevedena na više od 50 jezika. Prema Ginisovoj knjizi rekorda, najprodavaniji je autor svih vremena.[1] Zabeleženo je da su jedino Biblija i Šekspirova dela doživela veću prodaju od romana Agate Kristi.[2] Njena drama Mišolovka je premijerno izvedena u Londonu 25. novembra 1952. godine; ovo delo je do sada najduže neprestano igran komad u istoriji pozorišta koje je imalo više od 25.000 izvođenja.[3] Proglašena je 2013. godine za najboljeg pisca detektivskih priča, a njen roman Ubistvo Rodžera Akrojda za najbolji krimi roman svih vremena.[4] Pod pseudonimom Meri Vestmakot Agata Kristi napisala je i 6 ljubavnih romana.[5] Biografija uredi Detinjstvo i obrazovanje uredi Agata Kristi kao dete Agata Meri Klarisa Miler je rođena 15. septembra 1890. godine u kući zvanoj „Ešfild” u Torkiju, kao kćerka Frederika Alve Milera i Klarise Margaret Miler.[6] Otac je bio američki berzanski posrednik sa samostalnim prihodima, ali je umro kada je Agata imala samo 11 godina, a majka je bila kćerka britanskog vojnog kapetana.[7] Porodica Miler je, pored Agate, imala još dvoje dece — sina Luja i kćerku Margaret. Oboje su bili stariji od Agate, brat 10, a sestra 11 godina.[8] Iako odgajana kao hrišćanka, odrasla je u domaćinstvu sa raznim ezoteričnim verovanjima; Agata je, kao i njeni brat i sestra, verovala da je njihova majka Klara vidovnjak sa sposobnošću da vidi „drugu viziju”.[9] Iako su u to vreme uglavnom dečaci išli u školu, Agatina majka, koja nije bila konvencionalna, poslala je stariju sestru u školu. Međutim, to isto nije učinila i sa Agatom, za koju je smatrala da je bolje da se školuje kod kuće, te je na sebe preuzela odgovornost da je nauči da čita i piše, kao i da obavlja osnovne aritmetičke operacije. Takođe, majka ju je podučavala muzici, te ju je naučila da svira klavir i mandolinu.[10] Tokom odrastanja, majka je Agatu ohrabrivala da piše poeziju i kratke priče, a neke od njih su bile objavljene u lokalnim časopisima, ali bez zapaženijeg uspeha. Tokom odmora u Egiptu, napisala je svoj prvi roman, kojeg je porodični prijatelj, Iden Filipot, preporučio njegovom književnom agentu u Londonu, ali nažalost bez uspeha.[11] U uzrastu od 16 godina, Agata je, kako bi završila školu i stekla prvo formalno obrazovanje, otišla u Pariz na dve godine, gde je studirala pevanje i klavir. Bila je vešt pijanista, ali su je trema i stidljivost sprečili da nastavi karijeru u muzici.[12] Karijera i porodični život uredi Za vreme Prvog svetskog rata, radila je u bolnici kao medicinska sestra, prema njenim rečima „jedna od najplemenitijih profesija koje da čovek može da radi”.[13] Kasnije je radila u bolničkoj apoteci, što je imalo veliki uticaj na njen književni rad, jer mnoga ubistva u njenim knjigama su izvršena uz pomoć otrova. Godine 1914. udala se za pukovnika Arčibalda Kristija, avijatičara pri Kraljevskim avio trupama.[14] Imali su jednu ćerku, Rozalind Hiks,[15] a razveli su se 1928. godine, dve godine nakon što je Agata otkrila da je muž vara. Njen prvi roman, Misteriozna afera u Stajlzu, objavljen je u 1920. godine, a tokom braka sa Arčibaldom, izdala je šest romana, zbirku pripovedaka, te objavila nekoliko kratkih priča u raznim časopisima. U tom prvom romanu, pojavljuje se Herkul Poaro — lik koji se pojavljuje u njena 33 romana, kao i nekoliko desetina kratkih priča.[16] Nakon što je saznala da je muž vara, zatražila je razvod. Nakon svađe, Arčibald je otišao iz njihove kuće sa ljubavnicom, a Agata je u potpunosti nestala iz javnog života.[17] Njen nestanak je izazvao veliko negodovanje u javnosti, koja se uglavnom sastojala od ljubitelja njenih romana. Nakon obimne potrage, pronađena je nakon jedanaest dana, 19. decembra, nakon što su je prepoznali u jednom hotelu u kom se lažno predstavila.[18] Nikada nije objasnila svoj nestanak, niti razloge, iako su neki lekari smatrali da je patila od psihogene fuge, a mišljenja javnosti o razlozima za njen nestanak i dalje su podeljena.[19] Kristi se veoma zanimala za arheologiju, a 1930. godine udala se za arheologa Maksa Malovana, sa kojim se zbližila nakon saradnje na arheološkim iskopavanjima. Bili su u braku 46 godina, sve do njene smrti.[20] Često je u svojim pričama koristila postavke koje su dobro poznate, a putovanja sa Malovanom po Bliskom istoku doprinela su da upravo ta regija bude mesto dešavanja u nekoliko njenih romana. Neke od radnji romana, među kojima i radnja romana Deset malih crnaca, smeštene su u Torkiju, njenom rodnom mestu, a roman Ubistvo u Orijent ekspresu iz 1934. godine, napisala je u hotelu „Pera Palas” u Istanbulu, u Turskoj.[21] Godine 1932. Agata je objavila prvi od šest romana pod pseudonimom Meri Vestmakot. Bila je to dobro čuvana tajna, sve do 1949. godine, kada je časopis Sandej tajms otkrio da je gospođa Vestmakot zapravo Agata Kristi.[22] Tokom Drugog svetskog rata, Kristi je radila u apoteci u Londonu, gde je stekla znanje o otrovima, koje je iskoristila u kriminalističkim romanima koje je napisala posle rata. Na primer, u romanu Kod Belog konja iz 1961. godine, koristila je talijum kao otrov za ubistvo, a njen opis trovanja talijumom bio je toliko precizan, da je jednom lekaru pomogao da reši slučaj.[23] Poslednje godine uredi U čast svojih književnih dela, imenovana je za komandanta Reda Britanske Imperije 1956. godine,[24] a sledeće godine je postala predsednik „Kluba detektiva”.[25] Godine 1971. dobila je najveće nacionalno priznanje, orden Britanskog carstva, tri godine nakon što je njen muž proglašen za viteza zbog svog rada u arheologiji. Bili su jedan od retkih parova u kom su oba partnera stekla titulu zbog sopstvenih zasluga. Od 1968. godine, zbog viteštva njenog supruga, Agatu su nekad akreditovali pod nazivom „Ledi Agata Malovan” ili „Ledi Malovan”. Od 1971. do 1974. godine, njeno zdravlje je počelo da se pogoršava, ali nastavila je da piše. Nedavno su, uz pomoć eksperimenata na tekstovima, kanadski istraživači utvrdili da je Agata možda patila od Alchajmerove bolesti ili neke druge demencije.[26][27][28][29] Umrla je prirodnom smrću, 12. januara 1976. godine, u svojoj kući u Volingfordu, blizu Oksforda, u 86. godini života. Stvaralaštvo uredi Formula i naravni instrumenti uredi Kristi je nazivana vojvotkinjom smrti, gospodaricom misterije i kraljicom zločina.[30]‍:15 Na početku karijere, jedna novinarka je primetila da su „njeni zapleti mogući, logični i uvek novi“.[31] Prema Hani, „Na početku svakog romana, ona nam pokazuje naizgled nemoguću situaciju i mi poludimo pitajući se `Kako se ovo može dogoditi?` Zatim, polako, otkriva kako je nemoguće ne samo moguće već jedino što se moglo dogoditi.`[32] Kristi je razvila svoje tehnike pripovedanja tokom onoga što se naziva zlatno doba detektivske fantastike.[33] Autorka Dilis Vin je nazvala Kristija „doajenkom udobnosti“, podžanra koji „sadrži malo seosko okruženje, heroja sa blago aristokratskim porodičnim vezama, mnoštvo crvenih haringa i sklonost da izvrši ubistvo otvaračima za pisma od srebra i otrovima uvezeno iz Paragvaja“. [34] Na kraju, u Christiejevom znaku, detektiv obično okuplja preživele osumnjičene u jednu prostoriju, objašnjava tok njihovog deduktivnog zaključivanja i otkriva krivca; ali postoje izuzeci gde je krivcu prepušteno da sve objasni (kao što su Deset malih crnaca i Beskrajna noć).[35][36] Kristi se u pogledu lokacije dešavanja radnje nije ograničila na neobična engleska sela – radnja knjiga se mogla odvijati na malom ostrvu (And Then There Were None), avionu (Smrt u oblacima), vozu (Ubistvo u Orijent ekspresu), parobrodu (Smrt na Nilu), pametnom londonskom stanu (Karte na stolu), odmaralište u Zapadnoj Indiji (Karibska misterija ) ili arheološka iskopavanja (Ubistvo u Mesopotamiji) – ali krug potencijalnih osumnjičenih je obično zatvoren i prisan: članovi porodice, prijatelji, sluge, poslovni saradnici, saputnici.[37]‍:37U njenim delima su česti tipski likovi: femme fatale, uglađeni policajac, odani sluga, dosadni pukovnik), ali oni mogu biti podmetnuti da bi omeli čitaoca; lažno predstavljanje i tajni savezi su uvek mogući.[37]‍:58 Uvek je prisutan motiv. za zločine – najčešće novac: „U opusu Kristi je vrlo malo ubica koje uživaju u ubistvu radi samog ubistva.[38]‍:379, 396 Profesor farmakologije Majkl C. Džerald je primetio da „u više od polovine njenih romana jedna ili više žrtava su otrovane, iako ne uvek na potpuno zadovoljstvo počinioca“. [39]‍:viii U zločinima u njenim knjigama se koriste i pištolji, noževi, garote, žice, tupi predmeti, pa čak i sekire, ali „Kristi nikada nije pribegla razrađenim mehaničkim ili naučnim sredstvima da objasni svoju genijalnost“,[40]‍:57prema Džonu Karanu, piscu i književnom savetniku imanja Kristi.[41] Mnogi od tragov u njenim knjkigama su svakodnevni predmeti: kalendar, šolja za kafu, voštano cveće, pivska flaša, kamin koji se koristi tokom toplotnog talasa.[42]‍:38 Prema piscu kriminalističkih dela Pi Di Džejmsu, Kristi je bila sklona da od najneverovatnijeg lika napravi krivca. Upućeni čitaoci ponekad mogu da identifikuju krivca tako što će identifikovati najmanje verovatnog osumnjičenog.[43] Kristi je ismejala ovaj uvid u svom predgovoru Cards on the Table: „Uočite osobu za koju je najmanja verovatnoća da je počinila zločin i u devet od deset puta vaš zadatak je završen. Pošto ne želim da moji verni čitaoci odbace ovu knjigu u gađenje, više volim da ih unapred upozorim da ovo nije takva knjiga.`[44]‍:135–36 U emisiji Desert Island Discs na BBC Radio 4 2007. godine, Brajan Aldis je rekao da mu je Kristi rekla da je napisala svoje knjige do poslednjeg poglavlja, a zatim odlučila ko je najneverovatniji osumnjičeni, nakon čega će se vratiti i napraviti neophodne izmene u „okviru` ta osoba.[45] Na osnovu studije njenih radnih beležnica, Karan opisuje kako je Kristi prvo kreirala glumačku postavu, odabrala okruženje, a zatim napravila listu scena u kojima bi se otkrili specifični tragovi; redosled scena bi se revidirao kako je razvijala svoju radnju. Neophodno je da ubica bude poznat autoru pre nego što je sekvenca mogla biti finalizovana i ona je počela da kuca ili diktira prvi nacrt svog romana.[46] Veliki deo pisanja, posebno dijalog, stvarala je u svojoj glavi pre nego što je to stavila na papir.[47]‍:241–45[48]‍:33 Tokom 2013., 600 članova Udruženja pisaca zločina izabralo je Ubistvo Rodžera Akrojda kao „najbolju jedinicu ... ikada napisano.`[49] Autor Džulijan Sajmons je primetio: „U očiglednom smislu, knjiga se uklapa u konvencije ... Radnja je na selu duboko unutar engleske provincije, Rodžer Akrojd umire u svojoj radnoj sobi; postoji batler koji se ponaša sumnjičavo ... Svaka uspešna detektivska priča u ovom periodu uključivala je prevaru nad čitaocem, a ovde je trik veoma originalan u tome da se ubica učini lokalnim lekarom, koji priča priču i glumi Poaroovog Votsona.“[50] ‍:106–07 Kritičar Saterlend Skot je izjavio: „Da Agata Kristi nije dala nikakav drugi doprinos književnosti detektivske fantastike, i dalje bi zaslužila našu zahvalnu zahvalnost“ za pisanje ovog romana.[51] U septembru 2015, povodom njenog 125. rođendana, And Then There Were None proglašena je za „globalnu najvoljeniju knjigu Agate Kristi“ u glasanju koje je sponzorisalo organizacija koja se stara o nasleđu autorke.[52] Roman je simboličan i za njenu upotrebu formule zapleta i za njenu spremnost da je odbaci. And Then There Were None, misteriju ubistva tipa `zatvorenog društva` dovodi do ekstrema“, kaže autor Čarls Ozborn.[53]‍:170 Počinje klasičnim postavljanjem potencijalne žrtve(e) i ubice(a) izolovanih od spoljašnjeg sveta, ali onda krši konvencije. Nema detektiva uključenog u akciju, nema intervjua sa osumnjičenima, nema pažljivog traženja tragova i nema osumnjičenih okupljenih u poslednjem poglavlju da bi se suočili sa rešenjem. Kao što je i sama Kristi rekla, „Deset ljudi je moralo da umre, a da to ne postane smešno ili da ubica nije očigledan“.[54]‍:457 Kritičari su se složili da je uspela: „Arogantna gospođa Kristi ovoga puta postavila je sebi zastrašujući test sopstvene genijalnosti ... recenzije, što nije iznenađujuće, bile su bez izuzetka divlje udvarajuće.“[53]‍:170–71 Stereotipski likovi i rasizam uredi Kristi je u svoja dela uključila stereotipne opise likova, posebno pre 1945. godine (kada su takvi stavovi bili češće javno izražavani), posebno Italijane, Jevreje i neevropljane.[55] ‍:264–66Na primer, opisala je „muškarce hebrejskog porekla, blede muškarce sa kukastim nosovima, koji nose prilično blistav nakit“ u pripoveci „The Soul of the Croupier“ iz zbirke Tajanstveni gospodin Kvin. Godine 1947, Anti-Defamation League u SAD poslala je zvanično pismo pritužbe američkim izdavačima , Dodd, Mead and Company, u vezi sa percipiranim antisemitizmom u njenim radovima. Britanski književni agent Kristijeve u UK je kasnije pisao njenom predstavniku u SAD, ovlašćujući američke izdavače da „izostave reč `Jevrej` kada se opisuje neprijatni likovi u budućim knjigama.[56]‍:386 U Šupljini, objavljenom 1946., jedan od likova opisuje drugi kao „Jevrejku iz Vajtčepela sa farbanom kosom i glasom poput prdavca ... mala žena debelog nosa, crvene boje kane i neprijatnog glasa“. Za razliku od više stereotipnih opisa, Kristi je neke „strane“ likove prikazao kao žrtve, ili potencijalne žrtve, u rukama engleskih zlonamernika, kao što su, respektivno, Olga Seminof (Zabava u Noći veštica) i Katrina Rajger (u kratkoj priči How Does Your Garden Grow?). Jevrejski likovi se često doživljavaju kao neenglezi (kao što je Oliver Manders u Tragediji u tri čina ), ali su oni retko krivci.[57] Telegraf je 2023. izvestio da je nekoliko romana Agate Kristi preuređeno da bi se uklonio potencijalno uvredljiv jezik, uključujući uvrede i upućivanje na etničku pripadnost. Misterije Poaroa i gospođice Marpl napisane između 1920. i 1976. godine su preradile ili uklonile odlomke u novim izdanjima koja je objavila HarperCollins, kako bi se jezik i opisi koje moderna publika smatra uvredljivim, posebno oni koji uključuju likove sa kojima se protagonisti susreću van Ujedinjenog Kraljevstva. Osetljivi čitaoci su izvršili izmene, koje su bile očigledne u digitalnim verzijama novih izdanja, uključujući čitavu seriju knjiga sa gospođicom Marpl i odabrane romane sa Poaroom kao glavnim likovim, koji su objavljeni od 2020.[58] Likovi uredi Herkul Poaro - privatni detektiv, nekada pripadnik belgijske policije, koji 1916. godine dolazi u Englesku kao izbeglica tokom Prvog svetskog rata. Pomalo ekscentričan, često komičan, jajaste glave, uvoštenih brkova, izglačanih cipela ali uvek briljantnog uma. Često u duetu sa bivšim oficirom Arturom Hejstingsom rešava najzamršenije slučajeve širom planete. Pojavljuje se u 33 romana, odnosno zbirki pripovedaka.[59] Gospođica Marpl - Džejn Marpl, neudata starija dama, koja se amaterski bavi detekcijom i rešava zamršena ubistva. Živi u malom selu po imenu Sveti Meri Mid. Pojavljuje se u 33 romana, odnosno zbirki pripovedaka.[60] Tomi i Mrvica - bračni par Tomas i Prudens Beresford, poznatiji kao Tomi i Mrvica upoznaju se tokom Prvog svetskog rata. U početku su u vezi, a zatim postaju bračni par i osnivaju svoju detektivsku agenciju.[61] Pojavljuju se u 4 romana i jednoj zbirci pripovedaka.[62] Harli Kvin i Gospodin Satervejt - ova dva lika Agata Kristi uvodi 1930. godine, u zbirci pripovedaka: Tajanstveni gospodin Kvin, a kasnije i u zbirkama pripovedaka Tri slepa miša i druge priče (1950) i Servis za čaj „Arlekin” (1977). Gospodin Satervejt se, nezavisno od Kvina, pojavljuje u još jednom romanu, pomažući Herkulu Poarou.[63] Kapetan Hejstings, inspektor Džap, gospođica Lemon[64] - saradnici Herkula Poaroa. Arijadna Oliver - prijateljica Herkula Poaroa, pisac detektivskih romana.[65] Drugi likovi detektiva uredi Pored Herkula Poaroa i gospođice Marpl, Kristi je kreirala i detektive amatere Tomasa (Tomija) Beresforda i njegovu suprugu Prudens „Tapens“ devojačko Kauli, koji se pojavljuju u četiri romana i jednoj zbirci kratkih priča objavljenih između 1922. i 1974. godine. Za razliku od njenih drugih tragača, Beresfordovi su bili tek u ranim dvadesetim kada su predstavljeni u The Secret Adversary, i bilo im je dozvoljeno da stare zajedno sa svojim tvorcem.[66]‍:19–20 Njihovim pričama je pristupala lakše, dajući im zamajac i polet čemu se kritičari nisu divili.[67]‍:63 Njihova poslednja avantura, Postern of Fate bio je poslednji roman Kristijeve.[68]‍:477 Harli Kvin je bila „verovatno najneortodoksniji“ od Kristijevih izmišljenih detektiva.[69]‍:70Inspirisan Kristijevom naklonošću prema figurama iz Arlekinade, koji ima polu-natprirodne sposobnosti, uvek radi sa starijim, konvencionalnim čovekom po imenu Satertvejt. Duo se pojavljuje u 14 kratkih priča, od kojih je 12 sakupljeno 1930. u knjizi Tajanstveni gospodin Kvin.[70]‍:78, 80[71] Malovan je opisao ove priče kao „otkrivanje u maštovitom tonu, dodirujući bajku, prirodni proizvod Agatine posebne mašte“.[70]‍:80 Satertvejt se takođe pojavljuje u romanu, Tragedija u tri čina, i kratkoj priči Ogledalo mrtvaca, u kojima se pojavljuje Poaro.[70]‍:81 Još jedan od manje poznatih likova Agate Kristi je Parker Pajn, penzionisani državni službenik koji pomaže nesrećnim ljudima na nekonvencionalan način.[72]‍:118–19 Od dvanaest kratkih priča u kojima je predstavljen kao lik, objedinjenih u knjizi Parker Pajn istražuje (1934), najviše je upamćena The Case of the Discontented Soldier, u kojem se pojavljuje Arijadna Oliver, koja je opisana kao zabavan i satiričan autoportret Agate Kristi. Tokom decenija koje su usledile, Arijadna Oliver se pojavila u još sedam romana. U većini njih asistira Herkulu Poarou.[72]‍:120 Zanimljivosti uredi Jedna od omiljenih knjiga same Agate Kristi bio je roman Ukleta kuća (Crooked House). U uvodu ovog romana ona, između ostalog, kaže: „Ova knjiga mi je jedna od omiljenih. Smišljala sam je godinama, razmišljala o njoj, razrađivala je govoreći sebi: ’Jednog dana, kada budem imala dovoljno vremena i poželim da se dobro zabavim, počeću da je pišem!’ Treba da naglasim nešto — od pet napisanih knjiga samo jedna predstavlja pravo zadovoljstvo, ostale su posao. Ukleta kuća bila je pravo zadovoljstvo.[73] Romani sa junacima Agate Kristi napisani posle njene smrti uredi Zadužbina Agate Kristi je izabrala Sofi Hanu kao pisca koji će nastaviti delo Agate Kristi i njenog čuvenog detektiva Poaroa. Ovo je zajednički poduhvat u kome učestvuju pisac, izdavač `Hareper Kolins` i potomci velike spisateljice krimi romana Agate Kristi. Potomci su odobrili nastavak rada na romanima koji su Kristijevu učinili najprodavanijim piscem u istoriji sa više od dve milijarde prodatih primeraka detektivskih romana.[74] Do sada su u Srbiji objavljeni sledeći romani Sofi Hane sa Herkulom Poaroom u glavnoj ulozi: Lice deteta (2008, Mladinska knjiga) Bolno rastojanje (2014, Laguna) Agata Kristi: Ubistva s monogramom : novi slučaj Herkula Poaroa (2014, Laguna) Agata Kristi: Zatvoren kovčeg : novi slučaj Herkula Poaroa (2017, Laguna) Agata Kristi: Misterija tri četvrtine (2019, Laguna) Prodaja knjiga uredi U svom vrhuncu, Kristi je retko bila van liste bestselera.[75] Ona je bila prvi pisac krimića koji je istog dana 1948. objavio 100.000 primeraka svojih naslova u izdanju Penguin-a.[76][77] Ažurirano: 2018., Ginisova knjiga rekorda navodi Kristi kao najprodavanijeg pisca fantastike svih vremena.[78] Ažurirano: 2020., njeni romani su prodati u više od dve milijarde primeraka na 44 jezika.[78] Polovina prodaje su izdanja na engleskom jeziku, a polovina su prevodi.[79][80] Prema Index Translationum, ažurirano: 2020., bila je najprevođeniji pojedinačni autor.[81][82] Agata Kristi je jedan od autora čije se knjige najčešće pozajmljuju u britanskim bibliotekama.[83][84][85][86] Ona je takođe najprodavanija autorka govornih knjiga u Ujedinjenom Kraljevstvu. Godine 2002. prodato je 117.696 audio knjiga Agate Kristi, u poređenju sa 97.755 prodatih audio knjiga Džej-Kej Rouling, 78.770 Roalda Dala i 75.841 prodatih knjiga Dž. R. R. Tolkina.[87][88] Godine 2015. zvanična organizacija koja se stara o nasleđu Agate Kristi je tvrdilo da je And Then There Were None bio „najprodavaniji krimi roman svih vremena“,[89] sa približno 100 miliona prodatih knjiga, što ga takođe čini jednom od najprodavanijih knjiga svih vremena.[90][91] Više od dva miliona primeraka njenih knjiga prodato je na engleskom 2020.[92] Nasleđe uredi Njeni likovi i njeno lik pojavljuju se na poštanskim markama mnogih zemalja poput Dominike i Republike Somalije.[93] Godine 2020, Kraljevska kovnica po prvi put je obeležila Kristi na novčiću od 2 funti u znak obeležavanja stogodišnjice njenog prvog romana, The Mysterious Affair at Styles.[94] Godine 2023. u Volingfordu je otkrivena bronzana statua Kristi u prirodnoj veličini koja sedi na klupi u parku držeći knjigu.[95] Spomenik Agati Kristi u Londonu Priznanja uredi Godine 1971. Agata Kristi dobila je najveće nacionalno priznanje, Orden Britanskog carstva,[96] tri godine nakon što je njen muž proglašen za viteza zbog svog rada u arheologiji;[97] Od 1988. godine u njenu čast dodeljuje se Nagrada Agata, književna nagrada za pisce misterija i krimića.[98] Jedan od osnovnih uslova za nominaciju je da delo predstavlja tradicionalnu misteriju kakve predstavljaju upravo Agatina dela. Žanr je široko definisan kao misterije koje ne sadrže eksplicitni seks, prekomernu krv ili neopravdano nasilje. Nagrada se dodeljuje u šest kategorija: najbolji savremeni roman, najbolji istorijski roman, najbolji debitantski roman, najbolje dokumentarno delo, najbolja kratka priča i najbolji roman za decu i mlade.[99] U blizini Kovent Gardena u centru Londona 2012. godine podignut je spomenik Agati Kristi.[100] Spomenik je u obliku knjige na kojoj se nalazi bista njena sa detaljima koji oslikavaju njen život i rad - motivi gospođice Marpl, Herkula Poaroa, egipatskih piramida, Orijent ekspresa, mišolovke... Takođe je prikazan i niz manjih korica knjige koje predstavljaju činjenicu da su knjige Agate Kristi prevedene na 50 različitih jezika, tako da su naslovi knjiga na mnogim jezicima, kao i na Brajevom pismu. Ovo je prvi spomenik nekom romanopiscu podignut u Londonu.[101] Bibliografija uredi Knjige Agate Kristi su prodate u više od milijardu primeraka na engleskom jeziku, te u više od milijardu primeraka na 45 Drugih svetskih jezika. Njena predstava Mišolovka drži rekord najdužeg prikazivanja u Londonu; prvi je put prikazana 25. novembra 1952. godine, a ukupno je odigrano više od 25.000 predstava. Kristi je napisala preko osamdeset romana i drama, uglavnom detektivskih. U mnogima od njih pojavljuju se njeni najpoznatiji likovi — Herkul Poaro i Mis Marpl. Iako se često poigravala sa konvencijama žanra — jedno od njenih ranijih dela, Ubistvo Rodžera Akrojda, sadrži potpuni preokret na kraju — uvek je u knjige postavljala tragove prema kojima su čitaoci mogli i sami da otkriju počinioca. Većina njenih knjiga i kratkih priča adaptirane su u filmove, neke i više puta. Britanska televizija Bi Bi Si napravila je radijske i televizijske verzije mnogih priča o Poarou i Mis Marpl, a neki glumci, kao što je Dejvid Suše, proslavili su se u detektivskim serijalima zasnovanim na Agatinim knjigama. 1920 — Zagonetni događaj u Stajlsu (The Mysterious Affair at Styles; prva knjiga u kojoj se pojavljuje Herkul Poaro) 1922 — Tajni neprijatelji (The Secret Adversary) 1923 — Ubistvo na terenu za golf (Murder on the Links) 1924 — Čovek u braon odelu (The Man in the Brown Suit) 1924 — Poaro istražuje (Poirot Investigates; 11 kratkih priča) 1925 — Tajna zamka Čimniz (The Secret of Chimneys) 1926 — Ubistvo Rodžera Akrojda (The Murder of Roger Ackroyd) 1927 — Velika četvorka (The Big Four) 1928 — Misterija Plavog voza (The Mystery of the Blue Train) 1929 — Partneri u zločinu (Partners in Crime; 15 kratkih priča) 1929 — Zagonetka sedam brojčanika (The Seven Dials Mystery) 1930 — Ubistvo u vikarijatu (The Murder at the Vicarage; upoznajemo Džejn Marpl) 1930 — Tajanstveni gospodin Kvin (The Mysterious Mr Quin; upoznajemo gospodina Harli Kvina) 1931 — Sitafordska zagonetka (The Sittaford Mystery) 1932 — Opasnost u End Hausu (Peril at End House) 1932 — Trinaest problema (Thirteen Problems; 13 kratkih priča) 1933 — Pas smrti i druge priče (The Hound Of Death And Other Stories; 12 kratkih priča) 1933 — Lord Edžver umire (Lord Edgware Dies) 1934 — Ubistvo u Orijent ekspresu (Murder on the Orient Express) 1934 — Parker Pejn na delu (Parker Pyne investigates; 12 kratkih priča) 1934 — Misterija Listerdejl (The Listerdale mystery; 12 kratkih priča) 1935 — Tragedija u tri čina (Three Act Tragedy) 1935 — Zašto nisu pitali Evansa? (Why Didn`t They Ask Evans?) 1935 — Smrt u oblacima (Death in the Clouds; poznat i kao Death in the Air) 1936 — Ubistva po abecedi (The A.B.C. Murders) 1936 — Ubistvo u Mesopotamiji (Murder in Mesopotamia) 1936 — Karte na stolu (Cards on the Table) 1937 — Smrt na Nilu (Death on the Nile) 1937 — Nemi svedok (Dumb Witness) 1937 — Ubistvo u Mjusu (Murder In The Mews; 4 kratke misterije) 1938 — Sastanak sa smrću (Appointment with Death) 1939 — Deset malih crnaca (Ten Little Niggers; poznat i kao And Then There Were None, Ten Little Indians) 1939 — Ubistvo je lako (Murder is Easy) 1939 — Zagonetka na regati (The Regatta Mystery; 9 kratkih priča) 1939 — Božić Herkula Poaroa (The Christmas of Hercule Poirot) 1939 — Misterija regate i druge priče (The Regatta Mystery and Other Stories; 9 kratkih priča) 1941 — Zlo pod Suncem (Evil Under the Sun) 1941 — N ili M? (N or M?) 1941 — 1, 2, cipela se raspala (One, Two, Buckle My Shoe) 1942 — Leš u biblioteci (The Body in the Library) 1942 — Pet prasića (Five Little Pigs) 1942 — Kobni prsti (The Moving Finger) 1943 — Problem u Polensi (Problem at Polensa Bay; 8 kratkih priča) 1944 — Nulta tačka (Towards Zero) 1944 — Iskričavi cijanid (Sparkling Cyanide) 1945 — Smrt dolazi na kraju (Death comes as the End) 1946 — Šupljina (The Hollow) 1947 — Herkulovi zadaci (The Labours of Hercules; 12 kratkih priča sa Poaroom) 1948 — Ko talas uhvati (There is a Tide; poznat i kao Taken at the Flood) 1948 — Svedok optužbe (Witness For The Prosecution; 8 kratkih priča) 1949 — Zla kuća (Crooked House) 1950 — Najavljuje se ubistvo (A Murder is Announced) 1950 — Tri slepa miša i druge priče (Three Blind Mice And Other Stories; 9 kratkih priča) 1951 — Operacija Bagdad (They Came to Baghdad) 1951 — U zapećku i druge priče (The Underdog And Other Stories; 8 kratkih priča) 1952 — Ruka brža od oka (They Do It With Mirrors) 1952 — Gospođa Makginti je mrtva (Mrs McGinty`s Dead) 1953 — Džep pun žita (A Pocket Full of Rye) 1953 — Posle sahrane (After the Funeral) 1955 — Hikori dikori dok (Hickory Dickory Dock) 1955 — Nepoznato odredište (Destination Unknown) 1956 — Vašar zločina (Dead Man`s Folly) 1957 — U 4.50 sa stanice Pedington (4.50 from Paddington) 1957 — Nesreća nevinih (Ordeal by Innocence) 1959 — Mačka među golubovima (Cat Among the Pigeons) 1960 — Pustolovina Božićnog pudinga (The Adventure Of The Christmas Pudding; 6 kratkih priča) 1961 — Kod belog konja (The Pale Horse) 1961 — Dvostruki greh i druge priče (Double Sin And Other Stories; 8 kratkih priča) 1962 — Napuklo ogledalo (The Mirror Crack`d from Side to Side) 1963 — Satovi (The Clocks) 1964 — Karipska misterija (A Caribbean Mystery) 1965 — U hotelu `Bertram` (At Bertram`s Hotel) 1966 — Treća devojka (Third Girl) 1967 — Večita noć (Endless Night) 1968 — Trnci u prstima (By the Pricking of my Thumbs) 1969 — Noć veštica (Hallowe`en Party) 1970 — Putnik za Frankfurt (Passenger to Frankfurt) 1971 — Nemezis (Nemesis) 1972 — Slonovi pamte (Elephants Can Remember) 1973 — Vrata sudbine (Postern of Fate) 1974 — Rani slučajevi Herkula Poaroa (Poirot`s Early Cases; 18 kratkih priča) 1975 — Zavesa (Curtain; poznat i kao Poslednji slučaj Herkula Poaroa — napisan u toku Drugog svetskog rata) 1976 — Usnulo ubistvo (Sleeping Murder; poznat i kao Poslednji slučaj Gospođice Marpl — napisan u toku Drugog svetskog rata) Servis za čaj „Arlekin” (1977) Poslednji slučajevi gospođice Marpl i još dve priče (objavljena posthumno 1979. godine kao zbirka priča napisanih između 1939. i 1954) Koautorka: 1931 — (The Floating Admiral) napisala zajedno sa Dž. K. Čestertonom, Doroti L. Sajers i sa drugim članovima Detekšn kluba. Autorka je i brojnih drama koje je napisala obradivši svoje krimi romane, ali je pored toga napisala i nekoliko originalnih drama koje nisu za podložak imale prethodno objavljeni roman. To su: 1934 — Crna kafa (Black Coffee) prerađena u roman od strane Čarlsa Ozborna 2000. 1937 — Ehnaton (Akhnaton) 1952 — Mišolovka (The Mousetrap) 1953 — Svedok optužbe (Witness For The Prosecution) 1954 — Paukova mreža (Spider`s Web) prerađena u roman od strane Čarlsa Ozborna 2000. god. 1958 — Presuda (Verdict) prerađena u roman od strane Čarlsa Ozborna 2000. god. 1962 — Trojno pravilo (Rule Of Three) 1953 — Violinski trio (Fiddlers three) Dela napisana pod imenom Meri Vestmakot: 1930 — Divov hleb (Giant`s Bread) 1934 — Nedovršeni portret (Unfinished Portrait) 1944 — Odsutna u proleće (Absent in the Spring) 1947 — Ruža i tisa (The Rose and the Yew Tree) 1952 — Ćerka je ćerka (A Daughter`s a Daughter) 1956 — Breme (The Burden) Dela napisana pod imenom Agata Kristi Malovan: 1946 — Hajde reci kako živiš (Come, Tell Me How You Live) — putopisi i sećanja 1965 — Zvezda nad Vitlejemom (Star Over Bethlehem) — pesme i priče za decu Ostala dela: 1930 — Put snova (The Road Of Dreams) — poezija 1973 — Poezija (Poems) — zbirka od 63 pesme 1977 — Autobiografija (An Autobiography) Reference Poetika kriminalistickog detektivskog romana