Odlomak iz Radnika i seljaka: HISTORY CHANNEL (Lora pro nobis – 3) Obratite pažnju u Kapou na kadar u kome Riva izvršava samoubistvo bacivši se na električnu ogradu: čovek koji se u tom trenutku odluči za vožnju kamere unapred, kako bi što bolje kadrirao mrtvo telo – pažljivo smeštajući podignutu ruku u ćošak finalne kompozicije – taj je čovek vredan najdubljeg prezira. Jacques Rivette From: [email protected] To: [email protected] Date: 25. Jan. 23:55 Štovani gospodine Krez, Već punih mjeseca dana nadzirem Vašu nadzornu kameru. Mogao bih Vam o njoj sastaviti detaljan izvještaj, uključujući fotografije koje sam načinio u različita doba dana i iz različitih uglova da posluže kao dokazni materijal. Koliko god izgledalo infantilno, snimati napravu za snimanje predstavljalo je za mene stanoviti, mada tjeskoban, izazov. Dosad sam u tri navrata pismenim putem prosvjedovao, a jednom čak i osobno došao u policijsku upravu, tražeći da se dotična sprava ukloni ili preusmjeri tako da ne vrši agresiju na moju intimu. Budući da sam svaki put bio ignoriran ili nepristojno odbijen, odlučio sam preskočiti niže stepenice i obratiti se direktno Vama, načelniku policijske uprave, iako bez realne nade da ćete ovaj dopis uopće pročitati, a kamoli poduzeti nešto u smislu uvažavanja mojeg zahtjeva. To, međutim, ne znači da ću odustati. S vremenom sam shvatio kako se vrijeme – nasuprot raširenom uvjerenju – najbrže troši uz fatalističko prihvaćanje datosti i meku socijalnu prilagodbu. Ukratko, da ponovim ono što sam već tri puta naglasio Vašim blaziranim i neotesanim službenicima: nadzorna kamera u Ulici oslobođenja, u neposrednoj blizini križanja s Goličkom, postavljena je na fasadi peterokatnice otprilike po sredini drugoga kata (ili možda malo više) i usmjerena je – nominalno – prema podružnici Sberbank-a koja se nalazi u prizemlju na suprotnoj strani ceste. Do ostakljene podružnice Sberbank-a, hiperdizajnirana interijera, neukusnog do povraćanja, nalaze se još dopadljiva mala pekara, odakle se šire topli i slani mirisi nepodložni videorecepciji, prodavaonica talijanskih cipela, sva u žućkastim tonovima, i haustor zgrade u kojoj živim, službena adresa: Ulica oslobođenja br. 28. No potpuno je jasno da se u vidokrugu Vaše nadzorne kamere nalazi i prozor moga stana na prvome katu, smješten malo ulijevo iznad spomenute bankarske ispostave. Za nevolju je to dvostruki francuski prozor, širok gotovo dva metra, pa shodno tome objektiv Vašeg sigurnosnog uređaja prodire i obuhvaća (bilježi, kontrolira, špijunira, registrira, snima) dobru trećinu sobe koju koristim kao radni prostor, a to ne mogu doživjeti drugačije nego kao bezočan akt nasilja nad mojom privatnošću. Ne znam koliko je takav stav dostupan Vašem policijskom umu (zamišljam ga kao nedovoljno skuhano jaje, s meckavim žutanjkom), ali kada okolnosti nastupe tako da se putanje javne sigurnosti i moje privatnosti neopravdano ukrste, bez razmišljanja se stavljam na svoju stranu. To da Vaši podređeni, pretpostavljam školovani špiclovi, ili (još gore) lica na dežurstvu s par razreda pučke škole i kvocijentom inteligencije mahovine, uz pomoć banalnoga tehničkog pomagala ulaze kroz moj prozor i promatraju na ekranu što ja činim unutar svoja četiri zida – čak i kada ništa ne činim, jer je dovoljno već to što mi nije dopušteno da se osjećam samim – za mene je potpuno neprihvatljivo. Da ne govorim koliko mi je gadljivo. Koliko mi je uvredljivo. A k tome ne mogu podnijeti zavjese. Ne želim zbog imbecilne policijske samovolje na svoj prozor navlačiti teške zastore, gospodine načelniče, jer bih se bez danje svjetlosti vjerojatno ugasio, ona mi je nužna kao opozicija mojem unutrašnjem mraku, s kojim Vas – budite bez brige – nemam namjeru upoznavati. Moj je dakle zahtjev krajnje jednostavan: premjestite Vašu nadzornu kameru na primjerenije mjesto, ili je u najmanju ruku zakrenite prema dolje za 20 do 25 stupnjeva (postupak od nekoliko minuta), tako da podružnica Sberbank-a i dalje bude u njenom fokusu, a da moja malenkost i prostor moje intime ostanu izvan domašaja Vašega brižnog elektronskog oka. Zar to nije prosto? Zar to ne iziskuje najmanji mogući napor s Vaše strane? Ja doista nemam ništa protiv toga da bdijete nad dnevnim utrškom bandita koji gule ovaj narod po visokim kamatnim stopama, niti da pod firmom tobožnje zaštite nacionalne sigurnosti kontrolirate ponašanje općinstva na javnim mjestima (jer je, koliko sam se uspio informirati, nekoliko stotina ovakvih kamera raspoređeno po čitavom gradu), no nisam toliko solidaran građanin da bih zbog toga podnosio policijsku invaziju na svoju ličnu autonomiju. Uvjeravam Vas, gospodine načelniče, da sa svoga prozora ne mogu niti ozbiljnije remetiti javni red i mir, a kamoli ugroziti sigurnosne prilike i opću stabilnost ovoga dijela grada. Nemam ekshibicionističkih sklonosti. Ne spadam među poremećene tipove koji će se iz čista mira razgaćiti i privlačiti pozornost prolaznika. Čak ni Vaš istrenirani policijski mozak ne bi uspio smisliti sablazan koju bih ja odavde mogao izvesti i koja bi bila dostatan razlog da me se drži na oku. U ovim godinama više nisam u stanju ni zdušnije dahtati nad djevojkama koje ponosno, najčešće s nespretnom vulgarnošću, šeću guzičice Ulicom oslobođenja. I dalje promatram, to da, ali sada bez traga žudnje, gospodine načelniče, jedva da još uspijevam dodati notu sjete na ravnodušnost. Ipak, pošto se uporno oglušujete na moju molbu, zaključujem da Vam je moj slučaj zbog nečeg interesantan. Nečim očigledno privlačim Vašu pozornost. Zbog nečega Vam je naročito stalo da sitničavo njuškate po mojoj osobnoj sferi, u koju nitko – a pogotovo ne elektronski opremljene snage državnog redarstva – ne bi smio imati pravo uvida. Kako da Vas privolim da me skinete s nišana? Kako da utolim Vašu voajersku glad? Bi li pomoglo ako Vas kratko uputim u svoje sasvim konvencionalne stambene prilike (i prema tome dnevne navike), ako Vam predočim nekoliko kadrova koje Vaša nadzorna kamera – u čijem je optičkom polju tek trećina moje radne sobe – nije u stanju registrirati? Pa dobro, pokušajmo. Desno od prozora, iz perspektive Vašeg osujećenog teleskopa, nalazi se pisaći stol od potamnjele hrastovine, mjestimično izbrazdan po obodima, s blago ulegnutom radnom plohom, na njemu dvije-tri nesređene hrpe papira i knjiga, te laptop demodirane serije (toshiba) na čijem se poklopcu mogu vidjeti tragovi cigaretnog pepela i skorenih kapljica kave; do njega je biblioteka koja se podiže do stropa, također nesređena, uglavnom biografije i historiografski naslovi (prikladno mojem zapostavljenom zvanju), više fotografija raspoređenih po policama, izdvajam uspomenu s vjenčanja mojih roditelja u okviru od lažnog mahagonija; prva vrata iz hodnika vode u skučenu kuhinju, stol ispod prozora s kariranim (crveno-bijelim) plastičnim stolnjakom, na njemu košara za voće od pletenoga pruća u čijim se žljebovima gnijezdi višegodišnja, slijepljena prašina, plinski šporet, blijedozeleni kuhinjski elementi koji su u donjem dijelu impregnirani tankim slojem masnoće, balkončić veličine četiriju ljudskih stopa što gleda na vežu; sljedeća su vrata od spavaće sobe moje kćerke u koju Vas ne kanim uvoditi, a do njih ulaz u moju spavaonicu gdje nema ničega vrijednog spomena (osim ako Vas zanima tragično škripavi krevet od orahovine i čaša za protezu na noćnom ormariću); samim hodnikom dominira starinski samostojeći čiviluk, obiteljsko naslijeđe, ukrašen s više stotina rupica koje su udarničkim radom izbušili nevidljivi drvožderi, na zidovima opet fotografije, fotografije, mrtvi, mrtvi; naposljetku jednostavno kupatilo u bijelim pločicama, ovalni lavabo, slavina obrasla brdašcima kamenca, ogledalo bez rama, solidna kada u kojoj, s jednom nogom prebačenom preko ruba, nahereno leži leš krupnijeg muškarca, čini se prerezana grla. S osobitim štovanjem, Milorad Baranovski, prof. povj. umr.

Vujica Rešin Tucić-STRUGANJE MAŠTE,vojvođ.avangarda *6156*09-2022 Struganje mašte 407.strana+ prikaz iz časopisa Student iz 1971.-80.strana Struganje mašte / Vujica Rešin Tucić-autor ; priredio i predgovor napisao Ostoja Kisić ; [crteži i ilustracije : Duško Kirćanski] izdavač: Novi Sad : Dnevnik, 1991.g (Bački Petrovac : Kultura) YU ISBN 86-7011-146-2 Tvrd povez-omot,latinica,LXXX + 407 str. + prikaz iz časopisa Student iz 1971. god. Ilustrovano,format: 20 x 13 cm, težina 600.grama stanje: stranice vrlo očuvane-čiste uredne, korice sanirane s čela-fleka od slova-naslova od stajanja-presvučena alu lepljivom folijom,omotnica-presvučena i ojačana ispod sadržaj: - poglavlja-naslovi Sadržaj: - Pamfleti - Jaje u čeličnoj ljusci - San i kritika - Prostak u noći - Reform Grotesk (Poema) - Struganje mašte (Vizuelni roman) S a d r ž a j: pun Vujica Rešin Tucić lirski pesnik iz vremena procvata samoupravljanja / Ostoja Kisić (VII-LXXX). - Pamfleti (3-6): Ja vas cenim, ne cenjkam se (5-6). - Jaje u čeličnoj ljusci (7- 84): Poslednje zdravo (9); Dobra komovica (10); Long size! Zima! Zima! (11); Evo došli (12); Meni je teško da živim (13-14); Cipele (15); Zatvori prozor i nemoj plakati! (16); Goli zagrljeni noćni portiri (17); Jedan deran srcu veran (18); O kako lepo bicikl teram ja (19); Ah, ja sam tako buđav (20); Zdravo gradovi! Zdravo selo! (21); Vampiri jedu sveže voće (22); Trotinet (23); Onaj što se smejao ispred Obilićevog venca (24); Neko veče (25); Kupanje belih miševa (26); Kraljica peći (27-28); Jedan drugi grad (29); Stanovao sam u Beogradu (30); Poslao sam te da ne dođeš (31); Furije kroz čapurije (32); Crni bez (33); Prvi lopovluk u životu i smrti (34); Ah, poduzmimo najzad to putovanje drsko (35-36); Mi smo izrjadni! (37); Pošo Goethe da se šethe (38); Kad čoveku dođe teško ko olovo (39-40); Dojilje smrti (41); Budžak uspomena (42-43); Olko-ol! Taj strašni olko-ol! (44); Jaje u čeličnoj ljusci (45-46); Okrenimo se kredencu sirotinjskom (47-50); Neke ženske su prošle (51); Alade o mertvime (52); Kod okružnog javnog tužilaštva desilo mi se (53); Spavanje u kauču (54); Pesma rastanka (55); Duša duši luftbalon probuši (56-58); Neprijatelji (59); Muf! Pazite, pištolj je u mufu! (60-61); Cigarillos sonet (62); Kako su me optužili za ubistvo (63-64); Svirka na crna dirka (65); Kupiću ti malog magarca (66); Gospođica sa naslonom za registrator `Hermes` (67); Prekidač za svetlo (68); Zalud se meni nebo plavi! (69); Uče-če (70); Moj stari špajz, ti si duši šlajz (71-72); Zastave su ispeglane (73); Kelneri moje duše (74); Alan Po (75); Restoranska jesen (76); Pucaju plućni kombinezoni (77); Izašao je novi ČIK! (78-79); Glavu sam udarao često o neke tvrde stvari (80); Ne budi grub, nauči da ljub! (81-82); Mene niko nikad nije voleo jer sam jako nezgodan za voljenje (83); Alade o mertvime II (84). - San i kritika (85-130): Knjiga je otvorena, čovek je zatvoren (87-88); Zatrči pucka nastavljen (89); Rasečen klupko, njuškao sleđen (90); Ono li, te uz (91); Dlaka paradajz miš, brdo vatra magla (92); Satima kašika juče, ponekad suza sutra (93); Glad kasni, srce peva (94); Sumrak jesen oluja, vetar pustoš san (95); Rapavo mlako lepljivo, svučeno uspravno duboko (96); Posao cveta, brda su daleka (97); Zeleno lupiti, pisano klonuti (98); Sirovo kuvano, plašljivo hrabro (99); Munju šušti boleo, nemirna stolu zevala (100); Suknja vuna led, čep olovo breg (101); Kupljen ne crevo, strog ne mokraća (102); Mahati mokriti plakati (103); Vruć divalj dlakav, vlažan stisnut pust (104); O suza i, i brašno o (105); Zeleno tačan liže, komotno stegnut curi (106); Kašika je puna, orman je prazan (107); Krevet ispečen, lonče savijen (108); Govori brzo, putuj oprezno (109); Ekser mozak voda, dleto lobanja surutka (110); Kukavica hrabar, lep ružan (111); Sneg veje, ljubav je večna (112); Kako dam nije, odaje dasku cedi (113); Otrovni drht, sjurni sev (114); Koža dodir, zima sneg (115); Otišao nestao izgubljen (116); Nokti rastu, kosa opada (117); Ovamo tamo onde daleko (118); Daska proliv, udarac san (119); Od koliko od, od zariven od (120); Ušle vodu stisak (121); Nokat ako nokat, zanat ako zanat (122); Čašu naprstak, kantu džak (123); Pije cepti čačka trese (124); Mikser voćnjak, grejalica san (125); Pljuni žuri vuci, sisaj čupaj kmeči (126); Klone stara micali (127); Staza cigla šibica, jelen kaput jezik (128); Ubica sam, zanos modar (129); Čovek zdravlje srce (130). - Prostak u noći (131-184): Pijem kuvano vino (133); U vozu Trst - Venecija (134); Izađem na led (135); Brojim, kad god seva (136); Kod književnika Bore Ćosića (137); Na radnoj akciji u Makedoniji (138); Upišao sam se od straha (139); Na autobuskoj stanici, u Beogradu (140-141); Slikao sam se (142-143); Pesnik Branko Andrić (144); Ležim u sobi (145); Jednog leta, u ponoć (146); U autobusu za Beograd (147); Odem u banju Rusandu (148-149); Tiho se cerim (150-151); Polako sam je podizao (152-153); Kopao sam sedam dana (154); Pođemo noću (155); Odvede me mati (156); Igrač u svim pravcima (157-158); Pred hotelom Jugoslavija (159); Odem da treniram boks (160); Na Velikom Lošinju (161); Ko može jače da prdne (162-163); Ujutro, po vejavici (164); U jednom časopisu (165); Gledamo se u oči (166); Na Ohridu, s Josipom Severom (167); Čučnem pored nekog psa (168); U travi, na dnu jarka (169-170); Dok sipi jesenja kiša (171); Kao dete plašio sam se (172-173); Zaletim se i skočim (174); Ćele-kula (175); U klozetu Filozofskog fakulteta (176); Dok sam prao noge (177); Na vratima kupatila (178); U radnoj sobi pesnika Vaska Pope (179); Igrali smo se doktora (180); Ustanem i pitam (181); Prostak u noći (182); Petokraka (183-184). - Reform grotesk (185-226): Svi smo bili mladi, svi se sećamo (187); O zamenice i prilozi, o usklici (188); Gubimo se u tekstovima (189); Otvaram sklopljenu sintaksu (190); Pogledi se čuvaju (191); Umetnost spava (192); Govorim tiho (193); Gde smo, o naša sjajna zvezdo (194); Udrite decu, tucite svoju smrt (195); Vi, koji ste mladi (196); Sva su vrata zaključana (197); Usta mi se stisnu (198); Jutarnje jaje (199); Sam i lep, posut mladežima (200); Ovo je vreme zemlje (201); Deca imaju dušu (202); Šetaćemo i mi nekad (203); Gledaj, i pamti (204); Prokleti pesnici, Verlenov termin (205); Vrebajte oči svojih očeva (206); Opojne, poletne su parole (207); Zagrli me (208); Ledeni vetar zatvara nam put (209); Naslonjen na polivinil (210); Šljapče je ljapka moj svet (211); Hartija: blizina i daljina (212-213); Jutro (214); U davno vreme jedan je general (215); Smrt je večita životna potreba (216); O zvezde, raspoređene u večnosti (217); Ponekad, odem na odmor (218); Jesam li ja dete revolucije (219); U Kosmosu, u pustinji (220); Peva mi se, do smrti (221); Odgurnuo sam tanjir, svim vremenima (222); Poljubio sam ružu i komad belog hleba (223); Blagom licu prijatelja (224-226).- Reform grotesk : poema (227-249). - Struganje mašte : vizuelni roman - esej - poema (251-393). Napomena priređivača / O.K. (395); Registar (397-402). * * * Vujica Rešin Tucić Vujica Rešin Tucić tvorac je teoretskog pojma tradicija avangarde, u okviru koje je objavio dvanaest knjiga poezije, proze i eseja: Jaje u čeličnoj ljusci (1970), San i kritika (1977), Slovo je puklo (1978), Prostak u noći (1979), Reform grotesk (1983), Hladno čelo (1983), Sneg veje, ljubav je večna (1990), Strahote podzemlja (1990), Struganje mašte (1991), Igrač u svim pravcima (2001) i Gnezdo paranoje (2006)... Realizovao je niz umetničkih poduhvata i projekata, delujući na širokom prostoru, od Zrenjanina (izdavač i urednik publikacije Pamfleti, 1968), preko Beograda (časopis Rok, 1969), Novog Sada (časopis Polja i umetnička grupa Januar-Februar 1971), do Zagreba (časopisi Pitanja i Oko), Splita (Vidik), Rijeke (Dometi) i Kranja. Uređivao je časopise Ulaznica (Zrenjanin) i Dalje (Sarajevo). Pokrenuo je 1977. godine i privatni časopis Adresa kao jedno od najznačajnijih neoavangardnih glasila na bivšejugoslovenskom kulturnom prostoru. Bio je osnivač i autor književne škole Tradicija avangarde (Beograd 1993-95), iz koje je nastala umetnička grupa Magnet. Dobitnik je brojnih književnih nagrada i priznanja, preminuo je 28 novembra 2009. godine u Novom Sadu.