ТИН УЈЕВИЋ ЛЕЛЕК СЕБРА + КОЛАЈНА ИСТОЧНИК БЕОГРАД 2003 СТАРИ И НОВИ Предговор и поговор СЛОБОДАН РАКИТИЋ ................................................................... ЋИРИЛИЦА ТВРДЕ КОРИЦЕ ШИВЕН ПОВЕЗ 21 ЦМ 191 СТРАНИЦА НЕКОРИШЋЕНО НЕОТВОРЕНО НЕЧИТАНО ГАРАНЦИЈА ПЕРФЕКТ КОЛЕКЦИОНАРСКИ, 2003 ЕКСТРА *********

Иван Алексеевич Бунинъ - Начальная Любовь Прага, 1921. Prvo izdanje Originalni meki povez, prednja i zadnja korica odvojena. Strana 269 Ivan Alekseevič Bunin ( 1870 - 1953) ruski pisac, pesnik i prevodilac. Prvi ruski književnik dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1933. godine. Lično preuzimanje knjige je moguće (po dogovoru) u ulici Braće Jerković

предговор И. Зренбург - Поззiя революцiонной Москвы Берлинъ, 1922. Autor: Grupa autora Tematika: poezija Jezik: ruski Opis: Originalni meki povez, bez naslovne korice. Strana 125+(3) Pesme ruskih pesnika: Ana Ahmatova, Aleksandar Blok, Gumilev, Sergej Jesenjin, O. Mandeljštam, V. Majakovski... Lično preuzimanje knjige je moguće (po dogovoru) u ulici Braće Jerković

ANTOLOGIJA STARE LIRIKE GRČKE - Koloman Rac Izdavač: MATICA HRVATSKA Zagreb Godina izdanja: 1916 Povez: tvrd Broj strana: 378 Pismo: latinica Stanje: vrlo dobro

Nova Harfa Siona Zbirka pojanja i slavopoja za skupštine verujućih u Hrista Format: 17x11 cm. Broj strana: 156 Izdavač i godina izdanja: U Novom Sadu ,električna štamparija Dra Svetozara Miletića 1913. Solidno očuvano. Visina poštarine je za slanje putem preporučene tiskovine. Moje ostale knjige mozete pogledati preko sledeceg linka: http://www.kupindo.com/Clan/miloradd/SpisakPredmeta

TRI VIĐENJA SVETE PETKE fragmenti hronike jedne porodice - Nikola Trajković Izdavač: Beograd Godina izdanja: 1939. Povez: broš Broj strana: 112 Pismo: ćirilica Stanje: dobro

Reprint iz 1630 brosirani povez 213 strana odvojila se prednja korica

Pfister, Rudolf (Hrsg.) 150 Eigenheime. Mit 187 Lichtbildern und 270 Grundrissen. 3. Auflage von `Neue Wohnbauten.` Bruckmann, München, 1937 veliki format, dobro stanje

Контрола штеточина са високо токсичним супстанцама brosirani povez 72 str ocuvana

Thomas Nelson and Sons tvrdi povez odlicno ocuvana (primerak iz britanske biblioteke)

izdanje JUGOISTOK odlično očuvana NOVLI.14

izdavač zora 1951 tvrdi povez 605 str jako lepo ocuvana

61837) KOLUT 1 i 2 , Dobrivoje Bošković , Beograd 2015 , pripovetke, `Iz svih pripovedaka ove zbirke, na sugestivan, izražajan način, izbija autentičan, nepatvoren život. Ova ekspresivnost počiva na dva izvora. Najpre, pripovetke Dobrivoja J. Boškovića pisane su strasno, sa odnosom. U njima se uvek oseća ukus ne samo krvi, ako se krv pojavljuje, nego snaga elementa uopšte, zime, gladi, svakojake trpnjei napora, sunca i leda, uvek dah atmosfere, a sve to treperi na osetljivoj žicia utorove emocije. Drugi izvor ovog dejstva, jeste istina. Gotovo sve pripovetke ove zbirke su ispričani istiniti događaji. Počevši od prve, sa strašnim naslovom Dah smrti, a takođe i priča o bratu (Dace Komita), Boškovićeve pripovetke se iskazuju kao slike iz piščevog života. Pisac od osnova, od početka, od istine, na dnu umetničke, filozofske i stilske pobude traži iskušavanje smisla samog života i smrti... Dobrivoje J. Bošković pokazuje raskoš jednog gotovo eruptivnog pripovedanja. U njegovom delu ima bezbroj ličnosti, karaktera, zapažanja, naravi, lirskih scena, ozarenja, razlikovanja lepog od ružnog, časnog od nepoštenog, ima pravednog besa, ima mudrosti, ima poezije...` Laza Lazić mek povez, format 14,5 x 20,5 cm , latinica, 406 + 368 strana

62369) ISPUNJAVANJE SNOVA Romske narodne pripovetke , priredio Tihomir Đorđević , Prosveta Niš 2002 , mek povez, format 12,5 x 20 cm , ćirilica, ilustrovano, 328 strana

Narodno Pozorište Beograd jedinstveno za kolekcionare

odvojile se korice Napredak Beograd 1920

ŠEST VRANA - Li Bardugo Opasna nova droga preti da svet uvuče u magijski rat, ali beskrupuloznog Kaza Brekera interesuje samo koliko će ga platiti da to spreči. Okupivši oko sebe ekipu mladih otpadnika, on sprovodi smeo i sulud plan koji će ih sve do jednog promeniti. Šest izgubljenih duša. Šest životnih priča. Šest sukobljenih interesa. Šest prerano odraslih klinaca. Šest slabih karika. Šest vrana. Izdavač: URBAN READS Broj strana: 506 Pismo: Latinica Povez: Mek Format: 21 po.st.des.1

Smokva - Goran Vojnović Izdavač: Rende Godina izdanja: 2017 Broj strana: 348 Format: 20 cm Povez: Broširani Smokva je mozaik sastavljen od porodičnih priča koje se prepliću, sapliću u istorijskom trenutku koji gazi ljude nespremne da odgovore na životne izazove. Goran Vojnović kaže da je Smokva ljubavni roman, ali ona je mnogo više od toga. Pisac u romanu traga za odgovorima na pitanja ličnog identiteta, slobode, odgovornosti, roditeljstva, porodičnog života. Glavni junak romana, Jadran pokušava da od krhotina svojih i tuđih uspomena, nagađanja i saznanja o prošlosti svojih najbližih sastavi sliku svog života u kojem će pronaći put do sebe i smisla postojanja. Smokva, drvo koje je moćni simbol duhovnog rasta, Jadranu pruža zaštitu i podršku, i nadahnuće za pronalaženje sopstvenog puta. Goran Vojnović dobitnik je i nagrade Kresnik za romane Južnjaci, marš! i Jugoslavija, moja dežela. po.st.des.1

Autor: Ramiz Šaćirović Žanr: Priče Pismo: Latinica Broj strana: 149 Povez: Mek Format: 20 cm Godina izdanja: 2017. Nova knjiga Ramiza Šaćirovića, Vasika, sadrži 16 novih pripovjedaka koje nose biljeg fascinirajuće prošlosti Koštampolja, njegovih ljudi, zaboravljenih običaja i kulture. Pregršt ovih vrlo uzbudljivih priča povezuju i svjedoče vjekove, a nastale su kao produkt bogate interpretativne memorije autora. Tematski, hronološki, intertekstualno i svojim ehom, zalaze u neponovljivi ambijent običaja i kulture naučnoistraživačke i jednog književno zaobiđenog prostora.Većim dijelom su nastale na prostoru koji je pisac omeđio svojim življenjem, koji mu je omogućio uranjanje u složenu psihološku strukturu ljudi svoga podneblja. Uostalom, čitav koštampoljski kraj obiluje čudnovatim i neponovljivim pričama u kojima je utkan magični realizam pripovjedačke fantastike koja je pred nama. Višestrano zanimljiv narativni tok Ramizovog omniscentnog pripovjedanja, upotpunjujuje vrlo dinamičan, često i ironičan, dijaloški tok koji doprinosi lakšem shvatanju konteksta priča i apsurdnosti mnogih događaja. Sasvim drugačije prenošenje, doslikavanje i prepričavanje pomenutih događaja, doprinosi autentičnosti same percepcije povezivanja vremena, prošlosti i današnjice. Uočljivo je da se suština priča zasniva na ljudskoj tragediji, nedorečenosti i nerazumijevanju iz kojih se zameću česti konflikti i mržnja kao glavni generator stradalništva. Mnoge priče (Konopac, Pucanj u rano jutro, Bijela smrt) nose univerzalnu tragiku zle sudbine življenja na prostoru koji mnogi vide kao utopijski ili distopijski mizanscen na posnoj i nerodnoj zemlji, u kojoj priča Konopac i Ipak, sreća u kući vuku tragiku duboke patrijarhalne dekadencije: Redale su se djevojčice, sve po godinu, dvije godine između njih. Šest ih izrodi Sevda. Kako se koja rodi, Ćamil sve drugačiji, sve goropadniji, neljubazniji prema Sevdi... Nemati muško dijete u našim krajevima je velika manjkavost, velika šteta, jer nema ko da produži lozu, jer će se utuliti ognjište. I u narodu pođoše pričanja. Često je i Ćamil slušao ogovaranja... – Ako ne rodi sina, otera je, nemo da ostaneš bres muškog deteta, – čula je jednog dana iza kuće svekrvu kako nagovara sina... (Konopac, 31). Naizgled vrlo poznat i prepričavan, slučaj nemogućnosti rađanja muškog djeteta i tragičan završetak nesretne Sevde, majke šest djevojaka, ima veliki dokumentarni i psihološki značaj, jer služi kao pouka i primjer potrebe zazdravljenja nekih dekadentnih naslaga naše patrijarhalne prošlosti. Zagonetni i mistički sadržaj priče Sudbine trpi naslage mitoloških strahova od moćne povratničke snage koju za sobom povlači prokletstvo učinjenog, u narodu poznatijeg “učin-doček”. Uprkos vrlo dinamičnom toku i zanimljivom načinu iznošenja, neke od priča predstavljaju izvjestan piščev zaokret od savremene tragedije, životnih strahova i permanentnog provirivanja iza sebe (Kresivo). Buran i srećan kraj je dokaz nevjerovatne ljudske snage i njegove česte nepobjedivosti pred silama prirode. Većina likova u pričama su žene ukotvljene u vrlo krut patrijarhalni obruč naše prošlosti koja umnogome podsjeća na ovo današnje. Izmirene sa tragičnom sudbinom i bespogovornim preuzimanjem dužnosti žene, supruge, snahe i domaćice, bivaju u braku suočene sa brojnim iskušenjima i nerazumijevanjem kakvo donose određene situacije patrijarhalnog načina življenja. Širu predstavu o personalnoj kulturi pojedinca u šaljivom svijetu našeg okruženja možemo uočiti u priči: Granica nasred sobe. Narator u njoj veoma zanimljivim pripovjedačkim tonom ironizira stanje savremenih ljubavnih (ne)prilika dvoje novih učitelja u selu. Vasika zbog svog naziva i značenja u iseljeničkoj prošlosti Sandžaklija zauzima dominantnu poziciju. Težnja za ostvarenje sandžačkog sna o “pusto tursko”, nas dovodi do njene ekselencije Vasike (tur. vesika) koja se u životu ovdašnjih bošnjaka decenijama unazad vrlo dramatično doživljavala. Vasika je ostavila neizbrisive životne trauma na brojne muhadžirske porodice koje su se (nakon II svjetskog rata) iz Sandžaka odselile u Tursku. Slučaj je nalagao da se po Vasiku, između 1953. i 1964. god. moralo iseljavati u Makedoniju jer se do toga vremena iz Srbije nije mogao dobiti otpust iz državljanstva. O njoj su savremenici pisali na ovaj način: “Vasika je riječ koja se danas najviše čuje među muslimanima jednog dijela Sandžaka i o kojoj se raspravlja na svakom koraku, na svakom mjestu, među svim ovdašnjim gađanima sela i grada. Jedni pitaju: Je li ti došla vasika. Drugi: Jesi li je podigao, treći: imaš li ti vasiku? itd. Ova riječ se čuje i kod mališana, samo što oni većinom slučajeva misle da je to neko prijevozno serdstvo. A to sam zaključio otuda što je u prošloj godini za vrijeme školskog raspusta. Bila moja djevojčica kod rođaka mi u drugoj varoši, te su je braća poželjela. Jedan od njih će reći: “žašto joj ne pošalješ vasiku da dođe”, dok drugi, još manji pita: “hoćemo li mi kada pođemo za Tursku, sa poštom ili na vasiku. Ustvari vasika je građansko pismo, koje šalju turski podanici svojim prijateljima i rođacima, da bi ga sa ostalim dokumentima priključili uz molbu za otpust iz državljanstva. Dobija se na taj način što turski podanici kod svojih mjesnih vlasti garantuju da njihov prijatelj, koji treba da se seli iz Jugoslavije neće pasti na teret države, nego da će ga oni izdržavati za izvjesno vrijeme – ako to bude trebalo. Ova mu vlast tu izjavu ovjeri i preko svog konzulata u našoj zemlji pošalje.” (J. Memić, Vasika, u: GVIS Sarajevo, 1959, 267.) Teško je opisati muke i halove koje su u nedavnoj prošlosti bošnjačkim iseljenicima zadavali problem oko Vasike. Bilo je i onih koje su neodpečaćene ostale u kućnim fijokama. Oni koji su slušajući raznolike priče permanentno odustajali od nje i teškoća koje donosi muhadžirski (iseljenički) način življenja. Vasika je jedna od priča u ovoj knjizi. Hiljade doživljenih i neispričanih priča su otišle zajedno sa raseljenim sandžačkim narodom. Teško suočavanje sa bolnim osjećanjem napuštanja zavičaja zatrpalo je neke davno zapamćene priče u kojima je. Osim toga, obrada svakodnevne životne tematike, koja zbog sličnosti problema u prošlosti podsjeća na ovu današnju, obezbjeđuje besmrtnost ovog pripovjedanja. Ramiz svojim stvaralačkim narativom podsjeća da ubuduće Koštampolje moramo posmatrati kao rasadnik leksičke i običajne kulture, zbog činjenice da se ovakvom selekcijom postiže primarni cilj pisanja. Ramiz je tragač ljudskih sudbina i nesreća čija životna dinamika upotpunjava ambijent jednog davno doživljenog vremena. Sve u svemu, danas ozbiljna književno-teorijska kritika, Ramiza Šaćirovića mora vidjeti kao autentičnog predstavnika bošnjačke književnosti i pripovjedača raskošne tematske raznovrsnosti i snage koji u svijet naše književne i stvaralačke kulture unosi nepoznati i dobro oslikani svijet Pešteri i njegovog okruženja, čije se sudbine i tragika prepliću sa onima kakve vidimo u književnostima drugih naroda. RamizovaVasika je ova knjiga. Bez pasoša i bez dozvole boravka, ona će putovati našim svijetom i stići u mnoge muhadžirske krajeve. U domove koje Ramiz nije uspio posjetiti i zapisati još koju priču naših muhadžira. Zajedno sa ovim pričama koje će ostati u narodu onakve kakve su se zadržale u Ramizovom sjećanju. Ostaje mu da još poruči: “Knjigo moja, pređi na drugoga!” Redžep Škrijelj po.st.des.1

2017 g 132 str 21 cm Knjiga ,,Kletva` predstavlja zbirku pripovedaka u kojoj je autor želeo da dočara ambijent Koštampolja i njegovih žitelja. Podlogu za priče našao je u okupljanjima gorštaka na kojima su se organizovale igre, naročito igra ,,fildžana`, (traženje prstena ispod osam šolja) a pobeda je za obe ekipe bila čašćavanje kuvanim krompirom, sokom, rasolom, jabukama i veseljem za pobednika i trpljenjem pogrda za pobeđenog. Sve te igre odraslih dešavale su se za vreme dugih zimskih dana, a danas je malo takvih igra i veselja ostalo, jer je moderna životna situacija isterala tu vrstu društvenosti iz naših domova. Priče su pokušaj da se te igre dočaraju i približe savremenom čitaocu, kako bi upoznao duh, veselje i radost koje su one sa sobom nosile. po.st.des.1

Oktoih, 2000. Pripovetke Živi i piše u Herceg-Novom. Romani:Otvaranje lutke (tri izdanja) Kako preživeti brak (tri izdanja) Naranča i nož Narančin cvat Pripovetke: Otapanje Izlet u Žanjice Autorka je majka Ramba Amadeusa

NARODNA KNJIGA PRVO izdanje iz 1955. godine. Ćirilica. Naslovnica Đorđe Simić. odlično očuvana na par mesta podvučen tekst

biblioteka JELEN MLADOST 1972. dobro očuvana

Izd. Jugoslovensko profesorsko društvo, 1937 - 237 страница članke prikupili: Radmilo Dimitrijević Jovan Radulović Alija Nametak iz sadržaja: ISTORISKA HERCEGOVINA -Prošlost -Veze CG sa Hercegovinom početkom XIX v. -Istorija hercegovačkog ustanka -Evropa i hercegovački ustanak -Džabićev pokret -Hercegovci u Bosansko hercegovačkom saboru MOSTAR KAO KNJIŽEVNO I DUHOVNO SREDIŠTE BIH -Šantić, Ćorović, Mostarski govor... PROSVETNE, ZDRAVSTVENE I PRIVREDNE PRILIKE HERCEGOVINE ŽIVOPISNA HERCEGOVINA NACIONALNA I KULTURNA DRUŠTVA I USTANOVE... knjiga naknadno koričena / tvrde koricena jednoj se odlepio deo originalmne papirne korice, pa ostao trag/, poslednja dva lista sa sadržajem knjigovezački popravljena odlično očuvana JES.20/13

Hrvatski list Broj 1 za 1982. godinu. MEk povez, 32 strane. Casopis ustaske emigracije u Americi, sa sedistem u Vasingtonu. Glavni urednik bio je Bruno Busic. EKSTREMNO RETKO! Ante Bruno Bušić (Donji Vinjani kraj Imotskog, 6. listopada 1939. – Pariz, 16. listopada 1978.), zagovornik demokratske, suverene i slobodne Hrvatske. Bio je disident, novinar, književnik, povijesni istraživač, karizmatični prognanik 1970-ih godina i politički vođa hrvatske emigracije. Životopis Rani život i školovanje Bruno Bušić rođen je 6. listopada 1939. godine u selu Vinjanima Donjim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga,[2] kao sin Josipa (Joze), sudskoga službenika i pravnika, i Ane rođene Petric iz hercegovačkih Vinjana kraj Posušja. Majka mu je umrla 1943. godine.[2] Osnovnu je školu pohađao u rodnom mjestu Vinjanima Donjim.[3] Za vrijeme gimnazijskog školovanja došao je pod prismotru UDBE zbog anonimne ankete u kojoj je izrazio kritiku komunističke Jugoslavije.[4] Kao đak, isticao se kratkim pričama koje je objavljivao u vodećim omladinskim listovima. Godine 1955. dobio je nagradu Poletova žirija u kome su sjedili Mirko Božić i Zlatko Tomičić. 1955. godine dva puta bio je zatvoren.[5] Bio je članom Tajne organizacije hrvatske inteligencije, organizacije imotskih gimnazijalaca.[6] 1957. godine, kao maturant bio je izbačen iz gimnazije bez prava upisa u bilo kojoj gimnaziji na prostoru Jugoslavije a tek nakon dvije godine, nakon što su promijenjeni propisi, nastavio je školovanje u Splitu.[5] Maturirao je 1960. godine u gimnaziji u Splitu, a potom je upisao filozofiju i francuski na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, no brzo se ispisao i, na očevo inzistiranje, upisao na Ekonomski fakultet. Diplomirao je u redovitom roku 1964. godine diplomskim radom Moral i socijalizam. Nakon školovanja Nakon završetka studija Bušić se je zaposlio u poduzeću za geološko-rudarska i građevinska istraživanja, konsolidaciju tla i projektiranja, od kojeg je zadnje godine studija dobivao stipendiju. Ubrzo je, slučajno, doznao za mogućnost zaposlenja u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske koji je osnovao i vodio dr. Franjo Tuđman. Rješenje o tom njegovu zaposlenju 23. lipnja 1965. godine potpisao je ravnatelj Instituta Franjo Tuđman.[7] Sredinom 1965. godine Bušić je bio zatvoren a početkom 1966. godine bio je osuđen na 10 mjeseci zatvora zbog čitanja emigrantskoga tiska i `neprijateljske propagande`.[8] Nakon osude bio je, do pravomoćnosti presude, pušten na slobodu i to je iskoristio za bijeg u Austriju, 24. listopada 1966. godine.[8] Nakon što ga je dr. Tuđman nagovarao na povratak, Bušić se je vratio u prosincu 1966. godine a kako je tada uslijedilo političko popuštanje (nakon pada Aleksandra Rankovića) nije bio ni pozivan na izdržavanje ostatka kazne.[8] Od 9. broja Hrvatskoga književnoga lista bio je jednim od urednika toga lista. Nakon gašenja Hrvatskoga književnoga lista krajem 1969. godine otišao je u Pariz gdje je ostao, živjevši `u nekom poluizbjeglištvu`, do travnja 1971. godine kada se je vratio u Zagreb.[8] Po povratku u Zagreb zaposlio se je u novopokrenutome Hrvatskome tjedniku a od 13. broja ušao je u uredništvo toga lista u kojemu je bio do zadnjega broja.[8] Nakon udara u Karađorđevu Bušić je bio zatvoren 12. prosinca 1971. godine.[8] Bio je optužen zbog navodnih veza sa suradnikom jedne zapadne obavještajne službe a tužitelj ga je nadalje optužio kako je `objavio više članaka u Hrvatskom književnom listu, Studentskom listu i Hrvatskom tjedniku u kojima se deklarirao kao protivnik društvenog i političkog uređenja u nas. On je pozivao na nasilnu i protuustavnu promjenu društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva naroda SFRJ i zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji`.[9] Odbio je braniti se kada je u veljači 1972. godine optužnica protiv njega proširena zbog špijunaže. Suđenje je trebalo biti 28. lipnja 1972. godine ali je odgođeno. Okružni sud u Zagrebu izdao je obavijest o odgodi suđenja do jeseni iste godine, navodeći kako se istraga nije mogla okončati zbog Bušićeve govorne mane.[10] Na suđenju na jesen 1972. godine osuđen je na dvije godine zatvora koje je izdržavao u Staroj Gradiški.[10] Iz zatvora izašao je u prosincu 1973. godine i bio je proganjan na razne načine te se nije mogao zaposliti a krajem 1974. godine bio je pretučen u Dubrovniku, na Stradunu, od petnaestak nepoznatih osoba.[10] S njim je bio Joseph Levy student iz Jeruzalema kojega nisu dirali. To su sve promatrala i dva milicionera no nisu ništa poduzeli. Bušić je podnio tužbu protiv dubrovačke policije no javni tužitelj nije mu na nju ni odgovorio.[10] Krajem rujna 1975. godine napustio je ilegalno SFRJ i u Engleskoj, u Londonu, dobio je politički azil. U Londonu je bio u uredništvu časopisa Nova Hrvatska, za koji je i pisao, do travnja 1976. godine. Na izborima za 2. Sabor Hrvatskoga narodnoga vijeća, 1977. godine, uz najviše glasova, izabran je na čelo Ureda za propagandu. U tome svojstvu izdao je i nekoliko brojeva Vjesnika HNV-a.[10] Na prolazu kroz Pariz, kada se je pripremao za sastanak Izvršnoga i Saborskoga odbora HNV-a, ubijen je u atentatu. Atentat Grob Bruna Bušića na Mirogoju Bruno Bušić ubijen je u 23.20 sati, 16. listopada 1978. godine, u Parizu u ulici Belleville 57,[10] iz zasjede su ga pogodila dva od pet metaka iz pištolja `Astra` kalibra 7,65 mm.[11] Ubio ga je plaćeni ubojica Službe državne sigurnosti (UDBA), zloglasne jugoslavenske tajne policije.[12] Bio je pokopan 23. listopada 1978. godine na pariškome groblju Père-Lachaise uz nazočnost oko 1.200 Hrvata.[10] Na nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi Dobriše Cesarića iz pjesme `Trubač sa Seine` na hrvatskome i francuskome jeziku: Ja, skoro prosjak, duh slobode širim, Pa ma i nemo na svom grobu svijeću, Ja neću, neću, neću da se smirim. Ko svježi vjetar u sparinu pirim, A kada umor svlada duše lijene, Na otpor trubim ja, trubač sa Seine! U grobu s njim ležao je kamen iz Hrvatske, s torbom na kojoj je bio hrvatski grb i cvijet majčine suzice. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u Hrvatsku i 16. listopada 1999. godine pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoju.[13] Tijekom dužeg razdoblja, informacije o djelovanju Službe državne sigurnosti su upućivale da bi izvršitelj atentata na Brunu Bušića mogao biti agent SDS Vinko Sindičić.[14] Sindičić je na suđenju priznao da je od SDS dobio nalog da ubije Bušića i da je radi izvršenja atentata bio putovao u Pariz; međutim da je poslije odbio nalog i nije ubio Bušića: u nedostatku dokaza, Sindičić je oslobođen optužbe.[15] Titovo odobrenje ubojstva Brune Bušića Jerko Dragin, riječki udbaš koji je držao na vezi agenta Vinka Sindičića, u jednoj je od izjava prenio informaciju da je Josip Broz Tito bio odobrio Bušićevo ubojstvo: „Kasnije sam nakon duljeg vremena od Stanka Čolaka ili Miće Marčete saznao da je Franjo Herljević, tada savezni ministar unutarnjih poslova tadašnje Jugoslavije, prethodno ishodio suglasnost vjerojatno od `Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka` Predsjedništva tadašnje SFRJ - predsjednika Tita - i dobio odobrenje za ovakvu akciju ubojstva.“[16] Predsjednik Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka u vrijeme Bušićeva ubojstva bio je Vladimir Bakarić, član Predsjedništva SFRJ. Članovi su bili Lazar Koliševski i Vidoje Žarković također iz Predsjedništva SFRJ, Stane Dolanc kao predstavnik Izvršnog komiteta Predsjedništva CK SKJ, Džemal Bijedić, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV), kao i ministri unutarnjih, vanjskih poslova i obrane - Franjo Herljević, Miloš Minić i Nikola Ljubičić. Tajnik Savjeta bio je Milislav Đurić, rukovoditelj Službe za pitanja državne sigurnosti Predsjedništva SFRJ. Tajnik Saveznog savjeta za međunarodne odnose, u čijoj je nadležnosti bilo analiziranje posljedica Bušićeve likvidacije na odnose SFRJ s inozemstvom, bio Lazar Udovički, stari NKVD-ov školarac. Politička stajališta Odgovor gimnazijalca Brune Bušića na deseto anketno pitanje, ankete dobivene u školi 1956. kao (navodno) anonimni zadatak, a koje je osmislila i gimnaziji nametnula UDBA: „Što ti se čini je li bolji stari sistem ili današnji?“ „Naravno da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni današnji sistem ne valja iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Jugoslavije bilo je dosta gladnih, žednih, bosih, golih, ali ima ih i danas, iako u manjem broju. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih. Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mišljenja, dok je sada novi sistem skučio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku klicu narodnosti. Narodna Republika Bosna i Hercegovina nije dodijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Srbija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Vojvodina i Kosovsko-Metohijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala biti priključena Bosna i Hercegovina. No, osim toga Srbi vode propagandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore među Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje zarobljenika za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja.“[3][17] U uvodu svoje knjige Hrvatski Ustaše i Komunisti Bušić piše: „Oni kojima je u presudnim vremenima zatajila hrvatska svijest i ljudska savjest, tj. oni koji su hrvatskom ustaškom pokretu nastojali dati fašistička obilježja i oni koji su iz hrvatskih komunista nastojali istisnuti misao hrvatskog suvereniteta, nastoje potisnuti u zaborav stare postojane veze između hrvatskih ustaša i komunista, te prizivaju u sjećanje stare nesreće i zlokobne, prevladane opreke. Istinski hrvatski komunisti i ustaše podjednako su duboko u sebi nosili ideju slobodne i nezavisne Hrvatske i njenog punog suvereniteta unutar hrvatskih povijesnih i etničkih granica.“[18] a na str. 36. – 37.: „Oni koji ne mogu naći dovoljno snažno umirujuće opravdanje za svoje vlastite pogreške, za svoju vlastitu sukrivnju zbog sadašnjeg položaja Hrvatske i oni koji ne žele ništa žrtvovati, ništa riskirati, da bi se taj položaj izmijenio i da bi se `misao hrvatskog suvereniteta` pretvorila u `djelo i svršen čin od međunarodnog značaja` skloni su izjave hrvatskih komunista, ali i hrvatskih ustaša, razmatrati tek kao demagoške, prijetvorne riječi s kojima su htjeli izazivati treptaje u narodu, njegove sklonosti i nesebičnu, ustrajnu privrženost. Oni zato, prikriveno ili otvoreno, stalno podsjećaju na stare krivnje, krv i smrt, pa sve zlo pripisuju jednoj strani i jednoj vlasti, onoj ratnoj ili ovoj poslijeratnoj, i neće da znadu da je svaka vlast samodopadna, pa zbog toga i bezumna i da svaki pojedinac u svakom trenutku mora učiniti sve što je u njegovoj moći da tu bezumnost obuzda i da je nastoji očovječiti. Mnogi hrvatski intelektualci, koji su trebali biti savjest svoga naroda, bezumlje i nerazborite postupke vlasti, ne samo da nisu suzbijali, već su ih i poticali, pjesme im pjevali. Zbog toga su mnogi hrvatski komunisti umrli pod plutonima ustaških pušaka, zbog toga su Bleiburg i sadašnji teror velikosrpske Jugoslavije nad hrvatskim narodom bili gotovo neizbježni. Podjednaka je krivnja na onim hrvatskim klerikalcima koji su u izvorni nefašistički pokret hrvatskih ustaša unijeli fašistička obilježja, kao i na onim hrvatskim marksistima, koji su misao hrvatskog suvereniteta podredili ideji klasne borbe i svjetske revolucije.“[19] Djela A report on the prison situation in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1975. UDBA Archipelago: Prison Terror in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1976. Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša, Liber Croaticus Verlag GmbH, Mainz, 1977. (prir.) Posmrtno Pjesma Bruni Bušiću, Liber, Mainz, 1979. Hrvatski ustaše i komunisti, Hrvati iz Vancouvera, B.C., Kanada, (ur. Rudolf Arapović), Washington, D.C. 1979. Jedino Hrvatska: sabrani spisi, Ziral, Toronto-Zurich-Roma-Chicago, 1983., (2. proš. izd. Bruno Bušić. Jedino Hrvatska!: sabrani spisi, 1-3, prir. Anđelko Mijatović, Fram-Ziral, Mostar-Zagreb, 2005.) Svjedok pomirbe. Ante Bruno Bušić, (prir. i ur. Mladen Pavković), Udruga hrvatskih branitelja dragovoljaca domovinskog rata, Zagreb, 1995. Odličja 1995.: Red kneza Domagoja s ogrlicom[20] 1995.: Red Stjepana Radića[21] tags: ustase, ndh, emigracija, emigranti, emigrantsko izdanje, ustaska emigracija, tudjman, paraga...