Pratite promene cene putem maila
- Da bi dobijali obaveštenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete Vašu mail adresu.
76-100 od 28082 rezultata
Režim promene aktivan!
Upravo ste u režimu promene sačuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i sačuvate trenutno stanje
-
Vozila i delovi chevron_right Delovi i oprema
Skinuto sa Floride ispravno Pogledajte i ostale moje delove: https://www.kupindo.com/Clan/marinasabo/SpisakPredmeta https://www.kupindo.com/Clan/andrekdenes/SpisakPredmeta
SIMFONIJE, šest duljih, vrstovno specifičnih pjesničkih tekstova (Pan, Podnevna simfonija, Suton, Nokturno, Sodomski bakanal i Ulica u jesenje jutro) kojih su glavna zajednička obilježja oveći opseg, upotreba stiha i elementi dramske strukture (likovi, glasovi, replike, didaskalije). Izvorno su objavljivani svaki za sebe (Podnevna simfonija, 1916; Pan, 1917; Sodomski bakanal, 1918; Ulica u jesenje jutro, 1919) s iznimkom Sutona i Nokturna, koji su se, zajedno s Podnevnom simfonijom, prvi put pojavili u knjizi Tri simfonije (1917), gdje Podnevna simfonija nosi naslov Podne, a Nokturno - Noć. O ukupnom izdanju šest tekstova - pod naslovom Knjiga simfonija - počeo je Krleža razmišljati 1923, kad je prvi put pokušao izdati svoja dotada napisana djela (MKSDK). Zamisao je ostvario istom 1933. u sklopu »Minervina« izdanja svojih Sabranih djela, a u knjizi Simfonije. Ta je knjiga ostala mjerodavna i za daljnja izdanja simfonija (u SDMKZ, 1958. i SDMKO, 1982). Kao većina drugih Krležinih djela, i simfonije su od izdanja do izdanja podlijegale manjim ili većim preradama. Od pojave u zajedničkoj knjizi 1933. svih se šest tekstova ravnopravno nazivlje simfonijama. Izvorno su, međutim, taj naziv nosila samo tri teksta o razdobljima dana (Podnevna simfonija odn. Podne, Suton, Noć odn. Nokturno), pri čemu valja pretpostaviti da su ga Suton i Noć po analogiji preuzeli od Podnevne simfonije prigodom zajedničkoga izdanja u Trima simfonijama. Pan u prvom izdanju nema glazbenoga podnaslova, a u drugome se (1929) nazivlje »simfonijskom pjesmom«. Ni Sodomski bakanal nije pri prvoj pojavi nosio glazbenu oznaku, a simfonijskom je ciklusu pridružen u planovima za Knjigu simfonija (MKSDK). Ulica u jesenje jutro u svom prvom izdanju (1919) nosi oznaku »Simfonična pjesma«. Premda je relativno kasno primijenjen na cijeli ciklus, termin »simfonija« prihvaćen je u književnopovijesnoj literaturi kao glavna vrstovna oznaka za sve tekstove od Podnevne simfonije do Ulice u jesenje jutro. To je iz više razloga razumljivo. Prvo, svi tekstovi dijele nekoliko obilježja (od opsega do retoričke strukture), pa se čine izdancima jednoga genotipa. Nadalje, simfonije je, usprkos njihovoj međusobnoj srodnosti, teško dovesti u vezu s poznatim književnim vrstama, pa njihov glazbeni naziv izražava, osim zajedništva, i njihov rubni položaj u odnosu na tradicionalne književne forme. Napokon, Krležine simfonije imaju i analogija sa simfonijom kao glazbenim oblikom ili barem s glazbom kao takvom. Za simfonije se obično tvrdi da se u njima miješaju obilježja lirske pjesme odnosno lirske poeme i drame. Lirici su simfonije bliske ponajprije na razini jezičnoga izraza, koji više teži izražavanju osjećajnih stanja i ugođaja nego prikazivanju činjenica ili mimetičkoj karakterizaciji govornika. Među lirske crte simfonija može se ubrojiti i njihov slobodni, ali rimovani stih, koji posjeduje naglašena muzikalna svojstva, pa je, za razliku od epskoga ili dramskoga stiha, sam za sebe estetički privlačan. Dramskom se rodu simfonije približavaju posjedovanjem govornih likova, replika i didaskalija. Osim toga, u većini se njih glasovi i replike polariziraju prema nekoj temeljnoj opreci, npr., suprotnosti između poganskoga i vjerskoga osjećaja stvarnosti (Pan i, u manjoj mjeri, Podnevna simfonija), između dana i noći (Suton), između ženskoga i muškoga (Sodomski bakanal), između slobodnoga života prirode i »nelagode u kulturi«. Ipak, dramski element simfonija nije izrazit. Njihovi govornici nisu čak ni zameci dramskih likova (često su i neantropomorfne naravi), nego ostaju medijem kroz koji se iznose ugođajni kontrasti i svjetonazorske opreke. Iz tih se opreka samo u jednom slučaju - u Panu - razvija pravi agon, premda ni tu u formi podobnoj za kazališno uprizorenje. Čini se stoga da podlogu teze o dramskom karakteru simfonija valja tražiti prije u Krležinim pokušajima da neke od njih ponudi zagrebačkom HNK na izvedbu (Davni dani, zapis od 13. XI. 1917) nego u njihovim vrstovnim i stilskim svojstvima. Razmišljanja o književnom identitetu simfonija, koja su se do danas uglavnom zadovoljavala pojmom lirike i drame, mogla bi se i proširiti. Neke od simfonija imaju doticaja s idilskim pjesništvom, što posebno vrijedi za Pana, gdje na antičku idilu podsjeća, osim naslovnoga lika i idilskoga smještaja radnje (zeleni krajolik s rijekom), i opširan prizor »nadbijanja« Pana i crkvenih orgulja, sličan motivu pastirskoga »natpjevavanja« iz Teokritovih i Vergilijevih idila. Nadalje, simfonije su gusto protkane elementima filozofskoga diskurza, napose misaonim motivima secesijske filozofije života i njihovim poetskim parafrazama (»Nadživot«, »eterska ekstaza«, »vječni Rasap«, »vječno Uskrsnuće«, »Veliko Podne«, »Kaos«), što prizivlje u sjećanje hibridne lirsko-filozofske vrste kakve su se njegovale u krugu srednjoeuropske modeme (F. Nietzsche, A. Mombert, A. Holz, L. Klages). Napokon, pri pokušaju njihova generičkoga određenja valjalo bi ozbiljno shvatiti i njihov glazbeni naziv. Simfonije se, naime, mnogim svojim crtama doimlju kao literarizacija glazbenih oblika, osobito onih temeljenih na sonatnom stavku. Antitetika njihovih glasova donekle je homologna dursko-molskim kontrastima sonatnih ili simfonijskih tema, a često javljanje sporednih, najčešće neantropomorfhih govornika (»Akordi nebeskih žica«, »Sunce pjeva«, »Samotni jablan kliče«, »Crvene pare pjevaju nad gradskim ulicama«, »Balade srebrnog paučjeg tkiva«), mogu se, prije nego u oslonu na lirski ili dramski genotip, tumačiti kao poetske prerade glazbenih dojmova, kao pokušaj da se u književnom mediju stvori adekvat rubnim ili prijelaznim motivima razvijenih glazbenih oblika ili kolorističkim vrijednostima simfonijske orkestracije. Ako u toj pretpostavci ima istine, podlogu Krležine glazbene inspiracije valjalo bi tražiti ponajprije među skladbama neoromantičnoga i impresionističkoga smjera (Mahler, Skrjabin, R. Strauss, Debussy), koje bliješte bogatstvom orkestralnih boja i množinom motiva. U stilskopovijesnom smislu simfonije su tekstovi pretežno impresionističko-secesijskih obilježja. Impresionistička primjesa očituje se u obilju senzualnih dojmova, u naglašavanju sunca, svjetla i osvjetljenja kao i u čestim pejzažističkim motivima. Secesijska se komponenta prepoznaje po precioznoj metaforici, po učestalom motivu (ili metafori) plesa, kao mediju monističke ekstaze, a na misaonoj je razini zastupaju vitalistički filozofemi (kult organskoga, tema ekstatičnoga poistovjećenja individualnih oblika sa »Životom«, negacija transcendencije, motiv »kozmološkoga erosa«). U Nokturnu i Ulici u jesenje jutro pojavljuju se, međutim, i sadržaji koji će se pokazati karakterističnima za Krležinu ekspresionističku liriku. odlično očuvana knjiga je iz biblioteke lektorke/prevodioca Jugane Stojanović pa je na pojedinim mestima podvučen ili zaokružen tekst GaŠa.5
-
Vozila i delovi chevron_right Delovi i oprema
Prekidac za retrovizor levi i desni Original za BMW e 34 serija 5 iz 1990god Ispravno =
knj.XXXVII,br.2 odlično očuvana , odvojila se zadnja korica na drugoj slici kompletan sadržaj iz sadržaja: Iz novije španske lirike Vreme postanka kosovske poezije Ako HITLER dobije vlast Književni pregled, Ekonomski pregled, Politički pregled... Srpski književni glasnik je jedan od najznačajnijih srpskih književnih časopisa. Izlazio je u dva navrata, u Beogradu od februara 1901. do jula 1914. i u novoj seriji od septembra 1920 do aprila 1941. Publikovan je dva puta mesečno u više knjiga godišnje, tako da su do 1914. izašle 32 knjige u 323 sveske i od 1920. do 1941. 62 knjige u 495 svezaka.[1] Časopis je pokrenuo Bogdan Popović i uz pomoć odbora uređivao ga je do 1905, kada su uredništvo preuzeli Pavle Popović (1905−06) i Jovan Skerlić (1905−1914). Novu seriju 1920. pokreću Bogdan Popović i Slobodan Jovanović i jedno vreme je uređuju, da bi se kasnije uz široki redakcijski odbor, urednici menjali. Između ostalih, to su bili Svetislav Petrović, Miodrag Ibrovac, Milan Bogdanović, Milan Predić, i Božidar Kovačević. Časopis kroz 40 godina svoga izlaženja ostaje jedan od vodećih književnih časopisa u Srbiji. Najveću zaslugu za fizionomiju časopisa imaju njegovi prvi urednici braća Popović i Jovan Skerlić, koji su i aktivno sarađivali u njemu, okupljajući oko sebe mnoge istaknute pisce. Negujući književnu formu strogog izbora priloga, Srpski književni glasnik je uspeo da ostvari i bogatstvo sadržaja. U časopisu su objavljivani prozna dela i poezija najboljih domaćih pisaca, izbor stranih dela sa dobrim prevodima, kao i članci iz oblasti društvenih nauka, književnosti i umetnosti koje su pisali neosporni poznavaoci. U časopisu debituju i afirmišu se Stevan Sremac sa Zonom Zamfirovom, Petar Kočić svojom pripovetkom Kroz maglu, Bora Stanković Koštanom, Radoje Domanović Stradijom i Kraljevićem Markom po drugi put među Srbima, Ivo Ćipiko, Simo Matavulj, pesnici Jovan Dučić, Milan Rakić, Tin Ujević, Aleksa Šantić, Sima Pandurović, Milutin Uskoković Milutin Bojić i drugi, uključujući i pisce iz oblasti nauke i kulture kao što su Jovan Cvijić, Aleksandar Belić, Jaša Prodanović i druge. Jovan Skerlić je uspeo da okupi veliki broj mladih pisaca, van Srbije i da časopisu da jugoslovenski karakter. Od 1920. nova redakcija uređuje časopis u duhu građanskog liberalizma i estetičkih koncepcija osnivača Bogdana Popovića, ali pruža mogućnost da na stranicama časopisa dođu do izražaja talenti i vrednosti nezavisno od umetničkih struja i grupacija. Za 20 godina izlaženja nove serije, Srpski književni glasnik ima među svojim redovnim saradnicima i Ivu Andrića, Isidoru Sekulić, Momčila Nastasijevića, Milana Bogdanovića, Desanku Maksimović, Gvidu Tartalju, Rastka Petrovića, Branka Lazarevića, Bogdana Čiplića, Ristu Ratkovića, Gustava Krkleca, Miloša Crnjanskog, Branimira Ćosića i druge. U toku 40 godina svoga izlaženja časopis je izvršio veliki uticaj na razvoj srpske književnosti. Prestao je da izlazi 1941. godine.
Seefahrt ist not Borch Sock Hamburg 1927. tvrde korice 282 str odlično očuvana pisana staro/nemačkim - gotikom Поморство је неопходно Горцх Фоцк Горцх Фоцк: Поморство је неопходно! Клаус Мевес - познат као Стортебекер - разапет је између авантуристичке професије дубоког морског рибара, која је оца коштала живота, и мајчиног страха да ће сина изгубити на мору. Реално приказивање живота рибара на Ватерканту Јоханна Вилхелма Кинауа његов је највећи књижевни успех. Брод за обуку немачке морнарице добио је име по његовом псеудониму Горцх Фоцк.
biblioteka EPOHA ‚1935. Фонтамара је роман из 1933. године италијанског аутора Игназио Силоне, написан кад је био избеглица фашистичке полиције у Давосу, у Швајцарској. То је први роман Силоне и сматра се његовим најпознатијим делом. Добио је признање широм света и продао више од милион и по примерака на двадесет и седам језика. У Фонтамари, делу протканом прецизном историјском истином и обележеном смењивањем регистара, Игнацио Силоне успева да споји популарну баладу, евангелистичку параболу и политичку сатиру у ритмичку хорску партитуру која насилно осуђује сваку неправду. „Онима који гледају Фонтамару издалека, са Феудо дел Фуцино, град личи на стадо тамних оваца, а звоник на пастира. Укратко, село као и многа друга; већ за оне који се ту рађају и одрастају космос. Тамо се одвија цела универзална историја: рађања, смрти, љубави, мржња, завист, борбе, очај.` У првим годинама фашистичке диктатуре, овде у Фонтамари, „сељаци“ – радници, надничари, сиромашни занатлије – трпели су злостављања и неправде тако древне да су им се чиниле природним као киша, ветар и снег. Берардо Виола, који доноси искру побуне, претрпеће тортуру фашистичке милиције и биће убијен, али се уздиже до амблема новог, иако још увек непрецизног и нереалног, нивоа достојанства. У Фонтамари, делу протканом прецизном историјском истином и обележеном смењивањем регистара, Игнацио Силоне успева да споји популарну баладу, евангелистичку параболу и политичку сатиру у ритмичку хорску партитуру која насилно осуђује сваку неправду. odlično očuvana isečena naslovna KORO.9
knj.XVIII,br.7 odlično očuvana , potpis na prednjoj papirnoj korici na drugoj slici kompletan sadržaj iz sadržaja: Balzakovi književni počeci Donji sve kod starih/Veselin Čajkanović Bismarkov sistem Školski pregle, Muzički pregled, Vojni pregled, Politički pregled... Srpski književni glasnik je jedan od najznačajnijih srpskih književnih časopisa. Izlazio je u dva navrata, u Beogradu od februara 1901. do jula 1914. i u novoj seriji od septembra 1920 do aprila 1941. Publikovan je dva puta mesečno u više knjiga godišnje, tako da su do 1914. izašle 32 knjige u 323 sveske i od 1920. do 1941. 62 knjige u 495 svezaka.[1] Časopis je pokrenuo Bogdan Popović i uz pomoć odbora uređivao ga je do 1905, kada su uredništvo preuzeli Pavle Popović (1905−06) i Jovan Skerlić (1905−1914). Novu seriju 1920. pokreću Bogdan Popović i Slobodan Jovanović i jedno vreme je uređuju, da bi se kasnije uz široki redakcijski odbor, urednici menjali. Između ostalih, to su bili Svetislav Petrović, Miodrag Ibrovac, Milan Bogdanović, Milan Predić, i Božidar Kovačević. Časopis kroz 40 godina svoga izlaženja ostaje jedan od vodećih književnih časopisa u Srbiji. Najveću zaslugu za fizionomiju časopisa imaju njegovi prvi urednici braća Popović i Jovan Skerlić, koji su i aktivno sarađivali u njemu, okupljajući oko sebe mnoge istaknute pisce. Negujući književnu formu strogog izbora priloga, Srpski književni glasnik je uspeo da ostvari i bogatstvo sadržaja. U časopisu su objavljivani prozna dela i poezija najboljih domaćih pisaca, izbor stranih dela sa dobrim prevodima, kao i članci iz oblasti društvenih nauka, književnosti i umetnosti koje su pisali neosporni poznavaoci. U časopisu debituju i afirmišu se Stevan Sremac sa Zonom Zamfirovom, Petar Kočić svojom pripovetkom Kroz maglu, Bora Stanković Koštanom, Radoje Domanović Stradijom i Kraljevićem Markom po drugi put među Srbima, Ivo Ćipiko, Simo Matavulj, pesnici Jovan Dučić, Milan Rakić, Tin Ujević, Aleksa Šantić, Sima Pandurović, Milutin Uskoković Milutin Bojić i drugi, uključujući i pisce iz oblasti nauke i kulture kao što su Jovan Cvijić, Aleksandar Belić, Jaša Prodanović i druge. Jovan Skerlić je uspeo da okupi veliki broj mladih pisaca, van Srbije i da časopisu da jugoslovenski karakter. Od 1920. nova redakcija uređuje časopis u duhu građanskog liberalizma i estetičkih koncepcija osnivača Bogdana Popovića, ali pruža mogućnost da na stranicama časopisa dođu do izražaja talenti i vrednosti nezavisno od umetničkih struja i grupacija. Za 20 godina izlaženja nove serije, Srpski književni glasnik ima među svojim redovnim saradnicima i Ivu Andrića, Isidoru Sekulić, Momčila Nastasijevića, Milana Bogdanovića, Desanku Maksimović, Gvidu Tartalju, Rastka Petrovića, Branka Lazarevića, Bogdana Čiplića, Ristu Ratkovića, Gustava Krkleca, Miloša Crnjanskog, Branimira Ćosića i druge. U toku 40 godina svoga izlaženja časopis je izvršio veliki uticaj na razvoj srpske književnosti. Prestao je da izlazi 1941. godine.
Petit Larousse illustre nouveau dictionnaire encyclopedique. Famozni Larousse rečnik i enciklopedija. Izdanje iz 1912. Knjiga je bila dodatno ukoričena kod knjigovesca. Sem prvih par stranica što imaju flekice kao na dodatoj slici, knjiga je u super stanju sa svim stranicam na broju. Tvrd povez. Format: 14x20 cm Broj stranica: 1674 Godina izdanja: 1912. S obzirom da rasprodajem biblioteku, svaki vid dogovora je moguć pri kupovini većeg broja knjiga.