Stanje knjige : 4, pisano i obeležavano. Iskrzan obod knjige. Povez : tvrd Str : 443 nikk2100

STANISLAV VINAVER PROBLEMI NOVE ESTETIKE NARODNA KNJIGA BEOGRAD 2002. POJMOVNIK a) Bergson, Anri (1859-1941) - Estetika b) Berson, Anri (1859-1941) - U uspomenama ........................................................... Bergsonovo učenje o ritmu Na Bergsonovom času Priredio GOJKO TEŠIĆ BROŠ ĆIRILICA 12O STRANA NEKORIŠĆENO GARANCIJA ODLIČNO Ekstra !!!!!!!!!!!!!

SILEN BLOK PREDNJE VILJUSKE,MARKE AKRON,UNUTRASNJI PRECNIK 19MM.ODGOVARA ZA VOZILA ALFA ROMEO 164 1987-1998 2,0;2,5TD FIAT CROMA 1985-1996 2,0;2,5D;2,5TD LANCIA THEMA 1984-1994 2,0;2,5 TURBO D OE.BR 60801371 MA 6652

JEDAN OD KOMPIJUTERA SKINUT SA ISPRAVNOG FORD MONDEA 98 GODISTE 1800 KUBIKA DIZELA...

JEDAN OD KOMPIJUTERA SKINUT SA ISPRAVNOG FORD MONDEA 98 GODISTE 1800 KUBIKA DIZELA...

ZUB BRAVE GEPEKA .ODGOVARA ZA VOZILA FIAT CROMA 2005--- FIAT FIORINO FURGON 2007--- FIAT MULTIPLA 1999-2010 FIAT QUBO 2008---- FIAT STILO 2001-2010 FIAT STILO WAGON 2003-2008 OE.BR 51793987

MRAV I AŽDAJA NUSRET IDRIZOVIĆ VESELIN MASLEŠA SARAJEVO 1987 LASTAVICA Ilustracije Latinica Tvrde korice Šiven povez 117 stranica Nekorišćeno

ZORAN ĆIRIĆ HOBO NARODNA KNJIGA BEOGRAD 2OO1 Biblioteka A L F A Broš Pečat M. Zeca, neuropsihijatra Latinica 255 strana Odličan primerak !!! DSP18

Autor Vojin Maksimović,Beograd 1939 god.,format 23x15 cm,88 str.,sve lepo očuvano. žan3 115g

Lav Tolstoj - Kozaci 1914. godina

Prelepa tanja sportska jakna lepa i kvalitetna postavljena polarom, na rajfeslus se kopca. Na kraju jakne ima uckur za zatezanje. Naznacena velicina je M 40/42 . Dimenzije su sledece: ramena - nisu definisana pazuh - 52, 5 cm rukavi - 70,5 cm (mereno od okovratnika do kraja rukava) duzina od okovratnika - 60 cm. POGLEDAJTE I MOJE OSTALE OGLASE! ! !

ТИОДОР РОСИЋ НАЈЛЕПШЕ БАЈКЕ БИГЗ БЕОГРАД 199О ЏЕПНА КЊИГА БИГЗ Поговор ТИОДОР РОСИЋ ........................................................... 11 БАЈКИ БАШ ЛЕПЕ ИЛУСТРАЦИЈЕ У БОЈИ + ЦРНО-БЕЛЕ ИЛУСТРАЦИЈЕ!!! БРОШ ЋИРИЛИЦА ФОРМАТ 17 CM 173 СТРАНЕ КОЛЕКЦИОНАРСКИ ПРИМЕРАК СОЛИДНО !!!!!!!!!!

Autor - osoba Ćorović, Svetozar Naslov U ćelijama / Svetozar Ćorović Vrsta građe roman Jezik srpski Godina 1919 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Matica hrvatska, 1919 (u Zagrebu : K. Rožmanić) Fizički opis 130 str. ; 20 cm. Stanje: korice s nekoliko mrlja od starosti, podvlačeno grafitnom olovkom (v. sliku), kompletno. Već poznat po svojim romanima „Stojan Mutikaša“ i „Majčina sultanija“, Svetozar Ćorović stvara još jedan roman – „U ćelijama“. U svojim delima Ćorović ostaje dosledan sebi unoseći motive iz svog kraja i osvetljavajući društvene odnose. Roman „U ćelijama“ objavljen je prvi put 1908. godine. Želeći da ukaže na društveni milje tadašnjeg vremena i prostora, radnju romana smešta u jedan manastir i okolnu sredinu. Još nas na početku romana upoznaje sa likovima, i to saznajemo iz razgovora oca Melentija i oca Prokopija. Igumana, starijeg čoveka koji je zadužen za sva dešavanja u manastiru, karakterišu kao „strah i trepet”, jer on određuje mnogo šta i postavio je određena pravila, koja se moraju poštovati. Ostali deo manastirskog življa, ali i onaj koji ne pripada manastiru, nezadovoljan je tim pravilima. Kroz ostale likove, poput Janjićija, Prokopija, Milice, koja je kuvarica u manastiru, Jevrema itd., saznajemo mnogo i o njima samima, ali i o drugim likovima. Ćorović je ovaj roman podelio na 14 celina, u kojima je verno prikazao situacije i karaktere likova. Njegovi likovi su reprezentativni i realistično prikazani, sa svim svojim manama i vrlinama. Iako takvi, čitaoci će ih rado prihvatiti i sa radoznalošću čitati roman u jednom dahu. Svojim veštim pripovedanjem, koje teče lako, Ćorović nas upoznaje i sa psihološkom stranom likova. Zrelim narativnim postupcima oblikuje i prikazuje likove tako da čitalac stiče utisak kao da te likove lično poznaje. Roman obiluje dijalozima, u kojima su replike uglavnom kratke. Razgovorni stil je ono što odlikuje govor ovih junaka i čini ih prepoznatljivim. Zanimljivo je i to da se likovi, naročito Milica, koriste narodnim poslovicama kada žele da kažu i prokomentarišu određenu situaciju. Mnoštvo je scena u romanu koje izazivaju komične i parodične efekte. Na neki način, životi pojedinih sveštenih lica ovde su prikazani kao isprazni i jedino do čega je njima stalo jeste da popiju što više alkohola i da se najedu, pa makar to bilo i na groblju. Jedna od takvih scena je prikazana nakon smrti oca Melentija. Odabirom zanimljivih zapleta i neočekivanih obrta Svetozar Ćorović ostavlja pun utisak. Upoznajući se sa likom Jevrema, koji želi da bude deo manastirskog društva, očekujemo interesantna zbivanja. Putujući kroz stranice romana sa prevrtljivim Jevremom, ali ujedno pozitivnim likom, dolazimo do motiva zabranjene ljubavi – Jovo i Smiljana, Jevrem i Mara. Čitajući roman, otkrijte kakav će biti rasplet ovih dveju ljubavnih priča… Iz svega ovoga, možemo zaključiti da roman U ćelijama možemo povezati i sa romanom „Bakonja fra Brne“ Sima Matavulja. Svetozar Ćorović (1875–1919) bio je znameniti srpski pisac, član mostarske trojke uz Jovana Dučića i Aleksu Šantića, autor koji je u svom delu uspeo da sačuva raznolikost i mešavinu kultura na prostoru sa koga je potekao. Objavljivao je radove u mnogim časopisima: Golub, Neven, Bosanska vila, Luča, Otadžbina i Brankovo kolo. Iako je život uglavnom proveo u Mostaru, pa nije slučajno što je pisao o svom narodu, koji je dobro poznavao, tokom aneksione krize bio je u Italiji. Bio je izabran u Bosanski sabor za poslanika 1910. Ćorović je bio pisac koji svojim pisanjem nije težio da nešto prikaže ili objasni. Nije bio tradicionalan pripovedač koji bi ispunjavao zadatke koje se postavljaju pred njega kao pisca, niti se prilagođavao kritici. Radio je po svom, onako kako on to želi i misli da treba. Ovakav pristup se pokazao kao veoma uspešan. Kombinacija njegovog talenta, sposobnosti uviđanja situacija oko njega i njegov književni pravac stvorili su jednog od najvećih srpskih književnika. Pričanje po Svetozaru Ćoroviću nije besmislica, nego ozbiljna stvar koja će svakog pojedinca otrgnuti od njegove nevolje. On kroz priču ne kritikuje ljude i život u kasabi. Pričalac je iz naroda koji započinje priču samo zbog razgovora. Svetozar Ćorović umro je u Mostaru 17. aprila 1919. godine. Umro je od bolesti koju je dobio u austrijskim logorima i internacijama, u kojima je proveo prve tri godine Prvog svetskog rata. Njegov brat je Vladimir Ćorović, poznati srpski istoričar. Ćorović je pisao pripovetke i objavio oko deset knjiga, isto toliko romana i nekoliko drama. Od pojedinačnih dela izdvajaju se romani Majčina sultanija u kojoj nailazimo na neobičnu junakinju, Stojan Mutikaša, gde je prikazan čovek koji od siromašnog seoskog dečaka postaje velik trgovac, zelenaš, Jarani, u kojima je prikazan muslimanski živalj Hercegovine u nemirna vremena uoči prestanka turske vlasti. Svetozar Ćorović piše prijatno, zanimljivo, lako i brzo, kompozicija kako u kratkim, tako i u dužim formama je spretna, motivi su dobro odabrani, radnja sigurno vođena. Roman Stojan Mutikaša objavljen je 1907. godine, a po njemu je snimljen i film 1954. Ćorović je blizak tradicionalnijem srpskom realizmu, te opisuje društvene motive Hercegovine kao svoje sredine i osvetljava porodične i društvene odnose života čaršije. Roman prati životni put glavnog junaka, njegov dolazak sa sela u veliku gazdinsku kuću, šegrtovanje i uspon na društvenoj lestvici. Kapital i novac postaju sami sebi svrha i lišavaju Stojana Mutikašu osnovnih ljudskih vrednosti, ljubavi i samilosti, i obesmišljavaju život uopšte. Ćorović prikazuje kako sa društvenim i materijalnim usponom dolazi do moralnog pada, pa ovaj roman ima naglašen kritički odnos prema trgovačkom sloju. Obradom raznovrsnih tema i motiva Svetozar Ćorović nam u zbirci pripovedaka U časovima odmora daje živopisne, realistične prizore života u Hercegovini. Ovih petnaest pripovedaka krasi i velika formalna raznolikost, te variraju u produbljenosti likova, širini prikazane radnje i osnovnom utisku koje delo ostvaruje. Zbirka daje presek društva uhvaćenog u koloplet istorijskih promena koje pojedinci ne mogu da razumeju i prihvate, što će dovesti do njihovog neumitnog tragičnog kraja. Odabirom i obradom tema i likova, Ćorović se približava poetici moderne književnosti, ali u osnovi zadržava realistički, povremeno čak i naturalistički pristup… MG79 (L)

AUTOR: - NASLOV: Contes de Perrault IZDAVAČ: Casterman GODINA: 1979 POVEZ: tvrdi (KB:150 (B.N.))

Knjiga za radio kasetofon Na nemačkom jeziku Original Volkswagen Alpha Blaupunkt Kartica sa kodom je isečena Kataloški broj: 981.556.RAL.00 Estetski dobro očuvano cad/su

PLASTIKA ZUPCASTOG KAISA ZA VOZILA FIAT DOBLO 2000----1,9D;1,9TD;1,9DMULTIJET FIAT IDEA 2004-- 1,9JTD FIAT PALIO 2001---1,9D;1,9JTD FIAT PUNTO 1999-2012 1,9DS;1,9JTD OE.BR 46530206

Nosac motora za fiat puntoI(176) 09.1993-09.1999god. 1,1 Marke Akron Italija.OE.BR.7793945

JEDNO OD CREVA DEBLJIH KOJE SE NALAZILO OKO MOTORA SKINUTO SA FORDA MONDEO 98 GODISTE 1800 KUBIKA DIZELA...

LET IZNAD GOLOG OTOKA ROSA DRAGOVIĆ-GAŠPAR AKVARIJUS B e o g r a d 199O Broš Latinica 255 stranica VRLO DOBRO !!!!!!!!!

BOCA ZA SERVO SISTEM VOLANA SA CEPOM U ISPRAVNOM STANJU SKINUTA SA FORDA MODEO 98 GODISTE 1800 KUBIKA DIZELA...

Autor - osoba Šop, Nikola Naslov Isus i moja sjena / Nikola Šop Vrsta građe poezija Jezik hrvatski Godina 1934 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Matica Hrvatska, 1934 (Zagreb : Tisak Zaklade Tiskare Narodnih Novina) Fizički opis 80 str. ; 21 cm Stanje: rikna sa zadnje strane kao na slici, posveta na predlistu, inače unutra dobro očuvano. Miljenko Jergović: Prije više godina ljudi iz sarajevskog Hrvatskog kulturnog društva Napredak poželjeli su staviti spomen ploču na kuću u kojoj je u Zagrebu živio pjesnik Nikola Šop. Njihov zemljak iz Jajca, Bosanac rodom i inspiracijom, bogobojazni, trpeljivi i skromni katolik, Šop je za tu sve manju, posve skrajnutu zajednicu sarajevskih i bosanskih Hrvata bio i ostao, naravno uz Ivu Andrića, jedna od amblematskih figura. Međutim, izbio je jedan vrlo čudan, a nerješiv problem. Vlasnici kuće u kojoj je Šop živio nisu dopuštali da se na njihovu fasadu postavi bilo kakva spomen-ploča. A naročito ne takva koja bi ih podsjećala na Nikolu Šopa. Naime, Šop je, skupa sa ženom, bio desetljećima njihov podstanar. A gazdarice i gazde u pravilu ne vole se sjećati svojih podstanara. Pogotovu ako su kao pjesnik desetljećima samo ležali u postelji, bolovali, umirali. Mnoge im je jade, kažu, taj čovjek učinio. Ljudi iz Sarajeva morali su se snalaziti, što će sad s pločom, bila bi grehota da se ploča baci, ili da je vraćaju u Sarajevo i u Jajce. I tako je negdje na Zelenom valu, ili na Prilazu Gjure Deželića, ne želim se ni prisjećati gdje, nađena zgrada u kojoj Šop nikad nije živio niti je ikad u nju ušao, ali je pripadala nekom njegovu rođaku. I onda su na tu kuću prikucali spomen-ploču. Eno je, i sad tamo stoji, da prolaznike podsjeti na jednoga od najznačajnijih hrvatskih pjesnika dvadesetog stoljeća. Bosanca u Zagrebu. Nikola Šop (1904) bio je banjalučki gimnazijalac, ali je maturirao u Beogradu. Tamo je nastavio studije na Filozofskom fakultetu, te se zatim i sam zaposlio kao gimnazijski profesor. Pisao je pjesme ispunjene naivističkom kršćanskom inspiracijom, u duhu franjevaštva i zajedništva svih zemaljskih stvorenja. Objavljivao je tad, uglavnom, u Beogradu, te uglavnom po klerikalnim hrvatskim novinama i časopisima. Sve dok ga u jednom trenutku na zub nisu uzeli crkveni konzervativci, zbog načina na koji je, vedro, prostodušno i pomalo narodski, prikazivao Sina Božjeg. Jedno vrijeme njegove su pjesme o Isusu, iz knjige `Isus i moja sjena`, bile crkveno zabranjene, ali to pjesnika nimalo nije pokolebalo u njegovu nadahnuću, ali ni u njegovoj dosljednoj kršćanskoj i katoličkoj vjeri. Pritom, Šop nije bio od onih zatucanih ljudi, kakvih je danas mnogo, a sigurno ih ni u njegovo vrijeme nije bilo manje. Bio je vrlo obrazovan i otvoren, prevodio je Horacija, a prvog i najvećeg pjesničkog uzora našao je u Momčilu Nastasijeviću, svom beogradskom gimnazijskom profesoru, jednom od najvećih pjesnika srpskoga i svih naših jezika u dvadesetom stoljeću. U načinu Šopova pisanja, ali i u njegovu životnom stavu, Nastasijević se dobro prepoznaje, pa tko god bi Nikolu Šopa htio temeljito upoznati, morao bi se upoznavati i s Nastasijevićem. A tko god bi se, proučavajući Nastasijevića, htio baviti onima koji su tradirali ovoga srpskog pjesnika, nalazeći u njemu vlastite temeljce, morali bi taj posao započeti s hrvatskim pjesnikom, Bosancem Nikolom Šopom. Dobar primjer da se uvjerimo kako su fatalno i neizbježno povezane srpska i hrvatska kultura, srpska i hrvatska književnost. Tko zna kako bi izgledao život Nikole Šopa, a onda i kako bi izgledalo cjelokupno njegovo djelo, da nije 6. travnja 1941. Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju, i da nije onako bezdušno bombardirala Beograd. Bombe je Šop dočekao u Zemunu, pa je u strahu i panici skakao s balkona u bezdan i teško povrijedio kralježnicu. Bilo mu je tek trideset i sedam, živjet će još punih četrdeset godina, ali taj će mu skok i lom sasvim promijeniti sve životne perspektive. Uglavnom će biti polupokretan ili nepokretan i nikad više neće biti zaposlen čovjek niti živjeti normalnim građanskim životom. Ne bi bilo sasvim krivo reći da je 1941., nakon tog loma, Nikola Šop došao u Zagreb i u Nezavisnu Državu Hrvatsku kao izbjeglica. Kao teško ozlijeđeni muhadžir, vrlo kompleksnog identiteta, koji se nikako nisu mogli uklopiti u to grdno i najgrdnije vrijeme, kad su postojali samo jednostavni i prosti identiteti. Nastavio je pisati i odmah bi objavljivao ono što napiše. Dakle, bio je jedan od onih pisaca koji se nisu libili da objavljuju u endehazijskim časopisima i publikacijama, što će ga, nakon oslobođenja 1945., činiti mrskim partizanskim vlastima. Ali čak i da nije objavljivao pod ustašama, bio bi Šop težak autsajder u vremenu tom općeprihvaćenog ateizma i komunističkog poleta. Oko Crkve, kao i oko pojedinih crkvenih hramova, u ta su se vremena povazdan vrzmali kojekakvi bogalji, nesretnici i sirotani, pa se miješali s kojekakvih uhodama i policijskim žbirovima, koji bi pazili govori li se u crkvi protiv države i Partije. Među crkvenim sirotanima tog optimističnog i ateističnog vremena bio je Nikola Šop. Krleža bi ga spomenuo samo s prezirom, o čemu mi je jednom, u povodu jednoga mog teksta o Šopu, pišući pisaćim strojem po dopisnici, kratko pripovijedao Josip Vaništa. Tako je to s njim bilo do pred kraj šezdesetih, kad je Šopa, zahvaljujući Zvonimiru Mrkonjiću, otkrila suvremena hrvatska književnost. Čak je 1970. dobio Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, u to vrijeme doista uglednu i ozbiljnu hrvatsku državnu nagradu, ali koju, ipak, nisu tako lako dobivali pisci i kulturni radnici koji nisu živjeli u skladu s vjerom i načelima socijalističkog samoupravnog sistema. Ali bez obzira na to, pjesnik i njegova supruga nastavili su živjeti u svom skromnom zagrebačkom podstanarstvu. On gotovo da se više i nije micao iz postelje. Nakon društvenog priznanja poživjet će još jedanaest godina. Umrijet će tiho, 2. siječnja 1982., i to baš u vrijeme dok su Zagreb, Hrvatska, a onda i cijela Jugoslavija, žalovali za velikim Miroslavom Krležom. U ponedjeljak, 4. siječnja, tog prvog radnog dana u novoj godini, na Mirogoju održana su dva sprovoda hrvatske književnosti. Za prvog, ateističkog, uz svečani lafet i vojnu paljbu, baš kao da se pokapa general, na lijepome mjestu, odmah uz stazu, pokopali smo Krležu. Drugi je sprovod bio malen, tih i sirotinjski, s drvenim križem na kojemu je limenim slovima bilo ispisano ime, uz svećenika i obitelj, zemlji smo predali Nikolu Šopa. Ovih dana, uz četrdesetu godišnjicu njihova odlaska, uz taj jubilej koji bio bi važan i velik i u neusporedivo značajnijoj i većoj kulturi nego što je to, u europskom kontekstu, mala i neznatna hrvatska kultura, s gotovo jednakim ignoriranjem hrvatske elite, svi ti predsjednici, premijeri, ministri i kulturtregeri tretiraju i Krležu i Šopa. Krleže će se netko, možda, još i sjetiti. A Šopa ne pamte na jednaki način na koji se zaboravlja i mrtva magarad. Zašto baš magarad, znat će u ovaj božićni dan onaj koji treba znati. Šop, Nikola, hrvatski književnik i prevoditelj (Jajce, BiH, 19. VIII. 1904 – Zagreb, 2. I. 1982). Diplomirao komparativnu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu 1931. Prve pjesme objavio je u Anđelu čuvaru (1918). Do II. svjetskog rata radio je u Beogradu kao gimnazijski profesor latinskog jezika. Za bombardiranja Beograda 1941. teško ranjen, preselio se u Zagreb, gdje je radio kao korektor, a od 1949. kao znanstveni suradnik JAZU sa zadaćom da prevodi hrvatske latiniste (preveo je djela Jana Panonca, J. Šižgorića, Đ. Ferića, I. Đurđevića, K. Pucića, M. P. Katančića i dr.). Nakon studije Knjiga o Horaciju (1935) objavio je i knjigu prepjeva Iz lirike starog Rima (1950) s prijevodima Katula, Propercija i Tibula. Vodio je korespondenciju s francuskim pjesnikom F. Jammesom i engleskim pjesnikom W. H. Audenom, koji je prevodio njegovu liriku. Djelo N. Šopa u znaku je intimističkih meditacija. U tom se tijeku mogu razdvojiti dvije različite, ali komplementarne faze. U prvom razdoblju, od Pjesama siromašnog sina (1926) do zbirke Za kasnim stolom (1943), Šop progovara o »prizemnoj egzistenciji« očitujući ljubav i razumijevanje za svijet malih stvari, bukoličkih ugođaja, običnih zbivanja i skromnih istina. Međutim, iza tog svijeta običnosti i prividne banalnosti sluti se viši, skriveni transcendentalni smisao, a obične i skromne stvari postaju znamen božanskoga reda. Takva ga duhovna dispozicija dovodi u vezu s koncepcijom religioznosti Franje Asiškoga. Stavljajući u središte lirskog interesa statične, kontemplativne slike, pastoralni repertoar motiva, asketski senzibilitet, duhovni ideal siromaštva i božansku antropologiju Isusa u dnevnim situacijama, u najboljoj zbirci toga razdoblja Isus i moja sjena (1934) Šop afirmira `čedni katolicizam`, jednostavna izraza, bez ukrasa i retoričkih bravura. Šopove kratke proze, okupljene u zbirci Tajanstvena prela (1943), tematiziraju fantastične ugođaje i čudesne doživljaje preuzimajući najčešće kôd legende, pučke predaje i bajke. Lirska proza Predavanje o dimovima iz knjige Tajanstvena prela prijelazna je u njegovu pjesništvu, pa se od 1950-ih sve intenzivnije upuštao u filozofske meditacije o fenomenologiji nastajanja stvari i dinamici beskraja svemira. U drugoj se fazi, od svijeta prizemnosti i gotovo pastoralnih ugođaja okreće astralnim prostorima, svemirskim visinama, beskonačnosti i vječnosti te spoznaji nepoznatih svjetova (Kućice u svemiru, 1957; Svemirski pohodi, 1957; Astralije, 1961; Dok svemiri venu, 1975; Nedohod, 1979). Izraz se mijenja i postaje hermetičniji i apstraktniji, u potrazi za novim riječima koje bi morale izražavati nova svemirska ostvarenja. Na tom putu otkriva i bezdan vlastitoga bića: put u nutrinu, u „nedoživljene samoće“. Spjev Tremenda (Mogućnosti, 1961; Kolo, 1964), „spjev jeze i grohota“, govori o doživljaju praznine i izgubljenosti te o rasapu puti i ideje ljepote. U poemama Osvajanje kocke (1974) i O kugli (1974) Šop mijenja prostornu koncepciju doživljaja, povezujući oblike i sfere s ljudskim stanjima i životnim situacijama. Lirika te faze nastavlja se na svemirske uzlete S. S. Kranjčevića i T. Ujevića, ali u hrvatsku kozmičku poeziju unosi i nove akcente: neobično bogatstvo imaginacije, jezičnu invenciju i originalnu simboliku. Izraz je reduciran, geometriziran; smislovi tek naslućeni. Dramski tekstovi i pjesnički dijalozi imaju više poetske nego scenske kvalitete (Pompejanska balada, 1961; Drijada, 1964; Vječni preludij, 1971; Izgubljeni Arijel, 1972; Pjesnikovi rasprodani prostori, 1974; Bosanska trilogija, 1980; Kroz vrevu stećaka, 1987). Djelujući izvan pomodnih struja i tendencija, Šop je izgradio originalan i prepoznatljiv pjesnički izraz koji ga uvrštava u vrh hrvatske poezije te privlači pozornost mnogih hrvatskih i inozemnih kritičara. Poezija mu je prevedena na više stranih jezika. Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1970. MG79

САВРЕМЕНА ПОЕЗИЈА КУБЕ БАГДАЛА КРУШЕВАЦ 1984 Избор и предговор ХОАКИН Г. САНТАНА Превод са шпанског БРАНИСЛАВ ПРЕЛЕВИЋ ............................................................ БРОШ ЋИРИЛИЦА 92 СТРАНЕ НЕКОРИШЋЕНО ГАРАНЦИЈА ПЕРФЕКТ Екстра !!!!!!!!!!!!!!!

Prodajem 4 dečije knjige-priče pod naslovima-1.Poni-evroBook..2.Snežana-Vulkan-3.Ježeva Kućica-Vulkan & Kasper,Skaj i Zeleni Meda-Kaspersky... vidi slike

Knjiga je dobro očuvana sa svim stikerima unutra.Lastiš koji stoji sa strane istegnut. ,,Uz ovu zanimljivu knjigu naučićeš kako da napraviš vigvam, da razlikuješ otrovne i neotrovne zmije, da čitaš mapu, kako da raspoznaješ insekte, šta da radiš kad se povrediš, kako da napraviš društvene igre... Ovde ćeš pronaći sve što pravi avanturista treba da zna!``

veliki format sunđeraste korice odlično očuvan